Categorized | Nova proza

Orfej

Posted on 21 November 2013 by heroji

Avram Solarić

 

I ta za­do­volj­stva ko­ja ni­kad ne mo­žeš da za­bo­ra­viš je­su kva­sac ko­ji uvek iz­no­va ra­di u tvom umu, po­no­vo ula­zi u tvo­je mi­sli, i tvo­je oči, i ta­da, od­jed­nom, bez ob­zi­ra na sve što ti se de­si­lo, stva­raš iz­no­va no­vi svet, za­sno­van i sa­gra­đen na gre­ška­ma, olu­pi­na­ma, lo­šoj sre­ći i ne­vo­lji pret­hod­nog.

Vu­di Ga­tri

Jelena, žena Pavlova, gotovo je spala s nogu. Dok je Pavle napolju cepao drva za peć, ona je postavila sto, iznela svečani escajg i završila kolače. Iako je neprestano gunđala, bila je ponosna što je sve stigla da uradi. Mislila je sada da se na brzinu istušira, a potom da se obuče za predstojeće veče.

Upravo je ulazio Pavle sa kotaricom punom drvenih oblutaka i velikom crvenom sekirom koju je naslonio na zid pored peći.

- Ovaj nema nameru da stane. Pada kao da veka nije padao, – komentarisao je.

Kada je postavio kotaricu na za nju predviđeno mesto, pljesnuo je dva-tri puta šakama da otre ivericu i uzeo gitaru želeći da odsvira nešto.

Hektor Vilja-Lobos: Coros br. 1.

Bio je to viši čovek rastom, malo krivonogi dugajlija, sa izrazito sjajnom i tamnožutom kosom. Imao je tanak, orlovski nos i plave, tamne oči, sa vrlo toplim osmehom, iznad kojeg su se zlatila dva sjajna, lepo oblikovana brka.

Kakva izvanredna rafiniranost, mislio je u sebi, takva mudrost, produhovljenost, a opet, kao dečija nevinost. Takva dubina, a ipak devičanska. Kao freska u zvucima. Kao molitva.

Baš kad bi kod drugog dela, na onom izvanredno razigranom mestu, začu zvonki ženski glas u pitanju:

- Je li da sam se ugojila?

On podiže malo glavu, ali ne prestane da svira, mada za momenat pogreši i u staklu od ormana vide vitku priliku. Jelena je bila gola. Stajala je pred ogledalom i zanosno se okretala, posmatrajući odraz svoje golotinje, graciozna kao šareni flamingo. Putovala je rukom, bestidno, duž svoga, ipak zategnutog tela, lako se dodirujući i predući:

- Uf… vidi. Sećaš se? Ovog ovde nije bilo… Mhm. Sećaš se? Nekad… Potpuno zategnuta, a sada mi se najviše nakupilo na butinama… da i zadnjici… To nekad nije bilo. Je li? … Na zadnjici…

Pavle nije prestajao da svira, samo je usredsredio pogled na veliku mrku fleku na donjem delu ženskih leđa, što je ličila na Hristovo raspeće, koja kao da mu je govorila:

Ova žena nije samo tvoja.

Ova žena nije samo tvoja.

Ova žena nije samo tvoja.   

Još uvek je bila prava lepotica! – pomisli Pavle.

Najednom mu zamiriše čokolada iz kuhinje i kao da oseti lagani začetak vatre u stomaku, jer gitara ima oblik ženskog tela, a svirati na njoj je neka vrsta coitus-a…

Jelena je otišla u kupatilo, a Pavle je, upravo završivši Coros, bludio pogledom kroz prozor u sneg što neprestano veje. Osećao je užasnu težinu predstojeće večeri, iako je sam insistirao na njoj. Ipak, za trenutak nije mogao odoleti osećanju da bi mu bilo lepše sa one strane zida, na snegu. Kroz prozor i sneg što je ometao pogled, naziralo se brdo, jedino koje je postojalo u ravnici gde se nalazio salaš Pavla Uskokovića i njegove supruge Jelene.

Tog dana je bio sveti Nikola i Pavle je odlučio da po prvi put pravi ono što se u ovim krajevima naziva: svečari. Zbog toga je vladala naročita napetost čitavog dana. Gospođa Jelena se maksimalno trudila da bude dobra domaćica. Trebalo je da bude petoro gostiju i njih dvoje – ukupno sedmoro. Predstavljalo joj je izazov spremiti toliko vrsta jela za svoje goste. Za ovu priliku im je namenila: belu kiselu čorbu, teleće medaljone sa pečurkama prelivene sosom od rena, belo ćureće meso i za desert čokoladne žerbo kocke i šafran kifle sa lešnicima.

No, ona je volela sve to da radi. Ovoga puta, posebno se trudila iz poštovanja prema suprugu koji je te godine ostao bez posla i mada  je od tada prošlo dosta meseci, Jelena je osećala potrebu da mu pokaže svoju brigu za njega.

Njihov salaš, zapravo prava, pravcata vila, bio je prilično prostran.

Kada biste otvorili masivna vrata od izrađenog drveta, našli biste  se u prostranom holu sa širokim stepeništem u produžetku i prostorijama levo i desno. Na spratu su bile spavaće sobe i takozvano gornje kupatilo, a levo od stepeništa nalazila se neka vrsta staklene bašte sa pletenim stolicama u separeu. Najzanimljivija je svakako bila desna prostorija – jedna jako velika soba sastavljena iz dva dela. U zadnjem delu, onom prema kuhinji što se nastavlja na ovu sobu, bile su pobacane (to je najbolji izraz) vrlo udobne fotelje, pored kojih se nalazio televizor i kompletan muzički stub na staklenim stočićima. Do zida, oblepljenog starinskim tapetama, što su vrvele od utisnute halucinantne vegetacije, nalazila se veoma lepo izrađena kaljeva peć.

U drugom delu se, pre svega, šepurio jedan glomazni, kvrgavi, barokni sto, koji je decenijama bio u posedu porodice Uskoković, a što se našao u kući dok još nisu bili izrađeni pobočni zidovi, budući da se drugačije ne bi mogao uneti, jer se ne rasklapa.

Sa strane, duž čitave prostorije, stajali su masivni ormani i kredenci, koji su stajali tako još od vremena Pavlovog oca, na kojima su počivali najrazličitiji predmeti: od knjiga i karti, vaza ukrašenih golim kičastim nimfama i šarenih hekleraja, do predmeta za koje ni sami vlasnici nisu znali čemu služe. U jednom ćošku, nalazile su se čudne skulpture, koje nisu ličile ni na šta poznato ili racionalno objašnjivo – plod Pavlovih skorašnjih neprospavanih noći. Pod je bio prekriven debelim ćilimima i krznima, budući da je Pavlov otac bio strastveni lovac.

Vrlo dendistički, zaista. Soba kao da je bila portret duše nekog starog čoveka koji umire i koji se priseća svoga života. Iako su druge sobe u kući bile oličenje moderne jednostavnosti, u ovoj specifičnoj kompilaciji bidermajera, baroka i orijentalnih segmenata, sve se gibalo, kao morsko.

Ustvari, ovo je bila omiljena Pavlova soba. Često bi se sa suprugom, već afektiranom činjenicom da su napustili stan u gradu, prepirao oko eventualnog preuređenja. Ne, nizašta na svetu nije dozvoljavao bilo kakve promene. Ovde je Pavle provodio najveći deo svoga vremena.

Zapravo, teško da je tu bilo ikakvog plana. Više je izgledalo da su sami predmeti odlučili da se baš tu i tako nastane, poput mahovine izrasle na zidu. Ipak na jedan čudesan, gotovo perverzan način, bilo je lepo.

Sa desne strane od ulaza u sobu, nalazilo se kupatilo u kome je svoje tuširanje gospođa Jelena upravo završavala, dok su se sa leve strane nalazila tri prozora s pogledom u pobelelu ravnicu i jedan breg što se gubio u susnežici. Na jednom od prozora, stajao je naslonjen Pavle i dalje zureći kroz pahulje. Slušao je vodeni mlaz i zamišljao kako se igličaste, sveže kapljice spuštaju mazno niz vrat, grudi i butine jednog dragog tela.

Njegovu slasnu dokolicu prekinulo je sipljivo zvono. Kada se okrenuo, susreo se sa Jeleninim očima, koja mu je glavom pokazivala da on otvori vrata, dok je ona već hitala uz stepenice da se obuče.

Pavle je tromo krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio, sa njegovog lica se nije moglo ništa iščitati, jer ni sam nije bio svestan svojih osećanja. Bio je to njegov brat Evgenije, zagrljen sa nekom mladom devojkom, ponešto odbojna lica.

-   Pomaže bog i sveti Nikola. Neka ti je srećna slava, brate.

-   Bog ti pomog’o, brate – prozbori Pavle.

-   Čuo sam da praviš svečare – reče brat bratu kroz vedar osmeh -

a brata ne pozivaš, a? Uostalom, ni ne treba. Brat se ne zove. Brat može da dođe kad hoće, je l’ tako, a?

Evgenije je bio dobro raspoložen. Razbarušene kose, sa vrlo dugim, neuredno potšišanim zulufima, izbuljenih očiju, sa zgužvanim, iznošenim odelom na sebi, izgledao je izrazito dekadentno. Bio je pripit. Zagrlio je brata koji se polako vraćao iz prvobitnog šoka i predstavljao mu devojku. Pavle je oćutao da mu se Lucija (devojka se tako predstavila, ako joj je bilo verovati) nije svidela. I po odeći i po manirima i po glasu i po tonu kojim se upoznala s njim, bila mu je sumnjiva i strana. Kada je Jelena sišla, u svom novom teget kompletu, gotovo da nije mogla prikriti svoje razočaranje ugledavši posetioce. Odglumila je iznenađenje, koje je i postojalo, ali ni izbliza tako prijatno, kako je to Jelena nastojala da prikaže. Njoj se Evgenije bukvalno zgadio još pre mnogo vremena, kada je spoznala njegov način života i više od svega – njegovu nesrećnu i nametljivu prirodu. Još više od toga, strašno joj je smetalo njegovo stalno poređenje sa Pavlom.

Evgenije je bio od onih ljudi, koji su mnogo obećavali, rođeni pametni, školovali se, a potom ih život progutao. Njegova slabost prema intenzivnim strastima i s tim u vezi – različitim porocima, dovela ga je dotle da je, sada, bio novinar bednih primanja u nekom lokalnom listu.

Svima je, posle ovih hladnih celivanja i iznuđenih stisaka ruku, bilo jasno sve, ali su obe strane prešle preko toga, nastojeći pridati neophodnu razdraganost iznenadnom susretu. Dok je Jelena otišla po rakiju dobrodošlice i dve nepredviđene čaše, dotle je Pavle zapitkivao čas brata, čas Luciju, kako su se upoznali, koliko su već zajedno i sve u tom smislu. Videvši da je Pavle za ovo veče uzeo prvi sako koji mu je bio pri ruci, a to je bio neki stari, zelenkasti engleski štof, inače njegov omiljeni, Jelena je stala kritikovati supruga, na šta ga je Evgenije tešio rekavši da je baš dobro što je taj sako odabrao jer se vrlo lepo uklapa u ambijent ove sobe.

- Da – reče Jelena, kojoj je došlo da zaplače – … ova soba… Govorim mu stalno da nešto moramo izmeniti. Zaboga, dobila sam alergiju od nagomilane prašine, ali ne… To za njega, očito nije još dovoljno. Jedino mi preostaje da odem u stan, a njemu eto salaša. Pavle i ti ćeš zaista da provedeš veče u tom sakou…

Za vreme ovakvog razgovora usledile bi duge pauze, koje je Evgenije koristio da otpije gutljaj poslužene rakije. Pavle bi tokom takve pauze javno crveneo i povremeno pogledavao svoju ženu koja se sada već vrlo dobro snalazila u ulozi spontano iznenađene domaćice. Posle oduševljenog smeha i gutljaja domaće šljivovice, Evgenije je nastavljao:

- A, sećaš li se kada smo se onda na čika Nikolinoj slavi nas dvoje napili. Ja sam tad mogao imati dvanaestak godina; znači da si ti imao nekih pet-šest. Popeli smo se na tavan i tamo našli nenačetu bocu šeri-brendija. Ja probam, ono fino, slatko. Uzmem još, pa dam i njemu. I tako dok nismo iskapili čitavu flašu – na trenutak je prekinuo izlaganje zbog smeha. Smejali su se sada svi, pa i Pavle, obradovan činjenicom da se prešlo na temu njihove mladosti o kojoj se moglo pričati celu noć.

- Zatim sam našao nekog goluba i zapalio jadnička, a on pravac u plast sena. Al’ smo tada dobili batina od oca.

- Da – ubaci Pavle – ali ja nisam tada ni osetio šamare, koliko sam se opio, tek sam ujutro, uz strašnu glavobolju, otkrio modrice i briznuo u plač. Posle nam je otac kupovao pomorandže i čokolade, dok je majka bdela nad nama.

- Sećaš se da njih dvoje nisu pričali mesec dana, jer je majka prekorevala oca što nas je tako izbio.

- Ipak, tada smo bili preterali.

- Da, a tada je moj mlađi bata mene spasao. Naime, otac je insistirao da mu se kaže ko je zapalio goluba, jer oko nas je bilo još mnogo dece. Međutim, na sve njegove pretnje, brat je ostajao nem. Nije hteo da bude cinkaroš!

Tada se Evgenije zavalio natrag u stolicu i setno uzdahnuo:

- Eh, da… otac i mati. Koliko su nas samo voleli.

Pavle je osećao stid. Sada, dok je gledao u bratovljeve krupne oči pune suza i dok se prisećao roditeljske ljubavi koju su on i brat uživali, korio je samoga sebe. On je, ipak, istinski i od čista srca voleo tog čoveka. Bila su to nesrećna deca ljubavi.

Dok je ovako tekao razgovor, odjeknulo je ponovo zvono. Ovoga puta u pitanju su bili predviđeni gosti, porodični prijatelji Uskokovića, Ivan i Manja Vorkapić. Za vreme osmeha i uobičajenih pitanja, pristigli su i kumovi. Sada je nastupila prava ekstaza oduševljenih celivanja i prijateljskih zagrljaja. Svi gosti su ispod oka pogledavali na Evgenija i njegovu partnerku, budući da su znali njegovu grotesknu priču, ali je radost zbog ponovnog susreta bila tolika da ni mnogo gora činjenica ne bi uspela pokvariti veselje što je sledilo.

Kum Janko Jakšić, jer tako se on zvao i njegova supruga Milica, čak su se obradovali iznenadnoj pojavi Evgenija, koga vrlo dugo nisu videli. Janko je, sa njemu urođenom spontanošću, zapitkivao Evgenija čas o ovome, čas o onome, na momente ga zadirkujući, pošto je uočio njegovo trenutno „veselo” stanje.

Sa kumovima je došao i Igor, stasiti, crnooki, mladi pesnik, kome je upravo Janko pomagao da se probije, budući da je bio uvaženi profesor Filozofskog fakulteta. Kulturno se sa svima pozdravljao, a Luciji jednom šeretski namignuo. Evgenije ga je podozrivo gledao, ne zbog očijukanja sa Lucijom, nego iz razloga što je Igor sebe predstavljao kao pesnika. U trenutku je izručio u sebe još jednu čašicu rakije i tako progutao, teškom mukom, sopstvene reči za ovo veče, kao krupnu tabletu.

Već su svi bili na svojim mestima, za velikim, baroknim stolom, svako sa svojom pričom ili ćutnjom na usnama. Ubrzo je glavnu reč poveo Janko. Bio je to krupan, prosed pedesetogodišnjak, ogromne telesine, sa preplanulim licem, gustom crnom bradom i naočarima koje su uokviravale sitne, duboko usađene oči. Iz njegovog oštrog pogleda vrcao je temperament, a u isto vreme čitava figura je odavala utisak opuštenosti i skoncentrisanosti. To je Janko umeo znalački koristiti. Mnogi su u struci bili bolji od njega. U konačnom ishodu, međutim, niko nije prolazio tako dobro kao on. Njegova supruga Milica, sušta suprotnost svoga muža. Bila je, kao prvo, mnogo mlađa od njega, malena rastom, ali izuzetno skladnog tela i divnih krupnih očiju. Imala je prefinjene manire, zbog čega ju je Janko, u svojoj gordosti, nazivao „dvorskom damom”. Istina je bila da je ona bila rado viđena u svakom društvu, pa i u domu Uskokovića.

Pričalo se o uobičajenim temama uz aperitiv. Dakle, o trenutnoj političkoj situaciji, predstojećim izborima, planovima za budućnost i sinoćnoj fudbalskoj utakmici.

Žene su uskoro otpočele samostalan razgovor. Gospođa Manja Vorkapić je pričala o nekoj svađi iz najnovijeg televizijskog reallity show-a. Sa druge strane, gospodin Ivan Vorkapić je izlagao svoje originalno fudbalsko zapažanje:

- Znate, ne može se igrati bez sredine terena. Mi stalno preskačemo sredinu. Lopta dođe do Vidića ili Ivanovića, a ovi centriraju napred. Igramo neki kvaziengleski fudbal, ali bez pravih engleskih špiceva. Nama fali jedan pravi plejmejker kao što je Mesi, a takvog nemamo. Nema igrača koji bi mogao adekvatno zameniti nekadašnje suštinske igrače: Stojkovića, Savićevića, Prosinečkog, ili ranije Milutinovića, Aćimovića, to vam ja kažem.

- Mene nešto drugo tu fascinira – umeša se naivno Pavle, koga fudbal u životu nije zanimao. Otkad pratim ovo svetsko prvenstvo, ne mogu da ne primetim zaglupljujuće pivske reklame, prilikom svakog prekida igre. U svima njima, nezavisno od proizvođača, vijore se srpske zastave i dresovi reprezentacije, ili nacionalne pesme. Ipak, znači li to da nacionalni predznak ili nacionalno kulturno nasleđe danas u Srbiji, slobodnoj i demokratskoj, može da se upotrebljava jedino u korporativne svrhe i da je isto politički korektno jedino ako ispod ima potpis kakvog privrednog giganta i ako je dato u marketinško-menadžerske svrhe? Ima li, dakle, danas u Srbiji, kao delu globalnog sela, istinske medijske slobode ili je ona ipak samo – simulacija slobode? Ne koriste li se ovde nacionalna osećanja ipak i jedino u svrhu profita?

- Nije mladiću u tome problem, ispravlja ga Ivan. Svako ima slobodu izbora da kupi ili da ne kupi. Pustite ljude da rade svoj posao, a vi radite svoj ne bi li ovoj zemlji konačno krenulo. Onda će biti i dobrog fudbala. Ja pričam o tome da nema više legendi koje jednim potezom reše utakmicu.

- Da, prošlo je vreme legendi – bubne pesnik Igor.

- Setite se samo Džajića, zaboga – uzviknu Ivan. Od devedeset minuta, on zaigra pet, ali za tih pet minuta on da dva gola i reši meč.

- Da, danas se, evo i na ovom primeru, jasno uočava da su čak i intelektualci opijeni zabavom i da više nikog ne interesuje duboka misao iz kakve klasične knjige ili autentična umetnost tradicionalnog ili avangardnog tipa, kume. Brzina je sve asimilovala. Kao da se čovečanstvo vraća u strašno doba infantilnosti u kome su uzori lako zamenljivi – iskoristi priliku Janko.

Za trenutak se govornici umire, a Janko, iako spontan, nije mogao prikriti zadovoljstvo zbog nove pobede.

Neko bi to čak nazvao glupošću koja mu i daje inteligencije za te površinske priče. Neko kao što je, na primer, Evgenije.

Upravo, to je bila njegova teorija. Da glupost daje snagu, a kao dokaz za tu teoriju uvek bi imenovao kuma. Jednom mu je to čak i rekao, na šta mu je ovaj, u njegovom maniru, odgovorio da je to sasvim izvesno istina, i da je Delez jednom rekao da samo glupi ljudi mogu da budu veliki teoretičari i filozofi. „Ne”, odgovorio je tada Evgenije iznervirano, posmatravši Jankov samozadovoljni osmeh, „ti si meni više glup kao slikar.”

Čudan čovek! Zabocao je pogled u jednu tačku na stolu odlučan da istraje u bezrazložnoj odluci da zaćuti. Ipak, nije mogao odoleti da ne upita „pesnika” da li i on prati fudbal.

- Ali, naravno. To je zanos sveta. Fudbal je najvažnija, doduše sporedna stvar na svetu, ali voleo bih da mi to neko kaže u vreme trajanja svetskog prvenstva. Da, da, naravno da pratim.

- Dobro, hoćete li vi već završiti sa tom vašom bezazlenom temom, osmehivala se gospođa Vorkapić.

- Nemoj tako, draga moja – prekori je muž. Evo upravo smo utvrdili da pridavanje određenih ljudskih osobina ili crta ličnosti konkretnom proizvodu, obezbeđuje establišmentu profit, jer kroz olakšanu identifikaciju, korporacije vezuju za sebe potencijalnog consumer-a. A sve to kroz fudbal…

- Gospodine Vorkapiću, hvala vam što ste mi omogućili da shvatim srodnost između fudbala i moderne poezije, jer ono što ste sada rekli odnosi se od reči do reči i na modernu pesmu – hrabro odgovori izazovu Igor, mlađani.

Ivan je ućutao, a Igor pobra prve osmehe prisutnih. „Vidi, vidi. Pesnik nije naivan” – pomisli Pavle.

- Uostalom, sami ste rekli, draga moja, bezazlena tema – umeša  se iskusni Janko. Svakako je mnogo bezazlenija od žena prisutnih za vreme mačo razgovora o fudbalu.

Opšte raspoloženje.

„Set lopta, juniore” – smejao se i Pavle.

- A kakve pesme pišete? – odmeravala je Jelena crnookog Igora.

- To… to je… drugačija, avangardna poezija – zamuckivaše pesnik, ali zatim doda, gledajući joj pravo u oči.

- Ne bih ja o tome u ovakvoj navijačkoj atmosferi – to je izrečeno s namerom da bude duhovito, ali sa toliko patosa, kao da, eto, ne želi da se pača sa neobaveštenima.

Poza!

Pavle je znao da su svi to pomislili, gledajući, sad već zakrvavljen Evgenijev pogled. Brat mu onog momka od prvog minuta jednostavno nije podnosio.

- Znate kako, dobro je da omladina krene iz poze. To joj, na kraju krajeva i pristaje. Kasnije se iz toga razvije novi kvalitet.

No, sad bi i Evgenije morao priznati da je ovaj Janko pametan kučkin sin, zasmejao se u sebi Pavle, setivši se najčešćeg bratovljevog epiteta kad god bi spominjao kuma.

Da, sve je to poezija – nastavljao je ovaj. Znate, pesnika ne treba tražiti samo u pisanoj reči…

- Da, to je neko već rekao – grunu Evgenije.

- Da… tako… nego pesma može biti svuda. I ovo vino je pesma.

- I fudbal – nasmejao je sve Ivan.

- Zbilja, gde si nabavio ovo vino. Fantastično je – raskravio se i Evgenije koji je očito sad prešao na vino.

- U Patrijaršiji.

- Sjajno je, a ja bih rekao da je patrijaršijsko. Izuzetna župljanka. Kakva aroma, pa buke.

- Zapravo, ja bih rekao da je ovo smederevka – reče Ivan.

- Ustvari, ovo je sila, jedna nova sorta – reče Pavle.

- Znate u vinu je kao u parfemu: bitno je da ništa ne štrči – bio je uporan Ivan. Kao kad ja pravim reklame. Od mene ih i uzimaju naveće korporacije, zato što su najbolje iznivelisane i ništa ne štrči.

Laki drhtaj pređe preko Manjinog lica. Mrko pogleda supruga  koji se brzo ugrize za usnu, pa još brže nastavi:

- Ovo vino sve ima, pa čak, mislim i ukus mladog vina.

- Jeste, ovo je hit trenutno u svetu, mlado vino iz prohromskih buradi – znalački će Pavle.

- Nego, kume, živeli! – trijumfalno će kum. Kako to, zapravo, da ti praviš svečare i to kao mlađi brat? – nije odoleo Janko, posebno naglasivši ovo „kao mlađi brat”.

Pijanac mu je uputio jedan ledeni pogled.

- Eto… mnogo sam razmišljao – poče Pavle. Pričao sam puno i sa Jelenom. Mnogo se toga izdešavalo oko nas i verovatno u nama. Treba ispravljati stare greške i zablude. Uostalom, to su lepi običaji i treba da ih je što više – ovo poslednje reče kao pravdajući se.

Posle kraće pauze Janko kraljevski reče:

- Razumem – i potvdi to još jednim:

- Živeli. Potom doda:

- Ako  je tako, onda neka i bude veselo. Uzimaj, momče, gitaru, da čujemo sklad tvojih osećanja. Moja „dvorska dama” će ti dodati instrument, a ja ću zamoliti tvoju ženičicu-Jeličicu za jedan ples.

Milica je živahno ustala, zatapšala rukama i veselo otrčala po gitaru. Jelena i Janko su se prošivali oko stola tražeći prostor pogodan za ples. Uskoro im se pridružiše Vorkapići.

Milica je predala gitaru Pavlu i sela pored, nešto ispred njega, radoznalo gledajući u onaj deo sobe što je uzet za podijum. Posle uštimavanja, Pavle, ne bez zebnje, poče sa prvim harmoničnim tonovima narastajuće mazurke.

Stolice su bile pomerene. Prostor stvoren za skladne pokrete iskusnih igrača. Vrući pogledi na materijalizovanim emocijama.

Pavle je svirao, ponešto crven u licu zbog slike života koju je gledao. Mazurka je titrala, zavodnički, kao napeta struna, u ritmu prepleta dva tela. Kako je muzika odmicala, to je Jelena sve otvorenije, erotskije obigravala oko Jankove telesine, da bi u jednom trenutku pozvala i mladoga Igora na ples s mirisom ljudskog tela.

Pavle to nije gledao.

S blagim pritiskom na slepoočnicama, kao da na glavi ima venac, Pavle je zureći u strasnu igru, gledao iznutra plavo raskršće njenih žila na rukama spuštenim u krilo, milo, na bledom licu koje je krasilo ono jedno oko što se naziralo u čednom profilu. Prelazio je svojim rukama opsenarskim preko žica svoje lire, u ritmu njenog disanja, kao onda, preko skladnog sklopa njenih udova i njenih ustalasalih grudi, dok je čitave večeri udisao miris njenog mesa.

Završne akorde prekriše tapšanja, žagor i vedri osmesi.

- Bravisimo, maestro! Tvoje sviranje postaje sve inspirativnije. Vidi se da si dosta vežbao u poslednje vreme – reče kum sav ozaren.

- Toliko se stopio sa gitarom, kao da mu je, bože me prosti, ljubavnica, a na svoju ženu ni ne gleda – Ivan će zadihano.

- Kume, da nisam ja u pitanju, sigurno bi se zapitao posle ovakvog plesa. Jesi li video da je i Igora pozvala?…

- Draga moja – poče uz kez gospođa Manja, zaplićući jezikom, ostala sam zapanjena količinom tvoje erotičnosti koja se kod tebe nagomilava zajedno sa godinama, izgleda.

- Nabija nam svima komplekse, a za to može biti samo dva razloga: ili moj kum ne obavlja dobro posao koji mu Bog zapoveda ili je moja kuma čudo nad čudima. A, Pavle?! Kume?!

Pavle je tek sada, nerado gasio pogled svog unutarnjeg oka. Poslednji titraji strasti se smirivaše. Kroz maglu sopstvene svesti do njega dopre razgovor koji je usledio posle plesa. Njegove mazurke… jelenine mazurke… kumovske mazurke… gitara… jelena… da… mazurka.

- Ah, evo i večere – u taj mah vikne Ivan, trljajući ruke od zadovoljstva.

Naime, Jelena i Milica su se iskrale iz društva i stale iz kuhinje iznositi čarobne đakonije Jeleninih ruku.

Kad je otpočela večera, počeo je i razgovor. Na nesreću, Pavlu se po duši razlila neka lepljiva pasivnost, još od one mazurke, kao mrena na oči. Čak je i Očenaš…, koji je nedavno naučio, zaboravio da odrecituje pre večere. Zavalio se u stolicu ne misleći ni na šta, naprosto gledajući u jednu tačku, upravo u Jankov ožiljak iznad desne obrve.

Za večerom se nastavilo piti istim žestokim tempom, kao i pre večere, a istina je bilo ono što je Janko umeo pri nazdravljanju reći: in vino veritas, naime (iako je sam često pio pivo).

Žene su, međutim, nagovarale mladoga pesnika da im ipak odrecituje neku svoju pesmu. I Evgenije ga je stao sokoliti, prividno znatiželjan. Za one koji ga znaju, vidno ironičan. Na mnoge nagovore, Igor ustade i reče:

- Gospodo, ovde je mesto za pesmu…

- Da je konačno čujemo, sinko! – nestašno će Evgenije.

- I ovde i ovde i ovde – reče pesnik završivši recital i sede nazad u stolicu.

Sada se svi stadoše smejati brzopletom Evgeniju.

- Izvinite čika Evgenije, nestašni, Evgenije brzousti iliti: ne valja trčati pred rudu, sinko! – doda pesnik bezobzirno, namignuvši ućutaloj Luciji, još bezobzirnije.

Evgenije je sipao u svoje nadraženo grlo vino, glasno glogotajući u ritmu pokreta Jankovog raspojasanog stomaka što se, gledajući ga pupkom, tresao od smeha.

- Ha, ha, ha…! – promrmlja plačno i zarije čelo u ruke. Izgledalo je da je suviše iscrpljen i pijan da bi bilo šta odgovarao, ma da su mu žile na čelu pulsirale.

- O, moj dragi Evgenije. Produžio si mi život za bar pet godina – nastavljao je Janko. Hvala ti mili moj, ti si naprosto divan… mada bez smisla za modernu poeziju. Ha, ha, ha! Šta ti kažeš Pavle za našeg mladog pesnika? – upita na kraju uz smeh.

- Mislim da je zanimljivo, možda čak i hrabro, ali ne i više od toga. Današnji svet je, po meni, prilično epski, zapravo pseudoepski, a takvom svetu ne treba poezija koja nije izrazito lirska. U takvoj vrsti moderne poezije nema liričnosti, pa ni značenja; ona je naprosto prozirna kao površina mora, ali bez morske dubine. U današnje vreme neophodno je načiniti autohtonu nutarnju mitopoezu ili drugačije rečeno – bajku.

- Eto ti ga sad! – reče Janko. Prelazimo na ozbiljne teme. Dakle, kako ti to, iliti kako to ti, mili moj, zamišljaš savremene bajke? Ti se svakako šališ. Tebe sam barem uvek ozbiljno shvatao. Ti nisi Evgenije. Govoriš o lirici, a kažeš – bajka?!

Pavle je konačno uspeo da skloni pogled sa Jankovog ožiljka, kao što je uspeo i da preusmeri čitavu neprijatnu skoncentrisanost sa njegovog brata na svoju priču. Zato je brzo nastavio dalje:

- Ako uzmemo s jedne strane Tolstojev „Rat i mir”, a  sa druge Tolkinovog „Gospodara prstenova”, čitajući Tolstoja, kao da čitamo Tolkina, ali iznutra; i obratno – čitajući Tolkina, kao da čitamo Tolstoja, ali spolja. Evo kako: Tolkin je bajka i mit – Tolstoj realizam. Ali… taj odbegli zmaj u bajkama, nije tek bilo kakav zmaj što grabi device i čuva starodrevno skriveno blago. On, taj zmaj, predstavlja neki davno zaboravljeni greh koji se ne može sakriti, ili kakvo kolebanje, unutrašnji nemir i borbu što je samo po sebi epsko par exelance ili bilo šta takvo što je očito u vezi sa čovekovom najintimnijom unutarnjošću. Bajke su samo mitske vizuelizacije čovekovih najdubljih osećanja. Moderni čovek je pounutarnjen i bajka se dešava u ljudskom srcu u kome se, takođe nalazi i toliko traženi gral.

- Pa to je Džojs već radio – namrgodi se kum nastojeći umanjiti opšti utisak izazvan Pavlovim monologom.

- Ne. On je samo majtorski konstatovao, fotografisao. On nije želeo da traga za gralom. Za moj ukus, Džojs je previše statičan, kao i čitav modernizam.

- Pa to i jeste umetnost, zar ne? Majstorska fotografija, tako ste rekli? Zar je za umetnost potrebno nešto više? – umeša se vatreno Igor.

- Da. Težnja. Bez nje – umetnost ne znači ništa. Kada bi danas intelektualac novije stilske formacije morao pismeno da izjavi ljubav, on bi to učinio pod navodnicima, ili bi usmeno rekao: „Volim te kao što bi rekao taj i taj filozof ili pisac…” Ali takvo „volim”, pod navodnicima, više ne označava ništa. Ni reč, ni ljubav. Danas je čak i sama pripadnost humanistici neka vrsta intelektualne diskreditacije, naročito posle Deride, Lakana, Deleza, Fukoa i svih tih apokaliptičnih maloumnika. Osim ako ja ne grešim, naravno, ali u tom slučaju – mene umetnost ne zanima.

- Ali ne možeš izaći iz jezika – samouvereno otpoče Janko. Iako nam jezik omogućava da komuniciramo, on nas takođe primorava da to činimo na određene načine. To važi čak i za književnu upotrebu jezika, jer ni ona ne može bit krajnje lična ili autentična, zato što mora poštovati određene koncepcije kojima se jezik štiti od potpune neodređenosti. To znači – promišljati jezik kao sistem koji prethodi nama samima, pa ne može postojati nikakvo samorazumevanje van granica jezika. Mi smo, dakle, podređeni jezičkim principima i efektima i istovremeno smo njihovi subjekti. I to važi i za autora književnog teksta. Ovo će, sasvim logično, preko psihoanalitičkog otkrića nesvesnog i strukturalističke teorije književne proizvodnje, voditi bartovskoj „smrti autora” i fukoovskoj smrti čoveka.

- Pre no o smrti čoveka, ja bih govorio o smrti teorije. Ja ne doživljavam jezik u tolikoj mnogostrukosti njegovih potencijalnih značenja. Budući da se bavim skulpturom kao touche art-om, od kako nemam posao i budući da u tom pravcu vidim dalji tok mog života, intenzivno promišljam upravo to koliko je čovek zanemario čulo dodira, usmeravajući svu svoju pažnju na vid i sluh, iako je dodir nesravnjeno puta značajniji problem od jezika. Kada stvari poprime konotaciju o kojoj si ti pričao, može se jedino očekivati put u ono ničeansko „ludilo noći”, oličeno u savremenim estetičkim teorijama Fukoove „biopolitike” i Sloterdajkovih „pravila za ljudski vrt”. Ukoliko, pak, o estetici danas razmišljamo u kategorijama etike, nije li moguća globalna smešna apsurdnost ukojoj se potencijalno sutra, mogu naći dela Deride, Fuoa, Lakana ili Deleza?

- Dakle, vas zanima revolucija? – mali je želeo da poentira, iako je malo šta razumeo od onoga što je čuo.

- Zaista, da. Meni umetnost bez sperme ne treba, a jedino što me zanima u umetnosti i životu, između kojih ne pravim razliku ni koliko između astala i stola, jeste: konkretna estetizacija života. Jedino takva estetika može značiti i etiku.

- A vitez na belom konju će doći da gvozdenom palicom pašti ljude, kad na Istoku zasija zvezda, a na vrbi rodi grožđe, daj molim te, Pavle. Ja jesam pjan, ali ti – ti si i bez pića večno pjani idealist, takoreći… hronični. Uostalom, ti znaš koliko te ja volim baš zbog toga, kumašine moj.

I tu se kumovi izgrliše, izljubiše, a kad se smiriše, Janko doda:

- Nemoj da se ljutiš, ali ne mogu i ovako pijan da propustim priliku: ima li moderni čovek uopšte snage da dopre do te tvoje toliko željene… naime, težnje? Ima li on svežine klasičnog čoveka i umetnika da ostvari svoj san? Da se spusti do na samo dno sopstvenih strahova i želja?

- Pa to i jeste štos – uzvrati ovaj rasejano, gledajući kroz prozor u sneg – krenuti u nutarnju avanturu bez obzira na posledice. Put suprotan od Frojdove psihoanalize. Srušiti civilizaciju i veštačku kultivisanost i iz sopstvenog mraka, izneti ideju humaniteta. U današnjem Adonisovom vrtu, u kome plodovu brzo zri i venu, preovladava partikularitet, pa tako i umtnost postaje jedna mikrogrupa. Opštost jedino može sačuvati neka vrsta anti-diskursa, koja bi iz fragmenata rasparčne stvarnosti obnovila humanost.

- E moj kume! – reče setno raspojasani stari poenter, dok ga je pijanica gledao kroz prste, čekajući svoj minut.

Odi et amo! – pevao je rimski pesnik. Upravo se takvo osećanje razlilo po starom, kvrgavom stolu, kao živa iz raspuklog termometra, mameći na reč, draškajući sve prisutne po jeziku i po duši. Moglo bi se za sve reći, sem unekoliko Lucije, da su popili više nego što su mogli, a manje nego što su hteli.

- Ja sam oprezniji – nastavljao je Janko. Indukcija je moja metoda. Ono što me, na primer, trenutno najviše zanima jeste demokratizacija ove zemlje; pa onda krenimo redom – zamenio je temu univerzitetski profesor, svikao na stvari politike, jer je uvideo da ne može parirati slobodnom amaterskom mišljenju.

Na te reči Evgenije se ustoboči, živnu. Konačno! Prava tema – politika. Šansa za skandal:

- Zanimljivo je to kad komunisti postanu preko noći demokrate. Metamoforza, ravna ovidijevskoj, zaista.

Tek tada se videlo u kakvom je Evgenije bio stanju. Frfljao je štrcajući na sto vrelu pljuvačku. Pogled mu je bio crven, iskolačen, a ruka mu je neprestano klizila sa stola. Iz zakrvavljenih očiju su kapale krupne kapi suza, kao Hristu graške znoja na Golgoti. U njegovom isprekidanom glasu bilo je toliko gneva natopljenog uz to u alkoholu, da se po prvi put kod Janka u pogledu, za momenat pojavilo nešto nalik na strah. Ipak, samo na momenat, jer Evgenije je bio u pravu: Janko je zaista bio jedan pametan kučkin sin. Zbog toga će jankovski:

- Oho, kume dragi, pa ti si po drugi put među Srbima – aludirajući u isto vreme na njegov stranački angažman. Dobro došao nazad, u ovaj surovi svet, kume. Samo nam prvo reci imaš li nameru da nas opet napuštaš, ili ćeš ostati s nama sve vreme večeri… Zaboga, kako bi ti tako kumu, Evgenije dobri, Evgenije surovi i smešni. Iskolačio si te oči kao da imaš Bazadovljevu bolest. No, ako si još sa mnom, onda čuj: ja jednostavno pripadam onom krugu građanstva ove zemlje koga imaju čast nazivati – liberalnim, a to važi za bilo koje uređenje, iako komunizam i demokratija ni izbliza nisu tako daleko jedno od drugog, kako to tvoja neobaveštenost smatra. Tako da mu ti dođeš kao neki paradoks: nacionalno svesni komunist, produkt jednog tužnog doba.

Jean-Baptiste-Camille_Corot_-_Orphée

- Ja sam uvek bio, jesam i biću to što jesam – tutnu nesuvislo Evgenije.

Sada je Janko već potpuno uživao, spremajući se da pomrsi Evgenijev očigledni plan:

- Ali, konzervativno krilo, pretpostavljam?

- Ja nisam nikakvo krilo. Ja sam alkoholičar.

Sada je bio trenutak da se ukrade predstava. Zato Janko skoči i mlatarajući na sve strane stade vikati:

- Dakle, ti si promašeno konzervativno kopile. Upravo nikakav kao što si sam blagoizvoleo reći. Ti si sramni paradoks jednog nesrećnog vremena. U boj, u boj, u boj za narod svoj! Završio je u potpunoj ekstazi, skandirajući: Kosovo! Kosovo! Kosovo!

Evgenije je ovo shvatio koliko god je mogao ozbiljno, požurivši da ostvari svoj plan koga mu je onaj dripac, gotovo sasvim pokrao:

- Ti si kopile i hulja koja uvek gleda samo sebe i svoj interes. Da ti gode ti, takozvani konzervativci, bio bi nacionalista a la grande. Ti nisi liberal. Ti nisi demokrata. Ti si pizda.

- Evgenije, bilo je zaista dosta – u pogrešan trenutak se umeša Jelena, veoma brzopleto. Posle ovoga, bujica je bila nezadrživa:

- Je li! – riknu Evgenije. Ti misliš da ja ne znam zašto ga ti braniš. Ti misliš da ja, ako sam pijan, ne gledam. Ti misliš da ne vidim da mi je brat od lovca postao jelen…

- Evgenije, sad je dosta! – zagrme najzad Pavle.

Jelena je ponavljala šokirana:

- Molim?! Molim?!

Janko se smejao.

Ivan je vikao:

- Je l’ ovo povod?! Je l’ ovo bio povod?!

Igor je malo šta od ovoga čuo, jer mu se neopisivo povraćalo, budući nesvikao na toliku količinu pića.

Manja je tešila Luciju, koja je počela da plače.

Evgenije je, potpuno svestan i svoga pijanstva i nastale situacije, maksimalno se uživljavajući u voljenu ulogu, udarao pesnicom o sto i urlao:

- Ovaj sto, ovaj sto je kriv, brate, što mene niko ne razume. Ovaj sto je naše zajedničko prokletstvo. Nisi mi brate napomenuo da za  svoju prvu slavu pripremaš maskenbal. Ovo je jeres. Svi ste vi jebeni jeretici, a ja najveći… Jeres!

Sada se Janko držao za stomak, zacenivši se od smeha.

Na kraju, umesto naklona, Evgenije se malo udalji od stola i reče izražajno, naglašavajući svaki akcenat:

- Jebem vam svima majku ovde… ovde i ovde – i to proprati hvatajući se za određeni deo svog izrabljenog tela.

- To nauči kao pesmicu za domaći, dečko! – reče na kraju Igoru, potapšavši ga po vratu i unoseći mu se u lice:

- Je li? Je l’ ti i jebeš, kao što pišeš pesme, sa tim poludignutim kurcem?

Ovaj ustade i odgurnu Evgenija koji se, ipak, uspeo održati na nogama i, taman kada su svi skočili sa svojih mesta, Evgenije nekako odšepelji do izlaznih vrata.

Pavle je trčao za bratom. Svi ostali su sedeli nemo, stvrdnutih lica, izabravši jednu tačku na stolu, ispred sebe, za svoj tupi pogled. Svi osim, naravno, Janka koji se i dalje grohotom smejao. Kada je to već postajalo neizdrživo Igor se besno okrenuo i glasom punim srdžbe prosiktao:

- Čemu se pa vi smejete, profesore?

Janko je odgovorio kratko, zasuzivši od smeha:

- Vama!

Dok je trčao za Evgenijem, Pavle je u magnovenju pomislio kako i obrazovani ljudi ispod svoga uglađenog odela kriju divljačku batinu i kako im, u suštini, vrlo malo treba, pa da izvade tu batinu i počnu lepo klepati sve oko sebe, demonstrirajući svoje primarne, potpuno prizemne instinkte.

Avangarda je bila u pravu. Varvarizam… stari dobri varvarizam… Kako bi rado ošinuo onog arogantnog majmuna, onog nadobudnog nadripesnika, posred njonje.

Sustigao je brata u holu, pred izlaznim vratima. Okrenuo ga je prema sebi, uhvatio za revere i piskavo izgovarao reči suzdržavajući bes:

- Jednom ćete zabediti vas dvoje. Zašto tako brate… I onda se ljutiš kada te ne zovem.

Evgenije mu se isprva potpuno prepusti, otrenbesi mu se uz telo pijano se kezeći i namigujući, a onda se najednom uozbilji, napravi plačno lice i reče kroz suze:

- Brate, braco… ti si moj brat… moj brat, majku im…

- Sad ti se prohtelo da me grliš i ljubiš, a što me onda mučiš? Što mi ovo radiš? Uzmi pušku, ubi me, ne mrcvari više brata rođenog, ej!

- Mi smo isti, braco. Isti smo – nastavljao je Evgenije ljubeći brata po obrazima i po vratu.

- Ne možemo mi nikad biti isti. Ti jednostavno ne dozvoljavaš da budeš voljen.

- Ne pričaj gluposti, brate, nego me slušaj, jer ne mogu još dugo da ti pričam. Ona tamo,… vidi je… ona Lucija ili kako se već zove, vidi… to je… ona je kurva, brate. Kurva… Pokupio sam je u javnoj kući,… a dobra devojka, bože moj… i uboga.

- Šta pričaš?! Šta to pričaš?! Kako možeš!… Plakao si zapravo, zar ne? Suze su bile prave… A?

- Ćuti mi smo isti… isti…

- Šta hoćeš da kažeš time, brate?

- Isti smo… isti… ćuti… samo ima jedna razlika, samo jedna… Ti još imaš šansu.

Tada potpuno pade bratu u ruke. Poslednjim naporima stisne šaku bratu u pesnicu toliko jako da mu se nokat od prsta zario u meso dlana. Još samo procedi kroz zube, dok mu je pljuvačka izlazila na usta:

- Sećaš se… kako si onda… kad smo bili klinci… kao da si od bronze… uprkos očevim šamarima… majčinim molbama… Ćuti…

Sada se zaista obeznanio. Iz usta mu je curio alkohol, iz dlana krv. Usne je sve vreme stiskao i grizao, prste polako rastvarao i, na kraju, potpuno klonuo u Pavlovom naručju.

Pavle je bio već vrlo slab. Ostavio je brata tu gde je bio, u podnožju stepeništa. Pokrio ga je debelom zavesom, koju je zadnjim delićima snage svukao sa obližnje garnišne.

Kakvo veče!…

Teturao se hodnikom lutalica Pavle, sav ranjav od suvišnih pijanih reči što su izrečene sa ukusom krvi.

Alkohol je gadan drug. Doduše, ko zna kojim bi se dalekim i neizvesnim stazama zaputila jedna izmučena svest, da u tom trenutku nije on pri ruci. Možda bi se ovaj jadni Evgenije odvažio na neku glupost da nije dobro potegnuo dva-tri puta pre toga.

Teško mu je bilo posmatrati brata, skvrčenog u podnožju stepenica, sada sa blaženim osmehom na bledom spavajućem licu. Taj prezreni osmeh na sitnim beskrvnim usnama ispod modrog muškog nosa, kao da je još jače potcrtavao svu bedu skvrčenog Evgenija. Bio je to centralni motiv Pavlovog nemilog pogleda, kao gnjili ženski trbuh na tuluz-lotrekovskim slikama iz bordela. Upravo taj fiktivni bordelski vonj naterao je Pavla da odvrati svoj pogled sa brata. Stojeći na pragu velike sobe, gledao je snagom halucinacije orgijski pir pod maskama na svom porodičnom stolu starom nekoliko generacija. Crveni mesnati jezici su ekstatično prelazili preko zajapurene ljudske kože, zarivajući se u sve doline, jureći furiozno, kao u ludilu, ravnicama epiderma, uspinjući se lagano do najviših vrhova na reljefu tela, ostavljajući za sobom pohotni sluzavi trag. Ruke, te nabrekle, do pucanja strasne ruke, grčevito su tragale, u svojoj iskonskoj žeđi, za mestima života, šaljući prste, te duge, drhtave izvidnice, duž linija jecaja i uzdaha. Ogromni crveni falusi su se nagonski spajali, u prividnoj iskrenosti, sa raspomamljenim telesima propalih žena, u lepljivim i razvratnim pokretima, u nerazmrsivom klupku bluda.

Želeo je da izađe na vazduh za trenutak, ali je čuo, na mahove, zavijanje vetra. Kako mu je kaput bio u velikoj sobi, odustao je od svoje namere. Nije hteo još da se vraća prijateljima. Čuo je kako ga žena viče da donese kiselih krastavaca, koji su kod vrata, jer večera još nije bila završena. On, međutim, nije imao snage da se vraća tamo.

Obuzela ga je iznenadna slabost. Strujala mu je kroz krv, šumorila mu je kroz telo, zalazeći do na dno njegove prenapregnute svesti.

Zavalio se što je mogao udobnije u jednu od pletenih fotelja u staklenoj bašti, posmatrajući kroz preplet zelenih stabljika i listova, pahulje koje neumorno veju, nošene fijukom studenog vetra čas na ovu čas na onu stranu, uporno padajući.

… Gitara… falus… golo telo prekriveno opijajućom ženskom formom… raskršće plavih žila… Evgenijeve prezrivo stegnute usne… mlohavi, bestidni ženski trbuh… Jelenin pogled ispod maske dok joj crnokosi Igor prilazi… O Gospode…

Sneg je hladio uzavrelu svest Pavlovu. Lagano se stišavao napad mozgovnih utvara. Obuzimalo ga je postepeno prijatno osećanje obamrlosti svih čula. I konačno zavlada njime velika otupelost, spasonosni besmisao i neprekidna titrava belina što para gustu noć.

Zamišljao je kolonu otisaka sopstvenih stopala u snegu.

Trčati, do preko kraja sveta trčati, kroz maglovite lavirinte sna i nepojmljive naslage jave, kroz jasnu svetlost dana i neprozirnu tamu noći, između dijaboličnih seni vlastitih strahova, trčati i ćutati, jer reči su iluzija, trčati, trčati, kao ove savršene pahulje na pozadini noći.

- Ti bežiš od nas?!

Zaklopio je oči.

- Draži su ti grčeviti solilokviji od jalovih intelektualiziranih zadirkivanja?

Ako tada nije pomislio da ovaj zvonki, nežni, staklasti alt, što naliči na mudre krhotine neke antičke vaze, pripada najinteligentijem, najlepšem i uopšte uzev najboljem biću koje je on u životu upoznao…

- Da. Iz Pakla nijedna staza ne vodi, a sve prostorije u njemu su podjednako bezizlazne – ulazio je u njeno biće njegov zabrekli bariton.

Okrenuo se.

Dva krupna braon oka su ga posmatrala sa svežinom neuobičajenom za ovo doba noći. Dve pune usne su se zaokruživale nad biserno lepim zubima u jedan vedri osmeh, koji je terao krv u Pavlovim venama da jače prostruji gurajući vreme da ide dalje, dalje…

- Znaš, imam da ti otkrijem jednu tajnu, strašno veliku, užasnu misteriju.

Sela je do njega u naslonjač sačuvavši vedrinu u nastupu, ali sa dozom nepoznanice u pogledu:

- Slušam.

Pavle joj se približio, gotovo priljubivši svoje usne na njeno uho, nastojeći da odbaci miris njenog parfema i da udahne njeno telo sa nostalgijom u mislima:

- Ja imam pupak!

Njena neverica koja se akumulirala u vidu iščekivanja, šiknula je konačno kao vedri, škrgutav smeh:

-    Ozbiljno?! Dakle, nemam ga samo ja? – njene reči izgubiše se u ponovnom naletu smeha.

-    Hoćeš da kažeš da ja nisam jedini čovek na svetu koji ima omfalos. Ali ja sam pomislio slušajući prividni dijalog naših prijatelja da su svi oni vlasnici nečeg do te mere specifičnog kao što je sam  moj pupak… Imaš i ti jedan. Daj mi da ga vidim.

-    Pavle!Oštrica tvog sarkazma uperena je u pogrešnu metu.

-    Ukoliko ja želim mir, zašto me ometati u mojim kontemplacijama u staklenoj bašti dok pada sneg na pozadini noći… ma koliko one, znam, jalove bile… podjednako kao i ono u čega je, zapravo, uperena oštrica mog sarkastičnog mača. Ukoliko želim san, zašto me buditi. Ukoliko želim smrt, zašto mi je ne omogućiti.

- Pavle, plašiš me!

- Kakvi smo to ljudi?!

- Ja sam samo došla po kisele krastavčiće, budući da se ti ne odazivaš pozivima tvoje zabrinute supruge, a ti me teraš u manastir.

- Milice! Ti me konstantno iznenađuješ tvojim literarnim obrazovanjem, mada se u samom načinu prepoznaje tvoj bezazleni učitelj Janko, ali…

- Pavle!

- … ali, ti se i dalje trudiš da prekineš zlatnu nit koju mi je sam Buda poslao, da se i sam poslužim jednom reminiscencia literatura.

Pauza

- Tvoja žena me je posla…

- Moja žena sada, verovatno, sa maskom šiparice, raspreda sa crnookim pesnikom o svojim kulinarskim sposobnostima ili njegovoj pseudopoeziji, potpuno nesvesna hipertrofije svoga erotskog, dok ostali, pretpostavljam uživaju u intelektualnim orgijama pod maskama, pa čak i ti i dalje uporno sečeš moju zlatnu nit, jer se praviš kao da se među nama nije ništa desilo.

- Nije Pavle?! Nije?

Ćutali su i gubili se u pogledima ljubavnika, sumnjičavih po prirodi stvari.

- Sve više podsećaš na Evgenija…

- Brat mi je. Mi smo isti.

- Uopšte ne shvatam tvoj suludi sarkazam, koji za tebe uopšte nije karakterističan, a i ne stoji ti lepo, usput budi rečeno, ali ako već želiš da znaš: tvoja supruga trenutno razgovara sa mojim suprugom i to vrlo prisno…

- Naravno.

- … o, …za njih očito, vrlo bitnoj stvari, dok Vorkapići voajerišu kao i obično; a crnooki Igor je iščezao u vidu magle sa vrljookom Lucijom u nepoznatom pravcu. Tako se ona zove, zar ne?

- Gospode Bože, slavan si i velik u delima svojim… i tako surov, do samog vrha Himalaja i najvećih dubina Pacifika.

- Eto toliko! Ja sada idem pošto vidim da si trenutno ne samo neraspoložen za priču, nego i potpuno lebdeći, bez osećaja za realnost.

Uhvatio je za ruku. Stajala je nad njim i nije ga gledala. Njena slobodna ruka je nameštala pali pramen kose što joj je ometao pogled.

Pavle je gledao njihov odraz na staklu, dok je kroz njih vejao sneg. Osetio je jaku struju nečeg golicljivog, kako se preliva preko njene ruke u njega i obrnuto, od njega preko ruku ka njoj.

Energija? Bes? Živci? Ljubav?

- Sanjao sam te sinoć… Bežala si od mene duž kružnih stepenica, naviše, oko neke falusoidne kupole. Ma koliko se trudio da te stignem, nisam uspevao. Noge su mi bile neverovatno teške i ti si mi odmicala. Nekako mi se činilo da ne želiš da bežiš, ali kao da si morala pred nekim strahom… Zašla si za kružni zid te kupole. I kada sam pomislio da si mi konačno pobegla, došao sam sasvim blizu tebe. Iza te okuke, nije bilo dalje. Našli smo se na samom vrhu. Pružala si ruke prema meni, nešto si govorila, ali se čitav taj prostor najednom volšebno proširio i na jedan bizaran način si se udaljavala od mene, a između nas su se kretale senke naših prijatelja. Krenuo sam ka tebi, ali su me seni u tome sprečavale. Osećao sam njihove šamare i ujede toliko stvarno, da sam kada sam se, sav obliven znojem probudio, na sebi tražio tragove rana.

Ta moja bol je bila požuda za tobom. Sada sam siguran u to, Milice… Ja ne mogu da živim bez tebe…

Već je bio obgrljen njenim nežnim dodirom, zarivene glave u miris njenih grudi i celivan vruće, sa ukusom suza.

Gledao je, gubeći se u njenom zagrljaju, njene ruke što mu nežno šapuću, slušao njihov odraz na koji pada sneg, udisao miris njenih poljubaca i sopstvenih orgazmičkih reči:

- Oh, l’amour, tu sais… Le corps, l’amour, la mort, ces trois ne font qu’un. Car le corps, c’est la maladie et la volupte, et c’estlui qui fait la mort, oui, ils sont sharnels tous deux, l’amour et la mort, et voila leur terreur et leur grande magie! Mais la mort, tu comprends, c’est d’une part une chose mal famee, impudente qui fait rougir de honte; et d’autre part c’est une puissance tres solennelle et tres majestueuse – beaucoup plus haute que la vie riante gagnant de la monnaie et farcissant sa panse-beaucoup plus venerable que le proges qui bavarde par les temps – parce qu’elle est l’historie et la noblesse et la piete et l’eternel et le sacre qui nous fait tirer le chapeau et marcher sur la pointe des pieds… Or, de meme le corps, lui aussi, et l’amour du corps sont une affaire indecente et facheuse, et le corps rougit et palit a sa surface par frayeur et honte de lui-meme. Mais aussi il est une grande gloire adorable, image miraculeuse de la vie arganique, sainte merveille de la forme et la beaute, at l’amour pour lui, pour le corps humain, c’est de meme un interet extremement humanitaire et une puissance plus educative que toute la pedagogie du monde!

ti nemaš pravo da budeš slab zamisli da si u životnoj opasnosti ili bilo koje biće do koga ti je stalo roditelj voljena žena tek slučajni prolaznik ili pak tvoj još nerođeni sin i da ti možeš da ih spasiš pravovremenom akcijom ali ti staneš i razmišljaš treba li to da radiš i ako ćeš to da uradiš onda kako ili priznaš sebi da si slab i da to ne možeš da  uradiš

čoveče u tom trenutku kada ti je draga roditelj sin ili ko god već umro a ti mu zbog kontempliranja ili sopstvene slabosti nisi pomogao i ti si u očima boga i još gore u svojim sopstvenim očima makar i nesvesno umro za vijeki vjekov jer lutalice ludo upamti svakog trenutka u životu ti si svoj sopstveni otac i svoj sopstveni sin kao što je to slučaj i sa bilo kojim tvojim pretkom ili potomkom ili čovekom uopšte zato znaj čovek koji ima samo kontemplativni deo samo je upola čovek koji često neprestanim kontempliranjem uništi i taj svoj deo moraš imati i onaj praktični deo jer samo preko njega možeš ponovo steći davno izgubljeno dostojanstvo…

- Oh, enchantante beaute organique qui ne se compose ni de teinture a l’huile ni de pierre, mais de matiere vivante et coruptible, pleine du secret febrile de la vie et de la porriture! Regarde la symetrie merveilleuse de l’edifice humain, les epaules et les hanches at les mamelons fleurissants de part et d’autre sur la poitrine, et les cotes arrangees par paires, et le nombril au milieu dans la mollesse du ventre,et le sexe abscur entre les cuisses! Regarde les omoplates se remuer sous la peau soyeuse du dos, et l’echine qui descend vers la luxuriance double et fraiche des fesses, et les grandes branches des vases et des nerfs qui passent du tronc aux rameaux par les aissells, et comme la structure des bras correspond a celle des jambes.

zamisli trećeg sina u bajci jer kažeš da čitaš bajke dakle zamisli trećeg sina u bajci koji bi rekao ne mogu sada da idem po devojku koju mi je zmaj ukrao jer moram da razmislim o svemu tome ili ja ne želim da se upuštam u tu avanturu jer ja sam slab znaš li šta bi mu se desilo u bajci sva zlatna koplja i usijana sečiva svih bajki ikada ispričanih zarila bi mu se u srce i bio bi mlak i izbljuvan u paklu svog sopstvenog pogleda…

San… ravnica… gitara sa formom ženskog tela i njegove ruke koje prelaze preko nežnih ženskih struna kao one noći prepune jecaja kada je isto tako sneg padao na vatru ljubavnika…

mrzi tog svog odvratnog zmaja tu nakazu bednu prikazu ništavnu što plaši decu u snu i nikad lutalice nikad ne smeći sa uma da je to što ti smatraš velikim i strašnim što te survava u zemaljske bezdane i želi ti smrt samo jedna najobičnija beznačajnost koja je toliko mala bedna i jadna da jedva čeka da ti kreneš i da je uništiš.

- Oh, les douces regions de la jointure interieure du coude et du jarret avec leur abondance de delicatesse arganique sous leurs coussins de chair! Quelle fete immense de les caresser, ces endroits delicieux du corps humain! Fete a mourir sans plainte apres! Oui, mon dieu, laisse-moi sentir l’odeur de la peau de ta rotule, sous laquelle l’ingenieuse capsule articulaire secrete son huile glissante! Laisse-moi toucher devotement de ma bouche l’Arteria femoralis qui bat au front de ta cuisse et qui se divise plus bas enles deux arteres du tibia! Laisse-moi ressentir l’exhalation da tes pores et tater ton duvet, image humaine d’eau et d’albumine, destinee pour l’anatomie du tombeau, et laisse-moi perir,

Mes levres aux tiennes!   

- Ti zaista imaš nešto od dobrog Kastorpa, doduše na jedan slovenski način, kao i junak Kišove „Mansarde“, a ja, jesam li ja, zaista, madam Šoša?

- Ti si moj Maestro. Vodi me Maestro… Vodi me.

I uzevši je za ruku, pođe za njom, preko hola, do svojih gotovo zaboravljenih prijatelja, u velikoj sobi.

Dok je ulazio, Pavle je sa zaprepašćenjem uvideo da su se njegovi gosti gotovo potpuno stopili s predmetima što su ih okruživali. Kao prionuli, oni postoje među ovim ogledalima, slikama, ormanima i figurama, uopšte svim predmetima koji kao da su ih prihvatili u sebe. Prilično groteskna i nestvarna slika. Najednom mu se učiniše slični platnenim lutkama na vašarskom strelištu.

Ova je reminiscencija trajala svega sekund ili dva, jer se i sam Pavle ugradio u svoj pređašnji pogled, koji je, uostalom, njegovo svakodnevno okruženje. Bio je zatrpan novim razgovorima i uz izvinjenje, veče je nastavilo da se odvija u dobrom, prijateljskom raspoloženju prepunom prisećanja, novih aluzija (pogotovo na Igora i Luciju) i konstatacije da će imati o čemu da se priča kada se drugi put budu sreli.

Već je svanjivalo kada su gosti odlučili da se razilaze. Neka teška magla je pritiskala ravnicu. Sneg je lagano prestajao.

- Treba da napišeš na vrata: ulaz slobodan, izlaz neizvestan – reče kroz osmeh Ivan, zdraveći se sa Pavlom i upirući pogledom u Evgenija.

- Šta ćemo s njim?

- Ne znam – uzdahnu Pavle.

Evgenije je još uvek snevao, skupljen na podu u podnožju stepeništa: cilik mačeva u strasnoj borbi, skladne pokrete jahača sa jedne priredbe iz njegove mladosti, miris pariskih klubova, šarene haljine atraktivnih plesačica kan-kana ispod čijih šara na momenat sevne ženska noga, preplanula, vitka i jedan zapaljeni vodenični točak koji je tukao zapenjenu vodu, odižući korenje rastitranih algi…

- U krajnjem slučaju može ovde prespavati, naravno. Kuća je dovoljno prostrana – reče Pavle odvraćajući glavu od bratovljeve beznadežne statičnosti.

- Ja ću moga druga i na sedam himalajskih vrhova, ako treba – začu se Janko, kako samo on to ume.

Natovario je Evgenija na rame, poduhvativši ga desnom rukom oko zadnje lože, dok je pijančeva glava truckala na Jankovim širokim leđima. Još uvek je snevao.

Čudni su zakoni ljudskoga srca i oni pokatkad umeju zaista iznenaditi.

Pozdravivši se sa domaćinima Janko je, sve sa Evgenijem na leđima, krenuo prema svojim kolima. Zatim je zastao, stajao tako trenutak-dva, a potom se vratio par koraka nazad i zagledao se Pavlu duboko u oči.

- Kume, pička mu materina, jesmo mi prijatelji ili nismo?

To je bilo sasvim neznatno, banalno pitanje, na prvi pogled izrečeno, onako iz hira, ali je Pavle osećao da se mnogo toga nagomilalo u ovih nekoliko reči. Pitanje je bilo izrečeno sa toliko patosa u nastupu da su svi zaćutali iščekujući. Odzvanjala je sa još uključenog radija La Compresita, a Milica se baš poljubila sa Jelenom i Manjom, kada su se svi zagledali u kumove.

- Kume, kad ne bismo bili prijatelji, bili bismo krvni neprijatelji, a to nijednom ljudskom serdcu milo nije.

- Ti si nebeski čovek, kume! – uzviknu Janko i poleti u dug prijateljski zagrljaj sa onom jednom slobodnom rukom.

Milica ih je zaobišla, pogledavši na kratko Pavla i mahnuvši mu rukom krenula napolje.

Taj pogled njen, osetio je Pavle, negde u svojim venama, bolno duboko. I tada, tog trenutka, upravo tog sekunda kada je Pavle još bio u Jankovom zagrljaju, Milica prolazila kraj njih, a Ivan već bio spreman i napolju, kraj automobila, čekao svoju suprugu koja se opraštala od Jelene, desilo se nešto do te mere bizarno, da je postavilo na lica svih prisutnih zabunu i nedoumicu – kako odreagovati, a u opticaju je bilo čak i plakanje, nešto toliko, u suštini, besmisleno i nevažno, da se na ovom mestu mora pomenuti. Dakle, tog trenutka, Evgenije je učinio jednu glasnu nepristojnost i to tako gromoglasno, da su svi bili ubeđeni da je proderao svoje već iznošene pantalone na zadnjici.

Prvi je nedoumicu, već po običaju, prekinuo Janko. Naime, on je počeo da se toliko grohotno smeje i tako zarazno, da je uskoro, kako se činilo, čitava ravnica odjekivala narastajućim smehom. Tada su iz magle izašli i „odbegli“ Lucija i Igor, na opšte oduševljenje prisutnih. Njih dvoje su se približavali upadljivo razdvojeni, pri čemu je Lucija kao zastajkivala, tražeći nešto na svojim cipelama, dok je Igor izgledao tako kao da bi radije propao u zemlju.

- Ovaj… mi smo se prošetali malo… ali… međutim, uhvatila nas je magla, pa smo se izgubili… hoću reći, dobro smo vas uopšte našli.

- Na naše veliko zadovoljstvo i večnu zahvalnost – procedio je Janko, jecajući od smeha.

Pavle je imao izraz blage zgađenosti na licu, dame su se sažaljivo osmehivale na Igora koji je sve vreme govorio:

- Ne… ali nije ništa bilo… Luciji je došlo teško, pa smo odlučili da se prošetamo… ne stvarno… a mene je spopala neka muka…

Sada je Lucija pognula glavu što je više mogla, a naleti opšteg smeha su se, ne udvostručili, nego u najmanju ruku utrostručili.

Najviše su se zabavljali Janko i Ivan.

Evgenije je snevao; mada je ona neučtivost bila namerni gaf ovog matorog pokvarenjaka.

- Janko, jesi li čitao Đuzepinijevog „Neuspelog begunca” –zadirkivao je Ivan.

- Idemo, dragi moj Ivane, pre no što treći član ovog ljubavnog trougla, koji je trenutno na mojim leđima, prokomentariše čitavu ovu humoresku na svoj originalan način. I to Janko proprati odgovarajućom pozom i zvukom.

Sada se i Igor smejao, jer ipak nije bio potpuni šupljoglavac.

- U redu, u redu, ja ih vozim, sve u redu – odmahivao je Ivan nastojeći da potrefi bravu na svom automobilu.

Poslednja je iz kuće Uskokovića izašla Manja Vorkapić  pletući jezikom i teturajući se do kola:

- Hvala. Hvala na svemu. Bilo je divno. Za priču. Sledeći put kod nas… Jelena kod nas… Zdravo. Prijatno, svako dobro.

Poslednji ples je moj – titralo je Pavlu kroz svest, dok je sa ironičnim osmehom, zagrlivši svoju suprugu, slušao La Compresitu na radiju i ispraćao goste.

Kum mu je brata utovarao u svoja kola. Evgenije je, onako odole, pogledao u Pavla i kao da je to sve što mu je ikada imao reći, stegnu šaku u čvrsto stisnutu pesnicu.

„To smo mi,brate. To je to!”

*                                                           *                                                          *

 

Za poslednje zahvate naše kičice, poslužićemo se ponešto simboličnim jezikom, da naslikamo ovaj portret do kraja.

Gosti su tako, u izmaglici, konačno otišli. Svi prozori u sobi su bili otvoreni i hladan vazduh je strujao kroz nju. Napolju je bledo sunce već osvetljavalo ravnicu.

Jelena se polako penjala uz stepenice željna čvrstog sna. Pavle je tako ostao sam u sobi. Vodio je svoju patnju duž dubokih brazda  gitare. Svirao je Moonshine sonatu i nije mogao da se na momente ne divi tolikoj tragici velikog majstora duše i onom jednom zakasnelom tonu na kome počiva cela kompozicija.

Jedina sila koju priznajem, govorio je, jeste sila dobrote – setio se Pavle.

Kakvi smo to ljudi? Nadamo se, pa prestajemo, bojimo se smrti i gubimo svoje dostojanstvo. Živimo potpuno nebitnim životom. Kada bi se moglo proći kroz ovo ogledalo i svakim sledećim korakom osećati sami život, njegovu punoću…

Posmatrao je, dugo, bistri odraz svirača.

…Čovek ne može drugog čoveka da pogleda u oči. Kada se pogledamo, ne možemo se zagledati u oba oka odjednom. Činjenica da imamo dva oka, samo je privid, jer mi smo, zapravo, Kiklopi…

…Naše znanje je, takođe, takvo. Eto lekari. Oni uče na tuđim mrtvim telima o telu, ali svaki od njih ima svoje sopstveno, to jest, svi mi sedimo u našim telima. Kako to, onda, da nemamo predstavu o našem telu iznutra, suštinski, nego učimo o njemu iz udžbenika ili secirajući tuđa, mrtva tela. Mi, naime poznajemo samo jednu jadnu dimenziju. Naša perspektiva je kiklopska…

Tad prestade da svira i odloži gitaru. Ustao je i počeo da hoda oko stola.

Život mi je bio ispunjen bezvrednim papirima, suludim druženjima, bespotrebnim zabavama, dosadom, masturbiranjem, govorenjem i kretanjem bez pravca i smisla. A sada osećam potrebu, potrebu kao ogromni teret, gotovo fizičku bol, da učinim neko značajno delo. Ne znam ima li Boga, ali znam, zasigurno znam da ću, ako ne učinim nešto, onoga dana, kada se moje veđe budu sklapale, kada budem stigao do vrhunca života, gledati u mrak i osećaću stid, užasni, kosmički stid, naspram koga ću postaviti jedan lik i nazvati ga Bogom…

Hodao je sve brže i brže, u krug, oko stola, u krug, u krug…

…Imam li prava da pregazim norme koje nikada nisam ni prihvatao. Ali, želim li ja to? Bilo je trenutaka kada sam voleo te iste norme. Treba li da prihvatim patnju, da se nadam i drhtim pri svakom novom susretu sa njom… Ne znam… ne, ovo nije moj život, ovo još uvek nije moj život… Ništa… Čekaću… a šta? Ni to ne znam. Belog viteza? Ho, ho, ho!

Zatim odmahnu rukom i posegne za sekirom koja je stajala naslonjena na zid, pored kaljeve peći.

Setio se Hamleta i procedio kroz zube:

- Reči, reči, reči… Kada bi neko konačno uradio nešto u ovoj iskeženoj čeljusti postojanja.

Institucije, institucije… čovek ih je smislio da bi pomogao sebi, a one su se okrenule protiv njega samog. Naša dična civilizacija. Mi smo izgubili i humanost je na pogrešnom putu. Mi smo, kao i sve oko nas, u znaku potpunog nesklada između materijalnog i duhovnog.

Ma ne!

Institucije je čovek smislio iz straha, iz čistog, ropskog straha od otvorenog dela ljubavi. Čovek se zatvorio i sam je postao institucija…

…A treba poći, možda sa strahom, sigurno sa strahom, ali poći put sopstvene bajke. Treba ubiti svoga zmaja. I konačno izaći iz sopstvene letargije, makar i u haos.

Tad zamahnu jako…

Gospođa Jelena je imala toga jutra nemirne snove. Neka urušena kuća, razbijeni prozori i vrata, neko okljaštreno drvo što raste iz nje. Uostalom za vreme čitavog, inače, čvrstog sna, negde u lavirintima podsvesti je držala svoju obavezu da raspremi i počisti posle sinoćne zabave.

Nije bilo nade da će ponovo zaspati, te se polako, mljackajući i zevajući stala buditi.

oh taj evgenije… kakav dripac zar je baš morao doći… i ona mala fufica s njim pavlu je sigurno bilo užasno neprijatno pa onda janko pa onaj igor… hm kakav lepotan pitam se koliki mu je  mali jelena jelena je nevaljala ali gde je moj pavle hmm želim bebu dobro je sve prošlo… ulaz slobodan izlaz neizvestan he he hmm… ne sećam se da je uopšte legao pored mene… baš bi mogao da mi skuva kafu to mu ne bi zaboravila… možda bih ga i nagradila hmm a možda on rasprema… jelena smiri se ne tripuj… uf mogli su i ranije…

Ustajala je, troma, navlačeći na sebe penjuar, nazuvajući papuče. Otvorila je vrata i krenula u gornje kupatilo, osećajući veliku žeđ. Viknula je jednom supruga, ali se niko nije odazvao.

Bože, kako sam žedna. Kao da ću se prehladiti – pomišljala je, ne bez straha, dok se umivala i posmatrala svoj smoreni odraz u ogledalu.

Samo mi još to fali, a toliko me posla čeka.

Pomislila je da je Pavle u drugoj spavaćoj sobi, pa je krenula tamo. Želela je da ga zagrli, poljubi. Bile su joj potrebne njegove ruke i fini dugi prsti koje je tako volela u svojoj kosi.

Međutim, Pavle nije bio tamo. Spuštajući se niz stepenište, pozvala ga je još jednom, ali bez uspeha. Učini joj se da je jako hladno.

- Pavle, zašto mi se ne odazivaš kada te zovem – to je rekla i stala kao ukopana.

U velikoj sobi su svi prozori bili širom otvoreni. Laki lahor je mrsio prozirne zavese. Unutra je vladao nov poredak.

Knjige si bile izbačene iz svojih ležišta i pobacane po sobi, na sve strane, zajedno sa svim onim silnim predmetima sa kredenaca i polica. Jedan hekleraj je visio na lusteru, jedna fotelja je bila prevrnuta, a sto… njega nije ni bilo. Zapravo, ostali su samo sitni obluci i razasuta iverica.

Jelena je s rukama na licu i strahom u pogledu, hodala sobom, za trenutak pomislivši da još sanja.

- Pavle? – pozva sa obnovljenom nadom, ali odgovora ne dobi.

Šta je ovo? Šta je ovo?! Ponavljala je neprestano. Šta si to učinio, zaboga?!

Pošla je prema prozorima da ih zatvori jer sad je već bivalo nepodnošljivo hladno, no prišavši prvom, najednom stade, zagledana spolja u belinu.

Pahulje su prestajale padati, a dnevna svetlost, sad već sasvim jaka, pravila je, zajedno sa napadalim snegom, zaslepljujući efekat. Ravnica je, u svom svečanom kostimu, bila upravo čarobna.

Na brdu iznad kuće crnelo se preobraženo drvo, koje od institucije posta krst!

Pavle se mrk i rasejan, vraćao sa brda, lagano prteći stazu kroz sneg. Jelena je furiozno razmišljala šta bi mu rekla, treba li šta da mu kaže, ni sama nije bila pametna kako da se postavi. Tada je prvi put pomislila da će ga se možda bojati, da će joj biti tuđ i sve dalji i dalji, kad Pavle uđe u hol, zalupivši vratima i trljajući dlanove zbog zime. Sreo se sa pogledom svoje supruge.

Ona je stajala poluizuvena na hladnom kamenu, neispavana, neočešljana, u spavaćici, skupljena, sa izrazom začuđenosti i poluotvorenim usnama kao da joj se reč zamrzla u ustima.

Pavle oseti neslućenu ljubav prema toj ženi.

- Idi gore i pokušaj da odspavaš još malo – reče. Ja idem u nabavku… Biće još gore kad krene da se topi… Sneg… Vraćam se brzo… Ići ću peške… Malo da se prošetam… Posle ćemo to raspremiti. Današnji dan je pogodan za velike priče – reče na kraju uz osmeh, poljubi veselo svoju ženu, pa uzme pletenu korpu i izađe napolje.

Jelena ga je dugo gledala, kroz zatvoren prozor, kako se giba pod pritiskom snega na nogama, hodeći, velikim koracima, kroz ravnicu, kao kroz sopstvenu dušu…

 

Related posts:

Došli su da me odvedu
Arada
Veverice

4 Comments For This Post

  1. Stalker Says:

    Ovo bi, kad bi se stilski doteralo i još malo nadogradilo, mogao ispasti sasvim korektan dramski tekst, s obzirom na dominaciju dijaloga… Eto predloga…

  2. Poluks Says:

    Predlog se usvaja…

    Ova se priča čita u jednom dahu, a verujem da bi sjajan reditelj (imam kandidata!) u ovim rečenicama uspeo da izvuče maksimum značenja i smisla…

    Pavle je vrlo upečatljiv lik, njega bi na filmu mogao da igra – Laza Ristovski…

  3. Milan Says:

    Dobra priča…

  4. Stalker Says:

    Meni se čini da bi neko kao Svetozar Cvetković više odgovarao Pavlovoj sofisticiranosti…

Ostavi komentar