Tag Archive | "„Lutalica svira sa sordinom”"

Tags: , , , , , ,

Knut Hamsun: Zaraslim stazama gladi i očaja

Posted on 15 August 2014 by heroji

Dragan Uzelac

 

Knut Hamsun: Zaraslim stazama gladi i očaja

 

„Po zaraslim stazama” 1949.

 

Kako samo malo stvari dugo traje… U takvim mojim mislima i razmišljanjima nema nekog pesimizma, već samo spoznaje kako je život nemiran i dinamičan. Sve je u pokretu i sve se živahno kreće, gore, dole i na sve strane; kada jedno padne, uzdiže se drugo, ukaže se na neko vreme da bi zatim umrlo.

… Mi ljudi ipak nismo toliko mudri da se oslobodimo obmane o svojoj večnosti; ravno u lice Bogu i sudbini probijamo se prema posmrtnoj slavi i sećanju na nas, prema besmrtnosti, ljubimo i tapšemo vlastitu glupost da bismo napokon sasvim uveli – bez stila, bez stava.

Slavni norveški pisac, Knut Hamsun, dobitnik Nobelove nagrade 1920. godine za roman „Plodovi zemlje” i epski opus koji je trajao više od pola veka, kontroverzna, autorski izuzetno plodna i višeslojna ličnost, koji se nakon teške i siromašne mladosti i boravka u „obećanoj zemlji” Americi okreće protiv angloameričke kulture i načina života i usmerava pažnju i simpatije prema Nemačkoj, biva optužen 1945. godine, po završetku Drugog svetskog rata, kao saradnik nemačkih okupacionih snaga. Usledilo je njegovo hapšenje a potom i zatvorski dani izolacije unutar vlastite kuće, staračkog doma, psihijatrijske klinike i ponovo vlastitog doma. Bile su to pozne Hamsunove godine (blizu devedesetih – umro je 1952. u svojoj 93. godini), koje ga nisu sprečile da napiše još jedno veličanstveno, stilski izvanredno i pronicljivo, književno delo – autobiografski roman „Po zaraslim stazama”, zatočeničke zabeleške starog šereta, jednog velikog čoveka i duha, usamljenika i okorelog individualca ničeanske snage i nepopustljivosti.

Ostareli, devedesetogodišnji Hamsun stvara neverovatno zanimljivo, pronicljivo, lucidno i duhom živahno memoarsko štivo, isprepleteno sudarima prošlosti i sadašnjosti, nenametljivo se braneći od etikete izdajnika. Poslednja Hamsunova knjiga, proizašla iz građe dnevničkih zapisa tokom procesa vođenog protiv njega i psihijatrijskih pregleda kojima je bio brutalno izložen, zbirka njegovih zatočeničkih, rezigniranih misli i osećanja, još jedno njegovo remek-delo u dugom nizu, svedočanstvo je o sudbini jednog velikog izolovanog čoveka, ekstremnog individualca, beskompromisnog u svojim stavovima i delotvornosti…

…Želim izreći samo jednostavnu ispoved kao Norvežanin, kao čovek i ako German… Ja lično nisam još nikada sreo manje ljubazne ljude od Engleza. Oni su tako puni sebe, tako oholi i nesusretljivi…Engleska ne želi rat voditi sama, zaista ne želi, već naprotiv hoće, kao obično, druge postaći da uđu u rat za Englesku. Davala je obećanja, davala jemstva jednoj evropskoj zemlji za drugom samo da bi se oprle Hitlerovoj želji. I zemlja za zemljom krvarile su kako bi služle Engleskoj… Pa i današnji rat i svu nesreću koju on nosi svetom zahvaljujemo Engleskoj. Engleska je uzrok. Engleska mora na kolena!…

Kroz izvrsno stilizovane dnevničko-fragmentarne spise progovara svojeglavi, do kraja samo sebi dosledni i dostojanstveni Hamsun, ničeanski oblikovan (nad)čovek, vešto koristeći prefinjenu ironiju koja prodire u srž međuljudskih odnosa i razobličava laži i pritvornost. Iz njegovih živopisnih priča, uverljivom i škrtom rečenicom izranjaju tragični gubitnici, nizovi živopisnih likova neverovatne životne energije, okrenute pre svega veličanstvenoj prirodi i „plodovima zemlje”, lutalaštvu i „jesenjim zvezdama svirača sa sordinom”, hrabrih usamljenika koji dosledno slede svoj put i ne posustaju ni pred kakvim neprilikama surove sudbine…

Još i dan-danas nosim u sebi mučna sećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni. Ne može se to izmeriti, ne postoji za to mere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samog korena. Gde je krivnja tome? Nigde posebno, nigde naročito, već u sistemu. Vladavini nad živim životom, pravilima bez intuicije i srca, u psihologiji tačaka i rubrika, u celoj jednoj nauci koja prkosi znanju. Drugi možda mogu podneti to mrcvarenje, no to se mene nimalo ne tiče, ja ga podneti ne mogu…

… Svi smo mi na putu prema jednoj zemlji u koju ćemo uvek na vreme stići. Nikuda nam se ne žuri i putem prikupljamo slučajne događaje. Samo se budale krevelje put nebesa i pronalaze velike reči o tim događajima, trajnijima od nas i neizbežnima. Da, prijatelju, kako li su samo ustrajni i neizbežni!.

knut-hamsun

 

„Glad” 1890.

 

Nakon više od trideset godina napornog života i rada, Hamsun se napokon probija romanom „Glad”, objavljenim 1890. godine. Bila je to jedinstvena priča o mladom piscu iz Kristijanije (današnjeg Osla), njegovom životu u bedi, gladovanju i poniženju, kao i dostojanstvenoj borbi za život i konačno priznanje. Roman otvara sledeća misao: To je bilo u ono vreme kada sam kao skitnica živeo i gladovao u Kristijaniji, u tom čudesnom gradu koji nikoga ne pušta od sebe, ne udarivši svoj žig, na koju se u nastavku romana nadovezuju očaj i rezignacija: Kako sam se samo lagano, ravnomerno i neizbežno spuštao sa stepena na stepen! Na kraju krajeva, ostao sam, zamalo, samo u onom  čemu me mati rodila; nisam imao čak ni češlja, nisam imao ni jedne jedine knjige koju bi mogao čitati, kad bi mi bilo odveć teško na duši.Na ogoljen i impresivan način Hamsun otvara pred očima čitaoca turobnu socijalnu dramu, jezivu životnu priču obojenu dozom ironije i neverovatnom snagom duha koji veliča ljudsko dostojanstvo i u trenucima najtežih čovekovih iskušenja ‒ momentu kada gotovo beznadežan stoji pritešnjen uz zid srama i poniženja. Kad bi samo bilo štogod da se pojede na ovako divnom danu! Utisak toga veselog jutra sasvim me obvladao, obuzela me neka neodgovorna radost, te stadoh pevati od sreće bez ikakvog bitnog uzroka. Izdržavajući se pisanjem novinskih članaka u gotovo nemogućim uslovima: bez hrane, loše odeven, kao podstanar u brojnim straćarama, zanemaren i zaboravljen od svih, ali nošen uvek nekom čudesnom energijom i vedrinom, Hamsun vodi surovu životnu bitku za golu egzistenciju: Odlomci iz onoga čemu su me učili u detinstvu, zatalasaše mi se u mozgu, u ušima mi odjekivahu reči iz Biblije, ja tiho stadoh govoriti sam sa sobom, s osmehom nagnuvši glavu u stranu. Zašto da se brinem o tome šta ću jesti, šta ću piti i u šta ću obući kukavno boravište za crve, koje se na zemlji zove telom? Zar se otac moj nebeski neće pobrinuti za mene, kao i o pticama nebeskim, zar on nije pokazao svoje milosrđe ukazavši na nedostojnog roba prstom svojim? Iscrpljen i ponižen, čovek svakodnevnu patnju nadilazi iskrenom verom u Boga, kao i čudesnom radošću življenja koja svoju snagu crpe iz vanvremenskog, nestvarnog i nepojmljivog.  Cela nedelja dana prošla je u sjaju i radosti. Izmigoljio sam se iz nevolje i toga puta jeo sam svakog dana, trezvenost mi je rasla, i ja sam smišljao jedno delo za drugim. Radio sam na tri ili četiri članka, koji su oduzimali mom sirotom mozgu svaku iskru, svaku misao koja bi u njemu ponikla, i činilo mi se da mi je posao ispadao za rukom bolje no pre. Univerzalnu notu i karakter ovom moćnom Hamsunovom delu daje nivo priče koji veliča ljudsku čast, karakter i pre svega dostojanstvo, psihološki produbljen i višeslojno naslikan. Jedan siromašan inteligentan čovek finiji je posmatrač nego bogat inteligentan čovek. Siromah pazi svaki svoj korak, sumnjivo prisluškuje svaku reč koju čuje od ljudi u susretu; svaki korak koji on preduzima postaviće kako njegovoj misli, tako i njegovom osećanju neki zadatak. On je pronicljiv i prijemčiv, on je iskustvom oproban čovek, njegova je duša izranjavana, prekaljena… Hamsun otvoreno staje na stranu obespravljenih, dajući vlastitoj drami duboko humanističku notu.

 

„Pan” 1894.

 

Predivna, panteistički intonirana priča „Pan”, nastala je 1894. godine.Ona u formi lovačkog dnevnika poručnika Glana govori o bekstvu iz urbane civilizacije. Snaga Hamsunove reči, njena relaksirajuća radost pretapa se kroz panteistički fon legende u predivne slapove života netaknute prirode Severa ‒ hladnog, ponosnog, usamljeničkog i samo odabranima pristupačnog u moći vlastitog dostojanstva.

Stare planine bile su vlažne i crne od vode koja se sa njih slivala, kapala i žuborila u jednakoj tihoj melodiji. Te tihe melodije duboko u planinama skraćivale su mi po koji čas dok bih sedeo i posmatrao oko sebe. Na um mi je padalo kako ti tihi beskrajni zvuci žubore tu u svojoj usamljenosti i niko ih ne čuje, niko ne misli na njih, a oni i pored toga žubore tu za sebe, čitavo vreme, večno! I, slušajući to žuborenje, više mi nije izgledalo da je planina potpuno pusta. Snegom okovane, šumovite planine kraj mora, njeni potoci, bujice, divljač, nebo, zvuk divljine i nestvaran mir ambijent su koji okružuje novo boravište poručnika Glana, njegov jedinstveni život lova, samoće, krstarenja, kontemplacije i poniranja u bit prirode i vlastitog bića. Grandiozna freska prirode, ljudske usamljenosti i njihovog suptilnog preplitanja koje teži ka božanskoj harmoniji uzdiže se iznad svih prolaznih trivijalnosti koje bukom zaglušuju melodiju prirode i harmoniju suživota. Duh božanskog Pana provejava između redova Hamsunovih proznih uzleta ‒ dodir neprolaznog neprimetno vas veže svakom novom rečenicom. Ja lovim da ne bih ubijao, lovim da bih živeo. Danas mi je potrebna jedna mala tetrebica, i zato ne ubijam dve, već sutra ubijam drugu. Zašto da ih ubijem više? Živim u šumi, ja sam sin šume. Uprkos tragičnom završetku romana, Hamsun ne ostavlja mesta gorčini i rezignaciji. Osećaj vedrine, prevazilaženja konačnog kraja, nedodirljivo lebdi između piščevih redova, simbolično, u tananim naznakama. Zahvalnost za noć u samoći, za planine, za opojnost mraka i mora, srce mi je opijeno! Hvala za moj život, za dah, za milost što noćas mogu da živim, iz srca zahvaljujem za to! Osluškuj prema istoku i osluškuj prema zapadu, ne osluškuj! To je večiti Bog! Taj mir koji mi žamori u uhu, to je krv cele prirode koja ključa, Bog koji prožima zemlju i mene.

 

„Lutalica svira sa sordinom” 1909.

 

Daleko sam od varoške buke i jurnjave, od novina i ljudi, od svega sam toga pobegao, jer sam ponovo pozvan u prirodu i usamljenost, odakle i potičem, pripoveda Hamsun na početku još jedne lutalačke epopeje, romana „Pod jesenjim zvezdama”, svojevrsne svetkovine snažnog nordijskog, individualističkog duha i sudbinske povezanosti sa iskonskim korenima večnog Severa. Lutam po ostrvu kao i obično i premišljam o raznim stvarima. Mir, mir, nebeski mir izbija iz svakog drveta u šumi. Nisam čitao novine već dve nedelje, a ipak sam još živ, raspoložen sam, napredujem u zadobijanju unutarnjeg mira, pevam, ispravljam se i gologlav posmatram zvezdano nebo. Rad na imanju Falkenbergovih, mnoštvo jakih emocija, drugarstvo, nesrećne ljubavi, opčinjenost prirodom i sitnim radostima koje život znače, udahnjuju iskrenu životnost Hamsunovim ispovestima. „Lutalica svira sa sordinom” jedna je u nizu besmrtnih. Potrebna je duhovna zaostalost da bi čovek stalno bio zadovoljan životom, i, štaviše, očekivao od njega nešto novo i lepo…U starosti se ne živi u životu, održava se samo uz pomoć uspomena. Mi smo kao otposlata pisma, nismo više na putu, stigli smo na cilj. Od značaja je samo da li smo u sebi uskovitlali bolove i radosti ili smo prošli kroz život bez ikakvog utiska. Hvala na životu, lepo je bilo živeti. Ali žena, ona je bila onakva kakvom su je odvajkada znali: beskrajno ograničena u izražavanju, ali prepuna neodgovornosti, sujete, lakomislenosti. Ona ima mnogo nečeg dečijeg, samo ničega od njihove nevinosti.

Ređaju se događaji na imanju Falkenbergovih: s jedne strane, realistično prikazan, postoji svet gospodara, raspusnih ljudi sa titulama i lagodnim životom, punim izopačenosti, bluda, egoizma i neodgovornosti, dok je nasuprot tom i takvom svetu prirodan i neiskvaren svet običnih, prostih ljudi, vrednih, odgovornih, spremnih da razumeju i pomognu čoveka u nevolji. Kao objektivan posmatrač svega, Hamsun ostaje po strani ‒ njegovom oštrom oku ništa ne promiče. Dosledan vlastitoj viziji života, Hamsun nikog ne ostavlja ravnodušnim. I tako je to: već sama milost što se je život smeo da proživi, bogata je plata unapred za svaki pojedinačni bol u životu. Mnogo sam lutao u svom životu i postao sam glup i uvenuo. Ne patim od one perverzne staračke uobraženosti da sam postao pametniji nego što sam bio. Nadam se da nikad i neću postati pametan. To je znak prestarelosti. Kad zahvaljujem Bogu na životu, ne činim to zbog veće zrelosti koju sam stekao s godinama, već zbog radosti koju sam imao od života. Starost ne poklanja nikakvu zrelost, starost ne poklanja ništa sem starosti. Neka me Bog sačuva od toga da postanem mudar...Ja nemam nikakvog posla i nemam nikakvog cilja, ja sam samo lutalica koji izlazi iz jedne drvene kolibe i vraća se u nju, i potpuno je svejedno gde se nalazim…Počinje mraz dok se vraćam kući u moju drvenu kolibu, pustare i baruštine su zamrznute i lako se hoda. Polako i ravnodušno kaskam sa rukama u džepovima. Nema potrebe da se žurim, svejedno je gde sam.

Hamsunov prozni stil predstavljao je veliku novinu u razvoju norveške književnosti: po ritmu rečenice, profinjenosti ironije, strasnoj oživljenosti likova, dubini psihološke analize, stilu slikanja norveškog pejzaža, suptilnosti u prikazu društvenih odnosa, uverljivosti pripovedanja, verbalnoj muzikalnosti, autentičnom spoju lirskog ugođaja i dramatike, te prikazu tragičnih junaka, kakav je i sam bio. Pesimist u odnosu na savremeno društvo, ostao je optimista u odnosu prema čovekovim mogućnostima.

 

„Plodovi zemlje” 1920.

 

Konačno priznanje za celokupan dotadašnji književni rad Knut Hamsun dobija 1920. godine ‒ roman „Plodovi zemlje” ovenčan je slavnom Nobelovom nagradom: bila je to ogromna duhovna i materijalna satisfakcija za velikog nordijskog pisca. Snaga Hamsunove kreacije bližila se svom vrhuncu. Uvodne sekvence nagrađenog romana pravi su literarni biser: Čovek ide u pravcu severa. Nosi vreću u kojoj je hrana i nešto alata. Čovek je snažan i krupan, ima riđu bradu i male brazgotine po licu i rukama ‒ da li je ožiljke stekao pri radu ili u borbi? Možda dolazi iz zatvora i hoće da se sakrije, možda je filozof i traži mira ‒ ali, svakako, on dolazi, čovek je sam usred ove ogromne samoće. On ide, ide, naokolo je sve tiho, ne čuje se nijedna ptica, nijedna životinja, ponekad on progovori neku reč sam sa sobom.

Rečenice nastavljaju da se nižu kao slapovi. Usamljenik Isak dolazi jednog dana u nepregledni planinsko-šumski predeo severa i odabira mesto na kome će započeti nov život. Pratimo njegov mukotrpan rad i prilagođavanje majci Zemlji na kojoj gradi svoje novo imanje. Snaga i vera njegovog duha vremenom nadvladavaju surovost prirode, stapajući čoveka sa zemljom koju obrađuje i koja ga hrani. Nikada on nije čitao ni jednu knjigu, ali misli su mu se često bavile Bogom, on nije mogao drugačije, duša mu je bila puna poverenja i strahopoštovanja. Zvezdano nebo, brujanje šume, samoća, ogromni snegovi, sile na zemlji i nad zemljom često puta bi ga dovele do razmišljanja i pobožnosti; osećao se grešnim i bojao se Boga, nedeljom bi se umio u čast praznika, ali bi radio kao i inače svakoga dana.

Tako započinje Hamsunova literarna sonata, oda Prirodi, majci Zemlji i svim njenim nesebičnim darovima i plodovima.Iskonske biblijske slike mistično iskrsavaju pred očima čitaoca-čovek se iznova rađa neiskvaren, pod okriljem Božijim i počinje da gradi novi svet. Zajedno sa ženom, koja se ubrzo pojavljuje, Isak počinje da ispunjava Božju volju, zahvaljujući pokorno na darovima. Nastaje jedno moćno imanje, Selanro, rađaju se deca, plodovi zemlje počinju da niču i omogućavaju skladan život skromne porodice. Pred nama se stvara slika jednog neobičnog sveta čudesne harmonije, nešto što u svakom pogledu predstavlja kontrast haosu moderne civilizacije. Ja sam jedan od onih koji znaju šta valja, ali to ne rade. Ja sam nešto, ali on nije ništa, on je samo munja, brz čovek sadašnjice. Ali munja kao takva jalova je. Uzmimo vas tamo u Selanrou. Vi svaki dan vidite plava brda pred sobom; nisu to nikakve izmišljene stvari, to su stara brda, koja tu od pamtiveka stoje, ali su vam drugovi. Tako vi tu idete zajedno sa nebom i zemljom, jedno ste s njima, jedno ste sa širinom i srasli ste sa zemljom. Vama nije potreban mač u ruci, idete kroz život bez šlema na glavi i bez oružja u ruci, okruženi samim prijateljstvom. Eto, tu je priroda, ona pripada tebi i tvojima. Čovek i priroda ne ratuju između sebe, odobravaju jedno drugom, ne takmiče se, ne utrkuju se sa nekom predrasudom, idu zajedno. U sredini svega toga ste vi sa Selanroa i zato napredujete. Imate sve što vam za život treba, sve zašto živite, rađate se i stvarate nova pokolenja, nužni ste zemlji. A šta imate za to? Življenje u pravu i pravdi, življenje u istinitom i iskrenom stavu prema svemu. Ništa vas, ljude sa Selanroa, ne savlađuje, niti vama vlada, imate mira moći i sile, okruženi ste samim prijateljstvom. Počivate na toplim grudima i igrate se s izvesnom materinskom rukom i siti se nadojite. A ostali? Moj sin je munja, koja u stvari nije ništa, nekoristan blesak. On ume da trguje. Moj sin je primer čoveka našega doba, što su ga naučili čivutin i jenki; ali ja samo vrtim glavom nad svim tim.

Kao i u navedenom romanu, i u Hamsunovom životu rađa se priča o uzornom imanju. Norholm postaje čuveno poljoprivredno imanje, dostojno poštovanja. Međutim, starost, zla kob koja neminovno sleduje čoveku i kojoj se Hamsun celog života rugao svojim životom i delima, počinje tih godina da slama duh legendarnog lutalice i osobenjaka, usamljenika doslednog isključivo samom sebi. Isprva, Hamsun počinje da gubi sluh i vid, pojačavaju se znaci hipohondrije, svojeglavosti i pedanterije koji prelaze u surovi fanatizam.Vreme između dva rata Hamsun provodi kao pravi pustinjak, što ga vremenom dovodi do ozbiljnih psihičkih kriza i poseta psihijatrijskim ustanovama. Mada se pretvara u čudaka, snažan kreativni zanos nikada ga ne napušta. Godine koje su usledile, donele su još niz izuzetnih literarnih dela.

Comments (5)