Tag Archive | "„Kinematografska animacija u Jugoslaviji“"

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

„Čudovišta koja smo voleli” – Ranko Munitić – ENCIKLOPEDIJA FANTASTIČNE UMETNOSTI

Posted on 12 September 2015 by heroji

Ilija Bakić

Knjige koje ni(je) prekrila prašina – „Čudovišta koja smo voleli – Ranko Munitić – ENCIKLOPEDIJA FANTASTIČNE UMETNOSTI

 

Ranko Munitić (19432009) pripadao je retkim i otuda dragocenim ljudima koji poseduju bogato znanje iz više oblasti i sposobnost da ta znanja spoje stvarajući sintetičke, multidisciplinarne tekstove. Stručnjak za igrani i animirani film, te za strip, ali i veliki poznavalac literature i popularne kulture, Munitić  je u svojim knjigama, kakve su „Fantastika na ekranu I–II” (19711973), „O animaciji” (1973), „Strip – deveta umetnost?” (1975), „Kinematografska animacija u Jugoslaviji” (1979), „Uvod u estetiku kinematografske animacije” (1982), „Zagrebački krug crtanog filma” (19781986), postavio temelje za teorijsko određenih oblasti ili je ispisao knjige koje su reperi budućim istraživačima, ali i zanimljivo štivo čitaocima voljnim da steknu širi uvid u teme koje ih interesuju. Njegov stil, uprkos složenosti tema, te brojnim referencama, jasan je i prijemčiv.

ranko mutic

            Godine 1986. Munitić, u izdanju „Dečjih novina”, objavljuje obimnu knjigu „Alisa na putu kroz podzemlje i svemir”; analizom Kerolovog remek-dela započinje Munitićevo bavljenje arhetipovima fantastične umetnosti. Žanrovska i klasična literatura, film, slikarstvo, strip izukrštani su i grade impozantnu sliku svakovrsnih uticaja koje je Kerol spojio u „Alisi”, odnosno uticaja koje je ovo delo imalo na savremenike i potonje generacije.

Nastavak bavljenja fanstastičkom umetnošću Munitić je 1990. godine ukoričio u prvi tom dela naslovljenog kao „Čudovišta koje smo voleli” objavljenog takođe, u „Dečjim novinama” i takođe, kao „Alisa”, u reprezentativnom izdanju većeg formata, na preko 500 strana u tvrdom povezu, sa zaštitnim omotom, s mnoštvom crno-belih  ilustracija s kadrovima iz filmova, filmskim plakatima i strip sličicama. „Čudovišta…” sadrže dvadeset eseja o junacima iz mitova, literature i filmova, od Noe, „božjjeg miljenika”, preko Odiseja, Herkula, Orfeja, Simbada, Doktora Fausta, Pepeljuge, Gulivera, Barona Minhauzena, Frankenštajna, Kvazimoda, Pikove dame, Uklete kuće, Kapetana Nema, Alise, Karmile, Doktora Džejkila i gospodina Hajda, Ajše Besmrtne, Drakule do Nevidljivog Čoveka, Šerloka Holmsa, praistorijskih čudovišta i napadača sa Marsa.

Ranko-Munitic-Cudovista-koja-smo-voleli_slika

            Predviđeni drugi tom „Čudovišta…” nije objavljen zbog propasti izdavača, izazvane slomom države, ratom i sankcijama. Tek 1997. godine, u izdanju „Terra Pressa”, pojavljuju se „Čudovišta koja smo voleli 2”, u vidno skromnijoj opremi jer, kako sam Munitić piše u „Uvodnom Post Scriptumu”: „Čudovišta, tako i dalje dele našu zajedničku sudbinu”. U ovom tomu je sledećimh dvadeset ogleda o Fantomu opera, Alrauni, Fantomasu, Tarzanu, Fu Mančuu, Orlakovim rukama, Vladarki Atlantide, Doktoru Mabuzeu, generalu Zarkofu, Džemsu Bondu, Rozmerinoj bebi, nakazama, zombijima, vukodlacima, mutantima, „Planeti majmuna” I Zvezdanoj bebi iz „Odiseje u svemiru, 2001”.

Sadržaj oba toma „Čudovišta…” razotkriva se kao impozantna ekciklopedija svekolike ljudske kulture; ekciklopedija, naravno, nepotpuna ali neprikosnovena u delovima-temama koje obrađuje. Fascinantno je kako Munitić lako i elegantno, nadahnuto ivispreno prati razvoj mitova od začetaka do današnjice, kako ih preuzimaju literatura, glavnotokovska i žanrovska i filmska umetnost, razvijajući ih I produbljujući ili vulgarizujući ih i siromašeći; sva kazivanja prati mnoštvo citata iz dela o kojima je reč ili iz teorijskih knjiga.  U daljem razvijanju teza Munitić prati kako je neko “čudovište” ušlo u sfere široke , popularne kulture dobijajući neretko sasvim drugačiji lik I oblik u odnosu na originalni mit ili knjigu. Masovno konzumirane umetnost, kakve su film ili strip, bitno utiču na taj “svakodnevni” lik mitova koji “nasleđuju i troše” potonje generacije konzumenata. Munitićev pogled na vrhunsku I “potrošačku” umetnost, na prošlost, sadašnjost i budućnost, njegovo široko razumevanje kulturoloških fenomena te zaključci o njihovom razvoju samo sun a korak od formulisanja filozofsko/teorijske hipoteze o tokovima kulture.

„Kreativni centar” 2007. godine započeo je izdavanje „Čudovišta koja smo voleli” u šest tomova koji su trebali da sadrže još dvadeset novih ogleda odnosno dopune onih ranije objavljenih. Prva tri toma sadrže nova poglavlja o Zigfridu, kralju Arturu, Prosperu, Lepotici i zveri, Maloj sireni, Ahabu I belom kitu, Pinokiju, Dorijanu Greju, devojčici Doroti iz „Čarobnjaka iz Oza”, Velsovom „Vremeplovu” i Petru Panu. Zbog Munitićeve iznenadne smrti, projekat je sveden na pet knjiga. U poslednjoj knjizi, pre „Indeksa imena i pojmova” (koji je sačinio Zoran Penevski), odštampan je „Epilog galaksije slika” koji svojom konciznošću i univerzalnošću sagledavanja „duhovnog putešestvija” svedoči o Munitićevoj izuzetnoj viziji kulture – kao temelja Čovekovog samopoimanja. „Čudovišta koja smo voleli” svakako su vredan deo našeg dela tog fenomena.

Cudovista-koja-smo-voleli-1-5-Ranko-Munitic

 

(“Dnevnik”, 2015)

Comments (2)