Tag Archive | "Fingalova pećina"

Tags: , , , , ,

Slavko Vorkapić

Posted on 14 October 2012 by heroji

Aleksandar Radović

SREM TO VIŠE NIJE

Dok je jedan Banaćanin, Crnjanski, godinu dana mlađi i godinu dana kraćeg života, iz tuđine  sanjao Srem (Stražilovo, Fiezole, 1921), jedan Sremac je sanjario o magiji slika, koje će, ne samo u snovima, ubrzo postati „pokretne”.

Slavko (Slavoljub) Vorkapić (1894-1976) rođen u sremskom selu Dobrinci, posle zemunskog šestog razreda gimnazije upisuje, kao stipendista Matice srpske, Umetničku zanatsku školu u Beogradu i slika pejsaže i aktove u stilu Švajcarca Ferdinanda Holdera. Izrađuje i monumentalne kompozicije s fantastično-vizionarskom tematikom, član je  revolucionarnih umetničkih kružoka i saborac Vase Stajića u borbama za kulturno jedinstvo „Srbo-Hrvata” i polaznik Slikarske akademije u Budimpešti.

Posle prelaza preko Albanije sa srpskom vojskom, kreće na put po Evropi, brodom stiže u Italiju, putuje vozom do Francuske gde pohađa pariske umetničke škole Pjera Bonara i Andre Lota u kojima je slikarstvo učio i Milan Konjović. Aktivno sarađuje na pripremama izložbe Jugoslovenska umetnost i folklor (1919) u Parizu za koju izrađuje i  plakat. Pod pseudonimom Istar izlaže svoja platna i ilustruje dela francuskih književnika modernista.

A onda, 1920. godine, kao čistač palube na brodu „Il de Frans”, stiže u Njujork. Tu će magija pokrenuti njegove snove i slike.  U zemlji „Poa, Vitmena i Čaplina”, igra kao statista (Napoleona!), radi kao modni ilustrator, portretista i retušer u fotografskoj radnji. U Holivudu i Santa Barbari izdržava se kao slikar portreta i piše eseje o Pravoj prirodi filma (1926).  U Udruženju američkih snimatelja u Holivudu drži predavanja o umetnosti filma, a prvi ekspresionistički film u Sjedinjenim Američkim Državama jeste Vorkapićev Život i smrt holivuskog statiste 9413, snimljen 1928. godine. Makete za film izrađuje na kuhinjskom stolu, a celuloidno ostvarenje snima sopstvenom kamerom. Zahvaljujući preporukama Čarlija Čaplina i Jozefa fon Stenberga, zapošljava se u Paramauntovom studiju za specijalne fotografske efekte (1928-1934). U Metro Goldvin Majeru (MGM) postaje rukovodilac montažnog odeljenja, počinje saradnju sa Dejvidom O. Selznikom koji producira i filmove Alfreda Hičkoka.

Krajem 1938. godine napušta Holivud i u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku drži seriju predavanja o „vizuelnoj prirodi filma” i drugim filmskim teorijama. Afirmiše se kao teoretičar „nove umetnosti”, dok istovremeno proizvodi eksperimentalne filmove Šuma romori i Fingalova pećina (1940). Vizuelno-zvučnom strukturom ovih radova na filmskoj traci, Slavko Vorkapić najavljuje izum poslednjih decenija dvadesetog veka – muzički spot.

 

Tokom Drugog svetskog rata (1941-1942) u Njujorku režira kratkometražne propagandne filmove pod zajedničkim naslovom To je Amerika, a film Vojnik Smit biva nominovan za Oskara u kategoriji dokumentarnih filmova. Snima dokumentarac Novi Amerikanci o životu Alberta Ajnštajna, Tomasa Mana i drugih intelektualaca koji su se tridesetih godina XX veka doselili u Sjedinjene Američke Države. Ključne scene filma Jovanka Orleanka, koji je radio u saradnji sa Viktorom Flemingom, snimio je i montirao samostalno (1947). Sledeće godine napušta rad u filmskoj proizvodnji i posvećuje se teoretskom promišljanju kinematografskih fenomena. Predaje o kreativnoj montaži i vizuelnoj percepciji filma, vraća se u Holivud, radi na Univerzitetu Južne Karoline gde studente uči eksperimentisanju filmskom formom (1949-1952).

I onda, nakon trideset i osam godina, vraća se u domovinu i postaje umetnički savetnik „Avala-filma”, najmoćnije balkanske producentske kuće (1953). Profesor  je Akademije za pozorište i film u Beogradu, što mu omogućuje da uobliči nastavni metod i organizuje predavanja o vizuelnom jeziku i umetničkom narativu „sedme umetnosti”.

Dugometražni igrani film Hanka snimljen je 1955. godine, u kojem je Vorkapić autor knjige snimanja, montažer i reditelj. U Beogradu  piše eseje o filmu, među njima i znameniti rad Beleške o filmskom zanatu u kojima obrazlaže svoju estetiku (1958-1959). Ističe da „vizuelni kontinuitet jedne dramske radnje, njen jasan vizuelni tok iz kadra u kadar, predstavlja jedan od glavnih perceptivnih zadataka za reditelja, snimatelja i montažera savremenog igranog filma”[1]. U Holivudu montira jugoslovensko-nemački film Poslednji most Helmuta Kauntera i polusatnu TV seriju za ABC televiziju John Gunter’s High Road.

I  još jedno „onda”, šezdesetih godina prošlog veka Slavko Vorkapić za njujorški Muzej moderne umetnosti realizuje seriju od deset predavanja o vizuelnoj prirodi filmskih ostvarenja koje insertira filmovima  od Oklopnjače Potemkin  do Građanina Kejna. O prirodi filmskog medija predaje na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju (1969), a jedno od poslednjih javnih obraćanja Slavka Vorkapića zabeleženo je 1975. godine u Kaliforniji…Umire daleko od Srema, tokom posete sinu u Španiji, gde i počiva.

U vreme u kojem je  Slavko Vorkapić, filmski buntovnik,  nastojao da „uhvati magiju” sa one strane Atlantika, njegov beogradski prijatelj Boško Tokin  u Letopisu Matice srpske objavljuje  tekstove „O jednoj nesuđenoj filmskoj zvezdi” i „Putovi Slavka Vorkapića”…


[1] Slavko Vorkapić, O pravom filmu, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd, 1998, str. 45.

Comments (1)