Tag Archive | "Glas Gospodara"

Tags: , , , , , ,

Solaris — Baš–Čelik

Posted on 22 March 2015 by heroji

Slobodan Škerović

Solaris — Baš–Čelik

1.

U Stanislava Lema postoji užasni otpor, mržnja na „čovečno“. To je zbog toga što sagledava svu glupost ljudskog roda, koja je u njegovim delima sakrivena radnim mantilom naučnika, pretpostavljenog proponenta analitičkog poimanja sveta. Upravo se na ovu pretpostavku Lem i okomio, svom silinom „nepojmljivog“ u i oko nas, s početka vremena i s kraja vremena, sveprožimajućeg, pojavnog u mnogim obličjima[1] — koje ne dozvoljava da glupost oformi svoj savršeni sklad i tako se samopotvrdi.

Pre svega, ono što nervira pisca jeste iskazana namera „da se spoznaje“, pri čemu ostaje sumnja u istinsku motivaciju skrivenu iza ispoljene „namere“. Jer ta namera je samo jedna projekcija, koja odbija da to prizna. Sila, koja predstavlja spoznaju, ne dopušta joj da se ostvari u samougodnosti. Ovo je kod Lema dovedeno do pucanja i eksplozije (ima u Glasu Gospodara jedna naprava — treks — koja eksplodira na daljinu).[2]

Evo odlomka iz Glasa Gospodara[3], što dobro ilustruje način, umetničko oblikovanje, na koji Lem iskazuje svoje viđenje naučnog establišmenta kojeg, naravno, čine — ljudi (takvi kakvi su).

Protero je spljoštio grumenčić Žabokrečine između staklenih ploča, a kad bi sloj postao monomolekularan, na celoj površini bi se pokretala reakcija raspada, pri čemu je u većim ‘dozama’ aparatura (njen stari, prethodni model) bivala uništena. Ali odnekud niko na to nije obraćao pažnju: u laboratoriji je vladala takva buka, kao da je to bila neka oružarnica koja ispituje eksplozivne materijale. Donald, kad sam ga upitao, reče mi, čak bez osmeha, da njegovi ljudi istražuju razilaženje balističkog talasa u Žabokrečini – takvu im je izmislio temu, i tom kanonadom je uspešno maskirao svoja rovarenja.

Ili, odlomak iz Solarisa[4]:

„Morao bi znati da se nauka bavi samo tim kako se nešto dešava a ne zašto se nešto dešava. Kako? Pa eto, počelo je osam ili devet dana nakon onog rendgenskog eksperimenta. Možda je okean odgovorio na zračenje nekim drugim zračenjem, možda nam je sondirao naše mozgove i izvukao iz njih neka psihička učahurenja.“

„Učahurenja?“

To poče da me zanima.

„Pa da, procese otrgnute od ostalih delova, zatvorene u sebe, ugušene, zazidane, neka zapaljiva žarišta pamćenja. Poneo se prema njima kao prema receptu, kao prema konstrukcionom planu… znaš valjda koliko međusobno liče jedan na drugi kristali hromozoma i onih nukleinskih jedinjenja cerebrozida, koja predstavljaju supstrat procesa pamćenja… Jer nasledna plazma je plazma ‘koja pamti’. Znači, izvadio je to iz nas, pobeležio, a posle, znaš šta je bilo posle. A zašto je to učinjeno? Tja! U svakom slučaju ne zato da bi nas uništilo. To bi mu bilo mnogo lakše. Uopšte – pri takvoj tehnološkoj slobodi – mogao je u stvari sve, na primer da nam svima podmetne dvojnike.“

2.

Jedan od razloga zbog kojih sam se opredelio za naslov s Baš–Čelikom, jeste i Lemova opsednutost — čelikom, moćnim i veoma bučnim mašinama, raketama — sva monumentalnost vremena prvih pokušaja čoveka da se vine u kosmos, nalazi se u njegovim knjigama. Ona je dekor moći nauke upregnute u kola tehnološkog bubrenja koje će već za koju deceniju načiniti skok od čelika i diodnih lampi do tranzistora, štampanih kola i kompozitnih materijala, genetskog preoblikovanja, kiber–realnosti i ko zna čega još.

Priča o Baš–Čeliku je o odnosu prema principu raspadanja, principu razlikovanja, principu prostora i vremena, principu refleksije, itd. — jednom reči aporije: života, napredovanja, preoblikovanja, propadanja, neodrživosti — filozofska tema obrađena u bajkovitom maniru. Ima i sličnosti s pričom „Tamni vilajet“ u kojoj se iskazuje princip: Ako uzmeš — kajaćeš se, ako ne uzmeš — kajaćeš se. Ovde se sve svodi na odnos. U čoveku postoji nešto što ga uništava, koči, zaustavlja. To je emocija/ideja — kajanje. Ukoliko nahraniš i napojiš čudovište — kajaćeš se, jer će te čudovište proždrati. Ukoliko ga ne nahraniš i ne napojiš — kajaćeš se, jer nisi iskusio to što ti se ponudilo.

Jedno drugo jede i hrani se, zapravo — sobom. Zmija koja guta svoj rep, Jin i Jang isprepleteni, Majka–i–Dete, krst, ankh, večito preoblikovanje kojem je suprotstavljena ideja konačnog, apsolutnog poretka (shvaćenog kao nepromenljivog). To je mit ili skaska o Sizifu. Naravno, rešenje problema je u odustajanju, ali je odustajanje moguće jedino nakon zgrešenja! Jer pre toga, nedostatak iskustva je ono što odlučno gura u propast, u greh/gnev uskraćenosti.

3.

Solaris je svet nerastumačenih pojava. Mogli bismo filozofirati i reći da Solaris jeste svet nerastumačivih pojava, ali time bismo ubili nadu. Psiholog Kris Kelvin čeličnom raketom doleće u čeličnu stanicu što lebdi nad planetom–živim–okeanom i u teškom skafandru, hodajući izlizanim linoleumom, ukoračuje u nered, tamo gde bi trebalo da vlada poredak sistematičnosti. U stanici su samo dva živa čoveka, i jedan mrtvac, njegov poznanik Gibarijan, koji se samoubio. Sada Kris mora da uđe u modus islednika i pronađe uzrok ovakvog stanja. Kopa po arhivi solaristike ne bi li pronašao ma kakav trag, a istovremeno mora da se suoči s pojavama čiju vrstu stvarnosti ne može da odgonetne. Dakako, ovo nesporazumevanje jeste suština odnosa između ljudi i Solarisa, koji im se javlja i u ljudskom obliku, začinjenim snažnim, nerazrešenim i duboko potisnutim afekcijama.

Neposredno suočavanje s radom ideja, koje zapravo vladaju ljudima, nametnuto od strane planete, a moguće i od dva sunca oko i između kojih ova kruži, i to na neprirodni, veoma inteligentni način, dovodi likove do očaja. Prvi je nagon da se silom dođe do rešenja.

U Kelvinovom slučaju, pod uticajem planete, materijalizuje se njegova pokojna žena, Hari (ili Heri – Harey, u engleskoj verziji Reja), koja je izvršila samoubistvo nakon svađe i nesporazuma, što Kelvin sebi nikako ne može da oprosti. Hari je likom potpuno ista, ali joj je svest zamućena, nesposobna je da u sebi pronađe sećanja, istoriju, svoju placentu. Zbog toga, neraskidivo je vezana za Kelvina. Izgleda kao da je Solaris iz njega prosto izvukao sećanje na nju, no da li je baš tako?

Kelvin, naravno, prvo pokuša da je se otarasi, tj. ubije. Strpa je u raketu i lansira u orbitu planete. Pri tome mora da sluša užasne, neljudske krike i hropac svoje voljene Hari, koji dopiru iz zvučnika. Ali, hajde, pregura to. Sledeće buđenje donosi iznenađenje, možda i olakšanje. Ona je opet kraj njega. Kao da ju je Solaris iz njegovog sna ponovo materijalizovao. Hari se pojavljuje dok je njemu isključena svest. Izgleda da je isti slučaj i s ostalom dvojicom stanovnika stanice — i oni su prošli kroz iste faze: ubistvo, prilagođavanje, grozničavo domišljanje kako da se prevlada neprijatnost.

4.

Lem obilato koristi mastilo i papir da opiše neverovatne planetarne pojave koje zapravo ništa ne govore. Nakon stotinu godina i hiljada ispisanih knjiga i studija, nije se odmaklo ni pedalj u razumevanju Solarisa. Ono što je spolja, empirijsko, nagomilava se ali uzalud — sada je valjda već jasno da mora doći do pokajanja. S druge strane, ono što se duboko zakopava u sebe, psihološko, takođe je nerazjašnjeno. Planeta–živi–okean je čisto ogledalo ljudskosti — u kojem ljudi ne žele da se vide kao ono što jesu.

Sami sebi nepoznati.

SOLARIS-Stanislav-Lem

5.

Solaris, međutim, vrši nasilje nad ljudima i tera ih da se suoče sa sobom. Kelvin dolazi do zaključka da ipak postoji Bog, ali kakav — Bog ograničen u svome sveznanju i svemoći, koji greši u predviđanju budućnosti svojih dela, koga tok pojava koje je sam izazvao može da dovede do straha. To je Bog… bogaljast, koji uvek želi više no što može, i koji nije odmah toga svestan. Koji je konstruisao časovnike, ali ne i vreme koje ti časovnici mere. Koji je stvorio organizme ili mehanizme što služe određenim ciljevima, ali oni su prerasli te ciljeve i izdali ih. I koji je stvorio beskrajnost koja je, srazmerno sa njegovom snagom kakva je trebalo da bude, postala mera njegovog bezgraničnog poraza.[5] Ali Kelvin ne misli na Okean, jer on je anahoret, pustinjak kosmosa, a ne njegov Bog — beznadežni usamljenik, samodovoljan u očaju. U ovakvom raspoloženju Lem završava roman, negde na ivici do koje je dosegao i Dostojevski u Besovima.

Suočavanje sa samim sobom pomoću razuma, razume se — vodi u ovakvu vrstu ispraznosti. Razum ne može da porekne svoju pretpostavku, i upravo to je kosmos koji nikako da postane Bog.

Pretpostavka razuma je opažajno iskustvo — empirija, princip razlikovanja.

6.

Iako Stanislav Lem žestoko i grubo stavlja čoveka u mlin, što ostavlja snažni utisak, nije do kraja artikulisao problem (svejedno je to jedno od najsnažnijih dela NF, jer je dobro naciljano). U Solarisu nema ili–ili koje je prisutno u Baš-Čeliku, pojam krivice odnosi se na (moguću) grešku koja je izrodila pogrešan život (Harinu smrt). A Baš-Čelik je upravo život, koji je — nešto loše — pogrešno! Kris Kelvin do samog kraja, iako je izgubio nadu, i dalje ima — očekivanje da će se dogoditi nešto što bi popravilo stvar. To je njegova konačna odluka, da očekuje — još okrutnih čuda.

Solaristi (naučnici) su, dakle, stotinu godina proučavali Solaris. Nisu se pokajali, ali su svejedno samleveni. Jer nisu shvatili. U privatnom životu — isto!

Solaris-okean, sve vreme izbacuje/porađa „mimoide“, koji nešto „mimikuju“, ali šta? To su ogromni sklopovi, složeni, veličanstveni, u stalnoj promeni. Nemaju čvrstog oblika. Teku pred očima kao planine, hramovi, gradovi. Možda su muzika? Materija koja ima samo jedno agregatno stanje — tečno. Čovek ne može od toga da napravi nauku — on stoga nauku stvara sopstvenom mimikom. Ali sadržaj te nauke je nepoznat. I nespoznatljiv. Ili, spoznatljiv — ali tek u nadanju. Ništa ne pomaže ni statističko svođenje pojava, to je zaludni posao bez nade da će se ikada dovršiti i da će se nešto time objasniti.

7.

Pisac je u Solarisu suprotstavio čoveka — planeti. Ono što „krasi“ čoveka jeste nedostatak zapremine da pojmi nešto toliko veliko, veličanstveno. Čovek želi da uspostavi dodir, komunikaciju s planetom koja je „kao“ živa, mada je upravo to ono nepojmljivo. U tome ne uspeva. Stalno se sudara sa sopstvenim problemima, oni su kao bafer–zona između njega i planete. Čovek, stoga, uopšte nema nikakvog posla s planetom. S druge strane, planeta valjda isto to pokušava, pa u blizini ljudi stvara malecne mimoide njima nalik. Ali ljudi ni te malene ne razumeju, doživljavaju ih kao strano telo. Čak i kada pokušaju da ih zavole i da se s njima srode, ono malo nalik ljudskom u njima, iste te mimoide otera u smrt.

8.

Prvi problem koji Kelvin mora da razreši jeste — ludilo. Treba biti siguran da to što se dešava nije proizvod ludila. Da li je svet u kojem se obreo, i on sâm — halucinacija? Sredstvo dokazivanja je matematički metod — taj metod isključuje proizvoljnost iz opažanja. To se smatra dokazom da nije u pitanju ludilo, pošto se svet može matematički objasniti.

Kada se uverio da je svet egzaktno utemeljen, Kelvin dalje nastavlja da se suočava s misterijom uveren da se ona može rasvetliti.

No, bez obzira na naučnu utemeljenost egzistencije, izmenjena svest je i dalje tu i u takvom medijumu mora se tražiti prevrednovanje. Izolovanost stanice u odnosu na ostatak čovečanstva omogućuje da se ludilo makar privremeno prihvati kao stvarnost, dok bi van ovog sistema, iskustvo posade bilo okarakterisano kao psihijatrijski slučaj — o čemu Lem daje uverljiv primer — pripoveda o neobičnom iskustvu pilota Bertona, koji je završio u ludnici jer je njegovo svedočenje bilo „neprihvatljivo“.

Lem zapravo govori o problemu institucionalizovane nauke, pošto je glavni motiv takve nauke opstanak (u smislu konzervativizma). Dakako, istraživači nepoznatog uvek predstavljaju opasnost po etablirane autoritete, jer u igru unose nešto novo, o čemu ovi ne znaju ništa. Zbog toga se autentična iskustva kriju i zaturaju. A ludnica je odlično mesto za to.

9.

Pošto je na ovako lukav, podmukli, slobodno se može reći kurvinski način Lem doveo nauku do samosozercanija, ne čudi što je skrenuo u religiozne vode. Ali nije kao Dostojevski upotrebio postojeći referentni sistem, izbegavši da to bude hrišćanski skup simbola. Simbolima se ništa ne može objasniti. Lemov Bog je odgovoran za sopstveni bezizlaz, jer ga je sam i stvorio. A rešenje se traži u sloganu: kraj života nije i kraj ljubavi. Ovo, uz jednu referencu na Romea i Juliju, čini drugu glavnu temu romana Solaris: Ljubav između muškarca i žene.

Baščelikovski ambis je ono što Stanislav Lem stvara i u taj vrtlog gura čitaoca.

10.

Duboko je uvrežena predrasuda, u kamen urezana, zdravo–za–gotovo uzeta, pretpostavka da je odnos muško–žensko od suštinske važnosti. Ali taj odnos je bez razrešenja u sebi — on se faktički razrešava smrću, no se time ne objašnjava.

I samo ime Heri–Reja (starogrčke majke–boginje) dosta govori, iako Lem ne razglaba neposredno o tome, pa se čini kao da je izbor imena podsvesno slučajan. Zbog toga sada treba načiniti skok i reći: ono što zaista mori Kelvina jeste — žena, žensko, ženski princip koji podrazumeva stabilizovanje, sidrenje života, ali život nikako da se stabilizuje, da postane do kraja poznat i razjašnjen. Sam princip života se dovodi u pitanje, a princip života je u istoriji duboko ukorenjen u subliminalno uslovljavanje čoveka, znan kao — matrijarhat. Vladavina ženskog.

Nema nijedne žene na Lemovom spisku naučnika–solarista. Kod ovih koji borave na stanici, žene se javljaju iz podsvesti (crnkinja koja je nadživela pokojnog Gibarijana), Kelvinova Hari. Žene se ne bave istraživanjima, njih ne zanima da se utapaju u proučavanje beskrajnog morfičkog polja vasione.

Kelvin sve vreme ili laže Hari, prećutkuje nešto, ili kao pokušava da joj objasni, ali ona skoro ništa ne shvata. I sada, kao u stvarnom životu, Hari nema drugog izbora nego da se ubije, da Kelvina oslobodi sebe–noćne–more. Život muško–ženskog principa je neprekidno stanje napetosti koje zahteva iracionalno razrešenje, jer ga logika nikako ne može dovesti do kraja. To što je žensko uvek tu, neodvojivo od muškog — jeste Pakao.

Ali to je Pakao jedino zbog toga što jedna sasvim konkretna sila siluje čoveka, Ideja života (i u obliku života udvoje) koja se nameće (zdravo–za–gotovo, je l’ tako?) ili su nas Geteove velike majke tome naučile, i koju baš niko ne sme da dovede u pitanje. To je večni, besmrtni advertising, samoreklamiranje života (koje ne dopušta sumnju).

11.

Lem jasno stavlja do znanja da su „žene“ od druge vrste materije, one su neutrinske konstrukcije, nisu zasnovane na uobičajenim atomskim vezama, kao što smo „mi“. One samo liče na nas. Praktično su neuništive i jedino propadaju kada nas nema u njihovoj blizini. Ali razdvojiti tu „ženu“ od čoveka, za to je potrebna mašina koja razara neutrine — antimaterijski destabilizator.

Posle uspešne operacije uništavanja neprijatne/bolne materijalizovane (ženske) podsvesti, približava se kraj romana. Pošto je na mestu „podsvesti“ ostala rupa, Lem uvodi ideju Boga u igru, samo da bi zaključio kako je to stanje „očaja“. Njegov Bog nije sposoban da iznađe rešenje:

Spolja sam bio miran, a potajno sam, čak i podsvesno, nešto iščekivao. Šta? Njen povratak? Kako sam mogao? Svako od nas zna da je materijalno biće, podložno zakonima fiziologije i fizike i da snaga svih zajedno uzetih naših osećanja ne može da se bori protiv tih zakona, nego može samo da ih mrzi. Večita vera zaljubljenih i pesnika u snagu ljubavi koja je trajnija od smrti, ono finis vitae sed non amoris (Kraj života nije i kraj ljubavi (lat.) – Prev.) koje nas vekovima proganja – jeste laž. Ali ta laž je samo uzaludna, a ne i smešna. Biti, međutim, časovnik koji meri proticanje vremena, časovnik razbijani i ponovo sastavljani, u čijem mehanizmu kad konstruktor pogura zupčanike počinje zajedno s njihovom prvom kretnjom da ide očaj i ljubav, znati da si mehanizam za izbijanje muke, tim dublje što time postaješ komičniji skup ponavljanja? Ponavljati ljudsku egzistenciju, u redu, ali ponavljati je onako kao što pijanac ponavlja otrcanu melodiju, ubacujući stalno nove novčiće u muzički aparat? [6]

Na kraju reklame ostaje samo ono s kraja bajki: Živeli su dugo i srećno. Trijumf laži.

12.

Lemovo izvrdavanje je odličan metod. Solaris nije Bog, mada veoma podseća na njega. I sam čovek podseća na Boga. Vrzoplet misli, opažanja, iznenadni, neočekivani obrati — to je takođe kvalitet božanske sile.

Drama ostvarenja koje se doživljava kao neostvarenost.

Metak što ga je Lem ispalio, slično onom iz Dalasa, otvara mnogo rana jer njegova putanja i kinetička energija ne podležu zakonima fizike.

Ali se u „njega“ mora verovati, zbog toga što je on — stvarnost, ma kako neverovatna i paradoksalna bila.

A to što smo mi nesrećni — to pripada samo nama, to je naš problem.

 

________________________________________

[1] Pojavnog kao: „Solaris — inteligentna planeta“, „Roj — Nepobedivi“, „Glas Gospodara“, itd.

[2] Treks — transport eksplozije (neologizam iz Glasa Gospodara).

[3] Stanislav Lem „Glas Gospodara“ (1968), Kentaur, Beograd, prevod Petar Vujičić, 1978.

[4] Stanislav Lem „Solaris“ (1961), Kentaur, Beograd, prevod Petar Vujičić, 1988.

[5] Isto.

[6] Isto.

Comments (5)