Tag Archive | "Mi izbrisani"

Tags: ,

Slobodan Vladušić: (R)EVOLUCIJA SRPSKE KNJIŽEVNOSTI

Posted on 29 October 2013 by heroji

Slobodan Vladušić: (R)EVOLUCIJA SRPSKE KNJIŽEVNOSTI

– intervju sa Slobodanom Vladušićem povodom izlaska romana „Mi, izbrisani” (Laguna, septembar 2013)

vladusic

 

Kritičar, urednik, ali već godinama i izuzetno uspešan pisac, Slobodan Vladušić je već svojim prvim romanom ”Forward” (Stubovi kulture, 2009. – Vitalova nagrada), uneo nekoliko važnih novina u domaću književnost. Ta kombinacija detektivskog romana, smeštenog u blisku budućnost i u susednu nam Rumuniju, a ispričana iz perspektive inteligentne kamere koja snima rijaliti šou, bila je izazov kritičarima i publici koji su odreagovali na pravi način i podržali ovaj književni eksperiment. Vladušić s drugim romanom ide i korak dalje, ponovo se poigravajući sa obrascima više žanrova, od SF-a do krimića, ubacujući u miks i nove tehnologije. Roman „Mi, izbrisani” može da se čita i kao običan, tradicionalan roman, budući da se u koricama knjige nalazi i početak i kraj priče, ali će zaljubljenici u sajber kulturu svakako iskoristiti priliku da skinu i bonus dodatke za roman koji će se u naradnim mesecima pojaviti na zvaničnom sajtu pisca slobodanvladusic.net. U jednom od prvih intervjua koji daje po izlasku romana, Vladušić za Art Anima portal otkriva sledeće:

U novijoj srpskoj književnosti je sve prisutnija žica fantastike, od uloge začina do centralnih okosnica zapleta. Kakav je Vaš odnos prema njoj?

Mislim da je sve veće prisustvo fantastike u književnosti simptom osećanja da u vremenu u kome živimo sve postaje moguće. Verovatno svi nejasno slutimo da nešto što još uvek smatramo fantastičnim i nerealnim, može vrlo brzo postati realno. Na kraju krajeva, i sam mogu da posvedočim da su neki fantastični elementi u mom prošlom romanu ”Forward” sada prestali da budu fantastični. U romanu „Mi, izbrisani” sam pokušao da stvorim atmosferu sajber mistike u kojoj je prostor fantastičnog sajber svet. Na taj način pokušao sam da odem korak dalje od elemenata tradicionalne fantastike u srpskoj književnosti – od vampira, vukodlaka i sličnih kreatura koji su već uspešno obrađeni u savremenoj srpskoj književnosti.

Koliko se u romanu „Mi, izbrisani” poigravate sa žanrovskim obrascima, a koliko nastojite da stvorite nešto sasvim originalno i svoje, i kako vidite mesto ove knjige u savremenoj srpskoj književnosti?

Za razliku od ”Forwarda” gde sam uglavnom parodirao žanrove, u romanu „Mi, izbrisani” se žanrovskim obrascima služim. Moj drugi roman je mnogo komunikativnija knjiga u kojoj se tokom čitave priče održava stanje slutnje i napetosti koje svakako ne bih mogao postići bez elemenata žanrovske književnosti. Pokušao sam, međutim, da svom romanu dam i jednu nežanrovsku komponentu koja ga čini sugestivnijim, čvršćim i prodornijim. To sam učinio zato što smatram da dobra književnost mora da svog čitaoca u jednom trenutku udari u stomak. Nedavno mi je jedna čitateljka kazala da je bila prestravljena romanom „Mi, izbrisani”. Za mene je to kompliment, posebno zato što se u njemu ne proliva baš puno krvi – mada je ima. Književnost mora da nas ponovo učini rezonantnima za svet koji nas okružuje, mora da okonča ravnodušnost i blaziranost koja nas danas okružuje i lagano ubija.

clip_image001

”Mi, izbrisani” je roman koji će se dopunjavati materijalima okačenim na Vašem sajtu. Kako ste došli na ovu ideju i koliko je element video igre bitan za sam roman?

Roman može čitati i kao svaki drugi roman. Dakle, bez dodataka sa interneta. Međutim, instalirao sam te dodatke zato što sam želeo da stvorim efekat sajber-misticizma. Želeo sam da čitalac počne da očekuje nešto iz prostora sajber-sveta, da sugerišem da tzv. realni svet nije dovoljan i da to nije jedina realnost. Sajber svet je dakle, simbol onostranosti u ovom romanu. Pri tome, ideja video igre se pojavila kao logičan nastavak takvih mojih namera. Naime, danas u video igrama boravimo intenzivnije nego nekada u knjigama ili filmovima. Zato imaginarni svet u ovom romanu hotimično liči na svet neke video igre.

Postoje određene paralele između romana ”Forward” i ”Mi, izbrisani”. Pre svega, futuristički milje, interaktivnost, duhovite fusnote i ponajviše od svega, aktuelnost teme i njene obrade kroz niz eksperimenata u tekstu. Da li je to namerno i postoji li još neka skrivenija veza koja je možda osnova Vaše lične poetike?

Mogu da pišem jedino o stvarima koje me zanimaju a ne o stvarima koje zanimaju druge. A mene već dugo zanimaju tačke u kojima se presecaju književnost, tehnologija, filozofija i politika. Zato ”Forward” i „Mi, izbrisani” izgledaju kao stariji i mlađi brat, pri čemu je mlađi jači i vitalniji. Možda im treba pridati i knjigu „Crnjanski, Megalopolis” koju volim da nazivam teorijskom prozom, zbog esejističkih pasaža u kojima sam citirao svoje drugare, serije, video igre ili sam navodio anegdote iz privatnog života, a sve to u knjizi koja je isprva bila moja doktorska disertacija. Verovatno je zato ta knjiga doživela i dva izdanja – jer nije namenjena samo stručnjacima za književnost.

Ko su bili Vaši uzori u pisanju, pre svega romana ”Mi, izbrisani”, i da li se neki od njih nalaze izvan same književnosti?

Fantastika u mom romanu ima svoje dodirne tačke sa atmosferom filma Blade Runner, iako u mom romanu nema elemenata sajberpanka. Sem toga, tu su iskustva američkog film-noira, kao i nekoliko video igara koje sam igrao u vreme pisanja romana. Usput, ceo roman je osvetljen svetlošću monitora, koji se uliva u svetlost meseca koji je takođe vidljiv tokom celog romana.

Da li postoji opasnost da štampana reč bude prevaziđena, šta je alternativa, i da li „Mi, izbrisani” aludira na put za spas knjige kao takve?

Ja lično ne smatram da se moramo odreći štampane reči. Kao što postoje umetnici slike i zvuka, tako postoje i umetnici reči. Ukoliko ne bude više bilo publike koje bi mogla da uživa u njihovoj umetnosti, to onda neće biti znak da smo književnost prevazišli, već da smo se survali u sferu animalnosti, budući da se ljudi od životinja razlikuju po moći stvaranja i čitanja teksta. Najzad, ja uopšte ne verujem da slika govori više od reči. Ako bismo rekli da laže više od reči, možda bismo bili bliži istini. U svakom slučaju, pokušavam da svojim umetničkim angažmanom pokažem da nema razloga da čovek bira između interneta i književnosti ili video igre i knjige.

Docent ste na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, i imate direktan uvid u generacije koje dolaze, bilo kao tumači pisane reči, a možda i kao pisci. Kakav je njihov stav prema našoj književnosti i šta je najvažnije čemu ih učite?

Svojim studentima želim da objasnim da književnost nije nikakav muzejski eksponat koji volimo po navici, nego živo tkivo koje ovom vremenu pripada isto onako kako je pripadalo i nekim ranijim vremenima. Književnost je divna stvar, jer u nju može da stane sve što nas okružuje. Ona je svet u malom, i ko nauči da je čita – a umeće čitanja je više od umeća raspoznavanja slova – taj je u stanju da živi život koji je mnogo intenzivniji, bogatiji i raznovrsniji, od života u kome nema mesta za čitanje. To pokušavam da ih naučim i mislim da mi za sada to polazi za rukom.

 

Razgovarao Pavle Zelić

 

preuzeto sa sajta ART-ANIMA uz dozvolu pisca

 

http://www.art-anima.com/

Comments (7)