Categorized | Živa reč

Roberta Razzi: TERRA MAGICA

Posted on 19 April 2013 by heroji

Roberta Razzi je istarska pesnikinja štriga – ona koja je sposobna činiti čuda.

Nekih godina ranije, predstavila se novosadskoj publici jednim sasvim ličnim kabareom, u istarskom one women show maniru.  Evo zašto je taj kabare odložen u ropotarnicu povjesti.

 

Već godinu ili dvije ne radim kabare. Smatram da kao košulja, čovjek ili auto – jedna pojava ima svoj početak, sredinu i kraj. Ako sebe doživljavam kao potrošeni materijal, u tom kontekstu, onda to više ne radim. Ne smatram da sam potrošena kao pjesnikinja, nego mi se čini da ne mogu više sa onim zanosom biti poštena prema publici, a ako ja ne uživam – onda se to osjeti. Taj kabare je imao svoj početak, svoju sredinu i svoj kraj i – kao takav – odložen je u ropotarnicu povjesti. A da spremam nešto novo – spremam, onoliko koliko mi moj posao dozvoljava. Radim na baušteli, a to znači da ti, lutko, kupiš staru kuću, zoveš mene i ja ti sve unutra osmislim i izvedem radove od podova, gletovanja, frabanja, do nameštaja i svega živog… Onda kada smatram da je sve u redu, da je sve dobro napravljeno, onda ja tebe zovem i ti meni daš lovu… To je posao od kojeg ja živim, to je posao za muškarce, bar po stereotipima, ali ga ja radim. Vrlo je kreativan i fizički zahtjevan. Uveče kada dođem kući, definitivno sam jako umorna i tu ostane mjesta, eventualno, za jedno dugo buljenje u TV, po mogućnosti u Van Damov film, dakle, nigdje mozga ne smije biti, samo slika.

Naravno, ima dana kada uzmem odmora i tu su se dogodile neke nove životne okolnosti… Dogodile su se poezije koje su u vezi sa smrću moga oca, s nekim mojim promjenama – mene, kao žene koja idem prema naprjed, mjenjam se… Nema toga puno, smatram da je poezija kao ljubav, a ljubav se ne ganja, kada sama dođe ona je najslađa. Tako je i s poezijom… Ni objavljivanje knjiga mislim da ne treba ganjati, sve ima neki svoj lijepi uzlet, kada dođe trenutak da smo i publika i ja spremni to, to će se nekako dogodit. Za to ne moram biti ni mlada, ni lijepa, niti pametna, mogu čak ne imat zube i da mi publika oprosti, ako dovoljno dobro izgovaram slogove.

Nisam vremenski limitirana kao pjesnik, ne moram ništan – osim biti pjesnik, a to znači biti vilenjak, sanjat budan dokle god si živ i bit do kraja jedan bolesni romantik, što ja jesam. U tom pogledu sam na miru.

 

Kada se čovek susretne sam sa sobom onda je sve lako – tu počinje poezija.

 

Počelo je u Labinu, tamo se sve dešava… Moj prijatelj je napravio predstavu „Velike budale” i onda smo, kao mala karavana, išli okolo po Istri pili, jeli, zabavljali se i to je bio početak, u toj sam karavani napisala svoju prvu pjesmu. To je, zapravo, bio trenutak moje najveće usamljenosti, jer je moj brak bio fantazma, a jako sam voljela tu ideju o braku – bit oženjena za brak,  ići sa dječijim kolicima kroz grad, mama i tata i mala Maja – to mi je bio san. Međutim, moj san nije baš tako izgledao, ali ta usamljenost bila je fenomenalna, to pusto polje – da posadite zrno na njemu i ono izraste… ako mi je sve jako raskošno, plodno i bogato u privatnom životu, onda nemam neke jake motive da se bavim svojom unutrašnjošću, pogotovo da to stavim na papir. Tako da sam zahvalna, u stvari,  svom bivšem suprugu što me je doveo na pustu poljanu i koliko god da se čovek tu oseća kao luzer – luzer rađa vinera, nemojte zaboraviti…Tako da je to jedan trenutak koji volim, jer sam tad izrasla u osobu koja nema problema sa izgovaranjem istina. Nemam problema da to pošteno kažem i publici i publika mi je, upravo, jako važna.

Razzi

Živeti jezik u kojem stvaraš

 

To je jezik na kom ja ljubim, na kom živim i Istra je meni terra magica, magičan komadić planete na kojem sam se srećom rodila. Nikad nisam sanjala tuđe gradove, tuđe zemlje, ni tuđa dvorišta. Jednostavno, to je kad se negdje rodiš, pa kad se čuješ dobro tu gdje jesi i ne poželiš nigdje drugdje otić. Jednostavno, ti mirisi, ti ljudi, emotivno zbunjeni, mi kakvi smo podnebljem određeni, za mene, to je idealno mjesto, mjesto na kom sam se rodila. Tu se događa ljubav prema dijalektu, prema jeziku na kom se neke stvari mogu posebno izraziti. Kada bi ih prevela na hrvatski standard, one bi apsolutno izgubile svaki smisao. Gubi se čarolija, a ja sam fanatik za čaroliju.

 

„Štrige, sanji i mirakul” zbirka poezije ili o čarobnicama

 

Štriga je sinonim za osobu koja ima mogućnost stvaranja čarolije. Možemo biti čarobnice samo ako se odlučimo ući na ona uska vrata kroz koja je to puno teže. Kada pogledaš smeće, koje svi nosimo u sebi, kada smogneš hrabrosti da si priznaš to smeće, suočiš se s njim i onda ga baciš u kontejner, a što je potrebna hrabrost i muda, onda postaješ čarobnjak, odnosno čarobnica. Onda čovjek vedri i oblači kako on hoće, jer više nema straha od samoga sebe, jer mi smo sami sebi najveći strah. Puni smo straha prema nekim stvarima koje osjetimo, a ne sviđaju nam se i onda to potiskujemo i postajemo ovo što jesmo danas. Emocije su porasle do neslućenih razmjera, a mi ih kao roboti XXI stoljeća potiskujemo… Sve je vrlo materijalno mjerljivo, a emocije u poeziji su kič, a u životu sramota. Onda ih je bolje potisnuti i imati svoje sjajne maske za ples na licima. Onda smo svi jako kul, a najmanje smo ljudi. Svakim danom sve više usamljenost raste iz te bede kao korov i guši nas. Vidim masu usamljenih žena na jednoj i masu usamljenih muškaraca na drugoj strani i zaista je nelogično da se oni ne sretnu, jer i jedni i drugi imaju potrebu za tim. A ne sreću se. Postali smo robovi sopstvenog zatomljavanja emocija. A one su itekako prisutne, jer su one osnovna ljudska karakteristika.

Pokazati se onakvim kakvi jesmo, tu je ključ… To je samo moje mišljenje, nemam šta dijeliti savjete, ali za mene je ključ da se dvoje sretnu, da skinemo masku i da nemamo problema s tim da smo sa greškom. Da mogu reći da sam neobrazovana, nemam svjedodžbu fakulteta, nemam problem s tim da kažem da radim na baušteli s Bosancima, Albancima i jednim Slovencem.  Zastašujuće je to – ja sam iza mikrofona, pjesnik sam i svako će mi oprostiti što sam na baušteli, a da sam u onom tarližu iliti radnom odjelu i da sam na cesti – bila bih nebitna. Zastrašujući su ti streotipi kod ljudi, sve stavljamo u kutijice, a to je jako ograničavajuće za čovjeka. Nemamo vrjemena vidjeti ko je zaista ispred nas. Onda bismo prepoznali viteza, a ovako ga ne stignemo prepoznati. Tu mi se čini da je trik.

 

Odakle se piše poezija?

 

Faza – koja je relativno iza mene – obilježena je smrću moga oca i odrastanjem moga sina, koji ima dvadeset jednu godinu…

Uvek me najviše određivala ljubav – to je jedina zastava pod kojom stojim, koju istinski poštujem. Samo su dvije valute koje su mi mjerodavne – srce i čovjek.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Objavljeno u časopisu Nova misao

Related posts:

3 Comments For This Post

  1. Mihailo Says:

    Opa! – počeli ste i sa intervjuima… Bravo, bravo:)))

  2. Miranda Says:

    Draga Roberta, upoznale smo se na branju lavande kod Daniele. Ostavila si dubok trag u meni i premalo riječi koje smo izmijenile, bilo je dovoljno za onaj “klik”. Moj prema tebi. Tako bi te voljela vidjeti i s tobom popričati.
    Šaljem Ti poljupce i zagrljaje iz dosadnog Zagreba.
    Miranda

    P.s. Kako bi rado s tobom na buštelu.

  3. Zaneto Paulin Says:

    Sve je to OK samo ste pod imenom Roberte Razzi objavili fotografiju labinsko/južnoafričke slikarice Ljiljane VLAČIć.
    Bilo bi korektno da to ispravite!!!

    pozdrav

Ostavi komentar