Tag Archive | "Avram Solarić"

Tags: ,

Orfej

Posted on 21 November 2013 by heroji

Avram Solarić

 

I ta za­do­volj­stva ko­ja ni­kad ne mo­žeš da za­bo­ra­viš je­su kva­sac ko­ji uvek iz­no­va ra­di u tvom umu, po­no­vo ula­zi u tvo­je mi­sli, i tvo­je oči, i ta­da, od­jed­nom, bez ob­zi­ra na sve što ti se de­si­lo, stva­raš iz­no­va no­vi svet, za­sno­van i sa­gra­đen na gre­ška­ma, olu­pi­na­ma, lo­šoj sre­ći i ne­vo­lji pret­hod­nog.

Vu­di Ga­tri

Jelena, žena Pavlova, gotovo je spala s nogu. Dok je Pavle napolju cepao drva za peć, ona je postavila sto, iznela svečani escajg i završila kolače. Iako je neprestano gunđala, bila je ponosna što je sve stigla da uradi. Mislila je sada da se na brzinu istušira, a potom da se obuče za predstojeće veče.

Upravo je ulazio Pavle sa kotaricom punom drvenih oblutaka i velikom crvenom sekirom koju je naslonio na zid pored peći.

- Ovaj nema nameru da stane. Pada kao da veka nije padao, – komentarisao je.

Kada je postavio kotaricu na za nju predviđeno mesto, pljesnuo je dva-tri puta šakama da otre ivericu i uzeo gitaru želeći da odsvira nešto.

Hektor Vilja-Lobos: Coros br. 1.

Bio je to viši čovek rastom, malo krivonogi dugajlija, sa izrazito sjajnom i tamnožutom kosom. Imao je tanak, orlovski nos i plave, tamne oči, sa vrlo toplim osmehom, iznad kojeg su se zlatila dva sjajna, lepo oblikovana brka.

Kakva izvanredna rafiniranost, mislio je u sebi, takva mudrost, produhovljenost, a opet, kao dečija nevinost. Takva dubina, a ipak devičanska. Kao freska u zvucima. Kao molitva.

Baš kad bi kod drugog dela, na onom izvanredno razigranom mestu, začu zvonki ženski glas u pitanju:

- Je li da sam se ugojila?

On podiže malo glavu, ali ne prestane da svira, mada za momenat pogreši i u staklu od ormana vide vitku priliku. Jelena je bila gola. Stajala je pred ogledalom i zanosno se okretala, posmatrajući odraz svoje golotinje, graciozna kao šareni flamingo. Putovala je rukom, bestidno, duž svoga, ipak zategnutog tela, lako se dodirujući i predući:

- Uf… vidi. Sećaš se? Ovog ovde nije bilo… Mhm. Sećaš se? Nekad… Potpuno zategnuta, a sada mi se najviše nakupilo na butinama… da i zadnjici… To nekad nije bilo. Je li? … Na zadnjici…

Pavle nije prestajao da svira, samo je usredsredio pogled na veliku mrku fleku na donjem delu ženskih leđa, što je ličila na Hristovo raspeće, koja kao da mu je govorila:

Ova žena nije samo tvoja.

Ova žena nije samo tvoja.

Ova žena nije samo tvoja.   

Još uvek je bila prava lepotica! – pomisli Pavle.

Najednom mu zamiriše čokolada iz kuhinje i kao da oseti lagani začetak vatre u stomaku, jer gitara ima oblik ženskog tela, a svirati na njoj je neka vrsta coitus-a…

Jelena je otišla u kupatilo, a Pavle je, upravo završivši Coros, bludio pogledom kroz prozor u sneg što neprestano veje. Osećao je užasnu težinu predstojeće večeri, iako je sam insistirao na njoj. Ipak, za trenutak nije mogao odoleti osećanju da bi mu bilo lepše sa one strane zida, na snegu. Kroz prozor i sneg što je ometao pogled, naziralo se brdo, jedino koje je postojalo u ravnici gde se nalazio salaš Pavla Uskokovića i njegove supruge Jelene.

Tog dana je bio sveti Nikola i Pavle je odlučio da po prvi put pravi ono što se u ovim krajevima naziva: svečari. Zbog toga je vladala naročita napetost čitavog dana. Gospođa Jelena se maksimalno trudila da bude dobra domaćica. Trebalo je da bude petoro gostiju i njih dvoje – ukupno sedmoro. Predstavljalo joj je izazov spremiti toliko vrsta jela za svoje goste. Za ovu priliku im je namenila: belu kiselu čorbu, teleće medaljone sa pečurkama prelivene sosom od rena, belo ćureće meso i za desert čokoladne žerbo kocke i šafran kifle sa lešnicima.

No, ona je volela sve to da radi. Ovoga puta, posebno se trudila iz poštovanja prema suprugu koji je te godine ostao bez posla i mada  je od tada prošlo dosta meseci, Jelena je osećala potrebu da mu pokaže svoju brigu za njega.

Njihov salaš, zapravo prava, pravcata vila, bio je prilično prostran.

Kada biste otvorili masivna vrata od izrađenog drveta, našli biste  se u prostranom holu sa širokim stepeništem u produžetku i prostorijama levo i desno. Na spratu su bile spavaće sobe i takozvano gornje kupatilo, a levo od stepeništa nalazila se neka vrsta staklene bašte sa pletenim stolicama u separeu. Najzanimljivija je svakako bila desna prostorija – jedna jako velika soba sastavljena iz dva dela. U zadnjem delu, onom prema kuhinji što se nastavlja na ovu sobu, bile su pobacane (to je najbolji izraz) vrlo udobne fotelje, pored kojih se nalazio televizor i kompletan muzički stub na staklenim stočićima. Do zida, oblepljenog starinskim tapetama, što su vrvele od utisnute halucinantne vegetacije, nalazila se veoma lepo izrađena kaljeva peć.

U drugom delu se, pre svega, šepurio jedan glomazni, kvrgavi, barokni sto, koji je decenijama bio u posedu porodice Uskoković, a što se našao u kući dok još nisu bili izrađeni pobočni zidovi, budući da se drugačije ne bi mogao uneti, jer se ne rasklapa.

Sa strane, duž čitave prostorije, stajali su masivni ormani i kredenci, koji su stajali tako još od vremena Pavlovog oca, na kojima su počivali najrazličitiji predmeti: od knjiga i karti, vaza ukrašenih golim kičastim nimfama i šarenih hekleraja, do predmeta za koje ni sami vlasnici nisu znali čemu služe. U jednom ćošku, nalazile su se čudne skulpture, koje nisu ličile ni na šta poznato ili racionalno objašnjivo – plod Pavlovih skorašnjih neprospavanih noći. Pod je bio prekriven debelim ćilimima i krznima, budući da je Pavlov otac bio strastveni lovac.

Vrlo dendistički, zaista. Soba kao da je bila portret duše nekog starog čoveka koji umire i koji se priseća svoga života. Iako su druge sobe u kući bile oličenje moderne jednostavnosti, u ovoj specifičnoj kompilaciji bidermajera, baroka i orijentalnih segmenata, sve se gibalo, kao morsko.

Ustvari, ovo je bila omiljena Pavlova soba. Često bi se sa suprugom, već afektiranom činjenicom da su napustili stan u gradu, prepirao oko eventualnog preuređenja. Ne, nizašta na svetu nije dozvoljavao bilo kakve promene. Ovde je Pavle provodio najveći deo svoga vremena.

Zapravo, teško da je tu bilo ikakvog plana. Više je izgledalo da su sami predmeti odlučili da se baš tu i tako nastane, poput mahovine izrasle na zidu. Ipak na jedan čudesan, gotovo perverzan način, bilo je lepo.

Sa desne strane od ulaza u sobu, nalazilo se kupatilo u kome je svoje tuširanje gospođa Jelena upravo završavala, dok su se sa leve strane nalazila tri prozora s pogledom u pobelelu ravnicu i jedan breg što se gubio u susnežici. Na jednom od prozora, stajao je naslonjen Pavle i dalje zureći kroz pahulje. Slušao je vodeni mlaz i zamišljao kako se igličaste, sveže kapljice spuštaju mazno niz vrat, grudi i butine jednog dragog tela.

Njegovu slasnu dokolicu prekinulo je sipljivo zvono. Kada se okrenuo, susreo se sa Jeleninim očima, koja mu je glavom pokazivala da on otvori vrata, dok je ona već hitala uz stepenice da se obuče.

Pavle je tromo krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio, sa njegovog lica se nije moglo ništa iščitati, jer ni sam nije bio svestan svojih osećanja. Bio je to njegov brat Evgenije, zagrljen sa nekom mladom devojkom, ponešto odbojna lica.

-   Pomaže bog i sveti Nikola. Neka ti je srećna slava, brate.

-   Bog ti pomog’o, brate – prozbori Pavle.

-   Čuo sam da praviš svečare – reče brat bratu kroz vedar osmeh -

a brata ne pozivaš, a? Uostalom, ni ne treba. Brat se ne zove. Brat može da dođe kad hoće, je l’ tako, a?

Evgenije je bio dobro raspoložen. Razbarušene kose, sa vrlo dugim, neuredno potšišanim zulufima, izbuljenih očiju, sa zgužvanim, iznošenim odelom na sebi, izgledao je izrazito dekadentno. Bio je pripit. Zagrlio je brata koji se polako vraćao iz prvobitnog šoka i predstavljao mu devojku. Pavle je oćutao da mu se Lucija (devojka se tako predstavila, ako joj je bilo verovati) nije svidela. I po odeći i po manirima i po glasu i po tonu kojim se upoznala s njim, bila mu je sumnjiva i strana. Kada je Jelena sišla, u svom novom teget kompletu, gotovo da nije mogla prikriti svoje razočaranje ugledavši posetioce. Odglumila je iznenađenje, koje je i postojalo, ali ni izbliza tako prijatno, kako je to Jelena nastojala da prikaže. Njoj se Evgenije bukvalno zgadio još pre mnogo vremena, kada je spoznala njegov način života i više od svega – njegovu nesrećnu i nametljivu prirodu. Još više od toga, strašno joj je smetalo njegovo stalno poređenje sa Pavlom.

Evgenije je bio od onih ljudi, koji su mnogo obećavali, rođeni pametni, školovali se, a potom ih život progutao. Njegova slabost prema intenzivnim strastima i s tim u vezi – različitim porocima, dovela ga je dotle da je, sada, bio novinar bednih primanja u nekom lokalnom listu.

Svima je, posle ovih hladnih celivanja i iznuđenih stisaka ruku, bilo jasno sve, ali su obe strane prešle preko toga, nastojeći pridati neophodnu razdraganost iznenadnom susretu. Dok je Jelena otišla po rakiju dobrodošlice i dve nepredviđene čaše, dotle je Pavle zapitkivao čas brata, čas Luciju, kako su se upoznali, koliko su već zajedno i sve u tom smislu. Videvši da je Pavle za ovo veče uzeo prvi sako koji mu je bio pri ruci, a to je bio neki stari, zelenkasti engleski štof, inače njegov omiljeni, Jelena je stala kritikovati supruga, na šta ga je Evgenije tešio rekavši da je baš dobro što je taj sako odabrao jer se vrlo lepo uklapa u ambijent ove sobe.

- Da – reče Jelena, kojoj je došlo da zaplače – … ova soba… Govorim mu stalno da nešto moramo izmeniti. Zaboga, dobila sam alergiju od nagomilane prašine, ali ne… To za njega, očito nije još dovoljno. Jedino mi preostaje da odem u stan, a njemu eto salaša. Pavle i ti ćeš zaista da provedeš veče u tom sakou…

Za vreme ovakvog razgovora usledile bi duge pauze, koje je Evgenije koristio da otpije gutljaj poslužene rakije. Pavle bi tokom takve pauze javno crveneo i povremeno pogledavao svoju ženu koja se sada već vrlo dobro snalazila u ulozi spontano iznenađene domaćice. Posle oduševljenog smeha i gutljaja domaće šljivovice, Evgenije je nastavljao:

- A, sećaš li se kada smo se onda na čika Nikolinoj slavi nas dvoje napili. Ja sam tad mogao imati dvanaestak godina; znači da si ti imao nekih pet-šest. Popeli smo se na tavan i tamo našli nenačetu bocu šeri-brendija. Ja probam, ono fino, slatko. Uzmem još, pa dam i njemu. I tako dok nismo iskapili čitavu flašu – na trenutak je prekinuo izlaganje zbog smeha. Smejali su se sada svi, pa i Pavle, obradovan činjenicom da se prešlo na temu njihove mladosti o kojoj se moglo pričati celu noć.

- Zatim sam našao nekog goluba i zapalio jadnička, a on pravac u plast sena. Al’ smo tada dobili batina od oca.

- Da – ubaci Pavle – ali ja nisam tada ni osetio šamare, koliko sam se opio, tek sam ujutro, uz strašnu glavobolju, otkrio modrice i briznuo u plač. Posle nam je otac kupovao pomorandže i čokolade, dok je majka bdela nad nama.

- Sećaš se da njih dvoje nisu pričali mesec dana, jer je majka prekorevala oca što nas je tako izbio.

- Ipak, tada smo bili preterali.

- Da, a tada je moj mlađi bata mene spasao. Naime, otac je insistirao da mu se kaže ko je zapalio goluba, jer oko nas je bilo još mnogo dece. Međutim, na sve njegove pretnje, brat je ostajao nem. Nije hteo da bude cinkaroš!

Tada se Evgenije zavalio natrag u stolicu i setno uzdahnuo:

- Eh, da… otac i mati. Koliko su nas samo voleli.

Pavle je osećao stid. Sada, dok je gledao u bratovljeve krupne oči pune suza i dok se prisećao roditeljske ljubavi koju su on i brat uživali, korio je samoga sebe. On je, ipak, istinski i od čista srca voleo tog čoveka. Bila su to nesrećna deca ljubavi.

Dok je ovako tekao razgovor, odjeknulo je ponovo zvono. Ovoga puta u pitanju su bili predviđeni gosti, porodični prijatelji Uskokovića, Ivan i Manja Vorkapić. Za vreme osmeha i uobičajenih pitanja, pristigli su i kumovi. Sada je nastupila prava ekstaza oduševljenih celivanja i prijateljskih zagrljaja. Svi gosti su ispod oka pogledavali na Evgenija i njegovu partnerku, budući da su znali njegovu grotesknu priču, ali je radost zbog ponovnog susreta bila tolika da ni mnogo gora činjenica ne bi uspela pokvariti veselje što je sledilo.

Kum Janko Jakšić, jer tako se on zvao i njegova supruga Milica, čak su se obradovali iznenadnoj pojavi Evgenija, koga vrlo dugo nisu videli. Janko je, sa njemu urođenom spontanošću, zapitkivao Evgenija čas o ovome, čas o onome, na momente ga zadirkujući, pošto je uočio njegovo trenutno „veselo” stanje.

Sa kumovima je došao i Igor, stasiti, crnooki, mladi pesnik, kome je upravo Janko pomagao da se probije, budući da je bio uvaženi profesor Filozofskog fakulteta. Kulturno se sa svima pozdravljao, a Luciji jednom šeretski namignuo. Evgenije ga je podozrivo gledao, ne zbog očijukanja sa Lucijom, nego iz razloga što je Igor sebe predstavljao kao pesnika. U trenutku je izručio u sebe još jednu čašicu rakije i tako progutao, teškom mukom, sopstvene reči za ovo veče, kao krupnu tabletu.

Već su svi bili na svojim mestima, za velikim, baroknim stolom, svako sa svojom pričom ili ćutnjom na usnama. Ubrzo je glavnu reč poveo Janko. Bio je to krupan, prosed pedesetogodišnjak, ogromne telesine, sa preplanulim licem, gustom crnom bradom i naočarima koje su uokviravale sitne, duboko usađene oči. Iz njegovog oštrog pogleda vrcao je temperament, a u isto vreme čitava figura je odavala utisak opuštenosti i skoncentrisanosti. To je Janko umeo znalački koristiti. Mnogi su u struci bili bolji od njega. U konačnom ishodu, međutim, niko nije prolazio tako dobro kao on. Njegova supruga Milica, sušta suprotnost svoga muža. Bila je, kao prvo, mnogo mlađa od njega, malena rastom, ali izuzetno skladnog tela i divnih krupnih očiju. Imala je prefinjene manire, zbog čega ju je Janko, u svojoj gordosti, nazivao „dvorskom damom”. Istina je bila da je ona bila rado viđena u svakom društvu, pa i u domu Uskokovića.

Pričalo se o uobičajenim temama uz aperitiv. Dakle, o trenutnoj političkoj situaciji, predstojećim izborima, planovima za budućnost i sinoćnoj fudbalskoj utakmici.

Žene su uskoro otpočele samostalan razgovor. Gospođa Manja Vorkapić je pričala o nekoj svađi iz najnovijeg televizijskog reallity show-a. Sa druge strane, gospodin Ivan Vorkapić je izlagao svoje originalno fudbalsko zapažanje:

- Znate, ne može se igrati bez sredine terena. Mi stalno preskačemo sredinu. Lopta dođe do Vidića ili Ivanovića, a ovi centriraju napred. Igramo neki kvaziengleski fudbal, ali bez pravih engleskih špiceva. Nama fali jedan pravi plejmejker kao što je Mesi, a takvog nemamo. Nema igrača koji bi mogao adekvatno zameniti nekadašnje suštinske igrače: Stojkovića, Savićevića, Prosinečkog, ili ranije Milutinovića, Aćimovića, to vam ja kažem.

- Mene nešto drugo tu fascinira – umeša se naivno Pavle, koga fudbal u životu nije zanimao. Otkad pratim ovo svetsko prvenstvo, ne mogu da ne primetim zaglupljujuće pivske reklame, prilikom svakog prekida igre. U svima njima, nezavisno od proizvođača, vijore se srpske zastave i dresovi reprezentacije, ili nacionalne pesme. Ipak, znači li to da nacionalni predznak ili nacionalno kulturno nasleđe danas u Srbiji, slobodnoj i demokratskoj, može da se upotrebljava jedino u korporativne svrhe i da je isto politički korektno jedino ako ispod ima potpis kakvog privrednog giganta i ako je dato u marketinško-menadžerske svrhe? Ima li, dakle, danas u Srbiji, kao delu globalnog sela, istinske medijske slobode ili je ona ipak samo – simulacija slobode? Ne koriste li se ovde nacionalna osećanja ipak i jedino u svrhu profita?

- Nije mladiću u tome problem, ispravlja ga Ivan. Svako ima slobodu izbora da kupi ili da ne kupi. Pustite ljude da rade svoj posao, a vi radite svoj ne bi li ovoj zemlji konačno krenulo. Onda će biti i dobrog fudbala. Ja pričam o tome da nema više legendi koje jednim potezom reše utakmicu.

- Da, prošlo je vreme legendi – bubne pesnik Igor.

- Setite se samo Džajića, zaboga – uzviknu Ivan. Od devedeset minuta, on zaigra pet, ali za tih pet minuta on da dva gola i reši meč.

- Da, danas se, evo i na ovom primeru, jasno uočava da su čak i intelektualci opijeni zabavom i da više nikog ne interesuje duboka misao iz kakve klasične knjige ili autentična umetnost tradicionalnog ili avangardnog tipa, kume. Brzina je sve asimilovala. Kao da se čovečanstvo vraća u strašno doba infantilnosti u kome su uzori lako zamenljivi – iskoristi priliku Janko.

Za trenutak se govornici umire, a Janko, iako spontan, nije mogao prikriti zadovoljstvo zbog nove pobede.

Neko bi to čak nazvao glupošću koja mu i daje inteligencije za te površinske priče. Neko kao što je, na primer, Evgenije.

Upravo, to je bila njegova teorija. Da glupost daje snagu, a kao dokaz za tu teoriju uvek bi imenovao kuma. Jednom mu je to čak i rekao, na šta mu je ovaj, u njegovom maniru, odgovorio da je to sasvim izvesno istina, i da je Delez jednom rekao da samo glupi ljudi mogu da budu veliki teoretičari i filozofi. „Ne”, odgovorio je tada Evgenije iznervirano, posmatravši Jankov samozadovoljni osmeh, „ti si meni više glup kao slikar.”

Čudan čovek! Zabocao je pogled u jednu tačku na stolu odlučan da istraje u bezrazložnoj odluci da zaćuti. Ipak, nije mogao odoleti da ne upita „pesnika” da li i on prati fudbal.

- Ali, naravno. To je zanos sveta. Fudbal je najvažnija, doduše sporedna stvar na svetu, ali voleo bih da mi to neko kaže u vreme trajanja svetskog prvenstva. Da, da, naravno da pratim.

- Dobro, hoćete li vi već završiti sa tom vašom bezazlenom temom, osmehivala se gospođa Vorkapić.

- Nemoj tako, draga moja – prekori je muž. Evo upravo smo utvrdili da pridavanje određenih ljudskih osobina ili crta ličnosti konkretnom proizvodu, obezbeđuje establišmentu profit, jer kroz olakšanu identifikaciju, korporacije vezuju za sebe potencijalnog consumer-a. A sve to kroz fudbal…

- Gospodine Vorkapiću, hvala vam što ste mi omogućili da shvatim srodnost između fudbala i moderne poezije, jer ono što ste sada rekli odnosi se od reči do reči i na modernu pesmu – hrabro odgovori izazovu Igor, mlađani.

Ivan je ućutao, a Igor pobra prve osmehe prisutnih. „Vidi, vidi. Pesnik nije naivan” – pomisli Pavle.

- Uostalom, sami ste rekli, draga moja, bezazlena tema – umeša  se iskusni Janko. Svakako je mnogo bezazlenija od žena prisutnih za vreme mačo razgovora o fudbalu.

Opšte raspoloženje.

„Set lopta, juniore” – smejao se i Pavle.

- A kakve pesme pišete? – odmeravala je Jelena crnookog Igora.

- To… to je… drugačija, avangardna poezija – zamuckivaše pesnik, ali zatim doda, gledajući joj pravo u oči.

- Ne bih ja o tome u ovakvoj navijačkoj atmosferi – to je izrečeno s namerom da bude duhovito, ali sa toliko patosa, kao da, eto, ne želi da se pača sa neobaveštenima.

Poza!

Pavle je znao da su svi to pomislili, gledajući, sad već zakrvavljen Evgenijev pogled. Brat mu onog momka od prvog minuta jednostavno nije podnosio.

- Znate kako, dobro je da omladina krene iz poze. To joj, na kraju krajeva i pristaje. Kasnije se iz toga razvije novi kvalitet.

No, sad bi i Evgenije morao priznati da je ovaj Janko pametan kučkin sin, zasmejao se u sebi Pavle, setivši se najčešćeg bratovljevog epiteta kad god bi spominjao kuma.

Da, sve je to poezija – nastavljao je ovaj. Znate, pesnika ne treba tražiti samo u pisanoj reči…

- Da, to je neko već rekao – grunu Evgenije.

- Da… tako… nego pesma može biti svuda. I ovo vino je pesma.

- I fudbal – nasmejao je sve Ivan.

- Zbilja, gde si nabavio ovo vino. Fantastično je – raskravio se i Evgenije koji je očito sad prešao na vino.

- U Patrijaršiji.

- Sjajno je, a ja bih rekao da je patrijaršijsko. Izuzetna župljanka. Kakva aroma, pa buke.

- Zapravo, ja bih rekao da je ovo smederevka – reče Ivan.

- Ustvari, ovo je sila, jedna nova sorta – reče Pavle.

- Znate u vinu je kao u parfemu: bitno je da ništa ne štrči – bio je uporan Ivan. Kao kad ja pravim reklame. Od mene ih i uzimaju naveće korporacije, zato što su najbolje iznivelisane i ništa ne štrči.

Laki drhtaj pređe preko Manjinog lica. Mrko pogleda supruga  koji se brzo ugrize za usnu, pa još brže nastavi:

- Ovo vino sve ima, pa čak, mislim i ukus mladog vina.

- Jeste, ovo je hit trenutno u svetu, mlado vino iz prohromskih buradi – znalački će Pavle.

- Nego, kume, živeli! – trijumfalno će kum. Kako to, zapravo, da ti praviš svečare i to kao mlađi brat? – nije odoleo Janko, posebno naglasivši ovo „kao mlađi brat”.

Pijanac mu je uputio jedan ledeni pogled.

- Eto… mnogo sam razmišljao – poče Pavle. Pričao sam puno i sa Jelenom. Mnogo se toga izdešavalo oko nas i verovatno u nama. Treba ispravljati stare greške i zablude. Uostalom, to su lepi običaji i treba da ih je što više – ovo poslednje reče kao pravdajući se.

Posle kraće pauze Janko kraljevski reče:

- Razumem – i potvdi to još jednim:

- Živeli. Potom doda:

- Ako  je tako, onda neka i bude veselo. Uzimaj, momče, gitaru, da čujemo sklad tvojih osećanja. Moja „dvorska dama” će ti dodati instrument, a ja ću zamoliti tvoju ženičicu-Jeličicu za jedan ples.

Milica je živahno ustala, zatapšala rukama i veselo otrčala po gitaru. Jelena i Janko su se prošivali oko stola tražeći prostor pogodan za ples. Uskoro im se pridružiše Vorkapići.

Milica je predala gitaru Pavlu i sela pored, nešto ispred njega, radoznalo gledajući u onaj deo sobe što je uzet za podijum. Posle uštimavanja, Pavle, ne bez zebnje, poče sa prvim harmoničnim tonovima narastajuće mazurke.

Stolice su bile pomerene. Prostor stvoren za skladne pokrete iskusnih igrača. Vrući pogledi na materijalizovanim emocijama.

Pavle je svirao, ponešto crven u licu zbog slike života koju je gledao. Mazurka je titrala, zavodnički, kao napeta struna, u ritmu prepleta dva tela. Kako je muzika odmicala, to je Jelena sve otvorenije, erotskije obigravala oko Jankove telesine, da bi u jednom trenutku pozvala i mladoga Igora na ples s mirisom ljudskog tela.

Pavle to nije gledao.

S blagim pritiskom na slepoočnicama, kao da na glavi ima venac, Pavle je zureći u strasnu igru, gledao iznutra plavo raskršće njenih žila na rukama spuštenim u krilo, milo, na bledom licu koje je krasilo ono jedno oko što se naziralo u čednom profilu. Prelazio je svojim rukama opsenarskim preko žica svoje lire, u ritmu njenog disanja, kao onda, preko skladnog sklopa njenih udova i njenih ustalasalih grudi, dok je čitave večeri udisao miris njenog mesa.

Završne akorde prekriše tapšanja, žagor i vedri osmesi.

- Bravisimo, maestro! Tvoje sviranje postaje sve inspirativnije. Vidi se da si dosta vežbao u poslednje vreme – reče kum sav ozaren.

- Toliko se stopio sa gitarom, kao da mu je, bože me prosti, ljubavnica, a na svoju ženu ni ne gleda – Ivan će zadihano.

- Kume, da nisam ja u pitanju, sigurno bi se zapitao posle ovakvog plesa. Jesi li video da je i Igora pozvala?…

- Draga moja – poče uz kez gospođa Manja, zaplićući jezikom, ostala sam zapanjena količinom tvoje erotičnosti koja se kod tebe nagomilava zajedno sa godinama, izgleda.

- Nabija nam svima komplekse, a za to može biti samo dva razloga: ili moj kum ne obavlja dobro posao koji mu Bog zapoveda ili je moja kuma čudo nad čudima. A, Pavle?! Kume?!

Pavle je tek sada, nerado gasio pogled svog unutarnjeg oka. Poslednji titraji strasti se smirivaše. Kroz maglu sopstvene svesti do njega dopre razgovor koji je usledio posle plesa. Njegove mazurke… jelenine mazurke… kumovske mazurke… gitara… jelena… da… mazurka.

- Ah, evo i večere – u taj mah vikne Ivan, trljajući ruke od zadovoljstva.

Naime, Jelena i Milica su se iskrale iz društva i stale iz kuhinje iznositi čarobne đakonije Jeleninih ruku.

Kad je otpočela večera, počeo je i razgovor. Na nesreću, Pavlu se po duši razlila neka lepljiva pasivnost, još od one mazurke, kao mrena na oči. Čak je i Očenaš…, koji je nedavno naučio, zaboravio da odrecituje pre večere. Zavalio se u stolicu ne misleći ni na šta, naprosto gledajući u jednu tačku, upravo u Jankov ožiljak iznad desne obrve.

Za večerom se nastavilo piti istim žestokim tempom, kao i pre večere, a istina je bilo ono što je Janko umeo pri nazdravljanju reći: in vino veritas, naime (iako je sam često pio pivo).

Žene su, međutim, nagovarale mladoga pesnika da im ipak odrecituje neku svoju pesmu. I Evgenije ga je stao sokoliti, prividno znatiželjan. Za one koji ga znaju, vidno ironičan. Na mnoge nagovore, Igor ustade i reče:

- Gospodo, ovde je mesto za pesmu…

- Da je konačno čujemo, sinko! – nestašno će Evgenije.

- I ovde i ovde i ovde – reče pesnik završivši recital i sede nazad u stolicu.

Sada se svi stadoše smejati brzopletom Evgeniju.

- Izvinite čika Evgenije, nestašni, Evgenije brzousti iliti: ne valja trčati pred rudu, sinko! – doda pesnik bezobzirno, namignuvši ućutaloj Luciji, još bezobzirnije.

Evgenije je sipao u svoje nadraženo grlo vino, glasno glogotajući u ritmu pokreta Jankovog raspojasanog stomaka što se, gledajući ga pupkom, tresao od smeha.

- Ha, ha, ha…! – promrmlja plačno i zarije čelo u ruke. Izgledalo je da je suviše iscrpljen i pijan da bi bilo šta odgovarao, ma da su mu žile na čelu pulsirale.

- O, moj dragi Evgenije. Produžio si mi život za bar pet godina – nastavljao je Janko. Hvala ti mili moj, ti si naprosto divan… mada bez smisla za modernu poeziju. Ha, ha, ha! Šta ti kažeš Pavle za našeg mladog pesnika? – upita na kraju uz smeh.

- Mislim da je zanimljivo, možda čak i hrabro, ali ne i više od toga. Današnji svet je, po meni, prilično epski, zapravo pseudoepski, a takvom svetu ne treba poezija koja nije izrazito lirska. U takvoj vrsti moderne poezije nema liričnosti, pa ni značenja; ona je naprosto prozirna kao površina mora, ali bez morske dubine. U današnje vreme neophodno je načiniti autohtonu nutarnju mitopoezu ili drugačije rečeno – bajku.

- Eto ti ga sad! – reče Janko. Prelazimo na ozbiljne teme. Dakle, kako ti to, iliti kako to ti, mili moj, zamišljaš savremene bajke? Ti se svakako šališ. Tebe sam barem uvek ozbiljno shvatao. Ti nisi Evgenije. Govoriš o lirici, a kažeš – bajka?!

Pavle je konačno uspeo da skloni pogled sa Jankovog ožiljka, kao što je uspeo i da preusmeri čitavu neprijatnu skoncentrisanost sa njegovog brata na svoju priču. Zato je brzo nastavio dalje:

- Ako uzmemo s jedne strane Tolstojev „Rat i mir”, a  sa druge Tolkinovog „Gospodara prstenova”, čitajući Tolstoja, kao da čitamo Tolkina, ali iznutra; i obratno – čitajući Tolkina, kao da čitamo Tolstoja, ali spolja. Evo kako: Tolkin je bajka i mit – Tolstoj realizam. Ali… taj odbegli zmaj u bajkama, nije tek bilo kakav zmaj što grabi device i čuva starodrevno skriveno blago. On, taj zmaj, predstavlja neki davno zaboravljeni greh koji se ne može sakriti, ili kakvo kolebanje, unutrašnji nemir i borbu što je samo po sebi epsko par exelance ili bilo šta takvo što je očito u vezi sa čovekovom najintimnijom unutarnjošću. Bajke su samo mitske vizuelizacije čovekovih najdubljih osećanja. Moderni čovek je pounutarnjen i bajka se dešava u ljudskom srcu u kome se, takođe nalazi i toliko traženi gral.

- Pa to je Džojs već radio – namrgodi se kum nastojeći umanjiti opšti utisak izazvan Pavlovim monologom.

- Ne. On je samo majtorski konstatovao, fotografisao. On nije želeo da traga za gralom. Za moj ukus, Džojs je previše statičan, kao i čitav modernizam.

- Pa to i jeste umetnost, zar ne? Majstorska fotografija, tako ste rekli? Zar je za umetnost potrebno nešto više? – umeša se vatreno Igor.

- Da. Težnja. Bez nje – umetnost ne znači ništa. Kada bi danas intelektualac novije stilske formacije morao pismeno da izjavi ljubav, on bi to učinio pod navodnicima, ili bi usmeno rekao: „Volim te kao što bi rekao taj i taj filozof ili pisac…” Ali takvo „volim”, pod navodnicima, više ne označava ništa. Ni reč, ni ljubav. Danas je čak i sama pripadnost humanistici neka vrsta intelektualne diskreditacije, naročito posle Deride, Lakana, Deleza, Fukoa i svih tih apokaliptičnih maloumnika. Osim ako ja ne grešim, naravno, ali u tom slučaju – mene umetnost ne zanima.

- Ali ne možeš izaći iz jezika – samouvereno otpoče Janko. Iako nam jezik omogućava da komuniciramo, on nas takođe primorava da to činimo na određene načine. To važi čak i za književnu upotrebu jezika, jer ni ona ne može bit krajnje lična ili autentična, zato što mora poštovati određene koncepcije kojima se jezik štiti od potpune neodređenosti. To znači – promišljati jezik kao sistem koji prethodi nama samima, pa ne može postojati nikakvo samorazumevanje van granica jezika. Mi smo, dakle, podređeni jezičkim principima i efektima i istovremeno smo njihovi subjekti. I to važi i za autora književnog teksta. Ovo će, sasvim logično, preko psihoanalitičkog otkrića nesvesnog i strukturalističke teorije književne proizvodnje, voditi bartovskoj „smrti autora” i fukoovskoj smrti čoveka.

- Pre no o smrti čoveka, ja bih govorio o smrti teorije. Ja ne doživljavam jezik u tolikoj mnogostrukosti njegovih potencijalnih značenja. Budući da se bavim skulpturom kao touche art-om, od kako nemam posao i budući da u tom pravcu vidim dalji tok mog života, intenzivno promišljam upravo to koliko je čovek zanemario čulo dodira, usmeravajući svu svoju pažnju na vid i sluh, iako je dodir nesravnjeno puta značajniji problem od jezika. Kada stvari poprime konotaciju o kojoj si ti pričao, može se jedino očekivati put u ono ničeansko „ludilo noći”, oličeno u savremenim estetičkim teorijama Fukoove „biopolitike” i Sloterdajkovih „pravila za ljudski vrt”. Ukoliko, pak, o estetici danas razmišljamo u kategorijama etike, nije li moguća globalna smešna apsurdnost ukojoj se potencijalno sutra, mogu naći dela Deride, Fuoa, Lakana ili Deleza?

- Dakle, vas zanima revolucija? – mali je želeo da poentira, iako je malo šta razumeo od onoga što je čuo.

- Zaista, da. Meni umetnost bez sperme ne treba, a jedino što me zanima u umetnosti i životu, između kojih ne pravim razliku ni koliko između astala i stola, jeste: konkretna estetizacija života. Jedino takva estetika može značiti i etiku.

- A vitez na belom konju će doći da gvozdenom palicom pašti ljude, kad na Istoku zasija zvezda, a na vrbi rodi grožđe, daj molim te, Pavle. Ja jesam pjan, ali ti – ti si i bez pića večno pjani idealist, takoreći… hronični. Uostalom, ti znaš koliko te ja volim baš zbog toga, kumašine moj.

I tu se kumovi izgrliše, izljubiše, a kad se smiriše, Janko doda:

- Nemoj da se ljutiš, ali ne mogu i ovako pijan da propustim priliku: ima li moderni čovek uopšte snage da dopre do te tvoje toliko željene… naime, težnje? Ima li on svežine klasičnog čoveka i umetnika da ostvari svoj san? Da se spusti do na samo dno sopstvenih strahova i želja?

- Pa to i jeste štos – uzvrati ovaj rasejano, gledajući kroz prozor u sneg – krenuti u nutarnju avanturu bez obzira na posledice. Put suprotan od Frojdove psihoanalize. Srušiti civilizaciju i veštačku kultivisanost i iz sopstvenog mraka, izneti ideju humaniteta. U današnjem Adonisovom vrtu, u kome plodovu brzo zri i venu, preovladava partikularitet, pa tako i umtnost postaje jedna mikrogrupa. Opštost jedino može sačuvati neka vrsta anti-diskursa, koja bi iz fragmenata rasparčne stvarnosti obnovila humanost.

- E moj kume! – reče setno raspojasani stari poenter, dok ga je pijanica gledao kroz prste, čekajući svoj minut.

Odi et amo! – pevao je rimski pesnik. Upravo se takvo osećanje razlilo po starom, kvrgavom stolu, kao živa iz raspuklog termometra, mameći na reč, draškajući sve prisutne po jeziku i po duši. Moglo bi se za sve reći, sem unekoliko Lucije, da su popili više nego što su mogli, a manje nego što su hteli.

- Ja sam oprezniji – nastavljao je Janko. Indukcija je moja metoda. Ono što me, na primer, trenutno najviše zanima jeste demokratizacija ove zemlje; pa onda krenimo redom – zamenio je temu univerzitetski profesor, svikao na stvari politike, jer je uvideo da ne može parirati slobodnom amaterskom mišljenju.

Na te reči Evgenije se ustoboči, živnu. Konačno! Prava tema – politika. Šansa za skandal:

- Zanimljivo je to kad komunisti postanu preko noći demokrate. Metamoforza, ravna ovidijevskoj, zaista.

Tek tada se videlo u kakvom je Evgenije bio stanju. Frfljao je štrcajući na sto vrelu pljuvačku. Pogled mu je bio crven, iskolačen, a ruka mu je neprestano klizila sa stola. Iz zakrvavljenih očiju su kapale krupne kapi suza, kao Hristu graške znoja na Golgoti. U njegovom isprekidanom glasu bilo je toliko gneva natopljenog uz to u alkoholu, da se po prvi put kod Janka u pogledu, za momenat pojavilo nešto nalik na strah. Ipak, samo na momenat, jer Evgenije je bio u pravu: Janko je zaista bio jedan pametan kučkin sin. Zbog toga će jankovski:

- Oho, kume dragi, pa ti si po drugi put među Srbima – aludirajući u isto vreme na njegov stranački angažman. Dobro došao nazad, u ovaj surovi svet, kume. Samo nam prvo reci imaš li nameru da nas opet napuštaš, ili ćeš ostati s nama sve vreme večeri… Zaboga, kako bi ti tako kumu, Evgenije dobri, Evgenije surovi i smešni. Iskolačio si te oči kao da imaš Bazadovljevu bolest. No, ako si još sa mnom, onda čuj: ja jednostavno pripadam onom krugu građanstva ove zemlje koga imaju čast nazivati – liberalnim, a to važi za bilo koje uređenje, iako komunizam i demokratija ni izbliza nisu tako daleko jedno od drugog, kako to tvoja neobaveštenost smatra. Tako da mu ti dođeš kao neki paradoks: nacionalno svesni komunist, produkt jednog tužnog doba.

Jean-Baptiste-Camille_Corot_-_Orphée

- Ja sam uvek bio, jesam i biću to što jesam – tutnu nesuvislo Evgenije.

Sada je Janko već potpuno uživao, spremajući se da pomrsi Evgenijev očigledni plan:

- Ali, konzervativno krilo, pretpostavljam?

- Ja nisam nikakvo krilo. Ja sam alkoholičar.

Sada je bio trenutak da se ukrade predstava. Zato Janko skoči i mlatarajući na sve strane stade vikati:

- Dakle, ti si promašeno konzervativno kopile. Upravo nikakav kao što si sam blagoizvoleo reći. Ti si sramni paradoks jednog nesrećnog vremena. U boj, u boj, u boj za narod svoj! Završio je u potpunoj ekstazi, skandirajući: Kosovo! Kosovo! Kosovo!

Evgenije je ovo shvatio koliko god je mogao ozbiljno, požurivši da ostvari svoj plan koga mu je onaj dripac, gotovo sasvim pokrao:

- Ti si kopile i hulja koja uvek gleda samo sebe i svoj interes. Da ti gode ti, takozvani konzervativci, bio bi nacionalista a la grande. Ti nisi liberal. Ti nisi demokrata. Ti si pizda.

- Evgenije, bilo je zaista dosta – u pogrešan trenutak se umeša Jelena, veoma brzopleto. Posle ovoga, bujica je bila nezadrživa:

- Je li! – riknu Evgenije. Ti misliš da ja ne znam zašto ga ti braniš. Ti misliš da ja, ako sam pijan, ne gledam. Ti misliš da ne vidim da mi je brat od lovca postao jelen…

- Evgenije, sad je dosta! – zagrme najzad Pavle.

Jelena je ponavljala šokirana:

- Molim?! Molim?!

Janko se smejao.

Ivan je vikao:

- Je l’ ovo povod?! Je l’ ovo bio povod?!

Igor je malo šta od ovoga čuo, jer mu se neopisivo povraćalo, budući nesvikao na toliku količinu pića.

Manja je tešila Luciju, koja je počela da plače.

Evgenije je, potpuno svestan i svoga pijanstva i nastale situacije, maksimalno se uživljavajući u voljenu ulogu, udarao pesnicom o sto i urlao:

- Ovaj sto, ovaj sto je kriv, brate, što mene niko ne razume. Ovaj sto je naše zajedničko prokletstvo. Nisi mi brate napomenuo da za  svoju prvu slavu pripremaš maskenbal. Ovo je jeres. Svi ste vi jebeni jeretici, a ja najveći… Jeres!

Sada se Janko držao za stomak, zacenivši se od smeha.

Na kraju, umesto naklona, Evgenije se malo udalji od stola i reče izražajno, naglašavajući svaki akcenat:

- Jebem vam svima majku ovde… ovde i ovde – i to proprati hvatajući se za određeni deo svog izrabljenog tela.

- To nauči kao pesmicu za domaći, dečko! – reče na kraju Igoru, potapšavši ga po vratu i unoseći mu se u lice:

- Je li? Je l’ ti i jebeš, kao što pišeš pesme, sa tim poludignutim kurcem?

Ovaj ustade i odgurnu Evgenija koji se, ipak, uspeo održati na nogama i, taman kada su svi skočili sa svojih mesta, Evgenije nekako odšepelji do izlaznih vrata.

Pavle je trčao za bratom. Svi ostali su sedeli nemo, stvrdnutih lica, izabravši jednu tačku na stolu, ispred sebe, za svoj tupi pogled. Svi osim, naravno, Janka koji se i dalje grohotom smejao. Kada je to već postajalo neizdrživo Igor se besno okrenuo i glasom punim srdžbe prosiktao:

- Čemu se pa vi smejete, profesore?

Janko je odgovorio kratko, zasuzivši od smeha:

- Vama!

Dok je trčao za Evgenijem, Pavle je u magnovenju pomislio kako i obrazovani ljudi ispod svoga uglađenog odela kriju divljačku batinu i kako im, u suštini, vrlo malo treba, pa da izvade tu batinu i počnu lepo klepati sve oko sebe, demonstrirajući svoje primarne, potpuno prizemne instinkte.

Avangarda je bila u pravu. Varvarizam… stari dobri varvarizam… Kako bi rado ošinuo onog arogantnog majmuna, onog nadobudnog nadripesnika, posred njonje.

Sustigao je brata u holu, pred izlaznim vratima. Okrenuo ga je prema sebi, uhvatio za revere i piskavo izgovarao reči suzdržavajući bes:

- Jednom ćete zabediti vas dvoje. Zašto tako brate… I onda se ljutiš kada te ne zovem.

Evgenije mu se isprva potpuno prepusti, otrenbesi mu se uz telo pijano se kezeći i namigujući, a onda se najednom uozbilji, napravi plačno lice i reče kroz suze:

- Brate, braco… ti si moj brat… moj brat, majku im…

- Sad ti se prohtelo da me grliš i ljubiš, a što me onda mučiš? Što mi ovo radiš? Uzmi pušku, ubi me, ne mrcvari više brata rođenog, ej!

- Mi smo isti, braco. Isti smo – nastavljao je Evgenije ljubeći brata po obrazima i po vratu.

- Ne možemo mi nikad biti isti. Ti jednostavno ne dozvoljavaš da budeš voljen.

- Ne pričaj gluposti, brate, nego me slušaj, jer ne mogu još dugo da ti pričam. Ona tamo,… vidi je… ona Lucija ili kako se već zove, vidi… to je… ona je kurva, brate. Kurva… Pokupio sam je u javnoj kući,… a dobra devojka, bože moj… i uboga.

- Šta pričaš?! Šta to pričaš?! Kako možeš!… Plakao si zapravo, zar ne? Suze su bile prave… A?

- Ćuti mi smo isti… isti…

- Šta hoćeš da kažeš time, brate?

- Isti smo… isti… ćuti… samo ima jedna razlika, samo jedna… Ti još imaš šansu.

Tada potpuno pade bratu u ruke. Poslednjim naporima stisne šaku bratu u pesnicu toliko jako da mu se nokat od prsta zario u meso dlana. Još samo procedi kroz zube, dok mu je pljuvačka izlazila na usta:

- Sećaš se… kako si onda… kad smo bili klinci… kao da si od bronze… uprkos očevim šamarima… majčinim molbama… Ćuti…

Sada se zaista obeznanio. Iz usta mu je curio alkohol, iz dlana krv. Usne je sve vreme stiskao i grizao, prste polako rastvarao i, na kraju, potpuno klonuo u Pavlovom naručju.

Pavle je bio već vrlo slab. Ostavio je brata tu gde je bio, u podnožju stepeništa. Pokrio ga je debelom zavesom, koju je zadnjim delićima snage svukao sa obližnje garnišne.

Kakvo veče!…

Teturao se hodnikom lutalica Pavle, sav ranjav od suvišnih pijanih reči što su izrečene sa ukusom krvi.

Alkohol je gadan drug. Doduše, ko zna kojim bi se dalekim i neizvesnim stazama zaputila jedna izmučena svest, da u tom trenutku nije on pri ruci. Možda bi se ovaj jadni Evgenije odvažio na neku glupost da nije dobro potegnuo dva-tri puta pre toga.

Teško mu je bilo posmatrati brata, skvrčenog u podnožju stepenica, sada sa blaženim osmehom na bledom spavajućem licu. Taj prezreni osmeh na sitnim beskrvnim usnama ispod modrog muškog nosa, kao da je još jače potcrtavao svu bedu skvrčenog Evgenija. Bio je to centralni motiv Pavlovog nemilog pogleda, kao gnjili ženski trbuh na tuluz-lotrekovskim slikama iz bordela. Upravo taj fiktivni bordelski vonj naterao je Pavla da odvrati svoj pogled sa brata. Stojeći na pragu velike sobe, gledao je snagom halucinacije orgijski pir pod maskama na svom porodičnom stolu starom nekoliko generacija. Crveni mesnati jezici su ekstatično prelazili preko zajapurene ljudske kože, zarivajući se u sve doline, jureći furiozno, kao u ludilu, ravnicama epiderma, uspinjući se lagano do najviših vrhova na reljefu tela, ostavljajući za sobom pohotni sluzavi trag. Ruke, te nabrekle, do pucanja strasne ruke, grčevito su tragale, u svojoj iskonskoj žeđi, za mestima života, šaljući prste, te duge, drhtave izvidnice, duž linija jecaja i uzdaha. Ogromni crveni falusi su se nagonski spajali, u prividnoj iskrenosti, sa raspomamljenim telesima propalih žena, u lepljivim i razvratnim pokretima, u nerazmrsivom klupku bluda.

Želeo je da izađe na vazduh za trenutak, ali je čuo, na mahove, zavijanje vetra. Kako mu je kaput bio u velikoj sobi, odustao je od svoje namere. Nije hteo još da se vraća prijateljima. Čuo je kako ga žena viče da donese kiselih krastavaca, koji su kod vrata, jer večera još nije bila završena. On, međutim, nije imao snage da se vraća tamo.

Obuzela ga je iznenadna slabost. Strujala mu je kroz krv, šumorila mu je kroz telo, zalazeći do na dno njegove prenapregnute svesti.

Zavalio se što je mogao udobnije u jednu od pletenih fotelja u staklenoj bašti, posmatrajući kroz preplet zelenih stabljika i listova, pahulje koje neumorno veju, nošene fijukom studenog vetra čas na ovu čas na onu stranu, uporno padajući.

… Gitara… falus… golo telo prekriveno opijajućom ženskom formom… raskršće plavih žila… Evgenijeve prezrivo stegnute usne… mlohavi, bestidni ženski trbuh… Jelenin pogled ispod maske dok joj crnokosi Igor prilazi… O Gospode…

Sneg je hladio uzavrelu svest Pavlovu. Lagano se stišavao napad mozgovnih utvara. Obuzimalo ga je postepeno prijatno osećanje obamrlosti svih čula. I konačno zavlada njime velika otupelost, spasonosni besmisao i neprekidna titrava belina što para gustu noć.

Zamišljao je kolonu otisaka sopstvenih stopala u snegu.

Trčati, do preko kraja sveta trčati, kroz maglovite lavirinte sna i nepojmljive naslage jave, kroz jasnu svetlost dana i neprozirnu tamu noći, između dijaboličnih seni vlastitih strahova, trčati i ćutati, jer reči su iluzija, trčati, trčati, kao ove savršene pahulje na pozadini noći.

- Ti bežiš od nas?!

Zaklopio je oči.

- Draži su ti grčeviti solilokviji od jalovih intelektualiziranih zadirkivanja?

Ako tada nije pomislio da ovaj zvonki, nežni, staklasti alt, što naliči na mudre krhotine neke antičke vaze, pripada najinteligentijem, najlepšem i uopšte uzev najboljem biću koje je on u životu upoznao…

- Da. Iz Pakla nijedna staza ne vodi, a sve prostorije u njemu su podjednako bezizlazne – ulazio je u njeno biće njegov zabrekli bariton.

Okrenuo se.

Dva krupna braon oka su ga posmatrala sa svežinom neuobičajenom za ovo doba noći. Dve pune usne su se zaokruživale nad biserno lepim zubima u jedan vedri osmeh, koji je terao krv u Pavlovim venama da jače prostruji gurajući vreme da ide dalje, dalje…

- Znaš, imam da ti otkrijem jednu tajnu, strašno veliku, užasnu misteriju.

Sela je do njega u naslonjač sačuvavši vedrinu u nastupu, ali sa dozom nepoznanice u pogledu:

- Slušam.

Pavle joj se približio, gotovo priljubivši svoje usne na njeno uho, nastojeći da odbaci miris njenog parfema i da udahne njeno telo sa nostalgijom u mislima:

- Ja imam pupak!

Njena neverica koja se akumulirala u vidu iščekivanja, šiknula je konačno kao vedri, škrgutav smeh:

-    Ozbiljno?! Dakle, nemam ga samo ja? – njene reči izgubiše se u ponovnom naletu smeha.

-    Hoćeš da kažeš da ja nisam jedini čovek na svetu koji ima omfalos. Ali ja sam pomislio slušajući prividni dijalog naših prijatelja da su svi oni vlasnici nečeg do te mere specifičnog kao što je sam  moj pupak… Imaš i ti jedan. Daj mi da ga vidim.

-    Pavle!Oštrica tvog sarkazma uperena je u pogrešnu metu.

-    Ukoliko ja želim mir, zašto me ometati u mojim kontemplacijama u staklenoj bašti dok pada sneg na pozadini noći… ma koliko one, znam, jalove bile… podjednako kao i ono u čega je, zapravo, uperena oštrica mog sarkastičnog mača. Ukoliko želim san, zašto me buditi. Ukoliko želim smrt, zašto mi je ne omogućiti.

- Pavle, plašiš me!

- Kakvi smo to ljudi?!

- Ja sam samo došla po kisele krastavčiće, budući da se ti ne odazivaš pozivima tvoje zabrinute supruge, a ti me teraš u manastir.

- Milice! Ti me konstantno iznenađuješ tvojim literarnim obrazovanjem, mada se u samom načinu prepoznaje tvoj bezazleni učitelj Janko, ali…

- Pavle!

- … ali, ti se i dalje trudiš da prekineš zlatnu nit koju mi je sam Buda poslao, da se i sam poslužim jednom reminiscencia literatura.

Pauza

- Tvoja žena me je posla…

- Moja žena sada, verovatno, sa maskom šiparice, raspreda sa crnookim pesnikom o svojim kulinarskim sposobnostima ili njegovoj pseudopoeziji, potpuno nesvesna hipertrofije svoga erotskog, dok ostali, pretpostavljam uživaju u intelektualnim orgijama pod maskama, pa čak i ti i dalje uporno sečeš moju zlatnu nit, jer se praviš kao da se među nama nije ništa desilo.

- Nije Pavle?! Nije?

Ćutali su i gubili se u pogledima ljubavnika, sumnjičavih po prirodi stvari.

- Sve više podsećaš na Evgenija…

- Brat mi je. Mi smo isti.

- Uopšte ne shvatam tvoj suludi sarkazam, koji za tebe uopšte nije karakterističan, a i ne stoji ti lepo, usput budi rečeno, ali ako već želiš da znaš: tvoja supruga trenutno razgovara sa mojim suprugom i to vrlo prisno…

- Naravno.

- … o, …za njih očito, vrlo bitnoj stvari, dok Vorkapići voajerišu kao i obično; a crnooki Igor je iščezao u vidu magle sa vrljookom Lucijom u nepoznatom pravcu. Tako se ona zove, zar ne?

- Gospode Bože, slavan si i velik u delima svojim… i tako surov, do samog vrha Himalaja i najvećih dubina Pacifika.

- Eto toliko! Ja sada idem pošto vidim da si trenutno ne samo neraspoložen za priču, nego i potpuno lebdeći, bez osećaja za realnost.

Uhvatio je za ruku. Stajala je nad njim i nije ga gledala. Njena slobodna ruka je nameštala pali pramen kose što joj je ometao pogled.

Pavle je gledao njihov odraz na staklu, dok je kroz njih vejao sneg. Osetio je jaku struju nečeg golicljivog, kako se preliva preko njene ruke u njega i obrnuto, od njega preko ruku ka njoj.

Energija? Bes? Živci? Ljubav?

- Sanjao sam te sinoć… Bežala si od mene duž kružnih stepenica, naviše, oko neke falusoidne kupole. Ma koliko se trudio da te stignem, nisam uspevao. Noge su mi bile neverovatno teške i ti si mi odmicala. Nekako mi se činilo da ne želiš da bežiš, ali kao da si morala pred nekim strahom… Zašla si za kružni zid te kupole. I kada sam pomislio da si mi konačno pobegla, došao sam sasvim blizu tebe. Iza te okuke, nije bilo dalje. Našli smo se na samom vrhu. Pružala si ruke prema meni, nešto si govorila, ali se čitav taj prostor najednom volšebno proširio i na jedan bizaran način si se udaljavala od mene, a između nas su se kretale senke naših prijatelja. Krenuo sam ka tebi, ali su me seni u tome sprečavale. Osećao sam njihove šamare i ujede toliko stvarno, da sam kada sam se, sav obliven znojem probudio, na sebi tražio tragove rana.

Ta moja bol je bila požuda za tobom. Sada sam siguran u to, Milice… Ja ne mogu da živim bez tebe…

Već je bio obgrljen njenim nežnim dodirom, zarivene glave u miris njenih grudi i celivan vruće, sa ukusom suza.

Gledao je, gubeći se u njenom zagrljaju, njene ruke što mu nežno šapuću, slušao njihov odraz na koji pada sneg, udisao miris njenih poljubaca i sopstvenih orgazmičkih reči:

- Oh, l’amour, tu sais… Le corps, l’amour, la mort, ces trois ne font qu’un. Car le corps, c’est la maladie et la volupte, et c’estlui qui fait la mort, oui, ils sont sharnels tous deux, l’amour et la mort, et voila leur terreur et leur grande magie! Mais la mort, tu comprends, c’est d’une part une chose mal famee, impudente qui fait rougir de honte; et d’autre part c’est une puissance tres solennelle et tres majestueuse – beaucoup plus haute que la vie riante gagnant de la monnaie et farcissant sa panse-beaucoup plus venerable que le proges qui bavarde par les temps – parce qu’elle est l’historie et la noblesse et la piete et l’eternel et le sacre qui nous fait tirer le chapeau et marcher sur la pointe des pieds… Or, de meme le corps, lui aussi, et l’amour du corps sont une affaire indecente et facheuse, et le corps rougit et palit a sa surface par frayeur et honte de lui-meme. Mais aussi il est une grande gloire adorable, image miraculeuse de la vie arganique, sainte merveille de la forme et la beaute, at l’amour pour lui, pour le corps humain, c’est de meme un interet extremement humanitaire et une puissance plus educative que toute la pedagogie du monde!

ti nemaš pravo da budeš slab zamisli da si u životnoj opasnosti ili bilo koje biće do koga ti je stalo roditelj voljena žena tek slučajni prolaznik ili pak tvoj još nerođeni sin i da ti možeš da ih spasiš pravovremenom akcijom ali ti staneš i razmišljaš treba li to da radiš i ako ćeš to da uradiš onda kako ili priznaš sebi da si slab i da to ne možeš da  uradiš

čoveče u tom trenutku kada ti je draga roditelj sin ili ko god već umro a ti mu zbog kontempliranja ili sopstvene slabosti nisi pomogao i ti si u očima boga i još gore u svojim sopstvenim očima makar i nesvesno umro za vijeki vjekov jer lutalice ludo upamti svakog trenutka u životu ti si svoj sopstveni otac i svoj sopstveni sin kao što je to slučaj i sa bilo kojim tvojim pretkom ili potomkom ili čovekom uopšte zato znaj čovek koji ima samo kontemplativni deo samo je upola čovek koji često neprestanim kontempliranjem uništi i taj svoj deo moraš imati i onaj praktični deo jer samo preko njega možeš ponovo steći davno izgubljeno dostojanstvo…

- Oh, enchantante beaute organique qui ne se compose ni de teinture a l’huile ni de pierre, mais de matiere vivante et coruptible, pleine du secret febrile de la vie et de la porriture! Regarde la symetrie merveilleuse de l’edifice humain, les epaules et les hanches at les mamelons fleurissants de part et d’autre sur la poitrine, et les cotes arrangees par paires, et le nombril au milieu dans la mollesse du ventre,et le sexe abscur entre les cuisses! Regarde les omoplates se remuer sous la peau soyeuse du dos, et l’echine qui descend vers la luxuriance double et fraiche des fesses, et les grandes branches des vases et des nerfs qui passent du tronc aux rameaux par les aissells, et comme la structure des bras correspond a celle des jambes.

zamisli trećeg sina u bajci jer kažeš da čitaš bajke dakle zamisli trećeg sina u bajci koji bi rekao ne mogu sada da idem po devojku koju mi je zmaj ukrao jer moram da razmislim o svemu tome ili ja ne želim da se upuštam u tu avanturu jer ja sam slab znaš li šta bi mu se desilo u bajci sva zlatna koplja i usijana sečiva svih bajki ikada ispričanih zarila bi mu se u srce i bio bi mlak i izbljuvan u paklu svog sopstvenog pogleda…

San… ravnica… gitara sa formom ženskog tela i njegove ruke koje prelaze preko nežnih ženskih struna kao one noći prepune jecaja kada je isto tako sneg padao na vatru ljubavnika…

mrzi tog svog odvratnog zmaja tu nakazu bednu prikazu ništavnu što plaši decu u snu i nikad lutalice nikad ne smeći sa uma da je to što ti smatraš velikim i strašnim što te survava u zemaljske bezdane i želi ti smrt samo jedna najobičnija beznačajnost koja je toliko mala bedna i jadna da jedva čeka da ti kreneš i da je uništiš.

- Oh, les douces regions de la jointure interieure du coude et du jarret avec leur abondance de delicatesse arganique sous leurs coussins de chair! Quelle fete immense de les caresser, ces endroits delicieux du corps humain! Fete a mourir sans plainte apres! Oui, mon dieu, laisse-moi sentir l’odeur de la peau de ta rotule, sous laquelle l’ingenieuse capsule articulaire secrete son huile glissante! Laisse-moi toucher devotement de ma bouche l’Arteria femoralis qui bat au front de ta cuisse et qui se divise plus bas enles deux arteres du tibia! Laisse-moi ressentir l’exhalation da tes pores et tater ton duvet, image humaine d’eau et d’albumine, destinee pour l’anatomie du tombeau, et laisse-moi perir,

Mes levres aux tiennes!   

- Ti zaista imaš nešto od dobrog Kastorpa, doduše na jedan slovenski način, kao i junak Kišove „Mansarde“, a ja, jesam li ja, zaista, madam Šoša?

- Ti si moj Maestro. Vodi me Maestro… Vodi me.

I uzevši je za ruku, pođe za njom, preko hola, do svojih gotovo zaboravljenih prijatelja, u velikoj sobi.

Dok je ulazio, Pavle je sa zaprepašćenjem uvideo da su se njegovi gosti gotovo potpuno stopili s predmetima što su ih okruživali. Kao prionuli, oni postoje među ovim ogledalima, slikama, ormanima i figurama, uopšte svim predmetima koji kao da su ih prihvatili u sebe. Prilično groteskna i nestvarna slika. Najednom mu se učiniše slični platnenim lutkama na vašarskom strelištu.

Ova je reminiscencija trajala svega sekund ili dva, jer se i sam Pavle ugradio u svoj pređašnji pogled, koji je, uostalom, njegovo svakodnevno okruženje. Bio je zatrpan novim razgovorima i uz izvinjenje, veče je nastavilo da se odvija u dobrom, prijateljskom raspoloženju prepunom prisećanja, novih aluzija (pogotovo na Igora i Luciju) i konstatacije da će imati o čemu da se priča kada se drugi put budu sreli.

Već je svanjivalo kada su gosti odlučili da se razilaze. Neka teška magla je pritiskala ravnicu. Sneg je lagano prestajao.

- Treba da napišeš na vrata: ulaz slobodan, izlaz neizvestan – reče kroz osmeh Ivan, zdraveći se sa Pavlom i upirući pogledom u Evgenija.

- Šta ćemo s njim?

- Ne znam – uzdahnu Pavle.

Evgenije je još uvek snevao, skupljen na podu u podnožju stepeništa: cilik mačeva u strasnoj borbi, skladne pokrete jahača sa jedne priredbe iz njegove mladosti, miris pariskih klubova, šarene haljine atraktivnih plesačica kan-kana ispod čijih šara na momenat sevne ženska noga, preplanula, vitka i jedan zapaljeni vodenični točak koji je tukao zapenjenu vodu, odižući korenje rastitranih algi…

- U krajnjem slučaju može ovde prespavati, naravno. Kuća je dovoljno prostrana – reče Pavle odvraćajući glavu od bratovljeve beznadežne statičnosti.

- Ja ću moga druga i na sedam himalajskih vrhova, ako treba – začu se Janko, kako samo on to ume.

Natovario je Evgenija na rame, poduhvativši ga desnom rukom oko zadnje lože, dok je pijančeva glava truckala na Jankovim širokim leđima. Još uvek je snevao.

Čudni su zakoni ljudskoga srca i oni pokatkad umeju zaista iznenaditi.

Pozdravivši se sa domaćinima Janko je, sve sa Evgenijem na leđima, krenuo prema svojim kolima. Zatim je zastao, stajao tako trenutak-dva, a potom se vratio par koraka nazad i zagledao se Pavlu duboko u oči.

- Kume, pička mu materina, jesmo mi prijatelji ili nismo?

To je bilo sasvim neznatno, banalno pitanje, na prvi pogled izrečeno, onako iz hira, ali je Pavle osećao da se mnogo toga nagomilalo u ovih nekoliko reči. Pitanje je bilo izrečeno sa toliko patosa u nastupu da su svi zaćutali iščekujući. Odzvanjala je sa još uključenog radija La Compresita, a Milica se baš poljubila sa Jelenom i Manjom, kada su se svi zagledali u kumove.

- Kume, kad ne bismo bili prijatelji, bili bismo krvni neprijatelji, a to nijednom ljudskom serdcu milo nije.

- Ti si nebeski čovek, kume! – uzviknu Janko i poleti u dug prijateljski zagrljaj sa onom jednom slobodnom rukom.

Milica ih je zaobišla, pogledavši na kratko Pavla i mahnuvši mu rukom krenula napolje.

Taj pogled njen, osetio je Pavle, negde u svojim venama, bolno duboko. I tada, tog trenutka, upravo tog sekunda kada je Pavle još bio u Jankovom zagrljaju, Milica prolazila kraj njih, a Ivan već bio spreman i napolju, kraj automobila, čekao svoju suprugu koja se opraštala od Jelene, desilo se nešto do te mere bizarno, da je postavilo na lica svih prisutnih zabunu i nedoumicu – kako odreagovati, a u opticaju je bilo čak i plakanje, nešto toliko, u suštini, besmisleno i nevažno, da se na ovom mestu mora pomenuti. Dakle, tog trenutka, Evgenije je učinio jednu glasnu nepristojnost i to tako gromoglasno, da su svi bili ubeđeni da je proderao svoje već iznošene pantalone na zadnjici.

Prvi je nedoumicu, već po običaju, prekinuo Janko. Naime, on je počeo da se toliko grohotno smeje i tako zarazno, da je uskoro, kako se činilo, čitava ravnica odjekivala narastajućim smehom. Tada su iz magle izašli i „odbegli“ Lucija i Igor, na opšte oduševljenje prisutnih. Njih dvoje su se približavali upadljivo razdvojeni, pri čemu je Lucija kao zastajkivala, tražeći nešto na svojim cipelama, dok je Igor izgledao tako kao da bi radije propao u zemlju.

- Ovaj… mi smo se prošetali malo… ali… međutim, uhvatila nas je magla, pa smo se izgubili… hoću reći, dobro smo vas uopšte našli.

- Na naše veliko zadovoljstvo i večnu zahvalnost – procedio je Janko, jecajući od smeha.

Pavle je imao izraz blage zgađenosti na licu, dame su se sažaljivo osmehivale na Igora koji je sve vreme govorio:

- Ne… ali nije ništa bilo… Luciji je došlo teško, pa smo odlučili da se prošetamo… ne stvarno… a mene je spopala neka muka…

Sada je Lucija pognula glavu što je više mogla, a naleti opšteg smeha su se, ne udvostručili, nego u najmanju ruku utrostručili.

Najviše su se zabavljali Janko i Ivan.

Evgenije je snevao; mada je ona neučtivost bila namerni gaf ovog matorog pokvarenjaka.

- Janko, jesi li čitao Đuzepinijevog „Neuspelog begunca” –zadirkivao je Ivan.

- Idemo, dragi moj Ivane, pre no što treći član ovog ljubavnog trougla, koji je trenutno na mojim leđima, prokomentariše čitavu ovu humoresku na svoj originalan način. I to Janko proprati odgovarajućom pozom i zvukom.

Sada se i Igor smejao, jer ipak nije bio potpuni šupljoglavac.

- U redu, u redu, ja ih vozim, sve u redu – odmahivao je Ivan nastojeći da potrefi bravu na svom automobilu.

Poslednja je iz kuće Uskokovića izašla Manja Vorkapić  pletući jezikom i teturajući se do kola:

- Hvala. Hvala na svemu. Bilo je divno. Za priču. Sledeći put kod nas… Jelena kod nas… Zdravo. Prijatno, svako dobro.

Poslednji ples je moj – titralo je Pavlu kroz svest, dok je sa ironičnim osmehom, zagrlivši svoju suprugu, slušao La Compresitu na radiju i ispraćao goste.

Kum mu je brata utovarao u svoja kola. Evgenije je, onako odole, pogledao u Pavla i kao da je to sve što mu je ikada imao reći, stegnu šaku u čvrsto stisnutu pesnicu.

„To smo mi,brate. To je to!”

*                                                           *                                                          *

 

Za poslednje zahvate naše kičice, poslužićemo se ponešto simboličnim jezikom, da naslikamo ovaj portret do kraja.

Gosti su tako, u izmaglici, konačno otišli. Svi prozori u sobi su bili otvoreni i hladan vazduh je strujao kroz nju. Napolju je bledo sunce već osvetljavalo ravnicu.

Jelena se polako penjala uz stepenice željna čvrstog sna. Pavle je tako ostao sam u sobi. Vodio je svoju patnju duž dubokih brazda  gitare. Svirao je Moonshine sonatu i nije mogao da se na momente ne divi tolikoj tragici velikog majstora duše i onom jednom zakasnelom tonu na kome počiva cela kompozicija.

Jedina sila koju priznajem, govorio je, jeste sila dobrote – setio se Pavle.

Kakvi smo to ljudi? Nadamo se, pa prestajemo, bojimo se smrti i gubimo svoje dostojanstvo. Živimo potpuno nebitnim životom. Kada bi se moglo proći kroz ovo ogledalo i svakim sledećim korakom osećati sami život, njegovu punoću…

Posmatrao je, dugo, bistri odraz svirača.

…Čovek ne može drugog čoveka da pogleda u oči. Kada se pogledamo, ne možemo se zagledati u oba oka odjednom. Činjenica da imamo dva oka, samo je privid, jer mi smo, zapravo, Kiklopi…

…Naše znanje je, takođe, takvo. Eto lekari. Oni uče na tuđim mrtvim telima o telu, ali svaki od njih ima svoje sopstveno, to jest, svi mi sedimo u našim telima. Kako to, onda, da nemamo predstavu o našem telu iznutra, suštinski, nego učimo o njemu iz udžbenika ili secirajući tuđa, mrtva tela. Mi, naime poznajemo samo jednu jadnu dimenziju. Naša perspektiva je kiklopska…

Tad prestade da svira i odloži gitaru. Ustao je i počeo da hoda oko stola.

Život mi je bio ispunjen bezvrednim papirima, suludim druženjima, bespotrebnim zabavama, dosadom, masturbiranjem, govorenjem i kretanjem bez pravca i smisla. A sada osećam potrebu, potrebu kao ogromni teret, gotovo fizičku bol, da učinim neko značajno delo. Ne znam ima li Boga, ali znam, zasigurno znam da ću, ako ne učinim nešto, onoga dana, kada se moje veđe budu sklapale, kada budem stigao do vrhunca života, gledati u mrak i osećaću stid, užasni, kosmički stid, naspram koga ću postaviti jedan lik i nazvati ga Bogom…

Hodao je sve brže i brže, u krug, oko stola, u krug, u krug…

…Imam li prava da pregazim norme koje nikada nisam ni prihvatao. Ali, želim li ja to? Bilo je trenutaka kada sam voleo te iste norme. Treba li da prihvatim patnju, da se nadam i drhtim pri svakom novom susretu sa njom… Ne znam… ne, ovo nije moj život, ovo još uvek nije moj život… Ništa… Čekaću… a šta? Ni to ne znam. Belog viteza? Ho, ho, ho!

Zatim odmahnu rukom i posegne za sekirom koja je stajala naslonjena na zid, pored kaljeve peći.

Setio se Hamleta i procedio kroz zube:

- Reči, reči, reči… Kada bi neko konačno uradio nešto u ovoj iskeženoj čeljusti postojanja.

Institucije, institucije… čovek ih je smislio da bi pomogao sebi, a one su se okrenule protiv njega samog. Naša dična civilizacija. Mi smo izgubili i humanost je na pogrešnom putu. Mi smo, kao i sve oko nas, u znaku potpunog nesklada između materijalnog i duhovnog.

Ma ne!

Institucije je čovek smislio iz straha, iz čistog, ropskog straha od otvorenog dela ljubavi. Čovek se zatvorio i sam je postao institucija…

…A treba poći, možda sa strahom, sigurno sa strahom, ali poći put sopstvene bajke. Treba ubiti svoga zmaja. I konačno izaći iz sopstvene letargije, makar i u haos.

Tad zamahnu jako…

Gospođa Jelena je imala toga jutra nemirne snove. Neka urušena kuća, razbijeni prozori i vrata, neko okljaštreno drvo što raste iz nje. Uostalom za vreme čitavog, inače, čvrstog sna, negde u lavirintima podsvesti je držala svoju obavezu da raspremi i počisti posle sinoćne zabave.

Nije bilo nade da će ponovo zaspati, te se polako, mljackajući i zevajući stala buditi.

oh taj evgenije… kakav dripac zar je baš morao doći… i ona mala fufica s njim pavlu je sigurno bilo užasno neprijatno pa onda janko pa onaj igor… hm kakav lepotan pitam se koliki mu je  mali jelena jelena je nevaljala ali gde je moj pavle hmm želim bebu dobro je sve prošlo… ulaz slobodan izlaz neizvestan he he hmm… ne sećam se da je uopšte legao pored mene… baš bi mogao da mi skuva kafu to mu ne bi zaboravila… možda bih ga i nagradila hmm a možda on rasprema… jelena smiri se ne tripuj… uf mogli su i ranije…

Ustajala je, troma, navlačeći na sebe penjuar, nazuvajući papuče. Otvorila je vrata i krenula u gornje kupatilo, osećajući veliku žeđ. Viknula je jednom supruga, ali se niko nije odazvao.

Bože, kako sam žedna. Kao da ću se prehladiti – pomišljala je, ne bez straha, dok se umivala i posmatrala svoj smoreni odraz u ogledalu.

Samo mi još to fali, a toliko me posla čeka.

Pomislila je da je Pavle u drugoj spavaćoj sobi, pa je krenula tamo. Želela je da ga zagrli, poljubi. Bile su joj potrebne njegove ruke i fini dugi prsti koje je tako volela u svojoj kosi.

Međutim, Pavle nije bio tamo. Spuštajući se niz stepenište, pozvala ga je još jednom, ali bez uspeha. Učini joj se da je jako hladno.

- Pavle, zašto mi se ne odazivaš kada te zovem – to je rekla i stala kao ukopana.

U velikoj sobi su svi prozori bili širom otvoreni. Laki lahor je mrsio prozirne zavese. Unutra je vladao nov poredak.

Knjige si bile izbačene iz svojih ležišta i pobacane po sobi, na sve strane, zajedno sa svim onim silnim predmetima sa kredenaca i polica. Jedan hekleraj je visio na lusteru, jedna fotelja je bila prevrnuta, a sto… njega nije ni bilo. Zapravo, ostali su samo sitni obluci i razasuta iverica.

Jelena je s rukama na licu i strahom u pogledu, hodala sobom, za trenutak pomislivši da još sanja.

- Pavle? – pozva sa obnovljenom nadom, ali odgovora ne dobi.

Šta je ovo? Šta je ovo?! Ponavljala je neprestano. Šta si to učinio, zaboga?!

Pošla je prema prozorima da ih zatvori jer sad je već bivalo nepodnošljivo hladno, no prišavši prvom, najednom stade, zagledana spolja u belinu.

Pahulje su prestajale padati, a dnevna svetlost, sad već sasvim jaka, pravila je, zajedno sa napadalim snegom, zaslepljujući efekat. Ravnica je, u svom svečanom kostimu, bila upravo čarobna.

Na brdu iznad kuće crnelo se preobraženo drvo, koje od institucije posta krst!

Pavle se mrk i rasejan, vraćao sa brda, lagano prteći stazu kroz sneg. Jelena je furiozno razmišljala šta bi mu rekla, treba li šta da mu kaže, ni sama nije bila pametna kako da se postavi. Tada je prvi put pomislila da će ga se možda bojati, da će joj biti tuđ i sve dalji i dalji, kad Pavle uđe u hol, zalupivši vratima i trljajući dlanove zbog zime. Sreo se sa pogledom svoje supruge.

Ona je stajala poluizuvena na hladnom kamenu, neispavana, neočešljana, u spavaćici, skupljena, sa izrazom začuđenosti i poluotvorenim usnama kao da joj se reč zamrzla u ustima.

Pavle oseti neslućenu ljubav prema toj ženi.

- Idi gore i pokušaj da odspavaš još malo – reče. Ja idem u nabavku… Biće još gore kad krene da se topi… Sneg… Vraćam se brzo… Ići ću peške… Malo da se prošetam… Posle ćemo to raspremiti. Današnji dan je pogodan za velike priče – reče na kraju uz osmeh, poljubi veselo svoju ženu, pa uzme pletenu korpu i izađe napolje.

Jelena ga je dugo gledala, kroz zatvoren prozor, kako se giba pod pritiskom snega na nogama, hodeći, velikim koracima, kroz ravnicu, kao kroz sopstvenu dušu…

 

Comments (4)

Tags: , ,

Cigareta

Posted on 07 September 2013 by heroji

Avram Solarić

 

„Ne možeš se zaljubiti u krivulju rasta”

pariski grafit iz maja ’68

Od onakvog lepotana koji je toliko toga obećavao, ostade na kraju muškarac koji je sve izgubio. Ali, zar ne postoji nešto u samoj činjenici života, što gubitnicima daje satisfakciju samo po sebi i zbog čega je vredelo, makar i sve, izgubiti.

Nešto nalik tome je Strahinja toga jutra duboko u sebi i tek napola svestan pomislio, zamišljen, neispavan i iscrpljen, pred očima svog smorenog i zabrinutog odraza. Tek tada je postao svestan bulevarske buke koja je ubrzano narastala u njegovim prenadraženim čulima, počinjući da titra kao napeta struna u njegovoj razapetoj svesti, dok je pogledom lagano pratio široku prugu svetlosti, koja je, kroz jednu oveću pukotinu na roletni, kao ispružen prst, osvetljavala njeno rascvalo međunožje…

Još je spavala. Njegovo oko najednom zasuzi, neizdržavši taj neočekivan talas ljubavi i želje koji ga tako iznenadno zapljusnu dok joj je prožimao pogledom telo. Prizor pred njim mu se učini do te mere jestiv, da se od tog fiktivnog ukusa požude gotovo onesvestio. Postao je naprasno svestan njenog tela, do poslednje pore, sa svim minucioznim naborima njene inače zategnute kože.

Zavratila je glavom čudno, gotovo je naslonivši na desno rame. Pramen njene svilene kose joj je pao na jedno oko. Između njenih rastvorenih usana, sjajila se kap, što je čitavoj slici bizarno davalo još više na sočnosti. Leva dojka joj se lako pomerala pod ravnomernim udarima bila. Čitava poza je više nagoveštavala nego pokazivala što joj je pridavalo neodoljivu notu čedne erotičnosti.

Gotovo da se u tim trenucima pitao da li je uopšte moguća drugačija ljubav nego sadomazohistička.

  Ne ispi jošt niko čašu meda,

       Da je čašom žuči ne zagrči,

       Čaša žuči ište čašu meda,

       Smiješane najlakše se piju!    

Čitavu noć nije oka sklopio zbog vatre u utrobi izazvane njegovom furioznom svešću. Počelo je da ga boli fizički.

U najmanju ruku – dobiću gastritis, pokušavao je sam sebi dokazati da je još sposoban za humor.

Ležao je u fotelji ispred ogledala kada se stala buditi. Ustao je i otišao da spremi kafu sa kroasanima, dok je ona, još pospana ulazila u kupatilo. Kao i svakog dana. Kao i uvek. Inače nisu mnogo razgovarali. Od jutros, nijednu reč. Samo je odjekivalo njegovo lenjo žvakanje i njeno ubrzano, kao da što pre želi da izađe odatle. Nije ni dovršila doručak, spremila se na brzinu, oprala zube, našminkala se i, ovoga puta, bez inače redovnog supružanskog poljupca, promrmljavši nešto što je trebalo biti pozdrav, krenula prema izlaznim vratima. Tup zvuk koji je iza sebe ostavila, uskrsnu u njegovoj svesti neodređeno sećanje na sve one nezaboravne trenutke koje je proveo sa Jelenom. Tek sada mu je nedostajao njihov uobičajeni prvi jutarnji poljubac, njihovo sladostrasno rvanje, njuškanje i smeh u krevetu, njihovo međusobno uživanje u posmatranju onog drugog dok se proteže…

Oduvek je imala dva lica, razmišljao je: surova i odmerena i verovatno zato veoma uspešna poslovna žena i slatko, drago, mazno stvorenje koje mu je do skora prelo u zagrljaju. Bilo je nečeg putenog, gotovo jestivog, u njenom izgledu kada bi se spremila i doterala, kao što je istovremeno izgledala veoma krhko i mazno kada bi bila svakodnevno obučena. No, kao da nije želela da mu otkriva tu svoju drugu stranu. Strahinja to nije mogao da razume. On je želeo da upoznaje upravo tu osobu koja se skrivala u njoj – osećao je to – opasnu, zavodljivu, nepristupačnu, a njegovu, voljenu, u kratkim haljinicama, na visokim štiklama, koje su tako savršeno naglašavale njenu retko zgodnu i izdefinisanu nogu, sa najerotičnijim člancima koje je u životu video. Jednom prilikom joj je rekao da je prava šteta što nema četiri takve noge. No, Jelena je to godinama odbijala predstavljajući se, što ona svakako jednom polovinom jeste bila, kao divno, mazno i neodoljivo šarmantno stvorenje, koje se potpuno predavalo u svemu što je radila – njemu – svom voljenom muškarcu.

Strahinja je takođe znao da je sigurno izvestan strah i urođena nesigurnost, možda izazvana i nekim događajem iz prošlosti za koji on nije znao, sprečavaju u otkrivanju svoje druge polovine. Bio je gotovo sasvim siguran da će taj strah vremenom i, naročito, proširenjem porodice, nestajati i on je čekao, ulagao u nju svoju ljubav i energiju i vrebao trenutak otkrovenja. Sada, posmatrajući, za njega, neverovatnu zavodljivost njene pojave na crvenim štiklama, kako mu je samouvereno zalupila vrata pred nosom, shvatio je koliko ga to pali, koliko istovremeno pada u svojim sopstvenim očima i koliko je svojim ponašanjem prizvao ono što mu se sada nepovratno desilo. Konačno je postalo očigledno da ona u njemu nije pronašla dovoljno provokacije da bi mu se potpuno otvorila. Sada se više nije ni trudila da sakrije svoju nervozu i netrpeljivost, činilo mu se, mada je takođe osećao da je trenutno sklon samopovređivanju i preuveličavanju.

Odlazimo na naš dosadni vašljivi posao, svako na svoju stranu, kao ja i život moj. No, kako reče jedan lik iz Almodovarovog filma: niko ne poseduje svoju mladost, kao ni ženu koju voli.

U takvom paradoksalno poetičnom raspoloženju, Strahinja je stigao do autobuske stanice. On je uredno, svakog radnog dana, a često i vikendom, išao sa svojom suprugom linijom broj dva, koja je stajala nedaleko od njihove zgrade, a ostavljala ih je tačno ispred banke u kojoj su zajedno radili. Jelena je ovog puta uzela taksi.

Dok se vozio prenatrpanim autobusom, koji je zaudarao na ustajali vonj ljudskog znoja, budući da je bio još jedan nesnosni avgustovski dan, ponovo ga zapljusnu nostalgija. Nedostatak njegove žene pored njega, kao i taj miris ljudskog tela koji mu je parao nozdrve, izmami iz njega tako jako osećanje da se jedva uzdržavao da ne zaplače, ne obazirući se na eventualne poglede saputnika. Gledajući kroz suzni pogled saputnike, sve mu se na momenat učini izduženim, nepravilnim, farsičnim: preduboki dekolte jedne starije gospođe, preširoki obod jednog crnog šešira, predugačka ženska noga ispod letnje suknje…

Bio je u stanju potpune obamrlosti, kada se našao na svojoj izlaznoj stanici. S teškom mukom se natera da izađe iz autobusa. Poput brodolomnika, teturao se na svoj posao, upleten u zamršene lepljive slike svesti, odsutan i nezreo. Prisećao se, između ostalog, kako bi, kad je bio momak, provodio jalove sate i sate maštajući, gradeći čitave virtuelne univerzume do najsitnijih detalja, kompenzirajući tako neuspehe kod žena ili nezadovoljstvo svojim poslovnim okruženjima.

Nikada nije voleo posao koji radi.

A maštao je o nečemu drugom.

Nikada nije imao naročitog uspeha kod žena.

A maštao je o lepoticama.

Samo je nju voleo.

A više je nije imao.

Poželeo je u momentu da se drogira, da ga neko izbičuje, istuče, ispljuje, kako bi sve ovo već jednom došlo do krajnjeg dna u njegovoj svesti, kako bi se jednom već sve to okončalo. Dosada ga je zavodila i survavala čitav život. Kao da je stalno nešto čekao. Kao da je ta promena uopšte mogla doći spolja. Činilo mu se da je tako mali i glup i nemoćan i stalno je želeo autentičnost svog života i vikao bezbroj puta: sada, sada, sada… sada ću se konačno i nepovratno izmeniti u skladu sa mojim maštanjima, ali do toga nikada nije dolazilo – nikada nije smeo čak ni da probuši sebi uvo, obrije se na nulu ili se istetovira, a i o tome je sanjao.

Postoji taj neprijatan osećaj kada čovek ima preuveličan utisak da ga svi posmatraju i smeju mu se iza leđa. Upravo je takva neprijatnost skočila za vrat Strahinji dok je koračao predugim hodnikom Limba – kako su svi zvali ogromno prizemlje banke, izdeljeno montažnim kartonskim zidovima na kancelarije za obične činovnike. Kao da se spuštao u deveti krug pakla, dok se penjao liftom u svoju kancelariju na poslednjem spratu. Gotovo je naleteo pri izlasku iz lifta na Satanu lično – Bogdan mu je u žurbi samo dobacio:

- Vidimo se u 12.00 na sastanku – i značajno ga pogledavši, nastavio svojim putem. Umeo je na taj način da tiho peče čoveka, puštajući ga da pretpostavlja sam razloge i razvija strahove, pred najavljeni sastanak.

Već ga je čekala jedna gomila papira na njegovom radnom stolu. Prečuo je skoro sve što mu je sekretarica užurbano mrndžala u uho, lelujajući se ka svojoj kancelarijskoj fotelji, u koju se sasvim sručio. Koncentracija, koncentracija, koncentracija – ponavljao je sebi u uho, u ritmu bubnjanja krvotoka koje je osećao u slepoočnicama, ali mu se misao sve jednako neposlušno razlivala ka bolnim mestima njegovog pamćenja.

Ipak, posao, koga je bivalo sve više što ga je više Strahinja radio, nije dao nikakvog mesta samosažaljevanju. Utonuo je zato, kako je to i do sada činio, u papire pred sobom, koji poput prirode nisu poznavali emocije niti davali povoda za gubljenje vremena, samo što nisu u sebi sadržali ni gram svežine i čistog vazduha. No, ovaj put njegov rad je napredovao mravljim koracima. Strahinja prvi put u životu toliko snažno nije osećao tlo pod nogama da je istinski pomišljao, što je za njega bio nov osećaj, da se iz ovoga neće živ izvući.

Gotovo sigurno bi pomerio zid, pogledom u jednu tačku na njemu, u koju je besvestan zurio već više od dva sata, da ga iritirajući glas sekretarice preko interfona nije obavestio o tome da bi trebao poći na predviđeni sastanak. Bled, nesiguran, sa nesvesticom u glavi i začetkom mučnine u stomaku, Strahinja je krenuo prema sali za sastanke.

Boško, kolega iz Human Relations-a, sreo ga je u liftu.

- Jesi li video ovo? – reče mu svojom tupavom oduševljenošću, podmećući mu novine pod nos. U njima je krupnim slovima stajao naslov: Nove pretnje antiglobalista.

- A koji su sad pa ti? – zatekao je zblanut Boškov pogled.

- Pa ti ne pratiš medije? – gotovo ga je dogmatski zapitao. Nisi čuo za pljačke banaka po čitavoj Evropi, miniranje jedne banke u Švajcarskoj, prekid lanca droge koji je ulazio u Evropu preko Jadrana i ostale podvige? Čoveče, pa Kara-Hadžija i njegova organizacija „Neorenesansa” haraju Evropom i autohtono su nastali u Srbiji, a ti ne znaš za njih?!

- Nešto sam malo čuo, ali kako bih ti rekao – ne zanima me. Nemam vremena – odmahnuo mu je ispred nosa, dok su ulazili u salu za sastanke, u kojoj je već vladao prepoznatljiv muk, jer je sa druge strane u conference room upravo ulazio Bogdan sa svojim saradnicima.

- Gospodo – počeo je Bogdan odmah iz hoda, kako je to uobičavao – naš Upravni odbor je danas doneo definitivnu odluku o prodaji naše banke bliskoistočnom poslovnom partneru.

Laki huk iznenađenja je prošao čitavom prostorijom.

- Naši stručnjaci su – nastavljao je ovaj – došli do zaključka da nam u doba opšte ekonomske krize, pri tom još u tranzicionom području kakvo je naše, treba jedan snažan strateški partner, kome ćemo prepustiti naše kapacitete u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici koja sledi. Želim samo da naglasim, da nemate nikakvog razloga za zabrinutost, naprotiv ovo je srećan dan za našu kompaniju, jer ću se lično potruditi da svi vi, kao i obični radnici, budete profesionalno i materijalno zadovoljni u novom radnom okruženju. Mi smo, gospodo, dobra udavača.

- Ali, zar nije Strahinja izradio strategiju poslovnih poteza koji će nas, na dugoročnom planu, izvući iz krize? Šta je sa tim? Po njemu, mi uopšte ne stojimo tako loše, ako se dobro sećam – bubnuo je nezgrapno Boško, iako su svi ostali bili spremni da ćutke pređu preko kontroverznih novosti.

- Boško – odvrati mu Bogdan preko volje – naša banka nema toliko vremena da čeka rezultate nekakve strategije, koji će možda, a možda i ne, doći za nekoliko godina…

- Za godinu – banu namerno Strahinja.

- Kako god. Budite uvereni da je vaš interes i interes celokupne kompanije bio prioritet prilikom donošenja ovakve odluke. Sada vas moram napustiti. O svim detaljima i preciznijim informacijama ćete biti naknadno obavešteni.

Potom je izlazeći dodao:

- Strahinja, imam pet minuta. Čekam te u ofice-u.

Voleo je, egomanijak kakav je bio, da ostavi iza sebe žamor i čuđenje prisutnih i da nakon uvežbanog skandala, užurbanim i sigurnim korakom, smejući se u sebi i naslađujući se svojim podvigom, napusti kancelariju, koja je za njega uvek bila i scena.

Strahinja je nevoljno, ličeći sam sebi na dete koje zahvati odjednom previše igračaka pa mu one ispadaju dok se on trudi da ih održi u naručju, pošao za naređenjem. Usput je čitao Boškove novine:

Anarhisti iz antiglobalističkog pokreta, koji izgleda sve više uzima maha među običnim ljudima i postaje sve popularniji u narodu, najavili su zaoštravanje i intenziviranje svojih akcija, ukoliko establišment ne izmeni svoje ponašanje. Preko snimka koji kruži po You Tube-u, njihov duhovni vođa, poznat kao Kara-Hadžija, koji se na istom pojavljuje kao zamračena silueta sa šeširom, u prepoznatljivom maniru najavljuje radikalizaciju njihovih akcija, što će uključivati, po njegovim rečima, eventualne napade na banke, osiguravajuća društva, marketinške agencije, privredne komore i sve ostale simbole kapitalističke nepravde, sve dok oni koji sebe nazivaju liderima vidno ne izmene protok novca i usmere ga onima kojima je zaista potreban. Ovo je treće po redu pojavljivanje harizmatičnog vođe antiglobalista, nakon prethodna dva u kojima je upozoravao vlasti da raspolaže velikim ljudstvom i da će svojom subverzivnom delatnošću, koja, po njegovim rečima, daleko prevazilazi naše državne granice, potkopati temelje savremenog, po njemu, nepravednog društva. Za sada vlasti ne uspevaju da identifikuju ovu kontraverznu ličnost, ali ocenjuju da je vlast kojom on raspolaže ipak još uvek minorna, naspram onoga što, takozvani, Crni Hodočasnik, priča. Pa ipak, priznaju da ne mogu utvrditi njegov identitet, kao ni lokaciju zloglasne „Jazbine”, navodnog urbanog mesta okupljanja njegovih pristalica. No, kako ističe ministar unutrašnjih poslova, samo je pitanje vremena kada će čelnici domaćeg antiglobalističkog pokreta biti pohvatani i procesuirani, zbog prethodnih prekršaja.

Čim je ušao u prostranu Bogdanovu kancelariju, susreo sa s njegovim nameštenim očinskim pogledom.

- Mladiću dragi, to kako se moja kćer ponaša više je nego skandalozno. Ona je praktično već prebegla u Alijinu banku i u novoj konstelaciji stvari, nakon našeg utapanja u nju, skoro je sigurno da će ona biti visoko pozicionirana – posmatrao je Strahinju sa zanimanjem, kao da je čekao neku njegovu reakciju. Uhvatio ga je za ruku i približio mu svoje zabrinuto lice:

- Znam da ti je teško, ali te molim da prihvatiš datu situaciju, jer nas očekuje velika bitka za opstanak u nadolazećim godinama, a kada je reč o mojoj ćerki, što se mene tiče, možeš slobodno da ugroziš njenu poziciju, jer lično imam nameru da tebe predložim za mesto Vicepresident-a, za koje sam čuo da će pripasti njoj.

Strahinji je ključalo u mozgu i nije ga više bilo briga ni šta će reći ni šta će učiniti, niti mu je bila bitna karijera, niti život sam.

Francis Bacon - Head of man

- Biznis, pre svega, zar ne? – reče kroz ironičan osmeh.

- Strahinja, dete – reče Bogdan očevidno pogođen zetovljevim rečima, nakon čega je odmah počeo da se oblači i da žuri – govoriš sada kao da mi ne veruješ i kao da te nisam ja stvorio, u profesionalnom smislu. Uostalom, ti zaista nemaš razloga da braniš svoju ženu, zar ne? – u ovom trenutku, Strahinja je poželeo da udari ovog starca po prvi put u svom životu. – Ja sam na tvojoj strani, momče, veruj mi. Jer ja verujem u tvoje kvalitete.

- Izložiću ceo slučaj skupštini akcionara – ruknu iz Strahinje, gotovo afektivno. I dalje verujem u svoj program. Ne mora još ništa biti gotovo.

- Strahinja! Upozoravam te da ne činiš to. Ti si dobro odradio svoj posao, ali u ovim pošljednjim danima to nije dovoljno. Ne zameraj se rogatom, Strahinja. Ne zameraj se ni meni. Nisam li ti uvek bio kao otac? Razmisli! – dodade, pa potom žurno i bez pozdrava izađe.

Ja sam ovde jedini rogonja – nasmeja se Strahinja u sebi, u amarkordu se prisećajući celog toka svoje karijere i svog poznanstva sa čovekom koji ga je u prvim godinama fascinirao, zatim od nekog vremena gorko razočarao, da bi se sada nalazio pred samim vratima nemoćne mržnje i neverice prema ovom moćniku.

Kada je izašao na uglačani pločnik ispred svoje banke, Strahinja je bio tabula rasa. Sa blagim osmehom na usnama, van svake potištenosti, tuge, neverice ili razočaranja, ispod poslednjeg praga sopstvenog bola, hodio je izgubljen u dobro poznatom pravcu. Automobili i kamioni, sav taj užurbani urbani svet, prolazio je mimo pogleda njegovog unutarnjeg oka, kao da prolazi kroz njega. Ljudi: šareni, sivi i plavi, pretvoriše se u Strahinjinim očima u jednu veliku sluzavu kipuću masu kroz koju je sasvim srećan, iznutra utrnuvši, prolazio. Dečak u šarenim bermudama i ispucalim patikama, devojka u kratkoj crvenoj suknji, mladić sa šeširom širokog oboda, deda i baba što se pod ruku drže… Nije više imao snage ni za jednu jedinu misao i najradije bi prosto legao, tu na asfalt i zaspao i ne bi sanjao. Samo je Dunav pod njim snažno hučao, upijajući sav taj gradski žamor u svoje sive vode. Strahinja je zastao na trenutak na mostu i približio se ogradi, zagledajući se u sivi, drevni tok. Kao da je u njemu prepoznao prethodno kretanje ljudske magme i gotovo je već prebacio desnu nogu preko ograde, kad se konačno trgnu, obazre se jednom oko sebe, a potom snažno potrča ka svom stanu.

S mukom je dočekao da zalupi vrata za sobom i po prvi put posle dečjeg doba, briznu u takav plač da sebe nije mogao prepoznati. On, koji se uvek kad bi trebalo plakati, mučio i stezao ne uspevajući u tome, sada je šiknuo iz sebe pravi gejzir nataloženog ridanja i pomamnog jecanja, kao u kakvom psiho-transu.

Šta da učinim? Šta da učinim?…

*                                                *                                                 *

 

…Kada budeš stupio u svoj stan, odmah ćeš se zaputiti prema svojoj sobi za pušenje. Odaja u koju ćeš ući će biti mala i vrlo skromno nameštena. Tu će biti jedan školski, drveni sto i jedna drvena klupa. Tako mala, bez prozora, sa samo jednom sijalicom na golim, hrapavim, ispucalim zidovima, umesto lustera, može ti na prvi pogled izgledati pomalo zastrašujuća.

Ući ćeš u sobu s desna. Zatvorićeš vrata za sobom. Upalićeš svetlo u sobi. Ostavićeš akt-tašnu na sto i sesti pored, koliko god je to moguće udobno. Nekoliko trenutaka ćeš sedeti s mirom, zureći ispred sebe u jednu nepomičnu tačku na zidu, a potom ćeš zaći rukom u unutrašnji džep svog novog sakoa marke Armani. Odatle ćeš izvaditi paklu tek kupljenih cigareta marke Davidoff.

Zapalićeš cigaretu!

Zaklopićeš oči.

S najvećim, grešnim uživanjem, udahnućeš mirišljavi dim. Prija ti. Zaustavićeš disanje. Zatim ćeš što sporije izdisati, puštajući lagano dim kroz nos u etar.

Otvorićeš oči gledajući lelujavi trag dima koji zalazi u ustajali vazduh prostorije kao zapaljiva misao u tvoj um.

Padaš u stanje duboke meditacije…

…Strahinja je imao stabilnu vezu na koju je bio gord i koja mu je davala na muškoj samouverenosti, a koja se sada raspadala. Lepu suprugu, za koju bi sve učinio, koja ga je varala sa čovekom koji joj je poslat, po svemu sudeći, voljom njenog oca, a njegovog Managing Direktor-a, uništavajući mu tako pomenutu samouverenost. Radio je jako naporno, nekad i po celu noć i vikendom, jedan posao koji nije bio predmet njegovih mladalačkih maštanja, ali koji je bio kreativan i dinamičan i koji mu je obezbeđivao udoban život, a koji je sada bivao ugrožen, prvo zbog globalne ekonomske krize, potom zbog stručnih neslaganja sa pretpostavljenima, a zatim zbog njegove očigledne rasejanosti i nervne prenapetosti, te manjka samopouzdanja, što nije mogao negirati, ma koliko to želeo. Patio je od insomnije, iscrpljenosti, čestih glavobolja i povremene impotencije. Odnedavno je počeo i da zamenjuje lekove za smirenje i one protiv glavobolje, alkoholom. Ali,…

…kada bi Strahinja došao kući nakon napornog radnog dana, ušao bi brzo u tu prostranu sobu, dobro bi zatvorio vrata za sobom po sto puta proveravajući da li se zaključao, a zatim sa najvećim uživanjem koje bi u tom momentu mogao poroditi, otvorio paklu Davidoff–a i zapalio cigaretu, neprestano se osvrćući promatra li ga ko, iako nije ništa naročito grešno radio, iako je bio sasvim siguran, zapravo, da ga niko ne može videti. Ipak…

… u tu jednu cigaretu i kratko vreme grešnog uživanja, bili su smešteni svi užasni strahovi ovog čoveka, svi njegovi nemiri i čitave horde demona sumnje i zapitanosti. Često bi znao biti potpuno odsutan i pounutarnjen, a nekad opet preznojan, zadihan i lud. Ili bi pak maštao o nekom drugom životu gde bi on bio moćan i jak, heroj i ljubavnik, na pragu svačijeg divljenja. Setio bi se tada da je kao dečak voleo da čita avanturističke romane… U njima bi uvek pored likova romana zamišljao i sebe i ma koliko sebe koreo zbog pristrasnosti, uvek bi nekako na kraju on ispadao heroj, snažan i nezadrživ, ljubimac žena i svetski putnik – bonvivan. O, koliko je to bilo daleko od onoga što je postao. Iako je bio omiljen u razredu i rado viđen na drugarskim rođendanima i zabavama, naročito – kao lepo vaspitan i uglađen – od strane roditelja školskih drugova, ipak je najčešće bivao nekako sam, laka, pa čak i nezanimljiva meta školskih huligana, koji su ga svega nekoliko puta maltretirali.

Pa ipak, bilo je tih trenutaka, jasno ih se sećao, tih zvezdanih naleta samopouzdanja, kada bi se mogao suprotstaviti i najjačem dečaku u školi, kada bi mogao odigrati fudbal na velikom odmoru i dati dva ili tri gola po utakmici, kada je zabavljao devojčice po školskim hodnicima i kada se činilo da je svima neodoljiv. A onda, opet, ljigavost neka bi ga ophrvala i kada bi se očekivalo od njega da finalizira i potvrdi svoju veličinu, kada bi se nakon toga najlepša devojčica u razredu za njega za sva vremena vezala, on bi zamuckivao ili jednostavno ćutao, nevešt i nespreman za bilo kakvu konkretizaciju.

I na studijama, kojih se sada gotovo više i nije sećao, bio je pre svega dobro momče, koga je baka othranila. I kada je bio buntovan i kada bi mu se kolege i profesori divili na elokvenciji i dubini promišljanja, i kada je postao u očima mlađih kolega svojevrsna zvezda svoje katedre, a asistenti se plašili njegovih eventualnih pitanja, ostajao bi i dalje nekako sam, uspavan, jalov i samo su ga snovi o akademskoj karijeri, sada neispunjeni, gurali do završetka fakulteta. Sve zalud. Nikada se nije svojom strukom bavio. Njegova stalna čežnja za konkretnom primenom znanja ga je odvlačila od pukog teoretisanja. Nikada nije voleo da krivi doba u kome je živeo ili jednostavno – druge, za to, ali je ipak sve češće, što je vreme više prolazilo, to činio i proganjao svaki dan sebe iz raja. Od nekog vremena, prestao je čak i da sanja o sopstvenom preporodu, što je ranije uvek bilo praćeno i snovima o nekom globalnom pokretu promene i sopstvene apostolske uloge u istom. Slično kao što je na četvrtoj godini studija definitivno odustao od upisivanja filmske akademije, mada je o tome čitavu mladost sanjao i ništa nije radio da bi to ostvario. Ne! Više nije bilo ničeg… jer ovaj život kojim je on živeo nije bio njegov. Još ne. I verovatno nikad neće ni biti…!

Tada bi cigareta obično dogorela, a Strahinjina meditacija bi time bila okončana. I nikad, nikad nije zapalio drugu cigaretu, i čitav dan na poslu i sva maltretiranja i kinjenja, lako bi provodio, jedva čekajući da dođe kući i sprovede svoj mali ritualni čin. Bila je to njegova molitva i ni jedan lekar ovoga sveta to ne bi razumeo. Jer ko zna kojim bi se nestalnim putevima zaputila njegova svest, kako toga trenutka, tako i u toku čitavog dana, da tu nije bila jedna mala, zažarena cigareta i jedno kratko vreme kao simbol večnosti, za opomenu. Sada, međutim, kao da mu nekako jedna cigareta nije bila dovoljna…

 

*                                              *                                                     *

 

… Baš dok je pripaljivao već treću cigaretu, Strahinja je čuo neko komešanje u hodniku. Brzo je ugasio tek zapaljenu žar i požurio se da dočeka svoju suprugu, trudeći se, prilično bezuspešno, da izgleda potpuno indiferentno i svakodnevno. Kada je izašao iz svoje sobe za pušenje, gotovo je sasvim zanemeo od čuda, jer je bio siguran da je zaključao ulazna vrata za sobom.

- Ti sigurno znaš ko sam ja, mada ti mozak grozničavo radi… Ali nije to ono što je problem. Ono što te zaista muči, jeste priroda moje igre!

- Ko ste vi? – jedva promuca Strahinja užasnuto.

Pred njim je stajao jedan mladić u crnom. Strahinji se na momenat učini poznat, ali se na čas prenu jer nije imao vremena za prisećanje. Sada je tek mogao osmotriti neznanca. Bio je to čovek njegovog rasta, tamnoput, strogog pogleda i prodornih očiju kao i glasa. Sav u crnom – crne cipele, crne pantalone i crna košulja ispod koje se mogla naslutiti sportska građa i snaga mišice, kao i nekoliko tetovaža, sa crnim šeširom širokog oboda na glavi i velikom karikom sa ezoterijskim runama u levom uvetu. Utisak je pojačavala i činjenica da neznanac nije na sebi imao vidljivu ni kap znoja, iako je bio sav odeven u crno, a napolju je bio baš paklen avgustovski dan. Čvrsto i odlučno je delovao, u ovim trenucima kroz Strahinjine žmirkave oči – skoro veličanstveno infernalno. Takvo osećanje kao da su potvrdile i čudne reči kojima se ovaj predstavio, vrlo muževnim tonom, uostalom:

- E pa ovako, prijatelju… Možeš me zvati (još ovo malo vremena, hm) Hadžija, mada me uglavnom nazivaju po štampi Kara–Hadžijom, što znači Crni Hodočasnik, iako sam sebe tako ne doživljavam…, – a zatim, očito primećujući užasnutu zanemelost Strahinjinu, doda istanjenim karikiranim glasom:

-    A sam sam deo one sile

     Što večito zlo želi,

     A svakad dobro sazda! – i tu se mladić nakloni, recitujući Mefistofelesove reči, kojima se ovaj predstavljao Faustu.

I najzad, kao da je želeo što pre da razreši svaku nedoumicu, uz jedan uzdah, gotovo umorno dodade:

- Zapravo, ja sam jedan najobičniji plaćeni ubica!

- Došao si…me…mene da ubiješ?!

- Ma bravo, bravo! Kako si samo to pogodio?! Imaš li viski? – reče mu to, kao da je u prijateljskoj ili još pre nekoj poslovnoj poseti, skidajući sa glave šešir i češući se po svom potpuno obrijanom zatiljku.

Strahinja ga je samo ukočeno promatrao nesvestan da je to činio iz potpunog udivljenja, pred jednom već na prvi pogled snažnom pojavom kakva on nikad neće biti.

- Prijatelju, jesi ogluveo? Čuješ li me? Pitao sam te imaš li viski.

Tek tad se Strahinja prenu i bez reči ode po viski. Dok je sipao Irish whisky marke Black Bush svom slavnom i neželjenom gostu, sam je popio jednu čašu na iskap, sipajući sebi i drugu i to duplu dozu, kada je čuo kako Kara-Hadžija ulazi u dnevnu sobu u kojoj se nalazio Strahinjin mini-bar. Mislio je ubrzano kako će ovaj stići svakog trenutka i kako ne bi smeo sebe unapred da oplakuje gubeći dragoceno vreme, već treba učiniti nešto, pozvati policiju, objasniti se, bilo šta! Možda bi mogao kroz prozor da pokuša ili jednostavno da ga napadne, pa šta bude, ionako nema šta da izgubi. I prezirao se istovremeno jer je u ovim trenucima u sebi prepoznavao psihologiju povorke koju svega nekoliko ljudi vodi na streljanje, što ga je oduvek nerviralo u partizanskim filmovima. Taj prezir se samo pojačao kada je iza sebe čuo:

- Ah, ima li šta bolje od Doors–a, zar ne?

To je kliknuo mišem po plej listi na njegovom kompjuteru. Po stanu se stala širiti hipnotička muzika i ono:    

   Girl you got’a love your men,

   Girl you got’a love your man,

   Take him by the hand,

   Make ‘im understand,

   The world of you depend

   And life will never end,

   Got’a love your men!

Odjednom se nekako volšebno sva gorčina Strahinjina stade fokusirati, kao u neku strašnu žižu, projektujući svoj davno potiskivani bes na Kara-Hadžiju. Ispio je odjednom i drugu čašu pre svega zbog neodređenog osećanja kajanja, jer je znao da njegova narastajuća mržnja ne počiva toliko na ugroženosti njegovog života, koliko na zavisti, budući da je Hadžija mogao ispuniti sve ono o čemu je Strahinja samo i sve vreme sanjao; setio se, takođe i onih noći iz detinjstva zagledanih u sjajno noćno nebo, prepunih velikih očekivanja, setio se i bakinih molitava pred ikonom za njega, setio se svih neispunjenih snova i protraćenih obećanja, svojih predosećanja da je rođen za nešto veliko i značajno u vremenu koje mu je dato, svih tih divljih maštanja, koja su sada suočena sa bezdanom svoje sopstvene praznine pred ovim istinskim krajem svih uzaludnih sanjarija i oseti tad prvi put tako intenzivno da mu je čitav život bio kao u kakvom odrazu gledan iz trećeg lica i Jelena i posao i da živeo svoj život zapravo nije, čak ga ni okusiti nije uspeo i sav taj jalovi i nepotrebni karusel u njegovoj svesti učini mu se simbolom njegovog protraćenog životnog puta koji je onda, onih noći, na prozoru porodične kuće, toliko toga zanosnog obećavao i ta svest se sada najednom stade fizički ispoljavati preobražavajući se u strašnu vrtoglavicu praćenu nesnosnim zujanjem u glavi i iznenadnom mučninom koja ga je neodoljivo pozivala da svu svoju uzaludnu prošlost, sada na koncu svega, jednostavno izbljuje… No, da li zbog viskija ili nagonske želje za životom van poslednjeg atoma njegove raspadajuće svesti, Strahinja prozbori, doduše jedva čujući samoga sebe, dok je nosio dve čaše viskija u nesigurnim i pobledelim rukama:

- U stvari sam i sam o tome razmišljao…

- O čemu? – ovaj je već sedeo udobno se zavalivši u njegovu omiljenu kožnu fotelju, dajući nogama takt muzici sa plejera.

- Pa… o tome. Da umrem!

- Hteo si da se ubiješ? – pa posle jednog dugog znatiželjnog pogleda dodade:

- Danas. Na mostu!

Sada je čak i sujetni podlac kakav je bio Strahinja ostao razjapljenih usta i potpuno nem. Kara-Hadžija se samo setno nasmeja sa izrazom koji je gotovo bio nepriličan njegovoj pojavi, vrteći glavom.

- Toliko sam vas se nagledao na tom mostu. Nisi prvi, znaš? Uostalom nije ni toliko bitno… Reći ćemo samo da sam te pratio neko vreme, razume se. Vrlo se jasno videlo da držiš nekakav golem teret na mozgu i duši, Strahinja.

Umberto Boccioni - Study for _The Riot_

Porazno saznanje o ljudskoj taštini, čak i u ovakvim liminalnim situacijama i to na ličnom primeru, kontrast između svojih misli pre samo koji minut na mostu i aktuelne gole potrebe da se taj isti prezreni život brani svim raspoloživim sredstvima, kao i realni, vaskoliki strah od smrti i uopšte sva neobičnost i iznenadnost trenutne situacije, naterala je Strahinju da uradi i sam nešto na prvi pogled sasvim čudno, ali on je jednostavno bio strašno umoran i nije znao šta bi uopšte drugo mogao da uradi:

 Crni anđeli su bili k meni poslani,

     Još u davno doba dok sam bio pionir,

     Sve su tajne oni moga srca poneli,

     Sve su mlade moje snove oni pojeli,

     Sad je prekasno da tražim nove putove,

     Sad je prekasno da stvaram nove nazore,

     Na ramena su mi sele brige preteške,

     Često ispred svoga lica gledam rešetke… – stao je pevati, potpuno odsutno i zaklopivši oči, kao da je čekao da teška giljotina konačno padne, da neprijatno priviđenje konačno prođe, već naviknut na lakši put, već naviknut na pasivizam. Ali mu to više Nepoznat Neko nije dozvoljavao! Sa najvećim zaprepašćenjem je čuo kako mu jedan beskrupulozno-cinični i bezobzirno muževni glas otpevava kroz ironični smešak, koji ga je počeo dovoditi do ludila:

-    Gledaš se kroz prste, Stari moj, ma gledaš se kroz prste!

     Gledaš se kroz prste, Stari moj, ma gledaš se kroz prste! – trebalo je da misliš na to ranije, očajniče!

- A zar ti nisi? Pogledaj se! – kao da ga je zadnja Hadžijina reč uvredila i kao da je ovaj to baš i želeo namerno da postigne i kao da je uspeo u tome, jer je Strahinja ovo upitao nekako ohrabreno, a zapravo besno zbog toga što mu spodoba nije dozvoljavala da skrene pogled svog unutrašnjeg oka, kako je to do sada u društvu radio, kako je bio navikao.

Pa nemoj mi i na samrti oduzimati ono malo ljudskog dostojanstva što mi je preostalo.

- Dostojanstva? – uzviknu Hadžija. Kako zvuči u tvojim ustima ta reč? Kako pali stare snove, već zarđale u najzabitijim odajama tvoje duše! A kako isprazan zvuk ostavi iza sebe, kao udarac vratima tvoje zgodne ženice nekoć, kada te je ostavila, samog, zaplašenog i uplakanog kući, baš nakon one noći kada ti je u brk pljunula!

Samo jedan furiozni bljesak osvetli mu tada svest, bolno mu rastačući mozak, srce, nutrinu, stiskajući mu svu energiju u upravo stežuće pesnice…

- Možda si nekad i znao za postojanje tako nečeg. Davno,… davno, davno,… davno, davno, davno,… veoma davno. A možda ga nisi imao ni tad!

Nakon one početne akumulacije ogromnog besa, više zbog onoga što je neprestano njegovo unutrašnje oko pronalazilo u njegovim sećanjima, a manje zbog ovih otvorenih i jeftinih provokacija, Strahinja baš u inat ovakvom tonu odluči sa ono malo zdrave razboritosti što mu je preostalo da ne naseda na prvu loptu svog protivnika i da sačeka njegov napad, da on počne kontrolisati stvari…

- …A što se mene tiče – nastavljao je ovaj, praveći značajnu pauzu nakon izgovorenih reči, želeći tako da ih posebno naglasi – mene je očajanje i stvorilo, kao poslednju želju, šansu i mogućnost!

… I taman kad je skovao strategiju, omete ga pogledom slučajno zahvaćena obližnja fotografija Jelene. I opet mu se sva slabost povrati.

- Ne mogu ipak da verujem da ona… Tako sam slab.

- Ona?

- Da. Ona.

- Dobra cupi.

- Najbolja koju sam ja video. Uvek sam osećao da samo mene ipak i jedino voli. Poznajemo se dobro… Do najintimnijih detalja. I sada ovo!… Pa ona zna moju kuću i moje roditelje, zaboga! A vaspitan sam da budem fin kao devojka… i potpuno lud za ovom prelepom ženom.

- The beech and the fool, hey? – nasmeja se mladić gledajući ga, reklo bi se, skoro sa simpatijom.

- Hm, da… a trebalo je da vidiš kako savršeno vodimo ljubav, kako znamo da ugodimo jedno drugom, kako se samo mazimo… Samo, od nekog vremena… No, ono što je sigurno jeste da je ja još uvek volim. Jer ko sam ja da se nazovem gospodarom njenog srca?…Džojs – Izgnanici. Čitao si?

Hadžija ga je samo gledao vrteći glavom.

-    … nagonom mutnim vučen, dobar čovek

     pravoga puta svog je svestan dovek, kad već pominješ Fausta. Ili ono:

Zašto li me tako silno vučeš                          

ah, u onu raskoš?

zar ne bejah,  dobro momče, tako blažen

u pustoj noći? Dobar čovek! Dobro momče! To sam ja. To sam uvek bio. A ona,… ona je ipak žena mog života!

- I tvoje smrti! – reče Kara Hadžija kroz nezainteresovani uzdah, navlačeći gumene rukavice.

- Vreme neumitno teče, prijatelju, a tvoje će uskoro da presuši. Ako će te to nekako utešiti, nije tvoja žena odgovorna za ovo, nego tvoj direktor!

- On?! Pa to joj je otac!

- Stvarno! Pih… ’si video, boga mu! Pa dobro, niko nije savršen! Samo, da ti kažem – fin gospodin. Mnogo fin. Ozbiljno ti kažem. Klasa. Stara škola. Zadovoljstvo je bilo poslovati s njim…- a zatim Strahinja, užasnut, vide u njegovom oku suzicu i pomisli raspršeno kako je on mogao znati za detalje onog jutra u njihovom stanu i još: Bože, mogao bih se družiti sa njim! Kara-Hadžija mu onda reče i bio je siguran da oseća neku vrst simpatije u njegovom glasu:

- Dobro momče! Zašto si dozvolio da te tako ponize lošiji od tebe, dobro momče?

Strahinjina usta su se iskrivila u pokušaju osmeha, a njegove oči su gledale u nešto sasvim drugo iznutra, u nešto za duga vremena zakopano duboko u njemu.

- A ja sam mislio da mi je kao drugi otac. Činio mi je u prošlosti. Na kraju, on me je i zaposlio. Samo dok sam mu bio potreban, izgleda. A ličio mi je ponekad na hulju!… Bezdušna kurva!

Ovo zadnje je Strahinja izgovorio tako za njega neuobičajeno, prosiktavši svoj ogromni, dugo taloženi bes kroz zube, dajući mu konačno na volju i on se stade valjati i rulati i kotrljati duž suženih kanala njegove svesti, kao kakva užarena magma kuljajući ka vrhuncu, izlazeći na toliko nagonski, divljački željenu slobodu, da se skoro i sam Kara-Hadžija uplašio, a Kara-Hadžija je bio sve, samo ne strašljivac.

- Hm, hm… Da. Verovatno – reče to kroz glasno nakašljavanje da bi suzbio nekako plimu besa Strahinjinog, koga je sada već bilo strašno i pogledati, onako zakrvavljenih očiju i ustreptalog tela, nalik žeravici koja svaki momenat može da eksplodira, a potom kao da ne izdrža, odluči da svoj plan dovede do kraja.

- Možda i ona zna? Možda su to zajedno smislili? Možda joj je on čak i pronašao njenog novog ljubavnika? Razmisli, pa on je iz rivalske firme? Ti si možda realna pretnja za sve njih?

- Ma otkud ti to sve…?!

- Uostalom, tebi je sad sve to svejedno. Tvoja sudbina je zaista groteskna. Skoro sam i ja užasnut pred tom menipejom.

- … I otkud ti uopšte to književno kvaziobrazovanje…?

- E sad, kvazi! Pa studirali smo zajedno. I isti dan diplomirali, druže. Gušenje odgovara?

I tu čovek u crnom ustade i sede do Strahinje koga je po poslednji put uspeo da zbuni.

- Mrtav si majstore! Ja neću ovako skončati! Debelo si se zajeb’o! I ti i tvoji nalogodavci! Ko god da su!

Da, to su bile Strahinjine reči. Bio je to jedan od onih toliko puta prosanjanih trenutaka kada se konačno osetio moćan i jak, našavši neslućenu snagu onda kada je najmanje sam očekivao, onda kada je počeo osećati zaumni, prirodni strah, onda kada je kao proklet svaku nadu spalio na lomači svoje napukle svesti i kada bi bio spreman, kao što je sad, da kao tigar skoči na drugoga tigra.

Ovaj drugi ga je sa primetnim udivljenjem promatrao.

- Bože moj, Bože moj!… Ti si stvarno zaprepašćujuć stvor, znaš li? Za jedan dan možeš saznati sve što ima da se zna o tvojim navikama i problemima, a ipak u datom momentu još možeš da iznenadiš, ali samo ako je to baš zaista potrebno, samo onda kada ostaneš jedino na malom prstu jedne ruke da se držiš za goli, do kraja ogoljeni život. Jedva da sam očekivao da naiđem na takvu reakciju, čak i od tebe.

- Ti znaš – i u labuđem perju i u bičjoj koži, Jupiter je Jupiter!

- Da,da… možda i nisam pogrešio što sam te odabrao, – reče mu Kara-Hadžija sa zanimanjem ga studirajući pogledom.

Tvome đogu i tvome junaštvu

Svud su brodi đe god priđeš vodi.

- Kako to misliš – odabrao? Ma šta ti bre misliš, ko si ti? I šta si hteo da kažeš time da smo diplomirali u isti dan?

- Danas. Na mostu… – reče mu Hadžija izmenjenom pojavom, ignorišući Strahinjina zadnja dva pitanja.

Sada je Strahinja naprosto odustao da bilo šta shvati, te se samo zavalio nazad u kožu. Kara-Hadžija se samo nasmejao još udobnije se zavalivši pored Strahinje.

- Treba da znaš da će sticajem čudnih okolnosti tvoja smrt možda, ali samo možda, biti osvećena.

- Kako? Nešto će se desiti mojoj supruzi? – ponovo ga stadoše prožimati žmarci.

- A ne, ne. Ona će u čitavoj priči najbolje da prođe. Kao i uvek. Ni đavo nema punu vlast nad ženom… Ho, ho, ho… Seti se samo Jova – ponovo se stade razmetati svojim književnim „kvaziobrazovanjem”, kako reče Strahinja.

- Ne, ne, radi se o nekim mojim ličnim planovima – a zatim nakon još jednog značajnog i studioznog pogleda upućenog Strahinji nastavi sa strašću:

- Vidiš, ovo sa tobom i sa toliko drugih pre tebe radim zbog novca, razume se, iako sam u nekim poslovima zaista uživao… no s tobom ne uživam toliko ako ti je lakše zbog toga…

- Nije!

- … ali ono što sam oduvek želeo, ono što me zaista pali, to je pljačka banke.

- I hoćeš da opljačkaš moju banku?

- Sa osobitim zadovoljstvom i misliću na tebe.

Stvari su već odavno krenule u čudnom smeru i Strahinja je odlučio samo da se prepusti i opusti koliko god je to u ovako napetoj situaciji bilo moguće, čekajući eventualnu šansu ili nužnost.

- Ali neću je samo opljačkati, nastavljao je ovaj sa zažagrenim, podivljalim pogledom, nego ću je i minirati.

- Kako minirati? I šta si hteo da kažeš sa onim da smo studirali zajedno?

- Uništiti eksplozivom, kapiraš? – reče, ponovo ignorišući drugo pitanje.

- Zašto to? Da bi ličilo na Fight club?

- Naravno, kao što se trudim da oko sebe izgradim jednu neprobojnu auru straha, po uzoru na Batman-a i kao što moj izgled dugujem Cholo-u iz filma Naked Tango (ta filmofilska strast nam je zajednička, ako se dobro sećam tvojih mladalačkih snova i planova…), ali ću to uraditi takođe iz simboličnih, kao i praktičnih razloga.

Opet mu je uspelo da ga kosne sa onim filmofilstvom.

- Simboličnih – da bih sve inertne i nedopustivo pasivne probudio iz njihove sramne Nirvane (baš kao što sam tebe uzdrmao malo pre još jednim podatkom iz tvoje Procesom zaboravljene mladosti gospodine K.)…

- Ma šta je ovo?… Ko si bre ti…?

- (eto ti još malo literarnih đakonija)… a praktičnih – da bih spasao svoje ljude, naravno. Potrebni su mi i posle ovoga, jer to će biti samo još jedna od naših zahuktalih akcija… Naš motor štekće snagom perpetuumm mobile-a, Strahinja. Strahinja – reče to šapatom, stiskajući ga za mišicu i skroz mu se unoseći u lice – postoji način da se to dovrši kako treba!

Strahinja nikad nije imao ni najmanji pojam da strah može biti ovoliko životinjski, kao onaj koji mu je upravo narastao uz kičmu, čineći da se njegovo telo potpuno nekontrolisano trza, srce varvarski tuče, lice zateže, a dlanovi znoje preko svake mere. Kao da je iz nekog ugla naizgled american dream porodičnog doma, oslobođenog svih zastarelosti i predrasuda, najednom ugledao samu beskonačnu prazninu tamnih, kosih i iskeženih –  mitskih tigrovskih očiju. Uz to, poslednjim krhotinama preostale svesti, on je osećao stid… stid prema modernom everyman-u koga je u ovim trenucima prepoznavao u sopstvenoj kolebljivosti, jer se još uvek pitao da li da skoči na svog protivnika zbog svoje građanske dužnosti i poslušnosti i spašavanja sveta onakvog kakvog ga on poznaje ili zbog očuvanja sopstvenog golog života, sa svim kontekstima, mizanscenima i okolnostima u koje se svojevoljno utopio! A i jedno i drugo, slutio je, beše prezreno!

- Zar ne vidiš, Strahinja, da živimo u jednom simuliranom svetu u kome vladaju gospodari novca i izgubljenih duša – nastavljao je Hadžija neumorno, nepodnošljivo. Glad, sirotinja, klasne razlike, boleštine i dečije suzice su samo spoljašnja manifestacija nutarnje, ipak duhovne bolesti, koja je ovog puta posejana globalno, preko multinacionalnih, holivudskih, internetskih, medijsko-magnatskih i sličnih sranja, što su sve od reda sjajne stvari po sebi, ali koje se mešaju u slobodnu svest ljudi, fabrikujući i veštački podmećući čoveku ono što se zove javno mnjenje i što je bačeno na svakog pojedinca u okviru svakog naciona na prelepoj zemaljskoj kugli, kao anatema. Pa ako je novac sredstvo za postizanje svega toga, a mi možemo da prebacujemo njihov novac na naše sigurne i super-tajne račune i možemo da se nadamo da ćemo jednog dana, ma kada, kad saberemo sve račune imati više nula nego oni, ili barem onoliko koliko je dovoljno za rušenje sistema, šta čekamo! – jer možda bismo tada mogli, sa ovim iskustvom koje imamo – napraviti nešto bolje! Nešto zaista veliko! – završi na kraju ejakulativno, sa zažagrenim očima iza kojih se dala naslutiti jedna mračna, pomućena svest…

Strahinja je sad gotovo ležao u kožnom nameštaju koji je tako prijatno hladio njegovo prevrelo telo. Toliko mu se to učini ugodnim da je svim svojim srcem poželeo da se ispruži punom dužinom i sa osmehom na licu blaženo zaspe, bežeći od lične odgovornosti i nerazmrsivog klupka sopstvenih misli. Prespavao bi tako nekoliko narednih dana, možda i nedelja, čak je mogao da zamisli da prespava mesece i godine, a potom bi se probudio, jednom iz sve snage protegnuo i popio s najvećim uživanjem jednu mirišljavu šolju njegove omiljene Nescafe. Zatim bi sebi napravio obožavanu mu kupku od ruzmarinovih grančica marke Palmolive i ležao u kadi još malo dremajući sve dok mu se koža potpuno ne sparuši i čitavo kupatilo se ne pretvori u jednu zadimljenu saunu; onda bi otišao da pročita svoje iz hira omiljene novine Financial Times u nekom od uređenih gradskih parkova, da bi se zatim prošetao jednim od zadimljenih bulevara, udišući do krajnjeg naprsnuća svojih pluća gradske mirise koje je naučio da voli, a sve to okončao na late breakfast–u u nekom od branch food caffe–a duž poslovnog dela bulevara, za kojim je bio načisto lud! No, njemu se u životu ipak isprečila ova tempirana ideja u liku jednog čudnog nadrealnog stvora, koji je čekao odgovor, sa znatiželjom, baš od njega. Ali zašto baš ja, od hiljada hiljada? – pitao se Strahinja u panici. Nekako istovremeno je začuo gvozdeni glas, koji izgleda da mu je mogao čitati misli, kako kao sa neke visine ili iz neke izmaglice odjekujući, dopire do njega, iz vrtloga: Na takva pitanja se ne može odgovoriti, prijatelju! Možeš biti siguran da to nije zbog neke odlike ili moći koju drugi nemaju; ne zbog mudrosti u svakom slučaju! Ali ti jesi odabran, kako god to tebi izgledalo i ti, dakle, moraš upotrebiti snagu i srce i um kakve imaš!

- Ali gde da nađem snagu koju ne osećam već dugo u svojim žilama?

- Snaga se pronalazi na neočekivanim mestima i po pravilu onda kada preostali promil vere zameni svaki zdrav razum! Imaj vere!

Strahinja je bio gotovo potpuno besvestan. Ko mu to govori? Je li to Kara-Hadžijin glas? Njegov sopstveni? Ili pak glas nekog Trećeg ko je ušao upravo u stan i njegovu svest? Jedva je čak bio svestan toga gde se nalazi, a nije bio načisto ni da li on uopšte postoji? Je li to smrt? Da li je uopšte ikad i postojao?… Tonuo je prepuštajući se inerciji svesti, kroz sve naslage Procesa lagano lebdeći: video je svoj pretrpani radni sto na poslu, sve one nepotrebne papire koji mu toliko stresa nanosiše, kako gore; video je svoje kolege, sve te na čudan način drage kreature kako ih zaokružuje ljubavlju posle čega stadoše isparavati pred njim, jedna po jedna, sve dok i Bogdan na isti način nije ispario taman zakoračivši da nešto kaže sa podignutom rukom, u pola reči, te ih stadoše zamenjivati žive figure njegovih bližnjih i on oseti po prvi put ogromnu želju da zapleše, divlje i lomeći svoje i njeno telo graničnim pokretima, sa Jelenom, u ritmu kakvog razuzdanog tanga ili jednostavno nekog afričkog bantu plesa… I vide tad kako se rastvaraju, kao njene putene noge nekoć, tajanstvene slike afričkih savana, sibirskih stepa i amazonskih prašuma i stade osećati hladan dah himalajskih snegova i topli saharski vetar pod milion zvezda u pustinji i oseti na telu zapljuskivanje toplih mediteranskih i pacifičkih struja i…

- Ne možeš pobediti! – iz nekog do tad potpuno zabašurenog dela njegove duše, sa dna Marijanskog klanca njegovog kolektivno-nesvesnog, izroni mu do svesti, lako se formirajući pred njim, gotovo materijalno, u jasnu spoznaju: ne možeš pobediti! – ponovi još jednom da bi utvrdio…

- Šta će biti sa tim silnim novcem? – postavi pitanje da bi dobio na vremenu i sabrao se, gledajući zadovoljnog Hadžiju, a na licu mu se isprva videše samo obrisi umora i brige, premda se, za Kara-Hadžijino pažljivije oko, moglo opaziti da ispod svega ima velike radosti: vatromet veselja dovoljan da  zavede milione i da zapali svet smehom kad bi se raspucao.

- Deo će nepovratno usisati tržište, naravno, ali će glavnica uvek biti prebacivana, kao i do sad, na sigurno mesto – i tu mu Hadžija namigne uz osmeh. Pretpostavljaš i sam da će to vremenom izazvati ogromnu ekonomsku krizu i istorijske pretumbacije, kakve svet još nije video. Baš to je naša šansa za konkretnu akciju. Tako ćemo uzdrmati same temelje Babylon-a i u toj, ovog puta fer borbi, na crti jednog dana okupiti kritičnu masu dovoljnu da ga demokratski sručimo u more…

Veselo i razdragano, potpuno obratno od njegove situacije, Strahinja se stade smejati, kako samo on to ume:

- Ha, a mene si nazvao očajnikom?… Da, da… Ti si jedan jako bolestan i opasan čovek. Pa tu svaki zdrav razum vrišti! Zar zaista misliš da ćeš nešto uspeti da promeniš, da ćeš jedan centimetar vavilonske tvrđave pomeriti ili srušiti?

- Verovatno ne, naravno! – začu opet stamen glas. Ali ću se bar dobro zabaviti, zar ne?! – reče glasom koji razoružava svaki razum. Ja se prosto ničega više ne bojim, a to su uvek bili najopasniji ljudi. Oni koji su prestali da se plaše smrti! Kao ja!… Uostalom, neko mora da krene i povede, a svaki je početak podjednako težak, sa bilo koje strane sagledavan. Ipak, s obzirom na naše vizionarske duhove, čini mi se da je u ovom istorijskom trenutku, kada je i sama reč istorija postala jedna ispražnjena ljuštura i možda je uvek to i bila, najbitnije iskoračiti iz te praznine, iz te letargije i rezignacije, pa makar i u haos!

- A žrtve? A ljudi?

- Neće biti žrtava, ukoliko ih oni ne naprave, što je moguće.

- Ma koji to oni i koji to mi, fanatiče? Uvek su krivi oni drugi, zar ne?

- Možemo u svakom trenutku da prekinemo sve!

- A možemo li da prekinemo? Lopove prokleti!

- Znaš Strahinja, oduvek sam smatrao da je privatna svojina, u tako drastičnom vidu kao danas da i ne govorimo, neka vrsta krađe! No, nije to ono što je problem. Problem je u činjenici da se to prikriva, da te neko pravi budalom! E tu svaki zdrav razum vrišti, a ne onako kako ti Strahinja posmatraš stvari – iz nameštenog ti kalupa, ne skidajući amove u koje si i nesvestan upregnut. Kao što je Bodrijar napisao: „stvarno je ono za šta je moguće pružiti ekvivalentnu reprodukciju”. Zato je stvarnost sada uvek već unapred konstituisana svojom mogućnošću reprodukcije. Tako da na kraju stvarno nije samo ono što se može reprodukovati, već ono što je uvek već reprodukcija! Zbog toga je danas najstvarnije iskustvo savršene black and white storije, iskustvo odraslog prosečnog gledaoca CNN–a, gde je mogućnost za to iskustvo reprodukovana u vidu vesti iz nekog zabačenog dela sveta o nekim bad gays i uzeta zaozbiljno, kojoj se gledalac prepušta u savršenom simuliranju događaja koji se nikada nije desio ili ne baš tako, ali koji je svejedno neraspoznatljiv od svog nerealizovanog odigravanja. What is the difference? Da bi to provalio morao bi identifikovati razliku između struktura moći i sistema medija. I tada bi mogao, kao neki povampireni marksist, da upreš prstom na ove moćne bez etičkog pokrića i pružiš ruku onima nad kojima ovi manifestuju svoju moć, koji izgleda i nisu baš toliko bad gays kako je to u prvi mah izgledalo. Međutim, Marks je bajat, jer je zasnovan na ljudskom razumu koji ne može više efikasno delovati u svetu u kome se sfere političke i kulturne ekonomije stapaju u istovremenoj trgovini objektima i ideologijama i u kome se, za milione TV gledalaca, sapunske opere kombinuju sa vestima iz sveta. Stvarnost više ne postoji. Tvoj svet više ne postoji. Pogledaj samo tvoj život, zaboga. Pogledaj živote ljudi oko tebe. Hladna uzdržanost i otupela ravnodušnost su ti jedini odgovori. I ti više ne možeš da se osloniš na svest ili na bilo kakvu ličnu afirmaciju, jer ti više nisi ti, nikada to nisi ni bio. Ti nemaš identitet, jer ništa tako izvesno kao što je identitet ne može postojati pod totalizujućim režimom simulakruma, koji iza svega ostavlja ispražnjenu ljušturu i niveliše sve razlike. Sa gubitkom strasti i nezavisnog intelekta, kao što si ti već osetio, ljudski identitet se svodi na nisku seksualnost ili se rasplinjuje u puku izveštačenost.

No, sve to, naravno, rađa samo još jaču i veću reakciju nas – nezavisnih, bezmilosno avangardnih i nepopravljivo romantičnih duhova. Kada stvarno više nije ono što je nekada bilo, Nostalgija počinje da poprima svoje puno značenje. Ja sam ratoborni sin te nostalgije! Ja sam njen barjaktar, Strahinja! Ja samo preuzimam na sebe ulogu sudbine koju mi je Ona dodelila! A koju sve te nazovi open society, a čitaj autokratske institucije, svakako zaslužuju. Upamti, u savremenom svetu, institucionalno govno najviše smrdi! To bi bilo u najkraćim crtama…

- Odakle ti takva drskost da na sebe preuzmeš toliku odgovornost? – upita Strahinja sad već na kraju živaca, pred ovim očiglednim autodidaktom enciklopedijskog obrazovanja, na kraju snaga, na kraju svega ljudskog i života.

- A odakle tebi da sve ovo trpiš?

Strahinja je manirom civilizovanog čoveka jednostavno rešio da odustane. Nemoguće je fanatika urazumiti, pomislio je pozerski, po navici, veoma jasno, međutim, uviđajući da se njegova civilizovanost drži još jedino jagodicama istrošenih prstiju svesti za neku fiktivnu, ionako već gotovo sasvim porušenu tvrđavu, njeno poslednje raspadajuće uporište – jer ovo ipak može i da ne uspe, što će, naravno i biti slučaj.

No, Hadžija mu se sada sa stavom Mentora, nalik kakvom Vergiliju, uneo u lice, zračeći mu po obrazima i vratu sopstvenom zapaljenom strašću, ali i neodoljivom sigurnošću:

- Pa treba li jedan ludak da vam govori šta da radite? Treba li i ja da se spalim uz Betovenovu Odu radosti?

- Nostalgija – Tarkovski!

- Tako je dragi moj Edipe! Treba zapaljenu sveću preneti od fucking početka do fucking kraja! – reče to protrljavši ga dva-tri puta po leđima, kao kakvu čarobnu lampu i udaljujući se, gotovo lebdeći, kao u Koktoovom Orfeju, dodade:

- Na kraju krajeva Majstore: neko nas ovde ipak zajebava!

Gledali su se. I vatra je bila u njihovim pogledima.

- Dobar si ti čovek, Strahinja. Preporučiću te. Dobro momče, zaista. Prava je šteta što ćeš umreti, jer ja sam iznad svega profesionalac, razume se. Ne volim amaterizam. Ta strast nam je nekad čini mi se bila zajednička… Strahinja! Što si to sebi učinio? Nedopustivo si postao indolentan, lenj i pasivan, kao da sebe gledam u mladosti. Nismo u tebi više prepoznali ni promil bilo kakvog pregnuća! I život ti je samo ispostavio račun… kao što će i njima.

- I šta ćete kada i ako srušite nekim čudom Babylon?

Na to mu Hadžija odgovori jednim širokim i spontanim sokratovskim pokretom ruke i pogledom uprtim ka ovom prelepom zvezdanom plaštu nad nama.

- Štedi snagu! Ovaj dijalog treba da ostane nedovršen, kao svaki pravi dijalog, kao svaka čestita menipska satira! A iz groteske, baš onakve kakvu tvoj život predstavlja, rađa se preokret, kao što vaskrsenje nastaje u dubinama smrti!

Dugo su se gledali. I na Strahinjinom licu se stade raspoznavati davnašnji beleg vatrenog pogleda tigra, dok mu je kroz mozak sve jače brujalo bezbroj puta ponovljeno pitanje, lagano se pretvarajući u neizdržljivost:

- Dakle, koja ti je poslednja želja… Tvoja poslednja želja… Poslednja želja…

 

*                                                *                                                 *

 

Koračala je hodnikom svoje zgrade, gipkog i gracioznog hoda i plemenitog izgleda – visoka i prave kičme, duge ravne crne kose i negovanog tena – izgledala je kao kakva egipatska kraljica. Sigurnim i odmerenim korakom, koji nikada nije trošio mnogo vremena na okolišanja i preduga razmišljanja, stuštila se prema ulaznim vratima svog stana. Želela je da se to samo završi, bez ikakvog ceremonijala i suvišnih reči. Strahinja je bio čovek koga je volela, onoliko koliko je mogla u sebi poroditi ljubavi za nekog u koga nije bila zaljubljena. Bio je naizgled ono što je u određenom trenutku njoj odgovaralo – prijatelj, saputnik, partner čije je prste toliko volela da oseti na svome vratu, nežan i strastan ljubavnik sa kojim je proživela neke od najlepših trenutaka svog života; na prvi pogled pitom i lak, ali zapravo veoma svojeglav, zadrt, čak i bahat u pojedinim trenucima. No, kako god, sad je naprosto dosta – čovek jednostavno oseti potrebu za izvesnim prelazom i preskočiti barijeru joj se trenutno činilo toliko važnim da gotovo nije mogla disati od veličine tog pritiska. Zato je želela da ovaj neminovni susret samo prođe i da nakon uzetih stvari iskreno, sad već bivšem suprugu, poželi sve najbolje i izađe napolje, isto onako lako kako je to pre sa momcima činila. Oh, tako joj je prijala pomisao na slobodu.

Ne, to nije bila stvar razmaženosti i promiskuiteta. Jelena je naprosto bila lepotica, kojoj se realno, malo šta moglo zameriti. Svoju neprozirnu masku domine, ona je još u mladosti izgradila. Pa kako drugačije! Takva lepotica drugačije naprosto ne bi mogla da živi od silnih udvarača i napasnika. Pa ipak, oni kojima estetika i suptilnost ništa ne znače u životu, nadalje su umeli biti agresivni, no oni koji su, u jednom opštem smislu, mogli biti danas-sutra Jelenina ciljna grupa, uzmicali su samom njenom pojavom od njene blizine i neposrednijeg upoznavanja i tako joj ostavljali prostor da ona kontroliše igru.

A Strahinja, Strahinja je prišao da bi se igrao. Tako joj je budio neki majčinski instinkt. O, bio je on tako smešan i drag u njenom sećanju. Upravo njegova nepretencioznost (ili veoma podlo skrivana namera) bila je za nju formula koja dobija. Ali vreme, stari ubica smisla svake igre, je bilo ipak neumitno. Svi njegovi strahovi, nesigurnosti i dečačke nezrelosti kao da su se u jednom kratkom intervalu sručili na nju – postajala ih je svesna čak i kada su bili posredni, čak i kada bi se ticali nekih sitnica. Od pre nekog vremena ta zapažanja su se pretvorila u jasnu misao u njenoj lepoj glavi o tome da ga prestaje voleti i da se nekako bahato nakačio na njen život i zaprečio njen put. Nesvikla na duga razmišljanja i bez želje za kontemplacijom, jednostavno je rešila da ga iz svog života ukloni, proglašavajući ga greškom i propustom. Ništa ih zapravo, osim seksa koji je nekad bio fantastičan, a koji je potom i sam uplovio u mirne vode neizdržive rutine, nije ni vezivalo. Brak po sebi, za nju, nije bio doživljavan kao neka sveta stvar i obaveza. Dece nisu imali, a kao da su već dugo prećutno oboje preskakali tu temu. Uostalom, pomislila je otključavajući nekadašnji zajednički dom, to je sve sada stvar prošlosti…

Prvo je ugledala opuške od cigareta duž čitavog hodnika koji je vodio u spavaću sobu. Stvari koje je teškom mukom prepoznavala su bile razbacane i polomljene, neuredno gurnute u stranu, celom dužinom pobočnih zidova. Zatekla je Strahinju izvaljenog na fotelji, zagledanog kroz otvorene prozore. Za razliku od unutrašnjosti stana, koja je u Jeleninoj glavi naličila unutarnjosti Strahinjine svesti, ali i njenom narastajućem strahu, njegovo telo je bilo uredno i, očigledno, tek okupano – bio je polunag.

- Neću biti tu neko vreme, Jelena – iznenadio ju je njegov siguran ton. Ostavljam ti stan na čuvanje i upotrebu. Uostalom, to je i tvoj stan. Oh, oprosti na ovom rusvaju, nisam stigao da pospremim. Ali u kredencu ćeš pronaći novac koji će biti dovoljan za sve neophodne popravke.

Ustao je, poput mačke, sa fotelje i iz obližnjeg plakara počeo da vadi odeću koju će obući. Jelena je samo sela na neraspremljen krevet i u čudu posmatrala čoveka, koga je mislila da poznaje u dušu.

-          A gde to ideš? – nakon pauze prozbori Jelena.

-          Na sigurno mesto. By the way, je li ti otac izašao iz firme?

-          Ne znam. Ostao je iza mene. Zašto?

-          Javi mu da se hitno izgubi odande i neka povede sa sobom i portira.

-          Ma šta ovo treba da znači? Strahinja, zaboga, šta to radiš?

-    Jelena… – reče joj otmeno, navlačeći crne pantalone i čarape. Kao prvo: voleo sam te i još dugo ću te voleti, ali ću se morati naučiti životu bez tebe. Drugo: znam za sve tvoje avanture i izbore i ne krivim te ni u čemu. Uostalom – dodade kroz osmeh, nakon što ju je dugo posmatrao – piratski brod nije dobro mesto za ženu. Treće: zovi banku da proveriš da li su svi otišli kući.

Jelena je već ukucavala broj u telefon, želeći na taj način dobiti ponešto na vremenu. Gledala je čoveka pred njom i ni u najraspusnijim svojim strahovima, kojih nije ni bilo mnogo, nije mogla predvideti onu metamorfozu koja se pred njenim očima dešavala.

- Ka… kažu da su svi napustili posao. Dojavljeno je da je postavljena bomba. Otac je ionako trebalo da se danas sastane sa Alijom u vezi s kupoprodajnim ugovorom – zamuckivala je Jelena, u čudu posmatrajući priliku koja je narastala pred njom, svu u crnom, sa velikom karikom s ezoterijskim runama u levom uvetu.

- Ko si ti, Strahinja? – samo je stigla, ne prepoznavajući urbanu legendu naspram nje, da proslovi iz stegnutog grla.

- Ja sam onaj koga je Proviđenje načinilo kao poslednju želju i mogućnost – odgovori joj stamena, muževna pojava, poslavši joj jedan zaljubljeni pogled i rukom poljubac, čiji je sigurni i samodovoljni osmeh uskoro zakrilio široki obod njegovog šešira, dok je izlazio, možda zauvek, praćen unezverenim Jeleninim pogledom u kome se caklila jedna suzica ponovo pronađene zaljubljenosti, uz zvuke nastupajuće eksplozije…

 

*                                               *                                                 *

 

Dok se šetao bulevarom kojim je odjekivao zvuk mnogobrojnih policijskih sirena, siguran u svoj korak i čuvenu „Jazbinu” – odredište kome se uputio, naučivši iz Poovih priča i odabranih filmova da je najsigurnija zaštita ona koja je najočiglednija, Strahinja je razmišljao, uvlačeći dim nove cigarete, kao da mu je poslednji, zaokružujući svoje misli ljubavlju, kao i uvek nakon dobro obavljenog posla: nije bilo bitno to što je on slavni Kara-Hadžija, niti je bilo bitno to što će se svet njegove sredine i okruženja, kao i njegov život sa svim svojim okolnostima, od ovog trenutka potpuno izmestiti i promeniti, odvodeći njega i sredinu u kojoj se nalazi u neodoljivi šarm neizvesnosti i novine, nije bilo bitno čak ni to što će morati napustiti, na duže vreme, u najboljem slučaju, ženu koju je istinski voleo i kraj čijih nogu bi sasvim sretan skapao, zbog koje je dečački možda sve ovo i radio, ispunjavajući svoj panovski san i usmeravajući svoju krmu na prostrano slobodno more – ono što je zaista bilo bitno jeste da ni soba u kojoj je Strahinja upravo završavao svoju dogorelu cigaretu, što mu je već neko vreme pekla prste, čuvši prvo zvuk ključa u bravi, a potom i graciozne korake svoje supruge, odlučan da nešto, konačno, izmeni u svome životu, požurivši da im naspe po dve čaše hladnog vina, zapravo nikad nije ni postojala, jer se u stvari nalazi u najzabitijim predelima i najudaljenijim arhipelazima jednog ljudskog srca, čiji su je damari i izgradili – i sama je Univerzum sav…

 

(1998)

Comments (5)