Tag Archive | "Hitler"

Tags: , , , , , , , , ,

Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

Posted on 06 December 2014 by heroji

    Siniša I. Kovačević

    Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

 

Povodom 60. godišnjice objavljivanja „Imaginarnog muzeja“ („Le Musée imaginaire“, 1954), u Francuskoj se i ove godine nastavljaju programi u znak sećanja na Andrea Malroa (1901-1976), pisca, teoretičara umetnosti, čuvenog ministra kulture, ali i buntovnika, revolucionara koji je u mlađim danima neposredno učestvovao u burnim zbivanjima svoga vremena.

Jubilej povodom objavljivanja Malroovog čuvenog dela, ne prati pompa kao 1996. kada su povodom 20. godišnjice smrti zemni ostaci velikana preneti u Panteon. Tako se jedan od najznamenitijih i najkontroverznijih svedoka 20. veka pridružio besmrtnicima koji počivaju pod kupolom ovog monumentalnog zdanja, u neposrednoj blizini drevne Sorbone.

Malro je bio Parižanin po rođenju, međutim, on je i simbolično, jednako kao i stvarno, bio pravi izdanak francuske prestonice, tog centra duha i svih manifestacija duha, grada u kojem se „kafane i knjižare dodiruju“. Nakon što je maturirao u jednoj od slavnijih pariskih gimnazija, Malro se bavi izučavanjem dalekoistočnih jezika i kultura. U to vreme počeo je da se druži sa već istaknutim figurama francuske umetničke scene – Pablom Pikasom, Andre Židom, Maksom Žakobom. Upravo na njihov podsticaj počinje da piše, tako da već kao devetnaestogodišnjak objavljuje prvi esej pod nazivom „O kubističkoj poeziji“.

Od čega je živeo ? Od knjiga. Govorilo se da je kod bukinista, na kejovima Sene, pronalazio retka bibliofilska izdanja i preprodavao ih specijalizovanim knjižarama. U godinama siromaštva, posle Prvog svetskog rata, luksuz i umetnost su na ceni. Tako i mladi Malro, „stručnjak za istočne civilizacije“, dolazi na ideju da otputuje u Kambodžu i spase od zaborava i propadanja skulpture sa jednog budističkog hrama. Kada je postao sumnjiv vlastima i dospeo u zatvor, iz Pariza stiže peticija kojom se zahteva neizostavno oslobađanje „buduće nade francuske književnosti“. Među potpisnicima su Breton, Žid, braća Galimar i drugi.

Ovom epizodom otvara se avanturistička storija krcata podvizima i preokretima, podržana moralno-političkim stavovima i protkana solidnom armaturom literarnog dela. Na gotovo svim putovanjima po Dalekom istoku Malro ima problema sa kolonijalnim vlastima. Poznato je njegovo pomaganje kineske revolucije, naročito nastojanja da se iz Šangaja proteraju japanski i zapadni kapitalisti. Hitlerov dolazak na vlast, na početku nije previše uzdrmao evropsku intelektualnu elitu. Malro je, međutim, bio izuzetak i na nacizam je upozoravao još 1935. u svom delu „Vreme prezira“. Aktivno učestvuje u borbi španskih republikanaca, delujući kao pilot i komandant internacionalne eskadrile „Espanja“.

Tokom Drugog svetskog rata uključuje se u borbu protiv nacista, najpre kao običan vojnik a kasnije kao komandant brigade Alzas-Loren. Kada je već ovenčan dvostrukom slavom – velikog pisca i ratnog heroja, upoznaje generala De Gola. Bio je to izuzetno važan susret jer će Malro do kraja života ostati njegov odani prijatelj, saradnik i poštovalac.

U privremenoj vladi (1945-1946) on je bio ministar informisanja, a kasnije je punih deset godina (1959-1969) bio ministar kulture. Malro je postao etalon prema kojem će se ubuduće meriti uspešnost svih kojima je poveren ovaj značajan državni resor. Izuzev njega, danas se pominju samo dve velike ličnosti koje su bile na čelu svojih Ministarstava kulture – Horhe Semprun (španski pisac, ministar u vladi Felipea Gonzaleza) i Melina Merkuri.

Malro,_prednji_korični_li st

            Malroa je privlačio fenomen umetnosti. U delima „Imaginarni muzej“ i „Umetničko stvaranje“ iznosi svoja razmišljanja o različitim vidovima ljudske kreativnosti. Njegov program obuhvatio je sprovođenje utvrđenih zadataka u okviru radija, televizije, pozorišta i svih drugih ustanova od kulturnog značaja za zemlju. Malroovo ministrovanje zapamćeno je najviše po zalaganju za obnovu spomenika arhitekture, promovisanju moderne umetnosti i otvaranju svojevrsnih centara kulture po celoj Francuskoj.

Kada je general De Gol 1959. bio izabran za predsednika Republike, dobio je u nasleđe zemlju u vrlo teškom stanju. Prestonica Pariz, nekada sjajna i blistava metropola iz epohe bel epoka nalazila se u žalosnom stanju. Grad je bio prljav, zapušten, siv, sa spomenicima i javnim zgradama oštećenim zubom vremena, dugog trajanja, vlažne klime i opšte nebrige. Sa fasada crkve Notr Dam otpadali su čitavi delovi dekorativnih elemenata. Ništa bolje stanje nije bilo ni sa opštom arhitekturom svih ostalih pariskih zgrada.

Malro je imao potpunu slobodu da politiku na polju opšte kulture i obnove Pariza sprovede u delo. Obrazovao je stručni umetnički savet koji je bio sastavljen od najpozvanijih intelektualaca, umetnika, arhitekata i istoričara umetnosti, restauratora, novinara. Tako su, zahvaljujući predsedniku De Golu i njegovom ministru kulture Malrou, Francuska i Pariz doživeli pravi preporod. Francuska je postala vodeća zemlja Evrope, a obnovoljeni Pariz evropska prestonica izuzetne kulturne ponude.

Grandiozan u svemu čega se poduhvati, Malro je paralelno radio na afirmaciji svojih prijatelja umetnika i na omasovljenju likovne kulture. Šagal, Brak, Mason, Pikaso, Đakometi dobijaju narudžbine finansirane iz državne kase, a Baltus postaje direktor Vile Mediči u Rimu. Malro je pokrenuo mnoge projekte restauracije dela, a predano je radio i na inostranoj prezentaciji čuvenih dela iz francuskih muzeja (omogućio je da „Mona Liza“ bude izložena u Vašingtonu, a „Miloska Venera“ u Tokiju i Kjotu).

Organizovanje izložbe „Umetnost na tlu Jugoslavije“ 1950. godine u Parizu, u velikoj meri delo je Andrea Malroa kao ministra kulture. Po izboru profesora Svetozara Radojčića (mada je za „vođu“ postavke imenovan Miroslav Krleža), u Muzeju francuskih spomenika u Palati Šajo, predstavljena je naša srednjovekovna umetnost. Izražavajući neskriveno oduševljenje freskama Sopoćana, Malro će tom prilikom izjaviti „da uzvišenijeg i lepšeg slikarstva Evropa nije imala u periodu pre Đota.“

Nepresušne energije, Malro se oglašava i učestvuje u akcijama povodom očuvanja spomeničke baštine širom sveta. Opština Cetinje je 1968. donela odluku o podizanju mauzoleja na Lovćenu prema Meštrovićevom projektu. Reagujući na ovaj birokratski akt, istoričar umetnosti Lazar Trifunović inicirao je javnu polemiku, objavivši 1969. vrlo provokativan tekst o „asirsko-vavilonskom rešenju“ čuvenog jugoslovenskog vajara. Strana štampa pažljivo je pratila ovaj događaj, a podršku očuvanju kapele na Lovćenu dali su i Andre Malro, Gabrijel Marsel, Žan Kasu i drugi stručnjaci i umetnici svetskog glasa.

Kada je Sorbona uputila apel francuskim piscima i intelektualcima da daju lični doprinos bogaćenju fondova Narodne biblioteke Srbije, razorene u nemačkom bombardovanju Srbije, Malro se odazvao tako što je biblioteci poslao rukopis svoje knjige „Glava od vulkanskog stakla“ (objavljena 1974. i posvećena Pikasu).

Ustanik protiv kolonijalnog ropstva, zapovednik internacionalne eskadrile u Španskom građanskom ratu, pukovnik u Pokretu otpora, prvi ministar za kulturu Pete republike, pisac „Nade“, „Ljudske sudbine“ i „Antimemoara“, ostavio je za sobom dubok trag. Preminuo je 23. novembra 1976. godine. Dve decenije kasnije njegovi posmtni ostaci preneti su pod krov zdanja u kojem počivaju Volter, Mirabo, Ruso, Mara, Viktor Igo, Emil Zola i drugi francuski i svetski velikani.

De Golovi i Malroovi naslednici nastavili su trasiranim putem. Svaki sledeći predsednik imao je uglednog ministra kulture, i svaki je ostavio novi spomenik ili arhitektonsko zdanje. Posle Malroa, veliki trag u resoru kulture ostavili su Žak Lang, Žak Tubon, Filip Dust-Blazi. Istovremeno, svaki od predsednika obeležio je svoj mandat nekom od monumentalnih građevina. Žorž Pompidu je podigao Kulturni centar Bobur, Žiskar d’Esten je u adaptiranoj želežničkoj stanici otvorio Muzej Orsej. Predsednik Miteran izgradio je novu operu na Bastilji i veliku piramidu u dvorištu Luvra.

Slavoluk čoveku, posvećen francuskoj prestonici za treći milenujum i velika Nacionalna biblioteka ostali su kao spomenici Miteranovog drugog mandata. Širak je otvorio most Mijo kao i Muzej Branli, čuveno delo Žana Nuvela. Za vreme Sarkozija, Francuska je dobila Dom arhitekture u Parizu. Posle ceremonije otvaranja predsednik je u Jelisejskoj palati ugostio šesnaest „krunisanih glava“ današnje arhitekture – Ričarda Rodžersa, Zahu Hadid, Rema Kolhasa, Toma Mejna i druge.

Dobra pouka kako civilizovani narodi i uređene zemlje cene svoju kulturu i brižljivo biraju ličnosti ministara koji rukovode ovom oblašću.

Comments (6)

Tags: , , , , , , , ,

Poslanica Ginteru Grasu

Posted on 14 April 2014 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Poslanica Ginteru Grasu

 

Her Gras,

 

„Bit pacova je trostruko razbacivanje koje transcedentalno izvire u svetskom projiciranju pacova ili u kanalizaciji”, stoji u Vašim „Psećim godinama”. Harold Pinter prepoznao je u ovom vremenu to „svetsko projiciranje pacova”. „Zarad održavanja vlasti”, kaže on, „od suštinskog je značaja da ljudi žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Dogodilo se, eto, da ste i Vi (postali) jedna od velikih laži savremenog sveta, uprkos svojoj savršenoj tehnici prikrivanja. Toliko ste se dugo borili protiv sebe i stekli veliku slavu, krijući ko ste! Zakopano sećanje je kao zakopana kost za koju ne znamo u koju smo je rupu zakopali. Ali vreme oglođe i tu „kurjačku spilju” pamćenja. I očas, uvidimo koliko smo duboko i trajno u kolopletu „psećih godina”. Ili pacovštine veka.

„Istina, pacov truli i bez pacovštine, ali nikada pacovluk ne može da bitiše bez pacova.” Reči Vašeg junaka, dragi Gintere.

Godina 1999. je prelomna godina u našim životima. Vi ste dobili Nobelovu nagradu za književnost, mi smo dobili bombe (redosled je obrnut, i, sigurno, slučajnost) koje ste Vi opravdali svojim govorom. Bilo je to 26. marta, u Gradskoj biblioteci, u okviru sajma knjiga, u Lajpcigu. Pravo vreme i pravo mesto za komandu jednog pisca! I pravi grad. U Lajpcigu je „Vuk, Stefanov sin, Srbin” piše veliki Gete u članku „Srpska književnost”, „u godinama 1823. i 1824. štampao tri sveske narodnih pesama u originalu”… koje se „mogu staviti uz ’Pesmu nad pesmama’”.

Vidite gospodine Gras, mi ovde imamo pravo na nešto drugačiji pristup Vašem „otkriću”, i Vašoj poslanici Srbima, toliko drugačijoj od „Srpske poslanice” koju je dan posle bombardovanja Beograda napisao Bertold Breht („Padoše tvoje bombe i napraviše jame, / Veće od naših srušenih kuća…”). Nas ste zadužili. Ovde su ljudi ginuli. I ta činjenica ne dopušta metafore i okolišenja. Komande se ne menjaju vekovima, ni prizori koji ostaju iza komandi, slični onima koje Vi opisujete u svom dnevniku. Čitali smo Remarka, kojeg navodite, čitali smo i našeg Crnjanskog, i „Magnum krimen” smo čitali, Viktora Novaka, znamo to iz mnogih drugih knjiga, ali citiraćemo kako mladi esesovac Gras, pripadnik elitne jedinice „Jerg fon Grundsberg” mnogo godina kasnije, u svom dnevniku „Pri guljenju crnog luka”, doživljava svoje stradanje: „Strah je zagospodario mojim bićem… Oko mene se pružao prizor pustoši… Među mrtvima su puzali preživeli, ili su stajali kao i ja, skamenjeni od straha…. Pogled mi je bio ustremljen ka lešu momka čiji je grudni koš bio potpuno otvoren… Gledao sam u njegova creva i okruglo lice koje se, učinilo mi se, u trenutku smrti smanjilo…”

Zamenite imena gradova, gospodine Gras, upišite umesto gradova i sela iz Vašeg dnevnika, Grdelica, Niš, Aleksinac, Varvarin, Batajnica, Ralja, i dobićete prizore koje opisujete.

Svetska javnost će se, bez sumnje, dugo baviti vašom esesovskom prošlošću i raspraviti da li ste krivi što ste ćutali 60 godina i licemerno sudili drugima, perući svoje „pseće godine koje grizu jedna drugu za rep.” Pretpostavljam da Vam neće verovati samo na reč, nego da će Centar „Simon Vizental”, ipak, pokrenuti temeljniju istragu. Ali, jedno je sigurno, gospodine Gras, krivi ste zbog toga što ste pristali uz novi fašizam 1999. godine, što ste biranim rečima blagoslovili operaciju „Milosrdni anđeo”, koja tako podseća na operacije iz 1939. godine. („…Ako i svi iznevere, mi, međutim ostajemo verni.”)

Grass, 1944

Ima previše dokaza za to, barem danas, sedam godina kasnije. Čitajte Handkea, čitajte Brehta, čitajte Pintera, čitajte Solženjicina, čitajte Čomskog. Prelistajte druge knjige. Čitajte Viktora Igoa iz 1871. (članak „Za Srbiju”) i dnevnik Dostojevskog iz 1877. (o „prokletim interesima evropske civilizacije”); Migela de Unamuna iz 1918. (članak „Za srpski narod”); Malroa i njegovo pismo Narodnoj biblioteci Srbije: „Dok su, u najmračnijim časovima poslednjeg rata, posle Varšave, Roterdama i Denkerka, preostali narodi predavali Trojnom paktu svoju sudbinu i svoju teritoriju”, piše Malro, „Beograd se, jednog prolećnog jutra 1941, pobunio. Sa svim svojim narodom on je izabrao slobodu, dok se ceo kontinent pokorio. Odmazda koja će uslediti imala je razmere besnila, izazvanog tom nepokornošću.”

„Razmere besnila”, her Gras! Taj izraz kao da je preuzet iz „Psećih godina”. Na taj grad ste vi odapeli svoje reči kojima ste faktički opravdali „besnilo” novih gospodara sveta.

Ali, znate Vi, sigurno, sve. Znate Vi više nego što mi znamo.

Zašto Vam pišem? Ne verujem da ćete priznati svoje danas kao što ste priznali svoje juče. Prosto, to bi bilo protiv onih koji su Vas naterali da stanete uz njih i pozovete na bombardovanje Srbije. U protivnom, mogli bi Vam pronaći da ste Vi, ipak, ispalili neki metak. U samoodbrani. Ne verujem da će Vas mnogo potresti fraza da je piščeva krivica veća nego komandantova. Branićete sigurno stav da smo dobili ono što smo  zaslužili. Pišem Vam zbog onih koje čudi naša tvrdoglavost. I zbog onih koji bi da nam ukinu pravo da se branimo, onih koji od nas traže priznanje i potpunu, ratnu i duhovnu kapitulaciju. Da učinimo nešto na šta Vi, inače, nikada niste pristali. Uzgred, imam i nekih ličnih razloga koji su u vezi sa godinom 1945-tom, zbog koje sam, u romanu „Sančova verzija”, napisao, misleći na ovaj, naš, novi rat: „Neka se maknu sa pozornice svi koji neće da igraju ovu komediju, ovu ljubavnu priču u kojoj se događaji prikazuju kao da je sve plod piščeve fantazije, iako je je rat koje određuje sudbine junaka – s t v a r a n.”

A šta znači to „stvaran”, znamo i Vi i ja, i svi oni koji danas, bilo gde, čekaju da im se očevi vrate iz rata.

Pristali ste uz komandante, her Gras, i sad Vam sleduje komandna odgovornost. Nekada Hitler i SS – danas Vesli Klark i NATO. Komandanti uvek imaju svoje mrtve i svoja odlikovanja, gde god bili. Oni najvise odgovaraju Mefistovom profilu „zemljinog malog boga (Geteov „Faust”): „A uma sav mu smer / Da bude zverskiji no sama zver.”

Geboren-in-unruhigen-Zeiten

 Sećam se jednog teksta koji je objavljen u „El paisu”, 4. aprila 1999. godine. O jednom generalu, i jednom humanisti. General je Vesli Klark. Humanista je Havijer Solana. Pisac teksta „Dve ukrstne sudbine” je Gabrijel Garsija Markes. A Vi me, tako namrgođeni, podsećate na tog nasmešenog humanistu, koga, piše Markes, „u svetu bije zaslužen glas čoveka koji se najviše smeje i grli”.

Otkud Vi s njima gospodine Gras? Takav pisac!? Zasšto ste u tome učestvovali? Zašto ste se stavili na spisak onih čiji je pristanak trebalo dobiti, kako Noam Čomski definiše najamnički soj? Da li odgovor daje vaš junak Matern?:

„Diskutant: ’Čiji je Pluton?’”

„Matern:’Pripada onome ko mu da da ždere.’”

Odgovor je, naravno, nesto složeniji: „Naša još uvek nesavladljiva prošlost”, kako stoji u romanu „Pseće godine”, obavezuje u sadašnjosti. Nesto su znali o Vama, i to je to. I sve vreme su to znali o Vama, i sve vreme ste Vi znali da to o Vama znaju. Ulovili su Vas, Gintere, književni prinče. Priterali su Vas, a Vi ste izabrali da čučnete, umesto da kleknete.

Verujem da će Vam stići još koji otpozdrav odavde, sličan onome koji ste dobili 1999. od tadašnjeg predsednika Udruženja književnika Srbije, Slobodana Rakitića, koji Vas je pročitao: „Vaš stav shvatam kao osećanje krivice, kao da njime lečite neke svoje duboke komplekse. Pokajanje je, međutim, jedini put da se krivice oslobodite a ne da pravdate bombardovanje jednog starog i ponosnog naroda. Za pokajanje nikada nije kasno.” (Politika, 3. april 1999)

Entlassungspapier Guenter Grass

Za pokajanje nikada nije kasno, uistinu, kao ni za ispravljanje grešaka. Godine 1994. dodeljena Vam je nagrada „Karel Čapek”, i ovom prilikom želim da Vas na tog češkog humanistu podsetim. „Pre dvadeset godina smo svojom političkom verom stajali protiv fronta – koji su činili velikogermanizam i hungarizam”, piše Karel Čapek, u praškim „Lidovim  novinama”, od 28. oktobra 1934. „Ova situacija se ponavlja još jače. Pre dvadeset godina smo s posebnom ljubavi i saučestvovanjem mislili na krvareću Srbiju; i ta se analogija ponovo ostvaruje”.

Vi ste, gospodine Gras, doprineli da se ta analogija ostvaruje. Malo 1943, malo 1999. Bojim se da, posle svega, ne zaslužujete nagradu koja nosi ime tog časnog čoveka.

Za svet je Vaš slušaj pitanje morala i etike. Za nas ovde je to pitanje koje isključuje retoriku i podrazumeva jasnost sa kojom je izraelski premijer Olmert nedavno raskrinkao licemerje svih vojnih, političkih, književničkih i filosofskih NATO komandanata, i svih njihovih pomagača u medijima. Uključujući i Vas. „Odakle im pravo da pridikuju Izraelu”, pita se on, „Evropske zemlje su napale Kosovo i pobile na hiljade civila. Deset hiljada. A nijedna od tih zemalja nije bila pogođena, pre toga, ni jednom raketom.”

Her Gras, u Norveškoj su spaljivali knjige Knuta Hamsuna.

Vaše su ovde, u Srbiji, vraćali u biblioteke.

Oni koji ih budu ponovo čitali, imaće jednu činjenicu više o Vama. I o nama. Jer, sve što ste ikada rekli, o bilo kome, sada podleže novim merilima.

Sećam se onog pitanja iz vašeg romana:

 „Brojali smo do osam, kako se zvaše deveti?”

Glas odavde:

Deveti je Gras. Ginter je 999-ti.

Glas iz romana:

„Ako hoćete da se ispovraćam prijatelji,

onda mi pridržite lavor!

Sav pasulj pojeden pre mnogo psećih godina

prepustiću vam bez ustezanja.”

Glas odande:

„Trebalo bi ga zaustaviti u starenju, da bi ga što duže pokazivali potomcima.”

Glas odavde:

Želim Vam dug život gospodine Gras.

 

 

Objavljeno u beogradskim Književnim novinama, 2006.

Comments (7)