Tag Archive | "Breton"

Tags: , , , , , , , , ,

Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

Posted on 06 December 2014 by heroji

    Siniša I. Kovačević

    Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

 

Povodom 60. godišnjice objavljivanja „Imaginarnog muzeja“ („Le Musée imaginaire“, 1954), u Francuskoj se i ove godine nastavljaju programi u znak sećanja na Andrea Malroa (1901-1976), pisca, teoretičara umetnosti, čuvenog ministra kulture, ali i buntovnika, revolucionara koji je u mlađim danima neposredno učestvovao u burnim zbivanjima svoga vremena.

Jubilej povodom objavljivanja Malroovog čuvenog dela, ne prati pompa kao 1996. kada su povodom 20. godišnjice smrti zemni ostaci velikana preneti u Panteon. Tako se jedan od najznamenitijih i najkontroverznijih svedoka 20. veka pridružio besmrtnicima koji počivaju pod kupolom ovog monumentalnog zdanja, u neposrednoj blizini drevne Sorbone.

Malro je bio Parižanin po rođenju, međutim, on je i simbolično, jednako kao i stvarno, bio pravi izdanak francuske prestonice, tog centra duha i svih manifestacija duha, grada u kojem se „kafane i knjižare dodiruju“. Nakon što je maturirao u jednoj od slavnijih pariskih gimnazija, Malro se bavi izučavanjem dalekoistočnih jezika i kultura. U to vreme počeo je da se druži sa već istaknutim figurama francuske umetničke scene – Pablom Pikasom, Andre Židom, Maksom Žakobom. Upravo na njihov podsticaj počinje da piše, tako da već kao devetnaestogodišnjak objavljuje prvi esej pod nazivom „O kubističkoj poeziji“.

Od čega je živeo ? Od knjiga. Govorilo se da je kod bukinista, na kejovima Sene, pronalazio retka bibliofilska izdanja i preprodavao ih specijalizovanim knjižarama. U godinama siromaštva, posle Prvog svetskog rata, luksuz i umetnost su na ceni. Tako i mladi Malro, „stručnjak za istočne civilizacije“, dolazi na ideju da otputuje u Kambodžu i spase od zaborava i propadanja skulpture sa jednog budističkog hrama. Kada je postao sumnjiv vlastima i dospeo u zatvor, iz Pariza stiže peticija kojom se zahteva neizostavno oslobađanje „buduće nade francuske književnosti“. Među potpisnicima su Breton, Žid, braća Galimar i drugi.

Ovom epizodom otvara se avanturistička storija krcata podvizima i preokretima, podržana moralno-političkim stavovima i protkana solidnom armaturom literarnog dela. Na gotovo svim putovanjima po Dalekom istoku Malro ima problema sa kolonijalnim vlastima. Poznato je njegovo pomaganje kineske revolucije, naročito nastojanja da se iz Šangaja proteraju japanski i zapadni kapitalisti. Hitlerov dolazak na vlast, na početku nije previše uzdrmao evropsku intelektualnu elitu. Malro je, međutim, bio izuzetak i na nacizam je upozoravao još 1935. u svom delu „Vreme prezira“. Aktivno učestvuje u borbi španskih republikanaca, delujući kao pilot i komandant internacionalne eskadrile „Espanja“.

Tokom Drugog svetskog rata uključuje se u borbu protiv nacista, najpre kao običan vojnik a kasnije kao komandant brigade Alzas-Loren. Kada je već ovenčan dvostrukom slavom – velikog pisca i ratnog heroja, upoznaje generala De Gola. Bio je to izuzetno važan susret jer će Malro do kraja života ostati njegov odani prijatelj, saradnik i poštovalac.

U privremenoj vladi (1945-1946) on je bio ministar informisanja, a kasnije je punih deset godina (1959-1969) bio ministar kulture. Malro je postao etalon prema kojem će se ubuduće meriti uspešnost svih kojima je poveren ovaj značajan državni resor. Izuzev njega, danas se pominju samo dve velike ličnosti koje su bile na čelu svojih Ministarstava kulture – Horhe Semprun (španski pisac, ministar u vladi Felipea Gonzaleza) i Melina Merkuri.

Malro,_prednji_korični_li st

            Malroa je privlačio fenomen umetnosti. U delima „Imaginarni muzej“ i „Umetničko stvaranje“ iznosi svoja razmišljanja o različitim vidovima ljudske kreativnosti. Njegov program obuhvatio je sprovođenje utvrđenih zadataka u okviru radija, televizije, pozorišta i svih drugih ustanova od kulturnog značaja za zemlju. Malroovo ministrovanje zapamćeno je najviše po zalaganju za obnovu spomenika arhitekture, promovisanju moderne umetnosti i otvaranju svojevrsnih centara kulture po celoj Francuskoj.

Kada je general De Gol 1959. bio izabran za predsednika Republike, dobio je u nasleđe zemlju u vrlo teškom stanju. Prestonica Pariz, nekada sjajna i blistava metropola iz epohe bel epoka nalazila se u žalosnom stanju. Grad je bio prljav, zapušten, siv, sa spomenicima i javnim zgradama oštećenim zubom vremena, dugog trajanja, vlažne klime i opšte nebrige. Sa fasada crkve Notr Dam otpadali su čitavi delovi dekorativnih elemenata. Ništa bolje stanje nije bilo ni sa opštom arhitekturom svih ostalih pariskih zgrada.

Malro je imao potpunu slobodu da politiku na polju opšte kulture i obnove Pariza sprovede u delo. Obrazovao je stručni umetnički savet koji je bio sastavljen od najpozvanijih intelektualaca, umetnika, arhitekata i istoričara umetnosti, restauratora, novinara. Tako su, zahvaljujući predsedniku De Golu i njegovom ministru kulture Malrou, Francuska i Pariz doživeli pravi preporod. Francuska je postala vodeća zemlja Evrope, a obnovoljeni Pariz evropska prestonica izuzetne kulturne ponude.

Grandiozan u svemu čega se poduhvati, Malro je paralelno radio na afirmaciji svojih prijatelja umetnika i na omasovljenju likovne kulture. Šagal, Brak, Mason, Pikaso, Đakometi dobijaju narudžbine finansirane iz državne kase, a Baltus postaje direktor Vile Mediči u Rimu. Malro je pokrenuo mnoge projekte restauracije dela, a predano je radio i na inostranoj prezentaciji čuvenih dela iz francuskih muzeja (omogućio je da „Mona Liza“ bude izložena u Vašingtonu, a „Miloska Venera“ u Tokiju i Kjotu).

Organizovanje izložbe „Umetnost na tlu Jugoslavije“ 1950. godine u Parizu, u velikoj meri delo je Andrea Malroa kao ministra kulture. Po izboru profesora Svetozara Radojčića (mada je za „vođu“ postavke imenovan Miroslav Krleža), u Muzeju francuskih spomenika u Palati Šajo, predstavljena je naša srednjovekovna umetnost. Izražavajući neskriveno oduševljenje freskama Sopoćana, Malro će tom prilikom izjaviti „da uzvišenijeg i lepšeg slikarstva Evropa nije imala u periodu pre Đota.“

Nepresušne energije, Malro se oglašava i učestvuje u akcijama povodom očuvanja spomeničke baštine širom sveta. Opština Cetinje je 1968. donela odluku o podizanju mauzoleja na Lovćenu prema Meštrovićevom projektu. Reagujući na ovaj birokratski akt, istoričar umetnosti Lazar Trifunović inicirao je javnu polemiku, objavivši 1969. vrlo provokativan tekst o „asirsko-vavilonskom rešenju“ čuvenog jugoslovenskog vajara. Strana štampa pažljivo je pratila ovaj događaj, a podršku očuvanju kapele na Lovćenu dali su i Andre Malro, Gabrijel Marsel, Žan Kasu i drugi stručnjaci i umetnici svetskog glasa.

Kada je Sorbona uputila apel francuskim piscima i intelektualcima da daju lični doprinos bogaćenju fondova Narodne biblioteke Srbije, razorene u nemačkom bombardovanju Srbije, Malro se odazvao tako što je biblioteci poslao rukopis svoje knjige „Glava od vulkanskog stakla“ (objavljena 1974. i posvećena Pikasu).

Ustanik protiv kolonijalnog ropstva, zapovednik internacionalne eskadrile u Španskom građanskom ratu, pukovnik u Pokretu otpora, prvi ministar za kulturu Pete republike, pisac „Nade“, „Ljudske sudbine“ i „Antimemoara“, ostavio je za sobom dubok trag. Preminuo je 23. novembra 1976. godine. Dve decenije kasnije njegovi posmtni ostaci preneti su pod krov zdanja u kojem počivaju Volter, Mirabo, Ruso, Mara, Viktor Igo, Emil Zola i drugi francuski i svetski velikani.

De Golovi i Malroovi naslednici nastavili su trasiranim putem. Svaki sledeći predsednik imao je uglednog ministra kulture, i svaki je ostavio novi spomenik ili arhitektonsko zdanje. Posle Malroa, veliki trag u resoru kulture ostavili su Žak Lang, Žak Tubon, Filip Dust-Blazi. Istovremeno, svaki od predsednika obeležio je svoj mandat nekom od monumentalnih građevina. Žorž Pompidu je podigao Kulturni centar Bobur, Žiskar d’Esten je u adaptiranoj želežničkoj stanici otvorio Muzej Orsej. Predsednik Miteran izgradio je novu operu na Bastilji i veliku piramidu u dvorištu Luvra.

Slavoluk čoveku, posvećen francuskoj prestonici za treći milenujum i velika Nacionalna biblioteka ostali su kao spomenici Miteranovog drugog mandata. Širak je otvorio most Mijo kao i Muzej Branli, čuveno delo Žana Nuvela. Za vreme Sarkozija, Francuska je dobila Dom arhitekture u Parizu. Posle ceremonije otvaranja predsednik je u Jelisejskoj palati ugostio šesnaest „krunisanih glava“ današnje arhitekture – Ričarda Rodžersa, Zahu Hadid, Rema Kolhasa, Toma Mejna i druge.

Dobra pouka kako civilizovani narodi i uređene zemlje cene svoju kulturu i brižljivo biraju ličnosti ministara koji rukovode ovom oblašću.

Comments (6)

Tags: , , ,

Opjevano zlo

Posted on 19 August 2013 by heroji

Matija Mrakovčić

 

Opjevano zlo
(Lautreamont, Maldororova pjevanja, Šareni dućan, Koprivnica.
S francuskog preveo Z. Mrkonjić)

Zahvaljujući Šarenom dućanu iz Koprivnice, tom neiscrpnom vrelu u Hrvatskoj nikada-ne-bi-to- objavili literature, izašao je hrvatski prijevod Maldororovih pjevanja Isidorea Ducassea, potpisanog kao Comte de Lautréamont. Prijevod potpisuje Zvonimir Mrkonjić, kojemu je na raspolaganju stajalo, osim izvornika, i ćirilićno izdanje beogradskoga Haosa iz 1990, čiji prijevod potpisuju Danilo Kiš i Mirjana Miočinović. Primjeraka srpskoga izdanja u Zagrebu ima točno dva, jedan je u Gradskoj knjižnici, drugi na Filozofskom fakultetu. Radi se o neosporno dobroj vijesti za književne fanatike, ali i kulturu u cjelini, o vijesti koja to nije. Posjednik sadašnjega trenutka, poput potpisnika ovih redaka, može zaista uživati u činjenici da je Maldororova pjevanja mogao čitati bez zastajkivanja zbog nedovoljne izvježbanosti oka ćirilićnome pismu ili uha francuskome jeziku, ali i zbog činjenice da je trenutak objavljivanja knjige, koja je odredila više od jedne književne i izvanknjiževne okolnosti ondašnjosti i suvremenosti, mogao zadržati samo za sebe.

Dalijev Lotreamon
U prvome redu, tekst je „začudan samogovor pisan uznemirujućim, iskidanim ritmom”. „Opjevao sam zlo”, rekao je Lautréamont za svoje djelo, a taj su fakt prenijela sva tri medijska priopćenja o izdanju – mvinfo, booksa i Novi list. Nije začudno što francuska književna institucija dugo vremena nije znala što učiniti s ovim djelom, objavljenim 1869. u Parizu, ne čudi ni činjenica što skoro stoljeće i pol nakon njegova nastanka i dalje ne znamo što ćemo s tim tekstom. Najjednostavnije ga je predstaviti kao djelo koje su „nadrealisti pozdravili kao svoga duhovnog suvremenika, a Breton proglasio najvažnijom pretečom nadrealizma”, jer znamo da su nadrealisti među prvima kojima je najlakše uskratiti interpretaciju, bivajući tako samorazumljivima a tako nerazumljivima. „Šume su ili bijele ili crne, nikad se neće spavati”, rekao je sâm Breton u jednome Manifestu. U razdoblju stvarnosne poezije (i proze) nazvati nešto samogovorom znači pretpostaviti hermetičnost jezika koji uskraćuje prosječnom čitatelju mogućnost uživanja u njemu. No da bismo nešto uopće okarakterizirali govorom (a učinili smo to i s dadaističkim pjesmama), potrebno je prepoznati ga. Skupu nasumično nabacanih fonema uskraćujemo riječ, a ako nešto proglasimo samogovorom, tada mu priznajemo da ga razumijemo kao jezik te mu samo pripisujemo autorovu samovolju da govori tako kao da se ne obraća nikome. Možda na ovome tragu treba potražiti rješenje misterija nečitanosti Lautréamonta, naime u njegovoj gotovo orgazmičkoj zaokupljenosti sobom i vlastitom seksualnom frustracijom, koja nakon nekoliko desetaka stranica, koliko god bila začahurena neobičnim poetskim slikama i jezikom koji odudara od svakodnevnoga, počinje umarati čitatelja u potrazi za sugovornikom. Oprimjerujući, iskaz jastreb koljač jaganjaca lijep kao zakon o prestanku razvitka grudi kod odraslih, čija težnja prema rastu nije u razmjeru s količinom molekula koje njihov organizam usvaja, izgubio se u visokim slojevima atmosfere, nije šuma Anke Žagar već stilska manipulacija jasnorazumljivih sintaktičkih struktura.

lautreamont
Potom, „napučenost negativnim”. Svaki se Lautréamontov koljački opis može, ako to želimo, čitati i kao poetska formulacija čovjekove nezasitne želje da bude voljen i prihvaćen, ako spomenuti Bretonov citat shvatimo ironijski, kao što bi nam ponekad bilo probitačno shvatiti čitavu avangardnu poetsku struju. Šesto poglavlje Pjevanja predstavlja nam pripovjedača koji, nakon pet poetsko-proznih odlomaka, odlučuje razviti pripovijest čvrste narativne strukture, bez gubljenja fokusa na poetskim sitnicama koje su dotada oblikovale tekst. I, napokon, eto čvrstoga uporišta. Usprkos sličnosti rukopisa, prvih pet pjavanja sada se nadaje kao meditativna dnevnička prepiska nekoliko pripovjedačevih alter-ega, bunovito snoviđenje prekinuto jutarnjim polucijama, dok šesto poglavlje nagrađuje čitatelja za trud i upornost. Ako smrt zaustavi fantastičnu mršavost mojih dugih ruku koje su kobno mijesile glinu moje književnosti, želim bar da ožalošćeni čitalac kaže sebi: „Treba mu odati priznanje. Mnogo me je zatupljivao”. Tematskim presjecanjima, reminiscencijom prošlih i anticipacijom budućih poglavlja pjevanja, zadržavajući pripovjedni fokus na onome koji samogovori, postiže se najsnažniji ironijski efekt ovih Pjevanja: tek ukoliko date priliku ovoj književnosti, možda vam postane jasno što toliko volite u onoj koju predano čitate. I zato je Lautréamont preteča, jer je predvidio vaš vlastiti književni ukus. On je najbolji učitelj hipnotizma koga znam.

Comments (2)