Žig petokrake

Posted on 10 October 2013 by heroji

Zoran Stefanović

Ja, moj neumrli blizanac i svet na postavu izvrnut: O grafičkom romanu „Žig petokrake” Srboljuba Nikića

 

*

Neko nas je doveo ovamo, spasitelj ili dželat, Milutine.

Debitantski grafički roman Srboljuba Nikića Žig petokrake predstavlja dobrodošli i dvostruki izazov. Prvi izazov je od mentalne vrste i leži u neobično slojevitom unutrašnjem svetu samog dela. Drugi je potreba da se ovaj strip ispravno smesti u okvir srpske kulture, koja se danas grči i preobražava kao zmaj/zmija u sopstvenom ognju.

U likovnoj ravni, Nikić je sklon ekspresivnom, na momente brutalističkom grafičkom izrazu, koji nije namenjen da vam odmah zabavi pažnju zanatskom uglačanošću, ali koji ima nešto duboko istančano u eteričnim i satiričnim obličjima.

U pripovednoj ravni, Nikićeva duga forma (roman, bez sumnje) koristi melodramu, politički triler i naučnu fantastiku. Ali, spoljni izraz priče nije konvencionalno žanrovski, već duboko pesnički, namerno nadrealan, psihodeličan, naizgled somnabulan. Autor ovako predstavlja svoje likove: „Reči čoveka sa zvezdom bile su automatske, bez spoznaje značenja izrečenog”. A ipak, iza lirizma i prividne razdrobljenosti, pripovest o uzavrelom neopaganizmu našeg doba nenadano se završava u mističkom predačkom poretku. Dakle, poredak postoji, koliko god ga mi lično ne osvestili.

Pri ponovljenim, analitičkim čitanjima, Žig petokrake se pokazuje kao precizno i uzglobljeno delo, stvaralački ogled koji zaslužuje pažnju javnosti.

Koja će to čitalačka javnost biti? Verovatno ne masovna, ali zasigurno višestruka, neslomljena, neotupela i istančana. Ona koja ne zazire od ogledanja da u zrcalu vidi pravo nam lice, sve sa maskama koje ga prekrivaju.

*

Rođen si da po tuđim mislima prebiraš. Izgubi prst svog dara, kažnjen da na rubu ekumene karavane gostiš i usmeravaš.

Za stripsku publiku će, naravno, biti zanimljivo da vidi u kojoj meri autor doprinosi jakom mestu koje srpski strip planetarno ima i u eksperimentalnom, avangardnom i autorskom smislu. Ovo je tradicija započeta sredinom sedamdesetih, razbuktana u omladinskoj štampi osamdesetih, da bi sledeći naraštaj u devedesetim izveo naš alternativni strip na svetsku scenu. Nikić se ovoj plejadi pridružuje kao ravnopravni, zreli saborac.

Ljubitelji pesništva – koje u našem vremenu opet postaje relevantni duhovni izraz – odmah će se odazvati na poetski ton i lepi jezik Nikićevih dijaloga, dok će znalci u njegovoj stripskoj scenaristici videti i odbleske moderne pozorišne dramaturgije i uživati možda baš kao da su pred scenom boravili. I zahtevniji ljubitelji domaće prozne fantastike, ako su skloni eksperimentu, naći će ovde nešto za sebe, uprkos neobičnosti forme.

Nabrajajući sve višestrukosti stripa Žig petokrake, mi otkrivamo da Nikićev eksperiment nije biljka osuđena u pustinji, već da se prilično direktno uglavljuje u jedan širi, već postojeći duhovni ekosistem, i to u najvitalniji deo našeg modernog stvaralaštva, kroz barem dva magistralna toka.

Prvi tok je signalizam, jedini srpski neoavangardni pokret koji je u našem dobu od planetarnog značaja i koji, nakon pola veka, danas deluje kao jedno od najjačih ognjišta srpske kulture — kako preko svog osnivača Miroljuba Todorovića, tako i preko njegovih saputnika: Slobodana Škerovića, Ilije Bakića i drugih. U svakom sloju kod Srboljuba Nikića mi nalazimo estetske, simboličke, filozofske i stohastičke elemente koje možemo bez oklevanja nazvati signalističkim.

Drugi magistralni pravac s kojim Nikić korespondira — i koji je više unuk signalizmu, no što je zasebna pojava — jeste opus beogradske umetničke grupe „Kosmoplovci”. To se naročito odnosi na neke stripove Radovana Popovića, Lazara Bodrože, Danijela Savovića ili Ivana Grubanova.

Određene veze vidimo s valjevskim krugom oko nekadašnje grupe „Crni kreč”, tačnije pesničko-likovnim radovima Dejana Bogojevića i Milivoja Kostića, dok preko Bakićevih vršačkih veza stižemo i do tamošnjeg kruga, naročito do veze s delom stripskog opusa Danila Miloševa i Borislava Grabovića.

*

Sve ste videli, poštovana publiko, al’ moje božansko oko vidi više. Ovde večeras prođe kreatura što izgled čoveka ima, a biljka jeste. Nešto što nijednom svetu ne pripada. Tvorevina ljudske gordosti.

Sa Radosavom Borisa Stanića i sada s Nikićevim stripom ulazimo, izgleda, u doba drugačijih grafičkih novela – onih u vezi s maticom sopstvene kulture i s realnim okruženjem. Novi autori stvarnost ne promatraju iz samoizgnaničkih kula od slonovače i ne podležu samosažaljivo bilo kakvom sindromu „izgubljene generacije”.

ŽigPetokrake

Ako smo već pomenuli i ovaj sociološki faktor, u slučaju Nikića je uputno napraviti i mentalnu zabelešku o ključnom doprinosu koji lekari daju srpskoj kulturi, i to na način koji predstavlja metodsko seciranje, istovremeno i spolja i iznutra. Od desetina lekara koji su i kulturni delatnici, setimo se samo najočiglednijih primera u našoj svakodnevici: tu je Brana Dimitrijević u istraživanju prošlosti, njenom pretumačenju, pa i u dramaturgiji i prozi; Špiro Radulović kao svetsko ime u socijalnoj karikaturi; Adrijan Sarajlija u naučnoj fantastici, ili odskora Predrag Đurić i u prozi i stripskoj scenaristici… Ovo je određeni fenomen naše stvaralačke sociologije, zasigurno vredan daljeg proučavanja.

Druga mentalna zabeleška bi morala da se odnosi i na grad u kojem je Nikićev roman objavljen. Izdavanjem knjige Žig petokrake, i to u okviru ugledne kulturne ustanove, Centra za kulturu „Gradac”,dovršava se tiho, ali ubedljivo postavljanje grada Raške na mapu srpskog i jugoslovenskog stripa. U Raškoj već godinama uspešno deluju i umetnik/aktivista Goran Trajković, kao i ceo Klub likovnih umetnika „Raška škola”, a tu je i sedište časopisa za više naraštaja, Ras komik. Dakle, imamo još jedan grad u kojem se neumorno stvara, poučava, izlaže i objavljuje. Ako ovom pribrojimo i talente koje imaju i Novi Pazar, Prijepolje, Kraljevo i, već tradicionalno, Užice, pouka je da će kritika glavnog toka morati pažljivije da prati dalji razvoj potpuno novog, sada već oblikovanog, stripskog mikroregiona — Jugozapadne Srbije.

*

Ubijeni vaskrsavaju, strašila govore, moj otac je stvorio biće od pšeničnih i humanih gena tragajući za savršenstvom. Tragajući za načinom sa serijsku proizvodnju vojnika po narudžbini vrha bivše Jugoslavije. Naučna fantastika.

Srž Nikićevog psihodeličnog trilera/melodrame je zajednički pokušaj oslobađanja Milutina (jednog od dva preživela blizanca iz naučnih eksperimenata Titove Jugoslavije) i Zore (kćeri ludog državnog naučnika) od okova (pseudo)porekla, lažnih identiteta, svih manipulacija sistema i nametnute stvarnosti. Holivudskom uzvišenošću Nikić ih opisuje: „On, bosansko siroče s petokrakom, žigom iz logora, na čelu i ona, dete sa Dedinja, bili su nepobediv par.”

Iz naučnofantastičnog okvira i postmodernog izraza, roman se, uprkos zazivanju demona nauke, paradoksalno završava – izlaženjem na nebo više, susretom sa neosvešćenom nutrinom iz starosrpskog/staroslovenskog sabožja. Koju li je poruku to Srboljub Nikić doneo iz drugih sfera?

Odgovor se da uvideti, ako stvari gledamo duhovnijim okom. Kao u onom Jungovom snu u kojem je on silazio u podrume prošlosti, do kolektivnog nesvesnog, tako u stripu Žig petokrake istovremeno vidimo sve dimenzije današnje razdrobljene srpske psihe. A sve one sada žude da se u jednom drevnijom vitalizmu opet uzglobe u jedinstven sistem.

Strašan je taj naš grč, kako vidimo po navodima iz Nikićevog stripa koji definišu postitoistički prostor, vreme i ljude:

Ja, Kupalo, konferansije pozorišta ’Damar’, gde igraju Navi, Svirci i poneka lukava vila, pozdravljam gazdu Devetku, čoveka koji uteče iz usta Crnoboga čiju glad zatvara kažiprstom, upravnika ovog zdanja na razmeđu svetova – zdanja u čijim temeljima tamu kovitla Crna rupa.

ili

Ja dovrših započeto. Pronađoh i uništih bića stvorena a ne rođena. Eksperiment koji čovekoliko biće podiže i pogled mu na nebo okrenu da bogovima stremi prekinut je.

Nikićev usputni motiv o ženskoj torbici sa eksplozivom u Kinoteci, zbog koje će nitrofilmovi goreti, pokazuje nam možda da jedan deo tradicije ne vidimo dobro. Iz toga logično sledi da nam neviđenje pravi balast u voljnom i dnevnom delovanju i da smo svi mi siročad iz Bosne sa petokrakom na čelu, braća neumrlih blizanaca.

Ova vrsta podvojenosti, naravno, nije specifična samo za srpsku svest. U vremenu raznih stvarnosti – virtuelnih, posredovanih, tumačenih, – ona stvarnost koju shvatamo kao sržnu ostaje potpuno neraskrinkana. Ovu istinu sada zna celo čovečanstvo. (A da se stvarnost promenila, to i glavni mediji, te sluge sablasnih korporacija priznaju.)

Znatniji umovi našeg vremena već su pokušali da razumeju i razreše modernu šizofrenost sveta – Vladeta Jerotić, Milorad Pavić ili već pomenuti Todorović i Škerović – ali svi znamo da tumačenje sebe i naša nova kolektivna individuacija tek treba da se dese. Kao da je i Nikićev grafički roman hrabri znak, najava ovih procesa koji su već u toku.

U zbiru, jasno je da svi mi hodamo među Milutinima i Zorama, pokušavajući da shvatimo koji je od blizanaca preživeo i da li smo to mi sami. Nije laka pozicija? Nikad nije ni bila. Ali, sâm Nikić lakonski ukazuje: Ko sledi osećanja može da menja svet; ili Sitnice, prah prošlosti; ili Doći će bolja vremena za ljubav kad podzemlje iskorači! ili najvažnije – Sve se rastavlja, sve se ponovo sastavlja.

Na kraju, jedino što možemo jeste da, zajedno sa stvaraocem, izreknemo formulu za krajnje rešenje, potpuno mističko i dostojno duhovnog ratnika – a to je ponovno stvaranje sopstvene stvarnosti:

Čuvarka Kapije svetova vas čeka. Uzmite olovku. Ako budete vešti otvoriće vam vrata, vrata strasti.

 

Pogovor knjizi Srboljuba Nikića: Žig petokrake, Kulturni centar „Gradac”, Raška, 2013.

Related posts:

Vladimir Veličković, 1963.
Olga Jevrić, 1965.
Milo Milunović

2 Comments For This Post

  1. Miladin Says:

    A baš sam se pitao kad ćete ubaciti na sajt nešto o stripu. U ovoj rubrici ima mnogo sjajnih tekstova o likovnoj umetnosti, dva zanimljiva i dobra teksta o filmu, pa mi je nekako logično da se na listi pronađe i tekst o stripu, a mi Srbi smo, bar u toj kategoriji, izuzetno reprezentativni u svetskim razmerama. Uostalom, Stefanoviću je, kao istinskom znalcu ove teme, to svakako veoma poznato… Bravo za ovaj sjajan prikaz jednog grafičkog romana.

  2. Strahinja Says:

    Strašno važna, prevažna imena pominje Zoran Stefanović u ovom prikazu najnovijeg romana Slobodana Škerovića, ako je ko “čitao-gledao” dela ovih umetnika stripa i drugih likovnih disciplina (stripove Radovana Popovića, Lazara Bodrože, Danijela Savovića ili Ivana Grubanova) neka mi se slobodno ovde javi…

    Inače, od “žiga petokrake” ovo društvo nikako da se oporavi, ali i za to ima leka…

Ostavi komentar