Tag Archive | "Žarko M.Tatić"

Tags: , , ,

Svetogorska pisma

Posted on 10 September 2013 by heroji

Aleksandar Radović

 

Svetogorska pisma

 

Žarko M.Tatić, Svetogorska pisma, reprint, Novi Sad, Platoneum, 2011.

 

Sa „pristaništa solunska”  put se odvaja za Jerusalim i na Svetu Goru.

 

O vezama Srba i mesta gde je kralj Solomon sagradio prvi hram ubedljivo je, pre nekoliko godina, svedočio Dinko Davidov[1], a odnos ovog južnoslovenskog naroda prema grčkoj planini na kojoj se nalaze, između ostalih, ruski i bugarski manastir, poznat je vekovima.

Tatić,_korice

Da „odvajanja puta” za verujućeg čoveka nema, svedočio je knjigom Tragom velike prošlosti: svetogorska pisma i monografske studije stare srpske arhitekture Žarko M. Tatić (1894-1931), jedan od neumornih „istraživača srpskih starina”[2]. Arhitekta, uz profesora Aleksandra Deroka predstavnik „beogradskog stila” u umetnosti gradnje, objavio je svedočenje koje „ima karakter putopisa, sa naglašenim interesovanjima za istoriju umetnosti,…”[3], a novosadski izdavač „Platoneum” izdao je 2011. godine reprint prvog dela Tatićeve knjige pod naslovom Svetogorska pisma.

Sa mesta gde je Sveti Sava primio monaški postrig, Tatić je svojevremeno izveštavao srpsku i jugoslovensku javnost u jedanaest pisama datiranih tokom marta i aprila 1925. godine. Iz „grada Svetog Dimitrija” preko Kareje, Hilandara i Vatopeda, parobrodom i mazgom, koautor monografija o manastirima Kalenić i Pavlovac pod Kosmajem[4], plovi i piše o istoriji srpske carske lavre, istoriji biblioteke i „museuma” hilandarskog, kao i o onima „koji su se odrekli celoga svega”[5], monasima Svete Gore Atonske. Do „Agios Oros” Žarko M. Tatić odlazi  u osetljivom političkom trenutku kada je sudbina te monaške republike ponovo, po ko zna koji put, dovedena u pitanje.

 


[1] Davidov, Dinko, Srbi i Jerusalim, Beograd, Politika, 2007.

[2] Medaković, Dejan, Istraživači srpskih starina, Beograd, Prosveta, 1985.

[3] Svetlana Tomin, Pogovor, Žarko Tatić, Svetogorska pisma, str. 114.

[4] Dela Žarka M. Tatića

[5] Tatić, isto, str. 77.

 

Tih godina, dok hodočasnik i naučnik Tatić opisuje „maslinu cara Dušana” i kiparise koje je zasadio kralj Petar, „Neumrli Oslobodilac”, za Hilandar i druge hrišćanske svetinje vodi se diplomatska bitka između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s jedne i Druge Grčke Republike s druge, o vlasništvu nad Atosom.

Tatić,_Hilandarska_biblioteka

Stručnjak koji je terenska istraživanja vodio u manastiru Staro Nagoričino u Makedoniji, zadužbinu Nemanjića opisao je nakon detaljnog istraživanja kulturno-istorijske baštine hilandarske. Jedan od takvih nalaza odnosi se na zgradu u kojoj se, do obnove 1997. godine, nalazilo oko 550 starih rukopisnih knjiga (sedamdeset na pergamentu). Objekat o kojem je reč bivao je vekovima pored zgrade u kojoj se i danas služi monaška trpeza. Biblioteka manastira Hilandara, uočava i dokumentuje Žarko M. Tatić, „ima visinu svojih lukova jednaku ili skoro jednaku lucima okolnih sasvim starih konaka…”[6]. Celom dužinom puta za Svetu Goru, od parobroda „Sparta” ukotvljenog u Solunu do Dafnija, te idući kaldrmom do administrativnog sedišta Atosa, varošice Kareje, beogradski „Isidor Njegovan” beleži utiske koji nisu samo i isključivo privatnog karaktera. U Svetogorskim pismima, stručne opservacije o spoljnoj priprati Saborne crkve (crkvu sagradio kralj Milutin, pripratu dozidao knez Lazar) sudaraju se sa ništa manje stručnim informacijama o vodosnabdevanju Hilandara u kojem teku „i topla i hladna voda”[7]. Istraživači-naslednici Žarka M. Tatića u poslovima popisivanja arhitektonske baštine „bijel’ Vilindara”, Vojislav Korać i Dušan Milovanović, koristili su pisana uputstva autora teksta Kako da sačuvamo starine Hilandara… pišući studiju Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja[8] i druge radove…

Kulturna baština srpskog manastira na Svetoj Gori istražuje se od vremena kada je slikar Dimitrije Avramović u Knjaževsko-srpskoj knjigopečatnji, 1848. godine, objavio rezultate istraživanja o Hilandaru. U niz posvećenika „kulta Presvete Bogorodice” od Kirila Mihajlovića do Dejana Medakovića, putopisom za sladokusce umetnuo se Žarko M. Tatić. Tamo, na „Svetoj Gori, čija su brda, izuzev Atosa, prekrivena gustom šumom i žbunjem,… ”[9], oseća se težak atmosferski pritisak „jer je zemljište tu niže od morske površine”[10], zapaža, poput hidrologa, čovek koji je projektovao zgradu Ministarstva prosvete u Beogradu.

 


[6] Tatić, Svetogorska pisma, str. 63

[7] Isto, str. 61

[8] Korać, Vojislav, Kovačević, Mirko, Manastir Hilandar: konaci i utvrđenja,  Beograd, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Vizantološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Sveta Gora Atonska, Manastir Hilandar, 2004.

[9] Sreten Petković, Hilandar, treće prošireno izdanje, Beograd, 2008, str. 11.

[10] Tatić, isto, str. 55.

 

U srpskoj prestonici je Tatić zabeležio svoja dragocena sećanja na svetogorsku avanturu, u gradu u kojem je nepokretan ležao nakon povrede na terenu blizu reke Treske u Makedoniji.

Izdanje kojim je Žarko M. Tatić iskazao poštovanje prema svetinji kulture srpskog naroda je „ilustrovano sa 197 slika i crteža u tekstu 2 table van teksta i 27 zaglavlja i ilicijala kombinovanih od strane pisca”. Ova informacija sa naslovne stranice knjige iz 1929. godine potvrđuje da je autor izuzetnu pažnju posvetio grafičkom izgledu knjige Tragom velike prošlosti. I zaista, kolor fotografije Martina Candira i crno-bele ilustracije samog Tatića u reprint izdanju deluju sinhronizovano, simultanitet je potpun, a izdavač se potrudio da sačuva i paginaciju knjige s kraja druge decenije XX veka.

Tatić,_jugozapadni_prozor_na_priprati_kneza_Lazara

Za ime manastira Hilandar, zaslužna je, prema tvrdnjama autora Svetogorskih pisama, grupa razbojnika! Reči „hilia” i „andarion” (magla) podsećaju na davni događaj kada se skupina nečastivih, želeći da opljačka ovu svetinju, izgubila u magli. Atmosferske prilike su tom prilikom spasle Hilandar, baš kao nekada guske Rim. Razbojnici su posle dugih molitava primili hrišćanstvo i postali ugledni članovi hilandarskog bratstva. Put preobražaja, veruju i danas svetogorski monasi, moguć je svim onima koji usvoje i životom primenjuju hrišćansko učenje…

Dolazak i boravak na Svetoj Gori autor Tatić je iskoristio da prokomentariše način života hilandarskog bratstva, da upozna srpsko javno mnjenje sa ponašanjem ljudi koji su se iz različitih razloga odrekli ovog sveta i zadovoljstava u njemu da bi se, svakodnevnim molitvama, približili Svevišnjem. Osmo poglavlje Tatićeve knjige posvećeno je unutrašnjoj organizaciji manastirskog života, poslušanijima, odlukama koje donosi Sabor staraca, o mestu „na kojem se samo gostuje”, o monasima-zanatlijama, o smeštaju u kojem su boravili kraljevi dinastija Obrenović i Karađorđević.

Manastir koji je „udaljen (je) od Simenskog manastira jedan čas hoda”[11] pohodio je Tatić uz pomoć mazge. I to ne bilo kakve: njegov „vodič” bio je, ni više ni manje, nego „Hodža” koji je Žarka M. Tatića nosio na liniji Kareja–Hilandar–Vatoped. Pre autora Svetogorskih pisama, „Hodža” se brinuo za bezbednost vladike Melentija i episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića.

Arhitektonski precizno izvedena, studija Žarka M. Tatića pruža i današnjem čitaocu obilje materijala o „staništu Presvete Bogorodice”.


[11] Kiril Mihajlović, Kratki opis svete i najslavnije carske lavre Hilandara, Novi Sad, Arhiv Vojvodine, 1998, str. 37

 

Iako je proteklo 86 godina od Tatićevog putovanja na severnogrčko poluostrvo Halkidiki, mada su nova saznanja posredovana telekomunikacionim sredstvima omogućila brži protok informacija o nekadašnjoj „terra
 incognita”, Saborna crkva Sv. Vavedenja Bogorodice je i danas tamo gde ju je sagradio otac kralja Stefana Dečanskog. Pirg Svetog Save i morski pirg kralja Milutina podsećaju putnike, namernike, hodočasnike i druge znatiželjnike na osnivače manastira i njegove dobrotvore.

Mada pripratu kneza Lazara u glavnoj manastirskog crkvi danas viđamo i na internetu, a vremešnog „Hodžu” je odavno zamenio džip najnovije generacije, porta se i danas „zatvara sa dva ključa”[12].

Da tako što duže ostane…

 


[12] Žarko M. Tatić, Svetogorska pisma, str. 90

Comments (2)