Tag Archive | "Pričešće cara Lazara"

Tags: , , , , , ,

Đoka Jovanović

Posted on 05 June 2014 by heroji

Đoka Jovanović

 

Dr Miodrag Jovanović

 

 

            Dragocene podatke o svom životu i radu Đorđe Jovanović je ostavio u „Autobiografiji”, istina pisanoj u poodmaklim godinama života, 1947. godine. Rođen je u Novom Sadu 1861. godine, najverovatnije 21. januara, pošto je i sam ponekad navodio prethodan i sledeći dan. Otac mu Nikola Janković rođen u selu Lazarevu kod Kožana (severno od Soluna), imao je za roditelje Grka Johanidesa i majku Makedonku. Na službovanju u grčkoj koloniji u Novom Sadu, u braku s Jovankom Petrović iz Ivanjice ili Užica, dobio je i sina Đorđa. Usledio je porodični prelazak u Kneževinu Srbiju 1864. godine, u Požarevac, gde je Đoka započeo školovanje, nastavio u Kragujevcu i gimnaziju maturirao 1882. godine. Dve godine se trudio da studira tehniku, ali je boravak u Partenkirhenu u školi drvoreza uneo konačno opredeljenje. Dobio je državnu stipendiju i početkom 1884. godine postao student Akademije za likovne umetnosti u Beču. Sa željom da studiranje nastavi u Drezdenu i sa snovima o Rimu, zadovoljio se saglasnošću Ministarstva da posle dve godine Beča produži da studira u Minhenu.

Od završenih redovnih studija 1887. do 1902. godine,  život Đoke Jovanovića  odvijao se između Minhena, Pariza i Beograda. U Minhenu je 26. septembra sklopio brak sa Emom Viktorijom Šajtler. Sin Mirko rođen je u Minhenu 1892, a Branko (Aleksandar) u Parizu krajem 1894. ili početkom 1895. godine. Neskladan brak nije dugo potrajao. Ema je umrla u duševnoj bolnici kraj Minhena 1928. godine. Znatno ranije Đoka Jovanović je ušao u drugi brak, s Margaretom Rober koja je prethodno negovala njegove male sinove.

Posle Minhena, Jovanović je specijalističke studije nastavio 1887. u Parizu, što je trajalo do 1891. godine smrti njegovog glavnog zaštitnika i savetodavca, profesora Šapija. Vratio se u Beograd i nedugo službovao u beogradskoj gimnaziji. Sledile su godine čestih boravaka u Parizu zbog svih procedura i iščekivanja da dobije sredstva i saglasnost da završi Kosovski spomenik. Otkrivanje spomenika je odlagano, a on je 1902. godine bio u Petrogradu. Potom je kratko bio administrativni činovnik Direkcije železnice u Beogradu. Konačno je ostvario želju da bude „učitelj veština”, tako što je 1905. godine postao nastavnik i upravitelj Umetničko-zanatske škole. Predavao je modelovanje, dekorativno vajarstvo, večernji akt i grafiku. S prekidom za vreme Prvog svetskog rata, bilo je to 1919, da bi do penzionisanja 1926. godine bio inspektor Ministarstva građevina. Upravo tada je završio izgradnju porodične kuće sa ateljeom u Skerlićevoj ulici broj 6. Umro je 26. marta 1953. godine. Dvanaest godina kasnije umrla je i supruga Margo. Oko njene sahrane brinula je kći Đokine sestre Jelene – Radmila, supruga princa Đorđa Karađorđevića.

Djordje_Jovanovic_-_Odmor_oko_1930

            Zahvaljujući bliskim potomcima, moguća je autentična rekonstrukcija geneološkog stabla razgranate familije Nikole i Jovanke Jovanović. Brak Lazara Jankovića (Krancer) i Danice, sestre Đoke Jovanovića, povezao je ove dve porodice. Brat Božidar, sveštenik, kao đak Kijevske duhovne akademije oženio se Ukrajinkom Zinaidom Kartuševski-Jasučinski. U braku njihove ćerke Jelene sa Ivanom Zrnićem (Kornicer), poznatim izdavačem između dva svetska rata, rođena je Maja Zrnić, književnik i novinar. Dragocen doprinos utvrđivanju grananja stabla dali su Jovanovići koji oduvek žive u Francuskoj. Serž, unuk Đoke Jovanovića, sin Brankov, sabirao je podatke do 1966. u Beogradu, potom, do 1983. godine u Parizu. Jedno od novih saznanja je podatak da je mladi Đokin sin Mirko takođe imao porodicu, ali nije doživeo da vidi sina Žorža. Poginuo je pre njegovog rođenja, u bitkama Prvog svetskog rata.

Nikola i Jovanka Jovanović imali su, dakle, sedmoro dece – pred porođajem sa osmim je umrla. Najstarija je bila Jelena, sa jednom od šest kćeri Radmilom Karađorđević, omiljenom u familiji kao tetka Raca. Sestra Danica, učiteljica, udata Janković, sahranjena je u bratovljevoj, zapravo prodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu, kraj supruga Lazara. Trideset godina kasnije, tu je položeno i telo Đokine supruge Margo. Treće dete bio je Milosav. Imao je drogeriju „Guslar” na Zelenom vencu u Beogradu, gde su se okupljali protivnici dinastije Obrenović. Božidar se posvetio pozivu sveštenika, a Aristid je bio apotekar u Čačku. U pamćenju svih potomaka ponavlja se ime Milice. Najmlađe, sedmo dete bio je Đoka. Njegov sin Mirko je kao vojnik Legije stranaca poginuo u Šampanji 1915. godine. Njegov praunuk je Frank Jovanović iz Pariza. Protiveći se očevim planovima i šansama za uspešnu karijeru, Branko se odlučio za istraživanje nafte u Maroku. Njegova unuka je Frederik Žuber iz Le Mana.

Nekoliko ličnosti imalo je poseban uticaj na umetničko formiranje Đoke Jovanovića. U Beču mu je mentor bio Edmund Helmer, u Minhenu Maks Vidnman. Specijalizacija u Parizu bila je pod budnim okom zaštitnika i savetodavca profesora Anrija Šapija koji mu je poklonio odlivak svoje najpoznatije skulpture Žar d’Ark. U nastavku rada u Parizu, posebno u dovršavanju Kosovskog spomenika, nastavio se uticaj Žan Antoan Endalbera. Bez obzira što neki srpski slikari kraja XIX veka spominju svoje francusko školovanje, sva je prilika da je prvi srpski pariski đak bio Đoka Jovanović. Stečena iskustva on je prenosio na srpsku sredinu u kojoj je potom najduže živeo i radio. Specifični pedagoški oblici rada u Umetničkoj školi nisu mogli ostaviti tragove nekog posebnog učenika i naslednika,  ali je na đake, kao i na razvoj srpske skulpture svakako imao uticaj. Delovao je i putem umetničkih udruženja i nacionalnih izložbi. Bio je među osnivačima Udruženja srpskih umetnika „Lada” 1904, kasnije njegov počesni član  i predsednik, ali i među osnivačima Udruženja likovnih umetnika u Beogradu 1919. godine.

 

Početak izložbenog pojavljivanja dogodio se još na bečkoj Akademiji s bistom Julija Cezara, u Minhenu sa figurom Prelje. Na svetskoj izložbi u Parizu 1900, nagrada za Guslara otvorila je prvo izlaganje u pariskom Salonu bez žiriranja, što je u sledećim decenijama iskoristio dvedeset pet puta. Prvu obimniju samostalnu izložbu imao je u Novom Sadu 1895. godine, u holu hotela „Jelisaveta”. Na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine,  najveće priznanje dobio je za Kosovski spomenik. Izlagao je u Petrogradu 1902. godine na Međunarodnoj izložbi kostima, potom i na izložbi pariske opštine 1903, na međunarodnim izložbama u Londonu 1907. i Rimu 1911, kao i na prve četiri jugoslovenske izložbe i na izložbama „Lade”. Prvi svetski rat nije omeo okupljanje srpskih umetnika. Stožer se nalazio u Francuskoj. Patriotska osećanja razgorevao je naročito časopis „La patrie Serbe”. U raznovrsnom spektru predstavljanja jugoslovenske i srpske kulture našle su se i izložbe nacionalne radinosti, folklora i umetnosti, u Parizu i Lionu 1917, kao i u Ženevi 1918. godine. Potom je došla pariska Jugoslovenska umetnička izložba 1919. u Petit Palais. Njihov učesnik bio je i Đoka Jovanović. Bila je zaboravljena i manifestacija iz 1917. godine. Urednik časopisa „L’art et les artistes” Arman Dajo posvetio je martovski broj posebnoj publikaciji pod naslovom „La Serbie glorieuse”. Povod je bila izložba Jugoslovenske umetnosti i folklora u Salle Hoche. A među 122 ilustracije mesto je našao i Jovanovićev Pobednik, namenjen trgu u Paraćinu.

U središtu pažnje i savremenika i istraživača opravdano su bili Jovanovićevi javni spomenici. Nije bio u prilici da sve projekte i skice prenese u monumente na trgovima i ulicama. A seriju takvih porudžbina  započeo je spomenikom naučniku Josifu Pančiću 1891, uobličavajući ga još za vreme usavršavanja u Parizu. Put novim porudžbinama bio je otvoren. Takođe u Parizu, dovršio je 1898. spomenik Knezu Milošu Obrenoviću, namenjen i Negotinu (uništen) i Požarevcu. U poslovnim predasima bavio se brojnim manjim formatima. Tako je, na primer, u jednom predahu boravio 1894. u Sent Etjenu kod industrijalca i predsednika Trgovačkog suda Kolombea i uradio oko dvadeset portreta njegove porodice, čak i posluge.

Ipak, iz mnogo razloga bio je tih godina okupiran Kosovskim spomenikom (otkriven 1904. godine), namenjen za Kruševac, grad odakle je srpski knez knez Lazar 1389. godine krenuo sa vojskom u boj sa Turcima na Kosovo polje. Na vrhu spomeničke celine je junak Boško Jugović kako ranjen posrće, dok Vila pridržava zastavu. Na donjem delu postamenta su figure Guslara, nacionalnog pevača i ženske figure Velike Srbije. Dva duboka reljefa slikovito prikazuju Pričešće cara Lazara s vojskom i scenu u kojoj Miloš Oblić ubija cara Murata. Uzora je moglo biti mnogo u savremenoj romantičarskoj i postromantičarskoj evropskoj skulpturi, naročito za krilate i majestetičke ženske personifikativne figure.

Djordje_Jovanovic_(1861-1953)

            Nezavisno od formalizovanja ideje, Jovanović je u spomenik uneo i vlastita patriotska osećanja koja su se odrazila na plastički kvalitet. Pored niza spomeničkih bista poznatih kulturnih radnika, izdvajaju se i spomenici Vojvodi Vuku (1929), ratniku sa Solunskog fronta u Prvom svetskom ratu, ili Vuku Karadžića (1932), reformatoru srpskog jezika sredinom XIX veka.

I u skulpuri Jovanovićevog vremena bila su razumljiva očekivanja da se postigne portretska verodostojnost. Takve karakteristike su se samo eksplikativno izgubile u brojnim personifikacijama i alegorijama. U onim prvim blistaju portreti Milovana Glišića, Stojana Novakovića, uzdržane dramatske snage glava mrtvog sina Marka. U drugim, modeli nisu imenovani, ali sigurno je često u njima lik voljene Margo, kao u Tuzi (1907), ženi sa velom po tipu barokne Donna velata, Gordosti (1897) i Studiji (1921), možda u lirskom Mirisu ruža (1913), poetičnom Proleću (1902), da li i u Napuštenoj (1907), Bahantkinji (1918), Voću (1929), Odmoru (1930), alegorijskim predstavama reka (Dunavska nimfa 1912, Neva 1902). Vreme Balkanskih i Prvog svetskog rata postalo je još jednom svedočanstvo složenog sklopa Jovanovićevog umetničkog doživljaja i mišljenja. Ne samo strahotama rata rata uprskos, nego u suprotnosti sa likovnim jezikom kakvim ih je skultorski zapisivao, stvorio je dela koja temeljno podstiču preocenjivanje njegovih pravih mogućnosti. U ratom zahvaćenom Beogradu i Parizu 1916-1918, nastajala su izuzetno doživljena i obrađena dela: Žrtve rata, Žrtve bombardovanja (Tevtonsko ratovanje). Ikonografski uzori su lako nalaženi u svetskoj skulpturi, a da su putevi vodili i do Rodena i Majola. Prikazi nagog ljudskog tela poslužili su Jovanoviću kao metafore za krik protiv ljudskog stradanja. U ratnom Parizu ponovio je Igračicu uskovitlanih pokreta iz 1896. godine, onda potvrdivši sluh za promene kakve je donosio art nouveau, sada tražeći utehu u kontrapunktu uspomena stvarnosti.

Dokazao je svoje mogućnosti bar još dvema skulpturama. Zbog njih, stilski anahrone ali umetnički snažne Istorija srpske književnosti (1921) i Nauka i umetnost (1942) u srpskoj modernoj skulpturi moraju imati zaslužnije mesto. Ovu drugu smatrao je svojim najboljim delom. Nastala je udaljeno od biološkog uzrasta i stvaralačkog statusa u kome su se videli zeniti njegovih stvaralačkih dometa. Na tim vrhuncima nije bio samo Kosovski spomenik. U prvih petnaest godina XX veka, od Petrograda do Beograda i Pariza, stvarao je žanrovima koji nisu bili ograničeni portretskom artificijelnošću i patetikom monumenta. Kao svi u Parizu, i Jovanović je bio zapljusnut i umetničkim blagom muzeja i francuskog vajarstva. Inspiracije su se nudile na svakom koraku. A Kosovo je imao u sebi. Poneo ga je iz Novog Sada, Požarevca, Beograda, iz porodice sa ocem Grkom ili Cincarinom, majkom Srpkinjom, kao potvrde da kosovski poraz nije bila samo srpska tragedija.

Obaveza utvrđivanja razvojnih i stilskih faza Đoke Jovanovića čini se da je vrlo jednostavna i vodi jednosmernom putanjom. Možda najviše, ili jedino samo po tome što je ostao dosledan antropomorfnosti i figurativnom idealu. Postojano uvažavanje neoklasicističkih evokacija nije ga činilo usamljeno konzervativnim, s obzirom na derivate neoklasicizma „akademizma“, u opusima značajnih svetskih stvaralaca. Njegov likovni jezik i stilski izraz mogu ostati u okrilju figurativnog i realističkog, pod osvetljenjem činjenice da su takvi smerovi obeležavali i obeležavaju plovidbu svetskog umetničkog broda na kome je, nesporno, krma prepuštena avangardi. Terminološke kvalifikacije akademizma i akademskog realizma bile su nedefinisane i zastarele. U životnom suprotstavljanju tradicije i avangarde odjeci starih iskustava trajali su u skulpturi jednog Despijoa i Majola, inspriratora Jovanovićevih aktova, personifikacija reka, simbolističke literature. Ostaju važne makar dve činjenice. U objektivnom sudu utemeljeni su programska postojanost i osećanje za taktilne vrednosti, jedan od najdragocenijih nosilaca vajarskog dara, pravičnost naučne objektivnosti neće zaseniti uverenje samog Đorđa Jovanovića: „Moj srpski narod me zna, ceni, poštuje i voli, kao i ja njega, za koga sam i radio i na to imam prava da budem gord i zadovoljan”.

 

 

Izložbeni katalog Vajar Đorđe Jovanović (1861-1953)  nalazi se u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske sa signaturom Ук III 7477.

Comments (3)