Tag Archive | "Sjeren Kjerkegor"

Tags: ,

Evgenija i Regina

Posted on 29 July 2012 by heroji

Pero Zubac

Neshvatljivo je, a i ostati će često tako, kako se putevi ljudi, knjiga, pisama, sudbina, ukrštaju i kako se, najednom, posle mnogo godina, u nekoj nesanoj noći, stoče u jednu tačku: tačku prosvetljenja i sve postaje jasno i svetlo kao odora na Vermerovim likovima.

Sećanje na neku knjigu, koju ste davno, možda još u ranom detinjstvu čitali, odjednom će se obnoviti u času suočavanja sa nekom knjigom netom napisanom ili nekom slikom s kojom se prvi put susrećete. Tako biva, podsetite se.

Imao sam prijatelja koji je znao da provede ljude kroz jednu iračku pećinu kroz koju se bez teškoća probijaju samo profesionalni vodiči. Bio je veliki pesnik. Živi su svedoci da nikad pre tamo bio nije i da ih je proveo jer je znao sve hodnike. I sâm sam, jednom, neke davne ruske zime u Podmoskovlju, u jednoj dači u koju se ne ulazi bez posebnog poziva i razloga, dobro omamljen lepotom ruske zime, gostoprimstvom, dobrom ruskom vodkom i gruzijskim vinima, negde iza ponoći zamolio domaćina da me odvede na sprat i da u sobu koja gleda na šumu vidim onaj Rembrantov portret sa belom kapom. Čovek je prvo ubledeo, posle me dugo ispitivao kada sam pre bio tu i na kraju me odveo u sobu. Na portretu je slikar imao belu kapu. Rembrantovsku. Od ovoga bi majstori Danilo Kiš ili Esterhazi umeli napraviti priču.

Mladi Ivo Andrić 1912. godine dolazi u Zagreb, na studij, u onaj Zagreb koji je prema podacima iz 1910. imao sedamdeset i četiri tisuće stanovnika bez vojništva a u njemu je izlazilo 112 novina i časopisa, među kojima i dvanaest političkih dnevnika. Po podacima koje je brižljivo pratio i ispitivao pesnik Miroslav Karaulac i zabeležio u izvrsnoj knjizi „Rani Andrić”, pisac u Gornjem gradu u Jurjevskoj 25. najčešće posećuje porodicu Gojmerac. „Verovatno ga je Vizner (Ljubo Vizner, hrvatski pesnik, op. a.), koji je bio u srodstvu sa porodicom, upoznao sa kćerkama strojara na savskim šlepovima Rudolfa Gojmerca, Fanikom i Evgenijom, studentkinjama konzervatorija; u njihovoj kući je, kako se seća, prvi put slušao Šopenovu „Polonezu” koju je svirala starija sestra. Sa mlađom, Evgenijom, tokom narednih godina održavaće dosta učestanu prepisku koja nam ostaje kao najznačajniji izvor za praćenje njegovih duhovnih klima iz toga perioda; po ovoj prepisci biće nam, zbog stilske uzdržanosti pisama, teško odrediti prirodu ove veze, budući da su po ondašnjim dobrim običajima, pisma prethodno prolazila kroz roditeljsku kontrolu. Ta prepiska će potrajati sve do sredine 1915. godine. Te godine je Evgenija umrla od leukemije, u dvadesetoj godini života.” Rečenica o starim dobrim običajima uputila nas je na drugačije iščitavanje pisama Iva Andrića gospođici Gojmerac, te preporučujemo iščitavačima Andrića, zaljubljenicima u male tajne prepiski, da pronađu pisma Evgeniji.

Inače, sa sačuvanih fotosa, da se zaključiti da je gospođica Gojmerac bila nežna, produhovljena, ne izrazito lepa ali ju je pogled otvarao i razdvajao je od devojačke skladne figure. Za ono vreme u kulturnim krugovima Zagreba Evgenija je bila faktum, pa će i Miroslav Krleža u svojim dnevnicima ostaviti zapis iz 1915: „Umrla je Evgenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Evgenija Gojmerac. Fraza da život teče dalje, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze i tako ljudi teku Jurjevskom, doista dalje, kao da Evgenija Gojmerac nije umrla.”

Priroda ovih zapisa ne daje nam mogućnosti da analiziramo pisma, a citiraćemo za radoznalog čitaoca jedno sa broda „Višegrad” koji ga je nosio avgusta 1914. iz splitske ka mariborskoj tamnici, u stvari, ceduljicu, koju je zacelo uspeo da doturi nekom dobronamerniku na obali: „Draga, mala Evgenia, pozdravljam te s ’Višegrada’ i blagodarim na nežnostima i poklonima koje nisam video i koje – Bog zna hoću li vidjeti. Ali hoću! Možeš mi pisati gdje budem ako ti se – možda – javim, ali svakako me zadrži u dobroj uspomeni, jer sam tvoj blagodarni prijatelj, Ivo Andrić, sasvim bijedan čovjek.”

Krajem 1913. godine u Beču, gde beše prešao na drugu godinu studiija, Andrić se u jednoj knjižari prvi put susreće sa delima danskog filozofa Serena Kjerkegora, zapravo otkriva njegovo delo u dva toma „Ili, ili”, štampano 1911. kod jenskog izdavača Eugena Didrihsa. Ove će nam se knjige kao značajan faktum pojaviti u zapisima Nika Bartulovića, Andrićevog druga sa robije, jer je, kako je u predgovoru „Ex Pontu” zapisao, Kjerkegor bio Andrićeva tamnička lektira. Svakako, bitno je da se radi o glavnom Kjerkegorovom filozofskom delu u kojem „iznosi osnove svoga shvatanja egzistencije, i u završnom svođenju identifikuje faze u kvalitetu življenja, uspostavlja etape egzistencije – estetsku, etičku i religioznu – tri mogućnosti da se živi – u trenutku, uvremenu, i u večnosti.” (Delo počinje rečenicom „Šta je pesnik? To je nesretan čovek…”) Ivo Andrić je nerado prihvatao poseban Kjerkegorov uticaj na njegovo delo, čak se i ogradio od mogućih pogrešnih tumačenja: „Ja sam među svojim knjigama imao tada i zbirku francuskih ljubavnih priča. U zavežljaju se, dakle, umesto Kjerkegora, mogla naći knjiga ljubavnih priča. I kasnije bi se to verovatno tumačilo… ”

Vratimo se Kjerkegoru i jednom bitnom eseju Đerđa Lukača: „Seren Kjerkegor i Regina Olsen”, u kojem ovaj znani mađarski filozof objašnjava jedan period Kjerkegorovog stvaranja odnosom prema Regini Olsen, jednom neuspešnom, namerno neuspešnom ljubavlju.

Sve što je činio u ljubavi, Kjerkegor je činio da odvoji od sebe Reginu Olsen, misleći da je zbog svog osobenjaštva i mračnjaštva ne zaslužuje. „Kada su se rastali, Regina Olsen je među svojim mnogim plačnim molbama i pitanjima” onako detinjasta zapitala filozofa hoće li bar nekada misliti na nju i to je pitanje kažu postalo lajtmotiv čitavog Kjerkegorevog života.

Pročitajte ovaj esej, Andrićeva pisma, knjigu „Ili, ili” i pogledajte ponovo fotose žena koje ste voleli ili volite. Nađite neki snimljen u hodu na Stradunu, u Trogiru, negde na planini, pogledajte ga i potražite slučajno snimljena lica prolaznika, lica u drugom planu, lica na koja nikada niste obraćali pažnju. Tražite fotose gde je vaša draga u gomili, na ulici, na mostu, dobro razmotrite lica. Da li ste nekoć posle sreli nekoga, da li ste neku slučajnu prolaznicu, zabeleženu objektivom iza lica vaše drage, zavoleli? Prvo sreli, pa, dabome, zavoleli? Niste? Možda ćete.

Comments (2)