Tag Archive | "Jelena Maričević"

Tags: , , , , ,

Plovidba u Penelopinim kutijama

Posted on 28 February 2015 by heroji

Jelena Maričević

Plovidba u Penelopinim kutijama

(Kroz priču P, Save Damjanova i pesmu Penelopina politika, Vojislava Despotova)

“Ja lično ubuduće ću smišljati isključivo ‘remek-delca’
i nadahnjivaću njima odabrane isce, onajpre one
kurčevite, one koji u književnosti
(ali i izvan nje!) imaju muda”
(Sava Damjanov, P)

Sastavljajući Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek), Miodrag Pavlović je iz pesničkog opusa Laze Kostića uvrstio četiri pesme: Među javom i med snom, Na ponosnoj lađi, Pevačku himnu Jovanu Damaskinu i Santa Maria della Salute. Nama su u ovom trenutku važne prve dve pesme, kojima je Pavlović omogućio korespondenciju, postavivši ih posredstvom antologije, jednu do druge. U pesmi Među javom i med snom, pratimo pletisankin (Penelopin) vez iščekivanja onog koji je “na ponosnoj lađi / lađi ljubavi” krenuo da je pronađe, ali “u uzdisaj se slego / nametnut poljubac” (Kirke).
No, u šta ovim kazivanjem želimo da vas uvedemo? Pokušajmo za trenutak da budemo antologičar, da sugestivno razmišljamo kao Miodrag Pavlović. Pokušajmo od ovog teksta da načinimo komentar o neka druga dva teksta koja su se našla u liniji dodira neke zamišljene, još nesastavljene antologije. Pokušajmo i da ta dva teksta budu komplementarna s pesmama Među javom i med snom i Na ponosnoj lađi. Mislite da je to moguće? O kojim bi se tekstovima moglo raditi?
Naša pretpostavljena antologija baštini rafinirana saglasja između pesme Penelopina politika, Vojislava Despotova i priče P, Save Damjanova. Njen “antologičar” ukazao nam je na stazu koju mi, (pod)s(a)vesno moramo istražiti. Dok Odisej kod Despotova traga za izgubljenom P., Damjanov nam potanko ispreda životnu priču, “odiseju”, “gospođice Ičke”, nekakvog mogućeg alter ega gospođici “P.” iz Penelopine politike. Saznajemo, dakle, čime se bavi i šta “plete” “gospođica Ička” dok joj nema Odiseja. U tom smislu, mogli bismo Despotovljevoj pesmi dati radni nadimak Na ponosnoj lađi, a Damjanovljevoj priči pridodati prezime Među javom i med snom, ujedno omogućivši prodor novih asocijacija u naše konotativno polje.
Linija dodira između ova naša dva teksta, račva se u nekoliko rukavaca. Zaplovimo prvim od njih. Suočimo se s prvom opasnošću, krenimo za mitološkim likom naše dvosmislene junakinje i ka sastavljanju njenog obezglavljenog imena, čiji je jedan deo vaskrsao u Despotovljevoj pesmi, a drugi u Damjanovljevoj priči. Penelopina politika naslovom nam imenuje Penelopu, Odisejevu ženu, ali se u pesmi samo jednom imenuje: “Stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Sve vreme Penelopa je prisutna u višeznačnom “P”. Brojne reminescencije na Kiklopicu, sirene, Kirku, tj. Odisejeva lutanja, sugerišu nam mitsko poreklo naše junakinje. S druge strane, “I eriod (od rođenja do groba)” iz priče P, ukazuje da je ovo doba kada je “formiran njen [Ičkin] realno-mitološki lik”. Tekstualno, ne samo posredstvom čitaočevog lakog domišljanja, sklopili smo dva delića: Despotovljevo “P” stopilo se s Damjanovljevim “Ička”. Tako smo izlečili Ičkinu “govornu manu zvanu ‘gubljenje P na očetku reči’”, melemom Penelopinog “P”. Kako smo to uspeli? Povodeći se pričom P, upućeni smo u smrt gospođice Ičke, koja je “umrla a otom vaskrsla, odnosno orodila se o ko zna koji ut osle svoje fizičke smrti i to u nekom remek-delcu”. Poučeni tajnama staroegipatske magije, odlučili smo da vaskrsnemo Ičku u ovom tekstu, tj. “remek-delcu” i to na sledeći način: pronašli smo deo koji joj nedostaje – P, ispevali smo mantru – Penelopina politika, i vaskrsli je, kao što je Izida oživela raskomadanog Ozirisa.

the-odyssey-4
Zbog čega je naša junakinja bila obezglavljena? Zbog čega je “dobijala razne vulgarne titule”, pa je “njeno rafinirano biće sve češće i češće krvarilo, umesto da drhti i vlaži?” Jer je “P. centar sveta”, oko kojeg se vrti falusno Odisejevo srce, kako kaže Despotov? Doplovismo do sledećeg rukavca. Nalazimo se između Scile i Haribde, suočavamo se s Odisejem i Đokom Drkajlovićem “Mačkicom”. Ko je Odisej iz Penelopine politike? Neko ko traži i usredsređuje sve na P., neko kome su osećanja “falusna”, čija se suština života svodi na etimološko poigravanje s njegovim imenom: “tu odi! tu sej! tu odi! tu sej!” Nasuprot Odiseju, Đoka Drkajlović stoji kao Ičkina “Robija-Ideologija”, što je odvodi u smrt, “III eriod njenih aktivnosti, tj. Ičkin metafizički Roces”, koji otpočinje upravo “književni(m) i književnoteorijski(m) kalamburi(ma) gospođice Ičke”. Despotovljev Odisej i Damjanovljev Đoka, u izvesnom smislu mogu se poistovetiti. Kroz njih se ocrtava i priroda (P)Ičkinih politika. U Penelopinoj politici oseća se apsolutna (apsolutistička?) vlast i sveprisustvo P., koja “klopara malenim rumenim ustima” i naređuje: “tu odi! tu sej!”. Zadnja dva stiha čine kulminativnu tačku: “Sve dok iz blizine ne zine cev Odisej-topa / stidljiva je skritost politikina Penelopa”. Top nas, naime, upućuje na rat (ne samo na falus), dok poslednje dve reči predstavljaju inverziju naslova, a samim tim usložnjavaju smisao. Penelopa sada figurira ne samo kao aluzija i subjekt, već može da simbolizuje polni organ (objekt) personifikovane politike, koja se hrani oružjem, ratom, pa i smrću. Uzgred, a propo ovakve vrste ratovanja, setimo se i Damjanovljevog Rata u međunožju iz Porno liturgije arhiepiskopa Save, no zadržimo se, ipak, na P. “A sutilne usne [gospođice Ičke] večno su bile oluotvorene: ovaj otvor služio je kao baza raznovrsnih ilegalnih aktivnosti, mesto gde se slivao konsirativni materijal i gde su utočište nalazili rogonjeni Ičkini drugovi”, dok se “nije ulela u Drkajlovićeve mreže” i “očela da radi za njega”. Ičkina politika u Damjanovljevoj priči svodi se, ne na apsolutnu vlast, već je usmerena “ka osvajanju beskrajne slobode, ali utem koji je odsećao na rostvo (…) ristuao joj je rostački-okrutno, no i atrijarhalno nežno (…) ucao je vešto iz svih oružja gosodin ‘Mačkica’, baš kao što to biva u jednom ravom remek- delcu”. Dok je Damjanovljeva Ička spas svoje “tanane duše” pronašla nakon smrti i vaskrsenja u raju “remek-delca”, što joj je dalo “svetačku auru”, “politikina Penelopa” svela se najposle na puki objekt sejanja – života? smrti? Još jedna razlika između Despotovljeve P. i Damjanovljeve Ičke ogledala bi se u tome što Ička voli Đoku i živi za njega, ona prelazi “odiseju”, a P. “uvek Odiseja čeka”. Može li ova obezglavljena (P)Ička, kako smo je nazvali, da ima P. kao glavu, racio, telo, a Ičku kao dušu? Ipak, Damjanovljeva Ička preživljava i ljubav i “metafizički Roces”.
Najposle i nismo bili previše proizvoljni kada smo još na početku našeg teksta rekli: Penelopina politika zvana Na ponosnoj lađi, i P – Među javom i med snom. Suština Penelopine politike bila bi da sačeka da se nađe na Odisejevoj ponosnoj lađi, ona je pasivna, stidljiva i skrivena sve dok je on ne pronađe. P se sasvim lako nadovezalo na Među javom i med snom, prevashodno zbog ljubavi, “srca” koje sudeluje u stvaralačkoj samosvesti prilikom građenja pesme/priče. Kod Kostića je srce (odakle dolazi pesma) – samohrano, ludo, kivno; kod Damjanova, Ička je piščeva inspiracija – njemu je “uravo ona odarila božanski dar – ‘gubljenje P na očetku reči’. Zbog toga ću, a i zarad Insiracije, na svom radnom stolu zauvek držati ikonu s njenim likom: ko bi joj živ mogao odoleti?!…” I Penelopina politika i P, artificijalni su primeri inspirativnih dovijanja na temu – kako se izboriti sa “vulgarnim titulama” naše junakinje.
Naravno da je nebrojano “remek-delaca” koji se veselo i sugestivno poigravaju s ovom problematikom. Ona se verovatno već nalaze u zamišljenoj antologiji sa početka teksta. Takva bi bila i jedna od pesama iz pesmarice Avrama Miletića, s početnim stihom: “U Tamišu su ribe je, je, jedljive”, a za nas značajnim odlomkom: “Druga rekla: ‘Vi, vi, višnjice / da slatke su pi, pi, / pizma na nas tolika, / jer, je u nas velika / udica, udica!’ // Treća rekla: ‘Bre, bre, breščić, / raščešla pi, pi, / pila mleko surutku, / punu drži u ruku / puščica, puščica!’”. Autor priče P, i sam je sastavio jednu antologiju, srodnu našoj zamišljenoj. Radi se, naravno, o Graždanskom erotikonu (Erotskim stranicama srpske književnosti XVIII i početka XIX veka). Nova antologijska zamisao, koja je odveć realizovana u budućnosti, otkriva nam se deo po deo, dok jednom ne budemo držali u rukama taj “cvetnik” umetničkih igrarija s našom “svetom” junakinjom, u vidu: imenovanja prvog slova naše junakinje, brisanja prvog slova u imenu, izneverenog horizonta očekivanja, čitalačkih dopisivanja, raznobojnih parafraza, prefinjenih aluzija itd.

Comments (6)