Archive | May, 2017

Tags: , , , , , ,

Ladislav Jurica, bibliotekar, kulturni i sportski radnik

Posted on 12 May 2017 by heroji

Aleksandar Radović

Ladislav Jurica, bibliotekar, kulturni i sportski radnik

(Nešadove, srez Zlinski, Morava u Slovačkoj, 16.VI 1920-Bačka Palanka, 31.VIII 2004.)

          Osnovnu školu pohađa u Bačkoj Palanci, a Državnu realnu gimnaziju završava u Bačkom Petrovcu. Za vreme školovanja svira u školskom orkestru „Kolibri“ i igra fudbal za bačkopalanački lokalni tim. Po oslobođenju zemlje glumi i režira u Amaterskom pozorištu „Trudbenik“ iz Bačke Palanke. Osniva Društvo sportskih ribolovaca i književni klub „Dis“ u istom gradu. Zaslužan za afirmaciju pozorišnog amaterizma Slovaka u Bačkoj Palanci, inicijator je formiranja Kulturno-prosvetnog društva „M. R. Štefanik“ i sportski aktivista u tamošnjem fudbalskom klubu.

Ladislav Jurica

Ladislav Jurica unapredio je bibliotečko-informacionu delatnost u Bačkoj Palanci preseljenjem fonda Narodne biblioteke „Veljko Petrović“ u sadašnje prostorije knjižnice, na Trgu bratstva i jedinstva. Biblioteka je, zahvaljujući Juričinom radu, postala savremena ustanova kulture u kojoj se primenjuju najnovija naučna i stručna dostignuća.

Dobitnik više značajnih opštinskih, pokrajinskih i republičkih priznanja: diplome Saveza društava bibliotekara Jugoslavije (1974), nagrade „Milorad Panić-Surep“ koju je dodeljivala Zajednica matičnih biblioteka Srbije (1977). Narodna biblioteka „Veljko Petrović“ iz Bačke Palanke dodeljuje mu priznanje za unapređenje stručnog rada u bačkopalanačkom bibliotekarstvu (1984). Fudbalski klub „Bačka“ pohvaljuje ga za razvoj popularnog sporta na teritoriji Opštine (1955), a Književni klub „Dis“, povodom četvrdesetogodišnjice postojanja, 1999. godine, nagrađuje ga za afirmaciju književnog stvaralaštva u Bačkoj Palanci.

Diplome i stručna priznanja dobijaju i ustanove kulture, prosvete i sporta u kojima je radio i čiji je saradnik bio Ladislav Jurica.

O životu i radu Ladislava Jurice pisao je Mihal Đuga u bačkopalanačkom časopisu za kulturu, književnost i umetnost Sunčanik, a tekst je objavljen u br. 10 tog magazina.

Comments (1)

Tags: , , , , , , ,

Osam decenija fondacije Gugenhajm

Posted on 07 May 2017 by heroji

Siniša I. Kovačević

Osam decenija fondacije Gugenhajm

 

 

Jedna zadužbina smeštena je na dve strane sveta, i u tri muzeja koji nose isto prezime – Gugenhajm. Puna neočekivanih obrta, neslaganja i suprotnosti, istorija ove čuvene porodice na sreću ima svoj hepiend jer fondacija danas sadrži veliku i značajnu zbirku moderne umetnosti izloženu u Muzeju Solomona R. Gugenhajma u Njujorku, Kolekciji Pegi Gugenhajm u Veneciji, kao i muzeju u Bilbau.

Period od rađanja prvih Gugenhajma krajem 19. veka do sadašnje generacije njihovih naslednika, poklapa se sa epopejom o modernom kapitalizmu, a životna priča rodonačelnika poslovne imperije predstavlja školski primer ostvarenja američkog sna. “Moji dedovi su počeli život u siromaštvu i bedi, a završili u raskoši”, pisala je u svojoj autobiografiji Pegi Gugenhajm, ćerka Bendžamina koji je 1912. nastradao u brodolomu “Titanika”, i sinovica Solomona Gugenhajma koji je kasnije osnovao istoimeni muzej u Njujorku.

 

solomon_gugenhajm

Bogatstvo i moć porodice su se neprestano uvećavali, a porast njenog ugleda u američkom društvu bio je samo logičan nastavak. Naslednici bankarskih i industrijskih magnata su, svako prema svom interesovanju, počeli da osnivaju institucije i fondacije koje su ih delimično oslobađale poreskih obaveza. Ovaj ekonomski model sledila su i braća Gugenhajm, od kojih je Solomon odlučio da svoje bogatstvo uloži u osnivanje muzeja u kojem će biti izložena dela moderne umetnosti.

Sve je počelo 1927. godine kada u Ameriku stiže nemačka baronica Hila Rebaj, koja za Solomona Gugenhajma počinje da kupuje slike i formira kolekciju evropske avangardne umetnosti. Hila Rebaj je bila fascinirana apstraktnom umetnošću, tako da je zbirka dela koja je od 1929. do 1937. sakupljala za Solomona Gugenhajma, bila bazirana na ideji da apstraktno slikarstvo koje se nalazilo u ekspanziji treba institucionalno prezentovati na način koji je do tada imala figurativna umetnost.

Iste godine (1937) kada je u Španiji besneo građanski rat, Solomon R. Gugenhajm osniva svoju fondaciju i Muzej nefiguritavne umetnosti čiji direktor postaje Hila Rebaj. Njegova sinovica, Pegi Gugenhajm, je za to vreme u Evropi, i po nagovoru Lorda Duvena počinje da studira umetnost. Upoznaje Marsela Dišana i mnoge druge avangardne umetnike čije radove počinje da kupuje i kolekcionira. Najpre, u Londonu 1938. otvara galeriju Gugenhajm Džejn, posle čega se seli u Pariz gde nastavlja da upoznaje nova dešavanja i tendencije u umetnosti.

 

gugenhajm muzej

 Ideja da osnuje Muzej moderne umetnosti u Londonu nikada nije realizovana, zbog vihora rata u kojem se našla Evropa. Sa svojim mužem, nadrealistom Maksom Ernstom, 1941. odlazi u Njujork, gde oktobra naredne godine otvara galeriju-muzej “Umetnost ovog veka”, koji se nalazio u 57. ulici. Pegi Gugenhajm 1946. rešava da se sa svojom zbirkom definitivno nastani u Evropi. Sledeće godine svoju bogatu kolekciju izlaže na Venecijanskom bijenalu, a 1948. kupuje palatu Venier dei Leoni blizu Kanala Grande, koja postaje stalno mesto njene zbirke.

 Muzej Solomona R. Gugenhajma u Njujorku, tokom pete decenije menja koncepciju proširujući prvobitnu postavku delima umetnika drugih pravaca – Braka, Pikasa, Maljeviča, Matisa, kao i američkih apstraktinih ekspresionista. Godine 1959. kolekcija je preseljena u novu zgradu koju je projektovao arhitekta Frenk Lojd Rajt. Od 1976. godine celokupna zbirka velikog kolekcionara i trgovca umetničkim predmetima Justina N. Tanhojzera, postaje vlasništvo Muzeja u Njujorku. Tako je postavka Solomona R. Gugenhajma obogaćena delima impresionista, postimpresionista i umetnika Pariske škole.

Otvaranjem depadansa njujorškog muzeja Gugenhajm u baskijskom gradu Bilbao, ovaj lučki grad sa teškom industrijom, ostvario je iznenađujući napredak. Gugenhajm Bilbao je postao novi zaštitni znak zemlje Baska koji omogućava značajni deo bruto društvenog proizvoda ovog regiona u Španiji. Ne treba, pri tome, zanemariti ni zaradu koju ova impresivna građevina, rađena po projektu američkog arhitekte Frenka Gerija, ostvaruje služeći kao scenska podloga u reklamnim spotovima mnogih značajnih svetskih brendova, ili čuvenih visokobudžetnih filmova (prvi kadrovi jednog iz serijala o Džejmsu Bondu – “The World is not Enough”).

Rajtov projekat u Njujorku

 

Tokom 1943, Rajt, koji je tada imao punih 76 godina, dobio je porudžbinu za projekat muzeja u koji je trebalo da bude smeštena najveća kolekcija apstraktne umetnosti na svetu. Njega je odabrala kustoskinja zbirke Hila Rebaj, koja je pročitala sve knjige o ovom arhitekti, i želela da on osmisli planirani “hram apstrakcije“. Rajt je tokom leta 1944. zajedno sa svojim rođakom Robertom Mozizom, upravnikom gradskih parkova, obilazo Njujork u potrazi za lokacijom za muzej. Iako se Rajtu više dopadala lokacija u parku koji je Moziz neposredno pre toga otvorio severno od grada, Hila Rebaj i Gugenhajm su odlučili da muzej bude izgrađen u centru grada. Parcela na Petoj aveniji, preko puta Central parka, kupljena je tek 1951, ali je izgradnja muzeja počela 1956, čak trinaest godina pošto je Rajt angažovan da ga projektuje.

Prve skice muzeja Gugenhajm bile su zasnovane na Rajtovom neizvedenom projektu za zgradu Gordona Stronga za kompaniju “Automobil obdžektiv“ u Merilendu, iz 1926. godine. Nacrtom je zamišljena neprekidna spiralna, betonska rampa za automobile, koja kruži oko planetarijuma u sredini. Rajt je projekat muzeja od početka predvideo s centralnim prostorom osvetljenim odozgo i okruženim zakrivljenom pešačkom rampom koja bi služila kao neprekidna galerija. U građevinskoj kompaniji koja je na konkursu dobila posao, radio je Džordž Koen zadužen za izvođenje složenih betonskih radova na zakrivljenim površinama. Tokom izgradnje, Koen je predložio postavljanje ugaonog kamena temeljca, na šta mu je Rajt duhovito odgovorio – “kružna zgrada ne može da ima ugaoni kamen temeljac“.

 

muzej_gugenhajm

     Kritike za spiralno oblikovanu zgradu stizale su i zbog strepnje kako će četvrtaste slike biti postavljene na zakrivljene zidove. Rajt je insistirao na tome da će se vizuelnim odvajanjem slika od zakrivljenog zida izbeći to “da one izgledaju kao da su naslikane na zidu iza njih“. Prednost spirale zasnivala se na činjenici da posetioci, pošto su se liftom popeli na vrh, bez napora, polako mogu da se spuštaju niz rampu do prizemlja. Sledeći argument bio je taj da u velikom broju standardnih muzeja posetioci moraju da prelaze duge galerijske prostore kako bi se vratili na početak i mogli da izađu. Rajtov muzej je time postigao ono što ostali muzeji nisu pokušali da ostvare – da je “svakog trenutka posetilac fizički blizu manje grupe izloženih dela, dok se istovremeno nalazi u prisustvu cele izložbe“.

Sredinom 1980-ih izvršena je rekonstrukcija i proširenje Gugenhajmovog muzeja. Ovaj poduhvat vredan 45 miliona dolara, koji je trajao sedam godina (od kojih je dve i po muzej bio zatvoren za publiku), predstavljao je posebno težak zadatak. Prva ideja arhitekata Čarlsa Gvatmija i Roberta Sigela, postepeno je ustupila mesto desetospratnici od krečnjaka. Podignuta građevina je tako vešto projektovana da se u potpunosti podređuje monumentalnom Rajtovom zdanju. U pitanju je kameni aneks iza muzeja, elegantne fasade sastavljene od onoga što arhitekte nazivaju “škotskim dezenom“. Pored toga, projektanti su “očistili“ spiralno zdanje od raznih vidova skrnavljenja njegovog duha i vratili unutrašnjost mnogo bliže Rajtovoj zamisli.

Comments (2)