Archive | March, 2014

Tags: , , , , , ,

Oliver Frljić: TEATAR BEZ CENZURE

Posted on 12 March 2014 by heroji

Oliver Frljić: TEATAR BEZ CENZURE

 

Međuljudski odnosi su politički zato što pokazuju da li su ljudi sputani ili su slobodni, da li mogu da deluju promišljeno ili ne, imaju li uopšte mogućnost delovanja.
Politički život mora ostvariti kontakt s vašim privatnim životom, jer ne možete veličati antiautoritaran stil života, a tući svoju decu.

(…) Čak ni kod kuće ne možete ošamariti dete, a da se ne umešate u politiku. Ne možete izbrisati ravnotežu moći u sopstvenom domu bez borbe s ravnotežom moći u svakodnevnom životu.

 

Urlihe Majnhof

 

Oliver Frljić smatra se jednim od najproduktivnijih i najkontroverznijih reditelja u regionu. Smatra se onim koji pravi subverziju, koji se trudi razoriti ustaljeni poredak, da bi napravio prostora za novo, jer suviše rigidni sistemi zahtevaju ozbiljne intervencije, da bi granice postale fleksibilne, da bismo bili sposobni primiti novo.

 

Šta postavljaš u Sloveniji?

 

Fejdoa, Vedenskog  ruskog avangardistu ‒ komad Božić kod Ivanovihˮ  i jedan autorski projekat Porazˮ radim u Kranju.

 

Stavljaš ozbiljne zahteve pred publiku?

 

Evo, kod Fejdoa postoji jedan zid koji se ruši i ponovo postavlja između glumaca i publike…

 

Ti uspostavljaš i ukidaš granice na taj način.

 

Da, htio sam malo zakomplicirati život predstave.

 

Razgovaramo u Irigu, u čitaonici, povod je nagrada „Borislav Mihajlović Mihizˮ koju je Frljić dobio za dramsko stvaralaštvo. Kako, dakle, reditelj dešifruje svoju režiju, sa svešću da ‒ kako nam poručuje Džon Ford ‒ onaj ko nije izašao na dvoboj, nije ni živeo.

Za tebe je umetnost pre svega poziv na odgovornost ‒ na obračun. U kontekstu društvenopolitičke stvarnosti, zadnjih balkanskih ratova, koji je pravi način da se obračunamo sa onim iza nas? Pošto se ne možemo baviti ljudskom dušom, a da se ne bavimo politikom…

 

Ljudska duša je ono do čega dolazimo posredno, veoma je bitno stvoriti neki minimum da bismo mogli živeti sami sa sobom, sa onim što smo napravili juče da bismo mogli ići u susret onom što dolazi sutra… Problem je u tome što ovdje stvari nisu raščišćene… kao što si rekla – negativno nasleđe balkanskih ratova određuje i te kako našu društvenu stvarnost, postaje jedna vrsta monete za dnevnopolitičko potkusurivanje. Evo, sad ako se gleda šta se događa u Srbiji , ne postoji nikakav politički program, koalicija koja je sad na vlasti je trgovina najgore vrste, naravno da takva koalicija koja nema ništa drugo, mora svako malo tematizirati pitanje Kosova u kontekstu ulaska u EU, to su te politike na ovim prostorima, ne samo u Srbiji, nego uopće u regionu, koje uopšte nemaju snage da se bave sa onim što se dogodilo… Prisutna je stalna mitologizacija prošlosti, odbijanje preuzimanja odgovornosti za prošlost i to je ono što živi cijeli region, odnosno sve države koje su bile aktivno uključene u ratove… Pokušavam to tematizirati kroz svoj rad. Razmišljao sam o nagradi koju sam dobio i o predstavi za koju sam je dobio ti kažeš duša, a ja mislim da kazalište ovdje pre svega treba biti sredstvo političkog opismenjivanja. Mi smo još daleko od toga da teatar postane nešto drugo, on ovde treba da bude sredstvo političkog opismenjavanja i ako to ne radi, mislim da izdaje sebe. Nažalost, meni je teško shvatiti autore koji rade predstave koje nemaju doticaja sa stvarnošću u kojoj živimo, a istovremeno negdje ide i moja potreba da radim autorske projekte, jer mi se čini da se tu direktno mogu baviti stvarnošći, a zanima me da što direktnije govorim o tome, ja se ne želim kriti iza metafora, ja želim imenovati stanje… Kada se stanje ili pojave koje postoje imenuju u kazališnom kontekstu, one onda postaju nešto drugo. Pokušaj diskvalifikacije mog rada ide upravo iz toga što ja ne vidim razliku između etike i estetike, mislim da ne može postojati jedno bez drugog. U situciji u kojoj živimo određeni etički stav postaje estetska kategorija, to dosta ljudi ne razumije.

 

Kažeš da ti je ideja o umetniku kao proroku strana, a bliža ti je ona da umetnost menja stvarnost. Koliko svoje intervencije smatraš delotvornim?

 

Kazalište ne može promjeniti društvo u kojem živi, to je jako teško. Nedavno sam čitao interju sa Kišom iz Hommo poeticusa gde on govori što je angažirana književnost ‒  ne može ona promjeniti društvo, ali može osvjestiti određeni dio društva u kojem živimo. Moje predstave u tom pokušaju da komuniciraju sa širom zajednicom imaju u svojoj dramaturgiji upisanu medijatizaciju, dakle, one već načinom na koji su rađene pokušavaju izaći iz uskog kazališnog okvira i obratiti se široj zajednici i tu već nastaje dosta nesporazuma. Čini mi se da kad bi umjetnost mogla mijenjati svijet, da bi to bilo odlično, ali svijet mijenja interes kapitala, a ne umjetnost.

 

Nesporazumi koji nastaju oko predstava su, čini se,  deo tvoga oružja i putem njih ti deluješ.

 

Oni mi služe da se bolje artikuliram, a i učim kroz njih. Jednostavno, teatar koji radim u jednom segmentu svog delovanja polje sukoba prenosi na relaciju gledatelja i izvođača. Mi se ne bavimo fikcionalnim sukobom na sceni između likova, već pokušavam sukobiti izvođače sa publikom oko onih stvari oko kojih postoje nametnuti ili nenametnuti društveni konsenzusi i koji se tiču novije povjesti. Predstave su rađene na taj način i one pokazuju da je kazališna kultura kod nas skoro pa nikakva, mi smo negdje tamo, polako izlazimo iz devetnaestog stoljeća… zato postoji dosta nesporazuma od kazališnog jezika koji pokušavam etablirati, preko pitanja koje otvaram, do toga što bi trebala biti zadaća kazališta. Predstava Zoran Đinđićˮ je najbolji primjer za to, jer je to predstava koja je proizvela najveći broj nesporazuma, čak i ljudi koji su iz kazališnog miljea nisu razumjeli predstavu, nisu razumjeli da je njeno polje djelovanja u široj društvenoj zajednici. Otkako je izašla predstava, ne prođe nedelju dana da se ne pojavi neki komentar ili osvrt. Ona proizvodi reakcije u široj društvenoj zajednici u kojoj se dogodila. To jeste moj interes, to je način političkog opismenjavanja, ali problem je kada se neko ne želi opismeniti. Svi bismo mi vrlo rado izbegli odgovornost i za ono što smo napravili i za pasivnost u određenom razdoblju. Članovi društvenih zajednica u regionu su bili vrlo pasivni, drugačije se ne bi mogli dogoditi Tuđman, Milošević i Izetbegović…  Kukavičlukˮ govori o tome – to su demokratski izabrani predsednici, koji su vodili ratove,  izabrani sa velikom brojem glasova, koji su vladali dugo. Milošević skoro dok nije bio isporučen u Hag, Tuđman dok nije umro… Narod je i te kako bio za te opcije, i zato smatram da postoji nešto što je kolektivna odgovornost i da se time treba baviti. Naravno, da je ovdje u kontekstu svih lokalnih priča o Haškom sudu, teza negiranja odgovornosti itekako popularna, ali o tome treba govorti. Mislim da je moj rad specifičan u tom segmentu jer govori upravo o kolektivnoj odgovornosti.

 

Svaki kreativan čovek progovara jezikom svog stvaralaštva u smislu odgovora na društvenu stvarnost. Koliko toga ima u drugim medijima?

 

U konceptualnoj umjetnosti ima toga dosta, u filmu to nisam toliko vidio, kad kažem u filmu, mislim na ceo region… Problem je u tome što je u kazalištu lakše jer je manji problem doći do sredstava i nešto uraditi, film se čini mi se mnogo strože kontrolira… Znam da konceptualna umjetnost ima dosta radova koji tematiziraju ono čime se i sam bavim, koristeći drugi medij, naravno.

 

Čini mi se da to najduže traje upravo u toj oblasti, ako se setimo  onoga što je radila Milica Tomić ili Sonja Savić sa Supernautom….

 

Da, da tu su napravljeni pionirski koraci u suočavanju sa odgovornošću u nekom proteklom razdoblju.

 

Koji je po tebi adekvatan pozorišni jezik, jer teatar je najživlji ako pričamo o regionu, pozorište progovara najsnažnijim jezikom….

 

Svaku novu predstavu kad radim, razmišljam o tome, mislim da dramski dijalog kao forma više nije adekvatan, mislim da stvaranje nekog fikcionalnog svijeta na sceni nije adekvatno, kroz neki fikcionalan svijet na sceni govoriti o nama, bilo kroz suvremene komade ili klasične. To je ono što kaže Althuser, u jeziku su već upisani interesi određene društvene klase, ako ne problematiziramo sam jezik,  nismo ništa napravili. Tek se tu stvari počinju rastvarati. Čini mi se da predstave koje sam radio polaze od toga da razbijaju fikcionalni okvir u kome se kazalište događa, one adresiraju direktno publiku i ne zaziru od toga da imenuju probleme u društvenoj zajednici u kojoj se događaju. Mislim da je to jedna od osnovnih stvari – pozorište se mora prestati ponašati kao da ne zna da postoje neki ljudi u dvorani koji gledaju predstavu. Akademije na kojima se školuju ljudi koje će praviti kazalište ne bave se jezikom, one su uzele građansku dramu,  Stanislavskog i psihološki realizam kao normative i ne idu izvan toga, pa mladi ljudi izlaze iz tih institucija lobotomirani,  ono što se ubija u njima je kritički potencijal prema društvenoj stvarnosti u kojoj jesu i mogućnost da misle van jezika koji se tamo uči. Ako se pogleda beogradski FDU ili zagrebačka ADU ili sarajevski ASU, mislim, šta se tamo uči četiri godine… jako je teško ako se ne dobiju informacije o tome što se dešava u recentnoj kazališnoj produkciji u Evropi, ako se zapravo ne dobije teorijski uvid u neke druge prakse , recimo od kraja šezdesetih, sedamdesetih godina naovamo, jako je teško onda propitivati sam jezik. Onda dobijamo predstave koje se bave adekvatnim sadržajem, ali ne koriste adekvatan jezik i ne mogu komunicirati s publikom. Kazalište nije tu da bi uljuljkivalo publiku u njezinom samozadovoljstvu, nego da bi je konfrontiralo s njezinom odgovornošću. Publici to nije prijatno.

kul-frljic_620x0

 

Da, ti si neprijatan reditelj (smeh).

Prelaziš granicu i ono što imaš da saopštiš nije uopšte prijatno čuti i videti, pogotovo na toj blizini.

 

Na Dubrovačkim ljetnjim igrama sam postavio Dantonovu smrtˮ  i još je veći problem kada se gledateljima uzima kazališni komfor na koji su oni navikli, ako se zapravo ideja kazališta koji oni imaju izneverava, ako se izneveravaju njihova očekivanja, to je veliki problem. Na Dantonovoj smrtiˮ se dogodilo da je  publici oduzet komfor, a oni su to interpretirali kao napad na njihov integritet. Bili zatvoreni u neku vrstu giljotine i nisu mogli izaći tokom predstave. To ih primorava da razmisle što uopće danas znači biti gledatelj i koju odgovornost nosi.

 

Mrzim istinuˮ je vrlo lična i ranjiva priča, nastala za jednu noć i deo jutra. Priča o tvojoj porodici, bez cenzure. Šta je tebi donela?

 

Omogućila mi je da govorim o problemima o kojima nisam mogao da govorim u svojoj obitelji. Meni se činilo da je najbolje da napravim moju kazališnu obitelj i govorim o problemima koji mene zanimaju, a da to ne bude samo niz najtraumatičnijih epizoda o kojima nismo uspjeli na adekvatan način razgovarati, već me zanimalo i pitanje kazališnog jezika, poigravanje na različitim metateatarskim razinama koje propituju poroznost mog sjećanja. To su stvari kakvim ih ja vidim, kakvim ih se sjećam, a pitanje je jesu li se one stvarno tako dogodile, jesam li ja potencirao te traumatične epizode? Ono što je meni najzanimljivije jeste da se ta predstava prelomila na jedan veoma intiman plan, jer moja majka nakon što je pročitala par kritika, pola godine nije razgovarala sa mnom. Ona je opet postavila ono staro, a uvijek aktuelno piuatnje u kazalištu: gdje prestaje stvarnost, a gdje počinje fikcija?

 

Dok dodiruješ prstom pravo u ranu, u neuralgične tačke, da li je cilj prevazilaženje problema?

 

Čini mi se da je problema puno i da će oni još dugo određivati ove prostore, ali bilo je važno početi se njima baviti na umjetnički adekvatan način. Krenuo sam sa tim i mislio sam da ću u jednom trenutku stati, ali gdje god da pođem u koju god sredinu, najviše me intresuje ono što se negira, ono sa čime se izbjegava suočavanje, tako su nastale predstave koje govore isključivo o sredini u kojoj se događaju. Čini mi se da je to oslanjanje na najbolju teatarsku tradiciju, isto je činio i Aristofan koji se nije libio imenovat i konkretne ljudi u publici i konkretne probleme društva u kojem je živio. To je nešto što mene zanima, jer mislim da kazalište može biti, ali ne bi trebalo da bude prvenstveno zabavljačka umjetnost, već da ima prvenstveno pedagoške i emancipatorske zadatke.

 

Šta te goni da radiš?

 

Nemam pojma šta me goni, ne znam… To mi sve treba da bih mogao biti sam sa sobom, da bih se mogao ujutru pogledati u ogledalo, a da ne osjetim neku vrstu intimnog poraza. Mislim da čovjek dok radi, dok pokušava mjenjati stvari koliko god to možda izgledalo uzaludno, tada ima razloga da bude tu i da radi. Kada tog razloga više ne bude, onda bi trebalo promjeniti posao… Još uvjek mi se čini da ima smisla to što radim.

 

Najviše te pamtim sa jednog presa na Sterijinom pozorju na kom vrlo žestoko govoriš iz ugla čoveka koji se ozbiljno bavio konceptualnom umetnošću, govorio si o akciji koju si napravio u Beču, o rekonstrukciji projekta Tomislava Gotovca. Šta je ono što je ostavljalo ozbiljne utiske na tebe?

 

Na neki način, ono što je mene formiralo i deformiralo, to je taj rat, tu sam počeo ozbiljnije misliti, ja sam puno više bio zainteresiran za performans art, tako sam počeo, nisam mislio da ću se baviti kazalištem, međutim, upoznavanjem sa određenim suvremenim kazališnim praksama, vidio sam da je došlo do fuzije te dvije stvari, onda sam iskustva sa nezavisne scene prenio u svoj institucionalni kazališni jezik.

 

Kreiraš i novu publiku svojim predstavama. Šta od nje očekuješ?

 

Želio bih da to budu društveno odgovorni pojedinci i kompetentna kazališna publika koja može na meta-razinama gledati predstave, a ne samo na nivou sadržaja. To je težak posao, jer pokušaj etabliranja bilo kakvog novog jezika uvijek na početku izgleda kao greška. Predstava Z.Đ.ˮ je zato naišla na drvlje i kamenje, jer je išla na jednu redukciju, što je i te kako bilo potrebno u tom kontekstu. Meni je fascinantno da se u kazalištu niko do tad nije bavio tom temom.

 

 Da li su te, ipak, iznenadile reakcije?

 

Šokiralo me to da ministar kulture jedne zemlje kaže da bi u uređenim društvima autor takve predstave bio zatvoren, ili kako je točno išla njegova izjava… Iznenadila me reakcija dela kazališne javnosti u Srbiji, jer to je traženje alibija za vlastiti građanski kukavičluk, svi ti pokušaji diskvalifikacije Đinđića. Meni je žao što nije postojao niz predstava pre toga na tu temu, na koje sam se ja mogao referirati. U Srbiji postoji ta jedna podeljenost oko Zorana Đinđića i zato mi se činilo da predstava treba da bude agresivna, zbog onog dela društva koje javno ili prešutno odobrava taj atentat. Onda smo tražili adekvatan jezik u odnosu na to. Mislim da predstava na metateatarskim razinama dobro funkcionira, ona dovodi u pitanje moju poziciju kao autora. Bane Trifunović na početku govori da je to dio propagande koju DS radi u vrijeme predizborne kampanje i da je njima svejedno što radim, on govori da sam uzeo šezdeset hiljada evra za tu predstavu, što me etički diskvalificira.

Dobro je da se odmah dovede u pitanje gledateljev način gledanja na celu stvar, jer stvari nisu tako jednostavne kao što se nekada čine.

 

Nagrada Borislav Mihajlović Mihizˮ ti je veoma važna, doputovao si iz Ljubljane da je primiš…

 

Konačno se događa prava recepcija onog što radim, jer ja ne radim jednu predstavu, moje predstave govore zajedno. Optužuju me na svim stranama, čitao sam u štampi u Srbiji što sam i kakav sam i dio kojih lobija sam, kada sam radio Gospođu ministarkuˮ u Zagrebu, koja se igra na srpskom, a prevodi na hrvatski, napali su me da silom vraćam srpski jezik u hrvatski kulturni prostor, u Bosni su me napali da mrzim sve tri konfesije… Čini mi se da je to namjerno vađenje iz konteksta onog što  radim… Sagledavanje kakvo se dogodilo povodom Mihizoveˮ nagrade govori o čemu se zapravo radi. Ne osećam nacionalnu pripadnost, mislim da pravi umjetnici nemaju nacionalnost, deluju na drugim razinama i kada se predstave pogledaju zajedno, onda se vidi o čemu se zapravo radi.

 

Šta si voleo da čitaš kada si bio mali?

 

Sad sam se sjetio, kad sam bio peti ili šesti razred, pročitao sam Olivera Tvistaˮ, pitanje je šta sam shvatio, a čitao sam zato što se glavni junak zvao kao ja, sa puno muke sam se probio do kraja knjige… Volio sam čitati Ćopića, „Orlovi rano leteˮ, „Nikoletina Bursaćˮ, to je ono čega se sećam.

 

Razgovarala  Nataša Gvozdenović

Comments (4)

Tags: , , , , , ,

Đorđe Stanojević i Beogradski univerzitet

Posted on 08 March 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Đorđe Stanojević i Beogradski univerzitet

 

„Naučna utakmica otvorena je za sve narodnosti bez razlike pa dakle i za Srbe.

Ali moramo priznati, da smo mi do sada u njoj slabo,

da ne rečem nikako, učestvovali. Razlog tome nije u oskudici sposobnih

ljudi za taj posao već jedino u tome, što naučna istraživanja koštaju novca,

ona su skupa a mi novca nemamo.

Nemamo ga ne stoga što smo puka sirotinja,

već stoga, što svoj, od naroda veoma teško pokupljeni novac,

trošimo na, ne samo uzaludne i beskorisne,

već očevidno štetne političke borbe i agitacije.

Jer da je Srbija samo četvrti deo onog novca,

koji je upropastila na nazovi parlamentarne eksperimente i izborne besposlice,

kojima je danas ceo naš narod demoralisan,

utrošila na naučne i ekonomske zavode i ustanove,

ona bi dolazila među najozbiljnije i najobrazovanije evropske države.“[1]

 Ukoliko smo mi danas, prema aktuelnom teorijskom diskursu, živi promatrači raspada dve ideje, koje su bile regenerativni modus evropskog duha i osnov svih razvojnih linija nauke i kulture u celini – raspada vizije budućnosti i raspada „estetike promene” po sebi – onda se jedan integrativni pogled, zasnovan na širokoj duhovnoj skali, doima kao privilegovana forma. U kontekstu srpske nauke i kulture, ukupno delo Đorđa Stanojevića[2] i po kvantitetu i raznovrsnosti i po kvalitetu i značaju, zahteva, u tom smislu, punu revalorizaciju i uzoriti status.

Fizičar, astronom, meteorolog i popularizator nauke u savremenom smislu[3] – ovaj rektor Beogradskog univerziteta (1913-1921) je u mnogim oblastima svog, gotovo renesansnog delovanja, bio predvodnik: prvi srpski astrofizičar, prvi pisac univerzitetskih udžbenika iz fizike, autor prve sačuvane fotografije u boji kod nas, kao i prve fotomonografije sa slikama u boji, autor naše prve knjige o vazduhoplovstvu[4], čovek koji je u Srbiji ostvario prvu radioemisiju i prvi rendgenski snimak, a pre svega, čovek koji je „osvetlio” Beograd pre mnogih drugih evropskih prestonica (ali i mnoge druge srpske gradove: Užice, Leskovac, Čačak, Zaječar…) i koji je izgradio prvu srpsku hidrocentralu i to po sistemu naizmeničnih struja svog prijatelja Nikole Tesle.[5] Živeći u doba zamašnog razvoja elektrotehnike i nauke o elektricitetu, Stanojević usvaja moderne tekovine gotovo

 


[1] Đorđe M. Stanojević, Etar i elektricitet u modernoj fizici, Nastavnik, 4 (5), str. 368-379, 1893 (pristupno predavanje na Velikoj školi, održano 16. marta 1893, prilikom stupanja na Katedru fizike).

[2] Videti: Đorđe Stanojević – život i delo: povodom 150 godina od rođenja, zbornik sa istoimenog naučnog skupa, SANU (Ogranak u Novom Sadu), Novi Sad, 2008. Takođe, upućujemo zainteresovane istraživače na najcelovitiju bibliografiju Stanojevićevih radova, kao i tekstova o njemu: Marija Šešić, Petar Miljanić, Đorđe M. Stanojević (1858-1921), u: Život i delo srpskih naučnika 7, Biografije i Bibliografije, knj. 7, SANU, Beograd, 2001, str. 29-68.

[3] Videti: Đorđe M. Stanojević, Zvezdano nebo nezavisne Srbije, Kraljevsko-Srpska državna štamparija, Beograd, 1882; Iz nauke o svetlosti, Srpska književna zadruga, knj. 28, 1895.

[4] Videti: Đorđe M. Stanojević, Šetnja po oblacima, Kraljevsko-Srpska državna štamparija, Beograd, 1884.

[5] Đorđe Stanojević je bio onaj koji je Teslu dočekao u Budimpešti i doveo ga u jedinu posetu Srbiji, 1. juna 1892, a objavio je 1894. godine i knjigu o njemu. Videti: Dorđe M. Stanojević, Nikola Tesla i njegova otkrića, Štampa ŠIP Srbija, Beograd, 1976.

 

Djordje_M._Stanojevic

paralelno sa njihovim pojavljivanjem u svetu[6] i tako postaje pionir elektrifikacije, elektrotehnike i savremene industrijalizacije, kroz preobraženje zastarelih manufakturnih radionica u moderne elektrificirane fabrike. Njegovo insistiranje na uključivanju Srbije u sistem međunarodnih standarda i implementacija metarskog sistema, kao i modernizacija obrazovanja i lični primer popularizacije nauke, ne u anahronom dositejevsko-prosvetiteljskom već u sasvim modernom duhu – svedoči o jednom evropskom i svetskom naučnom modelu u kontekstu srpske kulturalne paradigme.[7]

Sudbina je htela da se ovakav čovek – koji je upravo nalik svom velikom savremeniku i prijatelju, Tesli, verovao da su plodovi nauke opšteljudsko dobro koji treba da služe isključivo poboljšanju uslova života i razvoju čovečanstva – nađe na čelu Beogradskog univerziteta, u vreme najvećeg iskušenja u njegovoj istoriji: u doba Velikog rata.[8] Tada se ovaj univerzitet suočio sa mogućnošću s kojom se retko koji univerzitet u istoriji sreo: mogućnošću fizičkog nestanka. Ovo je svoj vrhunac ispoljilo u bombardovanju Beogradskog univerziteta, 1914. godine, od strane Austro-Ugarske ratne mašinerije.[9]

Onaj koji je prvi među savremenim teoretičarima uzviknuo o smrti čoveka, zapisao je i sledeće: „Danas čitava jedna nacija može da bude izložena smrti kako bi se u nekoj drugoj naciji obezbedio opstanak. Princip moći ubiti radi života postao je sada vladajući princip međunarodne strategije, a opstanak sada nije legalni opstanak suvereniteta već biološki opstanak određenog stanovništva.”[10] Ovakva zlokobna misao, aktuelizovana tekućim pokušajima istorijske revizije Velikog rata, u kontekstu njegove stogodišnjice, bazirana je na razlikovnom principu: veliki-mali. Po istom principu je bila, tada, pre sto godina, sprovođena politika „čišćenja” intelektualnih kapaciteta neprijateljskog malog naroda, kroz fizičko uništenje duhovnog blaga, kulturnog nasleđa i intelektualne elite, u

 


[6] Upravo zahvaljujući Stanojeviću, Beograd je bio jedna od prvih osvetljenih evropskih prestonica, a prvi tramvaj je, zbog njegovog rada, pokrenut u Beogradu samo šest godina posle prvog tramvaja u Ričmondu u Americi. Takođe, samo pet godina nakon izgradnje Tesline hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima, zasnovane na polifaznom sistemu naizmeničnih struja, Stanojević u Užicu, na Đetinji, umesto gradnje nove mehaničke radionice gde bi voda bila pokretana pomoću mašina, predlaže i sprovodi izgradnju savremene (Tesline) hidrocentrale. Izgradnjom prve radiostanice, aktivno je doprineo ostvarenju svoje vizije izrečene sledećim rečima: „Dete koje želi da govori sa svojim prijateljem, a ne zna gde se on nalazi, pozvaće električnim glasom koji samo on čuje… i čuće odgovor: ‘Ja sam u dubini rudokopa, na vrhu Anda ili na širokom okeanu’…”.

[7] Uostalom, nećemo prećutati ni pomen mnogobrojnih problema s kojima se, usled nerazumevanja, Stanojević sretao u domaćem okruženju. Pored ogromnih borbi koje je morao voditi sa ondašnjom akademskom zajednicom oko implementacije metarskog sistema i, naročito, električnog, a ne gasnog osvetljenja Beograda, naročito je simptomatičan podatak o odbijanju Stanojevićevih naučnih radova iz fizike sunca od strane Srpske kraljevske akademije, iako su bili odobreni od strane pariske Akademije nauka i Stanojevićevog prijatelja i mentora Žila Žansena, svetski priznatog astrofizičara. Ovo najbolje svedoči koliko su njegovi radovi bili iznad nivoa tadašnje naučne javnosti u Srbiji. Činjenica da je ovaj velikan bio gotovo zaboravljen – čak i od strane Instituta za fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu koji je osnovao, sve do 1988. godine, kada je obeleženo 130 godina od njegovog rođenja – stoji danas kao krupna opomena kulturi iz koje je potekao.

[8] Videti: Dragan Trifunović, Đorđe Stanojević, profesor i rektor Univerziteta u Beogradu, izdanje autora, Beograd, 1997.

[9] Videti više o tome: G. M. Stanoiewitch, Le bombardement de l’Universite de Belgrade, Paris, 1915; sa predgovorom slavnog francuskog fizičara Lusijen Poenkarea.

[10] Videti: Fuko, Mišel, Rađanje biopolitike: predavanja na College de France 1978-79, prev. Bojana Novaković, Gorana Mijić, Bojan Stefanović, Jelena Mihailović, Marko Božić, Svetovi, Novi Sad, 2005.

 

kontekstu čega je i izvršeno bombardovanje Beogradskog univerziteta. Slično tome, nekoliko decenija kasnije, prilikom novog bombardovanja, ponovo zasnovanog na sličnom razlikovnom principu, prva bomba će pasti na Narodnu biblioteku Srbije.

Međutim, jedan drugačiji pogled na stvari, zasnovan na principu sličnosti, danas se, ukoliko ne odustajemo od ideje humaniteta, čini umesnijom formom. Prema studiji Laku-Labarta i Nansija „Književni apsolut”[11], o ideji modernosti (ovde je sagledavana kroz primesu umetnosti i života, projektovana kao rizik kako za društvo tako i za same stvaraoce) se može govoriti i kao o posledici nezavršenog projekta romantizma i to prevashodno onog nemačkih romantičara iz Jene. Ako u ovom kontekstu tumačimo zamašno interesovanje nemačke kulture za srpsku narodnu tradiciju u doba romantizma ili konstantno interesovanje srpske kulture za nemačke kulturalne vrednosti (sam Đorđe Stanojević je krajem XIX veka boravio na usavršavanju na Univerzitetu u Berlinu), što naročito eskalira u doba pred Prvi svetski rat, onda time demonstriramo mogućnost sagledavanja dve kulture po principu sličnosti, bez obzira na činjenicu da je jedna od njih reprezentativna u svetskim razmerama. Jer, ukoliko bismo nacionalnu i evropsku nauku i kulturu zamislili u koordinatnom sistemu, zamišljena kriva bi u antologijskim delima ili stvaraocima tzv. malih kultura svakako morala biti uvek pri vrhu grafikona, zajedno sa onima iz tzv. velikih kultura. Svi oni, ruku pod ruku, čine jedan zajednički evropski diskurs. Kad god promišljamo, naime, zdrav razum, strogu nauku, kulturu ili kritički um, van bilo kakvih ideoloških kalupa, mi se krećemo prevashodno u evropskom diskursu. U punom opsegu i evropskom dometu, to se manifestuje, u kontekstu naše kulture, u stvaralačkoj ličnosti Đorđa Stanojevića.

Renesansna ličnost ovog čoveka[12] i njegove brojne aktivnosti – kojima je, bez obzira na njihovu raznovrsnost, uvek bila zajednička ideja humaniteta – danas se može tumačiti kao model obnove, Habermasovim rečnikom rečeno, „integralnog razuma”.[13] Samo takav razum može, u savremenom okruženju, sagledati stvarnost kroz koprenu nagomilanih i često iskrivljenih informacija. Ovaj čovek-univerzitet upravo kao rektor Beogradskog univerziteta u doba ratno, postaje, tako, metafora jednog pacifističkog i kosmopolitskog principa sličnosti. Baš onako kako je, u svom nadahnutom predavanju, još prilikom pristupanja Katedri za fiziku tadašnje Velike škole u Beogradu, Đorđe Stanojević sam naglasio: „Zar je nauci zadatak da usavršava ratne sprave; zar je njena dužnost da obučava vojnike, potpomaže razdor među ljudima; zar nauka umesto da širi na ceo ljudski rod blagotvorne rezultate svojih pronalazaka, da podržava i pomaže da se hiljadama ljudskih života tamani.”[14]

 


[11] Videti: Lacoue-Labarthe, Philippe, Nancy, Jean-Luc: The Literary Absolute: the Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, 1988.

[12] Pomenimo i činjenicu da je Đorđe Stanojević, između ostalog, bio i učesnik dve naučne ekspedicije, da je predlagao reviziju kalendara, da je stigao da se bavi i voćarstvom i botanikom, a bio je i jedan od osnivača svetskog pokreta za esperanto.

[13] Videti npr.: Habermas, Jirgen, Filozofski diskurs moderne: dvanaest predavanja, preveo Igor Bošnjak, Globus, Zagreb, 1988.

[14] Đorđe M. Stanojević, Etar i elektricitet u modernoj fizici, Ibid.

Comments (7)

Tags: , , , , , , , ,

Epsko-fantastična kvalifikacija srpskog igranog filma

Posted on 04 March 2014 by heroji

Dragan Stojmenović

 

Epsko-fantastična kvalifikacija srpskog igranog filma

(završno poglavlje)

 

„Film ne čine slike,

već duša tih slika.”

Abel Gans

 

Epski i fantastični elementi, otkriveni (detektovani) u fabulativnom toku analiziranih filmova definišu njihov epsko-fantastični modus. Uspostavljen epsko-fantastični modus predstavlja novu kvalifikacijusrpskih igranih filmova.

Na hipotetičko pitanje postojanja epsko-fantastičnog modela u srpskoj kinematrografiji nalazimo odgovor u prvom igranom filmu srpske kinematografije Karađorđe ili Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa, u kome dokazan epsko-fantastični modus čini osnovni model ovog istraživanja.

Epska fantastika u srpskom igranom filmu, kao nova kvalifikacija srpskog filmološkog diskursa, u ovom naučnom radu, detektovana je u četiri igrana filma nacionalne kinematografije: Karađorđe ili Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa, Čiča Ilija Stanojević, 1911; Čudotvorni mač, Vojislav Nanović, 1950; Hasanaginica, Miodrag Mića Popović, 1967; Banović Strahinja, Vatroslav Mimica, 1981.

Banovic Strahinja 1

 

Arhetip i stereotip

 

Često se film upoređuje sa snom, kao oniričkom fantazijom koja projektuje naše želje u arhetipskom kodu. San, koji se odvija u misaonoj dimenziji čoveka, postaje simbolički prostor. Dešifrovanjem simbola, koji se reflektuju u sižejni kontekst filmskih izraza, učvrstio sam sistem, koji gradi modus u epsko-fantastičnom smislu.

Zaključujem da je osnovni unutrašnji princip epsko-fantastičnih filmova sistem vrednosti paralelan stvarnom svetu religije, morala i ideologije. Mitološki kôd daje univerzalnu strukturu koja odgovara zajedničkim težnjama i snovima sociološke populacije, šireći se na univerzalni jezik civilizacije.

Odlika takvih filmova pruža velike mogućnosti za harizmatičnu edukaciju perceptora, ali i psihološku manipulaciju, naizgled skrivenu od poimanja, prosečnog gledaoca.

 Hasanaginica 1

 

Sva četiri filmska ostvarenja, koja su bila predmet analize, otkrivaju sukob pojedinca u odnosu na društvo. Vodilja sudbine glavnih junaka je prikrivena manipulacija, realizovana na različite načine.

Arhetipovi, koji prelaze u stereotipove vremena u kome su filmovi nastali, daju mogućnost recepcije širokog dijapazona gledalaca. Spajajući vremensku dimenziju prošlosti i predviđanja budućnosti, oni kreiraju savremeni izraz sadašnjosti, izražen u mitološkom-svevremenom smislu.

 

Perpetuum mobile

 

Mit, kao večito pokretna misaona energija čovečanstva, svojevrstan je perpetuum mobile. Jednom pokrenut, nikad zaustavljen. Savremeni izraz takve neuništive energije, predstavljaju filmovi epsko-fantastičnog modusa. „Mitološka mašina”, koja pokreće sebe samu, prima neiscrpnu energiju čovečanstva,  i „hrani se” istorijskim talogom, nagomilanim kroz prohujale vekove. Takva „filmska mašina” uči nas i pokazuje kako da savladamo i razumemo, na pravilan način, svet oko sebe. Nivo svesti i savesti psihološkog univerzuma čoveka, „baždari” ovo večno „postrojenje”, čiji su produkti filmovi Epske fantastike.

 

Potencijal epsko-fantastičnih filmova

Zora novog milenijuma donela je civilizaciji informatičku eru. Velika količina informacija koje na čovečanstvo projektuju savremeni masovni mediji neosporno utiče na formiranje stavova u svesti individue. Dostupnija informacija, u početku, olakšala je komunikaciju između ljudi, međutim, mutacija ogromnih količina informacija, koje svakodnevno deluju na čoveka, dovela je do sve veće evidentne otuđenosti među populacijom i čovekove, sve veće, nespremnosti na socijalizaciju i uključivanje u društvene tokove. Pogubne posledice masovnih medija po čoveka i njegovu okolinu mogu sanirati samo dugoročni, sistematski planovi o usmeravanju i brižljivim odabirom sadržaja koji se emituju posredstvom medija.

Osnovna ćelija društva-porodica opasno je ugrožena na početku trećeg milenijuma u koji smo zakoračili. Osnovna ljudska načela, koja karakterišu humani stav prema čoveku i njegovoj okolini, stavljena su pred veliki ispit. Konformizam, želja za moći, dominacija i emancipacija utrli su put ka destruktivnom ponašanju celokupne populacije, koja nespremno dočekuje savremene svetske društveno-političke tokove u smislu globalizacije, koja je, želeli mi to ili ne, neminovno produkt informatičke ere i današnjice u kojoj živimo i stvaramo.

Banovic Strahinja 2

            Filmovi epske fantastike upravo mogu da posluže kao kolektivni medikament, koji je našem društvu toliko potreban. Neiscrpno autohtono tradicionalno istorijsko nasleđe koje ovi prostori poseduju treba pravilno usmeriti. Najbolji način za to su „mitološka postrojenja”, u vidu epsko-fantastičnih igranih filmova. Edukacija u smislu oživljavanja izvornog osećanja plemenitosti, pravde, humanosti i kodeksa treba da bude prioritet. Pravilni, neodvojivi odnos čoveka i prirode, na koji nam ukazuju epsko-fantastični filmovi, putokaz je toliko potrebnoj ekološkoj osvećenosti.

Internacionalni filmski autori i kompanije neprestano tragaju za izvornim mitološkim nasleđem, koji će im poslužiti za eksploataciju i distribuciju novih filmskih izraza. Upravo na našim prostorima su u mogućnosti da dobiju originalne ideje, kojim srpska tradicija obiluje. Drevni duh srpske nacije mora biti spreman da uobliči i ponudi ogroman potencijal svog nacionalnog nasleđa time afirmišući našu kulturu, koja ujedno može da bude i ekonomski podsticaj.

Ovaj naučno-istraživački rad, kao pionirski poduhvat, definisao je četiri filmska ostvarenja u epsko-fantastičnom modusu. Taj broj koji, nadam se, nije konačan, ostavlja mogućnost za buduća istraživanja epske-fantastike u srpskom igranom filmu.

Comments (2)