Tag Archive | "Isidora Sekulić"

Tags: , , , , , , , , ,

Edgar Alan Po

Posted on 11 May 2015 by heroji

 

Dragan Uzelac

 

 Edgar Alan Po

 

 

… Oni koji snevaju po danu saznaju mnoge stvari koje izmiču onima koji snevaju samo noću…            

 

Edgar Alan Po

 

… Od ponora do ponora, tri stepena Poova gledanja na svet i na čoveka, jesu: materija, duša, duh, ili drugim rečima: proza, poezija, metafizika, ili još drugačije: intelekt koji hoće istinu, poezija koja hoće lepotu, duh koji hoće moral. Pesnik, vidimo, stavio je poeziju na sredinu i vezao je za čovekovu dušu…

                                                                     

Isidora Sekulić o Edgaru Alanu Pou

 

Američki književnik – pripovedač, pesnik i romantičar, Edgar Alan Po rođen je 19. januara 1809. godine u Bostonu, Masačusets. Čudesna i nemilosrdna sudbina ostavila ga je vrlo rano bez oca i majke – David Po i Elizabeta Hopkins Po, glumci putujućeg pozorišta, preminuli su ubrzo po njegovom rođenju. Sudbinski put budućeg pisca usmeriće ga ka gorčini i tami onih koji su predodređeni da sopstvenom žrtvom otvaraju nove vidike i razotkrivaju mistiku zaraslih i zaboravljenih čovekovih ovozemaljskih staza (kojima se iz straha, neznanja ili neverice veoma retko ide)…

 

…Može izgledati čudno, ali sada, kada smo se nalazili u samom ždrelu vrtloga, bio sam pribraniji nego dok smo mu se samo približavali. Odrekavši se svake nade, oslobodio sam se velikog dela onog straha koji mi je u prvi mah oduzeo svu snagu. Valjda je to bilo očajanje koje mi je napalo živce…

 

… Počeo sam razmišljati kako je to veličanstveno umreti na ovakav način i kako je bilo glupo što sam se obzirao na tako ništavnu stvar kao što je moj lični život, naočigled ovako čudesnog otkrovenja božje sile i moći…

 

Nakon smrti roditelja, usvaja ga trgovac duvanom Džоn Alan, koji mu omogućava školovanje u Engleskoj (1815–1820). Po povratku u Ameriku upisuje Univerzitet  Virdžinija, ali biva izbačen zbog kockarskih dugova. Nemila epizoda dovela je do toga da ga se odrekne i pomenuti usvojitelj Džon Alan, ali i da ubrza Poovo stvarno životno usmerenje ka književnosti i njegovoj čudesnoj misiji. Posle napuštanja škole, Po se pridružuje vojci, stiže do prestižnog Vest pointa, ali i odatle biva izbačen zbog neposlušnosti. Niz životnih padova i ivica ponora bili su više nego jak podstrek i inspiracija budućem književniku da svu svoju energiju, znanje, iskustvo, neobičnu intuiciju i imaginaciju usmeri ka pisanoj reči u naredne dve decenije – sve je bilo u njegovim i Božjim rukama … i peru… Usledile su brojne kratke priče, pesme, romani i teorijsko-kritički tekstovi, nešto što će obeležiti snažnim autorskim pečatom američku i svetsku književnost 19. veka. Od čoveka kojeg je sudbina veoma rano obeležila i uskratila za mnogo šta, vremenom će postati jedan od najznačajnijih pesnika, pripovedača, predstavnika američkog romantizma i urednika literarnih magazina.]

edgar alan po

    Godine 1827. izlazi prva Poova zbirka pesama Tamerlan i druge pesme, da bi se potom okrenuo radu u časopisima Južni književni podsetnik (u Ričmondu, 1835–1837) i  Burtonov časopis za muškarce i Grahamov časopis (u Filadelfiji, 1839–1843), u kojima se pojavljuju neka od njegovih najpoznatijih dela. Godine 1836. Po se ženi trinaestogodišnjom rođakinjom Virdžinijom Klem koja takođe veoma rano umire, od tuberkuloze, dovevši pesnika do očaja i njegovog sve dubljeg potonuća u alkoholizam i svet opijata. Bila je to Poova velika i nikad prežaljena ljubav. Pesma Anabel Li (1849) posvećena je pokojnoj Virdžiniji i prikazuje svu raskoš njegovog pesničkog talenta i dirljivost muzikalnog jezika…

 

                            … U carstvu na žalu sinjega mora

                                 pre mnogo leta to bi –

                                 življaše jednom devojka lepa

                                 po imenu Anabel Li –

                                 i samo joj jedno beše na umu:

                                 to da se volimo mi…

                            … Anđele je zavist morila što su

                                 tek upola srećni ko mi:

                                 da! Zato samo (kao što znaju

                                 u onome carstvu svi)

                                 dunu vetar s neba i sledi

                                 i ubi mi Anabel Li.

                                 Ali mi nadjačasmo ljubavlju one

                                 što stariji behu no mi –

                                 što mudriji behu no mi –

                                 i slabi su anđeli sve vasione

                                 i slabi su podvodni duhovi zli

                                 da ikad mi razdvoje dušu od duše

                                 prelepe Anabel Li –

                                 Jer večite snove dok mesec sjaj toči,

                                 snivam o Anabel Li,

                                 po svu noć ja tako uz dragu počivam,

                                 uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,

                                 u grobu nažalu, tu ležimo mi,

                                 a more huči i vri …

 

Uz briljantnu Anabel Li, Poova najpoznatija pesma postaće čuveni Gavran (objavljena 29. januara 1845. godine) – još jedna pesma o gubitku voljene, gubitku zaodenutom misticizmom. Narator oseća strah kada ga posećuje misteriozni gavran, koji često ponavlja zlokobne reči „nikad više”…

 

                            … Proroče il’ stvore vražji, đavole il’ tico, kaži,

                                 zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,

                                 da l’ ću dušu namučenu priljubiti u Edenu

                                 uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,

                                 uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?

                                 Reče Gavran: ,, Nikad više” …

 

Pesničkoj slavi Edgara Alana Poa prethodile su znamenite Avanture Artura Gordona Pima (1838), njegovo najpoznatije delo – pripovetka o bizarnim doživljajima Pima… U dogovoru s prijateljem Avgustom, Pim beži od kuće i ukrcava se tajno na brod Avgustovog oca kapetana Bertranda. Dok se Pim krije u potpalublju, na brodu izbija pobuna posade i dolazi do krvavog obračuna među mornarima. Avgust, Pim i mornar Piters uspevaju da se odupru pobunjenicima i savladaju ih, ali bura uništava brod i njih trojica  (sa još jednim od pobunjenika – Parkerom) ostaju bespomoćni na pučini. Danima su bez hrane, vode i pomoći na vidiku. U agoniji i očaju Piters ubija Parkera koji preostalima posluži kao spasonosna hrana. Zahvaljujući kanibalizmu, oni uspevaju da prežive do dolaska broda Jovanka Gaj, koji ih spasava i odvodi do ostrva Tsalali. Po iskrcavanju, pakleni urođenici napadaju i pobiju gotovo celu posadu, osim Pitersa i Pima. Oni beže čamcem i kreću prema Južnom polu. Pim halucinira, pada u nesvest i umire.

Zloslutna, morbidna i turobna atmosfera predstavlja platno i okvir na kojem Po nanosi oštrim i neočekivanim potezima svog pera neobičnu priču – punu neke čudesne jeze, obrta, nestvarnog, fantazmagoričnog… Demoni i simboli nasilne smrti dominiraju unutar jedinstvene atmosfere ukletih i onih bez utočišta…

 

… Moji snovi bili su strašni. Doživljavao sam svakakve nesreće i strahote. Među ostalima neki su me strašni i divlji demoni velikim jastucima gušili na smrt. Stezale su me velike zmije i gledale me strašnim blistavim očima. Zatim se preda mnom prostrla beskrajna pustinja, očajna i strašna. Velika i visoka stabla, siva i gola, izrasla su u dugim nizovima, dokle god je sezalo oko. Njihovo korenje skrivalo se u širokim močvarama, koje su preda mnom ležale sasvim crne, tihe i strahovite. Neobično drveće beše nalik na ljude. Stabla su na mahove mahala rukama, sličnim rukama kostura, te su kreštavim i prodornim krikovima samrtnog očaja tražila vodu, da im se smiluje…

    Gušeći se u grču straha, napokon se napola probudih. Moj san ipak nije bio samo san…

 

Ako su Avanture Artura Gordona Pima bile zastrašujuće mračne, prožete odsjajima prestrašenih i snolikih ljudskih duša, naznakama metafizičkog užasa, tajnovitošću, klaustrofobičnošću, halucinantnim sekvencama i strahovima iz sfere nesvesnog, ono što je usledilo nakon njih (i po čemu će mnogi prvenstveno prepoznavati i pamtiti Poov magično-realističan stil pripovedanja) bilo je još upečatljivije, originalnije, jedinstvenije i s još većom dozom uznemirenosti i jeze – u pitanju su Poove kratke priče. Poova prva zbirka zvala se Priče groteske i arabeske i objavljena je 1840. godine. Nakon nje usledila je još jedna zbirka – Priče (1845), nadopunjujući impresivni niz nezaboravnih komada – od Pada kuće Ušera, preko Maske crvene smrti, U dubinama Malstrema, Ligeje, Crne mačke, Bunara i klatna, Čoveka gomile i Ovalnog portreta, do antologijskih Umorstva u ulici Morg, Đavola perverznosti ili Ukradenog pisma

 

… Celog jednog sumornog, mračnog i tihog jesenjeg dana, kada su oblaci teško i nisko visili na nebu, prolazio sam sâm, na konju, kroz neobično pust kraj; i naizgled, dok su se večernje senke već prikradale , našao sam se na dogledu turobne Kuće Ušera… Gledao sam prizor pred sobom – samu kuću i jednostavni izgled celog imanja, hladne zidove, prozore nalik na prazne oči, ono malo izđikale trske, nekoliko belih stabala ogolelih drveta – a u duši sam osećao krajnju potištenost, koju bih od svih zemaljskih utisaka najpogodnije mogao da uporedim sa stanjem pušača opijuma posle sna, sa onim gorkim vraćanjem u svakodnevni život, sa onim odvratnim padanjem vela. Srce mi se ledilo, klonulo, malaksavalo, u glavi mi je vladala beznadežna pustoš misli koju nikakav podstrek mašte nije mogao silom da pretvori u nešto uzvišeno…

 

Edgar Alan Po predstavio se kao vrstan pripovedač i pesnik koji je na genijalan način povezivao suprotnosti realnog i nadrealnog – otvarajući prostor iracionalnom i moći imaginacije kao pravi romantičar. Njegove briljantne priče nosile su u sebi jezu metafizičkog užasa, tajanstvenost, onostranost, zebnju i ožiljke na licu straha, ponirući u tajne predele ljudske psihe, bezdan oniričnog i nesvesnog, hrabro, kao retko ko pre i posle njega… Bio je uzbudljiv liričar, pripovedač, esejista, književni kritičar, polemičar, publicista. Uticao je na evropsku poeziju (pre svega Bodlera i simboliste). U prozi je obrađivao mistične i jezovite teme (prožete zastrašujućim motivima smrti i apokalipse), negujući fantazmagoriju i stvorivši kriminalistički i naučnofantastični žanr. U njegovoj poeziji su takođe dominirali  bizarni i neobični doživljaji, setna raspoloženja i muzikalni jezik… Koristeći na rubu morbidnog (nesvesnih fantazija i nekontrolisane podsvesti) neke od romantičarskih elemenata – starinske zamkove, jezu grobljanske atmosfere, mešanje sna i jave, mesmerizam, tajanstvene i zastrašujuće pojave iz sfere nesvesnog i podsvesnog i žene nestvarne lepote i zle kobi, Edgar Alan Po stvara iluziju stvarnosti iz natprirodnih i nemogućih okolnosti. Bio je, pre svega, preteča žanra naučne fantastike i pisaca poput Žila Verna i Herberta Džordža Velsa, kao i preteča kriminalističkog romana – recimo slavnog Artura Konana Dojla i njegovog Šerloka Holmsa

 

… Ona je bila ponizna i pokorna, i nedeljama je krotko sedela u mračnoj sobi visoke kule gde je svetlost samo odozgo kapala na bledo platno. A on, slikar, uživao je u svom poslu koji je napredovao iz sata u sat, iz dana u dan. A bio je strastven i neobuzdan, i mračan čovek, koji se izgubio u sanjarenju, tako da nije hteo da vidi da svetlo koje tako sablasno pada u tu usamljenu kulu, iscrpljuje telo i duh njegove neveste, koja je venula na očigled svih, osim njega…

    I kada mnoge nedelje prođoše, i ostade još samo malo da se uradi, tek jedan potez kraj usta, i jedna senka kraj oka, duh žene ponovo zatreperi kao plamen sveće. I tada je potez napravljen, i boja nanesena, i za trenutak, slikar je stajao opčinjen pred delom koje je stvorio, ali potom, dok je još zurio u njega, on poče da drhti i bledi, i prestravljen, kriknuvši iz sveg glasa: ,,Ovo je zbilja Život sam”, okrete se iznenada da pogleda voljenu – BILA JE MRTVA …

 

Dostojevski je pisao da je Po nenadmašni tvorac fantastičnog realizma, dok ga je  „ukleti” pesnik Šarl Bodler opisao kao ,,jednog od najvećih književnih heroja.” Poove priče predstavljale su priče tajanstva i strave, „magijskog realizma” sa izvesnom metafizičkom dimenzijom i naglašenim motivom smrti, slutnje i zagrobne tajne, čovekovog straha pred ništavilom i nesaznatljivošću vasione. U psihološkoj sferi, romantičar Po smešta ih između krajnosti živototvornog i destruktivnog, protivrečnosti odnosa dobra i zla, polova racionalnog i iracionalnog. Svojom jedinstvenom umetničkom vizijom on je omogućio stvaranje iluzije stvarnosti iz nemogućih okolnosti… Ili, kako ga je opisao njegov prvi evropski prevodilac, već pomenuti pesnik Bodler: „Po je bio genijalan čovek, s ličnošću u isti mah tamnom i blistavom, čije je delo obeleženo neopisivim pečatom sete”.

Nakon ženine smrti, godine 1847. godine, Po zapada u sve veći očaj i depresiju. Naredne godine pokušava samoubistvo, a potom i nestaje na nekoliko dana… Pre konačnog kraja, uspeo je da objavi teorijsko-kritičke tekstove: Filozofija kompozicije i pesničko delo Eureka (1848). U Ričmondu je poslednji put istupio u javnost čitanjem svog teorijskog traktata Pesničko načelo.

Preminuo je 7. oktobra 1849. godine, u Baltimoru, Merilend, u  javnoj bolnici, gde je doveden nakon što je pronađen na ulici u besvesnom i deliričnom stanju… Njegova jedinstvena dela i biografija ostaće doveka obavijeni velom tajne, tamnim mestima, različitim mogućnostima tumačenja i čudesnim, mračnim legendama… Njegov „magijski realizam” svojom umetničkom snagom zadužiće svetsku književnost – od Fjodora Mihailoviča Dostojevskog do Gabrijela Garsije Markesa.

 

…Kao da smo osuđeni da neprekidno lebdimo na rubu večnosti, a da se nikada konačno ne sunovratimo u bezdan…

Comments (4)

Tags: , , , , , , , , ,

Četiri bogonadahnuta glasa

Posted on 15 April 2013 by heroji

Miloš Zubac

 

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

 

Hrišćanska misao i nekoliko bogonadahnutih glasova: Desanka Maksimović, Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević.

 

Vratićemo se sada u četvrtu deceniju dvadesetog veka – vreme u kojem je Desanka Maksimović objavila znatan broj pesama inspirisanih hrišćanskim predanjem. Zeleni vitez (1930), Gozba na livadi (1932) i Nove pesme (1936) sadržale su najveći broj molitava u kojima se pesnikinja neposredno obraća Bogu, putem hrišćanske personalizacije Apsoluta. U godinama koje su prethodile Drugom svetskom ratu, Desanka je svoje pesme objavljivala u časopisu Hrišćanska misao, gde su se redovnim prilozima javljale još tri značajne književnice: Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević. Zanimljivo je da su četiri stvarateljke delile srodnu duhovnu orijentaciju, iako njihovi prilozi u hrišćanskoj periodici nisu bili strogo dogmatski (pravoslavno) određeni. Jedino se Aleksandra Serđukova opredelila za dosledno saopštavanje dogmatskog pravoslavnog znanja, putem stvaralaštva (umetnosti). [1]

desankamlada

Rođenjem ruska, životom i srpska književnica, Serđukova je u rukopisu ostavila četiri stotine pesama na maternjem jeziku. Pojedine pesme Serđukova je sama prevodila na srpski, i taj nam je ciklus danas poznat kao Razgovori sa Bogom. Objavljivanje celokupnog rukopisa izvesno bi nam otkrilo jednu posvećenu stvaralačku ličnost, od velikog značaja za pravoslavnu kulturu srpskog,  koliko i ruskog naroda. Duhovna srodnost Aleksandre Serđukove i Desanke Maksimović verovatno bi se ukazala pod oštrijim uglom kada bismo bogonadahnute pesme Serđukove sravnili s Desankinim molitvama.

 


[1] Prenos verskog znanja putem umetnosti u duhu je pravoslavnog učenja, što omogućuje saradnju stvaralačkog i asketskog potencijala. „Pravoslavlje nije pazilo da po svaku cenu svoje ispovedanje vere formuliše sabornim putem u dogmate, pošto doktrinarni razvoj ne zavisi od procesa dogmatiziranja. Prenošenje tradicije ne ograničava se dogmatskim putem, stoga što postoje i drugi načini objašnjenja i saopštenja: bogosluženje, liturgija, ikonografija, umetnost, pesništvo, narodna predanja.” (Jovan Brija, Rečnik pravoslavne teologije, Hilandarski fond Bogoslovskog fakulteta SPC, Beograd, 1997, str. 45.)

 

Posredno na to ukazuje i zapis Vere Milosavljević o neobjavljenim pesmama naturalizovane Novosađanke:

„Kada njene pesme budu štampane, pokazaće se da je pesnikinja Serđukova imala korene u ruskom pesništvu duhovnosti, oduševljenja prirodom, spiritualnih tema, spoja poezije, muzike i filosofije, a iznad svega duboke hrišćanske vere, koje oličavaju Žukovski, Fet, Tjutčev, Vladimir Solovjev i drugi.” [2]

Bez uvida u rukopis Aleksandre Serđukove, pomenuta srodnost može se pratiti na fonu zajedničkog slavenofilstva, ljubavi prema ruskom i francuskom jeziku, u biografskom paralelizmu (obe su pesnikinje rano ostale bez oca, a potom za kratko vreme izgubile muža, majku i brata), ili u životnoj sinergiji stvaralačkog i asketskog potencijala u njihovim delima. Asketski i stvaralački kvaliteti bili su kodirani u svakodnevni život obeju pesnikinja. Posle smrti Aleksandre Serđukove, pesnikinjin duhovnik, Dušan N. Petrović, imenovao je Serđukovu „praktičnom hrišćankom svetiteljskih dimenzija”, „intelektualkom najvišeg ranga”, dodavši kako je pesnikinja u ličnom životu bila „neobično skromna do asketizma, i sa onim što je imala bezgranično zadovoljna.” [3] Slično će o Desanki Maksimović pisati episkop Lavrentije, u predgovoru Duhovnom zavičaju, gde će označiti pesnikinjin život gotovo „svetiteljskim”. [4]

Kada govorimo o asketskom potencijalu, unutar dominantnog stvaralačkog izbora, možemo u poređenje uvesti i treću književnicu iz pomenutog „duhovnog kruga”, Isidoru Sekulić. Isidorin asketizam gravitirao je potpunom odricanju od svetovnog života i konačnom povlačenju u manastirsku tišinu. Na takav korak nije se odvažila, iako je u svojim molitvama ostavila traga o ličnom praktikovanju monaške askeze:

 

„San, hranu, dokolicu, počinak, sve sam

sebi uskraćivala, i uskraćujem, Gospode.

 


[2] Vera Milosavljević: Slovesno delo Aleksandre Serđukove; Pravoslavno delo, Godina I, broj 3, Sabornik za pravoslavnu slovesnost, Manastir Banjska, 2004, str. 36.

[3] Isto, str. 32.

[4] Desanka Maksimović: Duhovni zavičaj, Crkvena opština Brankovina, Brankovina, 2003, str. 8.

 

 

Ali sve to, i sve sposobnosti i sav rad

robijaški stalan i jednolik, ne preobražavaju

me dosta.” ( Molitve u Topčiderskoj crkvi II)

 

 

Nasuprot Serđukovoj, Isidora je religiju „odvajala od konfesije, a ličnu religioznost od religioznog i konfesionalnog književnog stvaranja”. [5]

isidora-sekulic-1912

U tom aspektu bila je bliska Desanki Maksimović, koja je uvek bila zagledana u filozofske i umetničke izvore Dalekog Istoka, koliko i u pagansku prošlost i hrišćansku sadašnjost slovenskih naroda. Sama Isidora pretrpela je značajan uticaj učenja Upanišada, a numinozna svetlost Rabindranata Tagora delom je odsela i u njenoj književnoj reči:

„U Atmanu je pronašla odgovor na mnoga lična pitanja, ali je realizaciju tog saznanja pokušala da nađe kroz Hrista. Kroz jedno viđenje Hrista koje je daleko od osnovnog učenja hrišćanstva.” [6]

Svojevrsni elitizam Isidorinog verskog osećanja, posve različit od saborne pravoslavnosti Serđukove, može se paralelno uočiti u pojedinim stihovima Desanke Maksimović. Antologijski vredna Poslanica koja je istrpela semantički balast negativne teologije, problematizuje upravo osećaj nedostatka lične slobode u odnosu vernika prema Bogu. Isidorina odbojnost prema dogmatici, izgrađena iz potrebe da se u odnosu s Bogom stekne izdvojen a ne saboran položaj, ima svoj lirski korelat u stihovima Desankine Poslanice:

„Ja znam da ti nas sve ujedno vrstaš,

da duša moja utešna je varka,

isto smo pred tobom ja i pauk krstaš

i na kamenoj ploči šarka…

………………………………………..

Pred licem tvojim jedno su stena gruba,

 


[5] Đorđe J. Janić: Traganje za verom Isidore Sekulić, Zadužbina „Nikolaj Velimirović i Justin Popović”,  Beograd – Valjevo – Srbinje, 2001, str. 240.

[6] Isto, str. 223–224.

 

 

i srce moje, i rubini, i topazi;

ni kad stanem prestolu tvom kraj svetlog ruba,

poznati me neće oko tvoje, i ako me opazi.”

Samo je mističan, nekonfesionalan doživljaj Apsoluta mogao zadovoljiti Desankinu i Isidorinu potrebu za bogopoznanjem. Desanka je takav doživljaj imala kao četvorogodišnja devojčica, i otuda u njenim pesmama nema Isidorinog „grča molitve”, čak ni kada ispoveda rezignaciju zbog neosetljivog Boga koji „hladno ćuti” na pesnikinjine zazive. U Desankinom poimanju Apsoluta bilo je znatno manje straha i grča, nego kod Isidore Sekulić. Zato je njena bogonadahnuta pesma bliža Serđukovoj nego Isidori, uprkos nesistematizovanom, dinamičkom osećanju vere koje su Desanka i Isidora delile. Takva je nekonvencionalna pobožnost karakterisala i četvrtu književnicu iz kruga Hrišćanske misli, Kseniju Atanasijević.

Odličan poznavalac kompleksa ezoterijskih doktrina, Ksenija Atanasijević zasnovala je lično etičko učenje na metafizičkim osnovama koje su udarili učitelji poput Krišne, Bude, Heraklita, Pitagore, Sokrata, ili Hrista.

ksenijaatanasijević

Hristos Ksenije Atanasijević nije se uklapao u postojeći teološki ram: ona je Hristovo učenje posmatrala kroz izrazito ličnu, filozofsku, nekonfesionalnu prizmu. Etika praštanja koju je teorijski utemeljila, počivala je na elementima Hristovog učenja, ali je sam pojam praštanja razumevala na svoj način. Ružica Petrović ovako piše o različitom poimanju praštanja kod Ksenije Atanasijević i Hrista:

 

„Bitna razlika stoji u polazištu koje se kod K. Atanasijević zasniva na antroploškoj tezi da u čoveku daleko jače deluju egoističke, samožive težnje, neko altruističke naklonosti, a kod Hrista na veri da je čoveku svojstvena ljubav prema bližnjem. Opštu ljubav i prirođenu blagost prema ljudima, naprotiv, ona smatra fikcijom koju potvrđuju disonantni i netolerantni odnosi ljudi.” [7]

 

 


[7] Ružica Petrović: Filozofija utehe Ksenije Atanasijević, Pešić i sinovi, Beograd, 2004, str. 129–129.

 

Ksenija Atanasijević ne isključuje „samilosno sažaljenje glupaka” i „saosećanje sa rđavim čovekom”, ali utemeljenje za takav postupak ne nalazi u ljubavi, već u moralnoj dužnosti i jasnoj svesti o namirenju setve i žetve, što je mnogo bliže Budinom poimanju praštanja, nego apostolskom učenju o ljubavi koja „sve trpi”. Elitizam vere i ispravnog postupanja ovde je znatno zaoštren, i tu postoji snažna rezonanca s razmišljanjima Isidore Sekulić. Serđukova i Desanka koja je sopstvenu etiku praštanja artikulisala u pesmama Pomilovanja, izvesno bi izabrale ljubav, pre nego „mučnu ali nezaobilaznu” dužnost. Na drugoj strani, Ksenija Atanasijević ovako obrazlaže svoj moralni izbor:

 

„Uostalom, glavno je da mi pomažemo ljudima – a niko nema prava da nas podvrgne saslušanju što nas duša ne bi bolela, kad bi zauvek otišla od nas sva ta lica kojima dobra činimo, a koja su nepotrebna našem unutrašnjem životu.” [8]

 

Mogućnosti poređenja ne iscrpljuju se ovde. Sve četiri književnice razvile su dominantan stvaralački potencijal, pri čemu su uporedo, manje ili više izraženo, ispoljavale unutrašnji asketizam. Priziv budnosti u poznim Desankinim godinama bio je izražen i kod Serđukove, Isidore i Ksenije Atanasijević. Za razliku od Desanke, one su teorijski razrešavale metafizičke probleme: svaka je mističku kontemplaciju stavljala na vrh lestvice u mističkom bogopoznanju. Svaka je bila formalno upoznata s tehnikom tihovanja i umne molitve. Međutim, tragove konkretnog mističkog iskustva pronašli smo jedino kod Desanke, a ona takvo iskustvo nije uopštavala, niti je ikada o tome javno govorila.

Naposletku, nijedna književnica nije ostvarila biološko materinstvo. Podatak koji ne može biti beznačajan i kojim se, još jednom, pokazuje mera asketskog odricanja u životima četiri stvarateljke. Desankin Lirski rodoslov, iz Ničije zemlje (1979), otkriva nam suštinu tog asketizma, zarad stvaralačkog cvetanja:

 

„I bi pesničko zamonašenje.

Zaustavi me neko vatrenim mačem

i naredi da rečima cvetam,

i da reč začnem.”

 

 


[8] Isto, str. 129.

 

Naposletku, neka o tome progovore i stihovi Iskušenja Aleksandre Serđukove:

„Treseš me kao voćku i prosejavaš kroz

sito kao pšenicu da bih, kad padnem

na zemlju, dala plod Tebi po volji.

Ali, zašto mi, Gospodaru, nisi dopustio

da se naradujem svome cvetu?”

Comments (3)