Archive | March, 2012

Tags: , , , , , ,

Tri poeme Radomira Prodanovića

Posted on 30 March 2012 by Zubac Miloš

Miloš Zubac

Novi Sad

 

Tri poeme Radomira Prodanovića

 

SAŽETAK: U radu će biti reči o Radomiru Prodanoviću (1914 – 1944), beogradskom pesniku iza koga je ostala jedna zbirka posthumno štampanih stihova. Prodanovićev samosvojni lirski glas svedoči o uzbudljivom, visoko artikulisanom pesničkom iskustvu, koje otvoreno korespondira sa stvaralaštvom evropskih baroknih i romantičarskih pesnika, istovremeno se nadovezujući na lirsko-dramski opus Momčila Nastasijevića. Tri poeme Radomira Prodanovića – od kojih dve (Zemlja, Šlemovi) imaju antologijsku vrednost – čine svojevrsni most od pesnikovih ranih lirskih ostvarenja, prema žanru velikog epa koji je Prodanović nameravao da ostvari u svom književnom delu. Usled tragičnih životnih okolnosti, Prodanović je svom unutrašnjem pesničkom nalogu  tek delimično uspeo da odgovori (neobjavljeni ep Potop).

KLJUČNE REČI: poema, Radomir Prodanović

Radomir Prodanović nije pesnik čija se biografija može prećutati. Čak i ako nismo skloni  da nečije delo posmatramo unutar biografskih koordinata, u slučaju Radomira Prodanovića takva optika gotovo se spontano usvaja i primenjuje. Malobrojni tekstovi o Prodanovićevom pesničkom delu – iz pera Miodraga Pavlovića, Svetozara Brkića i Ivana V. Lalića – neizbežno podsećaju  na činjenicu  da je Prodanović svoj životni i stvaralački put završio pre no što ga je praktično bio započeo: u ruševinama bombardovanog grada[1].  Zato svaki  pokušaj da se o njegovom pesništvu dostojno progovori ima nečeg sakralnog u sebi. Možda bi jednako bilo kada bismo se upustili u komentar poezije Mikloša Radnotija, mađarskog pesnika koji je svoju martirsku, logorašku smrt pronašao u istoj godini kada i Prodanović.

[1] Radomir Prodanović poginuo je prilikom savezničkog bombardovanja Beograda, na Uskrs, 1944. godine.  Sa njim su stradali supruga Milica, trogodišnji sin Dušan, kao i drugi bliži članovi porodice (Pavlović, 1999,4)

Po mnogo čemu srodan Prodanoviću, Radnoti je svoje pesme zapisivao sve do smrtnog časa. U zadnjem džepu njegovih pantalona bila je pronađena beležnica sa poslednjim stihovima, kasnije poznata kao Borska beležnica. Na drugoj strani, Prodanovićeva kožom ukoričena sveska, koja je čuvala konačne verzije njegovih pesama, nestala je zajedno s pesnikom i njegovom najbližom porodicom. Od ranije skiciranih, prepisanih pesama i proznih fragmenata,  u nekoj slutnji razdeljenih prijateljima, Miodrag Pavlović i Svetozar Brkić uspeli su da rekonstruišu rukopis sabranih pesama Radomira Prodanovića. Tako se pojavila knjiga Glas, u izdanju Srpske književne zadruge, 1962. godine. Završni oblik svojoj poeziji Radomir Prodanović nije stigao da pruži.
Miodrag Pavlović u više navrata pisao je o Radomiru Prodanoviću. Kao Prodanovićev prijatelj, Pavlović je bio dobro upoznat sa lektirom koju je Prodanović čitao, sa književnicima, filozofima i muzičarima kojima se pesnik iznova vraćao[2]. Prodanovićev odnos prema tradiciji, onako kako je Eliot razumevao taj pojam, učinio ga je pobratimom engleskih i nemačkih romantičara, kao i njihovih baroknih preteča[3]. Vreme u kojem je živeo i stvarao bilo je prožeto nadrealističkim idejama i konceptima socijalne literature, za koje je Prodanović imao razumevanja i poštovanja (Pavlović, 1962, 7). Njegova poetska ishodišta, međutim, pripadala su drugim vremenima: Pesma nad pesmama, Božanstvena komedija i Izgubljeni raj neka su od dela književne baštine u čijim je idejno-formalnim matricama Prodanovićevo pesničko obećanje moglo najprirodnije da pronađe svoj konačni oblik. Da je poživeo duže, ovo obećanje verovatno bi bilo ispunjeno.

[2] „Nije propuštao koncerte, a naročito je voleo Betovena (Sedmu i Devetu simfoniju), Baha, Cezara Franka. O našim pesnicima govorio je uvek sa poštovanjem  u kojem sam slutio neko arhaično strahopoštovanje prema precima i duhovnim ocima. Osim Momčila, svakako je najviše cenio Njegoša. Vrlo je voleo pozorište, napisao je dve drame, nečitke i nedorađene. Filozofija ga je duboko uzbuđivala i znam da je čitao Hegela, Špenglera, Šopenhauera, Platona, Spinozu, Ničea, Paskala. Svakako, to nije bilo sve” (Pavlović, 1964, 210).

[3] „…osećanje istorije prisiljava čoveka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom,    već sa osećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru nje čitava literatura njegove sopstvene zemlje, istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak. Takav istorijski smisao, što znači smisao za vanvremensko kao i za vremensko, ili za vanvremensko i vremensko uzeto zajedno, jeste ono što jednog pisca čini tradicionalnim” (Eliot, 1963, 35)

Jedan od pesnika sa kojima je Prodanović bio u nekom vidu zatajnog dosluha jeste Novalis. Na jednom mestu Miodrag Pavlović zapisao je kako mu sećanja o Prodanovićevom poznavanju francuskih i nemačkih pesnika ostaju nejasna (Pavlović, 1962, 8). Po njegovom saznanju, Prodanoviću su bliži bili engleski i ruski pisci, a  Šekspir i Dostojevski, uz Njegoša i Nastasijevića, bili su oni od kojih je najviše voleo da uči (Pavlović, 1962, 7).  Međutim, retko koji primer može bolje da dočara Prodanovićev pesnički san, koji je Pavlović označio kao životnu ambiciju da „pronađe modernu formulu za veliku i veličanstvenu poeziju”, od ovih Novalisovih stihova iz pesme Fragment:

„Želim da kažem
nečuvene, ogromne stvari,
koje još nisu sišle
ni sa jednih usana smrtnih.”[4]

Nije to jedini san koji je Prodanović podelio s Novalisom. Obojica su svoje živote saželi u nepunih trideset godina, ispunjenih vizijom neograničenog bivstva. Romantičarska, novalisovska čežnja za beskrajem ogleda se u ovom Prodanovićevom fragmentu o večnosti:

„O telo moje u kome samo jedna misao o večnosti u najdalje te odvaja od mene – da bi mi  najbliže – večnost dotrajavala.”

Lepu podudarnost sa Radomirom Prodanovićem pronalazimo i u Novalisovoj pesmi o groblju, sačuvanoj u njegovoj rukopisnoj zaostavštini:

„Kad bi samo ljudi znali,
budući nam druzi mili,
da u svakoj njinoj sreći
poslujemo mi.” (Novalis, 1997, 171)

Prodanović ovu heraklitovsku misao artikuliše u jednu jezgrovitu rečenicu:

„O gospode! I mrtvi radi živih živi su.”

[4] Novalisovi stihovi dati su u prepevu Branimira Živojinovića. Citirani su prema knjizi Preko, Nikole Strajnića (Strajnić, 1993, 107)

Naposletku, Prodanovićeva poema Zemlja svojim visokim metafizičkim naponom asocira na Novalisovu pesmu iz nedovršenog dela Hajnrih iz Ofterdingena, pod imenom Manastir ili predvorje Astralis. Srodnost ovih pesničkih celina još više dolazi do izraza ako znamo da je alternativni naslov Prodanovićeve poeme bio Kapija (Prodanović, 1962, 164).
Duboka potreba da se ostvari neprolazno pesničko delo, na izvorima maternje reči, usmerila je Radomira Prodanovića prema velikoj pesničkoj formi epa. Do takvog oblika Prodanović je krenuo kroz manje lirske celine kojih najviše ima u njegovoj testamentarnoj, rekonstruisanoj knjizi Glas. Od lirskih pesama, prema sanjanom epu, put je Prodanovića vodio preko poema koje je zapisivao u poslednjim godinama života.

„Po prirodi svog talenta očito sklon obimnijim formama, a istovremeno kontrolisano zaokupljen razvijanjem svojih tema, on se na takve forme odvažio – sa relativnim uspehom – tek posle iskustva sa kraćim celinama. Nit njegovog razvoja prekida se u trenutku kada je, čini se, vrlo blizu jedne pažljivo osvajane složene zrelosti. Poeme Zemlja i Šlemovi, svaka na svoj način, svedoče o definitivno otkrivenim, prepoznatim, već zacrtanim dimenzijama jedne poezije u kojoj se prostranstvo vizije udružuje sa širinom daha i preciznošću izraza” (Lalić, 1966, 272).

Fotografija pesnika iz fonda NBS, publikacija Pisci Jugoslavije pali u NOB-u, signatura AF 81/1

 

Tri su poeme pronađene u sačuvanim rukopisima Radomira Prodanovića: Pevamo mi, Zemlja i Šlemovi[5] . Beleške Miodraga Pavlovića, jednog od sastavljača Prodanovićeve knjige, otkrivaju nam približno vreme zapisivanja ovih poema. Pevamo mi i Zemlja nastale su početkom Drugog svetskog rata, a Šlemovi su zabeleženi 1944. godine, nekoliko meseci pred pesnikovu smrt. U Pavlovićevim beleškama stoji i podatak da rukopis broj 17 sadrži prepis Prodanovićevog epa Potop, od preko hiljadu stihova. Ovaj tekst nije do danas objavljen, tako da tri pomenute poeme ostaju najbolji putokaz ka razumevanju Prodanovićeve složene pesničke ličnosti i njegovih neutaženih književnih stremljenja (Pevamo mi), ali i apsolutna potvrda jednog eruptivnog, dragocenog lirsko – epskog dara (Zemlja, Šlemovi), kakvom je teško pronaći premca  u  domenima nacionalne  književnosti[6].

[5] U beleškama o sačuvanim prepisima stoji podatak da rukopis br. 4 sadrži plan za poeme Ona i ja i San (Prodanović, 1962, 169).  Očigledno je da je Prodanović u poslednjim godinama života ovu pesničku formu smatrao najpodesnijom za realizaciju svojih  ideja.

[6] Prodanovićevom samosvojnom talentu  ne može se poređenjem ništa dodati niti oduzeti. Njegovo pesničko biće svakako je bilo u prirodnom doticaju s Njegošem ili Nastasijevićem, već i zbog  toga što je Prodanović, poput svojih pesničkih učitelja, dobro znao kako „samo snažan čovek može hodati po zemlji i stalno razgovarati sa apsolutima, a da pri tom ne očajava zbog sopstvene sićušnosti, prolaznosti, bola i smrti” (Brkić, 1962, 32). Uprkos otvorenoj povezanosti s pesnikovim duhovnim pretečama i književnom tradicijom, Prodanovićev nevelik stvaralački opus ostavlja utisak jedne posve spontane samoniklosti. „Njegova poezija je na izvestan način sebi dovoljna” (Brkić, 1962, 26).

Poema Pevamo mi, napisana 1939. godine, prvi je i najmanje uspeo pokušaj Prodanovićev da se oproba u kompleksnijoj pesničkoj formi. Napisana u obliku dijaloga, ova duga lirsko-dramska celina bila je zamišljena kao osnova za oratorijum (Pavlović, 1962, 164), svečano muzičko-scensko delo koje je najpodesnije moglo da izrazi kakav tragički sadržaj. Kao umetnička forma koja potiče iz baroka, oratorijum je, svojim religioznim nabojem i uzvišenim izrazom, mogao pogodovati Prodanovićevom naporu da  adekvatno predstavi neke od svojih egzistencijalnih tematskih preokupacija. Budući da poema nikada nije zaživela u svom punom scensko-muzičkom potencijalu, možemo je posmatrati samo kao jedan značenjski zatamnjen lirski tekst s dramskim elementima.
U središtu Prodanovićeve lirske drame nalaze se sukobljene sile koje pesnik imenuje kao Smrt, Mržnja, Spas, Ljubav i Bol. Ove personifikovane sile nosioci su dramskog teksta i naizmenično progovaraju uzvišenim, patetičnim tonom, što Prodanovićevu poemu, u ideji i postupku, donekle povezuje s Meterlinkovom Plavom pticom[7]. S druge strane, Pevamo mi zasniva se na dominantnoj ideji čovekovog fatuma, koja je najbolje bila transponovana u delima Borisava Stankovića i Momčila Nastasijevića, naročito u Nastasijevićevoj drami Đurađ Branković (Pavlović, 1962, 17).

[7] Istoimena pesma pronađena je u Prodanovićevoj rukopisnoj zaostavštini, što potvrđuje da ovaj paralelizam nije slučajan (Prodanović, 1962, 169).

Prodanovićev napor da u formi oratorijuma izrazi elementarnu dramu čovekovog postojanja na kraju se pokazao kao nedostatan, ali je nesumnjivo pomogao pesniku da pronađe pravu meru oštrine izraza i umetničke artikulacije u oslikavanju svojih velikih tematskih krugova. Dve poeme koje je zabeležio u poslednjim godinama života, Zemlja i Šlemovi, svakako su vrhunac Prodanovićevog egzistencijalno-lirskog iskustva i kruna mukotrpnog, višegodišnjeg rada na pročišćavanju  sopstvenog pesničkog glasa.
Prodanovićeva Zemlja, označena kao „poema najvećeg zanosa i najvećeg oduševljenja, najzvučnija i najsenzualnija, možda njegova najbolja pesma uopšte” (Pavlović, 1962, 18), danas nam se ne čini samo kao najveći domet Prodanovićeve ljubavne lirike nego i kao samozatajna anticipacija ekspanzije pisanja ljubavnih poema, koje su  kod nas veliku popularnost zadobile u godinama posle Drugog svetskog rata. Tako je sa Zemljom Prodanović suvereno zahvatio od budućnosti, upravo koliko se u samoj pesmi okrenuo prema prošlosti: njegova velika apoteoza ljubavi, zapisana u slavu čula i ploti, muškarca i žene, svojim biblijskim tonom i primerenom retorikom priziva Pesmu nad pesmama, najpoznatiju ljubavnu poemu svetske književnosti.
Prodanovićev dosluh s biblijskim piscima prirodno se manifestuje kao njegova snažna usmerenost ka postizanju i oslobađanju jednog nadličnog, univerzalnog pesničkog glasa koji bi mogao da bude instrument za tajanstvene objave apsoluta. U svojoj Zemlji, kao i u nekim manjim lirskim celinama (antologijska pesma Glas), Prodanović je pokazao da je istinski pesnik onoliko velik koliko može da se stavi u službu objave iskonskih, univerzalnih poruka, što ga čini duhovnim srodnikom naših narodnih pevača[8].

[8] Otuda i preporuka  Miodraga Pavlovića  da Prodanovićevu Zemlju treba „čitati glasno” (Pavlović, 1962, 18).

Prodanovićeva Zemlja poseduje značajan metafizički kvalitet. Sam naslov poeme jedan je od ključeva za ulazak u zaumne prostore duhovne baštine čovečanstva. U knjizi Novi model univerzuma Pjotr Demjanovič Uspenski podsetio je na zaboravljenu ideju  kretanja duše prema prošlosti. Primeri koje Uspenski navodi potiču iz Starog Zaveta, a reč koja označava šifru putovanja jeste zemlja:

„Kralj David kaže na samrti:
Idem putem cele Zemlje. (1 Kraljevi, 2.2)
Isus (Navin) kaže:
I gle, danas odlazim putem cele Zemlje. (Isus, 23.14)
Šta znače te reči, šta znači ‚put Zemlje’?
Put Zemlje je prošlost. ‚Idem putem Zemlje’ može da znači samo jednu stvar: odlazim u vreme, odlazim u prošlost” (Uspenski, 2002, 553).

Obrazlažući dalje ovaj ezoterični, obrnuti pogled na učenje o reinkarnaciji, Uspenski, u duhu poznavalaca tajnih doktrina, otkriva kako putovanje u prošlost ne može biti mogućnost za svakog čoveka, već samo za odabrane:

„I, što je posebno važno, izraz ‚poći putem Zemlje’, ‚pridružiti se svojim očevima’, ili ‚pridružiti se svome rodu’ nikad se ne odnosi na obične muškarce ili žene; ti izrazi se koriste samo u odnosu na veoma mali broj: patrijarhe, proroke i vođe naroda. Ta tačka ukazuje na skriveno značenje i skriveni cilj ‚reinkarnacije u prošlosti’” (Uspenski, 2002, 555).

Zavodljiva ideja Uspenskog, ovde namerno raširena  preko zacrtanih limita čovekovih saznajnih mogućnosti, u Prodanovićevoj Zemlji artikulisana je kao „doživljaj mita o večnom povratku” (Pavlović, 1962, 18), kao odbljesak starog znanja koje najčešće vezujemo za Pitagoru, ređe za Budu, a kojeg se Niče pesnički dotakao u svom Zaratustri (Uspenski, 2002, 525). Prodanovićeva  poema, u isti mah potresno lična i univerzalna, delo je onog praroditeljskog duha koji se sporadično objavljuje kroz velike stvaralačke ličnosti, nadovezuje na postojeću tradiciju, bogati je i  menja. Da je napisao samo Zemlju, mogli bismo Prodanovića smatrati velikim metafizičkim pesnikom[9].

[9] Prodanovićeva Zemlja poseduje kvalitet objave, poput citiranih delova teksta Uspenskog, ili Eliotovih razmišljanja u eseju Tradicija i individualni talenat. Tomas S. Eliot polazi od iste ezoterične ideje kao i Uspenski: razlika je u tome što Uspenski spekuliše o opciji bukvalnog povratka odabranih duša u prošlost – čime bi se stekla mogućnost svesne intervencije i promene unutar prošlosti (sadašnjosti). Nasuprot njemu, Eliot razmatra mesto odabranih književnih dela u tradiciji (prošlosti), ističući svest umetnika o potencijalu književnog dela da iz perspektive sadašnjosti menja samu tradiciju (prošlost). Princip je isti, ali Eliot namerno zaustavlja svoj esej „na granici metafizike i mistike” (Eliot, 1963, 41). Prodanovićeva poema nosi istu informaciju, pažljivo utkanu u strukturu velike ljubavne pesme.

Treća i poslednja poema koju je Radomir Prodanović napisao ponovo za naslov uzima jednu reč, sugestivnu i tešku, ali manje obremenjenu značenjima. Prodanovićevi Šlemovi, suprotno Zemlji, namerno su lišeni svakog metafizičkog sadržaja, fokusirajući se na konkretan, mučan istorijski trenutak u kome metafizičkim promišljanjima nema mesta. Šlemovi tako postaju antiteza Zemlji: jednako silna i precizna pesma, samo sa suprotnim predznakom. Umesto ekstatične proslave kosmičkih moći stvaranja, umesto velike pohvale telesnog i spiritualnog jedinstva muškarca i žene, Šlemovi nam pružaju jednu surovo ogoljenu sliku nečovečanskog vremena, u kome se sve što je bilo ljudsko razgrađuje, mehanizuje ili potire. Apokaliptični prikaz sveta kao mahnitog pozorja još jednom asocira na barokni doživljaj sveta[10], a stihovi

„Da zavesu dižu
i da glume ljudi
niko ne sprečava.”

otkrivaju još jednog Prodanovićevog duhovnog pretka u Dimitriju Kantakuzinu i njegovoj pesmi Veliko pozorje:

„I tužno će mi se pozorje
vaistinu ukazati gore[11].”

Zbog vremena nastanka poeme, zbog njene vizionarske snage i žalosne potvrde svega što je bilo pesnička slutnja[12], može se reći i to da Prodanović nikada nije bio bliže svojim savremenicima nego što je to bio u Šlemovima. Kada je Aleksandar Tišma pisao o pesničko-sudbinskoj vezi između Ivana Gorana Kovačića i Mikloša Radnotija, još nije mogao znati za Prodanovićevo književno delo. Ipak, neke njegove rečenice o Kovačiću i Radnotiju kao da sasvim govore o Radomiru Prodanoviću:

„I jedan i drugi fiksirao je, sredstvima poezije, mračnjaštvo svoga vremena. I jedan i drugi suprotstavio je mračnjaštvu revolt kultivisanog čoveka. I jedan i drugi svedočio je pri tom sebe, svoj strah, svoj užas, svoje zgražanje, svoju nemoć i nesvest, najzad i svoju smrt, predvidevši je vizionarski i opisavši je onako kako će se dogoditi, a dočekavši je onako kako je već bila opisana”[13] (Tišma, 1961, 7).

10] Miodrag Pavlović je u predgovoru knjizi Glas na primerima pokazao Prodanovićevu srodnost sa baroknim piscima (Pavlović, 1962, 10 – 14).

[11] Kantakuzinovi stihovi navedeni su  prema antologiji Stara poezija, Petra Milosavljevića (Milosavljević, 2004, 187)

[12] U Šlemovima je Prodanović najavio tragediju svoje pesničke generacije, kao i svoju sopstvenu smrt. Istorija književnosti jugoslovenskih naroda 1941-1945, Miloša I. Bandića, sadrži čitav katalog pesničkih smrti, u godinama narodnooslobodilačke borbe (poglavlje Pisac i njegova senka smrt).

[13] Prodanović je pred smrt sanjao veliku ribu koja će pasti sa neba u dimnjak kuće i sve ih progutati (Pavlović, 1999, 4).

Šlemovi Radomira Prodanovića, telegrafski precizni i konkretni, nose ogromnu poetsku snagu, poput biblijski raskošne Zemlje. Prava mera Prodanovićevog pesničkog dara pokazuje se upravo ovde: njegova poslednja poema uveliko je nadživela trenutak u kojem je nastala, a upozoravajući stihovi

„Čemu smo slični?
Ploča na čelu
uz moždinu svelu,
kao šlem čelični.”

i danas, u poodmaklom stadijumu kibernetske mehanizacije čovečanstva, odjekuju jednako teško i istinito.
S dve velike poeme, i nekoliko izuzetnih pesama (Glas, Zvono), Radomir Prodanović uspeo je da preskoči onu visinu na kojoj poezija počinje da biva veća od života. Pesnikova tragična smrt nije morala biti zalog vrednosti ovog pesničkog skoka. Prodanovićeve najbolje pesme bile bi  značajan  domet naše književnosti i da je njihov autor, kojim slučajem, mogao nastaviti svoj život i rad. Otuda i žal što Radomir Prodanović nije imao priliku da produži pesničku potragu za univerzalnim sazvučjima apsoluta. Njegov nesvakidašnji lirski glas tek je imao da zazvuči u akordima dugo promišljanog, nedosanjanog epa. Šlemovi i Zemlja pokazali su koliko je naš pesnik uistinu bio blizu potpunog ovladavanja velikom pesničkom formom.

*  *  *
Tri poeme Radomira Prodanovića, s različitim formalno-sadržinskim strukturama, pokazuju izvesnu rastegljivost u označavanju ove pesničke vrste. Nauka o književnosti nije najpreciznije odredila značenje termina, ostavljajući književnim tumačima mogućnost da poemom označe raznorodne pesničke celine. Svaka veća lirska tvorevina, žanrovski sinkretična i narativno razvijena, mogla bi tako da se označi kao poema (Rečnik književnih termina, 1992, 609). Pri tome, u savremenim poemama ne mora obavezno biti izražena epska tehnika, a povezanost elemenata pesme putem asocijacije i aluzije često je važnija nego razvijenost fabule. Zato je Prodanovićeva Zemlja, i pored svoje svedene narativnosti, bliža Eliotovoj Pustoj zemlji nego romantičarskim lirsko- epskim modelima pesme. Pevamo mi poseduje otvorenu dramsku strukturu, a Šlemovi unutrašnju dramsku tenziju, bez mogućnosti da se sklizne u raspričanost.
Ako je u Zemlji i dijaloškoj poemi Pevamo mi više bio okupiran ličnim egzistencijalnim nemirima, u Šlemovima je Prodanović precizno podesio svoja lirska čula za odgovor na jedan aktuelan, generacijski književni zadatak. Godine narodnooslobodilačke borbe donele su revitalizaciju i potpunu obnovu poeme kao pesničke forme, s nekoliko izuzetnih ostvarenja koja su postavila temelj redefinisanju žanra i njegovom daljem posleratnom razvoju. Tako obnovljena poema pokazala se kao „tranzitivna lirsko-epska forma, podmlađeni izdanak drevih epova i nemira romantike” (Bandić, 1993, 136). Sam Prodanović dvojako je doprineo obnovi žanra: apokaliptični Šlemovi stoje ravnopravno uz poeme Ivana Gorana Kovačića i Skendera Kulenovića, kao najbolji izdanak novorođene, ratnim užasima markirane pesničke osećajnosti. S druge strane, čulnost Prodanovićeve Zemlje najavljuje procvat ljubavnih poema koje postaju gotovo populistički fenomen u šezdesetim godinama dvadesetog veka.
Velika želja Radomira Prodanovića da se oproba u formi epa ostala je samo delimično uslišena. Šlemovi su imali jak dramski intenzitet, dobar lirski potencijal i ogromnu vizionarsku snagu. Zato se poslednja Prodanovićeva poema može označiti kao „mali moderni ep”. (Pavlović, 1962, 25). Hiljadu stihova u neobjavljenom Potopu ipak nam kazuju da je Prodanović stremio ka većoj formi i širem zamahu. Svaku etapu na tom putu on je osvajao oprezno, postepeno i teško. „Takvi pesnici, kao trkači na dugim prugama, pažljivo mere svoj dah” (Lalić, 1966, 272).
U knjizi Približavanje Jure Kaštelan je zapisao kako se Antun Branko Šimić pojavio i nestao kao meteor, ostavljajući svetlost iza sebe. Radomir Prodanović nije se razvijao meteorskom brzinom niti je mogao biti primećen na književnom nebu, sve dok njegovi prijatelji nisu objavili  Glas. Tada se objavila i svetlost koju Prodanovićeve pesme nose. Ista svetlost obasjava prostore Nastasijevićevog, Novalisovog i Njegoševog pesništva, kao jedinstveno znamenje onih koji su umeli da osluškuju izvorni glas apsoluta. Za pomenute pesnike odavno smo prilagodili oči i njihovo pesničko zračenje prihvatili kao prirodno. Imajući u vidu oskudnu literaturu o Prodanovićevom pesništvu, izgleda da se na njegovu svetlost još uvek  privikavamo.

LITERATURA

Bandić, Miloš I., Istorija književnosti jugoslovenskih naroda 1941-1945, Nezavisna izdanja, Slobodan Mašić, Beograd, 1993.
Brkić, Svetozar, Radomir Prodanović; u knjizi: Radomir Prodanović, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Eliot, T.S., T.S. Eliot: izabrani tekstovi, Prosveta, Beograd, 1963.
Lalić, Ivan V., Radomir Prodanović; u knjizi: Pesnici III, Matica srpska / SKZ, Novi Sad / Beograd, 1966.
Milosavljević, Petar, Stara poezija, SKZ / BIGZ, Beograd, 2004.
Novalis, Hajnrih iz Ofterdingena, Paideia, Beograd, 1997.
Pavlović, Miodrag, Radomir Prodanović; u knjizi: Radomir Prodanović, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Pavlović, Miodrag, Osam pesnika, Prosveta, Beograd, 1964.
Pavlović, Miodrag, Radomir Prodanović; u časopisu: Knjige, Beograd, Godina II, broj 4, 1999.
Prodanović, Radomir, Glas, SKZ, Beograd, 1962.
Radnoti, Mikloš, Borska beležnica, Narodna biblioteka Bor, Bor, 1979.
Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1992.
Strajnić, Nikola: Preko, Krovovi, Sremski Karlovci, 1993.
Tišma, Aleksandar, Mikloš Radnoti; u knjizi: Mikloš Radnoti, Strmom stazom, Forum, Novi Sad, 1961.
Uspenski, P.D., Novi model univerzuma, METAPHYSICA, Beograd, 2002.

Miloš Zubac
THREE POEMS OF RADOMIR PRODANOVIC

Summary

This paper dealt with Radomir Prodanovic (1914- 1944), Serbian poet that had left a collection of lyrics printed post mortem. The lyric voice of Prodanovic testified about an exciting, highly articulated poetic experience, opened to correspond to the creative work of European baroque and romantic poets, at the same time attaching itself to the lyric – dramatic opus of Momcilo Nastasijevic. Three poems of Radomir Prodanovic – two of which (Zemlja, Šlemovi) bear antological value – create a special sort of bridge, starting from poet’s early lyric accomplishments toward the genre of a great epic, which Prodanovic intended to achieve in his literary work (unpublished epos Potop).

Comments (3)

Tags: , , , ,

Ekonomska kriminalistika

Posted on 30 March 2012 by heroji

„Criminalistique économique”,
autor i izdavač Dragan Bunić,
Sentoban, Švajcarska,
2010.

Dragan Bunić je pravnik i kriminalista, autor dveju disertacija, od kojih se poslednja, završena 1990. godine, bavi korupcijom i prva je od takve vrste napisana u nekadašnjoj Jugoslaviji. Doktorsku disertaciju pod nazivom „Korupcija kao oblik društveno opasnog ponašanja” autor nikada nije stigao da odbrani na Univerzitetu u Novom Sadu, budući da je zbog političkih razloga morao da napusti svoj dom, zemlju i porodicu i zasnuje novi život u Švajcarskoj. Doktorant pravnih nauka morao je tako, nakon nekoliko godina u kojima je u tuđini radio teške fizičke poslove, ponovo da pohađa i završava pravni fakultet, ispočetka, ovoga puta u drugoj zemlji i na drugom, francuskom jeziku. Taj bivši policajac, službenik i advokat ostao je, međutim, pasionirani proučavalac ekonomskog kriminaliteta koji je danas i te kako izražen. Dvadeset godina posle disertacije koju je o korupciji napisao na svom maternjem jeziku, Dragan Bunić se javlja sa dvotomnom studijom o ekonomskom kriminalu, stručnim delom u koje je uložio svoje teorijsko i empirijsko znanje i bogato životno iskustvo.

„Ekonomska kriminalistika” sasvim je izuzetna knjiga u evropskoj, a verovatno i  svetskoj literaturi. Napisana je na francuskom jeziku, objavljena u dva toma, skupa ima oko 950 stranica, i podeljena je u pet poglavlja. Tretira pojam ekonomskog kriminaliteta i njegove karakteristike iz aspekta krivičnog prava, a zatim iz aspekta kriminalističke tehnike, taktike i metodike. Opisane su metode za otkrivanje i rasvetljavanje krivičnih dela koje, prema Bunićevoj definiciji, čine ekonomski kriminalitet. Autor objašnjava u čemu se sastoji prevencija u domenu ekonomskog kriminaliteta, neophodna za zaštitu vrednosti i dobara ugroženih tim kriminalitetom i daje način na koji ona treba da bude organizovana. Osim toga, knjiga sadrži brojne praktične primere ne samo iz njegovog ličnog iskustva, već i iz iskustva drugih „generacija kriminalista koji su posvetili svoj život zaštiti društva od tog vida kriminaliteta”. Knjiga je namenjena svima onima koji su na bilo koji način u vezi sa ekonomskim kriminalitetom – policajcima, javnim tužiocima, sudijama, finansijskim inspektorima, carinskim i drugim službenicima nadležnim za isleđivanje ove vrste delinkvencije, advokatima, pravnicima, studentima, vlasnicima i rukovodiocima firmi –
u Švajcarskoj i drugim zemljama u kojima krivična procedura poštuje osnovne principe ljudskih prava i sloboda.

Ekonomski kriminalitet nikako nije nov pojam, poznat je još na početku XX veka (1905) kao „kriminalitet trgovaca i preduzetnika” (la délinquance des commerçants et entrepreneurs), ali je njegovu teoriju 1940. godine razvio Edvin Saterland (E. Sutherland), koji se smatra ocem ekonomskog kriminaliteta, tačnije njegovog pojma ili definicije. Saterland ga označava kao „kriminalitet belog okovratnika” (White Collar Criminality), onaj koji čini klasa imućnih i koji je kažnjiv u smislu krivičnog zakona. Uprkos činjenici da je ta Saterlandova definicija još aktuelna, Bunić ističe da se ekonomski kriminalitet s vremenom promenio, evoluirao je, te pojedina dela ekonomskog kriminaliteta mogu počiniti ne samo viši socijalni slojevi, nego i siromašna lica, nezaposleni itd. To će reći da je status dopunjen situacijom, znanjem i drugim elementima, a ilustrativan primer jeste informatika, gde jedno lice koje nije ni direktor niti vlasnik preduzeća, može isprazniti bankarski račun jednog građanina, jedne firme, čak i jedne države. Zbog toga je nemoguće precizirati portret ekonomskog delikventa – osoba stara između toliko i toliko godina, koja živi u izobilju ili skromno i slično.

Autor daje osnovne karakteristike ekonomskog kriminaliteta: prikrivenost, dinamičnost i opasnost. U skladu s tim karakteristikama, definiše taj kriminalitet kao fenomen koji čine krivična dela propisana uglavnom krivičnim zakonom, ali i brojnim drugim zakonima koji regulišu različite oblasti ekonomskog života (bankarstvo, carine, tehnički standardi, osiguranje itd.), čija realizacija može imati teške posledice po stanovništvo i ekonomiju jedne države ili jednog regiona, kao i dela koja počini ono lice koje ima poseban status, izuzetna znanja (npr. u oblasti informatike) ili koristi izuzetna sredstva i metode (npr. visoka tehnologija), i koja su motivisana tako da naškode stanovništvu ili ekonomiji jedne države, jednog regiona ili celog sveta.

Dok se prva, „klasična” kriminalistika pojavila početkom XX veka, druga, „ekonomska” kriminalistika manifestuje se krajem XX i početkom XXI veka. Ova potonja bavi se posebnom vrstom delinkvencije nazvane ekonomskim ili privrednim kriminalitetom. Bunić podseća na to da je kriminalistika disciplina koja ne pripada jednom osnivaču ili većem broju onih čije se zasluge ne mogu poreći, kao što su Hans Gros (Hans Gross) i Edmon Lokar (Edmond Locard), već celim generacijama kriminalista koji su je gradili poput zida na koji svako dodaje po jednu ili više cigli. Dok je prva, starija kriminalistika, istorijski rezervisana za muškarce, u domenu druge, ekonomske, žene nalaze sva više svoje mesto kao profesorke, sudije, tužiteljke ili istražiteljke.

Iako se klasična kriminalistika više oslanja na određene metode, poput sudske medicine, balistike i toksikologije, a ekonomska kriminalistika više koristi neke druge – računovodstvenu analizu, veštačenje dokumenata, informatiku – ipak, te dve discipline upotrebljavaju mnogo istih sredstava, metoda i operacija (daktiloskopija, fotografija, genetska analiza, spektrometrija, psihologija, praćenje, pretresanje, saslušanje), što čini njihovo razlikovanje praktično nemogućim. Zato autor slikovito opisuje odnos između klasične i ekonomske kriminalistike, pridajući im figurativne uloge majke i kćeri. Klasična kriminalistika je roditeljka specijalne, ekonomske kriminalistike, a obe stanuju u istoj kući i služe se istim kućnim stvarima, što će reći da koriste iste metode, sredstva i operacije.

U poglavlju „Kriminalistička metodika” (Méthodlologie criminalistique), Bunić najpre daje istorijat razvoja određenih grupa krivičnih dela, imenuje ih prema članovima krivičnog i drugih zakona, potom opisuje njihove karakteristike, ističe u čemu se sastoji pravno zaštićeno dobro, modus operandi, te prikazuje kriminalističke mere i radnje za otkrivanje dela i dokazivanje krivične odgovornosti učinioca, i to odgovorom na „osam zlatnih pitanja u kriminalistici” (šta, gde, kada, kako, s čim, ko, s kim i zašto). To je najobimniji deo u knjizi i vrlo je intrigantan.

Autor izdvaja značaj petog poglavlja knjige u kojem tretira prevenciju, a kojoj daje prioritet nad represijom, ističući da se represije još ne možemo odreći, ali da je ona već odavno pokazala svoje limite u oblasti ekonomskog kriminaliteta i da je treba staviti „u službu prevencije”. Zbog toga insistira na formiranju kadrova koji učestvuju u borbi protiv ekonomskog kriminaliteta. „Neki od mojih kolega kriminalista i pravnika, kojima sam predstavio plan knjige, pitali su me gde je srce tog dela pretpostavljajući da je to četvrto poglavlje (Kriminalistička metodika) i bili su iznenađeni odgovorom da je to peto poglavlje – Prevencija u oblasti privrednog kriminaliteta”, piše u vezi s tim na Bunićevom sajtu.

U pomenutom poglavlju sadržani su podaci i primeri značajni za izučavanje uzroka ekonomskog kriminaliteta i za njegovo manifestovanje u praksi: fenomenologija, etiologija, kriminogeni faktori socijalnog i individualnog porekla, tamna brojka i njeno osvjetljavanje naučnim putem, globalizacija i ekonomska kriza, opis berzanskog kraha Vol Strita, hipotekarni krediti, unos hartije od vrednosti dugova i njihova prodaja na berzama kao „vrednosti”, nedostatak propisa kojim bi se regulisali međunarodni odnosi u oblasti trgovine i razmene dobara i usluga, naročito finansija, na svetskom planu. Budući da je preduzeće osnovni faktor ekonomskog razvoja, žrtva, a ponekad i učinilac ili saučesnik određenih krivičnih dela ekonomskog kriminaliteta, autor predlaže konkretne mere za zaštitu firme iznutra i spolja, koje su vrlo korisne firmama ne bi li izbegle angažovanje određenih lica, obezbedile kontrolu i eskivirale poslovanje s fiktivnim ili mafijaškim preduzećima.

Kao jedan od ciljeva svoje knjige, Bunić podvlači značaj formiranja, školovanja i specijalizacije kadrova koji učestvuju u borbi protiv ekonomskog kriminaliteta. Oni moraju poznavati ne samo forme pod kojima se manifestuju krivična dela, već i sredstva koja ih sprečavaju. Međutim, tu poslu nipošto nije kraj. Autor veli da treba organizovati ne samo navedene kadrove već i žrtve ekonomskog kriminaliteta – firme, asocijacije, kolektive, najposle i građane, jer se tu krije „magična snaga”, potrebna za nadvladavanje ekonomskog kriminaliteta. „Osnovni cilj knjige jeste pomoć žrtvama u odbrani od fenomena ekonomskog kriminaliteta”.

Svestan da je pionir u tom poduhvatu, Dragan Bunić na kraju zapisuje: „Bez ikakve pretenzije da pružim čitaocima gotove recepte za borbu protiv ekonomskog kriminaliteta i način na koji se može zaštititi od njega, nadam se da ova knjiga moze biti smatrana za jelo u pripremanju čije uspešno dovršavanje podrazumeva prerade i dorade, kako bi to jelo bilo dobro zgotovljeno. Biću zahvalan svima onima koji mi naznače put, sredstva i moduse ne bismo li se uspešno zaštitili od ekonomskog kriminaliteta koji nas ozbiljno ugrožava u svakodnevnom životu bilo da smo potrošači, poreski obveznici, građani, bilo da je reč o preduzećima i administraciji.”
Knjiga je dostupna u klasičnom i elektronskom vidu.

Štampana verzija može se naručiti pismom na adresu: Case postale 133, 2024 St-Aubin;  ili e-mailom na adresu [email protected]
PDF verzija se može naručiti na ovim adresama: numilog.com i jepublie.com

„Ekonomska kriminalistika” za sada postoji samo na francuskom jeziku. Na autorovom sajtu dragan-bunic.com, čitalac može naći uvod u knjigu i brojne članke u vezi sa ekonomskim kriminalitetom, novinske članke o delu i praktične primere iz same knjige.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , ,

Faksimili nemuštog

Posted on 30 March 2012 by heroji

Danilo Vuksanović

Faksimili nemuštog

 

Predavanje Danila Vuksanovića u Srpskoj Crnji, u Narodnoj biblioteci Đura Jakšić, povodom njegove izložbe Faksimili nemuštog. Vuksanović ovde govori o pismima, njihovom razvoju u vremenu, o kaligrafiji, Zahariji Orfelinu, Hristiforu Žefaroviću, ćirilici i njenim osnovnim karakteristikama. Na kraju, predstavlja radove iz ciklusa Faksimili nemuštog, koji su nastali pod kapom svega pomenutog, a koji su prethodno bili izloženi u državi Indijani na Frenklin koledžu.

Uvodni deo: pismo

Pismo i knjiga su od vrhunskog značaja za razvoj ljudske civilizacije. Istorija ova dva medija utemeljena je u osnove celokupnog ljudskog iskustva. U odnosu na vreme u kome su se pojavljivale pismovne forme, pismo se može pratiti putem više razvojnih oblika:

Piktogram, pismo zasnovano na crtežu.
Ideogram, pismo s reduciranim potezima.
Slogovno pismo, tzv. silabičko pismo.
Fonetsko pismo, razvijeno pismo današnjice.

Svakako ne možemo sa sigurnošću odrediti vreme kada se u čoveku praistorije javila želja za zapisivanjem onoga što ga okružuje. Veruje se da je prve crteže izradio čovek Neolita. Ova prva čovekova duhovna aktivnost bila je izazvana estetskim težnjama koje su bile pokrenute snažnim emotivnim doživljajima. Teme na ovim crtežima – ljudi, životinje, biljke i prirodne pojave bile su predstavljene u grupama, u zavisnosti od prikazane scene. Ova slobodno shvaćena kompozicija u njegovim prvim crtežima piktogramima (pictus – lat. slika) još uvek nije data kao ideja pisma, već kao crtež raspoloženja.

Šta je današnji tekst nego skup simbola koji u svojoj praosnovi simboliše ljude, životinje, biljke, prirodne pojave osećanja i njihove međusobne odnose? Crtež praistorije je u svojoj suštini poruka, svojevrsni pratekst davnog stremljenja čoveka koji je crtajući stvorio osnov za nastanak značenja u okviru linearne predstave crteža.
Nakon izvesnog vremena, ti crteži su postali stilizovaniji i kao da je čovek Neolita shvatio da se njima može koristiti kao svojevrsnim pismom za međusobno sporazumevanje. Tada se ovi slikovni znaci pretvaraju u pismene oblike, od kojih je svaki izražavao neku ideju ili pojam. Piktogrami nisu vezani samo za period Neolita već i za savremeno doba, pošto se i danas susreću na marginama civilizacije, u rodovskim društvima Australije, Južne Amerike i Afrike.

Čovek današnjice u svom stresnom i brzom načinu života koristi crtež u svakodnevnoj komunikaciji kao neki vid piktogramskog sporazumevanja. Tako su saobraćajni znaci zapravo potreba da se na što jednostavniji način komunicira pomoću simbola. Kasniji razvoj pisma dovodi do stilizacije ranije utvrđenih realističkih slika. Tačnije, pomoću piktograma nije bilo moguće izraziti misli vezane za apstraktne pojmove. Pojmovi kao što su: sreća, zlo, jako, malo, duša, lepo, ružno, našli su svoje grafičke simbole tek kasnije u izvedenom, ideogramskom pismu (idea – grč. zamisao). U starom veku, ti pismeni oblici veoma su zaslužni za razvoj čovekovog intelektualnog genija.
U svakodnevnom životu se koristi veliki broj ideogramskih znakova. Rimski i arapski brojevi, interpunkcija i matematički znaci, primer su ideogramske kulture u životu savremenog čoveka. Kinesko pismo je tipičan primer ideogramskog pisma, jedno od najoriginalnijih i istovremeno najkomplikovanijih pisama na svetu.

Pojmovna i slogovna pisma

Iz razvijenih znakova slikovnih pisama proizašli su prvi znaci pojmovnih pisama. To je sistem u kome se svaka reč ili neki njen deo obeleže posebnim likovnim znakom ili apstraktnim simbolom, i tako se doslednije reprodukuju reči koje formiraju jednu misao.

Smatra se da je najstariji oblik pojmovnog pisma sumersko klinasto pismo. Sredinom trećeg milenijuma u Mesopotamiju prodire semitski narod – Akađani, koji nastavljaju i ukrašavaju klinasto pismo dajući mu postepeno klinast oblik, zbog čega i dobija takav naziv. U sveže oblikovanu glinu utiskivali bi se ukrasni znaci, da bi se nakon sušenja na Suncu te forme u obliku pločica pekle na visokim temperaturama. Danas se ove pločice smatraju prvim oblicima knjige za koje su otvorene prve biblioteke za čuvanje, tada nazvane arhivi. Svaka pločica bila je numerisana i s natpisom u smislu EX LIBRISA.

Pomenućemo i novije nepotvrđene tvrdnje nastale nakon arheoloških otkrića u Vinči, Lepenskom viru, Bugarskoj i Rumuniji, koja ukazuju na to da je postojalo vinčansko pismo. Vinčansko pismo se dovodi u vezu sa etrurskom civilizacijom koja je postojala na pomenutim prostorima. Analizom vinčanske kulture i pisma ugljenikom C – 14, dokazuje se da je vinčansko pismo starije za oko 373 godine od protosumerskog piktografskog pisma, koje se do tada smatralo najstarijim svetskim pismom jer datira od 3. 100 godina pre naše ere.

Staroegipatski hijeroglifi su veoma brzo nakon nastanka počeli gubiti svoj piktografsko-ideogramski karakter. Hijeroglifi su dobili naziv po grčkom prevodu originalnog naziva „sveti znaci”. Ovo pismo upotrebljivano je za rukopisno pisanje po papirusu. Ispisan tim rukopisnim pismom, papirus je savijen u knjižni svitak koji istorijski predstavlja drugi razvojni oblik knjige. Ovaj knjižni oblik, kodeks, korišćen je sve do srednjeg veka.

 

Pojavom pergamenta papirus polako gubi primat kao materijal za pisanje. Nova hrišćanska, nomadska religija preporučivala je iz praktičnih razloga upotrebu jarećih i jagnjećih koža za pisanje. Isto tako, upotreba papirusa u Rimu naglo opada, jer je veštom propagandom ovaj materijal označen kao ostatak paganstva i kao takav proglašen nedoličnim za hrišćane. Svitak je sve češće pravljen od pergamenta, a sve manje od papirusa.

Fonetska i današnja pisma

Pored egipatske, na obalama Mediterana su se razvile i mnoge druge civilizacije, kao što su vavilonska, asirska, persijska i feničanska.  Država Fenikija je bila trgovački centar sveta.  Najznačajniji potez Grka učinjen je preuzimanjem feničanskog alfabetnog pisma, koje je kasnije zahvaljujući Grcima postalo osnov za razvoj najsavremenijih pisama današnjice: latinice i ćirilice.

Pojava fonetskog pisma bila je presudna za razvoj pismenosti najvećeg dela čovečanstva. Posredstvom Grka, svi evropski a zatim i drugi narodi dobijaju pismo sa svega tridesetak slovnih znakova. Prihvatanjem kineskog izuma – tuša, sredstva za pisanje, pravac pisanja zdesna nalevo bio je otežan zbog razmazivanja teksta. Krajem petog veka pre naše ere, Grci uvode pisanje sleva nadesno. Na taj način slova dobijaju dinamičniji oblik, i oni ih dele u tri različita oblika: verzal, kurent i kurziv.

Kaligrafija,  rukopisi i pisari

Kaligrafija (od Grčkog κάλλος kallos „lepota” + γραφή graphẽ „pisanje”) jeste umetnost lepog pisanja koja vodi poreklo iz Kine. Savremena definicija kaligrafske veštine jeste „umetnost davanja forme znakovima na izražajan, humoristički i vešt način”. Stil kaligrafije je opisan kao ruka ili alfabet. Kaligrafija se proteže od funkcionalnih i ručnih zapisa do prefinjenih umetničkih komada, gde ručno pisani tragovi uzimaju prvenstvo nad čitkim pisanjem. Veština kaligrafije se razlikuje od tipografije i neklasičnih ručnih pisanja. Osobenosti su istorijski podeljene, tečno i spontano, improvizovane u momentu pisanja. Drugi naziv za kaligrafiju je krasnopis.

Kaligrafija se prepoznaje u formama različitih pozivnica, slovnog dizajna/tipografija, originalnih ručno pisanih natpisa, logo dizajna, ovlašćene kaligrafije umetnosti, uverenja, mapa i drugih radova koji uključuju pisanje.
Razlika između verzalnih i kurentnih slovnih znakova u grčkom pismu je prevelika. Verzalni znaci su ukrasni i reprezentativno-monumentalni, upotrebljavaju se samo u svečanim prilikama, dok su kurentni znaci nereprezentativni i upotrebljavaju se kao svakodnevno rukopisno pismo. Za ispisivanje monumenata (spomenika, obeliska, slavoluka) koristilo se svečano monumentalno kapitalno pismo. Iz grčkog pisma proizašlo je i drugo evropsko pismo – ćirilica. Ćirilicom se služi preko tri stotine miliona stanovnika u celom svetu.
Pojava starog rimskog pisma kurziva nastaje deformacijom verzala u brzom pisanju po voštanoj tablici nazvanoj diptih. Naziv diptih je grčkog porekla i objašnjava dvolisni notes koji je sa spoljne strane ukrašen metalom ili slonovačom, a sa unutrašnje preliven voskom. U njemu se brzo ispisivalo sve što je bilo predmet  tadašnjih razgovora i dogovora.

Tri važne forme ostale su u nasleđu rimskog carstva: kvadratna kapitala, rustična kapitala (za brzo pisanje propagandnih poruka po zidovima, pronađenih u porušenoj Pompeji, korišćen je oblik verzalnog pisma koji je dobio naziv rustika (rustica – seljački, narodni), jer ga je najviše koristio niži sloj u brzoj svakodnevnoj komunikaciji, zanatlije, trgovci, dok ga viši patricijski sloj nije koristio; mnogo više prilagođen pisanju perom)); i uncijalna forma koja je usvojila elemente grčkog alfabeta (sam termin uncijala izveden je iz omalovažavajuće tvrdnje svetog Jeronima iz četvrtog veka, koji je osudio upotrebu izuzetno velikih, za čitav inč visokih slova za pisanje rukopisa, tvrdeći da ih to čini nezgrapnim i nepodesnim za upotrebu; od latinskog termina za inč došao je termin uncijalni). Uncijalno pismo proizašlo je iz sažimanja kapitalnog i kurzivnog pisma i zauzima posebno mesto u istorijskom razvoju ćirilice i latinice.
Karolinska minuskula (prema franačkom vladaru Karlu Velikom 742 – 814), svojom pojavom brzo osvaja Evropu funkcionalnošću i estetskim vrednostima.

 

Do početka sedmog veka već su bile formirane skriptorije koje će kasnije biti poznate zbog svoje tradicije proizvodnje rukopisa. Najpoznatije su u Lukseu, Bobiou, Sent Galenu i drugim mestima u severnoj Evropi. Skriptorije su bile ključni deo manastira, često smeštene u unutrašnje delove kompleksa, kako bi bile što više zaštićene od eventualnih napada. Knjigama je pridavana velika vrednost i krađa rukopisa smatrala se ozbiljnim prekršajem. Pisari se često obraćaju potencijalnim lopovima rečima koje podsećaju na stihove s tablica kletvi iz ranijih vremena: Ako neko uzme ovu knjigu neka umre, neka bude pečen u vatri, neka na njega padne bolest i groznica, neka bude razapet na točku i obešen. Amin.
Kasnije, kada je štampa postala dominantan metod proizvodnje knjiga, dokumenti korišćeni u poslovima, pravu i finansijskim transakcijama i dalje su pisani rukom. Istoričar kaligrafije Donald Anderson zapazio je – kako su nestajali srednjovekovni pisari, tako se javljaju majstori i priručnici pisanja kako bi popunili ovu prazninu. Prvi priručnici pisanja objavljivani su početkom 16. veka. To su radovi Lodovika Vićentina deli Arigija iz 1522. godine, Đovantonia Taljentea iz 1524. godine i Đovanbatiste Palatina iz 1540. godine. Njih trojica su smatrani velikim pisarima renesanse i svaki od njih je imao krajnje individualan stil svečanog kurzivnog  pisma. Istaknuti majstori pisanja javljali su se i u drugim delovima Evrope: Huan d’Icijar u Španiji, Volfgang Fuger u Nemačkoj, Danijel Smit u Engleskoj, i svaki je bio poznat po svojim specifičnim stilskim karakteristikama.

Jednu od najartikulisanijih oda pisarskoj veštini stvorio je na samom početku 16. veka Johanes Tritemijus. Kao benediktanski monah, branio je stvaranje rukopisa u svom delu U pohvalu pisarima, tvrdeći da pergament traje duže od papira, da prepisana dela izgledaju bolja od štampanih, da prepisivanje ima obrazovnu i nadahnjujuću ulogu.
Slična oponentna mišljenja imamo i  danas kada smo svedoci različitih rasprava da li je knjiga izumrla u svojoj primarnoj formi i da li dolazi vreme elektronske knjige. Svejedno, digitalna era preuzima primat preko internetske mreže. Skoro sve je dostupno i prikupljeno na svetskim portalima. Čoveku jedino preostaje da pokretom miša traga za željenim. Ipak, vrednosti koje poseduje kaligrafija, uprkos tome dobijaju na značaju upravo zbog svoje usamljenosti u pojavljivanju.
Maršal Meklaun, filozof medija, sugerisao je u Gutenbergovoj galaksiji da će uspon audio-vizuelnih medija doneti eliminaciju štampe, ali je uvideo pozitivne mogućnosti ove promene, potencijal za jedno otvoreno društvo u kojem će mreža prevazići centralizovanu kontrolu. Svakako da je izgled alfabetskog pisma usled elektronskog medija već znatno promenjen, iako ostaje da se vidi kako će stilistički tretman alfabetskih znakova evoluirati pod uticajem nove tehnologije.

Pisanje je način konkretizovanja misli u fizičku formu, tako da ona može živeti nezavisno od onoga koji ga je stvorio. On je osećao da su ljudski gestovi suština života slova i alfabeta, i da će iskustvo knjiga nadživeti pronalazak elektronskih medija zbog onog zadovoljstva – vizuelnog, taktilnog, intelektualnog i emocionalnog – koje knjige obezbeđuju.
Do 18. veka rad majstora-kaligrafa postao je toliko dekorativan da je otišao u svom obličju skoro do nečitljive veštine. Zajedno s graverima u tehnici rezanja u drvetu, ksilografiji, tadašnji period mnogi istoričari smatraju nazadnim, jer su mehanička dostignuća učinila rad neljudskim i tako porušila osnovni cilj kaligrafije – senzibilnost ljudske ruke, u čemu se ogledala savršenost ove discipline.

Zaharija Orfelin, najveći srpski kaligraf (1726?-1785)

Sigurno najpoznatiji srpski kaligraf u našoj istoriji bio je Zaharija Orfelin. Svojim renesansnim duhom obuhvatao je niz interesovanja. Pouzdano se zna da je bio učitelj, pedagoški šisac, kancelista, grafičar, bakrorezac, filolog, urednik kalendara, vinogradar i travar, recenzent, leksikograf, bibliograf, istoričar i mnogo toga još.
Govorio je ruski, nemački, latinski, italijanski, ponešto francuski, pisao je na srpskom, ruskom i nemačkom. Rođen u Vukovaru (1726?), gde je pohađao i osnovnu školu, najverovatnije onu koju je osnovao kijevski učitelj Timofej Levandovski 1733. godine. Ipak, njegov životopis praćen je mnoštvom tajni i nejasnoća. Svetlo na njegov život baca neverovatan posao koji je uspeo da obavi za života na polzu srpskog naroda i njegove kulture. Skerlić ga je smatrao prethodnikom Dositeja kao prvog predstavnika racionalizma u našoj književnosti. On je bio prvi srpski književnik koji je pisao građanskom azbukom.
U ovom predavanju osvrnućemo se samo na njegov kaligrafski rad, jer njegovo ukupno delo zahteva mnogo više. Autor je brojnih knjiga i priručnika kao i najlepših srpskih bakroreza toga vremena. U kaligrafiji je bio najbolji učitelj i vrhunski umetnik. Gravirao je „ikone na hartiji”, a u svojoj karlovačkoj bakarnoj tipografiji odštampao je ukupno tri krasnopisa.
Orfelin se bavio umetnošću lepog pisanja, crtanjem slova u tušu i njihovim rezanjem u bakru. Kaligrafski je ispisivao naslove knjiga, gramate i sinđelije. U svojoj bakarnoj tipografiji u Sremskim Karlovcima 1759. godine izradio je propise, kaligrafska uputstva. Veliku rukopisnu kaligrafiju izradio je 1777. godine, a štampana je tek 1994. godine zahvaljujući istoričaru umetnosti Dinku Davidovu. U to vreme, Habzburška monarhija nije odobrila ovu kaligrafiju za štampanje, tek naredne 1778. godine odobreno je štampanje bakrorezne kaligrafije za osnovne škole.

U vreme vladavine imperatorke Marije Terezije dogodile su se značajne školske reforme u srpskom i u rumunskom školstvu u okviru Karlovačke mitropolije. Širu upotrebu umetničke ćirilice carska administracija želela je da onemogući. Isticano je da Srbi nemaju kancelarije u kojima bi se takva ćirilica koristila. Čak se nalagalo uvođenje latinice u srpske škole i posle izlaska iz štampe Orfelinove bakrorezne kaligrafije iz 1778. godine. Orfelin je bio pod uticajem habzburških bakrorezaca i kaligrafa i shodno tome predlaže više načina pisanja:
školsko, kancelarijsko, dekorativno;
kurentno, tipografsko i frakturno, šiljato, pseudogotsko.
Posebnu pažnju poklanjao je minejskom kancelarijskom pisanju. Ono je trebalo da uđe u javni život tako što će se njime ispisivati svi vidovi dokumenata: gramata, cehovska pisma, titularni natpisi i drugo.
Takođe, Orfelin je dao u svojoj prvoj kaligrafiji četiri varijante ćirilskog pisma. To su dva skoropisa, srpski i graždanski ili kanceljariski i dva fraktura: cerkovni i kancveljarski. Skoropis označava pisana, a fraktur štampana slova, civilni tip štampane ćirilice koju je Orfelin preuzeo iz ruskih svetovnih knjiga.
On je dao i pravila pisanja kojih se treba pridražavati prilikom lepog pisanja.
Pravilno držanje tela – celo telo mora biti malo napred nagnuto, a nikako ustranu i više od jednog lakta daleko od stola. Oči moraju zarez pera neprestano pratiti. Reči moraju biti rastavljene jedna od druge i u redovima lepo slagane.
Pravilo za držanje ruke – levom rukom treba držati hartiju koja treba da je postavljena ispred tela na malom rastojanju. Desna ruka treba da leži na stolu radi pisanja, tako prema ruci i hartija treba da je postavljena. Desna ruka mora se lagano naslanjati na prednje članke malog prsta, a na stolu je potrebno da se postavi i cela šaka u korenu, u savijutku.
Pravilo za držanje pera – pero držati palcem i prstom do njega kao i srednjim prstom. Srednji prst stoji  odozdo položen blizu gornjeg. Između prstiju drži se pero pritisnuto palcem. Ostali prsti stoje pripojeni sa donje strane šake-dlana.
Orfelinovo delo primljeno je tada u zapadnoevropsku kaligrafsko-grafičku zajednicu. U isto vreme to je bila i afirmacija ćirilskog umetničkog lepog pisanja. Zahvaljujući Orfelinu, ćirilica je izašla iz kruga nacionalne kulture. Na taj način umetničko oblikovana slavenoserpska ćirilica prihvaćena je kao pismo ravnopravno s latiničnim kaligrafijama.
Predsednik Ilirske dvorske deputacije, grof Koler, u predstavci carici Mariji Tereziji od 1777. godine, a povodom rukopisne Kaligrafije, nazvao je Orfelina – Genie. Znameniti bečki dvorski bakrorezac Jakob Šmucer predložio je Orfelina za člana Carsko-kraljevske bakrorezačke akademije.
Petog septembra 1784. godine pao je u krevet.
Ako imaš za jednu maramu zimnjih jabuka poslati mi za dušu, da mogu sa sitnim morskim grožđem kuvati i jesti, i malo suhih šljiva – reči su iz poslednjeg Orfelinovog pisma od 25. oktobra 1784. godine.
Umro je 19. januara 1785. godine.  Sahrana je bila tako skromna i neugledna da mu se uskoro ni za grob nije znalo. Tako je završio autor pesme Plač Serbiji, najbolje pesme kod Srba u 18. veku, i nije doživeo da čuje nadahnutu pohvalu Dositejevu:
Zaharija Orfelina ime neće se među rodom našim zaboraviti se

Ćirilica je slovensko pismo koje je postalo od starogrčkog liturgijskog, uncijalnog pisma. Iz istog pisma nastali su glagoljica i bosančica. Najstariji sačuvani spomenici pisani ćirilicom jesu iz desetog veka. Tadašnji napredak u književnosti bio je direktno vezan za vizantijsku umetnost.
Da bi oblikovao pismo koje će odgovarati karakteru slovenskih jezika, vizantijski car Mihajlo u slovenske zemlje šalje Braću Solunjane. To su bili poznati Ćirilo i Metodije. Ćirilo je prvo uredio slovensku azbuku i s Metodijem preveo bogoslužbeno jevanđelje na slovenski jezik. Kasnije, njihovi učenici su se razišli po slovenskim zemljama, pa je slovenska pismenost dobila mogućnost za dalji razvitak.
Krajem devetog veka formirana su dva centra slovenske pismenosti: u Makedoniji Ohridska škola, a u Bugarskoj Preslavska škola, odakle se širila slovenska pismenost u srpske zemlje, sve do Jadranskog mora.
Zahvaljujući reformi Vuka Karadžića, ćirilica je danas meću najsavršenijim pismima u pogledu ortografije. Raformator srpskog jezika i azbuke Vuk Stefanović Karadžić (1787 – 1864) uveo je princip „piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano”. Srpska ćirilica danas ima 30 slovnih znakova. Raformu ćirilice Vuk Karadžić je završio 1818. godine, ali je u zvaničnu upotrebu ušla  1868. godine.

Razvoj ćiriličkog pisma može se pratiti po uzorima srpskih srednjovekovnih rukopisa koji su prepisivani u manistirima. Prvi takav rukopis je Miroslavljevo jevanđelje iz 12. veka.
Ćirilicu su koristili, kao i sada, slovenski narodi koji žive u Rusiji, Belorusiji, Ukrajini, Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i drugim zemljama.
Tokom svog razvoja ćirilica je, kao i druga pisma, menjala svoj grafički izgled.
Reforma ćirilice izvršena je i u Rusiji. Ruski car Petar Veliki je 1710. godine izvršio estetsko preoblikovanje ćirilice koristeći latinicu. Ova vrsta ćirilice dobija naziv – građanska ćirilica.
Prve ćiriličke knjige štampane su u Krakovu u Poljskoj 1491. godine. Prva srpska i prva južnoslovenska ćirilička knjiga je Oktoih prvoglasnik, štampan na Cetinju (Crna Gora), 1493. godine.

Izložba naslovljena Faksimili nemuštog, koju imate prilike da pogledate, posvećena je ćirilici kao predlošku za likovno delo. Konkretno, inspiraciju za ove radove pronašao sam u starim srpskim knjigama podjednako kao i u grafitima.
Listajući stranice Stematografije Hristofora Žefarovića, jedne od najznačajnijih knjiga kod Srba u 18. veku, nastala je kod mene fascinacija baroknim ćiriličkim slovima. Stematografija je heraldički zbornik na čijim su stranicama bili ravnopravno predstavljeni grafički listovi s likovima južnoslovenskih svetitelja i izvrsna kaligrafska rešenja.

Hristofor Žefarović (? – 1753) Rođen u Makedoniji, bio je zograf, ikonopisac, a sam se potpisivao kao „ilirsko rosijanski opšti zograf”. Autor je stematografije (geneologija, rodoslovlje), koja je rađena u Beču 1741. godine. To je jedini izvor srpske i bugarske heraldike. Rađena je po uzoru na stematografiju Pavla-Ritera Vitezovića iz 1701. godine koja sadrži grbove jugoslovenskih plemena na latinskom jeziku. Žefarovićeva stematografija upućuje na prošlost velikih i slavnih srednjovekovnih srpskih država. Nastala je posle velike seobe Srba 1690. i 1739. godine, teških ratova i sklopljenih mirovnih ugovora, Karlovačkog 1739. godine, Požarevačkog 1718. godine i Beogradskog 1739. godine. U umetničkom smislu rađena je u rustičnom baroku i predstavlja prvo snažnije spajanje sa evropskom kulturom i evropskim barokom. Gravirana je u bečkoj radionici Tome Mesmera.

Deo izložbe sastoji se od crteža na papiru. Na njima su ćirilička slova u različitim oblicima i intenzitetima. Kompozicije su uglavnom organizovane u domenu zamišljene stranice knjige ili nekog zapisa.
Tačnije, ovim ciklusom crteža i printova transformisao sam vrste ćirilice i ugradio ih u sopstveni likovni jezik. Srpsko pismo bilo je polazište za nove dimenzije mog stvaralačkog procesa.

Drugi deo izložbe obrađuje opšte civilizacijske simbole i znamenja u različitim kolorističkim postavkama. Ovi radovi su proizašli iz mojeg prethodnog ciklusa slika nazvanog Ravnica istine. Digitalni printovi koje ovde možete videti izvedeni su na osnovu crteža i slika velikih formata nastalih u protekle dve godine. Na ovim radovima je očigledan uticaj grafita i na njima možemo prepoznati specifičnu angažovanost današnjeg trenutka. Naime, tu su zastave Srbije i Sjedinjenih Država, kao i Evropske unije, mape Kosova, simboli trougla, krsta i kruga kao i njihovih međusobnih odnosa. Zbog toga su boje koje na printovima vidimo upravo one koje pronalazimo na pomenutim zastavama. To su crvena, plava i bela, kao i elementi žute. Prikazi su nastajali umnožavanjem slova i rukopisa u zadatim okvirima simbola i transparentnih površina. Takođe, pokušao sam da u ovim radovima simbolično ujedinim sve navodno oponentne simbole u jedno. Jer, svaki od ovih simbola i boja jesu predstava jednakosti ljudi i njihovih država koje se udružuju.

Na jednom printu vidimo kao je na plavom polju srpske trobojnice raspoređen krug žutih zvezda. Taj print naslovljen je Budućnost Srbije. S jedne strane sve pomenute zastave – SAD, Evropske unije i Srbije – sastavljene su u triptih. Ovim printom želeo sam da ukažem na čisto likovne razlike i sličnosti među ova tri znamenja. S druge strane, ovom konstrukcijom aludiram na potencijalno približavanje. Tako na jednom crtežu možete videti detalj sa srednjovekovne freske, ali na mestu gde bi trebalo da stoji maketa budućeg manastira koju ktitor prinosi Hristu i Bogorodici, svetac bogu dariva – rodu.

Comments (1)

Strani izvori o kulturnoj istoriji Srbije

Posted on 30 March 2012 by heroji

Aleksandar Radović

Dok je dežurni spiker u supermarketu po treći put ponavljao da su „samo ovog vikenda cene niže za petnaest procenata”, profesor Pavle Majstorović je jedva čuo poziv s mobilnog telefona.
– Halo, halo, sačekaj, ne čujem… – nadjačavao je okolinu profesorov glas.
– Mirko, ti si, da, trenutak samo… da… – konačno je Paja, izašavši ispred parkinga veletrgovinskog objekta, uspeo da čuje glas kolege Mirka s Katedre za istoriju i književnost Filozofskog fakulteta.
– Dobro Pajo, čim stigneš javi se na 063… – rekao je Mirko Stanković i veza se prekinula. Profesor Majstorović je požurio da otvori prtljažnik da bi pomogao supruzi Ljilji da u „stojadina” stavi kese i veliki putni kofer…
– Prosto ne mogu da verujem! Jeftinije bi bilo da ulje za sunčanje kupujemo zimi, važno je da su „cene pale” – negodovala je profesorova supruga dok je ulazila na suvozačko sedište.
– Slušaj, čim stignemo na more, moram da kupim šešire i suncobrane za Jelenu, za nas manje-više, zar ne ? – upitala se Ljiljana Majstorović, ali joj Pavle nije odgovarao.
Razmišljao je o onome što mu je Mirko malopre rekao. Jedva je nekako stigao do stana, ali je nakon nekoliko minuta rekao ženi da ponovo mora da krene u grad.
– Gde sad ideš, pobogu čoveče? Tek smo stigli, odmori se malo – začuđeno je Ljilja posmatrala muževljevo lice dok je silazio niz stepenice.
– Javiću ti se, idem do redakcije dnevnog lista „Kristal” – ostao je tajanstven naš najveći stručnjak za istoriju kulturnih ustanova. Godinama je izučavao formiranje i unutrašnju organizaciju biblioteka i muzeja širom Srbije, a želeo da je uskoro objavi novu knjigu…
– Tek mi sada ništa nije jasno! Prvo poziv onog Stankovića, pa sad, kako beše, „Kristal”… gunđala je Ljilja dok je čekala šesnaestogodišnju ćerku Jelenu da se vrati iz škole.
– Profesore Majstoroviću, s nestrpljenjem smo Vas očekivali u našoj redakciji – s vrata kancelarije smeštene na sedmom spratu višespratnice u centru grada obratio mu se Nenad Mladenović. Paji nije bilo baš najjasnije zašto je urednik tiražnog dnevnika rekao „da su ga očekivali”, iako su njih dvojica bili sami u prostorijama „Kristala”. Ipak, profesor je s pažnjom slušao šta mu poručuje veoma dobar prijatelj Mirka Stankovića.
– Jeste, Vaš kolega profesor Stanković je naš stalni saradnik, primetili ste da često komentariše situaciju u zemlji, znate… – dodao je urednik „Kristala” na Pajine upitne poglede. S pulta na koji su stigla dva kapućina, profesor Majstorović je uzeo poslednje  izdanje novina. Sa stranica štampe, opozicioni političar poručuje: Za beg iz blata dovoljno je da zaokružite br. 3…
– Kristalno je jasno, profesore, da ste nam neophodni kao spoljni saradnik redakcije. Vaše iskustvo u obradi kulturne tematike odavno je zapaženo u našem javnom životu. Zato sam i zamolio Mirka da Vas pozove – dodao je urednik tabloida Nenad Mladenović i izložio plan njihove saradnje u narednim nedeljama…


Posle dvadesetak minuta, profesor je shvatio da ni ove godine neće zaplivati na Jadranu. Ljilji i Jeleni će popodne uzeti rezervaciju za nedeljni let, jer ponudu urednika „Kristala” nikako ne bi trebalo da odbije.
– Evo, već treću godinu zaredom idemo same na odmor! Tvoj otac nikako ne može da nađe vremena za nas, simpozijumi su mu važniji od porodice – prokomentarisala je najnoviji razvoj situacije Ljiljana Majstorović, dok je s Jelenom pakovala stvari.
– Srećan put, javite se čim stignete – bile su jedine reči koje je profesor Majstorović uspeo da uputi njima dvema, dok su se ukrcavale na avion.
Stjuardesa  Boinga 747 čitala je pravilnik o upotrebi pojaseva za spasavanje, a Jelena Majstorović je čitala poslednje rečenice najnovijeg nastavka Harija Potera. Istovremeno, njen otac, kojeg su čak i njeni školski drugari zvali Paja, prisećao se reči urednika „Kristala“ Nenada Mladenovića: Verujem da ćete kao izvrstan poznavalac naše kulturne politike i ustanova, moći da u kratkom roku napišete tekstove o arhivama, bibliotekama. Moji saradnici su već odavno na odmorima, pa eto Vam šanse… – rekao je pre nepuna dva sata gospodin Mladenović.
– Učiniću sve što mogu – kratko je odgovorio profesor Pavle Majstorović.
– Da, da, razumeli ste, prvi tekst o srpskoj kulturnoj istoriji očekujem za dva dana – mirno je odgovorio naručilac tekstova dok je ustajao da se pozdravi s profesorom.
S velikim nestrpljenjem je šetao od terase do masivnog radnog stola na kojem su bile poređane brojne knjige i naučni časopisi.
Počeo je da čita: „Osem toga i osem njegove privatne biblioteke koju spomenusmo, njegovu ljubav prema knjigama pokazuje još i to što se on prihvatio da uredi neku džamijsku beogradsku biblioteku. Te su se knjige nalazile u onoj džamiji ispod Pozorišta, u kojoj je sada fabrika gasa. I sada se zna da je bio dobro pismen i da se rado bavio izrađivanjem karata. Ova poslednja osobina pokazuje se i u ovoj knjizi, na jednom mestu na kraju, gde se spominje neka raspra o granici na istočnom kraju Srbije.”
Knjigu iz koje je upravo pročitao odlomak kupio je na prošlogodišnjem sajmu knjiga, a izdavač je reklamnu kampanju vodio pod sloganom: Posle 200 godina Turci ponovo u Beogradu! I zaista, turska hronika o srpskom prestonom gradu pod naslovom „Rašid-beja istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji”, objavljena 1894. godine u izdanju Srpske kraljevske akademije, pisana je sredinom XIX veka. Profesoru Filozofskog fakulteta Pavlu Majstoroviću bila je poznata strast kakvu je Stojan Novaković, autor „Srpske biblijografije za noviju književnost”, uložio u pronalaženje i komentarisanje istoriografskih izvora o srpskoj istoriji.
Bilo je sve interesantnije: „Iz knjige se Rašid-bejeve vidi da je on ljuto bio protivan knezu Milošu i Obrenovićima… ” Ova činjenica ukazuje i na neke nove momente u odnosima vođe Drugog srpskog ustanka s Turcima s jedne, te Rusima s druge strane. Naime, arhivska i druga dokumenta pričaju iskustva turske, gubitničke strane, o događajima kada su poslednji Turci isterivani iz Beograda. Čak i u tim okolnostima, bilo je „Turaka – Beograđana koji su se nosili evropski po stambolskom načinu”, kako primećuje Stojan Novaković.
Sve police u stanu profesora Majstorovića bile su ispunjene knjigama iz istorije Srba o oslobođenju, a knjiga Rašid-bejeva bila je tek jedna u nizu. Ipak, priznao je Paja, ova knjiga je na literarno uverljiv način prikazala događaje čiji nam se tokovi čine veoma zamršenim. Iz ovog niza profesor je sada tragao za zeleno ukoričenom knjigom na čijim je koricama pisalo „Srpski ustanak i prva vladavina Miloša Obrenovića”. Izdanje mu je nabavio prijatelj antikvar pre više godina ispričavši mu interesantnu priču o njenom autoru, Bartolomeu Silvestru Kuninbertu. Prema rečima Vasilija antikvara, Kuninbert je od 1839. do kasnih četrdesetih godina XIX veka igrao važnu ulogu u političkim zbivanjima na srpskom dvoru ondašnjeg vremena. Taj Bartolomeo, pričao je davno profesoru vlasnik starinarnice, bio je poverljiv čovek Kodžin za različita unutrašnja i spoljnopolitička pitanja. Pavle je bio svestan da je u državi koju je vodio prvi Obrenović malo pažnje bilo posvećeno kulturnim prilikama. Međutim, Bartolomeo Silvestar Kuninbert piše: „Da bi obrazovanje sveštenstva i mladeži uopšte moglo što bolje napredovati, neophodno je bilo potrebno da se imaju knjige… ” S tim u vezi, napisaće profesor Pavle Majstorović u prvom feljtonu za dnevne novine „Kristal”, osnovana je 1830. godine prva srpska štamparija. Naredne godine je štampana prva knjiga („Srbska stihotvorenija, sočinjena od Kovačevića i Stamatovića u Beogradu, Kod Gligorija Vozarovića, 1832”). Iste godine u kući tog ležimirskog trgovca i beogradskog izdavača, Gliše Vozarevića, osnovana je Narodna biblioteka. Nekoliko godina potom, piše dalje Bartolomeo Silvestar Kuninbert, knez Miloš je naredio „da se izdaje jedan dnevni list Srbske Novine… ” pod uredništvom Dimitrija Davidovića.
Kada je završio pisanje tri teksta o kulturnim prilikama iz srpske istorije, profesor Pavle Majstorović ih je poslao mejlovima na elektronske adrese urednika Nenada Mladenovića. Nekoliko minuta potom zazvonio je Pajin mobilni telefon, a SMS je glasio: Odlično profesore, ovo vaše će biti čitano, u potpisu Mladenović.
Prema dogovoru, u ponedeljak prepodne, Ljilja Majstorović je iz kuće na primorju nazvala svoj beogradski stan.
– Da ti kažem, Pajo, ovde je kao i uvek fantastično! Jelena se veoma obradovala žutom šeširiću i uveliko ga nosi po plaži – u dahu je rezimirala utiske s letovanja profesorova supruga.
– Divno, uživajte, žao mi je što nisam s vama, ali pišem za „Kristal” pa se nadam da ćeš da pročitaš… daj mi Jelenu… – odgovorio joj je profesor i publicista.
Dva dana nakon razgovora s tatom, Jelena Majstorović je u trafici kupila jedini preostali broj dnevnog lista „Kristal”. Na celoj strani objavljen je feljton njenog oca o stranim putopiscima koji su pisali o Srbiji.
Na početku: „Verovali ili ne, ali osnove onoga što će devedesetih godina XX veka postati poznato pod imenom ‚postmoderna književnost’ zabeležene su u putopisnim hronikama još sredinom XIX stoleća. Naime, turski hroničar Rašid-bej, čija se beogradska kuća nalazila spram česme Čukurlije, ispod Pozorišta koristio je pišući ‚Rašid-beja istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji’ metod ‚pronađenog rukopisa’. Pripovest o političkim i ekonomskim okolnostima u Srbiji tokom prve vladavine kneza Miloša Obrenovića (1804-1850), ovaj beogradski Turčin propustio je kroz dijalog dvojice braće, Ak’l-beja i Nak’l-beja, a prevodilac dela ‚Rašida Beograđanina’ sa turskog jezika D. S. Čohadžić… ”
Ispod potpisa pripoveda Pavle Majstorović, pisalo je nastaviće se.

Comments (1)