Tag Archive | "Galileja"

Tags: , , ,

Autobiografski zapisi o Vavilonu

Posted on 09 April 2014 by heroji

Dragoslav Čupić

 

Autobiografski zapisi o Vavilonu

 

                                    Ovu pobedu nisam ostvarila – ovu sam pobedu usnila.

mrtva duša

*

            Srušio se čovek tamo. Bio je ležao težak i crn, raskopčane košulje, pod stablom sikomore. Jer pakao je bio težak za njega, i raj je bio težak za njega. Nikoga nema sa zemljanim krčagom vode, potamnelim na mestima gde je voda zapljusnula iz prepune posude.

Bio je zao čovek.

Zapravo, bio je najbolji čovek. Prvi čovek među ljudima čija je velikodušnost prevazilazila ljudsku meru. Ljubomora je u njemu pobuđivala toliku velikodušnost da je najsvetijim stvarima čak najsurovije raspolagao. Šta sve čovek neće učiniti iz ljubavi. Toliko grubo je razdeljivao stvari od ličnoga značaja, svoje najsvetije stvari, toliko beskompromisan u svojoj širokogrudosti, da su ga na kraju svi napustili. Zbog toliko ljubavi koju nisu mogli podneti. – Ali šta oni znaju! – pomisli on. – Baš sam divan čovek. Šta oni znaju!

A jednom prilikom se toliko grubo poneo prema nekome da je da bi sebe kaznio morao prema toj osobi biti još grublji. A onda je došao kući, prepun tuge, besa i krivice, i sedeo sam na parketu, i plakao kao osamljeni lotosov cvet na parketu. Nemoćan nad sobom. Nemoćan nad oboma. Nemoćan nad razumom, i nemoćan pred svojom bolešću.

 

*

            Vazduh je predivan. Mlak i gust. Prelazi mu preko tela kao mlaka voda.

Po crnim i čvrstim grudima izbijale su mu kapljice znoja, i pomislio je kako je baš lepo, kako te kapljice baš liče na one svetle, prozračne i okrugle ukrase na novogodišnjoj jelci. Kada su kitili. Tada je baš bilo lepo probuditi se izjutra, biti pomalo neispavan, i umoran, i zadovoljan. Baš je bilo lepo jesti one svilene bombone i čokoladice, i biti iznenađen, i duvati u lizalice-zviždaljke dok se ne istope, i biti zadovoljan.

Samo, ta je svetlost sada izmešana sa peskom i prašinom. Jedan san je razgažen u snegu, i blatu.

*

            – Pustinja je ovde realna. – pomislio je, ne bez izvesnog nedostatka hrabrosti.

Pesak je bio smeđ i mirišljav, i vetar ga je nanosio na ovo odmorište i grob. Izgledaće mu kao zrno soli što nemilosrdno urasta u razranjavljenu sluzokožu usne; (pre nego li romantična predstava o pustinji koju je imao dok je pušio Camel cigarete. One su uvek mirisale na egzotiku i pustinju. Mirisale su na njegovu predrasudu, kao što su i sve stvari, zapravo, zaudarale na njegove predrasude.)

Užas i toplota se skupljaju na njegovim rasušenim usnama pri pomisli da bi jedan takav dobar čovek mogao umreti. Ali neka, to mora da je bio pomislio, zavoleće ga prvog među mrtvima. Kao što se otac zavoli poslednji među živima.

 

*

Teško je disao.

I dok je osluškivao zvonku muziku u kamenu i kršu, u čempresu i suncu, kao zlatni konac provučen kroz krv, mogao se napokon odmoriti u toj bezljudskoj tišini. Daleko od bližnjih, i njihove ljubavi. Što je zapravo bio njegov izum. Jedan neostvarivi ideal čoveka koji nije mogao da zavoli sebe. Ideal usamljenoga, i ogorčenog čoveka koji nije mogao da dobije od ljudi ono što je tražio. A tražio je uvek ono što nije mogao da dobije: bezuslovnu ljubav.

Bio je čovek koji se nije razumevao u zveri.

 

*

Možeš se setiti imena sada. Nije. Šta? Mora da je sanjao.

Obliva ga znoj.

Čitav život su mu govorili imena. Čitav život skrivali su imena od njega. Tada je naučio da laže. Tada je nasledio laž. Bilo je to, zapravo, seme laži posađeno u njegovo detinje uho. Proton pseudos. Atavizam otaca. Pomislio je.

Možda je to bio samo ružan san.

Kao onda kada je ugledao vrli čin porodične agresije. Obamrlih udova, i utrnuo od groze i besa i naslade, gvirio je kroz odškrinuta vrata: I muž će podići tešku ruku svoju na ženu svoju, i srušiće se svet njegovoga sina. I  žena će pokriti lice svoje u odbranu pred besom svojega muža. I muž i žena njegova biće srećni u laži svojoj pred sinom svojim, i pred ljudima.

 

*

            Pokrenuo se.

Učini mu se da mu težina raste kao zloćudan tumor među preponama, i u grudima. Podlaktio se, i sa naporom je prebacio svoju telesinu na drugu stranu. – I bes će doneti pravdu na krilima vere. – setio se nekog grafita kojeg je video na zidu ispred Uspenske crkve. Stisnuo je zube, i u mržnji prema sebi i ovom odvratnom stanju učinio je grimasu koja je trebala da podseti na osmeh.

– Da, ostao je samo nemir i bes. – pomislio je.

 

*

Rođen je bio u vanbračnoj vezi, i morao je biti veći od svoga porekla.

Dovoljna je bila jedna skrivena ambicija njegovog oca (ukoliko nezadovoljena utoliko podložna varijacijama u recidivu kroz krvno nasleđe) – i možda uz to još jedna sitna povređenost, i jedno, na prvi pogled, malo i besprekorno zanemarljivo razočaranje.

Njegov otac bio je zanatlija, stolar; čovek prost, ali i svestan svog sramotnog položaja. Kao da će proviđenje pobediti prirodu. Nikakvo preseljenje nije moglo razdrešiti čvor ljudskog razuma.

Isti problemi u mestu rođenja. Ni Misir se nije pokazao kao mesto podobno za život. A Galileja će svakako, kao poslednja, biti pogubnija od ostalih.

 

*

Lep je dan. Široka je ravnica, vazduh je zlatastožut, i u daljini se vide brda. Biće lepo veče.

Prva ptica se spušta iz visine na obližnju granu. Ima sjajno perje. Ona poznaje samo strah od živih. Ona se sada samo plaši i poznaje svoju glad.

Gleda ga. Pokreće svoju glavu u trzajima. Izvija vrat. Izvrće glavu na stranu. Posmatra ga okom: praznim. Ispražnjenim i jezivo bespristrasnim.

(Njemu će trebati vekovi da spozna svoj život, prezre ga, i nazove se dobrim čovekom. Svesnim u svojoj izdašnoj, ali odmerenoj ljubavi prema sebi.) – Teško je upoznati samoga sebe.[1] – rekao je Tales. Ovde bes jenjava, i nastaje blagost usled telesne iznemoglosti. Onde ravnodušnost u bolu i smrti zamenjuju objektivnost. I ko će u toj igri zameniti članove, i odreći se samoljublja. – Ali, uzeti ga iskreno u razmatranje i priznati ga samome sebi, moglo bi značiti kao da se odričemo sopstvene dobrote. – pomisli on.

– Zar da me pred sudom vremena zamene sa jednom barabom? – kaže on sebi i ptici.

I tako se opet ogreši o svoju pravdu, i priznade samoljublje.

 

*

            – Deveti sat je. – pomisli on po držanju senki koje su zamenile ljude u ovoj pustoši.

Jedna je senka crna, crnja od ostalih. Ona visi sa grane. Kao crni pokrov prikačen čiodom za zvezdano nebo. Ona se spušta duž tamnu i debelu koru stabla. Kao komad jezive tkanine natopljene tamnim mastilom.

1. Razgolicavanje zene

(Jedno sjajno životinjsko oko, sjajno kao zgusnuta nafta, više će odbiti svet od sebe iz straha. Samo će glad prevazići strah. Što ova teza mora izgledati u sveukupnoj ljudskoj interpretaciji potpuno isprevrtana, to dolazi otuda jer čovek ne poznaje ono što ga pokreće: strah od smrti i samoće. Jer da je sat zastao, iskoračio iz svog neprekidnog kretanja da bi se zapitao šta on zapravo ovde meri i otkucava – izgubio bi svoju funkciju i izneverio suštinu svoga postojanja, suštinu bića svoga mehanizma.)

– Eto, to je ljubav! – On kao da zaključuje svekolike misli koje pred smrću, u ovakvom obliku, moraju izgledati kao istina. Njegova samoća bila je prevelika da bi sebe podneo u njoj. Kada slabost u samoći probije granicu, ljubav postaje kosmopolitska.

Zloslutnost je zašla u šumu.

 

*

Beskrajna noć, beskrajno plavetnilo, beskrajna ljubav.

Samoća kune i kroz najtvrdokornija srca. Otpor je, pak, jači tek onoliko koliko je ideal iskompromitovan i lažan.

Tamo gde se srušio čovek – nema čoveka. Eno ga, kod drugoga stabla.

Nema ga ni tamo.

Kod trećeg stabla on bolest svoju proklinje. Pretovaren slabošću, on pritiska divnu, meku, svežu večernju travu. Rosa pada na ovaj divni i prokleti azil.

– Sve je u beskraju prazno. Samo zvezde vise u crnom vakuumu, i hladan dah jednog tromog čoveka pada na njihova zvezdana leđa. – kaže sebi, i napinje svaku mesnatu strunu u telu kao da pomera planinu umora.

Traži pogledom uzaludna svetla grada iza poslednjeg planinskog vrha. Meri ostatke sopstvene snage. Odmerava zalogaje sopstvenog mesa što ima da proždere dok ne

 


[1] Χαλεπòυ τò ‛εαντòυ ωυαι

 

stigne među ljude, dok ne opravda sebe. (Jer zar je bolje živeti, od prostog i uzvišenog opravdanja lične iluzije? Jer zar je bolje umreti – od lagati?)

Njegov isplagirani život, uzurpiran od strane istine, okreće se sada nekoj vrsti turobne prosvećenosti, i jalovog pozitivizma koji jeste bio samo izvesna vrsta neiskrenosti uzdignute do autoritativnog nivoa samoobmane, oslonjene na funkciju samoodržanja života.

Nemir dolazi neočekivan i nasilan.

– Mogao bih biti učitelj milionima. – kaže on sebi i pustinji; i svakom otvoru na svojem telu ispunjenom grčem i tminom.

1. San i umor

 

*

Sada nema nikoga da čuje, sem ovih crnih senki, kako se jedna sebičnost naslađuje. Rosa pada na mirno veče kao tiha kiša, kao smeli umor. Kao nežni indigo premazan uljem izvija se lišće palmi nad nemirnom savešću.

Žedno srce kao mandragora svojim embrionskim i bezličnim udovima uleže u dubinu. Baje i unesrećuje; truje i zagađuje. Uzvrpoljeno kao pakleno dete u vatri.

– Čujte!  – kaže glas. – Silazim u dubinu vašeg pokvarenog srca da vas učinim velikim. Spremite mi odeću da ne uđem go na velika vrata! Dajte mi laž, da vas nakitim. Dajte mi otrov, da vam oduzmem spremnost na pobunu.

– Čujte! – kaže glas, jer ovde nema nikoga da vidi kako se prednost ukida pucketanjem prstiju.

Nikoga da čuje kako udarac jagodice srednjeg prsta o kožu dlana, o opredeljenu liniju, poražava i ukida činjenicu.

 

*

Pokrenu se u samoći kao seme u betonu. U snu koji nije bio san on je verodostojan jer nema ničega što bi mogao da izgubi. Kao snažne ruke u mlakom blatu.

U snu koji nije bio san, on, verodostojan i oprezan kao umorna krv, sada će osetiti najtoplije sećanje leta u širokim zvukovima ovsa što se dižu iz kratkog pokreta njegove hladne košulje. Besprekoran i čisti osećaj, što nije ni afekt ni osećaj već jednostavni oblik prirode i bik-bog-biljka ni čovek ni dečak u visokoj suvoj travi na stazi je bio sam-i-sav-sa-svim, kao obično kvrgavo drvo u ravnici uvek pod blagoslovom kretanja, on ni životinja ni stećak ni krivi paladin svetost ljubav još vitez lutalica kao vetar dobar i stooka urokljiva pšenica.

– Jer ostvareni junak, uvek jeste posrnuo čovek. – kaže mu glas uperen u njega kao žutosmeđi prst ptičjeg kljuna u odvratnoj strepnji pod naslućivanjem zaborava u nastavku života.

I tamno nebo se zatvorilo kao besramna draperija trulog mesa u vulgarnoj kafanskoj sceni, pijanoj i uznesenoj na nivo zaključka, razmaženog i odsečnog aksioma, u toplom i usporenom protoku noći, o protoku vremena i uzaludnom nastojanju volje. O prostom preduzeću van svakog razuma i snage.

– Jer mladost sam položio gubavom žabac-bogu odraslih. – kaže, sada predan potpuno načinu na koji se oplakuju vuneni krajevi tročinske i sestrinske zadruge predilja. Predan pijanoj apologiji krajnjeg iskupljenja. – Samo uđi u moju rečenicu, i oprostiću ti sve. – kaže on, sa opuštenim i pospanim rascepom na sopstvenom, samosigurnom i nepristojnom sećanju o jedroj mladosti; to je poslednja trka koju trče najveći dečaci među ljudima. To je prizivanje i primanje koje se plaši da slomi nesrećne i nepovratne temelje, koje brine o pesmi i dečjoj magiji reči što nerazumnim slogom priziva izmenu materije. Uđi u beskorisnu raspusnost s plodom otrovnog oleandra punog reči i juga, prinesi sokove i potraži reči da otkriješ još jednom mladost što udara o obale suhog spektakla.

Tek sada prestajemo biti nepristrasni posmatrači zvezda i gestova, i divljih životinja neba, gorućih znakova u sazvežđima večnih povrataka dana; dok upregnuti u divlje konje dokazivanja, kao kovrdžavi Faeton, nepoverljivim znalcima potvrđujemo srodnost sa ocem sunca u zakasnelom momentu, izvan svake snage što nas prevazilazi vatrom umiremo odbačeni ali dokazani u jednoj neprevaziđenoj groteski zbivanja, znanja i sujete i odsustva samosvesti o sopstvenom kovu, trošnom mesu u bogatom i preobilnom poreklu i rodu.

*

Bila je jedna ptica koju su volela deca. I živela je do kraja života dok nije postala.

Hilda Kuršumović

To see a World in a Grain of Sand

And a Heaven in a Wild Flower

Hold Infinity in the palm of your hand

And Eternity in an hour

A Robin Red breast in a Cage

Puts all Heaven in a Rage

A Dove house filld with doves & Pigeons

Shudders Hell thro all its regions

Auguries of Innocence, William Blake

 

Kao kad se lice skuplja posle brijanja pod hladnom vodom, i razvodnjena krv pada na glatku belu gleđ lavaboa, i znaš da si stegnut i uobličen u kožu i da nisi svetac Eloi! Eloi! Lama savahtani! Tvrd ukus hrastovine u rakiji iščupaće svetlost iz parčeta hartije, uhvatiće dečaka sa suncem na ramenu u begu. Eloi! Eloi! Lama savahtani! I mladost uvek na pragu okićena mirtom i hrabroću mišića, i ni dani kao vreme u kamenu ne mogu ti ništa tek u jednom treptaju eona zaborav sledi zaborav. Kao čovek što sledi čoveka. I cvetovi magnolije što izbijaju iz pupoljaka kao rumeni životinjski falusi. Ne sećaj se ničega!

I kako su bežali zadihani i uzbuđeni sa pokradenim kasetofonom, a na licu prijatelja video je divni strah dok mu je pričao kroz smeh (što se prolama kao jad i bes kroz crno meso) o neverovatnoj kazni koju će pretrpeti kada ih budu uhvatili. I kako su im histerične žene noktima kidale meso sa vratova, i bacale im hranu kroz prozore. Dok su se u strašnoj groznici, gole i oznojane, u kadama ispunjenim toplom vodom, skidale sa heroina, a onda se skidale sa trodona.

1. Zanos

Ne sećaj se ničega!

Ne sećaj se mekog, prašnjavog mirisa starih knjiga iz krnjevačke biblioteke, da, u Domu kulture, iznad bioskopa, da: „Tamo je biblioteka gde možete naći knjiga raznih.“ Lica bibliotekara (ili možda bibliotekarke) ne sećaš se ti, jer nos ti je uvek zaglavljen među knjiga policama, ili riješ po prašini nosom svojim malim

zašto njuškaš ti

nosićem malim

 

K’o da cveće raste među knjigama! Ne rij po prašini! da ti ne bi lenjir slomila sećaš se kada si Učiteljica je bila stroga, da! Kao mrzovoljni geometar što meri lenjirom opseg nemira na zemlji našeg dlana. Levorukost dolazi od đavola.

Ne sećaj se ničega!

Tu gde su uzaludni momci trošili ukus mladog i jakog vina koje obara bikove u večeri na stepeništu školskog dvorišta, i maštali o devojkama za koje nikada nisu imali hrabrosti; sećaš se Biljane, prkosne seoske princeze, kćeri mesnog policajca, kako paradno maršira, uvređene sujete jednog prvorazrednog devojčurka. Odlazi da se sladi jalovim buntom, isterana iz učionice. Da, odlazi u zaborav. Udata u Plani. Rodila dvoje.

Ne sećaj se Zorice, obećane gradskim gusarima, i prkosu gluposti. Dvesta ari zemlje ruke njene maze. Bežali smo, bežali rečima, nikuda stigli nismo. Davala se svima, jer tužna je bila. Majka sad je uzorna.

Ničega se ne sećaj, u zaborav teraj! Tu u tišini bronzanog narodnog heroja (Milan Kršljanin. Bombe je vraćao. Od jedne hrabro poginuo, na vreme vratio je nije. Sada tu izliven do pojasa iglice hvata starih jela u malom parku mirišljavom, mirišljavom!), pored česme[2] gde su se izgovarale reči kojima se oprobavala zrelost. Nikada nisi mogao izgovoriti ono što je bilo potrebno, i uvek si ispadao dete, i zavideo onim tupanima što su gađali i pogađali u sam centar svojom rustičnom gramatikom. A žeđ nikada nisi mogao ugasiti jer je bolelo, i zubi su boleli, a voda je tekla večno hladna, rashlađujući svaki poljubac, i isuviše ledena da bi rashladila baš svaku žeđ.

Zaboravi miris ovaca i kravlje balege, zaboravi kako ste krali voće i punih stomaka lutali prašnjavim gajevima kao debeli satiri pospani se verali po drveću i gutali trešnje bele crvene zrele okrugle, zaboravi mirise vrućih konja po stajama, zaboravi miris štala i stoke i toplih rezanaca od repe (Uvuci ruke u tople rezance tamo je toplo kao u…) zaboravi miris silaže i petroleja razlivenog po koži promrzle prste crvene i ružne kao novorođene bebe miris mesa što lepi se za gvožđe kućnog ključa skrivenog pod otiračem zaboravi velike zime velike strahove zaboravi miris naftarice zaboravi laste se uvek vraćaju sa prolećem u svoja smeđa gnezda al’ ne baš uvek recimo onda kada vam deda umre i salaš ostane opustošen zaboravi mirise žita ili tek pokošene deteline slame i sena lubenica jagoda i tople visoke trave i slatke mirise bagremovih šuma zaboravi gde si delio gnezda sa fazanima i logove sa životinjama i bio si trk divljač trag puls i tuga u zalasku krupnog sunca zaboravi miris prekrupe izmešane sa surutkom i miris surutke zaboravi mladi kajmak na korici vrućeg hleba po koji si odlazio petkom tamo odmah iza ćoška poslat od babe poslanik mali miris gladi zaboravi i miris rastopljenog snega u vunenim rukavicama u papir utrljanog vrška gumice sa olovke školske mirise masnih voštanih boja i drveta miris drvenih bojica prababine sobe šarenih tepiha zidnih tapiserija kožnih torbi za putovanja skrivenih iza zavese što skriva strah i radoznalost pokraj kreveta i vrata što nikuda ne vode dečaka vode ili u bajku ili u propast zaboravi miris vunenog jorgana pod nosom dok gledaš ekranizaciju Poovih priča Vinsenta Prajsa zaboravi viseću lampu iznad kreveta koja je fenjer iz mračnih londonskih ulica punih magle i ubistva zaboravi miris toplote zabavišta miris prve ispisane reči[3] (Još dosta pre prvog razreda umeo je on ćirilicu da čita piše i latinicu čak umeo je on zaboravi Svi oko njega sedeli su sedeli kroz prozor su gledali U zabavištu on im čita iz Nevena i Tik-Taka i iz Zeke on im čita itd. itd. itd. zaboravi) ironiju kasnijeg života i oprosti joj meku oker boju s crnim ugljenim pervazom

 


[2] Kod spomenika Milanu Kršljaninu, u dvorištu osnovne škole i zabavišta u Krnjevu.

[3] Prva reč koju sam napisao bila je reč ŽABA.

 

na liskama proprženog luka zaboravi prvi bol zaboravi kada si se opekao na o, kralju mojih želja iz sveta furuna dakle zaboravi kada si se opekao na smederevac kao dvoipogodišnji dečak u svojim začecima iskazivanja svoga kulinarskog talenta zaboravi tu je bila kujna ovde ulaz soba krevet na krevetu varjačama smučam se ja jako tamo te-ve krevet idemo kod prijatelja mojih roditelja desno onda opet desno kroz mrak kroz mrak i sneg je bio visok padao čaroban pored taraba kuća i jaraka zaboravi ulicu izjednačenu s nebom: Put u središte zemlje, je l’ tako? prvi moj film koji sam gledao kao dvoipogodišnji dečak kod prijatelja vaših sa strašnim gmizavcima iz stenovitih pećina izlaze zaboravi more što im je utočište dalo zaboravi prijatelje zaboravi! Pa ti pamtiš tako daleko zaboravi sine moj teško vino se točilo, jeftino, kiselo, loše vino. I prezrene ženke se šetale srednjoškolskim ulicama. Morao si ih dobro mrzeti da bi bio veliki muškarac. Zaboravi prezir. Zaboravi, zaboravi jer u zaboravu boli nema! Gradove zaboravi.

I ničega se ne sećaj!

I zaboravi ženu zbog koje pesmu pišeš. Jer u zaboravu krivice nema, i nema ovoliko ljubavi u čoveku.

Zaboravi i priznaj dah besciljnom vetru, predaj dah ranom letu, možda kasnom proleću i prašini, kao meko seme maslačka uhvaćenog u čvrst ugriz šake u igri godišnjih doba i oslobođenju dečačkog hira, i ničega se više ne sećaj! Jer mladost postoji samo u sećanju, kao što vatra opstojava samo u reči. To je bezbedna udaljenost sa koje bestidne kukavice opipavaju izazov. Zaparložena odluka njihove lenjosti.

Dok se mesec gore guši u dimu olujnog oblaka zaborav je bliski i autentični koren poretka svih stvari.

 

*

Svet se smeje, i senke silaze oslobođene poslednjeg straha.

Comments (3)