Categorized | Nova proza

Biblioteke i kulturni turizam gradova

Posted on 24 May 2012 by heroji

Aleksandar Radović

U trenucima dok su se supruga i ćerka provodile na primorju, profesor Pavle Majstorović nastavio je da u tišini svog prestoničkog doma piše za „Kristal” o temama za koje je najšira javnosti imala samo reči hvale. Feljton u tiražnom dnevniku ispunio je očekivanja uredništva lista, a tekstovi o našim muzejima i bibliotekama čitaocima su pružili sasvim nov pogled na nacionalnu istoriju. Kao prvorazredno otkiće odjeknula je informacija da je prvobitni fond Narodnog muzeja u Beogradu bila privatna kolekcija Eriha Šlomovića o kojem je kasnije pisao i Momo Kapor…
Uporedo s tim, profesor Majstorović je pripremao i ispitna pitanja za septembarski rok. U skladu s reformisanim programima morao je dobro da se pripremi za svaki susret sa studentima, a oni su znali da često menja ispitne kombinacije.
Svakodnevno je odlazio na otvoreni bazen u renoviranom sportskom centru da bi koliko-toliko nadomestio činjenicu da ni ove godine nije otišao na letovanje.
Nadam se da se Ljilja i Jelena lepo provode, moram ih popodne nazvati – rekao je u sebi Paja i krenuo ka „Koloseumu”…
Na ulazu u kompleks otvorenih bazena primetio je da ga jedna žena znatiželjno posmatra. Čak i kada su ušli na kupalište nastavila je da s vremena na vreme skreće pogled u njegovom pravcu.
– Profesore Majstoroviću, da li ste to vi? Prosto ne mogu da verujem… Danima čitam Vaš feljton u „Kristalu” i mislim o… – nastavila je da priča crnokosa dama u šarenom kupaćem kostimu.
– Ali verujte, ja Vas uopšte ne poznajem! Tačno je da pišem za „Kristal”, ali ništa više od toga – nastojao je profesor da odagna svoju zbunjenost time što je pružio ruku nepoznatoj ženi.
– Tako mi je žao ako sam Vas prepala! Ja sam Slavica Dražić s Prirodno-matematičkog fakulteta, predajem Turističku geografiju – pokušala je gospođa Dražić da popravi utisak u očima profesora Pavla Majstorovića.


Od trenutka kada je izgovorila svoje ime, Paja je utonuo u misli. Kao kroz maglu se sećao jednog davnog seminara na Paliću na kojem je upoznao koleginicu Slavicu. Sve ju je slabije slušao, ali je pogled prikovao za parčiće tkanine…
– Da, skup organizuje Privredna komora Pančeva i Turistička organizacija tog grada, a Departman za geografiju PMF koji predstavljamo Milica Savić i ja… – nastavila je profesorka Slavica Dražić da priča o stručnom delu skupa.
– Slavice, molim Vas da mi što pre pošaljete program skupa, jer trenutno ne mogu sve to da zapamtim – bile su poslednje reči profesora Pavla Majstorovića, pre nego što je još jednom zaplivao u olimpijskom bazenu.
I zaista, koleginica Dražić je održala obećanje. Predveče je, uključivši kompjuter, profesor ugledao nekoliko mejlova i link za prijavu za septembarski seminar u Pančevu. Još na bazenu, dok je na jedvite jade pratio Slavičine reči, bilo mu je jasno da će imati o čemu da piše za stručni skup u svom rodnom gradu. Jer, uverio se profesor Majstorović, tema je bila multidisciplinarna, tako da pokrije i njegova interesovanja. Na sredini internet stranice skupa pisalo je: ULOGA BIBLIOTEKA U KULTURNOM TURIZMU GRADOVA, a rok za prijavu isticao je tek za dve nedelje…
Najbolji poznavaoci istorije grada na Tamišu, kako su Pančevo često opisivali nemaštoviti novinari, bili su, znao je to dobro profesor Pavle Majstorović, Mihovil Tomandl, Dimitrije Mita Rankov i Žarko Vojnović. Još kao učenik starijih razreda gimnazije „Uroš Predić” za zanimanjem je čitao Tomandlovu Istoriju Pančeva, ponovo objavljenu pre nekoliko godina.

U izložbenom katalogu koji mu je poslao prijatelj Nikola Nikodijević iz Biblioteke Matice srpske zapisano je da „varoš nakraj sveta”, kako je Pančevo imenovano u mnogim literarnim spisima, datira iz 1153. godine. Autori knjižice o istoriji pančevačke likovne scene, profesor Tomandl i Rajko L. Veselinović, označili su slikarske opuse Paje Jovanovića, Uroša Predića i Titeljanina Stojana Trumića kao vrhunce nacionalne istorije umetnosti.

– Pa tebe uopšte ne zanima kako smo se proveli na moru! Ove godine nije došao ni  gospodin Jelovac… – prekinula je tok profesorove misli Ljilja Majstorović, dok je kopirala fotografije iz fotoaparata na Jelenin laptop.

– Da, rekla si da je bilo sjajno, sigurno vam nije bilo dosadno – rekao je Paja pogledavši u Ljiljom pravcu.

 – Pišem tekst o Pančevu, čekaj, gde je ona Mitina bibliografija? – upitao je profesor ženu koja je na ove njegove reči demonstrativno napustila dnevnu sobu.

– Ja sam jedna obična bankarska službenica i pojma nemam o tim tvojim bibliografijama… Pozvala sam večeras Dragicu na večeru i imaš još sat vremena da skupiš sa stola te knjižurine – orio se Ljiljin glas iz druge sobe.

– Da li ti ovo treba, Tomandl? – tresnula je gospođa Majstorović na ovalni sto prvi tom Srpskog pozorišta u Vojvodini iz 1953. godine.

– Da, draga – poslužio se replikom iz jednog davnog crtanog filma profesor Pavle Majstorović i nastavio da istražuje….

Uporno je tražio broj Informatora, godišnjaka Istorijskog arhiva u Pančevu u kojem je 1983. godine štampan Bibliografski pregled listova i časopisa štampanih u Pančevu u periodu od 1868. do 1941.

Mogli bismo samo nagađati koje su knjige u drevna vremena dospevale u Pančevo – pročitao je Paja deo uvodnog teksta u knjizi Žarka Vojnovića Rađanje slovesnog grada. Iako autora nije lično poznavao, jer je već trideset godina živeo van Pančeva, čitajući Vojnovićevu knjigu, Paja se uverio da je autor pouzdan tumač istorije grada u kojem je živeo do svoje osamnaeste godine.  Kako je pisalo na koricama knjige, Vojnović, taj bibliotekar Zavičajnog odeljenja tamošnje gradske biblioteke, do detalja je proučio pisane tragove o naselju u kojem je živeo do početka studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Moram što pre da upoznam tog Vojnovića, kada već nisam Mihovila Tomandla – reče Paja sebi u bradu i nastavi da zapisuje u svesku Vojnovićeve reči: U manastiru Vojlovici, naime, godine 1567. nastaje još jedan dragocen dokument: reč je o zapisu kaligrafa Kozme na sopstvenom rukopisu jednog mineja za januar…

Za trenutak profesor Pavle Majstorović prekinuo je čitanje kataloga starih knjiga Gradske biblioteke Pančevo, kako je glasio podnaslov knjige, i krenuo prema fiksnom telefonu u drugoj sobi.

Kada je završio razgovor sa gospođom Dražić, profesor je nastavio sa čitanjem i beleženjem istorije grada u kojem je jednog davnog leta upoznao i Ljiljanu Petković…

Ipak, umesto uspomena, Paja se vratio Vojnovićevom tekstu. Bibliotekar je pisao da će tek izučavanje prošlosti manastira Vojlovice (danas se nalazi u grotesknom zarobljeništvu pančevačke Rafinerije nafte, navodi Vojnović) i biblioteke Crkvene opštine Pančevo dati odgovor na pitanje o istorijatu knjige na prostorima Južnog Banata.

Sutradan oko pet popodne, profesor Istorije biblioteka na Filozofskom fakultetu u Beogradu približavao se pančevačkom restoranu „Zanzibar”. Upravo bi ovde, u ulici Svetozara Miletića,  trebalo da za desetak minuta dođe Pajina koleginica Slavica i da ga upozna se autorom knjige iz koje je nastavio da čita: Kao mesto u Vojnoj granici, Pančevo je bilo sedište vojnog garnizona, i zato se u spiskovima prenumeranata susreću ljudi brojnih oficirskih zvanja i zanimanja… Trgovci i zanatlije – Plevicki, Barići, Vlahovići,Josifovići, Kranjčevići, Varsani, Živanovići i mnogi drugi čijih naslednika u Pančevu početkom 21. veka odavno već manje-više nema, zajedno sa nekoliko plemićkih posedničkih porodica, bili su temelj za stvaranje i uspon pančevačke građanske klase.

– Dobar dan, profesore! Veoma mi je drago što ste pristali da dođete večeras u Pančevo – obratio se profesoru Majstoroviću bibliotekar Žarko Vojnović.

– I meni je veliko zadovoljstvo što ću kao članica Organizacionog odbora skupa za mesec dana da ugostim vas dvojicu i još pedeset stručnjaka koji će pričati o istoriji naših gradova – spretno se na Žarkove reči nadovezala  profesorka Slavica Dražić.

– O kulturnom turizmu se sve više priča…– nastavila je ona.

Kao znak raspoznavanja, Paja je pred Žarka izneo knjigu Rađanje slovesnog grada za koju je autor dobio stručne nagrade. Umesto „Kristala”, profesor je gospodinu Vojnoviću poklonio primerke svoje knjige Književnost srednjovekovne Srbije, koja je objavljena pre dve godine.

– Pročitao sam predgovor u tvojoj knjizi, ali mi neke stvari nisu baš najjasnije. Pokušavam da napišem tekst o našim književnim centrima tokom druge polovine XIX veka – započeo je Pavle da iznosi ideje o tekstu za skup koji će se u Pančevu održati 23. i 24. septembra.

– Profesore, potpuno razumem Vašu nameru – rekao je tada Žarko Vojnović i iz torbe izvadio knjigu na kojoj je prethodno napisao posvetu. Bila je to publikacija Iz Sparte svetlost to jest Život i podvizi Kamenka i Pavla braće Jovanovića, u kojoj je izložen istorijat srpskog izdavaštva i knjižarstva od 1872. godine, kada preduzimljivi Pančevci započinju kulturnu misiju „prosveštenija”.

– Dragi Žarko, sada će biti sasvim lako napisati tekst za stručni seminar u gradu za koji me vežu tako lepe uspomene – ustavši od stola, profesor Pavle Majstorović pozdravio je gospođu Dražić i gospodina Vojnovića.

Izašavši za govornicu u sali Gradske biblioteke u Pančevu, ugledni profesor nacionalne istorije i ustanova kulture u Kneževini Srbiji i Južnoj Ugarskoj počeo je izlaganje sledećim rečima: – Pripovedač Darelovog Aleksandrijskog kvarteta zapisao je da „grad poluizmišljen, počinje i završava u nama, koreni su mu smešteni u naše sećanje”. Koreni naših izdavačkih centara, Pančeva, Novog Sada, Beograda i drugih smešteni su…

Related posts:

Došli su da me odvedu
Unutrašnji govor I
9 sekundi pred kihanj

1 Comments For This Post

  1. Pink Frojd Says:

    Informativno i inspirativno…

Ostavi komentar