Categorized | Nova proza

Gorka lanterna

Posted on 10 February 2013 by heroji

Miralem Gazić

Roman toka svijesti, priča o Miškinu Aleksejvu, studentu koji ima sve, ali to sve je ništa bez sjećanja i oživljavanja prošlosti. Evocira mlade dane i svoje doba nesvjesnosti i najveće sreće. Danju živi intenzivan društveni život, a noću sluša klasiku, bluz, džez, rok, voli filmove nijeme, jer u njima posmatra sebe u društvenoj zajednici. U romanu ne postoji vrijeme, godine ni sati, za njega su to najveće uvrede koje društvo nameće pojedincu. Svjetlost je proglasio za personu non grata. Piše tužbu vlastitom sebi i molbu svojoj sjeni…

Gorka lanterna

Šta je ovo? Aaaj! Zar je već svanulo? Ovo sunce zaista ima bodlje. Ustani Miško. Zvala je majka Rufina. Ona se uvjek budila prije mene. Odo na pijacu da kupim povrće i teletinu za ručak, doručak ti je na šporetu, ono što najviše voliš. Ja sam volio prženice sa mliječnim namazom i malo ovčijeg sira. Znala je često reći, sinčić, dvije stvari su ti najvažnije, doručak i dobar san. U ovo drugo sam bio siguran, a ovo prvo mi se nije nikada mililo. Sada mi je žao što sam ga propuštao i majku ostavljao nezadovoljnom. Nije mi bilo potrebno da jedem, dovoljno je da osjetim miris njene hrane i toplu ruku na svome čelu i prizovem onu djetinju sigurnost kao kada sam bio dojenče. Moram izaći vani, neko mi je poslao poruku na ovo čudo od tehnologije. Zašto ljudi imaju potrebu da šalju te smajlije, možda zato što ne znaju dovoljno riječi da pokažu svoje misli i osjećaje. Zaista ih mrzim. Bole me, nerviraju i tupe. Spakovao sam ruksak sa knjigama i flašom od sinoć popijenog crnog vina. Imam običaj da čuvam flaše i da u njih stavljam pjesme koje sam napisao. I na svakoj piše crvenim markerom Otrovni Miškin. Kada neko poželi da pročita, ja mu poklonim bocu sa pjesmama. Ispred studentske službe stajala je gomila unezvjerene mase ljudi. Izgleda kao da je cijeli grad došao u vrijeme kad i ja. To sam nastojao izbjeći. Prišla mi je kolegica Taša i ponosno naglasila pozdrav. Gledao sam je u oči i čvrsto rukovao. To je bila jedna od onih djevojaka koje svoje atribute ističu i psihoanaliziraju žrtvine gestikulacije. Uvijek sam bio s njom direktan i hladan kao Aljaska. Smatrala je to prednošću nad drugim. Ajmo na piće, rekao sam, ovo će potrajati, šteta bi bila da dobiješ proširene vene na nogama. Zaista, imala je tijelo gazele. A tek kako je mirisala. Kompoziciju parfema činili su breskva, marelica i bademi. Dajte mi dupli Džeki, kiselu i, ako možete, žaluzine da malo spustite. I meni ćete takođe kiselu i nes karamelu, dodala je. Sunce je direktno kupalo moje oči. Škiljio sam. Ti nisi ljubitelj sunca, ako mogu da primjetim? Nisam ništa odgovorio, samo sam pokazao na sat. Gledala me je izbuljenim očima, a u zraku kao da je ostalo lebdjeti pitanje „objasni mi”. Draga Taša, ima tu svega, počev od iskonske borbe dobra i zla, pa igre svjetla i sjenki, pa do najjednostavnijeg objašnjenja. Sunce je zvjezda u enciklopediji, a nama sisarima je Sunce sat. Vidiš na šta moje kazaljke liče.Vidno impresionirana mojom sintezom religije, arhitekture i metafizike, odvrati: s tobom nije nikad dosadno. E vjeruj mi, meni jeste sa samim sobom. Oboje smo prasnuli u smijeh. Odmah sam nastavio u istom smjeru, jer to je bila visprena djevojka, mada na pravi pogled to nisi mogao da primjetiš. Zgodna, oskudno odjevena, mondenskog načina života, jednom riječju, Šeron Stoun u najboljem izdanju. Jesi li primjetila, u vrijeme kiše i drugih padavina uvijek je manje ljudi na ulici, manje je ptica, pasa? To je razumljivo, ljudi će pokisnuti biće mokri i to je razlog, zar ne? Djelimično prihvatljivo i sam sam si nekada to navodio za razlog. Mišljenja sam da je bit potpuna drugačija. Čak sam i imenovao taj način razmišljanja retroperspektivno ili pothranjeno razmišljnje. Ljudi su gušteri, zmije, mašine, treba im pogonsko gorivo da bi radili, imali maštu, funkcionisali, bili automati. A šta je tvoje pogonsko gorivo – upitala je sa žarkom radoznalošću. Ljubav – rekao sam kratko sa boli u glasu. Kad svjetlosti nema, sve se uspori, energija cijele planete konačno zažmiri. Ali onda automati izvode ljubimce svoje i osluškuju puls asfalta. Hoću ti reći, ne vidim više ljudskosti, filantropija, altruizam je davno izumro, jedino je to još  ostalo u onom keru u dvorištu, golubu u parku. Pa vjerujem ti to što kažeš, al ne trebaš se zanosit tim mislima. Mi trebamo biti jednoćelijski organizmi. Misliš, ameba? Da, to od nas društvo očekuje. Pa ja se upravo gnušam tuđih očekivanja, ne želim da djelim očekivanja gomile. Ne želim da budem konzument ovakvog svijeta, ovakvog mjerila, vrednovanja stvari. Znaš, možda će i doć dan kada će na površinu izaći sva kanalizacija ovih potrošača i u šta ćemo pretvoriti ovu planetu? Ova govna trovala su moju prošlost, evo i sada, a u budućnost ne gledam duže od  femto sekunde. Naglo sam ustao, platio račun i otišao na studentsku službu. Na opšte iznenađenje nikoga nije bilo. Prišao sam i naklonio se na gotski prozorčić. Uvjek sam se pitao zašto pult nije u ravni prosječne visine ljudi? Neko je to mudro osmislio. Zašto moram da se i običnim radnicima koji imaju manje godina školovanja od mene duboko naklonim. I uvek mi na um padne Tarasova misao da ako hoćeš da vidiš kakav je neko čovek, samo ga stavi na studentsku službu na šalter, pa bio i onaj ispred javnog  WC-a  na nekoj od stanica. Iz te kreature će izroniti piroklastični talasi zlobe, zavisti. Zaista je tako. Milijun puta sam se u to uvjerio. Ne znam da li su ti šalteri krivi i nose kob najpoganijeg posla ili je prava priroda tih ljudi takva i u privatnom životu. S njima nikada nisam mogao pronaći zajednički jezik. A oni su tu radi tebe, postoje radi tebe i ti njima osmišljavaš postojanje, a oni se ne žele da udostoje na dvije minute razgovora na jedan osmijeh makar i usiljeni. Sebe nikada ne žalim, ali žalim te ljude i divim se njihovoj odvratnosti. Žurno sam krenuo kući, jer se ovdje ne zadržavam više nego je potrebno. Čak samo kada i vidim tu zgradu, detoksiciram svoje misli kao da neko maljem preko mene cijelog pređe. Tu je sigurno nekada davno bila klaonica ili groblje najvećih zlotvora. I tako svakoga dana izgubim energiju i prodam dio duše proporcionalno vremenu provedenom na tom ubogom zdanju. Kada me put nanese da moram preći dionicu oko tog ukletog zamka, ja idem pa makar i kilometar dalji put, jer jedan pogled načini udes čak i na vlastitoj sjeni. Ona se presavije, s vremena na vrijeme podrhtava i poprima bizaran oblik. Na putu do stana idem uvijek drugim, kao pseto radoznalo mnogo šluntram, samo što ne tražim koske. Često na putu nađemm nešto što mi okupira pažnju. Ovoga puta to nije bio slučaj. Nisam želio nikoga da sretnem a niko ni da me vidi. U galopu sam dotrčao u stan. Pustio sam VI simfoniju, patetika od Čajkovskog. Trebalo je nešto da me umiri. Tražio sam razumjevanje slušajući krik duše. Obreo sam se na nekom vidikovcu. Brao sam poljsko cvijeće, a za desnu ruku me je čuvao otac. Polje je bilo ogromno i puno visokog drveća sa izlistalim granama.

 

kubin

Divlje voćke sam šutirao u hodu. Igraj se, kada ćeš ako nećeš sad. Ja to nisam razumio. Svijet mi je bio velik i mislio sam u sebi, ovo ću čitavog života raditi. Nisam ni tada shvatao riječ život, ali ponajmanje sad. Ugledao sam Polinu drugaricu iz obdaništa. Bila je sa roditeljima i došli su do nas. Ooo, veliko zadovoljsvo vidjeti vas dvojicu junačina gospodine Borya. Malo smo se izmigoljili van na čist zrak, sutra idemo na more. A vi, idete li vi gdje ovo ljeto? Idem ja na Bajkalsko jezero, odgovorio je Oleg. On je bio čuveni ribar. Hvalio se ulovom najteže golomanjke. To je najveće ili najdublje jezero – upitao je otac. Najdublje, ko iz topa odgovorio je Oleg. Sada ću vam ispričati vizavi Bajkala. Legenda kaže da je Bajkal starac sa 336 sinova i kćeri, ali se samo jedno dijete odmetnulo – u vidu jedine rijeke po imenu Angara, koja ističe iz jezera. Navodno je surovi, strogi Bajkal namjeravao da uda ćerku za Irkuta, a ona se zaljubila u Jeniseja.  Jednom, dok joj je otac spavao, iskrala se i pobjegla sa svojim voljenim. Kad se Bajkal probudio i vidjeo da mu je ćerka otišla, pobjesnio je. Orkanski vjetar je dizao ogromne talase, lomio drveće, zvjeri su se razbježale, a ribe pobjegle na dno jezera. Čak je odlomio stijenu s planine i bacio za odbjeglom ćerkom. Stjena je, navodno, pala na djevojčino grlo. Umirući, Angara je plakala i molila da joj da malo vode i oprosti.  Umjesto vode dobila je očeve suze. Hiljadama godina od tada voda Angare pomješana sa suzama uliva se u Jenisej.
Bajkal je tmuran i strašan, a stijena koju je bacio dobila je ime Šamanski kamen. Tu su se vjekovima prinosile žrtve da se Bajkal ne bi naljutio, srušio stjenu a voda poplavila svu zemlju! Zovu ga još i plavo sibirsko oko. Impresivno, dodao je oduševljeno otac. Tada smo  Polina i ja  otrčali daleko od priča, pod krošnju usnulog bora. Ja sam se penjao na svako omanje stablo i čorlučio maloj Polini. U snatrenju, prošao je kao lisnica debeo period vremena. Pogledao sam na sat na komodi, bilo je 20h. Na zidnom iznad vitrine bilo je 16, a na onom pored amfore 3h.  U stanu imam sedam satova. Svaki od njih pokazuje različito vrijeme. Svaki je imao svoju priču, svoj glas i miris na kraju krajeva. Sâm sam se uvrstio u družinu pokazatelja vremena i mislim da na mom satu najbrže protiče. Volim ih, ali najmanje imam povjerenja u njih. Mom ručnom satu su počupane kazaljke. Najbolnije pitanje koje mi slučajni prolaznici umiju često postaviti jeste: Izvinite, možete li mi reći koliko je sati? Tada prosto padnem u melanholično raspoloženje, a u sebi vodim duge bezuspješne monologe. Sjećam se, pričao mi je djed da je imati sat bila privilegija prije mnogo godina. Samo najimućniji ljudi su imali satove. Ništa ni sada nije drugačije. Sada je više ekvivalenata satu. Sve se izgleda u životu svodi na imati–  ne imati, biti – ne biti. Mogu misliti, vodili su više računa o statusu nego o ličnoj higijeni. Marili su više o društvenom statusu, nego o duhovnom bankrotstvu. U jednom momentu, začuo sam zveket kamenčića u prozor. Pomislio sam neko je zaboravio ključ ili se to samo djeca u orlovom gaju igraju, što mi nije strano, sâm sam znao grudve bacati na prozore zgrade i provocirati penzionere. Imali smo mi tako u jednoj zgradi stariju gospođu, sama je živjela na drugom spratu i rijetko je izlazila iz stana osim da kupi hljeb i mlijeko. Uvijek je bila u nekom tamnom kaputu, sa šalom crvenim oko vrata i dugom crnom kosom djelimično pokrivenom nekom maramom. Putem se je uvjek vukla kao neki pas koji hramlje. Svima nam je bila nepoznanica. Niko nije znao otkad živi tu,  ima li koga. Niko je nije obilazio. I tako u popodnevnim satima, kada se stari odmaraju, mi se skupimo ispred zgrade i igramo svoje igre. I tada redovno izađe na terasu ta gospođa i poliva nas vrelom vodom i psuje nešto i prijeti. Mi se razbježimo ili odemo na susjedni teren. Bilo mi je žao nje i pitao sam se šta je Bogu skrivila ova uboga žena, to biće napušteno od svijeta. Dan kada je umrla niko nije znao, to smo pretpostavili, jer više nije izlazila na prozor, nije hranila golubove i mačku s kojom je jedino pričala.Vani je stajao moj drug Taras sa slamnatim šeširom, u rukama je nosio neku knjigu i dvije boce crnog vina i nešto meze. Ooo, Miškin, ima l terapije večeras? Naravno. Nikad nisam piće odbijao ali ljude redovno. Otišli smo do obližnjeg parka. Nije bio nešto velik, par borića, tri klupe. Sjedili smo tako i pili krv nečijeg Boga i posmatrali masu koja žurno trči ka diskotekama. To je momenat kada Taras i ja ispaljujemo salve negodovanja i najžešće kritike. Sve u stvari što radimo jeste da gledamo u mjesec i lajemo. Gledaj ove, šta je obukla, siktao je Taras. Zna se našminkat a nema knjigu pročitanu. Kako nema, ima Koelja i Dena Brauna, to ti je na cijeni danas. Zaista nemam riječi u vokabularu kako nazvat ovu današnju mladost, muškarci su steroidne ponikve, a žene miris sa akordima memle. Skupocjena odjeća, štikle i nakit i tako do jutra i oni su kao sretni. Možda i jesu, ne vide ništa više od toga i samozadovoljni su u svojoj nedotupavnosti. Imali bi više mudrosti da sjede dva sata na šolji nego što se guze po jeftinim lokalima i piju kojekakve koktele. Ta Kvazimoda danjašnjice.Trenuci inspiracije su najbolji na šolji, dodao je Taras. Znaš, čučavac je inspirativano mjesto, ima neki sveti položaj. Izlazi iz tebe nepotrebno i oslobađa ideje. Pucali smo od smjeha. U pravu si, ima Mikelanđelo Buonaroti skulpturu, Crouching Boy, mislilac, porađa istovar iz sebe. Vratio sam se kući u pripitom stanju i pustio sam Bastera Kitona. Trebalo mi je nešto nijemo da uguši buku i zaustavi vrijeme. Trebala mi je čistota prošlosti, trebala mi je voda predaka. I tako, zaspao sam ne znajući kada, samo sam osjetio grč desne noge i zaplovio bespućem. Pri svanuću, probudile su me vrane, crne kao noć, razgovarale su meni poznatim jezikom, jezikom mojih snova, ali i jezikom moje jave. Tako su glasno kričale da sam imao osjećaj bliske smrti. Izbrojao sam ih, bilo ih je sedam. Pitao sam ih da mi daju odgovore koje sam jutrom zaboravljao. Najveća od njih mi je odgovorila: Mi ti sudionici znanja nećemo biti tragaćeš i morem i brdima i nebom knjigama patnje i boli biće ti bliske više nego li kljun mojem oku tek tada traženo saznaćeš jer to je put čovjeka. Rekavši to, odletješe i ostaviše sa još više pitanja. Ustao sam i posegnuo za atlasom u natkasni pored kreveta. Odakle put da počnem, za čime da tragam i zašto, mislio sam u sebi? Moram ići odavdje, iz ovoga grada, ove zemlje, ostaviti sve, bez kajanja otići u neizvjesnost. O tome sam razmišljao cijelo ubogo popodne. Veoma brzo sam shvatio da to neće biti samo fizičko putovanje, prije svega, to će biti poniranje u vlastite lavirinte bića i lavirinte čovječanstva satkanog od sedam smrtnih grijehova. Ispalio sam se vani s kriškom i s čoknjem u ruci prilično sit, a tako gladan koraka i lutanja. Zvijezda me je neumoljivo topila, al imao sam sve veći polet. Gledao sam prolaznike, bili su to sve stranci oko mene, nisam zadržavao pogled duže od dvije sekunde. Samo sam išao, ne gledajući iza sebe, te lijevom, pa malo desnom stranom ulice. Pokatkad bih se zadržao na izlogu, video neki antikvitet i poželio ga u svojoj kolekciji. Za oko mi je zapala stijena sa sedam patuljaka. Puna zelenila i poljskog cvijeća, bilo je tu maslačaka bršljana i suncokreta. Na najvećem dijelu stijene bio je patuljak s plavom kapicom i puštao je vodu iz velikog bureta. Ušao sam u radnju da ih dodirnem. Voda je grgoljila, u stvari, možda su patuljci pjevali svoju pjesmu, pomislio sam. Odlučio sam da ih kupim. Bolje da me bude ovi milozvučni bardovi nego one jezive vrane.

Gospođo, spakujte mi ove svece, uzimam ih – rekao sam pobjedonosno.

Fin je to poklon; dodala je radnica.

Ovo je za mene, nemam namjeru da ih poklanjam ikome.

Ovo će biti čuvari mojih snova. Ionako slabo spavam zadnju deceniju.

U redu, nadam se da ćete pronać svoj mir.

Sumnjam, al vrijedi pokušat, rekao sam u sebi.

Ne znam zašto, al izašao sam sa ispunjenim srcem iz radnje. Osjećao sam da je dan tek sada krunisan i dobio je svoj puni smisao.

Nagnuo sam dva tri gutaljaja loze i uputio se prema napuštenoj klupi. Sve su bile slobodne, slobodnije nego što ću ja ikada biti, govorio je unutrašnji glas. Sjeo sam najbliže do rijeke,  izvadio svoje nove drugare. Divio sam se njihovim rumenim licima, očima punim sreće, svemu onome što ja na sebi u ogledalu nisam dugo, dugo vidio. Kako se noć lagano spuštala, tako i ja odlučih poći u svoju jazbinu. Bio sam žalostan što je dan tako brzo odlučio da umre. Zar nisu svi takvi, kratki kao treptaj oka. U kasnim noćnim satima, naročito oko ponoći, osjećam takvo rastrojstvo i boli cijeloga svijeta, patnje i tugu i živih i mrtvih. I to su ti momenti kada ne mogu zatomiti silinu inspirativnih senzacija, moram pronaći neku hartiju i materijalizirati endogene sfere misli koje su u najezdama poput skakavaca strašne poput nemani. Tako sjedim na naslonjaču kao na električnoj stolici. Iscpljen od svih mogućnosti da spor riješim mirnim putem sa samim sobom. Moram napisati tužbu i to što prije da bih izjegao zastaru i samim tim izgubio spor. Moram pravovremeno djelovati. Miškin Fjodorović tuži Miškina F. iz Orlovog gaja 7. Predat općinskom sudu u Zlogori u ulici Izbrisane mladosti bb. Naziv tužbe: Apsurd života Miškina F. Vrijednost spora je neprocjenjiva. Jedan od nas dvojice mora nestati. A razlozi zašto sam pokrenuo ovaj postupak jesu jednostavni, prije svega, tu je ljubav prema sebi. Ne želim dozvoliti da ovakva perspektivna individua provede život amputirana od ostatka svijeta i nesmiljenog materijalizma. Mora postati dio široke mase i ravnopravno trošiti blagodati iluzije i pokvarenosti.

14.4.2038. godine

Related posts:

Strani izvori o kulturnoj istoriji Srbije
Cigareta
Patroklo

3 Comments For This Post

  1. Milan Says:

    Ko je Miralem Gazić? Dobra priča… Odakle je redakcija “Kulturnog heroja”? Odakle god bila – sve pohvale za sajt Vam stižu iz Beograda…:)

  2. Šerman Says:

    Dobar si, Gaziću. Dobar!

  3. Sanja Says:

    Gazicu…

Ostavi komentar