Archive | May, 2013

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Ikonoborački spor

Posted on 17 May 2013 by heroji

Miloš Janković

 

Ikonoborački spor

 

UVOD

 

Ikonoborački spor, koji je uz prekide i različite privremene ishode i rešenja po suprotstavljene strane, trajao duže od jednog veka, period je u istoriji vizantijske države kome su mnogi autori posvetili naročitu pažnju. Razlozi za tako naglašen interes su mnogobrojni, a aspekti iz kojih je pitanje ikonopoštovanja razmatrano praktično obuhvataju čitav korpus društvenih nauka i naučnih oblasti.

Ikonoborstvom i ikonofilijom, pored teologije i njenih nauka – hristologije, dogmatike, patristike, eshatologije, teorije i prakse ikonopisa, pa i liturgike – bavile su se i istorija, istorija umetnosti (naročito crkvene), estetika, filozofija (i njene grane – filozofija umetnosti i filozofija religije). Nekako po strani, uz samo usputne napomene i tek u naznakama, ostala je pravna nauka, tako da čak i crkveno pravo ovu temu tretira nedovoljno precizno, držeći se samo kanona VII Vaseljenskog sabora i pravila nekih od Pomesnih sabora ili crkvenih otaca.[1]

Upravo to je bio razlog za odabir teme za ovaj rad, uz želju da se istorijsko-pravni aspekt ovog spora osvetli i da se ukaže na sve posledice koje je sukob naknadno proizveo – od kojih su mnoge, kroz formu kanona i/ili drugih crkveno-pravnih instituta, postale sastavni deo srednjovekovnog, pre svega crkvenog, prava.

Ikonoborstvo (726-842), kao jeres, pre svega je istorijska činjenica; javilo se u sklopu određenih društvenih, državnih i crkvenih okolnosti i promena, imajući pri tom i dogmatsku potku, ukorenjenu još u starozavetnoj zabrani svakovrsnog izobražavanja Boga. Osnovni optužujući argument ikonoboraca u odnosu na ikonofile je bio idolopoklonstvo, odnosno stav da verni koji poštuju ikone zapravo „poštuju daske, stenje i zidove”. Tu se, sledstveno ranije rečenom, razvila i prirodna, logična spona sa mnogim jeretičkim učenjima iz prvih sedam vekova Hrišćanstva, a potkrepljena autoritetom

 


[1]   Popović, R.V., protojerej, Vaseljenski sabori(odabrana dokumenta), treće dopunjeno izdanje, prevod sa grčkog episkop A. Jevtić, Beograd, 2002, str. 156.; Oros vere VII Vaseljenskog sabora.

 

Careva ikonoboraca, pa i delom uticajnih jeraraha same Crkve – ta jeres je ozbiljno uzdrmala katoličansku Crkvu i jedno vreme (period ikonoboračkog Sabora 754. god.) bila i ravnatelj sveukupnog, crkvenog pa i državnog života. Ikonoborstvo je „suštastveno hristološka jeres, jer je povezano sa potcenjivanjem ili pak odricanjem istine bogovaploćenja”.[2] Ukoliko se, pak, sumnja u bogovaploćenje na osnovu toga što se odbacuje mogućnost izobrazivosti Hrista (ili Bogomajke, i svetih, ili bilo kog člana nebesne jerarhije u krajnjem), zapada se u neku od jeresi (doketizam, monofizitstvo i dr.) u zavisnosti od toga iz kojih razloga se uzima da je izobrazivost Gospodnja nemoguća. Postoje, međutim, i mišljenja da je ikonoborstvo potpuno autohtono jeretičko učenje, čak i da uopšte nije hristološka jeres,[3] nego dogmatska različitost koja ima uporište u izvornom Pravoslavnom učenju napuštenom tokom vremena.

Clasm_Chludov_detail_9th_century

Bilo kako bilo, više od jednog veka trajao je sukob između ikonoboraca i ikonofila (ikonoborci su imali dva, „lažna” Sabora, 754. i 815. godine; na onom 754. godine učestvovalo je čak 338 episkopa, koji su jednoglasno glasali protiv ikona i ikonopisa), mnoge vredne ikone su spaljene, mnogi mozaici – koji su krasili Konstatinopolj i druge vizantijske gradove uništeni, rastureni ili prekrečeni, a stradao je i nemali broj ljudi, a još veći broj bio podvrgnut mučenju, progonima i ponižavanju. Period Isavrijske i Amorijske dinastije na tronu vizantijskog carstva (717-867) bio je, dakle, period ikonoborstva, a po svojoj suštini i po načinu ispoljavanja predstavljao je zapravo spor i borbu crkve i države, odnosno cara. Ta veza između verskih i političkih problema u Vizantiji možda ni u jednoj drugoj prilici nije bila očiglednija, nego u vreme ikonoboračkog pokreta. Saborom iz 843. godine, organizovanim za vreme carice Teodore i odlukama donetim na njemu, okončan je razdor duži od jednog veka.

 


[2] Bulgakov, S., protojerej, Ikona i ikonopoštovanje, (dogmatički ogledi), prevod I.Marić, Beograd, 1998, str.13.

[3] Lebedev, A.Š., Istorija Svetih Vaseljenskih Sabora knjiga III, Moskva, 1876, str. 221.

 

IISTORIJSKI ASPEKT SPORA

 

1. Uzroci spora

 

Istorijsko razmatranje svih uzroka koji su izazvali ikonoboračku krizu odvelo bi nas u širinu i, sasvim sigurno, udaljilo od osnovne teme ovog rada, budući da je sam sukob, po svojoj pojavnosti, imao samo naizgled obeležja čisto crkvenog, dogmatskog i kanonskog raskola, dok je po svojoj suštini on predstavljao klasičan primer sukoba Crkve i države, odnosno sukob državne vlasti, oličene pre svega u caru, i crkvene jerarhije (dakle, crkve kao dela administrativno-državnog aparata vizantijskog carstva), čiji je predstavnik naročito bilo monaštvo.

No, radi potpunog sagledavanja uzroka koji su do spora doveli, nužno je dati osnovne odrednice skicirajući društveno-istorijske, političke i religijske okvire u kojima je do sukoba došlo. Osim toga, potrebno je, bar fragmentarno, dati i opšte dogmatske parametre, naravno bez dubljeg ulaženja u hristološki, to jest, bogoslovsko-filozofski aspekt analize uzroka. Samo u sintezi svih ovih elemenata, uz analizu njihovih međusobnih i međuzavisnih odnosa, sagledavajući uzročno-posledične veze među njima, kao i celokupnost konkretnih istorijskih okolnosti u kojima se sukob javio i dobio oblik (i oblike) koji je imao – moguće je steći koliko-toliko jasnu sliku o jednom od najvećih raskola u dvadesetovekovnom trajanju hrišćanske Crkve.

 

1.1. Dogmatski uzroci spora

 

Teološki gledano, Ikonoboračka kriza je posledica različitog hristološkog pristupa problemu mogućnosti likovnog izobražavanja lika Isusa Hrista, Bogorodice i svetitelja, kao i likovnog prikaza scena iz života Gospodnjeg i Njegovih svetih. U tom smislu, neophodno je dati bogoslovsku suštinu rasprave u najkraćem.

Ikonoborstvo je pravac jeretičkog monofizitskog učenja. Monotelitska i monoenergetska jeres, koje su nastavak monofizitske (Evtihijeve) jeresi, pojavile su se početkom VII veka. Monoteliti su priznavali u Hristu jednu volju i jedno dejstvo (energiju) – Božansku, nasuprot Pravoslavnom učenju da u Gospodu, neslivene postoje dve volje i dve prirode – Božja i ljudska, te da je Gospod Isus Hrist i Bog i čovek, Bogočovek, i da su u Njemu objedinjene obe, ali da u Njegovoj ličnosti (ipostasi, liku) postoje nesliveno, nepromenjivo, ali i nerazdvojivo i nedeljivo. Kroz tu Gospodnju neslivenost priroda Njegovih, tj. kroz samog Gospoda – dolazi se do krajnje svrhe postojanja svakog čoveka, do oboženja; no, da bi do oboženja došlo, nužno je da postoji i sinergija – ljudsko voljno sadejstvo, saučestvovanje u tom procesu. Na ovaj način su dogmatsku suštinu ikonoboračkog spora shvatali i mnogi autori. [4]

Ovako bismo, u najkraćem, mogli predstaviti teološko-filozofsku osnovu spora, pri čemu je potrebno istaći da on u početku i jeste imao samo dogmatsku osnovu, da se javio u učenim crkvenim krugovima, a da je ono što mu je dalo obličje političke borbe i, kasnije, dovelo do toga da pitanje ikonopoštovanja postane državno pitanje i državni problem najvišeg ranga – došlo naknadno, uz uticaj mnogih drugih činilaca, koji sa verom, religijom i crkvom nisu imali takvu vrstu povezanosti.

Glavni problem u teološkom razmatranju ikone, a samim tim i osnov spora oko poštovanja ikone, jeste način na koji je moguće, da parafraziramo S. Bulgakova – objasniti njenu vidljivost nevidljivog. U ikoni, kao slici, likovnoj predstavi (što ona prvenstveno jeste) sabivstvuje prvolik, sabivstvuje izobraženi. Teškoća poimanja i „priznavanja bez-obraznosti, a time i neizobrazivosti božanstva, s jedne strane, a i Njegove predstave po nama kroz primanje čovečijeg oblika, a time i izobrazivosti, s druge”[5]– osnova je sporenja koje je kasnije poprimilo sasvim druge oblike i dovelo do mnogobrojnih promena u gotovo svim segmentima vizantijskog društva.

Ikonofili su, dakle, zastupali stanovište, da je ikona kroz simboliku ikoničnog oprisutnjenja izobraženog lika – realnost neba na zemlji, odnosno potvrda bogovaploćenja – kao temeljnika, kao krunskog dokaza hrišćanske religije. Ovaploćenje Isusa Hrista je osnova hrišćanstva, dogmat vere koji je ishodište celokupnog hrišćanskog učenja. Ili, kako je to rekao sveti Teodor Studit, jedan od aktivnih učesnika ikonoboračkih rasprava: „Hristos koji se ne može opisati bio bi neovaploćeni Hristos”. [6]

 


[4]   Florovski, G., protojerej, Istočni oci V-VIII veka, manastir Hilandar, 1997; Popović, J., Opšta Crkvena istorija I-II, reprint, N.Sad, 1995; Popović, J., Dogmatika Pravoslavne Crkve, Beograd, 1932; Majendorf, J., Vizantijsko bogoslovlje, Beograd, 2001; Brija, J., protojerej Rečnik Pravoslavne teologije, prevod episkopa Mitrofana (Kodića), Beograd, 1999.

[5]     Bulgakov, S., protojerej, navedeno delo, str. 27.

[6] Studit, T., Antiheretics I, PG 409C; prema Majendorf J., Vizantijsko bogoslovlje, Beograd 2001, str. 75.

 

Osim toga, svoje klanjanje ikonama i njihovo poštovanje, na optužbe ikonoboraca za idolopoklonstvo, ikonofili su pravdali argumentima koje je najbolje i najkraće izrazio Jovan Damaskin (još jedan od ključnih učesnika u teološko-dogmatskim raspravama): „Tako se ja ne poklanjam ikoni kao Bogu, nego preko ikona i svetih prinosim Bogu poklonjenje i čast”.[7]

Ikona je, govorili su njeni poštovaoci, da ponovimo uspelu sintagmu oca Pavla Florenskog – „vidljivo jevanđelje”, ona jeste Sveta knjiga za one koji ne znaju slova (a koji su u to doba činili ogromnu većinu), pa samim tim ima i obrazovnu funkciju, pored njene kanonom i crkvenim učenjem određene uloge.

Ono što je na ikoni predstavljeno, kao i način na koji je predstavljeno, uz ono što nam ta predstava poručuje – čini trojstvo koje određuje simboličku pojavnost ikone, okazuje spoj dva vremena, dva sveta, dva samo naoko odvojena suštastva – Božijeg i ljudskog. A ona su, zapravo, spojena u jedan – neizraziv, nesaopštiv, nedomisliv, nesaglediv – a ipak vidljiv i prisutan, projavljen u Božjoj volji, u Njegovoj energiji, u Njegovoj sveprisutnosti.

Simbolika ikoničnog oprisutnjenja izobraženog lika i jeste početak sricanja ikone, njenog punog razumevanja, poimanja njene liturgičkne suštine, njenog viđenja očima duše, umozrenja koje biva sposobno da shvati da je „Hristos mogućnost svake svete slike”[8]

Sedmi_ekumenski_sabor_(Icon)

                Protivnici ikonopoštovanja, ikonoborci, koji su zapravo i savremenim jezikom kazano – bili raznorodne vrste frakcija različitih vrsta jeresi koje su se u to doba pojavljivale (od kojih su neke već pomenute, a kojima svakako treba pridodati i pavlikijance i manihejce), nasuprot ovim stavovima smatrali su da je ikonopoštovanje oblik idolopoklonstva i da odstupa od istinitog, Bogom datog, učenja.

Osim toga, kritika je bila usmerena i na sve obrede i oblike bogosluženja koji su u svom ispoljavanju imali ikonu kao predmet radnje ili činodejstvovanja. Kao bazični argument, polaznu osnovu, ikonoborci su isticali stav iz Starog zaveta, o Mojsijevoj zabrani poklonjenja rukotvorenim likovima (Izl.20:4). U carevom ličnom opredeljenju (Lav III Isavrijanac, 717-741) da se kada su u pitanju ikone zapravo radi o sujeverju, kao i u njegovoj želji da izvrši korenite promene u carevini u svim sferama, pa i  u pitanjima religije i odnosa crkve i države, odnosa svetovne i duhovne vlasti, nalazili su dodatnu

 


[7] Damaskin, J., Apologetska slova protiv opadača svetih ikona, časopis  Gradac, br. 82-84, 1998, str. 25.

[8] Mijač, B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997, str. 130.

 

snagu i potporu za dogmatsku utemeljenost u čistotu svog verskog ubeđenja. Na ovakav stav cara, pa i careva koji su posle njega bili u dugom vremenskom periodu protivnici ikonopoštovanja, veliki uticaj je imalo i njihovo nevizantijsko poreklo, kao i pojačan upliv islamske religije i filozofije – koje takođe zabranjuju likovno predstavljanje svetitelja.

Tokom vremena, i jedna i druga strana je pronalazila obilje teološko-filozofskih argumenata u prilog stavu koji je zastupala, ali se mi time ovde nećemo baviti. Dogmatska osnova spora je bila samo početak, iako su se učene rasprave vodile sve vreme sukoba i imale svoje istaknute i, za ono vreme, veoma obrazovne i uticajne zastupnike.

Ikonoboračka kriza se razrastala, i na to njeno razrastanje i usložnjavanje njenih pojavnih oblika, kao i efekata koje je na Vizantiju tog doba imala, osim dogmatskih uticali su i mnogi drugi faktori.

 

1.2. Društveno-ekonomski uzroci spora

 

            Ikonoboračka kriza je imala svoj, možemo reći, pripremni period za vreme kratkotrajne vladavine Jermenina na vizantijskom prestolu, Vardan-Filipika (vladao 711-713).

Period vlasti ovog po svemu „beznačajnog cara”[9] ostao je upamćen po rasplamsavanju hristoloških rasprava, jačanju monofizitske i monotelitske jeresi, kojima je i sam car bio naklonjen, i po konstantnom pogoršavanju unutrašnjih – ekonomskih, pre svega – prilika, po spoljnopolitičkim pritiscima i opadanju snage Bizantije prema ratobornim susedima (Bugarima naročito, ali i prema Arapima). Sve to je rezultiralo pobunom trupa iz teme Opsikija i svrgavanjem i oslepljenjem Filipika 3. juna 713. godine.

Za kratko vreme na tronu su se smenila dva cara (Atanasije II i Teodosije III), da bi konačno vojska iz tema Anatolika i Armenijaka 25. marta 717. godine sebi za cara izglasala veštog vojnog komandanta, poreklom Sirijca, Lava III Isavrijanca, rodonačelnika istoimene dinastije.

 


[9]  Ostrogorski, G., Istorija Vizantije, Beograd, 1996, str. 162.

 

 

Na osnovu navedenog, lako je uočiti u kakvom društveno-politički osetljivom trenutku dolazi do dodatnih tenzija izazvanih sporenjem oko pitanja ikonopoštovanja. Upravo u tom času, na presto Vizantije stupa jak i odlučan čovek, vojnik po profesiji, kome je jedini cilj da poljuljanu državnu vlast učvrsti, povrati izgubljene teritorije i na unutrašnjem planu podigne ekonomiju, omogućavajući na taj način veće prihode ispražnjenoj državnoj kasi.

Međutim, mere koje je on preduzeo, uključujući i izdavanje tzv. ikonoboračkog Edikta (kao pravnog akta, izraza careve volje), dovele su do toga da danas većina istoričara smatra da „Lav Isakrijanac snosi odgovornost za prilično grub način na koji je osetljivo pitanje vere i bogopoštovanja vlada prepustila vojnoj i policijskoj vlasti, koja je uvredila religiozno osećanje naroda i od lokalnog pitanja napravila problem od državnog značaja.”[10]

Bez obzira, dakle, što su „istorijske prilike merama koje je Lav III preduzeo davale obeležja nužnosti, državne nužnosti”[11], i koliki su uticaj na to imale i spoljnopolitičke okolnosti – jednoglasan je stav mnogih autora da je novoustoličeni car vrlo važnom pitanju pristupio nedovoljno promišljeno i taktično, u skladu sa svojom profesijom i, kasnije je postalo jasno, svojim  ličnim verskim ubeđenjima.

Suštinu, međutim, predstavlja sukob između svetovnih i duhovnih vlasti, između cara i Crkve: „boreći se protiv ikona, hteli su ti vladari da suzbiju veliki uticaj sveštenstva na narod, a sami da dođu do što veće vlasti u crkvenim poslovima. Crkva, dakle, u ovoj borbi nije branila samo jedan svoj stari običaj, nego se borila i za svoju samostalnost prema državnim vlastima”.[12]

Nadalje, ono što osim opštedruštvenog aspekta zahteva posebnu pažnju, jeste i ekonomski faktor, kao motivišući, za pokretanje jednog spora koji je, ponavljamo, samo naizgled bio versko-dogmatski.

 


[10] Uspenski, F., Istorija vizantijskog carstva, knjiga prva, Beograd, 2000, str. 606.

[11] ibidem.

[12] Mikić, G., Pregled istorije hrišćanske crkve, Novi Sad, 2003, str. 49.

 

Crkva u celini, a posebno manastiri i monaštvo u njima, u to vreme predstavlja poseban, veoma moćan i uticajan, društveni sloj – koji je, oslobođen mnogih dažbina i poreza (a monasi i vojne obaveze), bio najkrupniji feudalac, najbogatiji zemljoposednik u vizantijskom carstvu. Kao takav, osim duhovne, Crkva je imala i veliku ekonomsko-finansijsku moć. Samim tim, svojim mnogostrukim mogućnostima uticaja i uticanja, bila je potencijalno opasan suparnik državnoj vlasti, a neretko se i do tada mešala u pitanja iz domena svetovnog ili državne organizacije uopšte, utičući (ponekad i presudno) čak i na izbor cara.

Ekonomska moć Crkve je, dakle, bila jedan od najvažnijih faktora za rasplamsavanje ikonoboračkog spora, pri čemu, naravno, to nije nigde javno proklamovano, već je bilo zaogrnuto u plašt dogmatske rasprave. U istoriji hrišćanske Crkve, naročito u njenih prvih deset vekova, više careva je pokušavalo kroz neke oblike pritisaka (različiti oblici unije dveju vlasti) da ograniči, omeđi, a u krajnjem – zapravo sebi potčini – Crkvenu vlast, rukovodeći se, pre svega, ekonomskim interesima, bogatstvom Crkve, ali su najdalje otišli ikonoborački carevi (Lav III i njegov sin Konstantin IV Kopronim, 741-775), „koji su progonili ikone i njihove poštovaoce, posebno monahe, ove poslednje ne samo kao ikonopoklonike, nego i kao neproizvodni i nekoristan stalež u državi”.[13]

 

U tom smislu, celokupna zakonodavna aktivnost u doba ikonoborstva (pre svega, pravni akti Lava III), predstavlja pokušaj ekonomskog razvlašćenja Crkve i pravnog regulisanja dominantne uloge države (posebno Cara, kao nosioca apsolutne vlasti) u svim društvenim segmentima i pitanjima.

Stoga ne čudi stav da „prva faza u razvoju vizantijskog prava, u kome ono stiče nešto drugačiju fizionomiju nego klasično rimsko pravo, pada u VIII vek, pri čemu mnogi pisci to vezuju za ikonoboračku Isavrijsku dinastiju”.[14]

Želja Lava III da korenito izmeni društvene, ekonomske, političke, administrativne, vojne i verske prilike u posustaloj carevini, ophrvanoj brojnim teškoćama, dovele su do toga da – i pored brojnih nedoumica i polemika u stručnoj

 


[13] Popović, R.V., protojerej, Pravoslavne pomesne Crkve,  Beograd, 2004, str.18.

[14] Avramović, S., Opšta pravna istorija, Beograd, 2004, str. 174.

 

javnosti – Vizantija u to doba dobije tri važna Zakona, i to: Nomos Georgikos (zemljoradnički zakon), Nomos Nautikos (pomorski zakon) i Nomos Stratiotikos (vojnički zakon), kao i prvi veći pravni zbornik posle Justinijana II – Ekloga (Ecloga ton nomon) – kao „najznačajniji pravni spomenik ikonoboračkog perioda, iz 726. godine, koju je izdao Lav III Isavrijski.”[15]

Na kraju, razmatrajući društveno-ekonomske uzroke ikonoboračkog spora, nužno je spomenuti i politički aspekt te borbe, primeren u shvatanju ondašnjim prilikama i dobu, kada politika i politička borba nisu bile ono što pod tim pojmovima danas podrazumevamo.

Naime, staleška slojevitost i organizovanost ondašnjeg vizantijskog društva i države nije u tu podelu uključivala i Crkvu. „U ovom kontekstu postavlja se problem crkve. Čudno je što sami Vizantinci, kada govore o staležima, u njih nikad ne uključuju crkvu i klir.”[16] Samim tim, Crkva, stojeći po strani od ukupne društvene strukture, a imajući veliku duhovnu i ekonomsku moć i uticaj, nužno dolazi pod udar državne vlasti, koja teži sebi sve da potčini i sve da kontroliše. Neki od pokušaja tzv. simfonije, to jest – zajedničarenja u vršenju vlasti između cara i crkvenih velikodostojnika, kojih je bilo u istoriji – propali su, i uvek je neka od vlasti imala naglašeniju ulogu i bila dominantnija u odnosu na onu drugu. Sa sve većom sekularizacijom, s jačanjem aparata državne uprave, pogotovu sa izmenjenim tematskim organizovanjem vizantijskog carstva, država, odnosno Car, postaje osnovni nosilac vlasti, pre svega one izvršne. Crkvi, nasuprot tome, ostaju njeni vernici, i ostaje joj duhovni uticaj. Sve to, u krajnjem, kroz bipolarna obeležja, dobija karakteristike ideološke konfrontacije, a onda, kroz jedno versko-dogmatsko i teološko-filozofsko pitanje, poprima i karakteristike klasične političke suprotstavljenosti. Ili, rečima H.G.Beka: „Početna teološko-pastoralna motivacija čini se očiglednom. Tokom sukoba, međutim, parole su bez sumnje i politički zloupotrebljavane. Ova politička manipulacija vodila je do razračunavanja koja nisu imala gotovo nikakve veze s početnim motivom. Režim se mogao osećati ugrožen i žestoko reagovati.”[17]

 


[15] Nav. delo, str. 177.

[16] Bek, H.G., Vizantijski milenijum, Beograd, 1998, str. 304.

[17] Nav.delo, str. 310.

 

Da zaključimo: sagledavajući ukupnost društvenih, ekonomskih, političkih, verskih i svih ostalih aspekata vizantijske carevine na početku VIII veka, uočava se da je ikonoborački spor, bez obzira na svoje početne pojavne oblike i razloge, obuhvatio sve segmente i staleže vizantijskog društva, i da je svojom snagom i dužinom trajanja, kao i dubinom nastalih podela, ozbiljno zapretio opstanku carstva. Stupanjem na presto Lav III, spor se razbuktava, oblici ispoljavanja se umnožavaju, ali aparat državne uprave, reagujući represivno i brutalno, nameće ikonoboraštvo kao ispravan i dogmatski utemeljen  stav, rešavajući uz to, sistemom različitih (pa i pravnih) mera, i mnoga druga društvena pitanja. Sazivanjem „lažnih” vaseljenskih sabora, ikonoborački carevi pribavljaju ikonoklastima privremenu tapiju na pravovernost, a sebi omogućavaju da verifikuju (i nastave sa sprovođenjem) donete administrativne mere, propise i zakone. Položaj Crkve je znatno oslabljen, ali borba se nastavlja, naročito stoga što i jedna i druga strana ima poznate i priznate, po mnogo čemu uvažene, pristalice. Čak se i u pisanim dokumentima nailazi na dualitet koji će biti osnovna karakteristika ovog perioda u životu Vizantije: „Jedan te isti hroničar pripisuje careve poraze na frontu njegovom izopačenom ikonoklazmu i istovremeno izveštava o delovima vojske koji upravo u caru ikonoborcu vide garanta pobede”.[18]

 

1.3. Etnički, vojni, verski i ostali uzroci spora

 

            Radi potpunijeg sagledavanja suštine ikonoboračke krize, potrebno je u tu analizu uključiti i one uzroke, one činioce, koji na prvi pogled i ne deluju kao nešto što je imalo, ili moglo imati, uticaja na pojavu i razvoj spora. Međutim, svaki od tih faktora doprineo je usložnjavanju situacije, a u pojedinim periodima imao i znatnog uticaja na obim, pojavnosti i intenzitet sukoba. Primera radi, u literaturi je često isticana činjenica nevizantijskog, odnosno negrčkog porekla careva Iraklijske, Amorejske, pa i Makedonske dinastije – kao bitan faktor njihovog stava u vođenju politike, države, a i u pitanjima vere, to jest religije.

 


[18] ibidem

 

  Tako, u literaturi nalazimo i sledeću konstataciju: „U svakom slučaju, nadimak muslimanstvujući, koji su savremenici nadenuli Lavu Isavrijancu, ne počiva na njegovoj spoljnoj  politici koja je, kako smo videli, upravo islamu zadala najjači udarac, već na stanju njegovog duha i karakteru njegovih ubeđenja”.[19]

            Očevidno je, dakle, da je još u ono doba argument koji možemo označiti kao etnički – imao uticaja (ili se bar tako mislilo) na određene mere i postupke koje je država oličena u caru preduzimala. Nailazimo, dalje, na razradu tog etničkog faktora, pa se iznosi i ovakva tvrdnja: „U aktima Sedmog vaseljenskog sabora postoji izveštaj monaha Jovana; on tvrdi da je Lav misao o gonjenju ikona preuzeo od kalifa Jezida (720-724), a da je u tome posredovao Episkop nakolejski Konstantin. Sam Jezid, izdajući svoj akt ili poslanicu Lavu protiv poštovanja ikona, učinio je to navodno i pod uticajem Laodikejskih Jevreja”.[20]

            Osim toga, na određene postupke vlasti, bilo kao reakciju na konkretne probleme, bilo kao preventivnu meru, imala je nemali uticaj i bitno izmenjena etnička slika vizantijske carevine tog doba. Naime, doseljavanje Slovena na teritorije pod vlašću Vizantije, stalni sukobi sa njima (a u nekoliko navrata u njihovim pohodima i neuspešno opsedanje Carigrada), iziskivalo je određene postupke vlasti, koji nisu bili isključivo vojne prirode.

            U tom smislu, još je i Iraklije doneo određene naredbe i ukaze, kojima je primirio posebno Slovene, dozvoljavajući im da se nasele u pograničnim oblastima carstva, uz obavezu da se odazovu carevom pozivu za učešće u vojnim pohodima, postajući tako „tampon zona i brana od navale drugih naroda u seobi, pre svega Avara i Arapa.”[21]

            Lavu Isavrijancu ostalo je, znači, da ono što je već dobro postavljeno kao takvo i obdrži, uz daljnu administrativno-upravnu reformu, kao i konačno versko preobraćanje svih inoplemenih naroda. On je nastavio sa sprovođenjem podele carstva na nove administrativno-teritorijalne jedinice – teme (thema), rukovodeći se pre svega principom spoljne opasnosti koja je od strane Persijanaca, Arabljana, Bugara, Avara i Slovena bila konstantna. Uvođenjem stratiotskog načina (primenjenog naročito na Slovene) raspodele zemlje na sitan posed, uz obavezu vršenja vojne službe, i povećavanjem broja tema (što je, u zbiru, imalo za posledicu slabljenje krupne vlastele, pa samim tim i Crkve, ali i smanjenje samostalnosti velikih gradova) – političko-ekonomskim merama je smiren i kanalisan nagli priliv negrčkog stanovništva i ostvarene pretpostavke za apsolutnu dominaciju centralne vlasti.

 


[19] Uspenski, F., nav.delo, str. 607.

[20] ibidem.

[21] Avramović, S., nav.delo, str. 160.

Ujedno, kroz tu centralizaciju, gube se obeležja lokalne autonomnosti, a Car na sebe preuzima i u sebi oličava svu vlast, idući čak dotle da izjavi, neposredno pred donošenje Edikta, 726. godine: „Ja sam car i ujedno sveštenik.”[22]

            Ovim zalazimo u oblast religije, odnosno onoga što smo okarakterisali kao verske uzroke ikonoboračkog spora, a nije sadržano (i već prethodno objašnjeno) u čisto dogmatsko-filozofskim razlikama i raspravama. Za potpuno sagledavanje svih aspekata ovog sukoba sa pozicija vere i religije uopšte, nažalost, nemamo dovoljno validnih dokumenata one druge, ikonoboračke strane, budući da je jedna od odluka VII Vaseljenskog sabora bila i ta da se sva ikonoklastička dela unište, tako da o njihovim argumentima možemo zaključivati samo posredno, na osnovu retkih fragmenata, ili pak na osnovu odgovora, pisama i dokumenata ikonofila, koji su u velikom broju ostali sačuvani do današnjih dana.

            U najkraćem, iz verskog aspekta, a lišeno dogmatskog sagledavanja i promišljanja, možemo reći da „Ikonoborska shvatanja nastaju u istočnim pokrajinama Vizantije kao rezultat ukrštavanja hrišćanskih težnji za čisto duhovnom verom sa uticajima starih hristoloških jeresi i sekti, protivnih spoljašnjem crkvenom obredu, kao i sa uticajima nehrišćanskih religija, Jevrejstva i naročito islama”. [23]

            Osim toga, bitno je sagledati i međusobni odnos Crkve i države u tom periodu, ali svakako ne izolovano od sagledavanja njihovog odnosa u prethodnom, odnosno potonjem istorijskom periodu. Taj odnos, višeznačan i višestruko međuzavisan, kulminirao je u razdoblju ikonoborstva otvorenim sukobom, koji je za pojavnost i posledicu često imao i ljudske žrtve i velika materijalna razaranja. Naravno, ono što je u nauci poznato pod  pojmom cezaropapizam, za vreme ikonoboračkih careva dostiglo je svoj vrhunac.

            Srednjovekovno pravo, naročito vizantijsko, bilo je pod velikim uticajem Crkve, crkvenog kanonskog prava, verskih, dakle, ali i običajnih normi. Ne čudi, onda, blagonaklon stav, čak i današnjih autora, kada se u nekom od akata vlasti ostvari saglasje sa normama koje je vera propisala i kodifikovala. „(…) on ne donosi zakone za Crkvu, već, nasuprot tome, za državu, jer uvođenje kanonskog predanja u carske novele to predanje nimalo ne menja niti dotiče.

 


[22] Popović, J., Opšta Crkvena istorija (knjiga I), reprint, N. Sad, 1995, str. 765.

[23] Ostrogorski, G., nav.delo, str. 169.

 

Car-bogoslov ne uvodi ništa novo u kanonsko predanje, koje je zadržalo svoju autonomiju u životu Crkve, ali smatra veoma korisnim da ga učini obaveznim čak i za građansku vlast”.[24]

No, situacija i gledanje na međusobni odnos se drastično menja ako Car počne da donosi akte koji nisu po volji crkvenoj jerarhiji, ili pak odstupaju po svojim normama i onom što propisuju od zvaničnog crkvenog učenja – što je bio slučaj i u pogledu ikona i ikonopoštovanja. Tačnije, rečima autora koji zastupaju crkveno stanovište, ostalo je zabeleženo da je sve do 730. godine, do Lavove naredbe o uklanjanju ikona iz crkava, trajala intenzivna prepiska između crkvenih velikodostojnika i cara, pri čemu je Crkva neodustajno zastupala stanovište da je pitanje ikonopoštovanja isključivo u nadležnosti organa crkvene vlasti. [25]

Razdor se vremenom povećavao, a svoju kulminaciju je dostigao u periodu vladavine Lavovog sina Konstantina V, prozvanog Kopronim (u slobodnom prevodu – onoga kome je ime đubre, što se vezuje za priču da se „kao dete ukaljao u vodi za krštenje i time dao predznak da će ukaljati u svom kasnijem dobu hrišćanstvo i crkvu”).[26]

Kopronimova vladavina (741-775) obeležena je primenom brutalne sile i ostala je upamćena po velikim represalijama koje je ovaj, među vojnicima omiljeni car, preduzeo protiv ikonopoštovatelja. Kao odgovor na to, mnogobrojno monaštvo se dodatno organizovalo i postalo vrlo moćna i uticajna opozicija državnoj vlasti. Svojim ugledom u običnom narodu, a imajući i značajna finansijska sredstva, monasi su u jednom trenutku ozbiljno zapretili Konstantinu V, tako da je car morao da preduzima prave vojne akcije kako bi smirio pobunu. Svojim naredbama otišao je čak toliko daleko da je u zemlji sproveo teror i zaveo strahovladu. „Nekima su oči iskopane, uši i nos odrezani, ruke odsečene, brada katranom namazana i spaljena. Drugima su probijali glavu ikonama. Konstantin je hteo čak i istrebiti monaštvo i zapovedio je monasima da se žene, dao ih je uparene sa ženama terati ulicama Carigrada. Njihovi manastiri su pretvoreni ili u kasarne ili u štale”.[27]

 


[24] Fidas, V., Kanonsko pravo, Beograd, 2001, str. 32.

[25] Popović, J., nav.delo, str. 765.

[26] Popović, j., nav.delo,  str. 766.

[27] Popović, J., nav.delo, str. 767.

 

Ovde, dakle, prelazimo iz verskih u vojne uzroke spora, to jest one koji možda i nemaju čisto vojničku zasnovanost, ali su bili inicirani ili su se ispoljavali kao uzroci koji su na neki način imali dodirnih tačaka sa vojskom, ili, pak, predstavljaju mešavinu svih do sada razmatranih uzroka – koji su se iskazali i kroz određene vojne apekte.

Kalvinisti_pljackaju_crkve_LIona62

Naime, novom administrativno-upravnom podelom, povećavanjem broja tema, naseljavanjem velikog broja raznorodnih naroda na teritoriji carevine – usložilo se i, kao primarno, postavilo pitanje spoljne i unutrašnje bezbednosti Vizantije. Stratiotsko organizovanje stajaće vojske, dovoljno velike da istovremeno može biti angažovana na više ratišta i frontova, pored povećanja broja vojnika povećalo je i izdatke za izdržavanje tako velikog vojnog aparata.

Kako je Crkva bila najveći zemljoposednik u carstvu, a kako je bila oslobođena plaćanja svih dažbina, i kako je, u međuvremenu, postala glavni oponent carskoj vlasti, kao logičan zaključak se nametnulo rešenje da upotrebom vojske za gušenje sukoba i ekonomskim razvlašćenjem Crkve, Car postiže dvostruko pozitivan rezultat. Vojne jedinice neangažovane na granicama carstva imaju borbeni zadatak unutar zemlje, i ujedno se dolazi do sredstava koja će popuniti državnu blagajnu i omogućiti caru da tu vojsku i plati, čime dodatno obezbeđuje lojalnost i odanost sebi. U krajnjem ishodu, primenom sile vrši centralizaciju vlasti, što mu opet omogućava da nastavi sa svim ostalim administrativno-upravnim reformama, čime državu u celini izvlači iz krize u koju je bila zapala. Kao poslednje, ali ne i najmanje važno, konačno rešava pitanje dualiteta između dve vlasti, duhovne i svetovne, u korist ove druge, oličene u njemu, Caru, samom.

Na kraju, sasvim izvesno je da su na karakter, intenzitet i pojavne oblike ikonoboračkog spora imali uticaja i mnogi drugi faktori i uzroci, koji, možda, sami po sebi i nisu bili opredeljujući i mnogo bitni. Oni su, u međusobnoj povezanosti sa ovima koji su ovde bili podrobnije razmatrani, i u sklopu datih istorijskih i političkih okolnosti i prilika onog doba, doprineli da jedno teološko-dogmatsko pitanje preraste samo sebe i postane pitanje života ili smrti, opstanka ili nestanka, najveće i najmoćnije države ranog Srednjeg veka.

Nužno je pomenuti da je uticaja na sukob, na njegovu prirodu i suštinu, imalo i lično versko opredeljenje careva ikonoboraca, njihovo obrazovanje, karakter, temperament i ostali segmenti iz psihologije jedne ličnosti, kao i isti ti parametri u ličnostima ikonobranitelja. Treba reći da je ikonoboračka borba, „koja je počela u određeno vreme i pod određenim okolnostima, bila izložena istorijskoj evoluciji, tako da su postepeno pokretana sve nova i nova pitanja koja nisu bila u dometu Lavove ikonoboračke politike, ali su lagano izranjala u skladu sa karakterom i obrazovanjem ličnosti koje su učestvovale u tom pokretu.”[28]

Sveukupnost uzroka koji su do spora doveli, ali i celovitost promena koje je on u vizantijskom društvu proizveo, isti autor sažeo je i izrazio ovako: „Ikonoborački pokret je zadirao u suštinska pitanja hrišćanskog veroučenja. (…) Tokom vremena ikoboračkom pokretu se priključuju politički motivi; najzad, on se usložnjava borbom među etnikonima koja je u sebi nosila pretnju grčkom elementu kao osnovi tog poretka stvari koji se izražava terminom vizantizam.”[29]

Naravno, Vizantija – kao centar ondašnjeg sveta, kao novi, drugi Rim, kao lučonoša hrišćanstva u to doba – u svemu je prednjačila i u svemu se držala forme. Tako je i u pogledu sporenja oko ikonopoštovanja, sve ono što su istorijski trenutak i okolnosti nametnule, svoj konačni formalni izraz, osim u nameri i činjenju, našlo i u određenim pravnim normama i aktima.

 

 PRAVNI AKTI KOJI SU DONETI

 

            Bez obzira na svu grandioznost i vrednost Justijanove kodifikacije, već u VI veku, prvo u vidu carskih Novela, a potom u vidu izvoda iz Justinijanovih zbornika sačinjenih od privatnih lica, vršena su određena prilagođavanja. Te prve izmene bila su obično određena skraćenja zbog glomaznosti Kodifikacije.

Vizantija VII i VIII veka obilovala je problemima. Borbe sa varvarima bile su stalna pojava. Novi narodi su dolazili i naseljavali teritoriju carevine. Oni su sa sobom donosili svoju kulturu i običaje, kao i pravo koje je bilo na znatno nižem nivou. Na taj način došlo je do snižavanja nivoa kulturnog, pa i pravnog života. Ta, makar i beznačajna

 


[28] Uspenski, F., nav.delo, str. 607.

[29] Uspenski, F., nav.delo, str. 629.

 

primitivizacija pravnog života, kao i crkvena borba za vreme „ikonoboraca” uslovile su novu kodifikaciju prava.[30]

Do VII veka postojala je u Vizantiji praksa da carevi sazivaju crkvene sabore, rukovode njihovim radom, pa samim tim i bitno utiču na mnoga dogmatska pitanja u crkvi. Do tada postojeći princip quod principi placuit, legis habet vigorem,[31]po rečima Ostrogorskog dobija paralelni princip quod principi placuit canonis habet vigorem.[32] Prevlast države nad crkvom u duhu antičke rimske tradicije ponovo su energično sprovodili u VIII veku carevi ikonoborci, koji su negiranje ikona silom nametnuli crkvi.[33]

Kako su se početkom VIII veka stekli uslovi za novu kodifikaciju, bolje reći neophodnu preradu, u smislu prilagođavanja Justinijanove kodifikacije, car Lav Isavrijanac je to i učinio. On je 726. godine izdao Eklogu. Verovatno su iz istog doba još tri zakona: Zemljoradnički zakon (Nomos Georgikos), Pomorski trgovački zakon (Nomos Nautikos) i Vojnički zakon (Nomos Stratiotikos).

 

            1.1. Zemljoradnički zakon(Nomos georgikos)

 

            Ne može se sa sigurnošću utvrditi vreme donošenja ovog zakona, ali je nesumnjivo reč o kraju VII  i sredini VIII veka. Pominju se dva moguća razloga za donošenje ovog važnog zakona. Jedan je doseljavanje Slovena koje je uslovilo promenu demografske strukture carstva, pa samim tim i promene odnosa na selu koje je ovaj zakon regulisao. Drugi moguć razlog je učvršćenje centralne vlasti koja je želela da ojača i stavi pod potpunu kontrolu novi sloj slobodnih seljaka-vojnika (stratiota). Takođe je trebalo seoskoj opštini obezbediti status organizovane i jake upravne i poreske jedinice u okvirima nove tematske organizacije.

Iako skoro svi zakonski propisi Vizantije polaze od Justinijanove Kodifikacije kao osnove, ovaj zakon se znatno razlikuje od dela Kodifikacije koji reguliše istu materiju.

 


[30] Solovjev, A., Istorija slovenskih prava, Zakonodavstvo Stefana Dušana cara Srba i Grka, Beograd, 1998., str. 100.

[31] D.1, 4, 1

[32] Ostrogorski, G., nav.delo

[33] Taranovski, T., Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi, Beograd, 1996. str. 308.

 

Donošenje Zakona ukazuje na činjenicu da su odnosi na selu u Vizantiji do te mere bili promenjeni da se na njih više nisu mogla primenjivati pravila rimskog prava. Naime, na te odnose su se pre mogla primeniti običajna pravila, kao i odredbe feudalnog prava, koje je suštinski po svom sadržaju mnogo biliže varvarskom pravu. Otuda je sasvim razumljiva sličnost odredaba Zakona koje regulišu ovu materiju sa odgovarajućim odredbama varvarskih zbornika. Neki pravni istoričari ovaj zakon nazivaju „slovenskim”, jer je veliki broj rešenja preuzeo iz običajnog prava Slovena, koji su u vreme njegovog donošenja već uveliko izmenili demografski sastav Vizantije. Sadržinski, on je mešavina osnovnih vizantijskih propisa iz ove oblasti i slovenskog običajnog prava koje reguliše istu materiju. Nesumnjiva je želja države da učvrsti svoju suverenu vlast nad Slovenima, ali i da pri tom prihvati stvarnost, tako što će usvojiti i jedan deo njihovog običajnog prava. Novija vizantologija ne prihvata u potpunosti ovakvo gledanje, pa veliki broj odredaba zakona koje su ranije tumačene slovenskom kolektivističkom svešću, na primer odredbe o plaćanju poreza, smatra čisto vizantijskim. Ima i autora koji želeći da pomire ova dva različita stava ukazuju da kasnija uspešna primena ovog Zakona kod Južnih i Istočnih Slovena govori da je on verovatno dobro odgovarao njihovom mentalitetu, starim navikama i potrebama, a naročito životu u porodičnim zadrugama, koje su bile tipične za Slovene od najdublje prošlosti.[34] Zakon u priličnoj meri štiti samoupravu seoskih zajednica, njihovu samostalnost i oblike privređivanja iz patrijarhalnog doba.  Primera radi, pored privatne svojine nad kućom i okućnicom, postoji institut zajedničke šume i ispaše za celo selo. Postoji ustanova zajedničkog poreza, koji plaća zajednički cela seoska opština, pri čemu poresku odgovornost za napuštena zemljišta snose susedi. Naravno da istovremeno postoje i individualni porezi, koje plaćaju gazdinstva po osnovu privatne svojine. Za prikupljanje svih poreza država, njenom fiskusu, odgovara seoska opština. Za delikte izvršene na teritoriji seoske opštine predviđena je kolektivna odgovornost.

Novonastale odnose nisu mogle regulisati norme rimsko-vizantijskog prava, već su morala biti prihvaćena primitivnija pravna rešenja zasnovana na običajnom pravu. Iako je uticaj običajnog prava bio izuzetno veliki, suštinski to je vizantijsko pravo, o čemu nam sasvim jasno govore sankcije, koje su bile telesne i veoma brutalne. O velikim

 


[34] Avramović, S., nav.delo, str. 169.

 

odstupanjima od rimsko-vizantijskog prava govori i činjenica da u Zakonu nema odredbi o prodaji nekretnina, ali je zato regulisana trajna razmena zemlje između seljaka.

 

1.2. Pomorski zakon (Nomos nautikos)

 

Precizno vreme donošenja zakona se ne može utvrditi, okvirno to je između 600. i 800. godine.[35]  Zbog sličnosti stila ovog zakona sa Zemljoradničkim zakonom i Eklogom smatra se da su svi ovi pravni akti doneti u približno isto vreme. Za razliku od Zemljoradničkog zakona, čija rešenja u priličnoj meri odudaraju od Justinijanovog zakonodavstva, to ovde nije slučaj. Norme koje regulišu pomorsku trgovinu i moreplovstvo, a upravo one čine sadržinu zakona, u velikoj meri su preuzete iz Justinijanovog prava ili se na njega oslanjaju. To su norme kojima se reguliše odgovornost brodara za teret, pomorski zajam, plaćanje posade i slična pitanja. Čak se i drugim nazivom ovog zakona, „Rodoski zakon” manifestuje sličnost sa rimskim lex Rhodia de iactu, koji je opet bio pod uticajem grčkog prava. Taj kontinuitet uticaja ogleda se pre svega u institutu „opšte havarije”, koji se i danas primenjuje. Verovatno da u sferi moreplovstva i pomorske trgovine nije došlo do bitnijih promena, pa su iz tog razloga i mogla biti primenjivana pravila Justinijanovog zakonodavstva u skoro nepromenjenom obliku.

 

1.3. Vojnički zakon (Nomos stratiotikos)

 

            Donet je u isto vreme, kada i Zemljoradnički i Pomorski zakon. Regulisao je materiju vezanu za disciplinu i odgovornost vojnika koja je iz propisanih pravila proizlazila. U periodu donošenja Zakona došlo je do povećanja broja vojnika, stratiota, kao i do promene njihove uloge u carstvu. Te pojave izazvale su potrebu regulisanja njihovog statusa u potpunosti, kao i njihovih obaveza prema državi, plaćanja poreza, učešća u javnim radovima i dr. Veliki broj vojnika bio je slovenskog porekla, jer je reč o periodu u kome je naseljavanje Slovena bilo intenzivno. Zbog važnosti vojnika za državu, kao i promena nastalih u ovoj sferi, ne iznenađuje donošenje ovakvog zakona.

 


[35] Ostrogorski, G., nav.delo, str. 109.

 

 

 

            1.4. Ekloga (Ecloge ton nomon)

 

            1.4.1. Donošenje Ekloge

 

            Justnijanova kodifikacija, iako osnov vizantijskog prava, počinje da biva neadekvatan pravni akt za novonastale društvene odnose, a uz to bila je i preopširna. Lav III donosi Eklogu (Izbor iz zakona), čiji je prevashodni cilj da umesto opširne Justinijanove kodifikacije da sudovima jedan kraći, pregledniji i adekvatniji zbornik, koji bi odgovarao njihovim praktičnim potrebama.

Većina autora prihvata 726. godinu, kao godinu izdavanja Ekloge, mada se u literaturi kao moguće godine pominju 739, 740. i 741. godina.

Ekloga polazi od rimskog prava sadržanog u Justinijanovoj kodifikaciji, koje je sve vreme trajanja Vizantije bilo osnov njenog prava. Naravno da su vršene izmene starog prava, kako se u samom uvodu kaže, u pravcu „većeg čovekoljublja”. Zbilja, odstupanja su dosta velika zbog uticaja kanonskog prava, ali i običajnog prava Slovena, pre svega. Najveća odstupanja su u pogledu sankcija, koje su telesne, odsecanje nosa, jezika, ruku, oslepljenje, a koje rimsko pravo nije poznavalo. Ova odstupanja od Justinijanovog prava su ustvari preuzimanje običajnog prava naroda koji su naseljavali Vizantiju. Nastale promene u pravu objašnjavaju se s jedne strane dubljim prodiranjem hrišćanskih shvatanja, a s druge – ogrubljenjem naravi Vizantinaca pod uticajem Istoka.[36] Pravo sadržano u Justinijanovoj kodifikaciji je vremenom postajalo sve nerazumnije za narod, a naročito je ta pojava bila izražena u provincijama. Sudije su takođe imale teškoće u primeni prava, pa je zbog toga došlo do sve učestalijeg podmićivanja sudija. U uvodu se jasno iznosi cilj donošenja Zakona, a to je uspostavljanje socijalne pravde, zaštita siromašnih od moćnika, što predstavlja deo politike ikonoboračkih careva.

 


[36] Ostrogorski, G., nav.delo, str. 167.

 

1.4.2. Sadržina Ekloge

           

            U rukopisima, Ekloga nosi sledeći podnaslov: „Kratko izdanje zakona, načinjeno od strane Lava i Konstantina, mudrih i blagočasnih careva, od Institucija, Digesta, Kodeksa i Novela velikog Justinijana i ispravljeno u čovekoljubivijem smislu.”[37] Kako se čini, Lav nije imao nameru da sprovede celovitu reformu prava. Njegova ideja bila je modifikacija i prilagođavanje Justinijanovih uzora. Struktura dela je orginalna, nije ni nalik na bilo koji drugi akt pre njega. Reč je o vrlo kratkom zakonskom tekstu, od svega 18 glava. Prvih 16 glava sadrži odredbe građanskog prava: bračnog, naslednog, statusnog, obligacionog i stvarnog; pretposlednja glava sadrži odredbe krivičnog prava, a sadržaj zadnje glave čine odredbe o podeli ratnog plena.

Jedno od najznačajnijih odstupanja od Justinijanovog rimskog prava jeste odstupanje od konsensualnosti kod kupoprodaje, čime je Ekloga dala pravni okvir napuštanju klasične rimske koncepcije kupoprodaje i uvođenju srednjovekovne. Značajno odstupanje je i ograničavanje patria potestas, izvršeno pod uticajem kanonskog i helenističkog prava. Prava žena i dece se proširuju, pa bi se taj segment mogao smatrati reformom u pravcu „većeg čovekoljublja”.

Značajna je i razlika vezana za emfiteuzu. Naime, postoji razlika između Ekloge s jedne, i ranijih i kasnijih vizantijskih tekstova, s druge strane. Ekloga sadrži odredbu koje nema kod Justinijana, u Prohironu, u Bazilikama. Jednom odredbom Ekloge (XII,6) zabranjuje se civilnim i vojnim funkcionerima, kao i vojnicima uopšte, da uzimaju zemljište u emfiteuzu. Sudeći po ovoj odredbi, u doba Ekloge Vizantija se prilično uspešno odupire feudalizaciji društva. Carevi, sagledavajući realnu opasnost da se ovim putem mogu koncentrisati ogromne količine zemlje u rukama pojedinaca, a samim tim i velika moć, ovom zabranom pokušavaju takvu pojavu da spreče.

Promene u krivičnom pravu su, reklo bi se, najveće. Uveden je čitav sistem telesnih kazni koje Justinijanovo pravo nije ni poznavalo. Sakaćenja, istina je, često zamenjuju smrtnu kaznu, koju je poznavalo Justinijanovo zakonodavstvo, ali su i zamena za novčane kazne.

 


[37] Uspenski, F., nav.delo, str. 632.

 

1.4.3. Značaj Ekloge

 

            Sa propašću politike careva ikonoboraca, dovodi se u pitanje i zakonodavni rad ovih careva. Sredinom IX veka ikonoborstvo je definitivno poraženo. Uspostavljeno je poštovanje ikona. Ekloga je, kao delo jeretičkog cara, okarakterisana kao deformisanje Justinijanovog zakonodavstva.[38] Ukidanje Ekloge više je imalo politički značaj nego stvarni. Suštinski, Ekloga je u praksi još dugo korišćena, pre svega u sudovima. Veliki broj njenih propisa je još dugo korišćen kroz druge zbornike. Uticaj Ekloge na kasnije vizantijsko i slovensko zakonodavstvo nesumnjiv je i velik. Iako diskreditovano, u Vizantiji ovo delo ostalo je u svom slovenskom prevodu najpopularnija vizantijska pravna knjiga u istočnoevropskim zemljama komonvelta i to sve do XIV veka.[39]

           

            2. Pravne posledice spora

Crkvena jerarhija i monaštvo svoj zenit dostižu u vreme ikonoboračke krize. Carevi ikonoborci se susreću sa snažnom političkom opozicijom u crkvenim krugovima, svojoj težnji za potčinjavanjem crkvenih vlasti svetovnoj. Crkva je ekonomski veoma moćna, monaštvo brojno i uticajno. Monaštvo je, uoči izbijanja ikonoborstva, prema nekim mišljenjima sačinjavalo polovinu vizantijskog stanovništva.[40] Uporedo s porastom broja kaluđera i manastira, rastao je neminovno i manastirski zemljoposed, što naravno nije bila najsrećnija okolnost za cara.

Dogmatski, čisto crkveni spor, dobija političku dimenziju. Carevi, naročito Lav, pokušavaju da iskoriste taj momenat, želeći da i ekonomski razvlaste Crkvu. Kako je to period brojnih i složenih unutrašnjih i spoljašnih problema, najezde varvara, doseljavanja Slovena, ratova sa Arapima, umanjenih poreskih prihoda, smanjenja broja vojnika, to carevi teže i zakonskim propisima da ojačaju svoju moć, da obezbede prihode državnoj kasi, kao i da ojačaju izvršnu vlast. Pristupa se administrativnoj reorganizaciji u vidu novog tematskog uređenja. Povećava se veličina stajaće vojske. Pokušava se sa

 


[38] Nikolić, D., nav.delo, str. 191.

[39] Oblenski, D., Vizantijski Komonvelt, Beograd, 1996. str. 380.

[40] Ostrogorski, G., nav.delo, str. 150.

 

smanjenjem crkvenog poseda, kao i sa smanjenjem broja onih koji ne plaćaju porez i ne služe vojsku.

Crkveni spor oko ikona bio je samo izgovor za jačanje svetovne vlasti. Kako ta borba nije bila nimalo jednostavna, trebalo je u njoj istrajati i pronaći načina da bude uspešna. Sama borba, a naročito njena postignuća, morala su biti, a i jesu bila, ozakonjena kroz formu i u obliku određenih pravnih akata.

Crkveni sabori koji su vratili ikonopoštovanje rešili su samo crkveni spor, ali nije bilo povratka na staro u pitanjima ekonomskog položaja, niti pravnih nadležnosti Crkve u odnosu na vlast cara. Crkva i država su egzistirale u skladu, sadejstvujući u vršenju vlasti, ali je ipak svetovna vlast imala odlučujuću ulogu.

 

ZAKLJUČAK

 

Ikonoborački spor je samo naizgled imao obeležja čisto crkvenog, dogmatskog i kanonskog raskola, dok je po svojoj suštini on predstavljao klasični primer sukoba Crkve i države, odnosno sukob državne vlasti, oličene pre svega u caru, i crkvene jerarhije, čiji je predstavnik bilo monaštvo.

Crkva je bila ekonomski veoma moćna. Brojno i uticajno monaštvo nije plaćalo porez, niti je služilo vojsku. Borba careva ikonoboraca da ograniče ovu vlast bila je duga i teška.

Zbog promenjenih okolnosti bilo je potrebno i donošenje novih pravnih propisa, koji će sve te promene i ozakoniti. Tako nastaju prve prerade Justinijanovog prava usklađene s novim odnosima. Kako su promene učinjene najviše u skladu sa slovenskim običajnim pravom, to su i nakon ukidanja slovenski prevodi Ekloge u istočnoevropskim zemljama ostali na snazi i primenjivani sve do četrnaestog veka.

 

 

 

 

 

 

IZVORI

 

1. Digesta (Corpus Iuris Civilis), Trst, 1782.

2. Nikolić, D., Đorđević, A., Zakonski tekstovi starog i srednjeg 

     veka, Niš, 2002.

 

LITERATURA

1.   Avramović, S., Opšta prava istorija, Beograd, 2004.

2.   Bek, H.G., Vizantijski milenijum, Beograd 1998.

3.   Brija. J., Rečnik pravoslavne teologije, Beograd 1999.

4.   Bulgakov, S., Ikona i ikonopoštovanje, Beograd 1998.

5.   Vajs. A., Kandić, Lj., Opšta istorija države i prava,

Beograd 1986.

6.  Damaskin, J., Apologetska slova protiv opadača svetih ikona,

Čačak, 1998.

7. Kandić, Lj., Odabrani izvori iz Opšte istorije države i   

     prava, Beograd, 1979.

8.   Labedev, A.Š., Istorija vaseljenskih sabora, Moskva, 1876.

9.   Majendorf, J., Vizantijsko bogoslovlje, Beograd, 2001.

10. Margetić, L., Ekloga iz 726. godine i njezina važnost za našu povijest, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1980.

11. Mijač, B., Ikona sveta slika, Beograd, 1997.

12. Mikić, G., Pregled istorije hrišćanske crkve, Novi Sad

2003.

13. Nikolić, D., Uporedna pravna istorija, Niš, 2005.

14. Obolenski, D., Vizantijski komonvelt, Beograd, 1996.

15. Ostrogorski, G., Istorija Vizantije, Beograd, 1996.

16. Ostrogorski, G., O vizantijskom feudalizmu, Beograd, 1969.

17. Ostrogorski, G., O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca,

Beograd, 1970.

18. Popović, J., Opšta crkvena istorija I-II, Novi Sad, 1995.

19. Popović, R.V., Vaseljenski sabori (odabrana dokumenta),

Beograd, 2004.

20. Popović, R.V., Pravoslavne pomesne crkve, Beograd, 2004.

21. Solovjev, A., Istorija slovenskih prava, Beograd, 1998.

22. Stanojević, O., Rimsko pravo, Beograd, 2002.

23. Taranovski, T., Istorija srpskog prava u Nemanjićkoj državi,

Beograd, 1996.

24. Uspenski, F., Istorija vizantijskog carstva I-III, Beograd,

2000.

25. Fidas, V., Kanonsko pravo, Beograd 2001.

26. Florovski, G., Istočni oci V-VIII veka, Manastir Hilandar,

1997.

Comments (3)

Tags:

Kratke priče

Posted on 14 May 2013 by heroji

Nemanja Raičević

LETO

Pas je uplašeno stojao pored semafora, nečija spavaćica sušila se na terasi  preko puta, a biciklista s lovačkim šeširom pio je pivo pored kioska na autobuskoj stanici. Leto je konačno stiglo, pomislila je žena koja je čekala autobus br. 9. Trebalo je zapisivati sve to, pojave koje primećuje, koje joj se nekad i priviđaju možda. Mislila je o tome, sanjarila o gomilama svezaka koje će ostaviti iza sebe, o godinama ispunjenim velikim, svetu nepoznatim radom. U toj zanesenosti, hroničarka običnog života, kako je samu sebe ponekad – uz flašu bermeta i Sezariju Evoru – volela da naziva, odluči da kupi cigarete. Ona nije bila jedna od onih koji bi marili što će im autobus otići ispred nosa. Zar nije uzbudljivo, mislila je dok se trudila da izbegne već dobrano pripitog biciklistu koji je ponešto posesivno stajao ispred kioska, zar neće biti uzbudljivo ući u autobus sasvim drugi od očekivanog, sresti sasvim drugačije ljude. I naravno, mislila je dok je zamišljeno palila cigaretu, sasvim neizbežno, i uostalom sasvim logično, tako će jednog dana, možda baš ovakvog, ponovo sresti i njega. A do tada… Ona će zapažati stvari, početi da piše svoje hronike, i uvek davati prednost cigareti nad autobusom.

RAZGLEDNICA IZ  SEN PJERA

Sen Pjer, nekada poznat kao „Mali Pariz” Kariba, osmog maja 1902. potpuno je uništen erupcijom vulkana Mon Pele. Od 30.000 stanovnika, preživeo je samo jedan – čovek pod imenom Silbaris (ili Siparis, podaci nisu pouzdani) koji se u tom trenutku nalazio u zatvorskoj ćeliji na trežnjenju. Sve je trajalo tri minuta, možda i manje. Danas, sve deluje idilično – dok se ne zna da je ta planina sa slike, kojoj se vrh gubi u oblacima, aktivni vulkan koji je već jednom uništio grad. U januaru je ovde leto. Zbilja je lepo, u toj ekspoloziji boja i svelosti. Videćeš i sama. Znam da je teško doći na poziv iz neposlatih razglednica. Ipak, dođi.

JJR_Asile_StPierre

ODLAZAK

Nekoliko nedelja pre bakine smrti, uspeli smo da je nagovorimo da se preseli u iznajmljeni stan bliže našem stanu. Sa sobom je ponela „Pjesme” Sergeja Jesenjina, stari gimnazijski udžbenik francuskog jezika, i knjigu latinskih citata, pažljivo umotanu u starinski beli papir. Niko od nas nije je pitao zašto nije ponela bar nešto od svoje odeće i nakita, koje je godinama kupovala u inostranstvu; i nijedan od svojih raskošnih šešira, s kojima je sve do poslednjih dana, sedala u taksi koji ju je vozio na književne večeri, izložbe, koncerte. U beloj košulji i kostimu od engleskog tvida, držala je čvrsto crnu, malu putnu torbu iz Moskve, i nije se ni okrenula da pogleda svoj stan. Uhvatila me je pod ruku, i ponešto nestrpljivo rekla: „Hoćemo li?” Tek mnogo kasnije, primetio sam da je beli papir, u koji su bili umotani latinski citati ostao začudjujuće čist. I tvrd na dodir.

BELE RUŽE

nije imala sreće mislila je bez gorčine dok je kuvala kafu uostalom kao ni većina ljudi na svetu koji su suviše sentimentalni i puni neke žudnje kao na primer da jednom u napuštenom brodogradilištu sretne tog buntovnika koji se teško naoružanoj nepravdi suprotstavlja samo jednim nožem i svojim mišićima ili da ode u Rim avionom ili da joj sin ne uzima heroin a onda je gledajući po ko zna koji put reklamu za mršavljenje bez vežbanja i polako pijući kafu stresla te misli sa sebe kao mokar i vedar pas i osetila se spremnom da doživi i ovaj dan da ga čak zauzme na juriš ako bude trebalo da postane prijatelj s njim čak i da ga voli neuzvraćeno i kratko i da kad popije kafu i pogleda vesti proveri koliko novca ima u novčaniku možda i ode da kupi ruže bele ruže ili bar jednu belu ružu koje je volela još otkako joj je otac jednom davno za rođendan poklonio čitavo tuce

PORED REKE

Ja sada izgledam kao i svaki slabašan starac koji rezbari kućice za ptice. Moja ćerka mi kaže da sam opterećen teorijama zavere, ali kažite mi sami: zar Evian, kada se čita unazad, kao sasvim slučajno znači „naive”? Nije važno šta sam bio pre ovog života pored reke, ali tačno je da sam bio pukovnik. To menja sve. Ne, ne toliko zbog mene, ili onoga što sam video i u čemu sam (nekada i bez moje volje) učestvovao. Zbog knjige koja govori o meni. Jer, ja sada sve više mislim da su upravo knjige ona izmišljena stvarnost, nedodirljiva za bilo kakve zavere, farse, i zločine. „Pukovniku nema ko da piše”, da, mogli ste i da pretpostavite, to je ta knjiga.

Joaquin Sorolla Bastida - Aim of Ibiza

Znate li onaj deo kada žena kaže pukovniku: „Ne možeš jesti nadu?” Oh, a njegov odgovor. A njegov odgovor! Ili, mogu slobodno da kažem, moj odgovor. Ja sam (po dužnosti, i po zakonu) bio prinuđen da izdajem izvesna naređenja, o kojima ni sada ne mogu da govorim (nikad se ne zna ko snima razgovore!). Ali, nikada u svom životu, nisam osetio takvo prepoznavanje, takvu uzbuđenost, takvu veru, kao kad sam pročitao tu knjigu. Sloboda, da, mogu to da nazovem slobodom. Mnogi su je osvajali, retko ko ju je osvojio. Ja sam se, na primer, trudio da joj služim čitavog svog života. Ali, sve sam skloniji mišljenju da ju je moguće ostvariti samo onda kada neko drugi napiše knjigu o vama. A da to niste tražili, ni znali. U ovom životu pored reke imam svoje uspone, i padove, ali sam sve bliži tome da porodici vojnika M.D. konačno pošaljem pismo u kome ću reći šta ja mislim o njegovoj pogibiji.

IGRA

- Rekla mi je da sam debela, i da imam malu glavu!

- A šta si ti njoj pre toga rekla?

- Da joj je muž biseksualac i da je godinama vara s prodavcem sira.

- A šta je onda tebi pre toga rekla?

- Da joj se čini da je videla moj karirani kombinezon u sekondhendu.

- Pa šta si ti njoj rekla pre toga?

- Pitala sam je jesu li to pravi biseri, jer su mi delovali kao plastični!

- Da li je ona tebe nešto pitala pre toga?

- Pitala me je hoćemo li popiti kafu, ali onda je morala da doda da je ona donela pravu brazilsku.

- Brazilsku? A zašto mene niste zvale na kafu?

- Verovatno si tada već bila sa svojim novim drugaricama, onima koje prodaju kozmetiku u originalnim pakovanjima.

- Imam kupca sada, navratite obe kasnije, pa da popijemo kafu.

- Oko tri smo tu. Moram i ja da idem, ostavila sam je samu, a ne može bez mene ni minuta.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , ,

Ekspresionistički toposi u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog

Posted on 11 May 2013 by heroji

Maja Plavšić

 

Ekspresionistički toposi u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog

 

Razvojni luk književnog stvaralaštva Miloša Crnjanskog počinje poezijom, pripovednom prozom, da bi romanom na prelazu između poezije i proze (Dnevnik o Čarnojeviću) došao do žanra romana, do Seoba, a luk završio testamentarnom pesmom Lament nad Beogradom. [1] Roman Dnevnik o Čarnojeviću spada u ranu fazu Crnjanskovog stvaralaštva i kao takav obiluje  ekspresionističkim temama i motivima. Ekspresionizam izrasta iz moderne i avangardnih pokreta kao rekcija na civilizacijsku krizu s početka dvadesetog veka, koja se kod ekspresionističkih pisaca, među koje se nesumnjivo svrstava i Crnjanski, pored Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Todora Manojlovića, Rada Drainca, ispoljava na tri nivoa, na egzistencijalnom, socijalnom i estetičkom planu. [2] Prema mišljenju Bojane Stojanović Pantović, ekspresionistički subjekt približava se granicama samospoznaje, projektujući svoju rascepljenost na empirijske odnose, pa je junak Dnevnika o Čarnojeviću stigao do zaključka kojim i počinje roman Jesen, i život bez smisla…, u kome se ogleda položaj čoveka kao nekoga ko je bačen u život, sudbinski predodređen da tu bude, zgrožen nad njim i nemoćan da bilo šta promeni. Kod Crnjanskog srećemo, kao opoziciju bolnoj stvarnosti sumatraističke daljine i lepote u koje je neprestano zagledan, ekspresionističke težnje ka ezoteričnim predelima. Te težnje prati takođe izuzetno izražen motiv melanholije, koju junak romana nosi još iz detinjstva, a koja mu postaje nerazdvojivi deo života u ratnim danima, kada je kao mladić uvučen u strašni vrtlog iz kojeg će izaći sa ožiljcima koji će ga boleti ceo život. Cilj ovog rada jeste pokušaj da se osvetle dve velike ekspresionističke teme koje izranjaju iz Dnevnika, to su tema bolnog odrastanja i tema rata kao prve svetske kataklizme koji je doneo pitanja na koja je u srpskoj književnosti isto tako virtuozno odgovoreno kao u najboljim delima svetske književnosti tog doba. Bolno progovara Rastko Petrović, koji je svoj život posle rata posvetio pisanju romana Dan šesti, romanu koji predstavlja njegovu sopstvenu ratnu golgotu povlačenja preko Albanije. Progovara u svojoj dnevničkoj prozi Miloš Crnjanaski isto tako duboko, kao i nobelovac Herman Hese u romanu Demijan, čije ćemo motive komparativno posmatrati u odnosu na Dnevnik.

Roman Dnevnik o Čarnojeviću možemo posmatrati i kao roman odrastanja. Roman počinje zapitanošću nad životom mladog čoveka, vojnika usred rata, koji je noć proveo u zatvoru, i već na prvoj stranici vidimo suštinu, s jedne strane dotrajalost života još mladog čoveka i ljubav prema prirodi koja je jedina čista i vredna života.

 


[1] Up. Modernističko pripovedanje, Mihajlo Pantić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 265-275. Pantić se detaljno bavio genezom dela Miloša Crnjanskog, a posebno je predstavio roman Dnevnik o Čarnojeviću, komparativno ga posmatrajući sa Andrićevim nedovršenim romanom Na sunčanoj strani, gde je u oba romana  ispoljena tragična pozicija sopstvenog  ja zatečenog u svetu, i na isti način iskazana u stalnom kolebanju između ispovednog  tona i priče sveznajućeg pripovedača.

[2] Up. Morfologija ekspresionističke proze, Bojana Stojanović Pantović, ARTIST, gde se razmatraju, na primeru nemačke literature, mesto, teme i morfologija ekspresionističke proze.

 

Već na prvoj stranici, dakle, junak nam nudi svoj izlaz iz bure, što je zavrtela mozak svetu [3], pokazuje svoju ljubav prema prirodi kao nečemu što je jedino čisto i vredno življenja naspram haosa rata; dalje, junak razvija svoju sumatraističku viziju  sveta uslovljenosti i povezanosti svih stvari. Smenjuju se pasaži priča iz predratnog doba kada je, kako sam kaže, bio još mlad, tako mlad, doba kada je rođen i kršten, dakle, zvanično upisan u registar bivstvujućih, pa provejava s vremena na veme, kao opomena, pasaž o ratu, rovovima i poginulim drugovima. Jedan od karakterističnih ekspresionističkih toposa, pomenut već u drugoj rečenici romana, jeste topos zatvora. Javlja se sporadično u romanu kao mesto boravka glavnog junaka u kome je bio u nekolio navrata ili kao mesto gde su mu odvedeni ili pomrli prijatelji. Posle prvih reči o ratu i ljubavi za prirodu, sledi retrospektivno pričanje o ocu koga pominje jedan jedini put, kao pijanicu i propalog čoveka, dok se motiv majke proteže kroz gotovo ceo roman. Junak se priseća detinjstva u kome je dominirala figura majke, udovice koja je rado igrala s vlaškim oficirima. Seća se da su mu bolesti bili najlepši doživljaji jer je tada imao majku samo za sebe. Motiv majke je izuzetno razvijen, od ranog detinjstva pamti je kao lepu, mirisnu ženu koja je oblačila tesnu udovičku haljinu, koju je on mrzeo, jer su mu je tada oduzimali svi ti oficiri koji su obletali oko nje. Dalje, motiv varira i junak stiže na majčinu sahranu i sledi poetičan opis smrti – opis umiruće prirode, tihe noći pune zvezda, gde se jasno čuju zvuci vode koja negde u blizini teče. Mati je želela da je pamti kao lepu i mladu, i na kraju izbija onaj autobiografski momenat, motiv majke, lepe udovice prerasta u mati-pralju, koja je stalno ribala podove, mati-žrtvu kojoj je obavezan. [4] Junak je već tada spoznao tugu i usamljenost, tu je već počela priča o raskidanoj duši i bolnom odrastanju.

U romanu Demijan Hermana Hesea, u čijem podnaslovu stoji Povest o mladosti Emila Sinklera, u uvodu možemo pročitati reči:

Moja povest nije prijatna, nije slatka i skladna kao izmišljene priče, ima ukus besmisla i pometnje, ludila i sna kao i život svih onih ljudi koji ne žele da se obmanjuju. Ovaj roman podeljen je u osam poglavlja od kojih je prvo, pod naslovom Dva sveta, priča o detinjstvu i dvopolnosti sveta. Na jednoj strani je svetli svet oca i majke pun poštovanja, biblijskih reči i mudrosti, a nasuprot njemu, rastao je u dečaku osećaj da postoji i loša strana sveta koju je polako spoznavao u samom sebi. Neprijatan događaj sa Francom Kromerom napravio je prvu naprslinu u bezbrižnom životu Emila Sinklera i počeo je da se urušava njegov detinji svet koji je morao potpuno nestati ako je hteo da odraste.

Još jedan roman iz kojeg možemo iščitati motiv raskidane duše jeste Novembar Gistava Flobera, koji je sam Miloš Crnjanski pronašao na jednom od svojih ratišta i pročitao ga ispod jedne kamene kampanile na groblju u Nespoledu. Crnjanski potom, povodom ovog romana, piše o zbunjenosti i grozi kao dve nijanse floberovske tuge. [5]

 


[3] Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću,  Gutembergova galaksija, Beograd, 2002, str. 5.

[4] Isto delo, str. 56.

[5] Miloš Crnjanski, Eseji, NOLIT, Beograd, 1983, str. 236.

 

I ovaj roman počinje istim godišnjim dobom kao i Dnevnik, setnom jeseni koja je nagnala glavnog junaka da prevrće listove svog, kao kaže, promašenog života i da se pita: Jesam li voleo? Jesam li mrzeo? Jesam li štogod tražio? Ja i sada sumnjam u to; živeo sam izvan svih pokreta, izvan svake borbe, ne pašteći se ni oko slave, ni oko zadovoljstva, ni oko nauke, ni oko novca. [6]

I zatim, sasvim ekspresionistički, Flober uvodi motiv ljubavi prema ženi koja bi ispunila prazninu njegovog življenja, ali  je nikada ne doživljava jer poenta jeste u traganju, a ne u ostvarivanju. Najbliže što joj prilazi jeste u odnosu sa prostitutkom Marijom, ali ni tada ne biva ostvarena ljubav već je, zapravo, pružena mogućnost da jedna takva žena, ljudsko biće sa društvene margine, iskaže tajne svoje duše i time je Flober ostvario još jedan ekspresionistički topos – samilost prema ovim ženama koje se doživljavaju kao sapatnice u zajedničkom osećanju otuđenosti i društvene odbačenosti. [7] Kod Crnjanskog srećemo motive neostvarene ljubavi sa Poljakinjom koju je glavni junak voleo iz samilosti, koja je varala muža sa njim, njega sa mužem. Sopstvenu ženu je doživljavao kao težak vodenički kamen oko vrata. Tu je i epizoda sa dve sestre, koja izuzetno ilustrativno potkrepljuje ovu ekspresionističku težnju, a ne ostvarenje ljubavi, u kojoj mu jedna od sestara sama dolazi u krevet, dok ustvari čezne za onom drugom koja mu do kraja ostaje daleka i nedostižna. I kod Hesea srećemo srodan motiv – motiv Beatriče, neke imaginarne žene koja je upravljala unutrašnjim životom mladog Sinklera, dok on nije upravio svoj put ka Demijanu, svom dvojniku, alter egu.

August Macke - H_sares al galope

Prema mišljenju Mihajla Pantića, kod Crnjanskog u ovom delu, srećemo i polazne impulse rane romansijerske imaginacije (toponimija, sumatraizam, scene iz rovova, bitka kod Zlota Lipe, priča o  porodici), kao autobiografske momente koje je pisac pokušao da prevaziđe oblikovanjem imanentnog dvojstva glavnih likova [8], pa tako pored Petra Rajića postoji i Čarnojević, čije je ime i u naslovu romana, koji čine dva glasa iste ličnosti koja nosi neoromantičarske crte – lutanje, nesmirenost, usamljenost, težnja ka daljinama, kosmizam, fatalizam, svetska bol… [9] Herman Hese čini sličnu stvar sa svojim junacima, glavni junak je Emil Sinkler, ali njegova druga polovina je Demijan, čije ime nosi i roman. U oba romana srećemo dvojstvo glavnog junaka, ako ne i fizičko, onda spiritualno, po pravilu, ekspresionističku osudu uvek kazuje onaj drugi, osporava svaku autoritativnost, kritika države, porodice, religije i konačno rata koji se nadvio nad Evropom. Ako je ikada srpska književnost išla u korak sa svetskom, onda je to bilo kada su objavljene zbirke poezije Rastka Petrovića Otkrovenje i Lirika Itake Miloša Crnjanskog. Na pragu XX veka, ceo svet, nažalost, objedinila je ista katastrofa, a srpski intelekt, pa i senzibilitet, progovorio je isto tako duboko, kao i pisci svetske slave. Tada Rastko Petrović peva:

 

                                  Stihovi, nosite me daleko od ove zemlje:

                                 U mukama me za bolji život rađala majka,

                                Radi višega otac je sa ushićenjem plodio:

 


[6] Gistav Flober, Novembar, Narodna knjiga – Alfa, 1996, str. 6-7.

[7] Up. Bojana Stojanović Pantović, navedeno delo, str. 78.

[8] Up. Mihajlo Pantić, navedeno delo, str.273.

[9] Isto delo, str. 271.

 

                                          Život mora da je drag… [10]

 

Dok je Rasto Petrović bežao u Perunove vrtove, čeznuo za intrauterinskim, nevinim i jedinim apsolutno čistim životom, Miloš Crnjanski je pisao o povezanosti svih ljudi u jednu celinu, bežao je u sumatraizam, objavljivao novu sopstvenu religiju nad razorenom mladošću, leševima, Evropom koja gori. Prema rečima Pavla Zorića, sumatraizam je utočište svih izgubljenih, namučenih, ranjenih i razočaranih, jedina vera koju oni mogu da suprotstave neljudskom mehanizmu rata. [11]

Herman Hese, nemački pacifista, takođe ošinut strahotom istog rata, sluti u Demijanu (1919) strahotu koja se približava. [12] I svi osećaju isto – kako kaže Novica Petković – isti mitski strah prelaska iz videla u tamu nadvio se nad svetom, a nema starijeg straha od toga. [13] Prva svetska kataklizma potresla je Evropu toliko strašno da je popucala po svim šavovima, sve spone ljudskosti, morala i humanosti su spale, pa je ostala samo gomila leševa na pragu modernog doba, da ga propisno najavi. A ko bi drugi taj bol bolje osećao nego duša pesnika, čiji je poetski senzibilitet slutio strahotu koja nadolazi. Miloš Crnjanski tada (povodom zbirke Otkrovenje Rastka Petrovića) shvata da će dalje u životu  i sva pesnička lica, i svi stihovi drugačije izgledati.

Kao što su naše zemlje bile na kraju jednog istorijskog perioda, i u našoj književnosti počeo je novi period. To će teško sprečiti oni kojima to smeta. Duboko sam uveren da je nekoliko stotina hiljada leševa prilično verovatan breg, na međi dvaju doba. On će nas opiti, u podnožju svome, mirisom, očajem, žudima i snagom svojih umrlih telesa, i mi ćemo poći po životu sa novom bojom lica. [14]

Rani roman Dnevnik o Čarnojeviću (1921), koji je oduševio, ali i zapanjio tadašnju srpsku književnu kritiku, zasnovan je na antagonizmima. Miloš Crnjanski je spajao dve krajnosti koje ga obeležavaju i kao čoveka i kao pesnika. S jedne strane su blato, leševi, strvine koje niko ne sklanja posle bitke, ono što je svaki dan gledao pred sobom, a od čega je hteo da pobegne, i divne daljine, plava mora i mirisne šume sa druge, koje nije mogao da dosegne. Suprotstavlja dva pola svoga sveta, zlo i dobro, tamu i svetlo. Ali pisac ne staje tu, ne suprotstavlja samo to, već čini korak dalje, razvija jedno dublje osećanje osim za kontrast lepo-ružno, jer svet tone dublje u provaliju, a u književnost uveliko prodire carstvo zla, postaje cinik koji više ne veruje ni u šta.

 


[10] Rastko Petrović, Pustolov u kavezu, Otkrovenje, Izbor I, MS, SKZ, Novi Sad, Beograd, 1958.

[11] Up. Pavle Zorić, Pobuna i prilagođavanje, Prosveta, Beograd, 1975., str. 145.

[12] Herman Hese, Demijan, Verzal press, Beograd, 1998. , str. 168.: Da je naš svet veoma truo, to mi znamo, to još ne bi bio razlog da se proriče njegova propast ili nešto slično. Ali već nekoliko godina sam sanjao snove na osnovu kojih zaključujem, ili osećam, ili kako god hoćeš – na osnovu kojih, dakle, osećam da se približava slom staroga sveta. To su najpre bile savim slabe, daleke slutnje, ali postajale su sve jasnije i jače. Još ne znam ništa drugo osim da nailazi nešto veliko i strahovito što se odnosi na mene. Sinklere, mi ćemo doživeti ono o čemu smo ponekad pričali! Svet želi da se obnovi. Miriše na smrt. Ništa novo neće doći bez smrti. Ovo je strašnije nego što sam mislio.

[13] Up. Novica Petković, Lirika Miloša Crnjanskog, Tersit, Beograd, 1994., str .8

[14] Miloš Crnjanski, Otkrovenje Rastka Petrovića, SKZ, NS, knj. VIII/5, 1.III 1923, str. 382.

 

Crnjanski se gadi nad životom, zgražava se nad njim i tvrdi da svi oni treba da poumiru, a da će doći novo, bolje stoleće jer ono uvek dolazi. I Hese proklamuje novu, ili bolje rečeno staru religiju boga Abraksasa i tvrdi da se ptica mora probiti iz jajeta, i ako hoće da uzraste mora da sruši postojeći svet da bi novi izgradio, što predstavlja čoveka na početku modernog doba. Abraksas je bog koji u sebi spaja dozvoljenu, svetliju stranu života i oni tamnu, đavolju, koju više nije mogao niti da porekne, niti da izbegne u sebi i životu. Sama struktura romana Demijan upućuje na neke biblijske priče (Kain, Razbojnici, Jakovljeva borba), pa se tako u odlomku pod naslovom Kain starozavetna priča o borbi dva brata u kojoj je stariji brat Kain, iz zavisti što je njegova žrtva bila milija Bogu, ubio svog mlađeg brata Avelja i time učinio prvo ubistvo na svetu tumači tako da je Kain bio jači od Avelja i priča se proširuje na sve ljude, pa slabiji, koji potiču od ubijenog Avelja, mrze one koji potiču od Kaina, jer su jači. Ovakvo tumačenje biblijske priče još je jedan od dokaza da je dovođena u sumnju i sama nepogrešivost Boga, kada su već pale sve ostale vrednosti pred ratnim vihorom. Čovek biva prepušten samome sebi i jedina snaga kojom se može boriti jeste ona sopstvena. Usamljenost pojedinca je ono što povezuje Heseovo i delo Miloša Crnjanskog. Roman Demijan je pripovest o mladom biću koje upoznaje dvojstvo dobra i zla , plaši ga se, ali ne može da ga izbegne, krizira i pati, produbljuje svoju sliku sveta i traga za vrednostima koje bi ga, kao takvog, čoveka koji ne zatvara oči pred zlom, jer ga češće gleda od dobra, zadovoljile. I Hese je tražio utočište od rata, tražio je spas u veri i ljubavi, oštro je kritikovao i svoju zemlju i ceo civilizacijski poredak, neokolonijalizam i sve ostale teritorijalno – nacionalne razmirice, koje su prouzrokovale Prvi svetski rat.

August Macke - Hl. Georg - 1912

Stotinu i više godina Evropa je samo studirala i gradila fabrike! Oni tačno znaju koliko je grama baruta potrebno da se ubije čovek, ali ne znaju kako se moli Bogu, ne znaju čak ni kako čovek može biti zadovoljan jedan sat. [15]

U našoj književnosti slične stavove otkriva i Rastko Petrović pevajući svoju himnu Telu, suprotstavljajući strahove RUKOVANJU, SMEHU, USPAVLJIVANJU, RAĐANJU… Ali Herman Hese jasno proklamuje veru u čoveka, veru u pojedinca, kod njega to nije priroda i plave daljine, već ono osećanje dobra koje je nadvladalo u čoveku osećanje zla i stvoriće novu budućnost. Ovaj roman, iako se završava početkom rata, krvoprolićem i smrću najboljeg prijatelja, dvojnika, nije pesimističan jer iskazuje čeličnu nadu da će bolje sutra doći. Miloš Cranjanski nije u svom Dnevniku toliko optimističan, iako često, poput refrena ponavlja reči da će bolje vreme doći jer ono uvek dolazi. Demijan je Sinklera izveo do kraja puta i spremnog uveo u život, dok je Čarnojević izgovarao samo reči Crnjanskove pobune.

U Dnevniku su i same situacije u kontrastima, u vihoru tog nesrećnog rata, dakle Crnjanski je pronašao već pomenuti roman Novembar Gistava Flobera gde je prepoznao sebe, delić slične duše. Prepoznao je poetu koji je ceo život bežao od varvarskih, bolnih, golemih provalija svoje duše [16], a one su zjapile i prkosile sa svake stranice romana, baš kao što je zjapila bolna provalija u njegovoj ratom ranjenoj duši.

 


[15] Hese, nav. delo, str. 109.

[16] Miloš Crnjanski, Eseji, Nolit, Beograd, 1983., str. 235.

 

Crnjanski je u tom romanu prepoznao ono nešto svoje unutrašnje, iako je baš to Flober hteo da sakrije, prepoznao je novog čoveka koji dolazi sa novim vekom i donosi svoju veliku usamljenost i otuđenje od sveta. Iako se bol koji je prisutan u romanu Gistava Flobera može prepoznati kao svetski bol, nije bol romantičara već je to bol nihilista koji od života ne očekuju više ništa, baš kao što je to činio i Crnjanski. Ovde se javlja paradoks, jer je ceo svet poznat i istražen, nema više zagonetki pred čovekom, a otuđenje i bol su sve prisutniji. Moderan čovek objedinio je u sebi prošlost, sadašnjost i budućnost i shvatio da je patnja u svetu ogromna, ali i konstantna. Težeći ka savršenstvu došlo se do spoznaje da je jedino čovek nesavršen za razliku od cele ostale prirode. Usamljenost i otuđenje su motivi koji se sve česće javljaju u to doba u književnosti jer slutnja ide pred životom, kako bi to rekao Ivo Andrić, Miloš Crnjanski je oseti i bori se svim silama svoje duše protiv nje, spaja sve ljude sveta, objedinjuje ih u jednu religiju, ističe kontrast plavih mora Sumatre i blata koje gazi svaki dan negde u Galiciji i shvata da nema dovoljno snage da se izbori sa tim jazom. Crnjanski više ne veruje u čoveka, njegovo lisje žuti, nema više razloga da živi, želi da se spoji sa prirodom koja je jedina savršena.

Srpska književnost posle Prvog svetskog rata prepuna je sličnih motiva – usamljenosti, otuđenosti, rezignacije, čežnje za potpunim ljubavnim ispunjenjem, koje po pravilu ne biva doživljeno. A kao najkarakterističniji ekspresionistički toposi izdvajaju se odrastanje i to kao težak, bolan proces i topos rata kao velike svetske  kataklizme. Oba ova toposa smo sagledali u delu Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, ali i u Demijanu Hermana Hesea. Crnjanski je povodom Floberovog Novembra najavio dolazak novog čoveka čiji svet nikada nije bio skučeniji, a usamljenost veća, najavio je modernog čoveka, provirio je tu negde Kamijev Stranac. Ovaj poetski roman Miloša Crnjanskog je zaista išao u korak s tokovima svetske literature i najavio, na velika vrata, dolazak modernog doba.

 

Comments (3)

Tags: , , , , , ,

O Stevanu Pešiću, sa setom

Posted on 08 May 2013 by heroji

Pero Zubac

 

O Stevanu Pešiću, sa setom

 

Kad god u ruke uzmem neku od knjiga Stevana Pešića, vrate mi se u sećanju slike kako nas dvojica, a dugo se nismo videli, sedimo u bašti hotela „Moskva”, u razgovoru, ne žureći nikuda, sa dugim pauzama ćutnje koje sam ja koristio za paljenje nove cigarete.

Stevan Pesic

Tako je lepo i tiho, s povremenim mekim gestikulacijama, o svojim putovanjima govorio Stevan, kao da se na čas uzneo u visine i na oblaku kao čarobnom ćilimu odleteo na Tibet i vratio se već u sledećoj rečenici ozaren, nekim svetim svetlom prosvetljen.

Stevan Pešić, moj dragi drug iz zlatnih dana mladosti. Mislim da sam prvi pisao u „Poljima” o njegovoj Mesečevoj enciklopediji, prvoj knjizi pesama ili među prvima, svakako ozaren novim u tim stihovima koji su tako blago korespondirali sa čuvenom ali malo poznatom Uhlikovom Antologijom ciganske poezije. Već tada, u ranim pesmama, dalo se prepoznati da se radi o tragalačkoj i lutalačkoj duši kojoj je malen prostor u kojem jeste i kojoj je ceo svet dom. Stevana je vukao Daleki Istok čudnom snagom proviđenja i vraćao se umoran ali prosvetljen, zamišljen ali radostan, jer su potekle njegove čudesne putopisne i romaneksne stranice na radost čitalaštva koje ga je tek otkrivalo kao čudesnog maga reči i znalca tajnih i tajanstvenih svetova.

U najpoznatijem delu Pešićevog opusa, knjigama o Dalekom Istoku, reminiscentnim filozofskim štivima romaneksne forme, oni koji su bolje poznavali Stevana znaju da se filozofija Istoka u neku ruku poistovetila s njegovim životnim principima, s manjkom osećaja za skupljanje materijalnih dobara, sa svetačkom skromnošću, monaškom disciplinom na koju je mirisala njegova mala soba na vrhu zgrade u Kolarčevoj 3 u Beogradu. Ta njegova putovanja po Indiji, Cejlonu, Nepalu, najčešće, ispunjavala su njegovu želju da spozna religiju, običaje, mitove, kulturu dalekih zemalja.

Katmandu

A odmarajući se od te pitke ali ozbiljne literature, stvarao je za decu, pisao drame, rado igrane na našim scenama. Znameniti naš reditelj Miroslav Belović rekao je: „On je naš najbolji, najkrilatiji i najplodonosniji pisac dramskih tekstova za decu – njegovo carstvo fantastike nema granica i on je u njemu suvereni kralj.” Kada sam napisao svoj prvi dramski tekst za decu, na molbu reditelja Ilije Slijepčevića, dao sam ga Stevanu s molbom da pročita a on mi je u pismu poslao ceo esej tkan od primedaba i sugestija, hteo je da i moja drama bude dobra kao njegove.

Razgovarali smo u dva poslednja susreta, a već se, ovlašno, žalio na izdaju srca, o Čedomilu Veljačiću koji se sklonio na Cejlon i pesmama Gordane Brajović o Indiji. A Gordana mi je jednom pričala kako se Stevan na putu razboleo i ostao da se oporavi kod nje i Radeta u Delhiju. Ti dani njegovog boravka u njihovom privremenom indijskom domu mnogo su joj značili i rado je o tome govorila. Volela je Stevana i njegovu literaturu.

Bili smo se dogovorili i da za Televiziju Novi Sad napravi nekoliko putopisnih emisija. U prvom ciklusu to je uradio dr Kosta Savić, a Stevan Pešić nije stigao.

Izdalo ga je preširoko, plemenito i nadasve duševno srce.

Sećam ga se uvek s pijetetom i setom.

Comments (17)