Tag Archive | "Ingmar Bergman"

Tags: , , , , , ,

Svet Ingmara Bergmana

Posted on 31 October 2013 by heroji

Dragan Uzelac        

 

Svet Ingmara Bergmana

 

            Istorija počinje kada čovek postaje zao

 

Bard svetskog filma – Šveđanin Ingmar Bergman, čovek iza koga stoji gotovo šest decenija filmskog, pozorišnog i književnog stvaralaštva, uz italijanskog režisera Mikelanđela Antonionia, predstavlja egzemplarni slučaj u opisu „bolesti XX veka”: usamljenost, nemogućnost komuniciranja, egzistencijalna teskoba i opšte otuđenje čoveka poistovećeni su i uzdignuti do koncepcije sveta u delima dvojice genija sedme umetnosti.

Bergmanov svet, specifično švedski, strindbergovski je paklen – prikazuje društvo kojem je izuzetni, kreativni pojedinac ničeovski suprotstavljen, balansirajući između idile i teskobe surove stvarnosti. Od svojih ranih radova Kriza (1946), Zatvor (1949) i Lekcija ljubavi (1954), preko kultnih dela u naredne dve dekade Sedmi pečat i Šumske jagode (1957), Devičanski izvor (1960), Ćutanje (1963), Persona (1966), Strast (1969), Krici i šaputanja (1972) i Jesenja sonata (1973), do završnih filmskih remek-dela Čarobna frula (1974), Zmijsko jaje (1977), Iz života marioneta (1980) i monumentalnog Fani i Aleksander (1982), Bergman se bavi pitanjima čovekovog moralnog posrnuća, izbavljenja i nade, gledajući život kao svojevrsno natezanje između Boga i Đavola, i čoveka kao raskršće zla i milosrđa, nerazumevanja i spoznaje. Osuđen na patnju, čovek se može iskupiti samo ljubavlju, koja je jedini izlaz iz bede, besmisla i Velike Smrti: ako rđavo delo prouzrokuje druga rđava dela, onda se oproštaj i samilost javljaju kao najhumanije rešenje da se lanac zla prekine.

Ingmar-Bergman-Persona

            Posebno mesto u tom i takvom bergmanovskom viđenju sveta čini – žena. Prema Bergmanovom mišljenju, ona je ta koja je bliža životu – uronjena u svet; žena je jača i dublje živi, nasuprot slabijem muškarcu koji je podeljen između dva sveta: prirode i smisla.

Celokupno Bergmanovo stvaralaštvo, prepuno introspekcije i snažne ekspresije, predstavlja dramu vere, raznorodnih pitanja o smislu života i masu moćnih psiholoških portreta. Suma tih preispitivanja i kruna višedecenijskog rada nalazi se u njegovom poslednjem filmskom ostvarenju, njegovom filmskom testamentu – u filmu Fani i Aleksander. Prema rečima samog autora, ovo delo „podseća na veliku tapiseriju boja, ljudi, drveća, kuća, misterioznih dešavanja, pećina, tajni i noćnih mora”, predstavljajući njegovo prisećanje na svet detinjstva i ključ za tumačenje vlastitog grandioznog umetničkog opusa koji obuhvata četrdeset tri igrana filma, niz pozorišnih i filmskih scenarija i mnogo moćnih književnih dela. Dramaturški kompleksna i ekspresivna priča filma predočava nam istorijat porodice Ekdal iz Upsale, i odvodi nas na okupljanje njenih članova za Božićne praznike. Lik osetljivog dečaka Aleksandra kazuje o svim bitnim životnim iskušenjima i tajnama koje su inspirisale Bergmana kao umetnika: o rađanju i smrti, ljubavi i mržnji, putenosti i asketizmu, o snu i javi, haosu i redu…

Bergman ne veruje u konačnu spoznatljivost sveta, smatra da životu treba pristupiti s radoznalošću i hrabrošću, široko otvorenih očiju i probuđenih čula. Stoga, posebno ističe detinjstvo kao najsrećniji, najneposredniji i najspontaniji period čovekovog života, u kome se svi utisci primaju čista srca i u kome se udaraju temelji čovekove sudbine.

Senzibilnost, lepota stvaralaštva i ljubavi, doslednost i snaga moralnih principa, kao i čisto, prema svima otvoreno srce koje isijava večnu svetlost i toplinu neiskvarene ljudske duše, najlepše su poruke iz sveta jednog od najvećih umetnika XX veka – genijalnog Ingmara Bergmana.

 

… a završiće se kad ponovo postane dobar.

Comments (4)