Tag Archive | "književna kritika"

Tags: , , , ,

Antun Gustav Matoš i Jovan Skerlić

Posted on 12 August 2013 by heroji

Sanja Radaković

 

Antun Gustav Matoš i Jovan Skerlić

 

SAŽETAK: U radu Antun Gustav Matoš i Jovan Skerlić predstavljene su dve velike ličnosti, dva velika kritičara s početka XX veka, kao i njihova slična i različita mišljenja o društvenim fenomenima i ličnostima svoga perioda. Polarizacija između Skerlića i Matoša zasniva se ne samo u kritičkim ocenama književnih pojava, nego i u samom načinu života, rada, ponašanja kao i političkog delovanja. Skerliću je kritika naučna disciplina, dok je Matošu – umetnost, kreacija. Pristup radu ova dva velika književna antipoda zasniva se na spoju interpretativnog i biografskog metoda. Naime, u određenim poglavljima interpretirane su njihove kritike o srpskim piscima i kritičarima, iz kojih se jasno daje uvid u njihov kritički pristup. S druge strane, rad je prožet i određenim biografskim podacima, koji su svakako neizostavni prilikom analize, pogotovu Matoševog dela. Budući da je on u dva navrata boravio u Beogradu, od 1894. do 1898. godine, kao i od 1904. do 1908. godine, ovaj drugi period značajan je za analizu imajući u vidu Skerlićev uticaj koji je tada imao u Srbiji.

KLJUČNE REČI: A. G. Matoš, Jovan Skerlić, književna kritika, odnos srpske i hrvatske književnosti, Bogdan Popović, Sima Pandurović, Branislav Nušić, Danica Marković…

 

Uvod

 

U srpskoj i hrvatskoj književnosti krajem XIX i početkom XX veka istaknuto mesto dobija žanr kritike. U Hrvatskoj do 1905. godine to je gotovo najvažniji žanr, dok u srpskoj književnosti, posle Ljubomira Nedića i njegovog časopisa Srpski pregled (1895), kritika novu ulogu književnog regulatora dobija u Srpskom književnom glasniku, koji počinje da izlazi 1901. godine, a čiji je glavni urednik – u vreme kada je Matoš boravio u Srbiji – bio Jovan Skerlić.

Antun Gustav Matoš i Jovan Skerlić javili su se poslednjih godina XIX veka: Skerlić – prvo kao profesor-pripravnik, a potom i kao urednik Srpskog književnog glasnika, dok je Matoš počeo kao pripovedač, kasnije se baveći kritičarskim radom, a tek pred kraj života i poezijom. Iako se ova dva kritičara razlikuju po svojoj prirodi i književnim osobinama, obojica pripadaju istoj generaciji književnika, pisali su o istim društvenim fenomenima i ljudima, te imaju i neke zajedničke odlike – uticaj francuske književnosti i kulture, oštrinu u kritikovanju dela, jasno izražen stav o nekim pojavama, uticaj Baresovih ideja, kao i jaku nacionalnu energiju. Za Matoša kritičar je skeptik i protivnik stalnih dogmi, dok je sam Skerlić za njega dogmatičan, veruje previše u sebe, u čoveka i demokratiju. Njemu se nikada nije sviđao ni Skerlićev uticaj koji je imao u Srbiji i ta njegova sila. „Čovek ognjevite naravi”, kako je Palavestra nazvao Skerlića, zalagao se za vrednost neke književne tvorevine, da ima etičku funkciju, dok je Matoš bio više za estetiku i uživanje u samom delu.

skerlić

Jovan Skerlić (Beograd, 20. avgust 1877 – 15. maja 1914, Beograd), pored toga što je bio urednik Srpskog književnog glasnika, bio je i prvi srpski književni kritičar, profesor na Univerzitetu u Beogradu, političar, narodni poslanik i pokretač mnogih književnih i kulturnih poduhvata. Tokom svoje kratkotrajne književne karijere, napisao je mnoštvo studija i ogleda o piscima, zatim članka i feljtona, kao i šest književno-istorijskih monografija. Kao učenik Bogdana Popovića i francuske škole, bio je za pozitivnu i naučnu metodu u književnoj kritici, ali s druge strane udaljavao se od svoga učitelja jer je više polagao na sadržaj, a ne formu i koristio je više impresionistički, biografski i sociološko-istorijski metod u književnosti. U svojim idejama i književnim shvatanjima bio je sledbenik prvog srpskog socijaliste – Svetozara Markovića. Miroslav Egerić u svojoj studiji Marković i Skerlić o književnosti priča o njima kao o „dvojici sejača ideja”. Obojica odbacuju umetnost radi umetnosti i za njih književnost predstavlja ispit ozbiljnosti, kao i socijalne i nacionalne odgovornosti. Skerlić smatra da je književnost jedna od najblagorodnijih društvenih sila.

Poznato je da je Skerlić cenio više prozu nego poeziju. S tim u vezi Miroslav Egerić piše da Skerlić nije imao dovoljno sluha za poeziju i navodi mišljenje A. G. Matoša o Skerliću kome je poezija „sluškinja ideje kao što bijaše u Srednjem vijeku filozofija”[1]. Tako je i Branko Lazarević uvideo da Skerlićeva jednostranost predstavlja izraz zaoštrenosti stava, vizije, punoće jednog načela. Egerić pokušava da objasni Skerlićev loš sluh za poeziju mišlju da je on samo umeo jasno da razlikuje pesničko od idejnog. On nije voleo fantaziju u poeziji i eksperimentisanje s formom. U velike majstore i osnivače naše poezije ubrajao je Ljubomira Nenadovića i Jovana Ilića, a obnovu srpske rodoljubive lirike video je u poeziji Alekse Šantića i Veljka Petrovića. U Šantićevoj lirici veliča jedinstvo pesnika i roda, a u pesništvu Veljka Petrovića – njegovu ljubav prema zemlji. Skerlić je u kritičkom sudu grešio manje od

 


[1] Egerić, „Skerlićevo shvatanje poezije”, u knjizi: Srećna ruka, ogledi o srpskim pesnicima i kritičarima, Dnevnik, Novi Sad, 1994, str. 59.

 

bilo kog drugog kritičara. Ono što je značajno kod Skerlića kao književnog kritičara jeste da se mnoge njegove ocene drže i do danas. Tačnost ocene i njegov veliki književni dar jesu njegova glavna obeležja.

Ipak, najveće greške učinio je prema Lazi Kostiću i V. Petkoviću Disu. Kod Kostića nisu mu se sviđali njegovi kalamburi i kovanice, kao igre rečima sličnog glasovnog sklopa. Nikako nije mogao da prihvati ni knjigu Utopljene duše, kao ni njenog autora – Disa, kog je smatrao „žrtvom jedne literature”. Poznat je Skerlićev stav o Disovoj poeziji kao izrazu jednog književnog pokreta „bez smisla i bez osnovice”. Miroslav Egerić upravo u njegovoj oštroj kritici ove poezije nalazi potvrdu da suđenja u Skerlićevoj kritici proističu iz njegovog uverenja, koja sigurno nisu lične, odnosno privatne vrste. On je oštar, zajedljiv i ironičan. Gligorić je tvrdio da Skerlić vidi pesnike ili kao srpske patriote ili kao austrijske špijune.

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. juna 1873 – 17. marta 1914, Zagreb) živeo je isključivo od književnoga i novinarskoga rada, stvorivši vrlo opsežan opus, koji sadrži: pesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, pozorišne, muzičke i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke.

U svet literature ušao je 1892. godine pripovetkom Moć savesti, kada je imao tek devetnaest godina, a iste godine štampana mu je priča D-dur sonata u listu Obzor. Pripovetka Moć savesti, koja je objavljena u časopisu Vijenac naznačava početak perioda moderne. Tek u Beogradu, gde je stigao kao literarni anonimus i gde je prvo bio čelist i novinar, stekao je izvesno književno ime. Intenzivno živeći književnim životom, svakodnevno se družeći s piscima, po kafanama i u redakcijama listova s kojima je sarađivao, postao je sastavni deo književnog Beograda, posebno boemskog. Po dolasku u Beograd, 1894. godine, Matoš sklapa prijateljstva s mnogim tadašnjim srpskim umetnicima, pesnicima, pripovedačima, muzičarima i glumcima.[2] Budući da njegovi originalni rukopisi uglavnom nisu sačuvani, najčešće su jedini izvor oni časopisi i listovi u kojima je Matoš objavljivao.

Pišući za parče hleba, kao književni nadničar, po rečima E. Fincija, Matoš je radio brzo, često nemajući ni dovoljno vremena da proveri citat, uporedi naslov dela, proveri svoj sud u pojedinostima. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog

 


[2] U Beogradu upoznaje Janka Veselinovića koga naziva i svojim dobročiniteljem i svojim drugim ocem, Jovana Ilića, Stevana Sremca, Milovana Glišića, Radoja Domanovića, Branislava Nušića, a tu je upoznao i svog literarnog protivnika Jovana Skerlića.

 

stvaralaštva kao i o svojim uzorima. U jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću rekao je: „Od novelista najviše volim genij Poov, zatim superiornu, konciznu tačnost Merimeovu i prirodnost Mopasanove satire.”

Tode Čolak za njega je rekao da je nemiran duh, po prirodi boem, neusiljen i jednostavan. On je učitelj mlade, boemske generacije, koji je dao nov polet hrvatskoj književnoj reči. Boravio je u Beogradu i Parizu u jeku pokreta moderne, te je svakako dao veliki doprinos i kulturi „blizanačkih plemena”, kako je maestralno Matoš znao da nazove srpski i hrvatski narod.

Pišući o Matoševom odlasku iz Srbije i kasnijem lošem tretmanu prilikom ponovnog dolaska, Eli Finci kaže da je Matoš upravo svojim književnim radom dokazao da ne pravi nikakve razlike između hrvatske i srpske književnosti, da su njemu pravi umetnici i na jednoj i na drugoj strani – podjednako bliski, da su mu „pedantni profesori i nadmeni sveznari”[3] podjednako tuđi, bez obzira da li pišu srpskim ili hrvatskim jezikom.

Sam Matoš često je pisao o odnosu srpske i hrvatske književnosti. U svom eseju o Milanu Rakiću osvrće se na srpski i hrvatski modernizam koji su išli svaki svojim putem, ali se „sastaju, identifikuju snagom blizanaštva senzibiliteta naših umjetnika.”[4] Tom prilikom izjavio je da se u Hrvatskoj ignorišu srpski pisci, a isto tako hrvatski u Srbiji.

Pišući nekrolog povodom smrti Stevana Sremca, koji je bio protivnik radikalizma, a ipak sahranjen o državnom trošku, Matoš beleži opasku da se „u Zagrebu duhovitom čovjeku ne oprašta ništa, a u Beogradu sve.”[5] Na kraju kraće studije o Sremcu osvrće se na odnos srpske i hrvatske književnosti, te zaključuje da Hrvati natkrivljuju Srbe u tragediji i socijalnom i istorijskom romanu, ali se uprkos tako veličanstvenim pojavama poput Ante Kovačića, sarkastičnog Starčevića, Jurakovića i drugih, ne mogu meriti s bogatstvom srpske literature. Obrazlažući dalje, otkriva da je Sremac za njega upravo dokaz te superiornosti: „Srbi se više od nas smiju, jer su slobodniji.”[6]

U ogledu Srpski modernizam govori o Milanu Ćurčinu i njegovoj zbirci pesama. Kada je govorio o novoj srpskoj poeziji, iznosio je ubeđenje o dijametralnoj razlici između nje i

 


[3] Branko Peić: „Matoš – tragika i smisao neprilagođenosti” (Preludij u čitanje Matoševih eseja), u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 15.

[4] A.G. Matoš: „Milan M. Rakić: Pesme”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 148.

[5] A. G. Matoš: „Stevan Sremac”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 168.

[6] Ibidem.

 

nove hrvatske poezije. Zapaža i da je hrvatski modernizam u jezgru demokratičan, a srpski aristokratičan.

            Priređujući knjigu publicističke i kritičke delatnosti posvećene problemima i ličnostima srpske kulture s kraja prošlog i početka ovog veka, Eli Finci za Matoša je rekao:

„Idealista i sanjar, boem i evropejac, Matoš je prebegao u Srbiju kao iskreni rodoljub koji veruje u zajedničku budućnost blizanačkih plemena, a dočekan je od zvaničnih političkih i književnih krugova, poglavito univerzitetskih, kao prevejani stekliš i starčevićanac, podmukli Krobot i grićanac, bivši čovek i robijaš, pa je čak optuživan i da je potajni austrijski špijun.”[7]

Matoš iz Beograda odlazi 1897. godine i ponovo se vraća posle šest godina. Beograd je tada izmenjen. Režim Obrenovića je smaknut i do velikih promena dolazi i u književnom krugu. Naime, grupa intelektualaca i pisaca pokreće časopis Srpski književni glasnik, s namerom da sprovede krupne reforme u kulturnom životu Srbije. Tokom tog perioda rada u Srbiji, svojim temperamentom, okolnostima i stavovima u odnosu na književnost, dolazio je u česte sukobe sa autoritetima.

Pošto je u Srbiji naišao na Skerlićeve kritike, Matoš se u Hrvatsku vraća 1908. godine. Njegovom smrću, 1914. godine, završava se period hrvatske moderne – burni period u hrvatskom kulturnom životu.

 

Matoš je pisao povodom dela o piscu kao čoveku sa čijim se pogledima nije slagao. Zato je verovatno često bio u sukobu s Jovanom Skerlićem, s kojim nije imao ničega zajedničkog u interpretaciji književnog dela. Zato su njemu bliži kritičari poput srpskih: Nedić, Marko Car i Bogdan Popović, od hrvatskih Nehajev i Krinic, a od stranih: Sent-Bev i Lemetr, dok je Tena „nipodaštavao”. Pri ocenjivanju nekog dela polazio je od evropskih merila, a pred smrt, pišući o Kataliniću, govori da pored tih evropskih prihvata i domaća merila. U tome se ogleda još jedna njegova karakteristika – kontradiktornost.

 


[7] Eli Finci u knjizi: A. G. Matoš: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 319.

 

Antagonizam Matoš – Skerlić

Matoš u uvodu eseja o Jovanu Skerliću govori da je on, posle smrti Ljubomira Nedića, „najmoderniji i najuplivniji srpski kritičar”,[8] svojom plodnošću tipičan moderni srpski kritičar. Veoma je aktivan kao profesor, novinar, a po radinosti u Hrvatskoj premac mu je Milan Marjanović. Zamera Skerliću što se drži istog mišljenja već godinama, kao dogme, i što je isto tako razmišljao o duhu i svetu s dvadeset godina. Osvrće se na Skerlićevu kontradiktornu izjavu o Bogdanu Popoviću kojeg naziva osnivačem moderne kritike srpske, a isto to u knjizi Pisci i knjige govori o Ljubomiru Nediću. Osuđuje ga što „antidemokratu” Ćurčina i „snoba Dučića” hvali, jer su mu srodnici u listu, dok najduhovitijeg modernog Srbina – Nušića grdi jer laska instinktima hvaljene gomile. Govori da je prema Hrvatima ironičan. Književnike deli kao i političke stranke: na poštene i na nepoštene.

Matoš pravi paralelu Skerlić–Nedić, kojima je zajedničko da su obojica rezoneri i racionaliste, s tim što je Nedić „više logičar, glas manjine, on kudi”, dok je Skerlić „moralista, glas većine i hvali one koji to ne zaslužuju”. Nediću je bitan stil, njegova kultura je duboka i filozofska, po obrazovanosti je German, ali i kritikuje Nemce, dok je Skerliću bitna ideja, a ne stil, kultura mu je književna, a po obrazovanosti je Francuz i za njega je Sveto pismo sve što dolazi iz Francuske.

Na kraju govori o svom sukobu sa Skerlićem. Skerlić se svetio Matošu tako što nije dozvolio da ovaj radi u pozorištu kao muzikant, a pretio mu je i da će ga ubiti.

Skerlića je nazvao aždajom i demokratom koji „miriše po diktaturi”, demagogom i Francuzom bez „francuske lijepe koketerije”. Za Matoša on nije muzikalan, ali je zato pronašao da ima simpatičnih crta i jaku energiju. Milan Marjanović je za njega preterani moralist i izrazito novinarski duh, dok je Deksler tvrdoglavac i čovek sa silnom voljom, ali bez smisla za literaturu, pogotovu modernu. Matoš je često u svojim ogledima o drugim piscima pominjao Skerlića i njegov uticaj na srpsku književnost, obraćajući se, gotovo uvek, ironičnim tonom i podsmehom. U ogledu o Isidorinim Saputnicima, Matoš je rekao o Skerliću:

„Mada je dr Skerlić modernoj Srbiji zabranio plakati, Isidora je pesimista najcrnje boje poput Pandurovića i Disa.”[9]

 


[8] A. Matoš, „Jovan Skerlić”; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Beograd, 1952, str. 212.

[9] A. G. Matoš: „Ples riječi: Isidora Sekulićeva: Saputnici”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 224.

 

Matoš u eseju Srpski modernista nalazi da je Ćurčin imitirao „neke francuske lirske amatere i diletante sa aristokratskom atitidom.”[10] Navodi Skerlićev stav o ovim pesmama, štampanim u njegovom Srpskom književnom glasniku, koje predstavljaju „iskrenost misli i osećaja, originalnost izražavanja, smelost ideja”, a Ćurčina naziva pesnikom od vrednosti i budućnosti. Naravno i tu Matoš žali što se kao obično ne može složiti s njegovim sudom. Zapaža da Skerlić daleko tačnije prosuđuje prozu od stihova, jer ima više „inteligencije od ukusa”, te zaključuje da su njegove studije o pripovedačima uspelije od članaka o liricima, naročito modernim.

U eseju o Bogdanu Popoviću Matoš je rekao o Skerliću: „Odviše je doktrinaran, dogmatičan, a za takav delikatan posao traži se eklektik, jer je sam ukus najfinija vrsta eklektičnosti.”[11]

a.g.matos

Skerlić je napisao kratak izveštaj O rukopisu A. G. Matoša o M. Baresu. U njemu govori o Matoševoj opčinjenosti ovim romanopiscem, čiji romani predstavljaju za njega „psihološku povijest francuske misli”[12]. Neslaganje u stavovima između ova dva kritičara i ovde je neizostavno, te Skerlić navodi da za njega taj hvaljeni Bares predstavlja čoveka koji nikada nije znao šta hoće – anarhistu, surovog i hladnog egoistu. Veliki je protivnik nekih Baresovih ideja koje Matoš toliko poštuje. Smatra da Bares jeste pisac od vrednosti, čak se ne slaže s Matoševim mišljenjem da su njegovi pejzaži „rđavi”, naprotiv, oni su po njemu i „naročito hvaljeni”. Iz tih i sličnih razloga, Skerlić zaključuje da ovaj Matošev rad i nije za neku preporuku. Pišući izveštaj O rukopisu A.G. Matoša o M. Baresu, Skerlić je izjavio da je Matoš u sebi i u svome književnom radu uvek imao nečeg „bolesnog”.

O antagonizmu Matoš – Skerlić govori i Miroslav Egerić. Ova dva kritičara su, po njemu, otvarala večita pitanja o tome koja je briga jedina i prava: koja je brinula o naciji, ili ona koja je brinula o poeziji. Matoš je brinuo o autonomnosti poezije, a Skerlić o značaju socijalne literature. Skerlić nikada nije dopuštao taj komplikovan odnos pesnika prema životu i poeziji. Matoš je takav Skerlićev stav posmatrao kao „uznošenje brutalnosti nad kulturom”.

Gligorić u knjizi U vihoru navodi da je sukob Matoš–Skerlić bio neminovan, bez obzira na napade samostalaca iz Beograda. Matoš je zastupao aristokratski stav u umetnosti, a

 


[10] Ibidem, str.276.

[11] A. G. Matoš: „Srpska lirska antologija; Bogdan Popović: Antologija novije srpske lirike”; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 165.

[12] Jovan Skerlić, „O rukopisu A.G. Matoša o M. Baresu”; u knjizi: Pisci i knjige VI, Prosveta, Beograd, 1964, str. 404.

 

Skelić demokratski. Prvi se zalagao za nacionalni regionalizam, dok je drugi bio za jugoslovenski centralizam, što je podrazumevalo da Srbija ima vodeću ulogu. Matoš je u svom ogledu sam istakao tu razliku između njega i Skerlića. Rekao je da je njegov književni „protunožac” bio socijalista i realista, profesor književnosti dok je za sebe rekao da je nacionalista, nije realista, ali je zato boem. „Demokrat Skerlić” i „anarhoindividualist Matoš”, kako ih naziva V. Gligorić, antinomični su i u pogledu osnovnih koncepcija umetnosti. Matoš je u umetnosti uvažavao patriotsku, dok je Skerlić bio za moralističku tendenciju. Obojica su pod uticajem Baresovih ideja verovali u nacionalnu energiju, s tim što je Matoš bio „širokogrudiji, tolerantniji prema pesimizmu” i podržavao lartpurlartističku umetnost, koju je Skerlić „proskribovao”. Jednom prilikom usprotivio se Skerliću koji je rekao da su dela Bodlera, Verlena, Anri de Rinijera nešto šarlatansko, ružno i potpuno neplodno. Pišući esej o Skerlićevom delu Pisci i knjige, Matoš ističe da Skerlić nema razvijenog osećaja za stil. Zapaža da Skerlić u književnoj kritici pokazuje više inteligencije nego ukusa, više razumevanja za prozu nego za poeziju i više subjektivnosti nego individualnosti. Poredio je Skerlića i s Ljubomirom Nedićem. Zajedničko im je da su racionalisti, samo što je Nedić više logičar, dok je Skerlić moralista.

Gligorić ipak nalazi da se Matoš nije upuštao u idejnu raspravu sa Skerlićem:

„Živeo je u epohi onog romantizma koji je tragao za lepotom u začaranim dvorcima fundamentalnog doba. Zastupao je senke, fantome prošlosti protiv kretanja društva, protiv društvenog progresa. Nužno je morao upadati u idejnu zaostalost i diletantski impresionizam. Ono što je nadmoć kod njega, to je kritičarska suptilnost duha, intuicija, poetska inspiracija i finiji ukus. To je zapravo i bilo njegovo oružje u sukobu sa onako impozantnom snagom jedre, stabilne, lucidne i sadržajne kritike Jovana Skerlića.”[13]

 

Godina 1914. višestruko je značajna, ne samo kao godina početka Prvog svetskog rata, već i u jugoslovenskoj književnosti kao godina brojnih književnih smrti. Naime, u proleće, uoči rata umiru dva velika protivnika, Matoš i Skerlić, dva književna „protunošca”, kako reče prvi od njih, dva antipoda, toliko daleki jedan od drugog, toliko vezani jedan uz drugog; jedan lirik, drugi racionalist, jedan boem, drugi naučnik i po Frangešovim konstatacijama „u svemu

 


[13] Gligorić, nav. delo, str. 69.

 

različiti, u mnogome slični, oni umiru kao protivnici klonuli od silne borbe u kojoj kao da nije moglo biti pobjednika.”[14]

Sudovi A. G. Matoša i Jovana Skerlića o srpskim pesnicima, prozaicima i kritičarima

 

U uvodu teksta Srpska lirska antologija, A. G. Matoš rekao je da je u srpskoj književnosti davno sprovedeno „jedinstvo književnog jezika”, ali da nije „jedinstvo čitalaca”. Problem je što Srbi čitaju srpske, a Hrvati samo hrvatske knjige, a razlog tome jeste činjenica da je, kao i u mnogim periodima naše istorije, „knjiga služila politici”. Zato Matoš pozdravlja korak na koji se odlučila Matica hrvatska i objavila ovu knjigu značajnu kako za srpsku tako i za hrvatsku književnost. S tim u vezi, na početku svog teksta o istoj knjizi, Skerlić pominje odnos Srpske književne zadruge prema hrvatskim delima, kao i odnos Matice hrvatske prema delima iz srpske književnosti, te, takođe, hvali ovo izdanje antologije koje je obelodanila Matica hrvatska. U kritici Antologija novije srpske lirike Bogdana Popovića Skerlić hvali rad svog učitelja, koji je od svih pesnika, koji su stvarali nakon 1850. godine, izabrao one najvažnije. Uz to pozdravlja i njegovo čisto estetičko merilo, kojim se vodio prilikom odabira pesama. U ovoj antologiji nalazi da ima dosta ličnog, subjektivnog, urednikovog jer je sam Popović bio saradnik tim pesnicima.

Skerlić navodi Popovićevu podelu novijih liričara u tri grupe: Prvo doba – pesnici posle 1840. godine, liričari cvetne romantičarske škole, poput Radičevića, Jakšića, Zmaja i Kostića; Drugo doba – pesme posle 1880. godine, u kojim preovladava mašta, nervozno pesništvo (Dučića, Šantića, Rakića, Ilića) i Treće doba – posle 1900. godine, kojim dominiraju složenija osećanja, ironija, pesimizam (M. Ćurčin, Svetislav Stefanović, Stevan Luković, Danica Marković, Sima Pandurović, Veljko Petrović) pritom, Skerlić navodi i s koliko pesama su koji pesnici zastupljeni u ovoj „zbirci cveća novije srpske lirike”. Jakšić je vrlo uprošćen, a Zmaj je dosta zastupljen, iako, prema Skerliću, on ne zaslužuje toliko. Takođe, smatra da u Antologiji ne zaslužuju mesto Nikola Petrović – „primitivni versifiktor”, kao ni  pesma Unutrašnji dijalog Dušana Srezojevića, koji je „primer nepravilnog i mutnog stila”. Lavovski deo u zbirci dobio je Jovan Dučić sa svojih dvadeset osam pesama, a Vojislav Ilić je predstavljen kao najbolji versifikator cele srpske poezije. Zamerku ovoj antologiji Skerlić nalazi u tome što, poštujući estetski kriterijum, Popović zanemaruje istorijski razvoj

 


[14] Frangeš Ivo, Povijest hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1987.

 

srpske poezije, kao i razvoj pojedinih književnih pravaca i pesničkih škola. Ovu zbirku naziva i „umetničkom orkestracijom moderne poezije srpske”[15]. Izdvaja predgovor, koji ide uz knjigu kao jedan od najvažnijih dokumenata koje mi imamo o tadašnjoj „novoj poeziji”.

U svom tekstu Srpska lirska antologija Matoš se više bavio estetičkim efektima koje je Popović sproveo. On je za njega pravi artist, „kultom dobrog stila, slobodoumnošću i eklekticizmom”. Simpatičan mu je jer je i pored svog autoriteta poprilično skroman. Analizirao je i njegove rečenice koje su dugačke, te ga naziva „dugačkim misliocem”. On je za njega borac za čistotu velikog, visokog stila. Matoš u ovom ogledu hvali pisca Antologije zato što je više obuhvatio mlađu grupu srpskih liričara, jer su upravo savremeni srpski pesnici tadašnjoj publici bili manje poznati. Starija srpska lirika jeste poezija „više aktivnog”, dok je mlađa – „više kontemplativnog, ženskog karaktera”. Starijoj grupi pripadaju Jakšić i Zmaj, koji pevaju o ljubavi i domovini, kao i Ilić koji je „kontemplativni slikar”, dok mlađi tonu u sebe, pevaju samo za sebe. U mlađe ubraja i Dučića koji je „maglovit”, Rakić – „parnasovac”, Stefanović – „mistik u engleskom maniru”, Pandurović – „sasvim apstraktan i bezbojan”, a Ćurčin – „anarhista u formi”. Matoš zapaža jasan uticaj starije srpske lirike na hrvatsku. Tako nalazi da je Harambašić đak Jakšićev i Zmajev, a da Kranjčević ima vidljivog traga V. Ilića i Đ. Jakšića u svojoj tehnici. Navodeći Popovićeve glavne postulate po kojima pesma mora biti emotivna, jasna, cela lepa i ne sme imati pogrešaka, Matoš nalazi pregršt pesama nejasnih, a bez pogrešaka nema možda ni jedne. Naravno sve to je potkrepio primerima Dučićevih i Srezojevićevih pesama koje su za njega nejasne. Kao esteta, navodi da srpski i hrvatski pesnici ne traže savršene harmonije i pravilnosti ritma, ne rimuju se uvek po akcentu. Zmaj sriče pesma-usana, Dučić ima triput rimu, Ilić pako-polako. Naročitu pažnju usmerava na Rakićev sonet Napuštena crkva, koja je po njemu jedna od najboljih pesama u toj zbirci. Vojislav Ilić je u ritmu najmanje grešio, te ga A. G. Matoš smatra najboljim srpskim umetnikom stiha.

Pišući kritiku Srpska lirska antologija, Matoš za Popovića kaže da je više profesor nego kritičar, „oficijelni literarni cenzor” koji živi kao „fini boem” i svima se nameće svojom „gospodskom nametljivošću”. U ovom eseju poredi Popovića s njegovim velikim prijateljem, a Matoševim protunošcem, Jovanom Skerlićem, navodeći da je prvi „eklektik”, „čovek od ukusa”, a drugi – „dogmatičan, doktrinaran” i više ima smisla za prozu nego za stihove. Skerlić je smatrao svog učitelja tvorcem tadašnje književne kritike u srpskoj književnosti, koji

 


[15] Jovan Skerlić, „Antologija novije srpske lirike B. Popovića”; u knjizi: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 144.

 

je uticao na mlađe naraštaje kao urednik Srpskog književnog glasnika i koji je pisao novim, živopisnim i duhovitim stilom, kasnije nazvanim – beogradski stil.

Analizirajući Antologiju novije srpske lirike, oba kritičara, Matoš i Skerlić, poželeli su da pročitaju pesme Stevana V. Kaćanskog i Jovana Ilića. Skerlić navodi i Zmajevu satiričnu poeziju, seoske pesme Milete Jakšića i rodoljubive pesme Veljka Petrovića, koje još nedostaju ovoj zbirci. Dok bi Matoš voleo u njoj da pronađe i Šapčanina i Njegoša – kog naziva najreligioznijim lirikom i prvim srpskim pesnikom ode.

 

Analizirajući rad Ljubomira Nedića, Matoš i Skerlić pokazali su da cene ovog kritičara kao prvog modernog srpskog kritičara, koji je prvi uveo estetski princip u književnosti, koji kasnije preuzima i usavršava Bogdan Popović. Skerlić navodi da je Nediću zamerano zato što prilikom analize nekog pisca ne vodi računa o vremenu u kome je on živeo, a Matoš pominje da Nedić uporno odbacuje i biografsku metodu.

U svojoj književnoj studiji o Ljubomiru Nediću, Skerlić je rekao za ovog kritičara da je „smeo, iskren i slobodan duh”, koji zahteva slobodu u književnosti i osuđuje kritičare koji nisu hteli nikome da se zamere pa su bili i preterano ljubazni. Divi se njegovom stavu, toj smelosti da celom svetu baci rukavicu u lice i da se suprotstavi i autoritetima. Njegovu kontradiktornost nalazi u činjenici da se s jedne strane borio za slobodu duha i književnu individualnost, a s druge je bio veliki poklonik tradicije. Ne slaže se s Nedićevim zanemarivanjem biografskog elementa, prilikom proučavanja nekog pisca, kao ni s njegovim odbacivanjem istorijskog metoda u književnoj kritici. Pisac je za njega „krivac, a corpus delicti – književno delo”[16]. Portrete pisaca crta u kratkim potezima, a kod pisca najviše ceni iskrenost.

U tekstu Ljubomir Nedić: Noviji srpski pisci Matoš je rekao za njega da je politički konzervativac koji je otvoren i ima „autoritet naučnika iz škole nemačkih i engleskih psihologa”[17]. Kod Nedića, koji je u to vreme bio urednik Srpskog pregleda, privlačila ga je „markantna snaga kritičarske individualnosti”, njegova svojeglavost i iskrena, savesna i odvažna kritička reč, kao i činjenica da je pisao o svojoj nacionalnoj književnosti. Kao što je uočavao njegove prednosti, tako je i njegove slabosti – kritika mu je bila punija negativnih

 


[16] Skerlić, „Ljubomir Nedić (književna studija)”; u knjizi: Književne kritike, Rad, Beograd, 1986, str.57.

[17] Matoš, „Ljubomir Nedić: Noviji srpski pisci”, u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 125.

 

nego pozitivnih vrednosti, imao je više tolerancije za sebe nego za druge pisce i više ukusa za spoljašnju formu nego za suštinu pesničkog izraza.

Nedić ima neko „skeptično držanje” prema svemu što je novo, te Matoš zaključuje da njegova kritika ipak nije moderna. Ocenjujući njegovu sintaksu i jezik, Matoš govori da su njegove rečenice dugačke s glagolom na kraju kao rđav prevod s nemačkog, a jezik mu bogat tuđicama, naročito germanizmima. Stil Ljubomira Nedića identifikuje kao „monoton i bezbojni stil hladnog logičara”. Za njega je Nedić više ocenjivač jednog dela knjige, a ne kritičar, jer anališe knjigu samo s tom svrhom da piscu sudi. Posmatrajući dela srpskih pisaca, Nedić umesto njih vidi detalje koji su izabrani „po čudnovatim estetičkim principima”. Pošto kritičara definiše kao spoj estetičara, psihologa, sociologa, moraliste, Matoš zapaža da Nedić nije baš takav idealan kritičar, nego recenzent, jer budućnost ne čita recenzije, a ako ih čita, čita ih zbog stila, „pa ma one bile i rđave, kao Didroove”. On nema novih velikih misli, niti velikih slika. Nedić od pisca traži stil koji je jasan i iskren, prirodan i neizveštačen, a to je za Matoša – primitivan stil. Voli da se naruga piscima koje proučava, a ta njegova satira je više „žučljiva”, nego duhovita.

„On ne dostiže latinske lapidarnosti, Montenjove prostote i čistote Daničićeve”.

 

Oba kritičara ocenjivala su rad Milana Rakića. Matoš ga identifikuje kao bodlerovca srpske književnosti jer je „pjesnik pogreba i lješine”, „koncizan, artističan, egoističan pesimist”, kojem je bliža francuska književnost, te zato on predstavlja novinu u srpskoj književnosti. Po njegovom mišljenju, Rakićeve pesme nemaju ništa zajedničko s dotadašnjim stihovima srpskih pesnika:

„Ni traga idilskom, bezazlenom optimizmu B. Radičevića, Jovana Ilića, Kostićevom humoru ili retorici i patosu Đure Jakšića.”[18]

U tome se slaže i njegov protivnik – Jovan Skerlić, koji, na početku svog eseja o Rakiću, kaže da je svojim snažnim talentom „odskočio od bedne gomile rasplakanih stihotvoraca”[19]. Skerlić hvali Rakića kao đaka francuske škole, koji je uneo u srpsku književnost – jasnost, preciznost stila i odsustvo ukrasa. Njegov pesimizam opisuje kao „konstatovanje opšte bede ljudske i prolaznosti svega na svetu”. Rakićevu misao o čoveku kao slabom biću povezuje s Paskalovom rečenicom: „čovek je slaba trska, ali trska koja

 


[18] Matoš „Milan Rakić: Pesme”, u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 145.

[19] Jovan Skerlić: „Milan Rakić”; u knjizi: Književne kritike, Rad, Beograd, str. 185.

 

misli”. Skerlić proučava Rakićeve motive čovekove borbe, bede, smrti i patnje. U svom eseju pokazuje da gaji simpatije prema Rakiću. Čak i kada piše o njegovim nedostacima, kao na primer kada pominje Rakićevu nesavršenost u formi i preteran pesimizam, Skerlić se njemu izvinjava: „Rakić je pametan čovek i razumeće me da je ove redove diktiralo uvaženje njegova talenta, ljubav prema književnosti i čvrsto ubeđenje da naš naraštaj treba da ispuni čime trajnijim onih trideset godina javnoga rada koji mu predstoji”[20]. Ne slaže se s njegovom pesimističnom poezijom, koju stvara pod velikim uticajem Lekont de Lila, jer smatra da je to neplodna vrsta poezije. Ne voli takav negativan pogled na svet. On želi da čuje neke reči nade, vere i ljubavi prema životu, ne reči razočaranih i napaćenih ljudi, nego srećnih i voljenih. Skerlić hvali njegovu zbirku Nove pesme, iz koje je proizišla cela jedna pesnička škola. Kod Rakića je refleksija jača od osećanja. U Skerlićevim i Matoševim analizama ima i kontradiktornosti. Dok Matoš pronalazi da Rakićeva rima i ritam nisu isti, Skerlić kod Rakića otkriva „konciznost izraza, pravilnost rime i harmoničnost”.

 

U svom tekstu iz 1909. godine – Jedna književna zaraza Skerlić govori o knjizi Sime Pandurovića Posmrtne počasti, kao knjizi koja utiče na duševni život i književna shvatanja mladih. On tu kritikuje pesimizam mladih pesnika. Pandurović je za njega „pesimist, smrtno žalostan”, „čovek dozlaboga rđavih živaca”. Njegov život je iz „dekadentske poezije truleži”. Njemu je Pandurovićeva poezija „troma parafraza Bodlera i njegovih Cvetova zla[21]. Najviše je kritikovao pesmu Posmrtne počasti. U njoj nalazi veliku paradoksalnost. Naime, ovu pesmu, koja je za njega „pesma odricanja svega i nemara prema svemu”, peva mlad čovek koji treba da pokaže optimizam i volju za životom, a ne tugu i ništavilo.             Skerlić piše o Panduroviću kao o književnoj zarazi, koja uništava optimizam mladih i navodi ih na crne misli, pomračenje uma koje vodi samo u ludilo. On ne shvata njegov negativan stav prema životu i svetu i stavlja mu to kao najveću zamerku, ali sve vreme ne osporavajući talenat koji ovaj pisac itekako ima. Skerlić ga čak i pravda, jer smatra da se on samo, kao i većina mladih, vodio mišlju da sve što je novo u isti mah je i moderno. Ipak, izabrao je pogrešan pravac u koji će da uloži taj svoj talenat. Zato je ovim tekstom hteo da ustane protiv te književne zaraze, koja je „prethodno prešla Zapad i koja sada i kod nas kosi žrtve”[22].

 


[20] Skerlić, nav. delo, str. 190.

[21] Jovan Skerlić: „Jedna književna zaraza”, Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 60

[22] Skerlić, nav. delo, str. 66.

 

Povodom nove zbirke Dani i noći, Skerlić je bio mnogo blaži prema Panduroviću. Izjavio je da je od Posmrtnih počasti do Dana i noći, Pandurović napredovao i da se pokazao kao zreliji duh i bolji pisac. Bolnički pesimizam, dekadentska bravada, paradoks, sve je to prešlo u visoka osećanja. Skerlić pozdravlja što pesnik u novoj zbirci postaje vedriji u duhu i jasniji u poeziji. To je svakako navelo ovog kritičara i istoričara književnosti, koji se dosta zamerio ovom autoru, da napiše nekoliko iskrenih redova o Pandurovićevoj poeziji, koja mu više nije onako dekadentska, poezija truleži. Naprotiv, ova nova zbirka predstavlja „knjigu melanholije života, s jakom ličnom notom originalnog pesnika”, u kojoj se pevaju „večite i proste istine ljudskog srca”[23]. Još u tekstu Jedna književna zaraza nalazi kao glavni pesnikov adut – njegov talenat. Dakle, nije ga tu samo kritikovao. Našao je da Pandurović ima originalnih, intimnih i jakih osećanja, koje nismo nalazili kod ranijih naših pesnika. Uočava da ima veoma lepih stihova, čak i celih lepih pesama, koji su jasni, čisti i tečni. Smatra da je kod njega talenat bio jači od književne mode i spisateljskog snobizma.

Poredeći poeziju Sime Pandurovića s Disovim Utopljenim dušama, u kritici iz 1911. godine – Lažni modernizam u srpskoj književnosti, Skerlić navodi da pored sveg bolesnog i čudnjačkog u njoj, u odnosu na Disovu – ona je razumna i čista. Pandurović je za njega tu vesnik poezije truleži, ali Dis kao sledbenik dovodi tu poeziju do kraja. Sličnost njihovu nalazi u osnovnom nadahnuću, motivima, osećanju, čak i rečniku, a razlike u činjenici da Pandurović ima talenta, a da Disu to svakako nedostaje. Čuvena je Skerlićeva rečenica kojom je definisao ovu poeziju kao „poeziju grozničavih snova i mesečarstva”, kao „atmosferu otrovnih i perverznih Cvetova zla Šarla Bodlera, jezivih halucinacija Edgara Poa”, „poeziju grobara koji je čitao knjige”[24].

Zbog ovako grubih i oštrih reči, mnogi kritičari stali su u odbranu ove poezije. Prvi od njih bio je Matoš. Ogled Lirika Sime Pandurovića Matoš je pisao kao polemički odgovor Jovanu Skerliću, koji je oštro kritikovao Pandurovićev pesimizam. Matoš staje u odbranu novom talasu – pesimizmu – koji je nekima dekadentan, a po njemu predstavlja literarnu renesansu – preporod. U svom tekstu Matoš navodi da Skerlić nema razumevanja za taj abnormalan, nezdrav i nemoralan pesimizam, kako ga sam naziva. On koristi priliku da zameri Skerliću i što je imao petlje reći da su dela Bodlera, Verlena, Ibzena, Ničea, Anri de Rinijea nešto „šarlatansko, ružno i potpuno neplodno”. Veličajući Pandurovića, Matoš

 


[23] Skerlić, nav. delo, str. 68.

[24] Jovan Skerlić: „Lažni modernizam u srpskoj književnosti (Dis: Utopljene duše)”; u knjizi: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str.71.

 

prkosno naziva Rakića i Dučića, koje je Skerlić podržavao – francuskim modernističkim imitatorima. Postavio je dobar paralelizam između modernog lirika i Sime Pandurovića. Moderan lirik teži lapidarnosti u izrazu, dok Pandurović peva više u duhu stare lirike – voli dugačak dramski oblik monologa i zato je on čisti refleksivni lirik. S druge strane, analizirajući njegovu poeziju, identifikuje ovog pesnika kao pravog romantika jer je suviše subjektivan. Novica Petković napisao je Uvod u proučavanje Pandurovićeve poetike, povodom stogodišnjice od izlaska Pandurovićevih Posmrtnih počasti, u kome je zabeležio da posle Skerlićeve kritike o Simi Panduroviću kao književnoj zarazi i protiv pesimizma, svi su zaboravili da pišu o njegovoj poetici, što jasno govori o Skerlićevom jakom uticaju na srpsku književnost s početka XX. veka.

 

Kada je pročitao Isidorine Saputnike, Matošu su izgledale neverovatne emocije koje zrače iz ove ženske knjige. U svojoj kritici o njoj, on iznosi svoje refleksije o ženskoj lepoti i smatra da nema ružnih žena, jer za njega su ružne samo one koje to žele, a pamet kod žene za njega je prava privlačnost i lepota. U ovoj knjizi ženski princip dobrote jeste „na koljenima, pred vrlo brutalnim načelom muške snage”.[25] Posmatrajući Isidorin rad, Matoš otkriva i neke činjenice o ženama – da je njima ljubav sreća, da su one plačljive. „Žena ne laže i neće da zna kako lažu pjesnici i žene kao priroda”[26]. Dakle, one su iskrenije. Za njega žene imaju mnogo više društvenog smisla, mnogo su socijalnije:

„One su našle temelj onoj finoj društvenoj kulturi koja se i kod nas može dobiti ulaženjem ženskog nježnog i skladnog elementa u naše surove društvene radove, kafanskih i bircuskih divljaka.”[27]

Obrazlažući dalje, Matoš kaže da žene imaju više ukusa i osećanja za humor, „svako svoje zadovoljstvo plaćaju mnogo skuplje od nas, rađaju čovjeka, dijete slučaja, u užesnim mukama, i noseći za nove usjeve i živote mnogo veću odgovornost od nas.” Isidora Sekulić je krasan primer za finu kulturu, iskrenost, čistotu, ponos i spartanski patriotizam srpske savremene mlađe ženske generacije. Matoševa prva pomisao o radu Isidore Sekulić jeste da se iza nje krije „muškarac rafinovane, ženske osećajnosti što nas mistifikuje ženskim pseudonimom.”[28] Na

 


[25] A. G. Matoš: „Ples riječi (Isidora Sekulićeva: Saputnici)”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 232

[26] Ibidem.

[27] Matoš, nav. delo, str.222.

[28] Ibidem.

 

početku svog eseja Ples riječi nalazi se moto koji opisuje Isidorinu veštinu izlaganja: Dijalektika graciozna i opasna. Nakon pročitanih Saputnika, autor se uverio da je to zaista ženska knjiga, koju je mogla napisati samo žena koja dobro poznaje sebe i svoj dar. Isidora je kao reprezetant književnički našla svoju novu reč: Zaziđivanje.

„To je odluka da se netražena djevojka, usjedelica, izmiruje sa sudbinom vestalke. Ta zazidanost ima poseban stil, stil tančine i nijanse, jer što je duša zazidanija i samotnija, to je osjetljivija i za svaku sitnicu otvorenija.”[29]

Na kraju eseja tu zazidanost poredi sa sudbinom mlade Gojkovice u narodnoj pesmi Zidanje Skadra. Saputnici je za njega „knjiga ženskog ćeretanja”. On je tu poredi sa Isidorom Dankan – plesačicom koja je u to vreme bila popularna i osvajala umetnički svet svojom ekscentričnom igrom. Verovatno je otuda i Matoš nazvao svoj esej Ples riječi, za čiji naslov je Velibor Gligorić rekao da je „bizaran”, a koji spaja dve Isidore i dve tako različite, a opet tako bliske umetnosti – umetnost reči i umetnost plesa i igre. Ipak Matoš veliča Sekulićevu kao ženu koja slobodno i nekonvencionalno ispoveda svoje zanose i snove, što je, složićemo se, za taj period veoma pohvalno i neuobičajeno. Budući da Matoš od pisaca najviše zahteva čistotu i savršen, kako stil, tako i jezik, za stil Isidore Sekulić kaže da „nije koncizan”, a da joj je jezik „aljkav”. Istina je da će Isidora i kasnije imati problema sa svojim nesavršenim jezikom, na koji joj je ukazao upravo Matoš:

„Stil igle i povjesma, stil nerva i končića, pun neočekivanih detalja, stil mikroskopa i oštrog, kritičnog, ženskog nervoznog oka, ples riječi kao ženskih mušica i kaprisa. Tim stilom ništa postaje nešto: praznine nema za osjetljivost živaca, koji vide mikrobe i osjećaju atome bolova i radosti. Taj stil predstavlja novost u srpskoj književnosti, ali je svuda jednak i ne menja se promenom sadržine. Pati od manirizma.[30]

 

Skerlić, kao i Matoš, analizira zajedničke osobine žena-pisaca, te navodi da su to subjektivizam, lični i intimni ton u književnosti. Vreme s početka dvadesetog veka opisuje kao period eksplozije ženske iskrenosti. Izjavio je da zajednička mana žena-pisaca jeste da one isključivo govore o sebi i da „ne mogu da izađu iz sebe”[31]. Upravo je to i njegova najveća zamerka ovim iskrenim rečima Isidore Sekulić – preterana okrenutost sebi. Neizostavan je i

 


[29] Ibidem, str. 223.

[30]Ibidem, str. 225.

[31] Skerlić, „Dve ženske knjige – Isidora Sekulić: Saputnici, Milica Janković: Ispovesti”; u knjizi: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 291.

 

podatak koji on navodi, a u vezi je s vremenom nastanka njenih Saputnika. Naime, knjiga je objavljena 1913. godine, za vreme Prvog balkanskog rata,[32] u vreme patnje i stradanja celog naroda. To je period kada se nazirao početak novog – Drugog balkanskog rata – kada su ljude obuzimali: strah, strepnja od novih krvavih borbi i želja za očuvanjem sopstvene egzistencije. Shodno prilikama, Skerlić je od Isidore očekivao i takva osećanja. Ona u svojoj prozi jeste iskrena, jeste emotivna, ali ne opisuje tu kolektivnu bol, koju Skerlić od nje očekuje. Ona piše o sebi. Čuven je deo iz Skerlićeve kritike u kom opisuje kako je u vozu čitao ovu knjigu, u kojoj na sedamnaest strana Isidora opisuje svoju glavobolju, i kako ga je taj podatak zamarao, ma koliko cenio njenu iskrenost. Povodom objavljivanja Saputnika rekao je da su oni „vrlo lična i subjektivna knjiga, a ne moralna autobiografija”. Prednost Sekulićeve jeste u tome što može da analizira sebe, da daje detaljne psihološke analize stanja svoje svesti. Ipak, to je jedna od stavki u kojima ona preteruje jer je u celoj knjizi izražen egoizam, zbog kog knjiga postepeno gubi pažnju čitaoca.

„Njena načitanost i intelekt postaju njen teret”, izjavio je Skerlić. Isidora je sama rekla: „Kulturni čovek je pun straha, zato za nj ne postoji neposredni život”. Zaključuje da je Isidorin rad najbolje posmatrati u fragmentima.

 

Poznato je da je Matoš u srpskoj prestonici započeo svoj feljtonistički, esejistički i kritičarski rad. Međutim, upravo zbog objavljivanja jedne nepovoljne kritike o romanu Janka Veselinovića, početkom 1898. godine napušta Beograd. Tom kritikom o romanu Hajduk Stanko, izazvao je negativnu reakciju srpskih kulturnih krugova. Naime, ovaj roman nazvao je „karikaturom Jadnika”, a njegovog autora „plagijatorom Igoa”, čiji svet je neobičan i nema realističnih elemenata. Uticaj velikog Igoa u ovom romanu prepoznaje samo dužinom svog psihološkog crtanja. Pogrešio je i izjavom da Veselinović u istorijskom romanu neće steći lovorika, jer je upravo Hajduk Stanko jedna od naših najčitanijih proznih knjiga. Ovo delo naziva travestijom Ajvanha, a veruje i da je dijalog u romanu „suvišan”, jer ne karakterizuje i nije deo radnje. Smatra da je Veselinović tako obiman roman postigao upravo „beskrajnim”, „užasnim”, „grozovitim” dijalozima. Uz niz negativnih komentara, Matoš daje veoma lošu sliku o ovom, toliko očekivanom romantičarsko-istorijskom romanu, koji će kasnije obeležiti srpsku književnost s kraja XIX i početka XX veka. Izjavio je: „Hajduk Stanko je zaplivao u vode

 


[32] U maju 1913. godine završio se Prvi, a već u junu iste godine počeo je Drugi balkanski rat.

 

strave i užasa, ali svako pažljiviji može u toj silom fantastičnoj simfoniji i bez mikrofonografa da osjeti lažne zvukove.”[33]

Pored Matoša, Jovan Skerlić je takođe pisao o Hajduk Stanku u svojim studijama o Janku Veselinoviću, te je istakao da je ovaj istorijski roman iz doba prvoga ustanka rđavo prošao kod književne kritike svoga vremena, ali da ga je zato šira narodna publika srdačno primila. On hvali da u njemu pisac duboko oseća tragičnu veličinu perioda o kome piše, priča o snazi i junaštvu, ali isto tako nalazi i da ton nije uvek na visini događaja i da ima izlišnih epizoda. Za razliku od Matoša koji kudi, Skerlić hvali da je ovaj roman dobro komponovan, da je Veselinović dobro predstavio epopeju ustanka u njenim raznim izgledima, vešto opisujući ne samo hajduke i bojeve, već i izgled sela uoči i za vreme ustanka. Suprotno od njegovog stava, Matoš navodi da je Veselinović upravo u priči sa sela neprirodan, da je to jedna od najslabijih Veselinovićevih knjiga, a uzrok po njemu ne leži toliko u autoru, koliko u prilikama, aludirajući na autora Seljačke bune, Avgusta Šenou, koji je u to vreme objavio svoj istorijski roman i s kojim autor Hajduk Stanka deli istu tematiku, optimizam i sličan stil. Matoš opet ponavlja činjenicu da je Hajduk Stanko, uz srećnije prilike svog autora, mogao dosegnuti onu umetničku visinu na kojoj su Šenoini istorijski romani.

Dok je Skerliću autor Hajduk Stanka „snažno osetio poetsku lepotu onoga vremena” i dao dobar „narodni i istorijski roman”, Matoš je zamerio Veselinoviću što nije bolje proučio pisanu istoriju i predanje iz doba o kome piše da bi mogao „zaroniti u duh ondašnjih Srba i Turaka”. Paralelu pravi sa Floberom koji studira sto sedam dela da bi napisao trideset stranica o poljoprivredi u Buvaru i Pekišeu. Skerlić ističe da je upravo Veselinović više no ijedan naš seoski pripovedač poznavao seljačku dušu. Poredi Veselinovića i Lazarevića kao dobre seoske pripovedače, s tim što smatra da je Lazarević seoski život znao samo po sećanju, dok je Veselinović živeo takvim životom. Njegove slike sela su „proste, tople i nežne”, a njegove pripovetke „svojom lepom prostotom i narodskom naracijom čine tek prelaz između narodne i umetničke pripovetke.”[34] Matoš iznosi negativan stav i kada je u pitanju Jankovo portretisanje likova, koje i nije baš tako verno, što je donekle potvrdio i Skerlić izjavom da u ovom romanu ima vrlo slabe psihologije.

 


[33] A. G. Matoš: Janko M. Veselinović: Hajduk Stanko; Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, str. 107.

[34] Jovan Skerlić, Pisci i knjige III, Janko Veselinović (književna studija), Prosveta, Beograd, 1964, str. 149.

 

Po povratku iz emigracije u Zagreb Matoš je pisao o Lazi Lazareviću. Tom prilikom naziva ga „roditeljem srpskog modernog pričanja”, koji ima „sve vrline novijih i najnovijih pripovedača”. On je „pjesnik suze, najveći pjesnik suze u našoj jednojezičnoj književnosti.”[35] U Lazarevićevoj prozi Matoš je pronašao liriku i tretirao ga više kao pesnika zbog patrijarhalnog, porodičnog idealizma, optimizma, elegijskog odnosa prema životu koji iščezava. Skerlić Lazarevića naziva idealističkom prirodom, modernizovanim romantičarem i piscem srca koji je za srca pisao. Kao pristalica biografskog metoda proučavanja književnosti, Skerlić smatra da je upravo taj metod bitan i u proučavanju Lazarevićevih pripovedaka. Uočava da je nekoliko Lazarevićevih pripovedaka autobiografskog karaktera. Slikao je događaje koje je video, ljude koje je poznavao, a često je kao junaka svojih pripovedaka slikao sebe. On je pisac koji je svrstavan u realiste, ali je zapravo bio veliki sentimetalac. Umeo je dobro da analizira sebe i poput Zole – mrzeo je taj virus romantizma koji je krio. Skerlića kod Lazarevića buni taj njegov moralni dogmatizam i duhovna pasivnost. Povezuje čvrste patrijarhalne principe koje opisuje Lazarević sa Stankovićevim Mitketom, žrtvom surove patrijarhalne tiranije. Stanković je ustao protiv tog „tvrdog dušeubilačkog moralnog apsolutizma”, tog teškog i strašnog robovanja moralnim dogmama i našao „plahe i bolne reči protesta” za slobodan život jedinke koja hoće da živi i cveta. Lazarević verno opisuje porodični život, kućni konzervatizam ali je zato po njemu i nepravedan prema novom pokolenju.

Za Matoša Lazarević je „epski lirik”, „pesnik utehe”, jer mu pripovedanje služi za čisto lirski efekat. On je sentimentalan, elegičan i optimističan lirik, „lirik obiteljskog života”. Njegove pripovetke su „svježe”, „tako brekču sokom i životom”, „teku kao vino iz punog burenceta”. Oduševljavaju ga Lazarevićevi opisi, koji zbog „plastičnosti, vjernosti i lapidarnosti” predstavljaju „maksimum realističke umjetnosti”. Njegovi opisi sela su vanredno živi. Posebno mu se dopala pripovetka Sve će to narod pozlatiti, jer predstavlja jauk protiv rata, protiv brutalne sile i daje sliku tragike pojedinca u ratu. U njegovim pripovetkama sve se okreće oko familijarnog života i njegovih problema. Kao najbolji primer navodi pripovetku Prvi put s ocem na jutrenje, u kojoj imamo stradanje porodice čiji je uzrok očeva strast – kockanje. Daje opis Švabice i Školske ikone kao spor između starog i novog kolena, potom Vetra koji simbolizuje mračnu, iznenadnu tragiku sudbine, dok je u Verteru Lazarević „karikirao sebe”.

 


[35] A. G. Matoš: Laza K. Lazarević; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 138.

 

Skerlić ima malo drugačiji pristup delima Laze Lazarevića. Smatra da je on idealizovao srpsko selo i varoš i da mu je to glavna zamerka – njegove pripovetke ne predstavljaju iskreni realizam, a njegov optimizam izgleda naivan. „Kada čitate Lazarevićeve pripovetke, vas nešto stalno opominje na melodrame i poučne povesti: srećan slučaj ili duševni preokret okreće stvar na bolje, grešnici se popravljaju ili kazne, dobrodetelj se nagrađuje, i sve se svršava ne može biti bolje.”[36]

Skerliću je Lazarević bio stilist, čemu je dosta doprinelo njegovo obrazovanje. Dijalog je kod njega lak, prirodan, gladak i tečan, govor – realističan, pravi seljački, poput Janka Veselinovića, a ljude i događaje predstavlja skladno i dramski. Matošu su seljački dijalozi izvrsni, karakteristični, bez banalnosti i suvišeg balasta današnjih seoskih pripovedača. U Lazarevićevom pripovedačkom radu Matoš nalazi turgenjevske metafore, a stil mu je „sinteza između pričanja i stila ruskog.”[37] U eseju Laza K. Lazarević govori da je jezik ovog pripovedača „bistar”. Matoš ne osporava Lazarevićevo pripovedačko umeće, jer ume pripovedati „kao slabo ko”. „Drugi se znoje, rade, anališu, pišu, dok ovaj priča od srca srcu.”[38]

Matoš prednost daje Lazarevićevoj iskrenosti, a kao pesnika patrijarhalnog, pravoslavnog srpstva poredi ga s hrvatskim Botičem i Tordincom. „Lazarević je dakle postao pjesnik snagom svojih familijskih simpatija i otud jednoličnost njegovih glavnih emocija.”[39] Međutim, neprihvatljivo je Matoševo mišljenje da je Lazarević nevešt u psihološkoj analizi, pogotovu u pripovetkama u kojima je strani dojam najjači. Njemu se ne sviđa metafora kojom slika duševno stanje svojih junaka, posebno u Verteru, nalazeći da su za duševne nijanse potrebne piscu istančanije metode. Isto tako Matoš je grub kada kaže da su njegove figure „dozlaboga rđave”. Velibor Gligorić otkriva da se na Matoševoj kritičkoj impresiji o Lazarevićevoj pripoveci vide osobine njegove kritike – nema sistema u izlaganju kritičkih pogleda i opservacija, on „glasno misli, glasno ispoveda svoje utiske” i njegova misao povlači drugu. „Kritika mu je subjektivna, nadahnuta, iskrena. U njoj su momenti velikog nadahnuća kada mu kritički duh zablista, prodirući s nekoliko reči u srce umetničkog dela i osobine, odlike i slabosti pisca.”[40] Kao i u drugim kritikama, tako je i u analizi Lazarevićevog dela prilazio prvenstveno

 


[36] Jovan Skerlić, Pisci i knjige III, Pripovetke Laze K. Lazarevića, Prosveta, Beograd, 1964, str. 149.

[37] A. G. Matoš: Laza K. Lazarević; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 138.

[38] A. G. Matoš, Laza K. Lazarević; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 141.

[39] A. G. Matoš: Laza K. Lazarević; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 140.

[40] Gligorić, nav. delo, str. 59.

 

rukovodeći se estetskim merilima. Tako je nalazio i ono što je neotesano u stilu, slici i reči. Osvrćući se na Matoševu kritiku o Lazareviću, Velibor Gligorić je rekao:

„Matoševa književna kritika kao ova ostaviće uvek utisak da su esej u malome. Imaće sve osobine i vrline eseja.”[41]

 

Prilikom analize dela Stevana Sremca, oba kritičara su se složila da ovaj vrstan pisac verno opisuje život srednje i siromašne klase. Njegovi živi opisi sredine, likova, kao i kolokvijalni govor, prednosti su koje izdvajaju Sremca od drugih seoskih pripovedača. Matoš se u svojim kritikama više vodio ličnim osećanjima, unoseći neke elemente iz piščevog privatnog života, jer je bio njegov veliki prijatelj. Obojica su bili veliki boemi i susretali su se u beogradskim kafanama. Za razliku od Matoša, Skerlić je u svojim kritikama bio isuviše distanciran i trudio se da bude objektivan. Matoš Sremca poredi s Gogoljem, tvrdeći da je on i veći detaljist od svog ruskog pandana, dok ga Skerlić poredi s Jakovom Ignjatovićem. U eseju o Sremcu Matoš uočava da ovaj pripovedač ima poseban odnos prema prošlosti i sadašnjosti – prošlost posmatra oduševljeno, dok ga sadašnjost „ljuti i nasmijava”.

U eseju Stevan Sremac Matoš je zapisao o ovom velikom srpskom pripovedaču da je dobar humorist, ali da nije tako veliki satirik poput Flobera, Svifta i Juvenala, koji su mizantropi. On je pesnik srednje klase koji ima prirodan dar za normalnost, za juste miliem i za Horacijevu zlatnu sredinu, poput drugih srpskih pripovedača, pritom misli na Janka Veselinovića i Lazu Lazarevića. Velibor Gligorić uočava da je Matoš, kritikom o Limunaciji na selu, načeo otkrivanje bitnih svojstava Sremčeve proze. To će dovršiti s mnogo više uspeha u nekrologu povodom Sremčeve smrti. On smatra da Sremčeva književna reputacija datira tek od Ivkove slave, jer se najbolje knjige stvaraju često kao ljudi: „ne baš ozbiljno”. Svoju prvu recenziju Matoš je napisao upravo povodom ovog Sremčevog dela. U poplavi grošćanskih romana i knjiga Matoš ističe ovaj roman kao „lijepu sliku minulog lijepog starog vremena”. Nalazi da je ovo knjiga zdravog humora u kojoj pisac daje verne slike svojih likova.

U svom stilu, Matoš navodi i njene mane. Tako ističe scenu između Ivka i predsednika, koja je dosadna i kvari efekat, a razgovori gostiju su suvišni i dosadni. Sremac za njega nije neki slikar pejzaža, tako da hrvatski čitalac koji ne poznaje dobro naše krajeve, ne bi pogodio gde se događa radnja Zone Zamfirove. Kao slikar, Sremac se najviše odlikuje u

 


[41] Ibidem.

 

portretu, karikaturi i žanru. Uočava i nezaobilazni niški dijalekat, koji je Sremac majstorski pogodio. U eseju posvećenom romanu Limunacija na selu Matoš je oštriji u odnosu na prethodni. Po njemu je sam naslov dela tajnovit i taman, iako izgleda sjajan i ima trostruko značenje.[42] Uočio je paralelizam između Sremčeve Limunacije i Gogoljevih Mrtvih duša. Sličnost je u opisima likova, kao i slici sela, s tim što je Sremac još detaljniji od Gogolja, iako mu je „način opisivanja umnogome identičan”. Sremac je podražavao i Gogoljevu tehniku po kojoj je pisac jednim potezom i psiholog i slikar i humorista.

Skerlić govori da je Sremčev svet srednja i sirotna klasa. On ne osporava Sremčev realizam, koji daje utisak stvarnog života, samo što je on taj život video „jednostrano”. Skerlić nalazi da neke njegove pripovetke mogu da nasmeju i zabave, ali da, kada se pročitaju sve, daju utisak „niskog i prljavog života”. Analizirajući Sremčeva dela poput Pop Ćire i pop Spire, Zone Zamfirove, uočava da su njegovi opisi tako živi. Zamera mu da je nevešt kompozitor, jer romani Pop Ćira i pop Spira i Ivkova slava imaju loš završetak. Kao pristalica racionalizma i ideja Svetozara Markovića, koji vrednost dela meri prema „količini života koju ono sadrži”,[43] Skerlić otkriva da se Sremčeva vrednost krije u tipovima i živim opisima ličnosti, opisima sredine, kao i u realističnim dijalozima. Pošto se dugo bavio proučavanjem rada Jakova Ignjatovića, nalazi i zajedničke crte između ovog vrsnog romanopisca i Sremca upravo u tim slikama živopisne sredine, s tim što Ignjatovićevo delo krije neku dubinu, dok je Sremčevo – „rad po površini, bez dubine i zamašaja”[44].

 

Prilikom boravka u Srbiji Matoš se zbližio s Borom Stankovićem. Smatrao ga je za najjačeg pripovedača Srbije koji poseduje „neobičnu, sasvim novu i konvencionalnu snagu za prikazivanje odbačenih, pregaženih duša beskrajnim slovenskim milosrđem.”[45] Gligorić je izjavio da je Matoš obavestio hrvatske čitaoce o romanu Nečista krv i da je imao i želju da napiše o Stankoviću opširniju studiju, no, nažalost, u tome nije uspeo.

Skerlić je za Nečistu krv izjavio da je roman velike vrednosti, koji pokazuje snažan talenat Borisava Stankovića. Skerlić lepo uočava njegove vrednosti, jasno analizira tematiku dela, likove i probleme kojima se pisac bavi. Tako nalazi da u ovoj knjizi ima „vanredno

 


[42] Prvo značenje je verbalno, drugo – „vještačko i kratko svijetlo, sjaj kojim je Sreta htio usrećiti Prudelja”, a treće – „prolazno političko pijanstvo na selu”.

[43] Skerlić: „Uništenje estetike i demokratizacija umetnosti”; u knjizi Pisci i knjige IV, Prosveta, Beograd, 1964.

[44] Skerlić, „Stevan Sremac”, u knjizi: Pisci i knjige VI, Prosveta, Beograd, 1964, str. 145.

[45] Velibor Gligorić, „U vihoru”, Nolit, Beograd, 1975, str. 64.

 

reljefnih tipova”[46]. Skerlić u svojim tekstovima o nekom delu često izdvaja bitne delove romana, koji su na njega ostavili najjači utisak, te tako u ovom romanu izdvaja tragičnu scenu kada efendi-Mita ubeđuje kćerku da se uda za gazda-Markova sina. Drugi deo romana, koji počinje od svadbe, za njega predstavlja nakalemljeni deo, koji slabi opšti utisak i zapaža da kod Stankovića upravo forma nije na visini sadržine.

 

Pišući književnu kritiku, Matoš je imao svoje simpatije i antipatije. Pored Jovana Skerlića, Jovan Dučić spada u drugu grupu, baš neomiljenih pisaca. Velibor Gligorić nalazi da ta antipatija polazi od velike averzije boemske sredine srpskih pisaca prema Dučićevom karijerizmu. Zapaža da je refleksivnost slaba strana Dučićeve poezije, da su mu patriotske pesme retorične zbog siromašnih ideja. Na početku svog eseja o Jovanu Dučiću, Matoš iznosi sud Jovana Skerlića po kome je Dučić najbolji liričar u našoj književnosti. Na Skerlićev stav o Dučećevom talentu koji se odlikuje „suptilnošću”, „staranjem o realističkoj, tačnoj pojedinosti”[47], s dobrim opisima i intenzivnom ljubavi, Matoš odgovara da Dučić realista nije bio nikada i da je na tačnu sliku detalja mogao naići samo „slijepac”. Autor tvrdi da se Dučićeva slika stalno ponavlja, te da ima samo dve slike, vrlo „općenite i konvencionalne” – sliku jeseni ili noći pored mora i sliku sobe, enterijera „vrlo banalnog i snopovskog.”[48]

Matoš i Skerlić nagoveštavaju paralelizam između Dučića i Vojislava Ilića. Skerlić ga opisuje kao „revnosnog vojislavista”, koji se vremenom udaljio od učiteljevog uticaja i počeo da stvara modernu poeziju, dok ga Matoš naziva „Vojislavljevim imitatorom” jer je koristio njegov „akademski pejzaž koji ogoljuje”, izraz koji je u duhu Ilića. Ipak, on je za Matoša „apstraktniji” od Ilića. Skerlić piše o snažnom Ilićevom uticaju na početak Dučićevog književnog stvaranja, i taj prvi period njegovog stvaranja opisuje rečima: „elegantna forma, osećanje mere, melodičnost stiha”[49]. Kasnije odbacuje te „okove vojislavizma” i upoznaje francusku književnost. Hvali ga kao izvrsnog simbolistu, koji poseduje sve vrednosti ovog pokreta, ali koji pokazuje i njegove mane poput – „nedostatka ličnog, čovečanskog osećanja”. Dučić je za Matoša samo đak Vojislava Ilića, „predstavnik zapada, ukusa i forme”. Zato smatra da je Dučić u Srbiji popularan, a u Hrvatskoj zbog takve poetike, „o bjelim vilama i crnim vitezovima”, nije.

 


[46] Skerlić: „Nečista krv”, u knjizi: Pisci i knjige VI, Prosveta, Beograd, 1964, str. 166.

[47] A. G. Matoš: „Jovan Dučić”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 152.

[48] Ibidem, str. 153.

[49] Skerlić, „Srpski pesnik Jovan Dučić”, u knjizi: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 34.

 

Oba kritičara ovom pesniku zameraju nedostatak inventivnosti. Skerlić zamera što se u nekim njegovim pesmama oseća inspiracija iz knjiga, primećuje se neiskrenost i literatura, dok u drugim – koje nisu „više reminiscencije” – oseća se nešto „neposredno, duboko”.[50] Skerlić je izjavio za njega da je više pesnik opisa nego pesnik ideja. U tome se potpuno slaže s Matošem, koji isto zapaža da kod Dučića nedostaju nove ideje i novi motivi, te veruje da su njegove pesme „monotone varijacije iste teme u kojima je sve isto, samo malo drugačije.”[51]. On stih „kljuka” bezbojnim rečima da ispuni praznine, epiteti se odlikuju „siromaštvom i vulgarnošću”, a stil mu je „anemičan”. Matoš analizira i njegove motive, te govori o „besmislenim ružama na prozoru”, „lokvama na vodi, na morskoj površini” kao i o „antičkim motivima spevanim u srednjovekovnim tercinama”. Skerlić, koji je gajio veće simpatije prema Dučiću, izjavio je da je ovom pesniku bitnija forma, nego sadržaj, više je deskriptivan nego intelektualan. Njegovi opisi prirode su obilni u pesmama i tako karakteristični za celu njegovu poeziju. Pored nekih osnovnih karakteristika Dučića-pesnika koje su naveli: vojislavista, deskriptivan pesnik, nedostatak inventivnosti, ovi kritičari ga prozivaju i pesnikom magle. U njegovim pesmama ima nečeg nejasnog, nedorečenog, skrivenog. Zato Matoš Dučića naziva pesnikom „magle, zime i noći”, koga zanosi poezija simbolista i dekadenata. Skerlić je rekao da osnovni ton cele Dučićeve poezije ima nečega „maglovitog, mutnog, dalekog” i povezuje je s poezijom Pola Verlena, koja sadrži tu „maglovitu nejasnost”. Skerlić ističe da su samo dobar opis i intenzivna ljubav jedine dobre strane Dučićeve poezije. On ga naziva najvećim majstorom u savremenoj srpskoj poeziji.

 

            Milan Ćurčin je štampao svoje stihove u Srpskom književnom glasniku, o čemu govori i Matoš u svojoj kritici naslovljenoj Srpski modernista. Pišući esej Milan Ćurčin: Pesme, 1906. godine, Skerlić je za njega rekao da ima talenat i originalnost. Matoš je pozitivno ocenio kvalitet Ćurčinove poezije i razvijen osećaj za prirodu, ali mu zamera da je „njemački đak, geteovac”, jer je Geteu „priroda najpre misao, simbol, a onda tek čovjek”[52]. U njegovim ljubavnim pesmama uočava Hajnea, on je za njega „moralan ničeovac”, a „geteovac filozofijom”. Podseća ga na Đuru Jakšića svojom „tehnikom dramske, sonorne rime”. Iako je ovu kritiku o njemu nazvao Srpski modernista, Matoš smatra da Ćurčin nije najbolji

 


[50] Jovan Skerlić: „Jovan Dučić: Pjesme”, u knjizi: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 34.

[51] A. G. Matoš: „Jovan Dučić”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 152.

[52] A. G. Matoš: „Srpski modernista (M. Ćurčin: Pesme)”; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 277.

 

modernista, jer to mesto pripada Simi Panduroviću. U toj crtici navodi da se srpski modernizam ispoljava tek u lirici i nije nimalo demokratski. Uz to navodi da kod Ćurčina naslovi ne odgovaraju često sadržaju. Zamera mu na rimi – koja je često nepravilna, jer smatra da samo reči sa akcentom na istom slogu mogu pravilno da se sriču.

Govoreći o Ćurčinovom stilu, Matoš nalazi da je konfuzan, jer je konfuzan stil najbolje sredstvo za sugestiju zagonetnih, duševnih stanja. Za razliku od njega, Skerliću je Ćurčin pesnik od urednosti i budućnosti:

„Ta iskrenost misli i osećanja, ta originalnost izražavanja, smelost ideja i mlado i oholo preziranje starih formi i konkretizacija, to je ono što se dopada u poeziji Ćurčinovoj.”[53].

Iskrenost, koju Skerlić uočava kod Ćurčina isto kao i kod Sremca, Matošu nije ni malo interesantna i estetična, već je puka doskočica:

„Otkuda, molim lijepo zna gospodin Skerlić da li je Ćurčin iskren ili neiskren? Ko je još delio pisce na iskrene i neiskrene? Jovan Skerlić je – nije fajde – moralista, jamačno iskren moralista, kao što je i iskren demokrat, pa me začuđava kako se ne spotaknu o surov antidemokratizam nekih stihova.”[54]

Kritička saglasja i nesaglasja A. G. Matoša i Jovana Skerlića

Analizirajući različite pesnike, pisce i kritičare različitih perioda i pravaca, neke bliske prijatelje, saradnike i učitelje, Matoš i Skerlić vodili su se suprotnim metodama rada. U svojim ogledima, pored nekih sličnih konstatacija (o iskrenosti i emocionalnosti Danice Marković i Isidore Sekulić, Nedićevom odbacivanju biografskog metoda, Sremčevom vernom prikazu života, Dučićevoj maglovitoj poeziji), imaju i dosta različitih (Skerlić je bio oštriji prema Isidori Sekulić i njenoj preteranoj iskrenosti; Skerlić je podržavao Rakića i Dučića, dok ih je Matoš nazivao francuskim imitatorima; Pandurovićevu pesimističku poeziju Skerlić naziva književnom zarazom, dok je Matoš smatra literarnom renesansom itd.).

Oprečne stavove imali su i prema liku i delu Branislava Nušića. Matoš je u analizama bio više subjektivan, šaljiv, pokazao je svoj dar karikaturiste, dok je Skerlić dao suvu kritiku, pomalo oštru prema ovom našem velikom humoristi.


[53] Skerlić, „Milan Ćurčin: Pesme”, Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964, str. 134.

[54] A. G. Matoš, ibidem.

 

Skerlić u ogledu Humor i satira Branislava Nušića naziva ovog humoristu čovekom od duha, našim najboljim vodviljistom. Njegova glavna mana jeste gubitak inspiracije za šaljive priče, humor mu postaje sve više „usiljen” i sklon je čestim ponavljanjima motiva, pa i čestim pozajmicama. Skerlić izdvaja neke predmete koje Nušić često ismeva: novčane zavode, menice, proteste, izvršitelje, penzionere, tašte i žene.

Dok Matoš veliča Nušićev humor, Skerlić osporava Nušićev talenat, te smatra da nije nikako za višu moralnu i društvenu satiru. Za Skerlića Nušić ne predstavlja individualnog pisca, koji svojim idejama ide ispred svoga vremena.

Pišući o Nušiću, Matoš se vodio više subjektivnim analizama, jer je on još jedan od njegovih velikih prijatelja koje je stekao dolaskom u Beograd. Njega ceni kao dramskog pisca i komediografa. U Listiću o feljtonu govori o Nušićevom talentu za humor. Budući da je komičan talenat najređi, upravo taj njegov talenat je i najdragoceniji za našu književnost. Matoš se osvrće na Aristotela, Kvintilijana, Cicerona, Voltera koji su davno pisali o smehu i smešnome. Interesantna je Stendalova definicija smeha kao „nenadano osećanje superiornosti”. S tim u vezi navodi i Bergsonovu teoriju po kojoj on komičnost svodi na „automatičnost života” i tvrdi da se smejemo „kad nam se osoba doima kao predmet”. U svim tim teorijama komičnost se posmatra kao psihološki fenomen, a Matoš navodi i estetičku stranu – „smiješno je sve što ne odgovara idealu, što nije savršeno”.

Tu izjavljuje: „Naše karikirano vrijeme je vrijeme karikature, a naš improvizovani, nagli moderni život je rapidni feljton.”[55]

Analizirajući Nušićev rad, Skerlić i Matoš ipak se slažu u jednom – on nije feljtonista u punom smislu te reči jer on ne može pisati o svemu i svačemu u svim tonovima, naučno, pesnički, ozbiljno, šaljivo o ozbiljnostima, a ozbiljno o komičnostima. Skerlić krivi Nušića da svoj talenat zloupotrebljava, sam sebe degradira i da je primer industrijalizacije naše književnosti. Takođe, prema Matoševom mišljenju on ne deluje na čitaoca svim sugestijama pera. Njegovi feljtoni su „parafrazirani vicevi” i time ga podseća na Marka Tvena.

Matoš je uočio paralelizam između Sremčevog i Nušićevog jezika. Nušić poput Sremca koristi jezik kakav se govori – svakodnevni, narodski jezik beogradske čaršije, pomalo preterujući vulgarnim efektima, naročito u „pogeačenim germanizmima”.

O prijatelju Branislavu Nušiću, Matoš je još rekao:

 


[55] A. G. Matoš: „Listić o feljtonu (Predgovor Pričama B. Nušića)”; Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Beograd, 1952, str. 183.

 

„Raspikuća duhom i kesom, nebrižljiv, strašan i lijen i strašno marljiv, duhovit…čavrljalo kao Atenjani i moderni Parižani, kojima je i fizički sličan. Njegova glava i struk slični su glavi i stasu Pjera Lotia. On nije šaljivčina zanatom, već rođenjem i temperamentom.”[56]

 

Matoš i Skerlić imali su slične konstatacije o pesnikinji Danici Marković. Cene njenu iskrenost i emocionalnost koje su prožete zbirkom Trenuci i za koje je potrebna hrabrost da bi se mogle izreći. Matoš je naziva najboljom srpskom pesnikinjom. Obojica zameraju što tadašnja kritika malo pažnje posvećuje ženama-piscima, jer samo one znaju da pišu tim „intimnim, poverljivim, toplim i ležernim tonom”[57].

Na početku svog teksta o Danici Marković, Skerlić govori o predrasudama koje ljudi imaju kada prilaze nekim knjigama, naročito onim koje su pisale žene. Analizirajući Trenutke Danice Marković, Matoš je rekao da je to knjiga ljubavi i da može poslužiti kao „dokument za psihologiju moderne Srpkinje”. Za nju kaže da je „senzitivna, impulsivna srpska orhideja”[58] .

Poezija Danice Marković Skerlića podseća na monotona cvetna polja Vojislava Ilića, u kojoj ima nečeg neobičnog. Budući da u naslovima pesama stoje značajni datumi iz njenog života, zaključuje da su to stvarno „trenuci jednog uznemirenog i neveselog života”[59]. Skerlić ceni u njenim stihovima tu žensku iskrenost, nežnost i ranjivost, koju ona pokazuje. Matoš u Trenucima Danice Marković isto veruje da, iako predstavlja knjigu „rđave spoljašnje tehnike”, ima zanimljivu lirsku osobinu – ona je iskrena. Smatra da je ovo originalna, lična i svoja knjiga, kakve se ne javljaju svaki dan.

U poeziji Danice Marković Matoš otkriva modnu poeziju, koja dolazi iz Pariza, koja je srpska samo jezikom, a pritom je i „konvencionalna, elegantna, nije personalna niti originalna.”[60] U Trenucima Danice Marković izdvaja pesmu Marcia funebre (Mrtvački marš), kao jednu od najlepših i najsugestivnijih srpskih „umjetnih” pesama. U njoj se vidi i ceo talenat ove vrsne pesnikinje. Ona impresionira melodijom intimnih i tragičnih tonova. Suština te nove poezije jeste eminentno muzikalna.

 


[56] Nav. delo.str. 184.

[57] Matoš, „Trenuci Danice Marković”, u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Beograd, 1952, str. 292.

[58] Ibidem.

[59] Skerlić, „Danica Marković:Trenuci”, Pisci i knjige VI, Prosveta, Beograd, 1964, str. 163.

[60] A. G. Matoš: „Trenuci Danice Marković”; u knjizi: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952, str. 292.

 

„U modnoj srpskoj lirici uzalud ćete tražiti čovjeka. U Trenucima Danice Marković naći ćete ženu. Nesrećnu, vrlo nesrećnu ženu.”[61]

 

Zaključak

 

Skerlić nije za pesimizam, negativan stav, tugu, plač (Rakića, Pandurovića), maglovitu i nejasnu poeziju (Dučića), on ceni život, nadu koja živi u svakom čoveku i iskrenost (Ćurčina, Isidore Sekulić, Danice Marković). Cenio je i žene-pisce (Danicu Marković, Milicu Janković, Isidoru Sekulić) kojih je bilo malo u srpskoj književnosti, ali koje su unosile nešto novo, nežno, svojstveno njima. One su prikazale svet viđen iz ženskog oka, koji nije svetao, ali koji nosi zrak nade u bolje sutra. One unose lični ton, emocije, iskrenost, ali Skerlić smatra da u tome i preteruju, jer deluju ponekad i suviše egoistično. Otkrio je da žene-pisci imaju više osećaja za humor od muških pisaca. Humor i satiru cenio je i kod Branislava Nušića, ali nedostatak ideja i motiva za svoje satirične tekstove, vremenom je dovelo da njegov humor bude „usiljen” i veoma neprirodan. Još jedna Skerlićeva bitna karakteristika kao kritičara književnosti jeste težnja za slobodom (poput Ljubomira Nedića i Bogdana Popovića). Cenio je i racionalizam u književnosti, živopisne opise, seosku pripovetku, romane Stevana Sremca, Jakova Ignjatovića, Bore Stankovića, kao i stavove Svetozara Markovića, po kome je književnost „ispit socijalne i nacionalne odgovornosti”[62] i koji je smatrao da je doba „oduševljenja i poezije” prošlo i da je nastalo doba „hladnoga razuma i suve nauke”[63].

Jovan Deretić ja za Skerlića rekao da je raskinuo s Nedićevom i Popovićevom formalnoestetičkom kritikom i s njihovom orijentacijom na unutrašnji pristup delu. Skerlić je više od njih i više od bilo kojeg drugog našeg kritičara, pre i posle njega, učinio na proučavanju i kritičkom vrednovanju srpske književnosti. Bogdan Popović u eseju Jovan Skerlić kao književni kritičar rekao je za njega da je čovek od pravilnog suda, sa zrelim ukusom, a da mu je kritika više opisna. Vrednovao je često stil. Popović uočava da su Skerliću nedostajala tehnička znanja – suviše je uprošćavao stvari, bio je ličan, a uočava i akribičnost.

 


[61] Matoš, nav. delo, str. 293.

[62] Miroslav Egerić, „Marković i Skerlić o književnosti” u knjizi: Srećna ruka, Dnevnik, Novi Sad, 1994, str.

[63] Skerlić, „Uništenje estetike i demokratizacija umetnosti”, u knjizi: Pisci i knjige IV, str. 20.

 

Za razliku od Skerlića, Matoš je protiv preteranog ispoljavanja zapadništva i francuštine (Dučića i Rakića), protiv bogaćenja jezika tuđicama, naročito germanizmima (Nedića, Sremca, Skerlića, Ćurčina), protiv siromašnog rečnika (Dučića) i nedostatka inventivnosti (Nušića, Dučića, Sremca). On zahteva čistotu i savršen stil i jezik. Zato zamera nekima na „aljkavom jeziku” (Isidori Sekulić) i ne voli dugačke rečenice (Bogdana Popovića i Ljubomira Nedića). Umeo je da uoči vrednosti nekih pisaca koji su bili tek na početku književnog stvaranja, čak i da ih prikaže kao nosioce novih književnih pravaca u našoj književnosti (Dučića kao simbolistu), da ukaže na neke greške, koje će ih i kasnije pratiti (Isidori Sekulić – njen jezik i stil). Kao zastupnik esteticizma u umetnosti, Matoš se borio za lepotu kao znamenje, za čistotu u jeziku i za lep stil (u tome podržavao Popovića i Nedića). Stoga je stalno usavršavao i svoj stil.

Kritika mu je prilično subjektivna i iskrena, ponekad skače s teme na temu, trudi se da prodre u srž nekog dela, da prikaže odlike, ali i slabosti nekoga pisca. Često je davao lepe portrete ličnosti o kojima je pisao (Nušića, Sremca[64], Kranjčevića, Isidore Sekulić[65] i drugih). Kao čelist i veliki poklonik umetnosti, često je tražio muziku u nečijim tekstovima.[66] Zbog nemelodičnosti i loše stilizacije, zaključuje da naši lirici i nisu baš muzikalni (poput Dučića za

 


[64] „Bijaše visok, zdrav, lijep čovjek, bez felera, stvoren da živi najmanje još dvadeset do dvadeset pet godina. Rumen, rano sijed, sijerih očiju, brkat, duguljastih obraza, pravilnog, malo zavijenog nosa, krupnih obrva, visokog bijelog čela. U govoru je vrskao; imao je poteži jezik. Krupan glas, sitni koraci. Tip starog garsona, inteligentnog bećara. Samo gologlav, u onoj bujnoj, kao griva slobodnoj kosi, izdavaše se na prvi pogled artist i intelektualac…” [A. G. Matoš: „Stevan Sremac”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 171].

[65] Iako Matoš Isidoru Sekulić fizički nikada nije video, on ima njenu sliku u glavi i daje svoj imaginarni opis: Za Isidoru Sekulić nikad ne čuh niti je vidjeh, pa ipak mi je pred očima, i varam li se, to bolje: mala, mršava, blijeda, pametna, neudata, živi u ultraprovinciji, među hiperpalančanima kolosalnom snagom intenzivnog unutrašnjeg života, revoltiranog već protiv prirodnog reda i poretka.” [A. G. Matoš: „Ples riječi (Isidora Sekulićeva: Saputnici)”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 223].

 [66] Često je navodio i neke termine karakteristične samo za muzičke kompozicije, poput oznaka za jačinu tona koje je vešto koristio prilikom opisivanja. Tako, analizirajući stanje u srpskoj literaturi, u kojoj nova estetika ne priznaje lepotu kao cilj, već kao sredstvo, navodi i podatak da je odmah pri pojavi Svetozara Markovića „moćno kolo srpske lirike prešlo iz fortisima u plašljivi pijanisimo.”

 

 

 

kog kaže: „nemajući sluha nema osjećanja za klasičnu muziku i za stil u plastičnoj umjetnosti”[67]). Pokazao je dobar osećaj za vrednosti srpske i hrvatske književne baštine. Tode Čolak je za njega izjavio:

„Matoš predstavlja najkompleksniju i najcelovitiju književnu ličnost naše novije literature.”[68]

Milan Bogdanović u eseju Stari i novi[69] rekao je o kritičarima da su bili vaspitači književnika, vođe i učitelji. Tako su i Matoš i Skerlić uneli novine u književnost i imali svoje sledbenike, koji su nastavljali njihove započete ideje. Matoš je pokretač impresionističke kritike, koga su sledili mnogi pisci, takozvani matoševci, koji su nastavili njegov postupak i koji su potekli iz njegove kabanice. Frangeš pominje neke hrvatske pisce koji nastavljaju da pišu u matoševskom maniru: Ulderiko Dandini, koji je nastojao slediti Matoša u pisanju isprekidanim, zabreklim rečenicama, potom Miroslav Krleža, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, kojem je Matoš bio uzor i kao kritičar, jer je isto kao učitelj napadao najvrednije oko sebe. Takođe, Skerlić je imao svoj uticaj kao urednik Srpskog književnog glasnika – tadašnjeg književnog regulatora. Njegov učenik bio je Branko Lazarević koji je kasnije stvarao više pod uticajem impresionističke kritike.

Za Matoša je kritika bila u svom najvišem obliku – savršeno poznavanje čoveka. Smatrao je da kod nas ima onoliko književnih kritika koliko ima i nauka i uverenja. Modernu kritiku nazvao je estetičkom, subjektivnom i impresionističkom – kojoj je i sam pripadao. Naime, za njega je kritičar bio impresionist umetnosti, kao što je umetnik – impresionist života. Skerlić je kritiku delio na dogmatičku i impresionističku. Dogmatičarima je kritika – nauka o ocenjivanju, klasifikovanju i objašnjavanju dela, a impresionistima – samo umetnost kojom se služimo da uživamo u knjigama. Prema Matoševim rečima za Skerlića je kritičar „portretista i slikar koji analizira tuđe duše”. Živeći u isto vreme, te analizirajući iste književne i društvene pojave, Matoš i Skerlić ostavili su dubok trag u južnoslovenskoj književnosti. Ponekad sličnih, a češće oprečnih stavova, ova dva književna protunošca imala su veliki uticaj na književnu i društvenu svest tadašnjeg perioda.

LITERATURA:

 


[67] A. G. Matoš: „Jovan Dučić”; u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965, str. 149.

[68] Ibidem.

[69] „Milan Bogdanović: Stari i Novi”; u knjizi: Todor Manojlović: Novi književni sajam, Zrenjanin, 1997.

 

a)

 

Matoš, Antun Gustav: Eseji, urednik Jovan Hristić, Nolit, Beograd, 1965.

Matoš, Antun Gustav: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952.

Matoš, Antun Gustav: Izabrana dela, Izdavačko preduzeće RAD, Beograd, 1976.

Skerlić, Jovan: Pisci i knjige III, Prosveta, Beograd, 1964.

Skerlić, Jovan: Pisci i knjige IV, Prosveta, Beograd, 1964.

Skerlić, Jovan: Pisci i knjige V, Prosveta, Beograd, 1964.

Skerlić, Jovan: Pisci i knjige VI, Prosveta, Beograd, 1964.

Skerlić, Jovan: Književne kritike, Rad, Beograd, str. 185.

 

b)

 

Bogdanović, Milan: Stari i Novi; u knjizi: Todor Manojlović: Novi književni sajam, Zrenjanin, 1997.

Gligorić, Velibor: U vihoru, Nolit, Beograd, 1975.

Deretić, Jovan: Kratka istorija srpske književnosti, Novi Sad, Adresa, 2007.

Egerić, Miroslav: Srećna ruka, ogledi o srpskim pesnicima i kritičarima, Dnevnik, Novi Sad, 1994.

Lončar, Mate: predgovor knjizi A. G. Matoš, Izabrana dela, Izdavačko preduzeće RAD, Beograd, 1976.

Peić, Branko: Matoš – tragika i smisao neprilagođenosti (Preludij u čitanje Matoševih eseja), u knjizi: Eseji, Nolit, Beograd, 1965.

Petković, Novica: Doprinos Milana Rakića razvoju modernog srpskog stiha; u knjizi: Poezija u ogledalu kritike, Novi Sad, Matica srpska, 2007.

Petković, Novica:Uvod u proučavanje Pandurovićeve poetike; u knjizi: Poezija u ogledalu kritike, Novi Sad, Matica srpska, 2007

Finci, Eli: predgovor u knjizi: A. G. Matoš: Eseji i feljtoni o srpskim piscima, Prosveta, Beograd, 1952.

Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1987.

Čolak, Tode: Ka piscu i delu, izabrani portreti, rasprave i eseji iz novije hrvatske književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1978.

Šicel, Miroslav: Pregled novije hrvatske književnosti, Zagreb, 1979.
Antun Gustav Matos and Jovan Skerlic

Summary

In the work are presented the two great personalities, two major critics of the early 20th century, and their similar and different views on social phenomena and personalities of her time. Polarization between Skerlic and Matos is based not only in the critical evaluations of literary phenomena, but also in the way of life, work, behavior and political action. Skerlic criticis of scientific disciplines, while Matos – art creations. Access to the work of these two great literary antipodes is based on a combination of biographical and interpretive methods.

Comments (4)

Tags: , , , , , ,

Gust splet laži

Posted on 30 June 2013 by heroji

Ratomir Damjanović

Gust splet laži

 

„Savremenom čoveku koji zaboravlja koliko je bedan u poređenju sa onim što može da bude čovek, odričem pravo da budućnost i prošlost meri sopstvenom merom.”

Česlav Miloš

1.

Pisac i kritičar na ovim prostorima dele sudbinu dosuđenu literaturi male zemlje i njenog jezika, čiji je prodor na svetsko tržište knjige ograničen, što – u krajnjem slučaju – znači da se nalaze u svojevrsnom getu. To, s druge strane, podrazumeva i materijalnu obezvređenost, a ona, opet, diktira i uslovljava logiku koju određuje filozofija književnog junaka po imenu Pansa (stomak). Pisac, kao i svaki umetnik, ma gde bio, i ma čijoj literaturi pripadao, a pogotovo ovde, uvek i na Rosinantu i na Sivcu, u stalnom je sudaru sa stvarnošću, sklon padanju u blato. Taj pad, međutim, ne treba tražiti u simbolici Don Kihotovog juriša na vetrenjače, nego u jednom drugom poglavlju u kome Servantesov junak svojim protivnicima govori: „Nemojte sa mnom slatke reči, znam ja vas, bagro lažljiva.” I tu poruku bismo mogli uputiti na mnogo adresa, naročito onima koji literarno smeće – domaće ili strano – recenziraju i nagrađuju, popularišu i afirmišu, doprinoseći stvaranju i utvrđivanju lažne književne slike i lažnih vrednosti. To je nevolja s kojom pisac malog jezika, osuđen – s nadom da je to privremeno – na lokalne domete, mora da računa, beznadežno zatvoren u planetarnoj pećini. Terminološku odrednicu „mali jezik”, pritom, ne treba uzeti olako, imajući u vidu fenomen smanjivanja i nestajanja jezika malobrojnih naroda, bez obzira na njihovu tradiciju i duboke duhovne korene, pod pritiskom i besomučnim širenjem jezika mnogobrojnijih, jačih, moćnijih, bogatijih, agresivnijih, tehničko-tehnološki naprednijih. Njegov status u savremenom svetu određuju, da se poslužimo homerskom mrežom nevolja, jednooki kiklop Polifem na jednoj, i zemaljski silnik Antinoj na drugoj strani – kao paradigme moći, snage i vlasti. Antički Polifem, onaj koji je „samotan vežbo se u zlu”, u ovoj paraboli simbol je globalne moći, planetarni žderač. Njegova mračna špilja u savremenom svetu postaje virtuelna pećina u kojoj ti planetarni žderači nemaju prepreka ni kada su jezik, kultura i umetnost u pitanju, s ciljem da se zadovolje sopstvena glad, sopstveni apetit. Antinoje je lokalni silnik, koji „Itakom plodnom i cvetnom u duši je želeo svojoj vladati sam”, i sve čini koliko sa stanovišta obesnog tiranina, toliko i zbog koristoljublja i pljačke pred „ugodljivim narodom”, stavljajući na svoj jelovnik i ljude od pera. Podsetimo se priče. Kiklop u špilji proždire jednog po jednog Odisejevog druga i očekuje da oni prihvate njegovu logiku da je to što čini u redu, da je u pitanju samo prirodan sled događaja i logična posledica u datim okolnostima. Trebalo bi da budu srećni i zahvalni što nisu sada u čeljustima, nego što će doći na red kasnije. Odiseja – „Nika” – nagradiće tako što će ga pojesti, ali poslednjeg. Svako suprotstavljanje toj „filozofiji” poretka stvari vodi ka tome da budu ranije pojedeni. Nije malo onih koji se nadaju da će, prihvatajući, krotko, takvu logiku, ipak naći utočište, makar u Kiklopovom toplom izmetu. Ili neku kosku sa Antinojeve trpeze. Ko god ne boluje od prevelike amnezije, prepoznaće u naših poslednjih petnaest godina i Polifema i Antinoja i shvatiti da se prema toj i takvoj podeli formiraju mehanizmi vrednovanja, krugovi zainteresovanih, a u okviru njih – ili u vezi s njima – drugi krugovi, čitav niz prstenova. U takvom sistemu vrednosti, književno delo je u drugom planu. Ako pisac i dobije – zasluženo – neko priznanje, ne odlučuje o tome vrednost njegove knjige, ili ne bar samo vrednost knjige, nego njegov rejting kod rejtingovanih i raznim interesovanjima povezanih arbitara u književnom poretku. Književni kritičar, u toj prstenastoj hijerarhiji, takođe je u zavisnom položaju, pogotovu ako je njegovo teorijsko znanje, prepoznavanje i razumevanje književnog dela i književnih tokova problematično. Domanović takve naziva književnim štetočinama. Naravno, bilo kakvo generalisanje nije opravdano. Uvek je bilo, i ima, onih koji znaju, koji u sferi estetskog procenjivanja književnosti imaju pouzdane kriterijume, i onih priučenih, ili pak učenih, ali koji, jednostavno, ne mogu da vide dublje. Među prvima jesu, uglavnom, oni koji su držali do svoje autonomnosti i digniteta, iako se i među takvima javljaju i oni koji „znaju znanje”. Za druge možemo reći da bi ih valjalo ignorisati, kada ta pojava ne bi bila tako raširena i dubokog korena.

Mihajlo_Djuric

Iz obimne lektire o književnoj kritici, i kritici kritike, izdvojićemo – našeg – Radoja Domanovića, pisca koji je ratovao sa svima i zbog te nepomirljivosti stradao. Tvorac „Stradije” video je pisce i kritičare kao deo istog ešalona. Dok je samo mali broj pisaca izdvojio kao „videlo u tami naše zemlje”, većinu je izložio podsmehu, upotrebljavajući imena iz zoologije.

„Kod nas vrlo dobro uspevaju književni glodari, koji žive po raznim fondovima i hrane se većim i manjim honorarima. Lenjivaca ima dosta veliki broj, ali im ponajbolje godi klima Akademije nauka i Velike škole, plode se vrlo brzo…” Takođe: „…debelokočari, literarni preživari… kreštalice, sovuljage, vrane i druge književne štetočine imaju povoljne uslove za razvitak…”

„Ovde se mogu ubrojati mnogi kritičari, koji pasu kradom u stranim književnim livadama, pa tu hranu posle preživaju u kakvoj hladovini državne službe, i nađubravaju razne naše listove đubretom što se zove kritika, književni prikaz, itd. I ova se fela vrlo brzo plodi i razvija u našim krajevima.”

Razlikujući ozbiljne kritičare i kritičare šarlatane, Domanović zapaža kako: „…ozbiljnih kritičara imamo, ali samo po imenima, koja se, i sam ne znam zašto, slave i pismeno i usmeno, ali ne po delima…”

„Niko ne beše u stanju da stvori ozbiljnu književnu kritiku, jaku i moćnu, koja bi razjurila sa tog polja sve moguće šarlatane i neznalice, već su, preko očekivanja, čudnim slučajem, šarlatani i neznalice odjurili spremne i darovite.”

Za Domanovića, književni kritičari jesu, to nalazimo u knjizi „Govor poezije” Vojislava Đurića, šarlatani „umni invalidi, koji su propali na svima ostalim poljima književnog rada”. On iznosi i danas zanimljiv sud da se oni rađaju „iz oskudice materijalne” i da pišu „bez ikakva znanja, raumevanja i veze” i „po jednom vekovnom šablonu”, „prosto naprosto prepričaju delo”, a „lično prijateljstvo, ili mržnja najobičnije su pokretači ovom ili onom prikazu”. I još jedna, čini se, veoma aktualna opaska, odsustvo navike da „se uvek gledaju dela, a ne pisci”. Najzad, pisac ukazuje i na štetan uticaj koji kritika ima na čitalačku publiku, koju takođe ne štedi, a javno mnjenje, prema njegovom mišljenju, jeste „najveći grešnik”, od koga „gore rđe nema na svetu”. Ono je „trulo i pokvareno”, i iz takvog se duha rađa „kritika koja podstiče proste čitaoce u njihovom neznanju, a rđave pisce da ne klonu.”

Pogledamo li pažljivije, videćemo da je tvorac „Stradije” uočio i povukao sve glavne linije kritičkog invaliditeta, od kojih boluje i današnja kritika. Domanović ne propušta da kaže ni to da je za kritiku „potrebno isto toliko dara kao i za pisanje pripovedaka”, i tom se stavu nema šta dodati, osim da kritika jeste, kao i prozno ili poetsko delo, pre svega individualni čin, pa bi bilo kakvo uopštavanje dalo ne samo površnu sliku, nego bi dovelo do ogrešenja o neke kritičare koji su u vremenima sklonim uopštavanjima i izopštavanjima svojim književnim znanjem i svojim moralnim dignitetom ostavljali čist trag iza sebe. Upravo danas, u procesu privatizacije kritike, kada je ona umnogome postala roba koja utiče na plasman druge robe, književnog dela, na njegov put do čitaoca, kada je, dakle, moralna pozicija kritičara stavljena pred iskušenje, a znanje usmereno na određeni cilj, valjalo bi govoriti više o kritičarima, pojedinačno, a manje o kritici uopšte. Međutim, skidanje maske s lica kritike kao dugogodišnje književne obmane, demaskiranje kritike jednog doba, i literature tog doba, ponovno vrednovanje onoga što je vrednovano, ocenjivano i nagrađivano pod ideološkim ključem, neophodno je i nije dovoljno osloniti se samo na vreme kao jedinog sudiju. Pogotovo zbog pokušaja da se sve „vrednosti” tog vremena cementiraju kao osobenost epohe.

Stari sistem formirao je umetničke autoritete, znajući njihovu upotrebnu vrednost. Novo vreme ih obezličuje. Odlika i jednog i drugog jeste iznuđivanje pristanka stvaraoca, tako što će ga privoleti da ćuti ili da u nekoj otvorenijoj ili skrivenijoj formi sarađuje. U vreme jednopartijskog društva, taj pristanak zasnivao se na strahu od izopštavanja i kazne. Pritom, ideološku oligarhiju manje je interesovalo umetničko delo, a više umetnik sam, jer je preko njega mogla da utiče i na njegovo stvaralaštvo. Na ono što će napisati i ono što neće napisati. Ništa nije bilo nezavisno od političkih tokova koji su bili skloni da značajno umetničko delo izbrišu i prećute. Intelektualna roba imala je cenu i mogla se prodati. Pisac je uvek bio, na neki način, ucenjen svojim delom, i mogućnošću da za sebe obezbedi bolje mesto. Danas je stvar do krajnosti ogoljena. Na potpunoj margini, bez autoriteta i uticaja, pod opštom dominacijom politike, intelektualci i umetnici jednostavno su izvedeni na tržište, a tržište pragmatično uslovljava njihovo delovanje, naročito onih koji na te uslove pristanu. Ponuda je jednako otvorena i primamljiva: diplomatska služba, konzularna, savetnička i ambasadorska mesta, kontakti, prevođenje na strane jezike i plasman u inostranstvu, nove veze, početna prednost u žirijima, nagradice, mogućnost da jednog dana vrate dug i zaduže druge, autorski projekti i autorski honorari, otkup knjiga, prisustvo u medijima, profesura, magistrature i doktorati, dnevne počasti, ugled i uticaj, itd. I, naravno, novac, kao primamljiva opcija u perspektivi.

HaroldPinter

Budući da se nade i očekivanja odvijaju putem mnogobrojnih partijskih krugova i kanala, broj zainteresovanih je povelik. Kako koja posada uhvati značajno mesto u partijskom i političkom životu, krene nagrada za službu i nagodbe s drugima oko službe. Niko nema previše volje ni vremena da se bavi onim što je bilo. Mogućnost da se isprave stare nepravde i promašaji ostavljena je uskom krugu zaludnika. Svedoci smo licemernog izjednačavanja onih koji su ćutali ili manipulisali mišljenjem, i onih koji su u mračnim vremenima dizali glas, ili nisu pristajali na kompromis i ćutanje. Zar Miloš Crnjanski nije i dalje u sporu, i to s vrednostima jednog vremena?! Slučaj sabranih dela, ili uslova u kojima radi Zadužbina sve kazuju. Dobije li Crnjanski mesto koje mu pripada, doći će do ozbiljnih pomeranja – nadole, i do promene kriterijuma koji će osporiti „vrednosti” koje je učvrstilo i održavalo upravo vreme bez Crnjanskog. Trebalo je da prođe trideset godina da razdvojimo Govor prof. dr Mihajla Đurića od „govora” onih koji su ćutali i aminovali poteze vlasti, koji su se svrstavali u korpus intelektualaca čiji je pristanak trebalo dobiti da bi stvar bila legalnija. Akteri takve scene i takvog poimanja vrednosti i intelektualnog angažmana i njihovi duhovni naslednici, danas su glasnici i zagovornici demokratskog preobražaja i preispitivanja. Ili deluju iz senke. Oni koji žele, da se opomenemo junaka Franca Kafke – Josefa K., „da javno pretresu jedno javno zlo”, nisu rado prihvaćeni ni u ovom vremenu.

 

2.

Većina o kojoj govorim pripadala je vladajućem establišmentu, stvarala mu i organizovala alibi, obezbeđujući i sebi privilegije. I čineći niz kompromisa u sferi estetskog i književnog, videći sebe kao pripadnike ideološkog vrha vlasti koji je licemerno koristio ono pravo na grešku o kome govori Aristotel u „Retorici”: „Posebno smatraju da mogu vršiti nepravedna dela ukoliko samo pripadaju nekoj od navedenih klasa ljudi, a, ako ne, ukoliko imaju takve prijatelje, sluge i ortake, jer im baš to omogućuje vršenje nepravde, a da pri tome ne budu otkriveni i kažnjeni.” To je bio (osnovni) princip njihovog udruživanja. Upravo taj žilavi soj ljudi, koji je usavršio mimikriju, promovišući je kao prirodno i normalno ponašanje u novom vremenu, nastavlja da deluje, i to vrlo otvoreno, ne polažući račune nikom, pošto ni njihovi moralni učitelji, u čijim je rukama vlast, račune,  i to mnogo krupnije, ne polažu nikako i nikom. Na delu je licemerna kolaboracija političara i kulturnih radnika, koja podržava, kao nekada opštinski i sreski komiteti, lustraciju i preispitivanje vrednosti, postupaka i ljudi, iako i sami pripadaju toj kategoriji delatnika. S lukavom i podmetnutom tezom da je u pitanju: epoha. Radili su, kažu, prema zahtevima vremena, i tu se nije moglo ništa učiniti. Oni su, po toj istoj logici, u krajnjoj liniji, žrtve, žrtve politike. Živeli su i stvarali, zamećući svoje tragove, nalik onom „junaku” Česlava Miloša koga su zvali tigar, ali ne zbog hrabrosti, izgleda, neustrašivosti, već zbog mačijeg hoda.

Ali, tragovi su ostali, i glas o njima. Tema stara koliko i književnost. U Homerovoj „Odiseji”, na primer, imamo dva pevača, Demodoka, na u dvorcu feačanskog kralja Antinoja, kome Odisej odaje počast, i Femiju, u Odisejevom dvorcu, na Itaki, „štono je pesme med proscima primoravan pevo”. Opravdanje koje nas podseća na one koji su skloni da svoje „pevanje” objasne frazom: „Takvo je bilo vreme”. Svi koji se nađu kao prepreka antičkom junaku, ne prolaze bez kazne, ali Kiklop i Antinoje,  koji ne dozvoljavaju Odiseju da se vrati kući, uslovljavajući, jedan spolja, a drugi iznutra, njegov povratak, bivaju posebno kažnjeni. Ostali su obični „rđakovići”. To je pevačeva pravda, u kojoj ima razumevanja za sopstvenu ulogu: Odisej jedino poštedi život upravo Femiji.

O osećanju straha, koje je organski sraslo sa čovekovim mišljenjem i odnosom prema svetu i životu, o atmosferi straha u kojoj čovek sumnja i u samog sebe, jednostavno i ubedljivo je pisao autor „Zarobljenog uma”: „Ali čiste i dostojne reči bile su zabranjene / Pod pretnjom tako stroge kazne, da ko se usudio / da i jednu od njih izusti / Sam je sebe već smatrao izgubljenim.” Naravno, nije to specijalnost ovog vremena ili, recimo, prošlog veka. Još „Pančatantra” postavlja pitanje: „Ko sam ja, koje je mesto i vreme, dobre, loše, navike i sredstva politička koja su?” Eshil nam je u svom „Prometeju” uputio poruku čiji kod u punoj meri razrešava baš ovo vreme: „Upoznaj sebe, primi novi poredak.” Biblijski Jov zna da su svi koji su videli njegovu „pogibao” zastrašeni. Uvek je bilo onih koji su sudili oslanjajući se na potrebe sistema ili lične pobude i svoju prirodu.

„Dovoljno ti je zlo da budeš ono što si”, kaže Šekspirov Terzit, isti onaj koga u Homerovoj „Ilijadi” kažnjavaju za buntovništvo. Od čoveka se oduvek traži potpuno potčinjavanje, a ne samo ćutanje i prihvatanje. Kafkin Jozef K. u „Procesu” uzvikuje: „Na laži se gradi poredak u svetu.” Dvadeseti vek je otišao korak dalje od poretka laži: doneo je poredak zla u kome ljudi od pera imaju značajnu ulogu. Već počekom novog veka, globalizam – kao univerzalni totalitarizam – pokazuje šta nas čeka. Njegov najdalji krak u lokalnim okvirima jeste tranzicijska metamorfoza društva, u svim slojevima. U njemu je predviđena važna uloga za intelektualne autoritete koji moraju da etabliraju njegove ideje, na isti način na koji je i komunizam to tražio od svojih pisaca. Pogledajmo samo naše vreme, posledice rata kao posledice politike, s potpuno izmenjenom percepcijom stvarnosti u kojoj umetnost sve više gubi tle.

Razaranje duhovnih vrednosti jeste kontinuiran proces koji direktno kreira politika, uz pomoć svojih vazala u kulturnim krugovima. Njena dominacija je potpuna i gotovo da i nema drugih tema. U pitanju je narkomanska zavisnost i dilovanje s najvićeg nivoa vlasti. Intelektualci su i sami zavisni toliko da se sva njihova pitanja tiču samo politike. Perverzija ravna onoj „od pre”, koja je u svom programu imala obavezno učešće ljudi od pera, umetnika, književnih, pozorišnih, filmskih kritičara u hajci na neko delo ili njegovog autora, u zabrani i osudi, opravdavajući tezu vlasti da upravo teoretičari, umetnici i književni kritičari estetičkim merilima, osporavajući jedno delo, obavezuju sudije i sve one koji imaju nameru da jedno delo osude. O tome govori Boro Drašković, u knjizi „Razgovori sa Milošem Jeftićem”, navodeći „naš licemerni specijalitet da izgleda kako je pozorište samo zabranilo svoju predstavu.”

Kakvi su to psihološki mehanizmi koji su intelektualce vodili u tabor autoritarnog režima, kao inkvizitore, egzekutore, pritajene gušitelje. Koji su oblici socijalno psihološke prinude? Kakvi su bili modeli angažovanja? Vlast se, prirodno, brani, kupuje, preprodaje, ucenjuje, preti – čuva vlast! A umetnik?! Strah, karijera, udvorištvo, pravovernost, višak revnosti, materijalna korist? Prostora za revnost bilo je u izobilju. Postojao je i opšti alibi: postupci, odluke, karakteri, sve je u šapama epohe: „Ona steže čoveka sa svoja dva prsta i cedi iz njega onu kap dobra i zla koja joj je potrebna”, veli Česlav Miloš, govoreći o bedi ljudi uhvaćenih u politička klješta i o izboru između ludila i servilnosti, o tragediji i bedi intelektualca uopšte. Da sve istine o tome ni izdaleka još nisu otkrivene, opominje mađarski slučaj, gde je oskarovac Ištvan Sabo, reditelj filma „Pukovnik Redl”, priznao da je bio doušnik. Tvorac „Mefista” ne krije da je prodao dušu đavolu u političkom obličju, i tvrdi da je to učinio, da je godinama radio za Kadarov režim, da bi spasao neke prijatelje. Naši mađarski susedi otvaraju dosijee, iznose gole činjenice, a činjenice, poznato je, ne tolerišu i ne uvažavaju duh vremena koji je mleo individualnost i hrabrost, nego bez emocija otkrivaju ulogu intelektualaca u nečasnom poslu. Kod nas, svaki je dosije još brižljivo čuvana tajna i nema govora o tome da ćemo istinu ikad saznati. Ne jednu, nego mnoge. Previše je učesnika u kolaboraciji, da bi tako lako doneli ili prepustili odluku o tome onim drugima.

desayuno_polifemo-3

Najcrnje poglavlje o nama, kao i ono o lažnim disidentima, koje Milovan Danojlić u knjizi „To” naziva lažiborcima. Šteta koju oni – lažiborci – izazivaju, jeste najveća, jer su pod kontrolom vlasti, a stvaraju iluziju da postoji disidentska borba. I, pritom, dobro žive, uživaju u slavi disidenta, u priznanju javnosti, ali imaju i plate i tiraže. Rizik je proračunat kao neophodan za ugled i status nezavisnog intelektualca. Kasnije, vidite te lažiborce, kao borce za demokratiju, otvaranje dosijea i novi poredak. I nikom ništa.

Psihološki mehanizmi kojima se vlast služi u korumpiranju umetnika zasnivaju se i danas na moći, obećanjima, očekivanjima, saznanju da opcija koja se drži etike a ne dipli, nema mnogo šansi, da takvima politika šansu udeljuje na kašičicu. Osim toga, vlada uverenje da se sviranje dipli može dobrim marketingom prikriti i, čak, prodati kao etika. Moć je bila, a i danas jeste jedina preokupacija vlasti, i pošto joj u ovako uređenom svetu novac tu moć uslovljava, spremna je na sve. One koji je u tome ometaju, vlast kontroliše, kupuje ili neutralizuje. Doktrina manipulacije i kontrole imala je i ima, kako rekosmo, svoja uporišta u delovanju umetnika i intelektualaca koji su nastupali otvoreno ili zaklonjeni, iz senke, zaštićeni režimom, obilato koristeći tu privilegiju. Ništa novo pod suncem. Aristotel je u „Retorici” upravo upozoravao na takve koji „nepravedno postupaju kad smatraju da se takvo delo može izvršiti i da ga oni mogu izvršiti, potom verujući da se takvo delo neće otkriti, ili, ako se i otkrije, da će ostati nekažnjeno ili, na kraju, ako i budu zbog takvoga dela kažnjeni, da će kazna biti manja od dobiti što će je iz toga izvući, za sebe ili za svoje bližnje.”

Tako nekako dogodilo se i kod nas.

 

3.

„Pisac je celog života ranjiv, gotovo je ogoljen”, veli Harold Pinter u besedi povodom primanja Nobelove nagrade, „nema potrebe da kukamo zbog toga. Pisac je tako izabrao i okovao je sebe tim izborom. Tačno je, međutim, i kada kažu da ste izloženi svim vetrovima, a neki od tih vetrova su zaista ledeni. Potpuno ste sami, sebi prepušteni, na vetrometini, u praznom prostoru. Nema utočišta i nema zaštite – ukoliko ne lažete  – a u tom slučaju ste, razume se, već izgradili sopstvenu zaštitu i zapravo bi se moglo reći da postajete političar.”

Podela vlasti, misli Pinter, ni izbliza nije onako ravnopravna, kao što bi naivni mogli pomisliti, ali kada se dođe do tog saznanja, već je kasno. Vlast, ma kakva bila, mora se održati, sačuvati, osvajati dalje. Po cenu istine. I zatvaranja očiju pred istinom. Ili, pak, formiranje lažne istine. „Zarad održavanja te vlasti”, veli Pinter dalje, „od suštinskog je značaja da ljudi ostanu u neznanju, da žive ne saznavši istinu, čak ni istinu vlastitih života. Zato je ono što nas ovde okružuje zapravo ogroman i gust splet laži kojima se hranimo.”

Gust splet laži?! Da! To bi mogao biti naslov ovog teksta. Gust splet laži kao gusto bodljikavo šiblje, razgranato, zamršeno, dubokog korena.

Na prastaro pitanje – koje tako otvoreno implicira relativnost suda i ličnog ubeđenja, naspram interesa i suda gomile, nasuprot svetini – „Šta je istina?”, ovo vreme odgovara: „Sve je istina”. I: ništa nije istina. Istina je glinena masa koja u veštim rukama dobija željene oblike. Intelektualci su sa zakašnjenjem izvukli pouku, ponešto naučili od štampe i intelektualnih gladijatora; malo kasne ali, održavaju korak, sustižu. U liku medijatora istine, pojavljuju se „nezavisni” filozofi i intelektualci, za koje medijski događaj ima, pre svega, „tržišnu vrednost”. Čitav smisao njihovog delovanja jeste da se istina zamaskira, skloni, ukloni, te da se podmetne i proda sopstvena istina. I da se moćnici ubede u njenu moć. Najmoćnije sredstvo u tom đavoljem poslu jeste „đavo televizija”, kako taj medij naziva Anri Levi u svojoj knjizi „Pohvala intelektualcu” (1977). U događajima koji su usledili, Levi ne samo da nije upao u zamku „zle kobi glasina”, o kojima piše, što bi samo po sebi značilo zabludu i nevinost, nego je takve zamke postavljao svojim filmskim i televizijskim slikama, oživotvorujući savet intelektualcima, „svojim kolegama”, „da nauče da se televizijom služe i da savladaju njen jezik”.

Onima koji su nekada, ma kom vremenu pripadali, pretendovali da budu sudije, da tumače i usmeravaju književne tokove, i koji su pod maskom autoriteta obmanjivali epohu iz ideoloških ili nekih drugih razloga, ne treba to prećutati. Nikako! Ne možemo biti ravnodušni prema tom nasleđu. Prvenstveno zbog štete koju su načinili. Ideološki obrazac koji je formirao mehanizam autocenzure, učinio da se neke teme pokrenu kasno, da se neke ne pokrenu nikad, da se u poetičkom smislu tapka u mestu, i vrti jedna te ista „priča”. I da se ta priča varira, nagrađuje i glorifikuje. Epigoni epigona dobijaju najveća priznanja. Svaki pokušaj novog i drugačijeg gušen je u zametku. I više od toga. Stvarana je atmosfera da se bilo šta novo ne može održati. Kada je u dugom periodu uspostavljena dominacija ideološkog mišljenja i ideološke kritike, koja udovoljava takvim kriterijumima i usmerava čitave tokove književnosti, potirući i zatirući u zametku sve nove i drugačije ideje i mišljenja, onda je šteta nepopravljiva i trajna. Treba samo pažljivo čitati knjigu „Književnost i radio”, Đorđa Malavrazića, ili „Krivičnu estetiku” Marinka Arsića Ivkova, i videti s koliko bi se indignacije moglo govoriti o moralnom liku mnogih uglednika koji su sudili i presuđivali u sferi estetskog. Atmosfera u čuvenoj Literarnoj redakciji ili u Dramskom programu Radija, prema opisima autora i svedoka, otkriva nam čitavu skalu najrazličitijih varijacija u odnosu književnost–radio, ili država–književnici, ili radio–sloboda, ili, pak, osvetljava odnose među pojedinim stvaraocima, u rasponu od tragičnog do tragikomičnog, u kojoj su bili svi ucenjeni i sputani, stalno na zadatku i na uslovnoj slobodi. Pavle Zorić prepoznaje u takvoj društvenoj klimi „oprez, iznurujući oprez”, a Ljubomir Simović „budnost”: „Dva budna oka, ili četiri još budnija oka, svakodnevno su pazila na sve, na svaki potez, na svaku reč, na svako slovo!” Simović ostavlja svedočanstvo koje nas dovodi do „naših” vremena, ilustrujući tako uvek isti odnos vlasti prema radiju, u čijoj osnovi je shvatanje da je u pitanju državni medij koji ne treba ispustiti iz ruke. Poglavlje „Književnost u političkom okruženju”, bez sumnje, najzanimljivije i najcelovitije u knjizi, koje se otvara dramatičnim tekstom „Izludelo vreme” i gorkim sećanjem Miodraga Popovića lirskog naslova „U literarnom odeljenju stanice”, od kojih zastaje dah, zapravo se prostire kroz celu knjigu. Njegovi akteri su i književnici, i kritičari, i političari u bliskoj vezi s kulturom.

 

4.

Pisci, kritičari, ideolozi, izdavači i novinari bili su u mladosti jedna porodica. Bolna činjenica, koja ne amnestira nikoga pojedinačno. Model koji se pokazao uspešnim pretrpeo je neznatnu modifikaciju. Velika kontrolisana izdavačka preduzeća zamenili su prodorni i poslovni novi izdavači, što podrazumeva borbu za profit na tržištu i kupovanje i preprodaju svega i svakog ko na to utiče. Ostalo se ponavlja. Pisci, pisci i kritičari, to vide, i znaju, osećaju na sopstvenoj koži, ali učestvuju. Ćutanjem ili činjenjem, ili nečinjenjem. Nije u pitanju samo borba za književni ugled, ili novac, ili moć, ili slavu, uticaj u vlasti, nego sve to zajedno. Tranzicijski duh ne krije i ne uvija u oblande svoje nastranosti. Naprotiv, on ih proglašava za prirodno ponašanje. I kao takav nudi, lobira, agituje, prodaje. Hokus-pokus-preparandus! Bez trika. „Dati svoj um u arendu” prirodno je, takav je duh vremena, mišljenje je plaćena roba. Naravno, to nije samo naša specijalnost. Samo, neki to čine za veći, a neki manji novac, za veću ili manju slavu. Jedan nakazni sistem mišljenja i vrednovanja koji je bio uslovljen ideologijom i mrvicama vlasti, zamenjen je drugim koji je uslovljen novcem i mrvicama vlasti. Partijska struktura vlasti i vladanja zadržana je u instituciji nagrade i nagrađivanja. Dobre stare navike i oprobani modeli! Svaki okrug ima svoju nagradu, a ona zamenjuje jubileje, kongrese, značajne datume. Književnost postaje posao. Ili: dobar posao za druge poslove. Jedna ista trupa stalno je na putu, ili nagnuta nad rukopise koji joj pristižu i pristižu, za nagradu, recenziju, kritiku… Uz poneki prikaz njhovog sopstvenog dela. Kategorije „stvaralaca” koje spoje nekoliko slojeva i „pravaca” književnog delovanja (kad književnost postane više književno delovanje) određuju, makar privremeno, književne tokove i poziciju pisaca. Književna kritika je u tom pogonu značajna karika. Jedan od pisaca koji je vešto iskoristio antiratno profiterstvo, pažljivo dozirajući svoj angažman, ustvrdio je, jednom prilikom kada je opet „izostavljen”, da je glavni problem srpske kritike što ne može da prepozna veliko delo. Moguće. Ali, ima i drugih primera, da su neki pisci prepoznati kao tvorci velikih dela, i s tim računaju na duži rok. Varljiva uteha, no, pisac, kao živo biće, ima pravo na to. U gustom spletu laži sve je prilično zamršeno. Ono što jedno vreme proglasi velikim delom, uvek je sumnjivo i podložno naknadnoj analizi. Sumnjiva je svaka sujeta koja uobličava konačnu ocenu, ili nema dovoljno jaku rezervu i distancu u odnosu na svoju procenu. Šta će se zbiti u sudaru književnih moda i epoha, ko će ostati smrvljen u tom sudaru u istoriji književnosti u obliku književne prašine, a koje će delo ostati da kruži, ponire ili se uzdiže, videćemo! (sic!) Edgar Alan Po je svoju rezervu u odnosu na književnu laž i lažnu književnu sliku, izrazio rečima da treba prevrnuti po onome što su pisali oni koji su bili u tamnicama, ludnicama i pod vešalima, da bismo imali koliko-toliko vernu sliku o književnosti. Nije valjda da su ludnice, vešala i tamnice nestali iz naše svesti i prakse. Ili ih je više nego ikada u istoriji.

 

5.

Da li su intelektualci danas postavili sva pitanja koje bi trebalo da postave, ili sa oduševljenjem što je jedan totalitarni režim pobeđen, idealisanjem mogućeg i željenog, prećutkuju laž novog vremena. Da li postoji tendencija da se pomenuto „javno zlo” ili „nasleđe autoritarne prošlosti” tretira i shvata kao nešto što je prošlo, što se ne može ponoviti u nekom mimikrijskom obliku, koji će prepoznati samo upućeni. Ne postoji li, dakle, potreba da se sve tumači kao nešto što je izrodila jedna epoha, jedno vreme, jedan, ideološki, sistem, da se na taj fenomen gleda s bezbedne daljine kao na nešto što ne ostavlja nikakvo nasleđe, sa, dakle, bezbedne obale koje smo se dokopali, bez imalo sumnje da je i ona samo jedan sprud koji će iz istih razloga potonuti? I sve bi bilo u redu da nije onih koji remete rutinu svakodnevice, onih retkih čije delo opominje. Svejedno je hoćemo li ih nazvati: „ljudi u mračnim vremenima”, ili „prethodnici vremena”.

I ovde prestaje bilo kakva potreba za imenovanjem vremena i epohe. Bolje je poimence spomenuti pojedine aktere. Efekat će biti veći. Ne bi književno delo, ma koliko veliko bilo, smelo da zakloni i skloni ono što je pisac radio. I u sferi književne kritike trebalo bi imenovati kritičare. Makar one koji su pisali časno. Bojim se da njihovo književno delo neće uspeti samo sebe da odbrani i sačuva. Uloga režimskih kritičara i urednika i posledice njihovog delovanja zaista opominju na novo čitanje, ali ko će taj posao da obavi? Ko će da kaže kakvu vrstu pustoši su ostavili oni koji su u okvirima „krivične estetike” vrednovali, nagrađivali, ocenjivali, gušili i afirmisali? Previše se epigona provuklo do imena značajnih pisaca da bismo olako to prepustili budućim književnim arheolozima. Umesno je upitati se šta je ostalo iza te dugogodišnje, skoro poluvekovne promocije, nagrada, slavljenja? Iza autorske poetike preplitanja priče i života, koja u pomenutom gustom spletu laži ima takođe duboke korene.

Ja sam o tim problemima pisao u više navrata. Naročito u romanu „Zgad” (SKZ 1995), i neka mi bude dozvoljeno da navedem dva odlomka iz tog romana. Čitav jedan dugi period od pedeset godina, uključujući i vreme promena, stavljen je u politički okvir, tačnije u jednu jedinu reč „zgad”, koja označava bolest. Laž, licemerje, strah, pokornost… Pisca potonulog u ćutnju i autocenzuru za vreme komunističkog perioda, zahvata zbunjujuće otrežnjenje koje počinje ratovima. Bačeno je drugo svetlo na sve, uključujući i književnost. Jedan od junaka jeste eksponirani politički prvak, pesnik, doušnik policije, drugi, takođe književnik, strada, u mladosti, upravo zato što ga je policiji izručio taj njegov prijatelj. U vremenu političke strasti i političke mržnje, posle godina političkog mrtvila, začinje se ratni haos. Moj junak se budi posle pedeset godina života u slatkoj obmani i upada u ratni košmar. „U razlabavljenim okvirima knjige, u košmaru koji je nastajao u njenom svetu, sve je počinjalo iz početka, bez izgleda da se privede kraju. Sve je dovođeno u pitanje. U njegovu se utrobu kroz tu reč uvukla crvljiva sumnja, koja je sve načela i izokrenula. Svet koji je stvorio izgledao mu je lažan i neubedljiv, prljav i štetan. Je li zgad iz njegove utrobe prešao u njegove knjige, ili je iz utrobe njegovih književnih junaka u njegovu prešao?! Ili je rastao u njemu i njima s njegovim rođenjem i rođenjem svakog junaka?! Duboko u njemu, još iz vremena kada je bio mlad pisac, bilo je usađeno stvaralačko preispitivanje koje ga je gušilo i sputavalo, ali je poslednjih godina ono preraslo u razornu sumnju da je sve što piše, što je napisao, ipak, smeće, nakićeno smeće, ovenčano smeće i da će već koju godinu kasnije, kad neki budući književni arheolozi skinu navlaku, videti ono što je buljavi Markan davno pre njih video: skorelu masu, bez ukusa i mirisa.”

U tom romanu, upravo književnici postaju učesnici moralnih sunovrata, od saradnje s partijskom vlašću do političkih doušnika (tim aspektom pozabavio se dr Vasa Mihailović u eseju „Revizionizam u srpskoj književnosti – Zgad”). Vulgarnu stvarnost definiše jedan od junaka, policijski inspektor Pantelić, rečima:

„Treba osvetliti prošlost barem onih koji bi da nas vode dalje. Trebalo bi barem da znate da je isti namaz i u vašim krugovima, i to na mnogima koji sada drže govore o demokratiji i slobodama. Neki se uopšte i ne kriju, osim iza reči, ali su sigurni, jer znaju da ih zaklanja tuđa prošlost. Uostalom, zar nisu neki opozicioni prvaci bili u službi u policiji… Ne mislite, valjda, da su se preokrenuli. Pa, molim vas, ko je jednom bio u policiji, ostaje u policiji za ceo život. Koga jednom policija obradi, ima u mozgu ugrađen uslovni refleks. Ovo je, bar što se policije i Službe bezbednosti tiče, ozbiljna država. I policija ima svoju politiku, koja je i u vremenu zaplitanja i rasplitanja videla stvari prilično jasno. Ne uzimajte stvari o demokratiji tako uprošćeno. Naravno, vaši su maštovitiji pa pomažu na razne načine. Suptilno. I nama, ponekad, u dobroj nameri, razume se, kvare posao, ali vama naročito. A kupe lovorike. To je tek veština! Usavršili su tehniku mimikrije do savršenstva. Pritom, znaju jedni za druge, ali i znaju da ih upravo dug onog što ih prepoznaje štiti, pa ponekad slobodno stupaju u otvorene sukobe. Uzmite za primer potpisnike protesta protiv gušenja slobodnih medija, i to protiv gušenja onih medija u kojima su uz bok onima koji ih guše i štroje. Protestuju, ali i guše i pridavljuju, iznutra. Dobijaju priznanja na obe strane. Malo uz vlast, malo protiv vlasti, uvek uz bok vlasti… Dele preostale dnevne počasti. A vi, umesto da prvo njih počistite, fantazirate o policiji kao gušitelju demokratije, čiji je to posao. Vaši su momci, gospodine Mateja, prva liga boraca za režim i protiv režima u isti mah. Kad šta zatreba. Nećete, nadam se, to zaboraviti kada budete odmeravali zasluge, iako mi se čini da ste vi tipični autsajderi.”

 

Comments (10)