Na Čatov rođendan

Posted on 26 July 2012 by heroji

Pero Zubac

Ovaj zapis pojaviće se u novinama na dan rođenja Geze Čata (Csáth Géza, 1887–1919), 13. februara. U mojoj arhivi koju zovem subotičke teme, nekoliko knjiga i časopisa odavno čeka da ih se dotaknem. To što tekst pišem desetog a pojaviće se trinaestog februara slučajno je, sa datumom rođenja Geze Čata suočio sam se dok sam posmatrao jednu njegovu fotografiju iz knjige „U nepoznatoj kući” („Osvit”, Subotica, 1989) sa koje me gleda lepo, produhovljeno lice čoveka za koga bi se, kad se o njemu ne bi ponešto i znalo, moglo reći da predstavlja jednog u sebe sigurnog i spokojnog čoveka.

Godinama tragam za fotografijama moga miljenika pesnika Georga Trakla (1887–1914) i pre nekoliko dana našao sam u crnogorskoj reviji „Ovdje”, uz obimni esej Boška Tomaševića, nekoliko Traklovih fotografija, međ kojima je i jedna na kojoj je pesnik u uniformi sanitetskog oficira austrougarske armade, zagledan negde u daljinu, u spokoj ili nespokoj, u ništavilo ili zvezdu koju je video u tmini vremena.

Čat i Trakl su vršnjaci, Trakl se ubio većom količinom morfina, pretpostavlja se, pet godina ranije od Čata, koji se, bežeći iz psihijatrijskog odeljenja subotičke bolnice, naišavši na vojnike na granici, otrovao naglim uzimanjem veće doze pantopona. Oba su bili morfinisti i u toj opojnoj drogi nalazili su razrešenje za sav svoj neuspeh utemeljenja u tokove života vremena kome odistinski nisu pripadali.

Geza Čat, za mlađe čitaoce namenjujem ove redove, rodio se u Subotici kao prvenac u porodici uglednog advokata dr Jožefa Brenera (Brenner József) i Etelke Deči (Decsy Etelka). U rodnom je proveo spokojno i sretno detinjstvo i maturirao godine 1904. U roku, već 1909.godine završio je studije na Medicinskom fakultetu u Budimpešti i odmah se, kao neurolog, zaposlio na jednoj peštanskoj klinici.

Znalci dela i života Čatovog, pronašli su podatke da je morfijum počeo da uzima 1910. godine. Za trajanja Prvog svetskog rata kao lekar radio je u nekoliko manjih mesta, 1913. godine na Paliću, a od kraja 1917. godine u Riđici. U julu 1919. godine leči se od narkomanije u bolnici u Baji, odakle beži i u trenucima nervnog rastrojstva ubija svoju suprugu, pa ga hospitalizuju u bolnici rodnog grada, odakle u begu pokušava svoje poslednje putovanje.

Mnogo je za života napisao Čat Geza. Ogledao se sa uspehom u kritici i esejistici, bio je izuzetan novelista. Napisao je nekoliko studija, nekoliko pozorišnih komada i velik broj članaka.

I Georg Trakl je bio medicinar. Obojica su, dakle, znali šta je moć droge i svesno su ušli u rizik isprobavanja njene snage i svoje snage. Čat je rano ostao bez majke, u svojoj osmoj godini, i pretpostavka je da je njegov docniji morfinizam uzrokovala stalna prisutnost osamljenosti. U svojim autobiografskim zapisima kaže: „Bio sam okretan mali dečak koji dobro uči, ali kada bih mnogo trčao osećao bih probadanje ispod rebara, pa bih tada pipajući slabine usporavao trčanje. Jako sam voleo da trčim. To je bio moj normalni način saobraćanja. Bio sam osetljiv na ugljen dioksid. Dobro se sećam da sam se pola sata pre završetka nastave u osnovnoj školi često veoma slabo osećao, naprosto sam besneo od nestrpljivosti.”

Čat se plašio od tuberkuloze, o čemu svedoči i rečenica iz prethodnog pasusa, a kao sestrić Kostolanjijev (Dezső Kosztolányi) bio je upućen i u Kostolanjijev strah od raka. Iz njihove prepiske da se sagledati strašno predosećanje katalizmi koje su pretile ljudima u prvim decenijama dvadesetog veka. Čat je izvrsno svirao klavir i bio jedan od najlucidnijih muzičkih kritičara, ali ni muzika, moćna sestra poezije, nije ga spasila od beznađa. Bio je osetljiv, vrlo osetljiv. Zoltan Der piše: „Zaštićena i temperirana sredina u kojoj je proveo svoje detinjstvo samo je potencirala tu njegovu osetljivost.

Imendanske proslave koje je priređivala baka, palićki izleti, letovanja, zajednička druženja mnogo rođačke dece, igre, nastupanja su u njemu nagomilali mnoštvo doživljaja za ceo jedan život.”

Evo i jedne tipične subotičke rečenice Čatove: „Jako sam voleo da vozim bicikl, ali me je ljutilo što ne podnosim postojaniji, brzi tempo.”

Sem pomenute Čatove knjige priča rado sam čitao njegov „Dnevnik jednog morfiniste”. Za kraj ovog mekog zapisa podsećanja na Čata, odabrao sam delič iz priče Subotnje veče koje mene tako toplo podseća na neka moja mirna podneva i predvečerja, retka, u Subotici:

„Tatini se u čistoj sobi počinju polako spremati. Zatvaraju klavir, gase lampu i polako, zagrljeni, dolaze u naše sobe. Dobro čujem kada tata posle nalije sebi vode, vrati bokal na mesto, i pije. Nakon toga se Peščani čovek na zidu izdužuje, postaje veći – sad već svi moraju da spavaju. Tata kaže: ‘Sutra ujutru ću sam kupiti na pijaci karfiol.’ Mama mu nešto odgovara, ali to ne može više da se čuje. Zatim tata sa svećom prolazi kroz sve sobe. Proverava da li su vrata zaključana, a onda i on leže u krevet. Sada su već svi legli.

Peščani čovek, ogromni Peščani čovek, šćućuren na ivici kreveta – ozbiljno motri…” (u prevodu Lazara Markovića i Tomislava Vojnića).

Ovo što zapisah neka bude umesto cveta pod lepu bistu Čatovu u malenom subotičkom parku.

Related posts:

Slavko Vorkapić
Velika Mira Trailović
Nova Aleksandrijska biblioteka

1 Comments For This Post

  1. Vesela Says:

    Pero Zubac piše predivne eseje! Samo velik pesnik može tako da razume drugog pisca…

Ostavi komentar