Tag Archive | "podzemne priče"

Tags: , ,

Podzemne priče

Posted on 18 January 2014 by heroji

Dušan Jovanović

 

Na kućnom oltaru, visi jedna mračna ikona s likom žene. Lice joj je takvo kao da umesto kože ima zemlju, njen pogled nije hrišćanski blažen, već je nekako zagonetan i pomalo jeziv. Njene oči se čudno smeškaju, pa se odmah zatim pomrače, kao da će ikona svakog časa da se pretvori u čeljust neke nemani, nekog bezdana, a pritom, istovremeno, oseća se božansko prisustvo i bujanje života, pa se zatim pogled smrtno uozbilji.

Kad je u prolazu pogledam, osećam se kao kad vam neko iskoči nenadano i kaže. „Bu!”

I tako…svaki put mi ona kaže „Bu!” , i potom se njen pogled smeška…. ona i ja onda pričamo…

„Bu!”

A potom mi je rekla:

„Puniš se crnilom kao pluća katranom i olovom. U duši ti zbog toga rastu demoni i strašna izvitoperena lica, ali ti se igraš s njima.Tada poželiš da si podzemno ogledalo sveta u kom se svet ogleda iz uglova koje ne želi da vidi, koje želi da zaboravi i da zacementira.Ti voliš da se igraš u podzemlju svoje duše, ali ti se oči tek privikavaju na mrak.”

„Potrebno je provesti određeno vreme u podzemlju da bi video razne obrise, siluete, senke i hodnike koji se vešto kriju u mraku. U podzemlju ima svetla, ali ne suviše, ono se tamo ne nameće nego sija pritajeno i  prigušeno.”

„Odgore dopiru razne vibracije, a ovde je sve osetljivo na vibracije, jer sve posmatra kroz puls, ritam, pokret. Sve što vibrira i odzvanja, dospe do dole i menja ga. Kao što i to ispod šalje nazad takođe vibraciju promene.”

Priča prva

„Na koga ili na šta si to nabasao dole? Vidim ti po licu da si imao neki  susret.” Pitala me je kada sam se vratio.

„Da…sreo sam nekoga. Čovek izduženog ćosavog lica i sivkaste kože. Ličio mi je na nekog vrača”, rekao sam.

On se nalazio na vrhu ogromnog crnog zida koji je delio jamu iz koje je izlazio vihor od blistavih i šarenih zgrada.

Sedeo je na ivici zida, pogleda prikovanog za tu odvratnu i grozomornu jamu. Sporednim putem tutnjali su automobili. Izgledao je polublažen i polusnužden u teget radnom kombinezonu, s grivom od crnih elektronskih kablova prikačenih na trafostanicu. Imao je dojke i povremeno bi dojio prolaznike koji su zastajali kod njega.

Popeo sam se na zid, prišao mu i seo blizu njega. Tada je podigao pogled s jame i uperio ga u mene. Oči su mu zableštale plavkastobelo, toliko jako da je izgledalo kao da umesto lica ima ledeni oreol. Prikovao me svojim pogledom, zatim mi je rekao da pogledam u jamu. Gledali smo zajedno duboko u jamu. Njegove oči osvetlile su celu jamu kao reflektor.

Leševi su zablistali, posvuda nagomilani i razbacani. Bili su večito sveži, nisu trulili. Počivali su u toj prašnjavoj kotlini okruženoj strmim i oštrim stenama. Iskasapljeni i izrešetani, silovani i oskrnavljeni, izgladneli, zarazni i bolesni. Svi su zajedno počivali tu, ne bi se moglo reći spokojno, ali se spokojno isticalo ono što je preostalo do njih, od svakog ponaosob.

Osmesi bez usana i lica bez očiju i dalje su izražavala:  „Hej! To sam i dalje ja.”

„To truplo je i dalje moje iako mi je glava razmrskana u paramparčad.”

„Iako sam pretvorena u pepeo, to sam i dalje pepeljasta ja!”

Svuda se prigušeno i kroz šapat čulo: „To sam i dalje ja!”

Iz svakog leša je to vibriralo, svaki leš je to odašiljao iz sebe. To što se odašiljalo, kovitlalo se i tvorilo jedan zajednički vihor.

Zgrade su podrhtavale, zidovi su upijali vibracije, ljude su prožimali žmarci kada ih osete i potom su nastavljali svojim poslom i putem.

Povremeno su dolazile spodobe do te jame, na viljuškarima, i vadile neke od tih skupina leševa, posebno odabranih i probranih za svoje potrebe. Stavljali su ih na orgomne pokretne bine i priključivali ih na pokretnu napravu, tako da su leševi sijali kao neonske reklame. Oko bina, spodobe su okupljale ljude, kamere, narikače. Ljudi su plakali nad leševima, tresli su se frenetično, tražili osvetu ili pretili božanskom pravdom. Spodobe su mirno i dostojanstveno sve odobravale, a potom su zadovoljne raspuštale svetkovinu. Ljudi su se vratili svojim kućama, spodobe su se vraćale u svoje vile, a leševe su isključili da više ne svetle i vratili ih nazad u jamu.

Leševi su zapomagali i molili da ih ostave na miru i puste da iščeznu. „Koliko je samo iskasapljenih i oskrnavljenih ljudi iščezlo i u miru se sjedinilo sa zemljom! Ostavite nas! Dosta nam je da postojimo kao leševi i kao ljudi! Ne vraćajte nas u jamu!”

Vibriralo je iz svakog leša.

Bila je noć kada se svetkovina završila. Počelo je vreme odmora i razbibrige. Sutrašnji dan je spokojno oštrio svoje zube…

ikona

Priča druga

Svetkovina je prošla, ljudi su se razišli. Ja sam krenuo prema nepoznatom delu grada. Dugo sam šetao zamišljen, bolje rečeno, misli su mi se samo kovitale kao veš u veš-mašini kada centrifugira. Bilo mi je jedino važno da brzo i energično hodam. Tek kada sam došao do ivice grada, stao sam, stala je i centrifuga u glavi.

Kraj grada je bila litica – zaliv, koja je gledala na ogromno more. Na izbočenom delu litice bila je jedna vikendica. Pun mesec koji se pušio kao živi kreč koji se gasi, stajao je iznad pučine. Kuća je bila jednostavna i lepa, s velikom terasom koja je gledala na more, trava oko nje bila je suva, tlo je bilo kamenito. Ona me je dovukla dovde. Na terasi je bila ležaljka. Postavio sam se na ležaljku i gledao sam more. Ono je divljalo i penilo. Udaralo je silovito o visoke stene. Svaki udar se odbijao i raspršivao, pa se skupljao i izoštravao i vraćao nazad u more. Ličilo je na monstruoznu hobotnicu koja sebe probada svojim pipcima. Posle nekoliko časova, ono se smirilo…

Bila je kasna noć kada je moja unutrašnjost počela da fermentira – sve se pretvorilo u kašu i zapljuskivalo je tanku opnu. Vrenje koje mi se dešavalo bilo je slatko i opijajuće, iako se sve rastvaralo. Sjaj meseca bio je kristalizovan kao i sve pod njim. Činilo se sve jasno i tiho.

Ušao sam u kuću da spavam. Slio sam se u san kao u slivnik. Ubrzo me je nešto probudilo. Blizu mog prozora na suvoj travi i oštrom kamenju, šunjale su se dve male prilike. Bile su to devojčice, tek na početku života, a kao da su već ugašene. Mršave, rastrzane kose, upalih obraza, senka im je padala preko očiju, usta im nisam video. Imale su svu dečju radost i znatiželju, ali su nevešto prikrivale stravu koja je tekla iz njih i nadirala kao poplava.

Od straha je počelo da mi se komeša u grudima. Nastao je vrtlog koji je penio. Naglo sam se razbudio. Ustao sam četvoronoške i tako sam ih vrebao na krevetu, izbezumljeno čekajući da se približe mom prozoru.

„Hajde da ga uplašimo dok spava!”, šapnula je jedna drugoj i potom su se tiho zakikotale. Bezbrižno su mi prilazile, korak njihovih malih stopala šuškao je polako po suvoj travi. Kada su došle do prozora, videle su kako ih razjareno i zverski gledam. Počele su da mi se smeju. Smeh im je bio radostan, ali i jeziv u isto vreme, zbog čega se nisam usuđivao da pogledam u njihova lica. Iz očaja i straha počeo sam da režim i da lajem. On su se smejale još jače. Kroz krvotok sam osetio kako mi celim telom ritmično bije puls. Srce je lupalo mahnitije i mahnitije. Prsti su mi se izdužili u kandže, vilica mi se raširila, pokidala obraze, zubi mi su porasli, a one su mi se i dalje smejale. Počeo sam da urličem i zavijam ovako izobličen, ali ih nisam prevario svojom pojavom, samo sam izneverio sebe. I dalje nisam smeo da se suočim s njima.

„Ma, pusti ga, vidiš da se uplašio. Neće da se igra”, rekla je druga prvoj.

Otišle su iz sažaljenja i nastavile da se igraju po suvoj travi i oštrom kamenju, dok se sve van mog prozora natapalo sjajem meseca. Ja sam se razobličio iz svog izobličenja u svoj uobičajeni lik. U sobi smo ostali mrak i ja.

Priča treća

Mrak se pretvorio u garež koji je padao po meni i nije mi dao mira. Počeo sam da se znojim od straha i nervoze. Upalio sam svetlo, garež je nestao i onda sam otišao do kupatila da se umijem.

Kada sam ušao u kupatilo, ono je bilo ogoljeno, bez pločica, ve-ce šolje, lavaboa i kade. Samo goli zid i par rđavih cevi koje štrče iz poda i zida. Niz zidove se polako, u tankim mlazovima, slivala zamućena voda.

Dodirnuo sam rukom vlažni zidi zagrebao ga, krunio mi se pod noktima. Naježio sam se od toga.

Trgao sam se i hteo da izletim iz kupatila, ali kada sam se okrenuo, iza vrata se nalazila samo tama u kojoj su se nazirali crvenkastonarandžasti blesci. Prišao sam polako vratima i uvideo da se iza vrata nalazi noćno nebo koje gori. Kupatilo je stajalo kao ogoljena kula od cementa. Nešto mi je šapnulo; „Slobodno zakorači napred”. Zakoračio sam i pao kroz nebo, ogromnom brzinom, na zemlju.

Probudio sam se na pločniku. Čim sam otvorio oči, ugledao sam goruće nebo. Gorelo je kao užaren ćumur. Garež je padala iz njega, kao hiljade sitnih meteorita koji su se raspršivali i prekrivali sve. Kroz nebo se s vremena na vreme naziralo svevideće oko. Metalikcrne boje, kao „stelt” avion. Konture su mu svetlele blagobeličasto. Posmatralo je i nadziralo, ravnodušno dominirajući nad svime.

Nalazio sam se na ulici kod gradskog trga. Na ulicama, ljudi su srljali iskrivljenih osmeha, razjareni i opijeni. Alkohol i opijati su se konzumirali i prodavali na sve strane, kafići su bili puni.

U poprilčnoj gužvi, ljudi su se gurali i urlali, smejali se sirovo i grozno. Jedni su se tukli na ulici, drugi su se teturali.

Međutim, niko se nije obazirao na ono što se dešavalo nasred ulice. Isprva sam mislio da je tamo neka osoba koja mirno stoji usred gužve. Kada sam se približio, video sam nešto što je imalo glavu, trup i udove, i imaloje boju rđe. Ni lica, niti ušiju, ni kose, niti ikakvih crta na telu. Bilo je nalik plastelinu i upijalo je garež i pepeo koji je padao po njemu. Povremeno bi iz sebe poput raspršivača svuda okolo izbacivalo upijeni pepeo koji se pretvarao u blistavo šarenilo i poput konfeta padao po gužvi koja je to oduševljeno i zadovoljno pozdravljala. Zatim se ono valjalo, trljalo i mazilo po garežu.

Kako sam mu prilazio, ono me je opazilo i okrenulo prema meni lice kojeg nema. Osetio sam pogled bez očiju. Bio je veoma magnetičan i privlačio me je prema sebi. Izdužilo je svoju glavu i približavalo se mom licu. I ja sam se približavao njemu, gledajući ga pravo u „oči”. Odjednom sam propao kroz zemlju i pao na pod ogoljenog kupatila. Zamućena voda se slivala sve jače i jače, vrata više nije bilo, samo zidovi koji su počeli da se drobe pod pritiskom nadiruće vode.

„Srećom, znam da ronim….”, rekao sam sebi.

 Priča četvrta

Voda me je izbacila na živicu. Nasukao sam se na zelenu površinu oko zgrade. Bio sam prekriven muljem. Ustao sam i koliko sam mogao, skinuo mulj sa sebe. Zgrada je bila od armiranog betona, visoka, široka i siva. U sredini se nalazio haustor. Iz njega je strujalo nešto toplo i opijajuće. Prošao sam kroz haustor i ušao u dvorište koje je sa četiri strane bilo okruženo zgradama. Тu se nalazilo olistalo drveće i svuda se zelenila trava. Osetio sam topao vetar. Seo sam na klupu imeđu dva drveta koja su se nalazila u levom uglu, tik uz zid zgrade, i potom zadremao. Probudio me je zvuk vrata koja su se otključala i otvorila. Ona su bila udesno, iza mene, ugrađena u zid. Ustao sam i prošao kroz njih. Unutra je bio stan prosečnog izgleda i veličine. Ispred mene je stajala figura oca koja mi je rekla: „Ono tamo je čovek koji je mogao da spreči sav pokolj što se desio ovde.” Pokazivao je prstom ukoso, s moje leve strane. Na regalu je stajao ram za sliku, a unutar njega se nalazio isečen novinski članak sa slikom. „To je jedini članak napisan o njemu, a njega su ubili…Znao je previše.” „To je bio čovek za divljenje, bio je sin, muž, pater familias i rodoljub. On je znao da treba biti čvrst i nepokolebljiv da bi se porodica nosila na leđima svezana, jer smo i kao porodica i kao društvo poput pruća – jaki samo kada smo čvrsto svezani u snop.”

Na slici se nalazio jedan visoki obaveštajac. Lice mu je izgledalo neobično iz daleka. Prišao sam da bih video lice tog čoveka i shvatio da mu je leva strana normalna, dok je desna otečena i deformisana. Unutar te slike, u desnom uglu, nalazila se mala slika njegovog sijamskog blizanca od kojeg su ga odvojili. Pažljivije sam pogledao čoveka s veće slike i onda sam primetio njegove oči. Bile su sitnije, naizgled lepe i crne, sa oštrim pogledom, a onda sam iza te skrame video njihov sjaj. Sijale su svim crninlom koje su imale u sebi. Iz njih je zračila ogromna moć od koje mi se celo telo naježilo i uzbudilo. Prišao sam bliže ne bih li dublje pogledao, želeo sam da saznam šta je to sve znao i doživeo, želeo sam da mi otključa i podari tu moć. Njegove oči su počele da me opijaju i upijaju.

Iz dubine mog želuca izleteo je glas i rekao „Beži! Hoće da te proždere!”

Trgao sam se. Zidovi su počeli da se tresu. Pogledao sam oko sebe. Zidovi se nisu samo tresli, nego su počeli da se natapaju zamućenom vodom i da se mrve kao i sve ostalo u stanu. Odmah sam izleteo napolje. Tamo su se zgrade takođe mrvile. Voda je ponovo nadolazila. Krenuo sam da bežim dalje od tih zgrada, preko neke poljane. U daljini sam video okean. Bio je dan tamo i bilo je proleće, to sam osetio po vetru koji je duvao odande. Iza mene je nadiralo tamno more. Vikao sam okeanu. „Stižem i ja da uskočim u tebe, a ovo iza mene ti donosim kao poklon!”

Epilog epilozi pilozi ilozi lozi ozi zi ii / i ! : .~

Izbacile su me podzemne vode, izleteo sam kroz podvodni ponor na pod. Taj ponor su bila usta ikone koja su bila širom otvorena pošto je voda tekla iz njih.

„Podzemlje… ono se penje….”, rekla mi je, a potom joj se lice istopilo i stopilo s vodom, a za njim i kućni oltar, dnevni boravak, porodica, tradicija, hijerarhija, večni zakoni.

„Neka…”, rekao sam joj: „Čovek je dovoljno zreo i hrabar da bude mnogo tečniji. Brane koje su držale naboj plime, crpeći i koristeći energiju vode, postale su bespotrebne zidine koje čuvaju smrdljive baretine, od kojih smo napravili svetinje. Sidro koje nas je čuvalo da ne odlutamo, postalo je kamen oko noge koji nas davi i zbog kojeg tonemo. Čvrsto uobličenje koje nas je čuvalo da se ne razlijemo, postalo je ljuštura u kojoj skučeni ključamo. Na leđima smo levijatana koji  pliva stopljen sa okeanom. On pleše svoj ples u igrama okeana. Na njegovim leđima se igre okamenjuju u korale. Ti korali sijaju u raznim bojama, grade se uvis daleko od okeana, kao da će večno sijati iznad njega, kao da se vremenom neće sprati, skrhati i pretvoriti u pesak. Kao što će se i levijatan rastvoriti u okeanu. Samo je tok večan. Budimo tečniji…”

Comments (3)