Refleksi avangardne poetike u predgovoru Bore Ćosića antologiji srpske poezije za decu

Posted on 14 June 2013 by heroji

Milica Mirković

 

Refleksi avangardne poetike
u predgovoru
Bore Ćosića antologiji srpske poezije za decu

 

 

Dečja poezija srpska naslov je antologije u izboru i redakciji Bore Ćosića, koju su u ediciji „Srpska književnost u sto knjiga” objavile Matica srpska i Srpska književna zadruga 1965. godine.* Koncepciju zbirke i principe na osnovu kojih je sačinio izbor poezije za decu iz nasleđa i stvaralaštva svoga doba Ćosić je obrazložio u predgovoru Dečja poezija danas, svojevrsnom manifestu modernog dečjeg pesništva. Već samim naslovom  definišu se neki od problema u vezi s tim specifičnim vidom književnog stvaralaštva, a Ćosićeva polazišta za njihovo razmatranje naglašeno su bliska avangardnim poetičkim načelima.

Jedno od ključnih pitanja o kojima Ćosić raspravlja u svom predgovoru jeste korenito izmenjena priroda dečjeg pesništva u tom periodu u odnosu na tradiciju poezije za decu kod nas. Zaokret današnje dečje poezije u odnosu na jučerašnju, prema Ćosićevim rečima, ima „neprocenjive vrednosti” i značaj „revolucije”. I zaista, ne samo da se prevratničke intencije osećaju na globalnom planu, u suštinskoj promeni stava kako prema prirodi i misiji dečjeg pesništva tako i prema samoj publici, već se i promene na pojedinim nivoima poezije za decu mogu po širini zamaha i dosegu učinka porediti s revolucionarnim prevratom koji su izvršili pesnici avangarde. Sa izvesnim zakašnjenjem u odnosu na talas modernističke pobune, što se može objasniti marginalizovanom pozicijom dečje poezije u odnosu na glavne literarne tokove, i u dečje pesništvo prodire slobodni stih, sveža leksika i sintaksa živoga govornog jezika, kombinuju se različite žanrovske paradigme, pesnici se okreću temama koje prate savremenu realnost, odslikavaju svet novih naraštaja, rušeći stara načela i preispitujući vrednosti tradicije, kao i sopstveni odnos prema nasleđu. Formalno-metrička struktura pesama nasleđena iz prethodnih razdoblja, koja je vremenom okoštala i izgubila gipkost i korak sa igrivošću dečje mašte, ukalupljena u stalne oblike stihova i strofa, napukla je od prenategnutosti izlizanih ritmova i rima.

 


* Svi navodi u tekstu preuzeti su iz tog predgovora (Dečja poezija danas,  Dečja poezija srpska. Izbor, redakcija i predgovor: Bora Ćosić, Matica srpska – Srpska književna zadruga, Novi Sad – Beograd, 1965, str. 7–[30]), te nisu posebno naglašavani brojevi stranica s kojih potiču citati Ćosićevih reči.

 

Moderno pesništvo za decu raskida s „uspavljujućom šlagerskom” melodioznošću i starim bubnjanjem jednakih stopa i okreće se „rapavijem, govornijem i često potpuno iznenađujućem ritmu” živog dečjeg žamora. S tim u vezi je i napuštanje starih kanonizovanih žanrovskih i jezičkih obrazaca, ustaljenih leksičkih rešenja, prepoznatljivih, naslutljivih i očekivanih. Takva rigidnost suštinski  potirala је inovativnost, nužnu i neizbežnu u tekstovima namenjenim deci, koja ne pristaju na rutinu i banalne četverokute, već u svemu traže igru i smelost za istupanje s utvrđenog koloseka, za kršenje krutih a jalovih pravila. Namerno kvareći čistote i norme književnog jezika, dečja poezija nadmaštava šturi leksički arsenal nestvaralačkog reda i kroz dadaističke „izmislice”, metež, humorne spregove i kreativni haos izražava bogatstvo detinje fantazije. Korenite izmene neminovno su zahvatile i motivsko-sadržinski nivo poezije za decu, te se umesto uljuljkivanja u idealizovane idilične i servirane modele ponašanja i projekcije dečjeg sveta, u poeziju uvode iznenađujući impulsi opipljive stvarnosti i alogični uplivi fantastike i mašte. Najbitnija je, svakako, promena opšteg stava o prirodi, funkciji i značaju dečje književnosti, koja više nije isključivo, čak ni pretežno, didaktično učilo i bezazlena deklamatorska zabava, budući da stihovani poučni saveti, naivno rodoljublje i patetične pastorale u izmenjenom, rascepljenom svetu dobijaju podsmešljivi humorno-ironijski prizvuk. Nezlobivo se poigravajući, savremena dečja poezija demitologizuje stare svetinje i relativizuje moralne principe uspostavljajući sopstvenu logiku iščašene realnosti i maštovitih vizija. U izvesnom smislu radikalan je i zaokret u odnosu prema publici, ciljnoj grupi kojoj je ta poezija namenjena, jer se savremeni pesnici više ne obraćaju deci kao gotovo beslovesnim bićima, gradivu koje treba oblikovati oprobanim metodama i sabiti u društvene i etičke kalupe njihovih roditelja. Osim toga, pesništvo za decu nema više karakter „literarne uzgredice, međuposla i nižerazredne discipline, privlačno simpatične ali nedovoljno značajne i zato prokazane”, već postaje ozbiljno shvaćena književna delatnost i postepeno stiče poštovanje i status koji zaslužuje.

Navedeni problemi predstavljaju i glavna čvorišta u manifestima i kritičko-poetičkim tekstovima avangardnih pesnika, najvažnija poprišta borbe za savremeni poetski izraz. Ćosićev predgovor u dosluhu je sa osnovnim načelima modernističkog prevrata: bez zazora uspostavlja novi odnos prema dotadašnjim autoritetima i poetskim obrascima, destruira nasleđene ritmičko-metričke obrasce, podriva jezičke i stilske norme, i ostajući na tragu odabranih vrednosti tradicije bogati motivski opseg dečje poezije modernim senzibilitetom i fantastikom. Na istom tragu je i pomeranje granica dečje književnosti kako u smislu osvajanja novih tematskih krugova uslovljenih proširivanjem savremenog sveta i svesti deteta tako i u shvatanju publike kao integralne intelektualno-duhovne skupine, koju ne čine samo deca, i nikako deca viđena očima pređašnjih vremena. Dete postaje ravnopravni „aktivni učesnik i inspirator pesnika […] zainteresovanog i radoznalog za njegov glas, mudrost, rečenicu”.

Ne korespondiraju samo poetička načela Ćosićeva o dečjoj književnosti sa avangardnim stanovištima, već se satrepet oseća i na planu implicitne poetike, u samim tekstovima. Neka ostvarenja avangardne poezije veoma su bliska dečjem pesništvu, što je posledica opšte promene u pravcu infantilnosti, ludaštva, čudaštva razlomljenog duha i karnevalizovanog sveta, gde se ruše sve barijere, što dopušta i izvesna prelivanja poetskih tokova preko fluidne granice među dvama vidovima književnog stvaranja. Međusobni uplivi su obostrani, a efekti tog preplitanja različito se tumače. Konzervativna kritika je ponekad, u pogrdnom smislu, avangardne tekstove smatrala detinjastom, neozbiljnom igrarijom, dok su, s druge strane, pesnici svesnim i namernim napuštanjem strogih konvencija takozvane „ozbiljne” poezije i iskliznućima u infantilno, naivno, žovijalno nastojali da oplemene svoja dela impulsima svežine, životnosti i mašte. Ćosićevo određenje moderne dečje poezije moglo bi se čitati i kao katalog bitnih karakteristka literarnih strujanja avangarde: „čudački […] spreg muzike, finog besmisla, blistave kombinatorike, praskave i stalno održavane humorne temperature, destruktivna, zbunjujuća, neuobičajena, svim svojim pravim dometima stalno i duboko iracionalna, na sredokraći između jave i nejave, sna i nesna, umlja i bezumlja […], sjajno pozorište koje stvarnosti oduzima glupave pozlate i patetična značenja dodajući joj zauzvrat čičak, smešnoslovlje i grohot jedne artificijelne, izmaštane ničije zemlje […]”.

Plodno područje mešanja dečje poezije i avangarde jeste humor, smehovnost koja je obično pripisivana dečjem svetu, s tim što su moderni pesnici, imajući u vidu razvijenost duha savremenog deteta, bezazlenoj komici pridružili ironiju i grotesku, inače dominantne vidove modernističkog zajedljivog i gorkog smeha. Crni humor postaje obazriv način osvešćivanja i upućivanja deteta u surove probleme realnog sveta. Parodija, kao imanentna kritika i vid obračuna s poetičkim suparnicima u prelomnim razdobljima, koja jedan od svojih vrhunaca u našoj književnosti doseže upravo u avangardi s Vinaverom, zapravo je, prema Ćosićevim rečima, „uporno podetinjavanje odviše patetične i za naše pojmove sve više smešne tradicionalne literarture”, ozbiljne, visoke književnosti čije su vrednosti umnogome devalvirane u savremenom svetu bez mere i ravnoteže. Avangarda i dečja književnost dele savremeni osećaj komičnog, praskavi humor, razigranost i lepršavost slobode jezičkog eksperimenta, te radoznalost u otkrivanju i stvaranju novih dimenzija nadrealnosti i mašte.

BoraCosic1

Neophodno je, dakle, bilo pokušati bar približno odrediti neuhvatljive granice dečje poezije i kriterijume za izbor tekstova za antologiju, i Ćosić se, neminovno, suočio s poteškoćama, nedoumicama i dilemama. Rukovodeći se kao osnovnim načelom, pre svega, inovativnošću na svim planovima pesničke tvorevine za decu, što podrazumeva znatan udeo mašte i fantastike u oblikovanju poetskih slika i sveta pesme, te  jezičke poduhvate, duhovitost i pronalazačku slobodu u izrazu, kao i moralno-psihološku smelost pesme da se obrati otvorenoj svesti savremenog deteta, Ćosić je sačinio subjektivan izbor dečje poezije, „svesno jednostran, namerno sveden, smišljeno ,nepravedan’ na jednoj, a istovremeno ,popustljiv’ na drugoj strani”. Nemilosrdan prema jalovom stihotvorstvu o trivijalnim temama i suvoparnom poučitelnom popovanju, Ćosić obilato „filuje” svoj cvetnik neobičnostima, začudnostima, maštarijama i iskričavim jezičkim „izgredima”, razbarušenim kalamburima i žargonskim izrazima izaziva uredno očešljanu i uštogljenu frazu nemaštovitih epigona i raspričanih didaktičara. Otuda je i koncepcija same antologije zasnovana ne na hronološkom redosledu pesnika ili pesama, već su kao princip grupisanja tekstova poslužili kriterijumi jezičke i tematske inovativnosti, mašta i fantazija. Slično avangardnim pesnicima, Ćosić napušta „zlatna pravila” stare kritike, načelo „cele lepe pesme”, i uopšte načelo celovitosti, odabirajući često i fragmente tekstova za svoju knjigu, a oglušio se i o žanrovsku čistotu, te u antologiju dečje poezije ulaze različiti rodovi i oblici tekstova i njihove kombinacije, od stiha i poetske proze do čisto proznih segmenata i dijaloških formi. Načelna poetička razmatranja potkrepljena primerima i izneta u dinamičnom, duhovitom i strasnom (ne i ostrašćenom) tonu, unekoliko karakterističnom za modernističke manifeste, Ćosić je dopunio krokijima pesnika čije je tekstove uvrstio u svoju antologiju, vešto markirajući u svega nekoliko poteza najbitnije odlike njihovog stvaralaštva za decu i njihovog značaja i mesta u duhovnoj i pesničkoj avanturi pisanja za najmlađe, uz nagoveštaje daljeg razvoja dečje poezije.

Sačinivši dragocen i reprezentativan izbor dečje poezije, korpus tekstova koji je u trenutku nastanka predstavljao živo tkivo tog vida naše književnosti, a i danas je jednako vitalan i svež, Bora Ćosić je na sebe preuzeo smelu i odgovornu ulogu pisca manifesta, eksplicitnog poetičkog programa modernog pesništva za decu. Prema svom ličnom senzibilitetu i kritičkim načelima, svojoj poetičkoj svesti i savesti, učinio je to u duhu avangardne prevratničke akcije, smatrajući da su upravo te težnje i u dečjoj poeziji iznedrile vrhunske vrednosti i dela koja su, govoreći u eliotovskim kategorijama, obogatila tradiciju i udahnula istinsku novinu među relevantna ostvarenja dečje književnosti. Ćosićevo viđenje srpske dečje poezije nedvosmisleno jeste šamar onome što se do tada smatralo oficijelnim dobrim ukusom kada je reč o našem pesništvu za decu, i nema sumnje da je njegov učinak na tom planu podjednako bitan kao i odjek avangardnog delovanja u srpskom pesništvu uopšte, a njegova antologija je, u izvesnom smislu, manifest-knjiga dečje poezije. Stoga i Ćosićev predgovor ima prevratnički značaj u dijahronijskoj perspektivi razvoja kritičke misli o dečjoj poeziji i tumačenju njene prirode.

Related posts:

Tišmina akustična soba
Jedna slika iz detinjstva
Nijedan čovek nije heroj za svoga sobara

3 Comments For This Post

  1. Kapetan Ahab Says:

    Nikad čovek nije siguran sa tom decom… Čemu streme, čemu se raduju, šta žele… ? Razmišljajući o dečjem svetu, za trenutak sam zaboravio mučnu svakodnevicu u kojoj na Pikvudu obitavam…
    Knjiga dečje poezike iz davnih dana, kada sam bio sasvim mlad, vratila me je u rajsko doba koje detinjstvom zovemo. Da li je sve bilo tako sjajno? Blistavo i strašno? Sadašnje se muke sa ajkulama i kitovima belih peraja čine tako ništavne naspram trenutaka kada sam pre pomorstva…
    Ah, ne vredi pričati… Trebalo bi da budem čvrst kao stena dok me borba sa ajkulom slama, a ja sam utonuo u vremeplov…
    Sećam se ovog pisca, autora Moje porodice… dok brod jedva stoji nad otvorenim morem, ne stoji nego se klati, a ja sam se vratio vremenu u kojem sam verovao…
    Izuzetan prikaz ovog predgovora, čitam knjigu koji je sastavio Ćosić pre više decenija, a kao da je juče pisana. U njoj su moji omiljeni dečji pisci, a Bora Ćosić ih ređa i komentariše tako da je njihova reč i dalje živa…
    Uprkos internetu koju koriste i neki moji saradnici na ovom pijanom brodu, pesma ostaje pesma samo u izvođenju Orfejevom…
    Napred Milice, Ismaile, Ismaile…

  2. Strahinja Says:

    Posle čitanja ovog teksta moje koleginice Milice Mirković poželeo sam samo dve stvari: da pročitam što više Ćosićevih tekstova, ali i ostale radove svoje prijateljice…
    Milice, molim te da svoje radove, o Ćosiću i drugima, pišeš baš za ovaj sajt, ovde tvoji radovi dobijaju pravi značaj…

  3. Pink Frojd Says:

    Potpisujem komentar prethodnika:) Sjajno Milica piše zaista i na pravom mestu… Izuzetno dobro uočena veza između avangarde, Bore Ćosića (i samog veoma prisutnog u jugoslovenskoj neoavangardi, osnivača genijalnog časopisa “Rok”) i dečije poezije – konstantne inspiracije, na primer – dadaista. Ima jedan dobar Simovićev tekst o mogućoj dadaističkoj vizuri Zmajeve dečije poezije…

Ostavi komentar