O glumcu i crkvi

Posted on 16 February 2013 by heroji

Aleksandra Mandarić

Odlomak iz rada posvećenog odnosu glumca, pozorišta i crkve.

Freska Ruganje Hristu u crkvi sv. Đorđa u  Starom Nagoričanu

Kao jedna od najznačajnijih predstava svirača i glumaca u freskoslikarstvu srednjeg veka u Srbiji, uzima se freska Ruganje Hristu u crkvi sv. Đorđa, u Starom Nagoričanu. Može se reći da je ona i davala pravac, kao najrelevantniji sačuvani dokaz u stavu a priori odbacivanja glumca od strane crkve i države. Danas to nije slučaj, ali o tome  ćemo detaljnije  u narednim poglavljima; ova je freska i dalje bitna da bi se razumeli višeslojni odnosi državnih i društvenih tokova srednjovekovne Srbije.

Kompozicija  Ruganje Hristu naslikana je na severnom zidu centralnog dela hrama. Prizor je opširno prikazan : „U sredini stoji Hristos ogrnut skarletnom kabanicom. Na glavi mu je trnov venac, u desnoj ruci drži trsku; dok mu se leva nalazi na grudima. Dva čoveka naročito se ističu svojom grubošću, obojica drže Spasitelja za ramena, levi kao da ga pljuje. Iza ovih glavnih mučitelja stoji sa svake strane grupa posmatrača. Ispred Hrista vidi se čudnovata scena: četiri golobrada mladića u svetlim odećama izvode neku ’čudnu’ igru. Dvojica imaju duge rukave koji im se u igri vijore u vazduhu. Dvojica su klekla, desni se podrugljivo klanja Hristu, levi, u uglu, lupa u neke kastanjete. Igrače prate muzikanti: jedan bubnjar i jedan svirač u frulu; obojica su na levom kraju slike. U zadnjem planu stoje dva herolda sa ogromnim trubama. Događaj se odigrava pred zidom koji ima jednostavne male prozore. Gornja ivica zida ukrašena je na desnom i na levom kraju sa jednim zupcem. Na tamnoplavom nebu iznad Hristove glave stoji natpis: O EMPEGMOS – Ruganje.[1]

 


[1] Svetozar Radojčić: Ruganje Hristu na fresci u Starom Nagoričanu iz knjige Uzori i dela starih srpskih umetnika, Srpska književna zadruga, Beograd, 1975, 165 str.

 

 

 Ruganje-Hristu

Freska Ruganje Hristu

            Natpis potvrđuje da slika predstvalja scenu koja je opisana u  svetom Jevanđelju po Mateju. Prema rečima jevanđelista, Pilat je posle suđenja predao Hrista vojnicima: „Tada vojnici sudijini uzeše Isusa u sudnicu i skupiše na nj svu četu vojnika. I svukavši ga obukoše mu skerletnu kabanicu. I opletavši venac od trnja metnuvše mu na glavu, i dadoše mu trsku u desnicu; i kleknuvši na kolena pred njim rugahu mu se govoreći: zdravo care Judejski. I pljunuvši na nj uzeše trsku i biše ga po glavi.” (Matej XXVII, 27-30).

Razlika između opisa jevanđelista i ove slike nije mala, u Svetom pismu Hristu se rugaju vojnici, a u nagoričkoj kompoziciji nema nijednog vojnika. Grubu scenu sa Hristom izvode plesači i muzikanti.

Budući da su crkvu oslikavali grčki umetnici Mihailo i Eutuhije, 1317/18. godine, neosporan je uticaj Vizantije. Predstava na ovoj fresci, sa svim neophodnim elementima, čini jedan kasnoantički mim koji se u Vizantiji zadržao i početkom XIV veka, dok postojanje ovakve vrste zabave u društvenom životu Srbije nije zabeleženo.

 

Položaj glumca u srednjovekovnoj Srbiji

Srednjovekovno pozorište

Sve što se izvodilo javno, što je bilo namenjeno gledanju, u srednjovekovnim tekstovima nazivalo se pozor, da bi se u savremenom jeziku izmenilo u prizor. Ovaj pojam je sveslovenoskog porekla, i njegovu osnovu čini glagol zreti, što znači gledati, posmatrati. Od istog korena izvedena je i imenica pozorište, tako što je dodat nastavak –ište, koji ukazuje na mesto na kome se nešto nalazi ili odigrava. U Svetosavskom nomokanonu piše da se na pozorište odlazilo radi gledanja – pozorište gledati, odnosno „…ili na bilo koje drugo pozorište doći gledanja radi”. [2]

U srednjovekovnim pisanim izvorima, pojmovi prizora i pozorišta nisu uvek striktno razgraničeni, pa to dovodi do toga da se često javljaju kao sinonimi. U Nomokanonu pozorište nije samo mesto, nego je i prizor, pa se vernicima zabranjuje „pozorište gledati”. [3]

U srednjem veku, značenje reči pozorište znatno je bilo šire i obuhvatnije nego što je to slučaj s njegovim značenjem danas, u savremenom jeziku. Pozorište je obuhvatalo sve od pozorišta do spektakla, činili su ga svi javni prizori raznovrsnog sadržaja: od organizovanih dočeka, državnih ceremonija, organizovanih gošćenja, glumačkih i takmičarskih igara, pa do javnog kažnjavanja i javnih pogubljenja. Ova pojmovna višeznačnost nije se odnosila samo na staroslovensku reč pozorište, nego je ova terminološka raznovrsnost proizašla iz grčkog i latinskog jezika srednjovekovne Evrope. Uopšte, pojam pozorište nije označavao posebnu građevinu odnosno mesto koje je bilo izdvojeno u odnosu na druga, nego je predstavljao bilo koje mesto na kojem su se prizori održavali. Stoga, pojam pozorište u srednjovekovnoj Evropi označava „mesto za gledanje”, javnog obeležja, bilo da je ono zatvorenog ili otvorenog tipa.

Prizorom su se u srednjovekovnoj Srbiji nazivali događaji tokom crkvenih praznika i svetkovina, dok je pozorište – u najširem mogućem značenju– bilo mesto na kojem su se ti prizori dešavali, na kojem se svet okupljao i iste te prizore posmatrao.


[2] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.151b; l.223a.

[3] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.151b, trulsko 51.pravilo

 

Mesto na kojem su se prizori odigravali moglo je biti različito, na otvorenom ili u zatvorenom prostoru,  kao što su trg, ulica, crkva, crkvena porta, plemićka dvorana i sl.

U srednjovekovnim izvorima, pozorište je nerazdvojivi deo raznih „svetkovina, narodnih i drugih sabiranja”[4] ili „crkvenih sabiranja”,[5] prilikom „pomena svetim mučenicima”,[6] tokom svadbenog veselja,[7] odnosno povodom „svadbe ili bilo kojeg drugog praznika”.[8]  Događanja koja se prilikom svetkovina dešavaju nazivaju se narodni prizori, narodno pozorište ili samo pozorište. Prema Svetosavskom nomokanonu, pozorišta se sabiraju u praznično vreme, i on sam zabranjuje takva okupljanja u vreme hrišćanskih praznika: „Pozorišta da se ne sabiraju u sve nedeljene dane i na praznike.”[9]

Sa stanovništva učene crkvene elite, prizor i pozorište potpadali su pod profanu oblast; samim tim, označavali su sve ono što je suprotno svetom. U skladu s takvim stavom, ona se protivila da se u vreme hrišćanskih praznika i nedelje organizuju svetovni oblici praznovanja, koje uopšteno naziva pozorište, konjske trke ili razna druga igrišta. S druge strane, povodom privatnih ili javnih praznika koji nisu bili u neposrednoj vezi sa hrišćanskim praznicima, kao što su rođenje, svadba ili doček visokog i uticajnog gosta ili vladara, crkveno zakonodavstvo nije se strogo protivilo organizovanju prazničnih prizora, to jest svetkovina. Ukoliko bi, međutim, takvi praznici padali u nedelju ili na neki veliki hrišćanski praznik, u Svetosavskom nomokanonu se preporučivalo pomeranje svetkovine, to jest „pomeranje pozorišta u neki drugi dan”, makar to bio i „carski praznik”, rođenje samog vladara i najbližih članova njegove porodice.[10]

Veliki broj prizora se isto tako dovodi u vezu sa igrom, dok su se opet različite igre održavale na pozorištu.

 


[4] Sintagmat, 393.

[5] V.Jagić, Konstantin filozof i njegov život Stefana Lazarevića, 323.

[6] Sintagmat,322.

[7] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.95b.

[8] Sintagmat, 320.

[9] Zakonopravilo ili Nomokanon, l22b-123a, kartaginsko 61. pravilo.

[10] Zakonopravilo ili Nomokanon, l.244a

 

Tako u jednom poglavlju Nomokanona imamo da se na pozorište odlazilo radi posmatranja igara,[11] a čitavo poglavlje Sintagmata Matije Vlastara nosi naslov O prizorima i različitim glumačkim igrama.[12] Oba gorenavedena poglavlja odnose se na različite vrste igara na pozorištu, obuhvatajući ne samo glumačka izvođenja profesionalaca i amatera, nego i razne druge igre, bilo da su to igre na sreću ili igre takmičarskog karaktera, kao što su konjske i pešačke trke, dvoboji ili borbe životinja.

Prizori i pozorište, kao igra i igrište, pripadali su samo zabavnom i svetovnom, a samim tim bili su suprotni onome što je značio hrišćanski način života. Parohijskom popu, kako sveštenom licu i predstavniku Crkve, nije priličilo da odlazi na igrište, odnosno pozorište, u suprotnom je gubio zvanje sveštenika.[13] Kao svetovni oblici zabave, pozorište i igrište uživali su veliku popularnost među običnim narodom srednjovekovne Srbije, što je možda najbolje prikazao Teodosije u Žitiju Sv. Petra Koriškog. Svetitelj od ranog detinjstva nije imao ista interesovanja kao injegovi vršnjaci, mladi seljani iz sela Unjemira u Hvostanu. Kad god bi njegovi drugovi hteli da ga povedu na igrište, on bi se opirao izbegavajući društvo: „Često, kako to svetovni ljudi vole, vršnjaci njegovi na igrališta i pozorišta ishođeni pokušavahu da i njega silom sa sobom povedu, ali bi se on od svih istrgnuo govoreći da u tim stvarima sa njima neće  drugovati.”[14]

Monah Teodosije nam u svojoj Pohvali sv. Simeonu i sv. Savi  koju je pisao oko 1300. godine, daje opis uličnog pozorišta, dok mi pretpostavljamo da je u srednjovekovnoj Srbiji samo takav oblik pozorišta i postojao. Ovo pozorište bilo je postavljeno na javnom mestu, na ulici, pod vedrim nebom. Njega čine glumac, odnosno skomrah, i oko njega okupljena publika. Komunikacija između glumca i publike bila je uzajamna i intenzivna. On je prisutnu publiku zasmejavao, dok je ona, bez obzira na vremenske nepogode, istrajavala do samog kraja predstave.

Pošto nema preciznih podataka i sačuvanih zapisa, pretpostavlja se da je pozorište bilo od drveta, nenatkriveno i okruženo publikom, te da se u njega ulazilo i penjanjem. Sve ovo nas navodi na zaključak da se srpsko srednjovekovno ulično pozorište nije mnogo razlikovalo od onoga u drugim krajevima Evrope.

 


[11] Grana X, glava 27, posvećena kliricima, Zakonopravilo ili Nomokanon, l.34a.

[12] Sintagmat, 320.

[13] V.Jagić, Sitna građa za crkveno pravo, 151.

[14] S.Novaković, Život srpskog isposnika Petra Koriškog, 322; Teodosije, Žitija, 267.

 

Pojmovi pozor i  pozorište, pored toga što su označavali javne prizore zabavnog karaktera, u srednjovekovnoj Srbiji predstavljali su i javna sramoćenja, mučenja, pogubljenja i mesto gde su ona izvršavana. S tim pojmovna raznovrsnost srednjovekovnog pozorišta dobija svoje puno značenje.

U Sintagmantu Matije Vlastara postoji deo u kojem je pozorište, između ostalog, označeno kao mesto gde se „čovek sladio ljudskom krvlju jednoplemenika”.[15] Uopšte uzev, ono što se mislio o pozorištu kao o mestu pogubljenja, proizlazi iz široko shvaćenog pojma i deo je svehrišćanske srednjovekovne tradicije.

Potvrdu o višeznačnosti pojma pozorište srećemo i kod Teodosija za kojeg je pozorište samo ulični teatar u Pohvali sv. Savi i sv. Simeonu, dok u Žitiju sv. Save ono predstavlja mesto pogubljenja. Pozorište je u Žitiju sv. Save opisano kao drvena konstrukcija, postavljena na vrh kule Prosek, odakle je gospodar grada, Srez, bacao svoje neistomišljenike niz liticu u reku Vardar: „Na tom, dakle kamenu, pomostiv ga drvetom, načini svoje pozorište. Kada bi, bednik, hteo da se veseli, on bi tu sedeo, pijančeći na mrskom, sramotnom sudištu, igrajući i veseleći se. A veselje njegovo bejaše smrt čovečija, i za malu krivicu osuđivaše krivca na smrt, i zapovedaše da se baci sa onog strašnog visokog kamena od onog pozorišta. Kad koga tako bacahu, on, veseo, uzvikivaše: ’Pazi da ne iskvasiš kožuha’, jer bačeni nemađaše gde pasti do u samu reku.”[16]

Iz Teodosijevog opisa Srezovog pozorišta otkrivamo da pozorište – i kada je  bilo mesto pogubljenja– nije gubilo svoju primarnu funkciju i osnovno obeležje da bude mesto za igre, smeh i veselje.

 


[15] Sintagmat 321.

[16] Život Svetog Save, 106; Teodosije: Život Sv. Save, 163

 

Glumac

Poreklo i značenje reči glumac

 

U srednjovekovnoj srpskoj državi koristili su se različiti nazivi za ljude koji su bili zabavljači. U izvorima nalazimo mnoga scensko-umetnička zanimanja: glumac, špilman, skomrah, licepohodnik, licemer, igrač, plesač, svirač, gudač. Ova terminološka raznovrsnost navodi nas na pretpostavku da je srednjovekovni zabavljač imao širok repertoar, s tim što valja imati u vidu različite specijalizovane profesije zabavljača, kao i to što srednjovekovna terminologija ne odgovara u potpunosti značenjima ovih termina danas.

Centralno mesto u zabavnom životu srednjovekovne Srbije zauzimao je glumac. Reč glumac vuče poreklo iz praslovenske i staroslovenske reči gluma,čije prvobitno značenje jeste šala, igra, blebetanje, ruganje, lakrdija.

To da reč glumac nastaje iz reči gluma, srećemo i kod evropskih naroda u terminologiji korišćenoj za zabavljača, žonglera ili špilmana, gde ti nazivi u germanskom i romanskom jeziku takođe proizlaze iz reči šala i igra. Ovu sličnost, ako ne istoznačnost, otkrivamo u srpskoslovenskom prevodu Nomokanona Sv. Save, u kojem srećemo glumca i špilmana kao sinonime. Kada i kako je pojam špilman postao deo srednjovekovnog srpskog jezika, nije u potpunosti utvrđeno. Pretpostavlja se da je reč o dužem razdoblju, tokom kojeg je nemački pojam našao svoje jednako mesto u domaćoj terminologiji, što se prema Vatroslavu Jagiću[17] moglo dogoditi u periodu od X do XIII veka. Iz toga izvodimo zaključak da su zabavljači iz nemačkih zemalja već duže vreme bili poznati na teritorijama južnoslovenskih prostora. S druge strane, ima mišljenja da razlog za postojanje reči špilman treba tražiti u susretu nemačkog cara Fridrha Barbarose i srpskog vladara Stefana Nemanje u Nišu 1189. godine, kada je Fridirh Barbarosa, zajedno sa svojom vojskom, prolazio  Srbijom u pohodu Trećeg krstaškog rata.

 


[17] Vatroslav Jagić (Varaždin, 6. jul 1838 – Beč, 5. avgust 1923) bio je hrvatski filolog i slavista. Jedan je od najvećih filologa u istoriji slavistike i jedan od najradnijih. Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 23. januara 1888.

 

Nasuprot svestranoj upotrebi reči špilman u Svetosavskom nomokanonu, retko se nalazi ili je uopšte nema u kasnijim pisanim spomenicima, bilo onim prevedenim, bilo originalnim sastavima nastalim u književnim krugovima srpskog srednjovekovnog društva.

U srpskoslovenskom prevodu Nomokanona, pored pojmova glumac i špilman, korišćen je i termin skomrah. Ova reč vodi poreklo iz srednjovekovne Rusije, gde se putujući muzičar, lakrdijaš i mađioničar naziva skomrah. Njegovo umeće naziva se skomraško delo ili špilmanska mudrost  i dovodi se u vezu s veštinom smehotvorstva.

U Sintagmatu Matije Vlastara nalazi se niz drugih slovenskih naziva kojima su se označavali srednjovekovni glumac i njegovo zanimanje. Ti su nazivi izvedeni iz posebnih aktivnosti i veština kojima je trebalo da vladaju srednjovekovni glumci. U Sintagmatu se srećemo s podražateljom i licepohodnikom. Kako skomrah nije samo javno pred publikom podržavao – glumio, već i različita lica ili skomraška lica pothodio – menjao, njegova veština nazivala se i podhoždenije lica ili licepodhoždenije. U tom slučaju, njemu je odgovarao i naziv licepodhodnik. Izraz podhoditi lica, značio je „lica stavljati na se”, to jest predstvaljaoo je nošenje maski i prerušavanje. Tada  licepothodnik ne predstavalja sebe, već „lice” kome se „podvrgava”, to jest ono u koje se prerušava, maskira, podržava ili predstavlja. U Sintagmatu imamo objašnjenje da je licepohodnik osoba koja „licemeri sebe”, te se „u jednom trenutku predstvalja kao rob, u drugom kao gospodar, vojnik, ili načelnik”. Tako nam se otkriva još jedan sveslovenski pojam kojim se obeležava glumčeva veština: licemer, licemerstvo, licemeriti.  

Glumac je u srednjovekovnom društvu izazivao podeljeno mišljenje sredine. Pojmovi vezani za glumca i pozorište mogli su u svakodnevnoj komunikaciji biti svrstani u istu ravan s pojmovima prevrtljivosti i pritvorenosti. Prema Svetom pismu, veština podržavanja i pretvaranja, osnovna je odlika glumca–licemera. UBesedi na gori,Hristos je vernicima poručio: „…A kada postite, ne budite sumorni kao licemeri; jer oni natmure lica svoja da se pokažu ljudima kako poste”.

Analizrajući staroslovenski i starosrpski jezik, dolazimo do zaključaka koje su ljudi mogli imati o glumcu i njegovom zanimanju u srednjovekovnim srpskim zemljama.

Glumac je bio šaljivac, brbljivac i podrugljivac, služio se u svojim nastupima pokretom, igrao je i plesao, ali isto tako vladao je i veštinom transformacije, podražavanja, prerušavanja i maskiranja. Međutim, kako se glumac pred publikom predstvaljao za ono što nije, označen je kao licemer, što ga je dovodilo u negativan moralni društveni kontekst.

 

Crkva VS Gluma, šala, smeh

 

U srpskoj srednjovekovnoj crkvenoj literaturi odnos prema glumi i smehu bio je drugačiji. Pojmovi veselja i radosti označavali su uzvišena osećanja kojima su se proslavljali Bog ili praznici posvećeni Njemu, Njegovom sinu Isusu Hristu i svetiteljima, dok su se pojmovi gluma i smeh smatrali suprotnim i neprimernim pomenutim osećanjima. U Epitimijinom nomokanonu koji predstavlja upustvo duhovniku, nalazi se upitnik koji sadrži popis najvažnijih grehova. Upitnik se završava uopštenom poukom da se treba čuvati svakog greha, upozoravajući da se u svakodnevnom i običnom životu treba najviše čuvati od „pogumljenija”, jer ono podstiče na smeh, a smeh ne priliči pobožnom životu hrišćana. Poučeni ovim pravilom, obrazovani crkveni ljudi odnosili su se prema „smehotvorstvu” s velikom osudom i prekorom. Prema Nomokanonu Svetog Save, „glumiti” znači „sablažnjavati ljude”, te se smatralo da glumačka izvođenja nisu prikladna da se dešavaju u periodima svetih crkvenih praznika. Kao u Nomokanonu, iste stavove zastupa i monah Teodosije koji se i danas smatra jednim od najznačajnijih srpskih pisaca srednjeg veka, a u svojim delima se odnosi s puno prezira prema skomrahu i njegovoj publici. U svojoj Pohvali sv. Simeonu i sv. Savi on poručuje da se od skomraha ne očekuje da išta „mudro” i „duhovno” zbori i čini, jer on „mahnita isprazno”, „besovskim” pesmama i „nečistim” rečima „povređuje” duše okupljenih, „a ne veseli”. S druge strane, Teodosije ipak priznaje da je skomrahova veština „smehotvorstva” bila široko prihvaćena, pošto je odnos običnog sveta prema rečima skomraha ovakav: „iz bezumlja ih uzimaju za dobro”.[18]

 


[18] „Ovu mudru i duhovnu trpezu ne sastavljam vam usred konjskih trka, gde je neprikladno šta dobro čuti, niti na ulicama, gde skomrasi mahnitaju isprazno, uvredljivim pesmama povređujući duše okupljenih, jer prljavim i nečisitim rečima um njihov skrnaveći i smehom nedoličnim pogubljuje, a ne da veseli. Nego i onima koji su često nerazumno okupljeni, prženi suncem i zasipani vetrom i prašinom, i koji do kraja odolevaju mrskom tom pozorištu, iz bezumlja ih uzimaju za dobor”. – T. Jovanović: Pohvala, 711; Stara srpska književnost. Hrestomatija, 33.

 

Crkva je sve izvođače, glumce, špilmane, plesače ili svirače smatrala za pripadnike iste društvene grupe. Sva ta različita zabavljačka zanimanja bila su obuhvaćena jednim zajedničkim pojmom glumac. Svi zabavljači, bilo skomrasi, svirači na svirali i trubi, ili svirači na guslama imali su za cilj da zabave prisutan narod, što ga je približavalo mimu, to jest onoj pozorišnoj tradiciji koja se znatno razlikovala od klasičnog grčkog pozorišta. Pojam glumac nije podrazumevao samo osobu koja je negovala izvođački program zasnovan na pokretu, igri, rečima, šali i poruzi, nego je predstavljao zabavljača u najširem značenju te reči. Tokom čitavog srednjeg veka srpsko društvo nazivalo je i muzičare, kao što su gudač ili svirač, opštim imenom glumac.

Društveni život srednjevekovnog glumca

 

Crkva je glumca napadala i odbacivala, ali je on i pored toga sam nalazio svoju publiku. Ne samo kod neprosvećenog sveta, nego i u palatama feudalaca i među zidinama i samih manastira.

Pravoslavna srednjovekovna srpska crkva je život glumca na pozornici smatrala potpuno suprotnim životu idealnog hrišćanina. Od „špilmana, glumca i plesca” očekivalo se pokajanje i napuštanje dotadašnjeg zanimanja. Zabranjivalo se ne samo bavljenje glumačkim zanatom, već i posmatranje njihovih izvođenja, pod pretnjama odstranjivanja od crkve ili gubitkom svešteničkog čina kod klirika. Odnos srednjovekovne crkve prema glumcu jasno je iskazan u trulskom 50. i 51. pravilu, gde se bavljenje glumom i posmatranje „pozorišta” poistovećivalo s kockom. Stavovi crkvene elite prema glumcu proizlazili su iz njegove osnovne aktivnosti koja se dovodila u vezu sa smehom, šalom i porugom. Za crkvene vlasti, smeh je umesto plača, principa kajanja, bio jedan od oblika „telesnog” principa, zabave i prestupa. A postojao je tu i strah da se glumčev smeh može okrenuti protiv same Crkve, njenih obreda i svetih tajni. U Punoj i Skraćenoj sintagmi Matije Vlastara, osuđen je svaki „svetovnjak, a naročito glumac i bludnik” na episkopov  zatvor ili knežev zatvor, uz telesnu kaznu, ukoliko bi se obukao u monašku odeću i podržavao ili rugao bilo kojem crkvenom ustrojstvu.[19]

Putujući glumac

 

Bavljenje zabavljačkim poslom ni u srednjovekovnoj Srbiji nije podrazumevalo vezanost za određeni objekat da bi glumac izvodio svoju veštinu. On je svoju publiku nalazio po seoskim i gradskim trgovima, odlazio je i na „narodna sabranja”, posećivao je vlastelinske dvorove ili je pratio razne vojske po ratištima. Putujućeg glumca ili svirača karakterisala je bedna odeća, muzički instrument koji je nosio stalno sa sobom i s kojim je zarađivao tek toliko da bi preživeo.

Težak položaj putujućeg glumca najbolje opisuje to što u srednjovekovnoj slovenskoj literaturi ne može da se napravi striktna razlika između pripadnika ove profesije i razbojnika. U rukopisu koji datira iz XIII veka, koji je pisan bugarskom redakcijom, nalazimo opisan susret svetog Makarija i jednog bivšeg razbojnika. Ispovedajući se svecu, ispričao je svoj životni put, napominjući da je ne tako davno napustio razbojnički način života i postao svirač: „On, pak, sebe grešnikom i bludnikom nazivaše, jer je od pre malo vremena prešao iz razbojničkog života ka veštini sviranja.

Društveni položaj ljudi koji su se odlučivali da ponesu titulu narodnog zabavljača nije bio visok. Glumac i sin glumca, poput oslobođenika i bivšeg sluge, nisu sebi mogli uzeti za ženu ćerku nekog dostojanstvenika.[20] Postojalo je opšte mišljenje o glumcima da su niskog morala. A isto uverenje je vladalo i ako bi se žena odlučila baviti ovim poslom. Smatralo se da su zabavljačka zanimanja nespojiva sa ženskom prirodom, a osoba koja bi se oženila plesačicom, prema crkevnom zakonodavstvu, nije mogla da se zaredi u sveštenički čin.[21]

 


[19] Sintagmat, 417.

[20] Sintagmat, 145.

[21] Postojalo je uverenje da se plesačica prema prirodi svoga zanimanja ne može pohvaliti devojačkom čednosti kao udovica, razvedena žena ili robinja… Zakonopravilo ili Nomokanon,l.48b.

 

Napuštanje svakodnevnog i ustaljenog načina života od strane pojedinca moglo je da dovede do nesuglasica i velikih razmirica u okviru porodice kojoj je ovo zanimanje bilo strano i nije bilo nasledno. Zakon je u tom slučaju bio na strani oca, glave porodice. Sintagmat Matije Vlastara dozvoljava roditeljima da razbaštine svoga sina ukoliko se oda glumačkom zadatku protiv njihove volje.[22] Ovakva vrsta neposlušnosti stavljana je u isti red s nasiljem nad roditeljima, čak i s pokušajem da se ugrozi sam život. S druge strane, pretilo se izbacivanjem iz društva svakom nesavesnom roditelju ukoliko bi nebrigom svoju decu prepustili igri, plesu, krađi i nepravičnom ponašanju.[23]

O prisustvu glumaca ili zabavljača u gradskim i seoskim naseljima kasnog srednjeg veka saznajemo uglavnom ukoliko su bili uvučeni u neki spor. Glumci su u ovim izveštajima uglavnom predstvljali optužene strane ili su bili u društvu ljudi koji su pripadali nižim društevnim grupama. To nije bio slučaj i sa sviračem Milatom (Milath sviraz), koji je bio dubrovački građanin u Prištini, pošto postoji zapis da je prilikom jednog spora 1440. godine bio izabran za sudiju, kao član tročlane sudske komisije.[24]

Glumac na selu

 

Narodni zabavljači nisu uvek svoju profesiju vezivali za put i promenu mesta izvođenja i boravka, postojali su i seoski glumci i zabavljači koji su pripadali zavisnim kategorijama stanovništva. Po onome što se može naći zapisano, vlastela nije cenila njihovu glumačku veštinu. Tako se u povelji cara Stefana Dušana i kralja Uroša iz 1353. godine, koji daruju serskom mitropolitu Jakovu i manastiru Svetih Arhanđela crkvu Sv. Nikole na Pčinji pod Kožljem, među zavisnim ljudima ove crkve pominje i svirač Prede.[25]

Postojala su i sela koja su nosila naziv Glumci, što nas navodi na zaključak da je u tim selima bila nastanjena određena grupa stanovništva koja se bavila glumačkim zanatom.

 


[22] Sintagmat, 346.

[23] Epitimijin Nomokanon,l.202b-203a.

[24] Dubrovačko Malo veće o Srbiji. Od kraja XIV veka u Malom veću su se obrazovale posebne tročlane sudske komisije za svaki spor posebno. Na njihovom čelu je bio konzul koji je rukovodio suđenjem, a uz njega su se birala još dvojica sudija.

[25] J. Šafarik, Stara srpska pisma. Iz ruskog manastira sv. Pantelejmona na Svetoj Gori.

 

Glumac na kraljevskom ili vlastelinskom dvoru

 

Posebnu grupu činili su oni glumci koji su živeli na vlastelinskim dvorovima. Njihov ugled je bio znatno veći od ugleda običnog narodnog zabavljača. U Sintagmatu Matije Vlastara izloženi su stavovi koji su preuzeti iz vizantijske redakcije, u kojoj Jovan Zonara, u svom komentaru kartaginskog sabora, razlikuje dve osnovne grupe glumaca: časni – koji svoj program izvode pred „licem carevim” i prezreni – koji svoju publiku nalaze na vašarima i drugim narodnim okupljanjima, gde uz buku i grohotan smeh privlače publiku. Sintagma „pred licem carevim”, u Srbiji srednjeg veka, gde je carstvo kratko trajalo, odnosila se na vladare, nezavisno od titule koju je vladar nosio.

Podela među glumcima u krugovima srpske učene elite zavisila je i od toga koji program su narodni zabavljači izvodili i koje su veštine posedovali. U Pohvali sv. Savi i sv. Simeonu Teodosije razlikuje dve vrste glumačkog umeća. On osuđuje skomrahe i njihovo ulično pozorište koje se izvodi pred običnim svetom, dok s druge strane, veliča praznične svetkovine koje se održavaju u crkvi, tokom kojih čitanje žitija svetitelja prati melodija koja potiče sa žičanog muzičkog instrumenta. Iz ovoga vidimo da crkva nije izjednačavala veštinu sviranja i muziciranja s veštinom glumca-podražatelja. Po Grigoriju Hilandarcu, melodija dostojna praznika, poticala je od veštog pojedinca koga on ne naziva glumcem ili skomrahom, nego umetnikom.

Sličnu podelu srećemo i u jednom zborniku epitimija koje se tiču uređenja monaškog života. Zabavljačke veštine po prirodi ovog zbornika bile su odbačene, ali se i ovde među njima prave razlike na manje ili na više mrske monaškom načinu života. Ukoliko bi monah učestvovao u plesu ili igri na pozorištu, njegova epitimija bi bila neuporedivo duža, nego da je lično svirao na muzičkom instrumentu ili odlazio među običan narod radi slušanja njihovih izvođenja.

U srednjovekovnoj Srbiji, melodija muzičkih instrumenata smatrala se i jednim vidom terapije koja je lečila depresiju. U Hilandarskom medicinskom zborniku koji nastaje krajem XV ili početkom XVI veka, preporučuje se  više načina lečenja tzv. efemerne ognjice koja nastaje zbog velike tuge. Savletovalo se obolelom da se okupa u mlakoj vodi, namaže ružinim i bademovim uljem i da se presvuče u novo odelo; da jede hladna jela, da umereno pije vina i da se posle jela odmara u hladovini. Jedan od obaveznih vidova ove terapije bio je i dovođenje zabavljača: „da udaraju kod njega u lautu i glumci da sviraju”.[26]

Srpska vlastela i plemićki dvorovi imali su svoje zabavljače o čemu saznajemo iz većeg broja sačuvanih izvora.

Nazivani sviralnicima, praskavnicima, glumci su uveličavali svojom svirkom i zabavom veselje upriličeno povodom krunisanja Stefana Prvovenčanog, kada je vlastela slušala svirku bubnjeva i gusala. Takođe, i sam kralj je imao skolnost ka zabavi, to jest ka gozbi i muzici. O negovanju muzike na kraljevom dvoru govori nam i Teodosije u Žitiju sv. Save: „jer kad seđaše u čelu trpeze, veseljaše blagorodnike bubnjevima i guslama kao što je običaj samodršca.”[27]

Najbrojnije vesti o dvorskim glumcima i sviračima potiču iz XIV i XV veka. Ti nam podaci najviše kazuju o uzajamnoj razmeni zabavljača i njihovih družina na plemićkim dvorovima. U slojevitoj komunikaciji plemićkog sveta, razmena muzičara i glumaca bila je značajna za jačanje prijateljstva i održavanje dobrosusedskih odnosa. Tako, u vreme kralja Milutina, kada je sklapan ugovor o prijateljstvu s Vizantijom, moglo se susresti više glumačkih družina koje su išle od jednog do drugog vlastelinskog dvora.

Na dan krunisanja cara Dušana, 1346. godine, sačuvano je da je svirao Dragan iz Prizrena, svirao je Carsko kolo uz pratnju lauta i bubnjeva. Postoje zapisi u kojima stoji da je Dragan iz Prizrena gradski muzičar dubrovačke opštine od 1335. godine. U XV veku, na bosanskim, hercegovačkim, humskim i zetskim dvorovima vladara velikaša, vojvode Sandalja Hranića, kralja Tvrtka I i Balše Balšića, bilo je pevača, glumaca, mađioničara, lakrdijaša i svirača u svirale, laute, trube, gajde, doboše i druge instrumenete. Njihovi glumci i muzičari su se mogli čuti u Dubrovniku, a dubrovački su dolazili kod njih da bi prestavili svoje veštine.  Dobrosusedski i diplomatski odnosi sa Dubrovnikom ogledali su se i u tome što su srpski vladari za praznik svetog Vlaha (zaštitnika Dubrovnika) slali svoje zabavljačke družine, a dubrovački glumci gostuju u Srbiji (1412,1413. i 1426).

 


[26] Hilandarski medicinski kodeks, 506.

[27] Život Svetoga Save, 121-122; Teodosije, Život Sv. Save, 176.

 

Program su činile razne muzičke, pantomimske i lakrdijaške veštine i egzibicije. Početkom XVI veka, poturčeni velikaš Ali-beg Pavlović, koji je bio srpskog porekla, poslao je u Dubrovnik svoju pozorišnu družinu kojom je upravljao Srbin Radoje Vukosalić. Radoje Vukosalić bio je prvi poznat srpski glumac i upravnik putujuće pozorišne družine.

Materjalni položaj glumaca koji su bili u službi vlastele znatno se razlikovao od zabavljača koji su stalno bili u pokretu, obilazeći gradske i seoske trgove i ulice ili vojne logore da bi zaradili za hranu i ovenčali se s malo slave. Za razliku od narodnih zabavljača, dvorski glumci su bili pravi službenici koji su primali plate i bili dodatno nagrađivani od poslodavaca kod kojih su gostovali.

Glumci i zabavljači su u određenim situacijama bili i „ambasadori dobre volje”, kada je dolazilo do promene odnosa među susednim državama usled određenih političkih događaja. Postojalo je tada kao i sada mišljenje, da će se poslovi lakše obaviti u vreme proslava i prazničnog raspoloženja, čiji su glumci bili neizbežan deo. Smeh i radost su sastavni deo života i oduvek su bili osnovno sredstvo za dobru komunikaciju među ljudima, bez obzira na osporavanja, u ovom slučaju i od strane Crkve, a glumac sa svim svojim „licima” bio je jedan od nosilaca takvog načina života.

 

Related posts:

Molitva u srpskoj poeziji
Teologija i simbolika ikone
Filozofija pravoslavlja dr Justina Popovića

2 Comments For This Post

  1. Pink Frojd Says:

    Kakvo osveženje; naći u moru političkog blata na internetu ovakve tekstove i ovakav sajt. Zaista sam uživao iščitavajući ovaj sjajan tekst…

  2. poluks Says:

    Gospođa Jelka Ređep je dobila svoju naslednicu… Autorka teksta na briljantan način povezuje GLUMCA sa društvom u kojem živi, voleo bih da ovaj tekst pročita i Ljubomir Simović, teško da bi išta dopisao Putujućem pozorištu Šopalović, ali je spisateljski napor Aleksandre Mandarić dokaz da u srpskom glumištu ne počinje sve od Baneta Bumbara, Gige Moravca i ostalih…
    Čini mi se da je ovo samo početak avanture otkrivanja i drugih profesija u srpskom društvu tokom vekova…

Ostavi komentar