Četiri bogonadahnuta glasa

Posted on 15 April 2013 by heroji

Miloš Zubac

 

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

 

Hrišćanska misao i nekoliko bogonadahnutih glasova: Desanka Maksimović, Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević.

 

Vratićemo se sada u četvrtu deceniju dvadesetog veka – vreme u kojem je Desanka Maksimović objavila znatan broj pesama inspirisanih hrišćanskim predanjem. Zeleni vitez (1930), Gozba na livadi (1932) i Nove pesme (1936) sadržale su najveći broj molitava u kojima se pesnikinja neposredno obraća Bogu, putem hrišćanske personalizacije Apsoluta. U godinama koje su prethodile Drugom svetskom ratu, Desanka je svoje pesme objavljivala u časopisu Hrišćanska misao, gde su se redovnim prilozima javljale još tri značajne književnice: Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević. Zanimljivo je da su četiri stvarateljke delile srodnu duhovnu orijentaciju, iako njihovi prilozi u hrišćanskoj periodici nisu bili strogo dogmatski (pravoslavno) određeni. Jedino se Aleksandra Serđukova opredelila za dosledno saopštavanje dogmatskog pravoslavnog znanja, putem stvaralaštva (umetnosti). [1]

desankamlada

Rođenjem ruska, životom i srpska književnica, Serđukova je u rukopisu ostavila četiri stotine pesama na maternjem jeziku. Pojedine pesme Serđukova je sama prevodila na srpski, i taj nam je ciklus danas poznat kao Razgovori sa Bogom. Objavljivanje celokupnog rukopisa izvesno bi nam otkrilo jednu posvećenu stvaralačku ličnost, od velikog značaja za pravoslavnu kulturu srpskog,  koliko i ruskog naroda. Duhovna srodnost Aleksandre Serđukove i Desanke Maksimović verovatno bi se ukazala pod oštrijim uglom kada bismo bogonadahnute pesme Serđukove sravnili s Desankinim molitvama.

 


[1] Prenos verskog znanja putem umetnosti u duhu je pravoslavnog učenja, što omogućuje saradnju stvaralačkog i asketskog potencijala. „Pravoslavlje nije pazilo da po svaku cenu svoje ispovedanje vere formuliše sabornim putem u dogmate, pošto doktrinarni razvoj ne zavisi od procesa dogmatiziranja. Prenošenje tradicije ne ograničava se dogmatskim putem, stoga što postoje i drugi načini objašnjenja i saopštenja: bogosluženje, liturgija, ikonografija, umetnost, pesništvo, narodna predanja.” (Jovan Brija, Rečnik pravoslavne teologije, Hilandarski fond Bogoslovskog fakulteta SPC, Beograd, 1997, str. 45.)

 

Posredno na to ukazuje i zapis Vere Milosavljević o neobjavljenim pesmama naturalizovane Novosađanke:

„Kada njene pesme budu štampane, pokazaće se da je pesnikinja Serđukova imala korene u ruskom pesništvu duhovnosti, oduševljenja prirodom, spiritualnih tema, spoja poezije, muzike i filosofije, a iznad svega duboke hrišćanske vere, koje oličavaju Žukovski, Fet, Tjutčev, Vladimir Solovjev i drugi.” [2]

Bez uvida u rukopis Aleksandre Serđukove, pomenuta srodnost može se pratiti na fonu zajedničkog slavenofilstva, ljubavi prema ruskom i francuskom jeziku, u biografskom paralelizmu (obe su pesnikinje rano ostale bez oca, a potom za kratko vreme izgubile muža, majku i brata), ili u životnoj sinergiji stvaralačkog i asketskog potencijala u njihovim delima. Asketski i stvaralački kvaliteti bili su kodirani u svakodnevni život obeju pesnikinja. Posle smrti Aleksandre Serđukove, pesnikinjin duhovnik, Dušan N. Petrović, imenovao je Serđukovu „praktičnom hrišćankom svetiteljskih dimenzija”, „intelektualkom najvišeg ranga”, dodavši kako je pesnikinja u ličnom životu bila „neobično skromna do asketizma, i sa onim što je imala bezgranično zadovoljna.” [3] Slično će o Desanki Maksimović pisati episkop Lavrentije, u predgovoru Duhovnom zavičaju, gde će označiti pesnikinjin život gotovo „svetiteljskim”. [4]

Kada govorimo o asketskom potencijalu, unutar dominantnog stvaralačkog izbora, možemo u poređenje uvesti i treću književnicu iz pomenutog „duhovnog kruga”, Isidoru Sekulić. Isidorin asketizam gravitirao je potpunom odricanju od svetovnog života i konačnom povlačenju u manastirsku tišinu. Na takav korak nije se odvažila, iako je u svojim molitvama ostavila traga o ličnom praktikovanju monaške askeze:

 

„San, hranu, dokolicu, počinak, sve sam

sebi uskraćivala, i uskraćujem, Gospode.

 


[2] Vera Milosavljević: Slovesno delo Aleksandre Serđukove; Pravoslavno delo, Godina I, broj 3, Sabornik za pravoslavnu slovesnost, Manastir Banjska, 2004, str. 36.

[3] Isto, str. 32.

[4] Desanka Maksimović: Duhovni zavičaj, Crkvena opština Brankovina, Brankovina, 2003, str. 8.

 

 

Ali sve to, i sve sposobnosti i sav rad

robijaški stalan i jednolik, ne preobražavaju

me dosta.” ( Molitve u Topčiderskoj crkvi II)

 

 

Nasuprot Serđukovoj, Isidora je religiju „odvajala od konfesije, a ličnu religioznost od religioznog i konfesionalnog književnog stvaranja”. [5]

isidora-sekulic-1912

U tom aspektu bila je bliska Desanki Maksimović, koja je uvek bila zagledana u filozofske i umetničke izvore Dalekog Istoka, koliko i u pagansku prošlost i hrišćansku sadašnjost slovenskih naroda. Sama Isidora pretrpela je značajan uticaj učenja Upanišada, a numinozna svetlost Rabindranata Tagora delom je odsela i u njenoj književnoj reči:

„U Atmanu je pronašla odgovor na mnoga lična pitanja, ali je realizaciju tog saznanja pokušala da nađe kroz Hrista. Kroz jedno viđenje Hrista koje je daleko od osnovnog učenja hrišćanstva.” [6]

Svojevrsni elitizam Isidorinog verskog osećanja, posve različit od saborne pravoslavnosti Serđukove, može se paralelno uočiti u pojedinim stihovima Desanke Maksimović. Antologijski vredna Poslanica koja je istrpela semantički balast negativne teologije, problematizuje upravo osećaj nedostatka lične slobode u odnosu vernika prema Bogu. Isidorina odbojnost prema dogmatici, izgrađena iz potrebe da se u odnosu s Bogom stekne izdvojen a ne saboran položaj, ima svoj lirski korelat u stihovima Desankine Poslanice:

„Ja znam da ti nas sve ujedno vrstaš,

da duša moja utešna je varka,

isto smo pred tobom ja i pauk krstaš

i na kamenoj ploči šarka…

………………………………………..

Pred licem tvojim jedno su stena gruba,

 


[5] Đorđe J. Janić: Traganje za verom Isidore Sekulić, Zadužbina „Nikolaj Velimirović i Justin Popović”,  Beograd – Valjevo – Srbinje, 2001, str. 240.

[6] Isto, str. 223–224.

 

 

i srce moje, i rubini, i topazi;

ni kad stanem prestolu tvom kraj svetlog ruba,

poznati me neće oko tvoje, i ako me opazi.”

Samo je mističan, nekonfesionalan doživljaj Apsoluta mogao zadovoljiti Desankinu i Isidorinu potrebu za bogopoznanjem. Desanka je takav doživljaj imala kao četvorogodišnja devojčica, i otuda u njenim pesmama nema Isidorinog „grča molitve”, čak ni kada ispoveda rezignaciju zbog neosetljivog Boga koji „hladno ćuti” na pesnikinjine zazive. U Desankinom poimanju Apsoluta bilo je znatno manje straha i grča, nego kod Isidore Sekulić. Zato je njena bogonadahnuta pesma bliža Serđukovoj nego Isidori, uprkos nesistematizovanom, dinamičkom osećanju vere koje su Desanka i Isidora delile. Takva je nekonvencionalna pobožnost karakterisala i četvrtu književnicu iz kruga Hrišćanske misli, Kseniju Atanasijević.

Odličan poznavalac kompleksa ezoterijskih doktrina, Ksenija Atanasijević zasnovala je lično etičko učenje na metafizičkim osnovama koje su udarili učitelji poput Krišne, Bude, Heraklita, Pitagore, Sokrata, ili Hrista.

ksenijaatanasijević

Hristos Ksenije Atanasijević nije se uklapao u postojeći teološki ram: ona je Hristovo učenje posmatrala kroz izrazito ličnu, filozofsku, nekonfesionalnu prizmu. Etika praštanja koju je teorijski utemeljila, počivala je na elementima Hristovog učenja, ali je sam pojam praštanja razumevala na svoj način. Ružica Petrović ovako piše o različitom poimanju praštanja kod Ksenije Atanasijević i Hrista:

 

„Bitna razlika stoji u polazištu koje se kod K. Atanasijević zasniva na antroploškoj tezi da u čoveku daleko jače deluju egoističke, samožive težnje, neko altruističke naklonosti, a kod Hrista na veri da je čoveku svojstvena ljubav prema bližnjem. Opštu ljubav i prirođenu blagost prema ljudima, naprotiv, ona smatra fikcijom koju potvrđuju disonantni i netolerantni odnosi ljudi.” [7]

 

 


[7] Ružica Petrović: Filozofija utehe Ksenije Atanasijević, Pešić i sinovi, Beograd, 2004, str. 129–129.

 

Ksenija Atanasijević ne isključuje „samilosno sažaljenje glupaka” i „saosećanje sa rđavim čovekom”, ali utemeljenje za takav postupak ne nalazi u ljubavi, već u moralnoj dužnosti i jasnoj svesti o namirenju setve i žetve, što je mnogo bliže Budinom poimanju praštanja, nego apostolskom učenju o ljubavi koja „sve trpi”. Elitizam vere i ispravnog postupanja ovde je znatno zaoštren, i tu postoji snažna rezonanca s razmišljanjima Isidore Sekulić. Serđukova i Desanka koja je sopstvenu etiku praštanja artikulisala u pesmama Pomilovanja, izvesno bi izabrale ljubav, pre nego „mučnu ali nezaobilaznu” dužnost. Na drugoj strani, Ksenija Atanasijević ovako obrazlaže svoj moralni izbor:

 

„Uostalom, glavno je da mi pomažemo ljudima – a niko nema prava da nas podvrgne saslušanju što nas duša ne bi bolela, kad bi zauvek otišla od nas sva ta lica kojima dobra činimo, a koja su nepotrebna našem unutrašnjem životu.” [8]

 

Mogućnosti poređenja ne iscrpljuju se ovde. Sve četiri književnice razvile su dominantan stvaralački potencijal, pri čemu su uporedo, manje ili više izraženo, ispoljavale unutrašnji asketizam. Priziv budnosti u poznim Desankinim godinama bio je izražen i kod Serđukove, Isidore i Ksenije Atanasijević. Za razliku od Desanke, one su teorijski razrešavale metafizičke probleme: svaka je mističku kontemplaciju stavljala na vrh lestvice u mističkom bogopoznanju. Svaka je bila formalno upoznata s tehnikom tihovanja i umne molitve. Međutim, tragove konkretnog mističkog iskustva pronašli smo jedino kod Desanke, a ona takvo iskustvo nije uopštavala, niti je ikada o tome javno govorila.

Naposletku, nijedna književnica nije ostvarila biološko materinstvo. Podatak koji ne može biti beznačajan i kojim se, još jednom, pokazuje mera asketskog odricanja u životima četiri stvarateljke. Desankin Lirski rodoslov, iz Ničije zemlje (1979), otkriva nam suštinu tog asketizma, zarad stvaralačkog cvetanja:

 

„I bi pesničko zamonašenje.

Zaustavi me neko vatrenim mačem

i naredi da rečima cvetam,

i da reč začnem.”

 

 


[8] Isto, str. 129.

 

Naposletku, neka o tome progovore i stihovi Iskušenja Aleksandre Serđukove:

„Treseš me kao voćku i prosejavaš kroz

sito kao pšenicu da bih, kad padnem

na zemlju, dala plod Tebi po volji.

Ali, zašto mi, Gospodaru, nisi dopustio

da se naradujem svome cvetu?”

Related posts:

Čuvali smo reči u slamarici
Dovde si došla, odavde se vrati
Ikonoborački spor

3 Comments For This Post

  1. Judžin Says:

    Odlična sinteza, zanimljiva poređenja i najvažnije – konačno tekst koji govori nešto o Aleksandri Serđukovoj. Iskren naklon…

  2. Vesna Says:

    Sjajan tekst! Divno je što se negde može pročitati nešto o našim umnim i nadahnutim ženama…

  3. Vesela Says:

    A tek Ksenija Atanasijević…o takvim ženama zaista treba pisati! Njeno ju je vreme prećutalo, a i kada je govorilo o Kseniji – bolje bi bilo da nije…
    Svaka čast za tekst!

Ostavi komentar