Sećanje na dubrovačkog i jugoslovenskog konzervatora Kostu Strajnića

Posted on 30 September 2017 by heroji

Sećanje na dubrovačkog i jugoslovenskog konzervatora Kostu Strajnića

 

 

Siniša I. Kovačević

 

Navršava se 130. godišnjica rođenja i 40. godišnjica smrti Koste Strajnića (Križevci, 1887 – Dubrovnik, 1977), znamenitog istoričara umetnosti, konzervatora, likovnog kritičara i mecene. Strajnić se 1928. godine doselio u Dubrovnik i figurirao kao jedna od vodećih ličnosti u likovnom životu grada. Delovanje ovog svestranog stvaraoca i značajne ličnosti dubrovačke i jugoslovenske kulturne scene obuhvatala je – zaštitu spomenika kulture, arhitekturu, likovnu kritiku, kao i slikarstvo, muzeologiju, primenjenu umetnost i kolekcionarstvo.

 

Kosta Strajnić je započeo studije slikarstva u Zagrebu, a nastavio ih na akademijama u Beču i Minhenu. Uporedo sa slikarstvom, u Beču je studirao istoriju umetnosti i estetiku. Najpre je delovao kao slikar, da bi vremenom zapostavio praktičan rad sve više se posvećujući likovnoj kritici i teoriji umetnosti. U svojstvu kritičara objavljivao je tekstove u gotovo svim tadašnjim domaćim časopisima za kulturu i umetnost, pored ostalog u Srpskom književnom glasniku i Letopisu Matice srpske. Uključen u život i snove svojih savremenika, Strajnić je sa strašću postao njihov tumač, zastupnik, ponekad i ideolog. Napisao je i prve monografije o Ivanu Meštroviću, vajaru Petru Palavičiniju i arhitekti Joži Plečniku.

 

kosta_strajnić

 

Tokom boravka u češkoj prestonici, Strajnić se družio s brojnim jugoslovenskim umetnicima (V. Bukovac, N. Dobrović). Posebno se zbližio sa slikarkom Jovankom Marković, koju je poznavao od ranije. Markovićeva je vodila poreklo iz jedne od najuglednijih vojvođanskih porodica. Rođena je u Zemunu 1883. godine, a njen otac bio je zemunski gradonačelnik i veleposednik. Sa slikarstvom se ozbiljnije susrela boraveći 1903. kod sestre Jelke koja je bila udata u Rumi. Tu se upoznala sa jednim od najpoznatijih srpskih slikara Urošem Predićem koji je u to vreme oslikavao crkvu Sv. Duha. Nakon toga, u Beogradu je nekoliko meseci učila kod Bete Vukanović, da bi ozbiljnije slikarsko obrazovanje nastavila u Zagrebu i Beču.

 

Posle dugogodišnjeg poznanstva, Jovanka Marković i Kosta Strajnić su se verili 1923, a godinu dana kasnije venčali u Bogorodičinoj crkvi u Zemunu. Nakon života u Pragu i Parizu kao i putovanja po raznim evropskim državama, Strajnići su se preselili u Dubrovnik. Za kratko vreme pronašli su stan na Konalu, s lepim pogledom na tvrđavu Minčeta, grad i pučinu. Njihov dom je uvek bio neizbežan društveni salon u kojem su se susretale brojne generacije slikara, arhitekata, intelektualaca svih profila. Poslednjih godina sa Strajnićima je živela Feodora (Dora) Šević, nećaka gospođe Strajnić. Ona je bila ćerka njene sestre Jelke koja se udala za doktora prava i veleposednika Jovana A. Ševića (1857-1907) u Rumi.

 

kosta_strajnić1

 

Zalaganjem slikara Marka Murata 1919. u Dubrovniku je osnovana posebna institucija pod nazivom “Nadleštvo za umjetnost i spomenike”, čime su pojedini objekti po prvi put izdvojeni iz državnog režima zaštite. Nakon Muratovog penzionisanja (1932), Kosta Strajnić je postao glavni konzervator, što će ostati sve do 1941. godine. Na Strajnićev nagovor u Dubrovnik se 1934. doselio arhitekta Nikola Dobrović koji će u gradu i okolini ostvariti niz antologijskih dela. Pored toga, Strajnić je osnovao Umjetničku galeriju u Dubrovniku (1945), osmislio je stalnu postavku Muzeja ikona pravoslavne crkvene opštine u Dubrovniku (1953), a godinu dana kasnije objavio je katalog grafičke zbirke Biblioteke i zbirke Valtazara Bogišića u Cavtatu.

 

Postoje osobe koje menjaju život u svojoj sredini, čineći ga dinamičnijim, pomičući mu ritam i odnose prošlosti i budućnosti. Takva je osoba bio Kosta Strajnić za Dubrovnik tokom većeg dela 20. veka. Njegovim dolaskom u grad uzburkala se učmalost provincijalne sredine i letargije koja je Dubrovnikom vladala na prelazu vekova, a koju su svojevremeno napustili velikani poput Bukovca i Medovića, ostajući verni samo uspomeni na zavičaj. Osim organizacije raznih izložbi, Strajnić je u svom domu ugošćavao već afirmisane umetnike (Dobrović, Konjović, Aralica, Lubarda, Job), kao i mlade talente koje je usmeravao uz predavanja iz istorije umetnosti, omogućujući im pristup građi iz svoje bogate biblioteke.

 

U poznim godinama, kod Strajnića su se sve vidnije ispoljavale posledice življenja u atmosferi drevnog mediteranskog grada, koja se odvijala “između zimskog sna i ferijalnog buđenja” (D. Medaković). Oštrica njegove volterijanske erudicije i duhovitosti otupljivala je u ovakvoj atmosferi, u kojoj on više nije imao dostojne sabesednike. Gotovo sve do smrti, Strajnić je oko sebe okupljao mlade dubrovačke slikare, kao i brojne jugoslovenske umetnike i intelektualce koji su posećivali Dubrovnik. Tako je, pod svoje stare dane, uspevao da ambijentu ovog grada doda malo boje i na taj način oplemeni njegovu atmosferu.

 

Jovanka Strajnić je umrla 23. avgusta 1970. Sahranjena je skromno na groblju uz crkvicu Sv. Đorđa u Cavtatu, gde su između dva svetska rata sahranjivani pravoslavci nastanjeni u Konavlima, mahom ruski emigranti. Nakon smrti supruge, Kosta je održavao kontakte sa prijateljima i nećacima Jovanke Strajnić iz Beograda, Zemuna, Rume i Novog Sada. Preminuo je 23. jula 1977. godine, u svom stanu u Dubrovniku. Sahranjen je u zajedničkoj grobnici udruženja antifašističkih boraca na glavnom groblju na Boninovu.

 

Nažalost, njegova zaostavština nije doživela sudbinu kakvu joj je on namenio. Bogata hemeroteka sakupljana godinama završila je na đubretu, a manji deo biblioteke stvarane decenijama otkupio je Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, dok je ostatak propao. Slike su prodavane po beogradskim i zagrebačkim antikvarijatima, a “ostaci ostataka” nekada slavne zbirke dospeli su kod kolekcionara Čedomira Edrenića. Zahvaljujući nećaku Jovanke Strajnić, mr Đorđu Ševiću i njegovoj supruzi prof. dr Radmili Šević iz Novog Sada, sačuvan je veliki broj privatnih dokumenata, pisama i fotografija koji svedoče o značajnoj ličnosti jugoslovenske kulturne scene, kakav je bio Kosta Strajnić.

Related posts:

Subotička duga ćutnja Dušana Maluševa
Sava Hilandarac, monah i bibliotekar
Andre Malro – uzoran primer ministra i reformatora kulture

1 Comments For This Post

  1. Stalker Says:

    Divno je što nas ovaj sajt konstantno opominje na neprolaznu vrednost kulturnih heroja u okviru jedne, priznajmo to, zaboravne kulture… Još jedan sjajan tekst!

Ostavi komentar