Tag Archive | "pripovetke"

Tags: , , , , , , ,

Dijabološki kontekst u prozi Jovana Grčića Milenka

Posted on 18 November 2013 by heroji

Milica Mirković

 

Dijabološki kontekst u prozi Jovana Grčića Milenka

 

SAŽETAK: Često zapostavljano prozno stvaralaštvo Jovana Grčića Milenka izuzetno je značajno i vredno delo u kontekstu srpske fantastičke književnosti XIX stoleća. Nakon uvodnog razmatranja fenomena đavola u evropskoj kulturi, njegovog ispoljavanja, prirode i tumačenja u religiji, folkloru i literaturi, detaljno se analizira Grčićeva pripovetka U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara koja obiluje elementima dijabološke fantastike. Posebno je naglašen tretman figure đavola, zasnovan pretežno na folklornoj fantastici i humorno intoniran.

 

KLJUČNE REČI: fantastika, dijabologija, đavo, folklor, humor, pripovetke, Jovan Grčić Milenko

 

Stvaralaštvo Jovana Grčića Milenka dugo je bilo u senci, skriveno od očiju najšire javnosti i van horizonta interesovanja stručnjaka. S jedne strane, njegovu poeziju zaklanjala su ostvarenja glasovitih romantičara (Jakšića, Zmaja, Kostića), a sa druge strane, Grčićeva proza nije imala ni približno onoliko odjeka kao dela srpskih pripovedača epohe realizma (Glišića, Lazarevića, Domanovića, Sremca). Grčić Milenko je u krugovima svojih suvremenika, kao i u istoriji srpske književnosti s početka XX stoleća imao neznatno mesto; smatrali su ga poznim izdankom pesničke škole romantizma, dok se njegova proza pominje samo uzgredno, bez podrobnijeg proučavanja, ili se ta oblast njegove literarne delatnosti potpuno prećutkuje i zanemaruje.

JovanGrčićMilenko

Nežni liričar, nazivan „fruškogorskim slavujem”, nailazio je na prilično nerazumevanje sredine; i mada Grčićev poetski opus ne spada u sam vrh našeg romantičarskog pesništva, neke od njegovih pesama nesporno jesu tvorevine neprolazne vrednosti, što su im književna istorija i kritika priznale. Ali prozom se Milenko svakako izdvaja iz svoje romantičarske epohe; njegove pripovetke kvalitetom nadilaze sva ostala ostvarenja ovog žanra nastala u tom periodu, najavljuju tek dolazeće stilske tendencije; no prema njima je piščeva okolina bila gotovo nemilosrdna. Naime, Književni odbor Matice srpske je, tek što je Grčićeva pripovetka Sremska ruža počela da izlazi u nastavcima u časopisu Matica za 1868. i 1869. godinu, obustavila njeno objavljivanje s obrazloženjem da je pripovetka „slaba i dosadna”[1]. Ne ulazeći dublje u prirodu stvarnih motiva nadležnog Odbora za odbacivanje najbolje srpske proze onoga vremena, treba napomenuti da Grčićevo izvanredno delo neopravdano prenebregava i najveći autoritet naše istorije književnosti s početka prošlog veka, Jovan Skerlić, koji ni jednom rečju ne pominje Milenkove pripovetke, ni u studiji Omladina i njena književnost, niti u Istoriji nove srpske književnosti.[2] Tek će u međuratnom izdanju celokupnih Grčićevih dela Milan Kašanin ukazati na istinsku vrednost ove proze[3]; docniji enciklopedijski članci o ovom piscu[4] neće izostavljati taj podatak, jer se, s obzirom na svoju prirodu, i ne mogu detaljnije baviti samim delom. Vremenom će opširnije i obaveštenije o Grčićevim pripovetkama pisati Miodrag Popović[5], Dragiša Živković[6], Boško Novaković[7], te Dušan

 


[1] Videti: Izvod iz zapisnika Matice srpske. Sastanak Književnog odbora od 24. III 1869, LMS, 1870-71, knj. 113, str. 354-355. (Navedeno prema: Dragiša Živković, Moderna novelistika Jovana Grčića Milenka, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Sremska ruža, pripovetke, za štampu priredio i predgovor napisao Dragiša Živković, „Bratstvo-jedinstvo”, Novi Sad, 1987, str. 7.)

[2] Jovan Skerlić, Omladina i njena književnost (1848-1871). Izučavanja o nacionalnom i književnom romantizmu kod Srba. Sabrana dela Jovana Skerlića, priredio dr Midhat Begić, knjiga 10, redaktor Milica Ivanišević, Prosveta, Beograd, 1966. i Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti. Sabrana dela Jovana Skerlića, priredio dr Midhat Begić, knjiga 13, redaktor Radojka Radulović, Prosveta, Beograd, 1967.

[3] Milan Kašanin, Jovan Grčić Milenko. Život i rad, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Celokupna dela, za štampu priredio Milan Kašanin, Narodna prosveta, Beograd, b.g.

[4] [Nada Đorđević], Leksikon pisaca Jugoslavije, II, Đ-J, Matica srpska, Novi Sad, 1979, str. 290-291; [Mladen Leskovac], Enciklopedija Jugoslavije, 3, Dip-Hiđ, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVIII, str. 591.

[5] Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti. Romantizam, knjiga druga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985.

[6] Dragiša Živković, Moderna novelistika Jovana Grčića Milenka, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Sremska ruža, pripovetke, za štampu priredio i predgovor napisao Dragiša Živković, „Bratstvo-jedinstvo”, Novi Sad, 1987. (Videti takođe tekst istog autora pod naslovom Narodna fantastika u tkivu srpske umetničke pripovetke druge polovine XIX veka, u: D. Živković Evropski okviri srpske književnosti II, Prosveta, Beograd, 1977, posebno str. 220-221.)

[7] Boško Novaković, Trenuci pripovetke, predgovor u: Pripovedači I. Izbor, redakcija i predgovor Boško Novaković, Srpska književnost u 100 knjiga, knjiga 11, Matica srpska – SKZ, Novi Sad – Beograd, 1963.

 

Ivanić[8], a na njih će se osvrnuti i Jovan Deretić u Istoriji srpske književnosti[9]. Tek nedavno je znatnija pažnja posvećena Milenkovom proznom stvaralaštvu, kada su nastale posebne obimnije studije Žarka Babića[10] i Mirjane Brković[11], a povodom 150. godišnjice piščevog rođenja objavljen je i zbornik radova posvećen Grčićevom delu, između ostalog i pripovetkama[12].

Pripovedački opus Jovana Grčića Milenka nevelik je, ali značajan i zanimljiv iz aspekta žanrovsko-poetičkih, te narativnih i stilskih odlika, kao i u književnoistorijskom smislu. Njegovo glavno prozno delo Sremska ruža, koje je ostalo nedovršeno, zamišljeno je na znatno široj osnovi no što je autor stigao da je ostvari, možda i kao roman. Uvodni deo te pripovetke pod naslovom U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara predstavlja potpuno zaokruženu narativnu celinu i jedno je od najuspelijih ostvarenja u srpskoj prozi XIX stoleća. Na osnovu toga može se procenjivati Grčićev pripovedački dar, u koji su suvremenici sumnjali i osporavali ga, te suditi o dometima koje je ostvario u oblasti umetničke proze.

Grčićeva pripovetka, budući nedovršena, ne može se precizno svrstati u jedan određeni prozni žanr, ali njena struktura obuhvata elemente više različitih književnih vrsta: anegdote, bajke, putopisa, aforizma, dijaloške pripovesti, pesme, pesme u prozi[13], a i sam narativni postupak izveden je raznolikim sredstvima, pripovedanje je višeslojno, uz složeno preplitanje perspektiva i učešće nekoliko naratora.

 


[8] Dušan Ivanić, Srpska pripovijetka između romantike i realizma (1865-1875), Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1976.

[9] Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983.

[10] Žarko Babić, Osobenosti književnoumetničkog stvaralaštva Jovana Grčića Milenka (ogled i izbor), Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1996.

[11] Mirjana Brković, Fantastika u delu Jovana Grčića Milenka, Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1996.

[12] Književno delo Jovana Grčića Milenka. Zbornik radova, Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1998. (Posebno videti: Dušan Ivanić, ’PrimnivaJovana Grčića Milenka, ka perspektivama pripovijedanja, str. 70-76.)

[13] Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti. Romantizam, knjiga druga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985, 339.

 

Ovim svojim delom Grčić se nalazi na razmeđi dveju epoha, kombinujući stilsko-poetičke odlike romantizma i realizma[14], preuzimajući od prvog melodramski siže, lirski intonirane pasaže, folklorne i fantastične elemente, sklonost ka hiperbolizaciji i metaforičnom stilu, te hajneovskoj ironiji, kao i stilizaciji seoskog života u očima građanina, a i nacionalna nota je naglašenija od socijalne; dok realistički stvaralački postupak najavljuje anegdotskom osnovom zapleta, insistiranjem na realističnom prikazivanju detalja iz seoskog života, kao i humoristično-satiričnom intonacijom i raznolikošću pripovedačkih perspektiva. Posmatrano iz drugog aspekta, njegova pripovetka je takođe spona između naše poznoromantičarske književnosti zasnovane na vukovskoj narodnoj osnovi i evropske književnosti tog razdoblja, a svojim vrednostima nadmašuje domaću produkciju i primiče se evropskom umetničkom nivou na tom polju. U književnoistorijskom pogledu Grčićeva Sremska ruža, nastala dosta rano, 1868. i 1869. godine, interesantna je kao delo iz kojeg će se docnije razbokoriti dve bitne grane srpske pripovetke: jedna koja naginje melodrami Đure Jakšića, dok će druga prerasti u seosku pripovetku kakvu će negovati Milovan Glišić i Janko Veselinović, a Stevan Sremac će se kasnije neposredno nadovezati na porozu Jovana Grčića Milenka.[15] No, jedna dimenzija Grčićeve proze, koja dominira uvodnim segmentom pripovetke, odnosno pričanjima U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara, posebno je zanimljiva i privlačna kako za čitalačku publiku tako i za proučavaoce književnosti, a to je fantastika. To Grčićevu pripovetku i uvodi u vidokrug izučavanja sa stanovišta demonologije, i čini je nezaobilaznom u antologijskim izborima fantastične književnosti na srpskom jeziku.[16]

 

Problemu fantastike u književnosti posvećena je znatna pažnja u nauci, postoji obimna i valjana literatura o prirodi ovog fenomena, njegovim karakteristikama i oblicima ispoljavanja u umetnosti reči sa ciljem da što svestranije i jasnije osvetli suštinu ovog pitanja.

 


[14] Isto, 341.

[15] Isto, 342.

[16] Videti: Božo Vukadinović, Antologija srpske fantastike, Zamak kulture, Vrnjačka banja, 1980, i: Knjiga srpske fantastike XIIXX vek, I, izbor i predgovor Predrag Palavestra, SKZ, Beograd, 1989.

 

Aktuelnost ovog problema u nauci o književnosti obezbeđuje interesovanje publike za dela u kojima se javljaju elementi fantastike, a popularnost literature ove provenijencije održava senzibilitet čitalaca naklonjenih nadstvarnim i nestvarnim pojavama najrazličitijih vrsta, od čudesnog i bajkovitog do horora i naučne fantastike (science fiction).[17]

Elementi fantastike zastupljeni su u delima srpske književnosti još od srednjovekovnog perioda i čudesa svetaca u hagiografijama, ali od posebnog značaja jesu vidovi fantastike koji se javljaju u osvit moderne srpske književnosti, naročito u periodu predromantizma. Tipološku i funkcionalnu raznolikost fantastike u tom razdoblju vrlo jasno i precizno je predočio Sava Damjanov u studiji Koreni moderne srpske fantastike,[18] a na osnovu toga može se posmatrati i fantastika u periodu romantizma, te odrediti priroda fantastičnih elemenata u prozi Jovana Grčića Milenka.

Damjanov kao najučestalije tipove fantastike u srpskom predromantizmu izdvaja: oniričku fantastiku (obično se javlja u vidu proročkog, profetskog sna), horor fantastiku (demonsko-dijabolička tematika), projekciju sakralnog (čudesa svetaca; u romantizmu će ovaj tip fantastike smeniti kosmička vizija[19]), te folklornu fantastiku koja se vrlo često u tom periodu (što će biti slučaj i, recimo, u Glišićevim fantastično-realističnim pripovetkama) spaja sa hororom, a u ovu skupinu spada i bajka. Uz navedene tipove u začetku su i naučna fantastika, tzv. fantastika realnosti i delirična fantastika; a što se tiče vidova ostvarivanja fantastike u književnim delima predromantizma, razlikuju se fantastika s ključem, tj. sa racionalnim objašnjenjem, najčešće prosvetiteljsko-didaktičnog karaktera, i čista fantastika, kada postoji samo fantastično zbivanje, ili prividno realno događanje docnije pokazuje svoju fantastičnu prirodu. Kad je reč o funkcijama fantastike u predromantičarskoj književnosti, one su raznolike, od samooznačavajuće (objektivacijske), preko prosvetiteljsko-didaktičke i humorisltičko-satiričke, do filozofsko-religiozne funkcije.[20]

 

Nastojaću da u nastavku ukažem na tipove fantastike koji su zastupljeni u Grčićevoj prozi, a to je pre svega folklorna fantastika sa elemenima horora i fantastike snova, zasnovana na našoj usmenoj tradiciji, ali se ni uticaj evropske literature te vrste, naročito

 


[17] Iscrpan pregled literature o fantastici, kao i katalog srpskih pisaca fantastike donosi studija Mirjane Brković Fantastika u delu Jovana Grčića Milenka, Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1996.

[18] Sava Damjanov, Koreni moderne srpske fantastike, Matica srpska, Novi Sad, 1988.

[19] Brković, 53.

[20] Sava Damjanov, Navedeno delo, 47-59.

 

Gogoljevih priča, ne može zanemariti.[21] No, okosnicu teksta činiće promišljanje o dijabološkoj i uopšte demonološkoj problematici u Grčića, ispitivanje pojave đavola, njegovih karakteristika i okolnosti koje prate njegovo pojavljivanje u prozi našeg pisca, odnosno u njegovoj najboljoj priči U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara. Osim podrobne analize pripovetke iz ovog aspekta i manjih narativnih celina od kojih je sačinjena (torbareve priče o susretima s nečistim silama), naročita pažnja biće usmerena na lik glavnog junaka, neimenovanog šantavog torbara, koji bi po nekim svojim osobinama mogao i sam biti utelovljenje đavola.

 

Figura đavola posebno je intrigantna za ljudsku maštu i inspirativna za književnoumetničko oubličenje; njeno prisustvo duboko je ukorenjeno u verovanju i uopšte u kulturnoj matrici svih civilizacijskih skupina i to u različitim vidovima. Predstave o đavolu kao palom anđelu, princu tame, vladaru podzemnog sveta i pakla, oličenju principa zla u svim mogućim otelovljenjima, do humanizovanog, individualizovanog i svetskoistorijskog ispoljavanja, našle su tokom vekova mnoga i raznolika razmatranja i objašnjenja u teološkim i filozofskim raspravama, kao i u verovanjima, u religijskoj i magijsko-obrednoj praksi širih slojeva civilizovanog sveta, ali su često bile i motiv pogodan za umetničko uobličenje. Kada je reč o književnim delima koja problematizuju pitanje o đavolu, treba razlikovati ona koja polaze od teološko-filozofske osnove od onih čije se prikazivanje đavola zasniva na folklornoj tradiciji i usmenom predanju. Pri tom se ne bi smelo upasti u zamku simplifikacije, te izdvojiti dve jasno razgraničene grupe dela koja se bave motivom đavola: dela tzv. pisane ili umetničke književnosti i dela usmenog narodnog stavralaštva, budući da se znatan deo autorske književnosti[22] u većoj ili manjoj meri oslanja na narodnu tradiciju, bilo da je ta spona jasno uočljiva i nametljiva, bilo da je inspiracija usmenim predanjem samo diskretno nagoveštena, ili čak namerno prikrivena.

 


[21] Hofmanov uticaj na Grčićevu prozu sporna je činjenica u našoj istoriji književnosti. Uporediti tim povodom izrečena mišljenja Miodraga Popovića (Istorija srpske književnosti. Romantizam, knjiga druga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985, 339) i Dragiše Živkovića (Moderna novelistika Jovana Grčića Milenka, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Sremska ruža, pripovetke, za štampu priredio i predgovor napisao Dragiša Živković, „Bratstvo–jedinstvo”, Novi Sad, 1987, 19-20).

[22] Uslovni naziv, nasuprot usmenim tvorevinama koje su plod kolektivnog stvaralaštva i čiji autor nije poznat ili je nemoguće pouzdano utvrditi njegov individualni identitet. – Prim. M.M.

 

U tu prelaznu skupinu spada i pripovetka U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara Jovana Grčića Milenka, pa se valja podrobnije pozabaviti odnosom narodne tradicije prema figuri đavola i problemu zla koji on oličava.

Treba napomenuti da je status koji đavo ima u folklornoj tradiciji specifičan, a usmena predanja raznih naroda predstavljaju nijanse osnovnog skupa osobina koje odlikuju njegov lik. Za razliku od poimanja učene elite, pučki odnos prema đavolu kroz vekove je negovao komično-satiričnu, ismevačku, lakrdijašku intonaciju, kojom se strašni demon razobličava i predstavlja kao nemoćna budala, čime se, bez dubljeg poniranja u problem zla, postiže olakšanje i humorni efekat. Popularna i folklorna verovanja u vezi sa đavolom, kako veli Džefri Berton Rasel, jedan od najvećih poznavalaca ovog problema, bila su znatno nejasnije definisana od teoloških, jer su narodnu religiju, tj. religiju neukih, činila teorijska načela i ideje visoko obrazovanih slojeva, ali pojednostavljeni i često kombinovani s elementima folklora i legende, i ne razmatrajući suštinu pitanja o zlu.[23] Još u srednjovekovnom periodu folklorne predstave, nasuprot monaškom naglašavanju moći demona zla, imale su tendenciju da đavola ismeju i prikažu kao nemoćnog. Na taj način se uspostavljala izvesna ravnoteža, a to je bila i „prirodna psihološka reakcija protiv užasa koje je izazivalo monaško gledište”[24], jer treba imati na umu da je strah od nečistih sila, dodatno potpirivan delovanjem fanatičnog sveštenstva, doveo do nemilosrdnog i beskompromisnog razračunavanja sa svima za koje je postojala i najmanja sumnja da su ih poseli demoni ili da na ma koji način „šuruju” sa đavolom. Tako je egzorcizam postao idealan izgovor inkvizitorima za obračun sa makar i potencijalnim protivnicima Crkve, a prerastao je, moglo bi se reći, u kolektivnu histeriju i masovno pogubljenje koje je stolećima desetkovalo stanovništvo čitave Evrope.[25] Dakle, „što se senka Satane više preteći nadvijala, to je bilo potrebno više humora da se odagna jeza koju je izazivala.

 


[23] Džefri Berton Rasel, Princ tame. Radikalno zlo i moć dobra u istoriji, prevod: Milena Petrović-Radulović, Pont, Beograd, 1995, 111.

[24] Isto.

[25] Videti: Mihail Markovič Šejnman, Verovanje u đavola kroz istoriju religije, sa ruskog preveo Trifun Golubović, Biblioteka ARMON, Klub pisaca „Miodrag Šijaković”, Beograd, 1999.

 

U napetosti između ove dve tendencije, narodno verovanje je osciliralo između viđenja Satane kao strahovito moćnog gospodara tame i Satane kao budale.”[26]

Lik đavola je u narodnim predanjima upotpunjavan nizom trivijalnih detalja, te se osim antropomorfizovane figure s elementima zoomorfizma nailazi na podrobne opise đavolovog izgleda, kretanja, igre, odeće, uz savete kako izbeći i nadmudriti nečastivog. Folklorna mašta zamišlja đavola na različite načine, što umnogome zavisi od porekla pojedinih osobina koje se pripisuju đavolovoj ličnosti, koja je asimilovala mnogobrojna i vrlo različita, čak ambivalentna svojstva bića iz nekoliko mitoloških i religijskih sistema.[27] U liku đavola na specifičan način objedinjene su odlike drugih negativnih likova prisutnih u narodnim verovanjima: divova, zmajeva, duhova, zveri i slično, a ponekad figura đavola uključuje svu nečistu silu.[28]

 


[26] Rasel, 111.

[27] Rasel u svojim studijama detaljno razmatra poreklo đavolovih svojstava, atributa, rekvizita i sl. Videti: Džefri Berton Rasel, Princ tame. Radikalno zlo i moć dobra u istoriji, prevod: Milena Petrović-Radulović, Pont, Beograd, 1995; Džefri Berton Rasel, Mit o đavolu, Prevela Gordana Velmar-Janković, Prosveta, Beograd, 1982. I u srpskoj tradiciji zabeležena su predanja o nastanku pojedinih đavolovih osobina ili tvorevina koje mu se pripisuju, a poreklo tih verovanja pokušao je da utvrdi Veselin Čajkanović u svojim studijama. Videti između ostalog: Veselin Čajkanović, Studije iz srpske religije i folklora 1925-1942. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga druga, SKZ–BIGZ–Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994, 128-131; Veselin Čajkanović, O vrhovnom bogu u staroj srpskoj religiji. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga treća, SKZ-BIGZ-Prosveta-Partenon M.A.M., Beograd, 1994, 123-134; Veselin Čajkanović, Stara srpska religija i mitologija, rukopis priredio Vojislav Đurić. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga peta, SKZ–BIGZ–Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994, 288-297; Slovenska mitologija – enciklopedijski rečnik, redaktori Svetlana M. Tolstoj – Ljubinko Radenković, Zepter Book World, Beograd, 2001, 24-25, 171-172; Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Etnografski institut SANU-Interprint, Beograd, 1998, 33-34, 165-169, 412, 454; Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987, 143-144, 619. Videti  takođe: Đorđe J. Janić, Đavo u srpskim narodnim pričama, u: Srpska fantastika. Natprirodno i nestvarno u srpskoj književnosti, urednik Predrag Palavestra, SANU, Beograd, 1989, 221-232.

[28] Slovenska mitologija,171; Srpski mitološki rečnik, 169; Rasel, 111; Čajkanović V, 288-289, 293; Čajkanović III, 123-124.

 

Đavo se u narodnoj tradiciji najčešće predstavlja u ljudskom obličju, ali je po čitavom telu prekriven crnom dlakom; na vrhu čela ima rogove, oči su mu izbuljene i zakrvavljene, brdica šiljasta poput jareće, dok su mu brkovi retki, a nos dug i povijen. Ponekad mu se pripisuju rep, kopita ili papci, kozje uši, oštri zubi, orlovski nokti, te šiljasta glava sa nakostrešenom kosom, prenaglašen falus; uz to je i hrom, a u nekim slučajevima ima i krila. Budući da se vezuje za podzemni, zagrobni svet, smrt i tamu, crne je boje, a prati ga i neprijatan miris, sumporni zadah. Đavolu je svojstvena i ogromna moć preobražavanja, pa pored ljudskog lika, u najrazličitijim vidovima, može se preobraziti i u životinje ili poprimiti neka druga obličja, a vezuje se i za kult mrtvih predaka.[29]

Veoma su značajni atributi koji se u usmenim predanjima i folklornom nasleđu uopšte pripisuju đavolu. Već i njegove fizičke odlike nose izvesna simbolička značenja, kao na primer crna boja koja asocira na tamu, podzemni svet i smrt, zatim rogovi koji simbolizuju plodnost i moć, te krila koja označavaju moć u vazduhu, itd. Za đavola se vezuje i crvena boja kao boja vatre i krvi, i to bilo da se odnosi na njegov telesni izgled (obično je riđokos) ili na odeću. Đavo može imati crvenu kapu i čakšire, koje imaju čarobna svojstva, kao i opanci, a ponekad poseduje i štap, tj. vile ili trozubac, koji simbolizuju moć. No, ovi atributi pored toga što su đavolovi izvori snage, jesu i njegova slaba tačka, jer ukoliko mu ih čovek oduzme, lišava ga magijskih moći, te natprirodno biće postaje ranjivo i smrtno, pa se može pokoriti ili poraziti. Uz to predanja pripisuju đavolu i nekolike pomagače u vidu životinja, među koje spadaju pas, pevac, konj, vuk, zmija, jarac i druge, te lik đavola poprima i njihova svojstva s natprirodnom  konotacijom.[30]

511px-Nuremberg_chronicles_-_Devil_and_Woman_on_Horseback_(CLXXXIXv)

Tabuizirano đavolovo ime zamenjuje se u narodu različitim eufemizmima kako bi se izbeglo prizivanje nečiste sile. Nazivi za đavola razlikuju se zavisno od reginalnog područja, a izvode se, kako veli Čajkanović, na osnovu njegovih telesnih osobina (kusi, repati, rogati, kopitar, šantavi, bradailo), prema osobinama karaktera (vrag, nečisti, krivokletnik, tantuz, domišljan, lukavi, majstor), prema spoljašnjosti i načinu života („onaj sa crvenom kožom”, „onaj u crvenim čakširama”; Gurbetaš), te mestu na kojem boravi („onaj ispod vode”, „onaj iz jame”, „onaj iz krša”).

 


[29] Čajkanović II, 129; Čajkanović III, 125, 127; Čajkanović V, 293; Slovenska mitologija, 171, 24; Srpski mitološki rečnik, 165-166, 168; Rasel, 112-113; Mit o đavolu, 119.

[30] Srpski mitološki rečnik, 166; Slovenska mitologija, 171, 263; Čajkanović V, 290; Čajkanović III, 126-127; Čajkanović II, 129;Rasel, 113; Mit o đavolu, 59-62, 111, 192-193.

 

Neka od imena za đavola preuzeta su iz različitih religijskih sistema: hrišćanstva (Sotona, Lucifer, antihrist), bogumilstva (Satanailo), ili paganstva (bes, Hromi Daba), a javljaju se i magijski nazivi kojima se đavo tera (Budi Bog s nama, nečastivi, nečasnik, klevetnik, anatemnik, naletnik) i dr.[31] Rasel veli da je i nadevanje apsurdnih imena jedan od mehanizama odbrane, kojim je „narod proizvodio protivotrov za stravu koju im je Zli ulivao”.[32]

Uobičajeno vreme đavolje aktivnosti prema narodnim verovanjima jeste noć, naročito period od ponoći do prvih petlova, a u toku godine javljaju se obično u zimsko doba, za vreme tzv. nekrštenih dana (od Božića do Krstovdana), ili leti, uoči Ivanjdana. Prisustvo nečiste sile praćeno je snažnim vetrom, olujom, hladnoćom i drugim klimatskm poremećajima, i naročitim auditivnim efektima – bukom, treskom, kloparanjem. Kao i drugi demoni, đavoli su posebno opasni na „nečistim” mestima, gde su im i staništa: kraj vode, u virovima, močvarama, jezerima, bunarima, u jarku, u ponorima, jamama, pećinama, na raskrsnicama, mostovima, u zabačenim i napuštenim građevinama, posebno vodenicama, ruševinama, te na drveću. Poreklo đavola vezuje se za severne oblasti tame i nepodnošljive hladnoće, ali mu se takođe pripisuje i velika pokretljivost i brzina putovanja, te sloboda kretanja, tako da se može naći svuda, a ne preza čak ni od sakralnog prostora, pa ulazi i u crkve.[33]

Đavo se može javiti pojedinačno, kao jedan jedini, ali i kao mnoštvo, koje može ali i ne mora imati vođu.[34] Takođe se javlja u mnogim ulogama: kao kušač, obmanjivač, nevernik, protivnik ljudi i božanstva, i uopšte principa dobra; kao zavidljivac, lažljivac, bludnik i zavodnik, kao napadač, ometač i rušitelj. On je nemoralan i podsmešljivac; gospodar je pakla i mučitelj grešnika, ali ponekad može biti i pomagač i saveznik čovekov.[35]

 


[31] Čajkanović V, 295; Čajkanović II, 128-129, 131; Čajkanović III, 127; Srpski mitološki rečnik, 165; Slovenska mitologija, 171; Rasel, 112.

[32] Rasel, 112.

[33] Slovenska mitologija, 171-172; Čajkanović II, 128-129; Čajkanović V, 292, 294; Srpski mitološki rečnik, 166; Rasel, 113-114.

[34] Čajkanović V, 288; Slovenska mitologija, 172.

[35] Čajkanović III, 127-128 i dalje; Čajkanović V, 290-291; Slovenska mitologija, 171-172; Srpski mitološki rečnik, 166-167; Rasel, 113-114; Mit o đavolu, 64-5, 111.

 

U narodnoj tradiciji prisutne su predstave o đavolu kao oličenju sile zla, odmetniku od Boga i Božjem protivniku; đavo se prikazuje kao demon čija je moć ravna božanskoj ili joj je vrlo bliska po silini, ali đavo je takođe u folklornim predstavama često ambivalentna figura, i nije ni onoliko moćan, ni onako isključivo zao kao što ga predstavlja novozavetna hrišćanska dogma. On objedinjuje destruktivni, rušilački princip i stvaralačku, kreativnu energiju. Budući da su veoma dugoveki, đavoli stiču mnoga znanja i iskustva, sve razumeju i majstori su u mnogim oblastima. Upravo se đavo smatra izumiteljem i konstruktorom vodeničnog mehanizma, osnivačem kovačkog zanata, a poznaje i lekovito bilje i veštinu lečenja, pa svoj nauk prenosi i ljudima, što je jedan od oblika ispoljavanja dobrog, korisnog đavola (prometejska dimenzija). Međutim, ma koliko vešt i prepreden bio, đavo je vrlo često kratke pameti; u stvari, on je budala koja ne shvata suštinu stvari, i ljudi ga zdravim razumom, dosetkama i lukavstvima mogu nasamariti, a poniženja kojima se izlaže nečastivi dobijaju čak i razmere groteske. U nekim predstavama, pak, đavo je vedro, detinjasto, luckasto stvorenje, koje voli igru i muziku, i koje se, čineći ljudima sitne, prilično bezazlene pakosti, samo bezbrižno zabavlja i šali.[36]

U srpskoj narodnoj prozi takođe đavo se prikazuje kao naivan, budalast i glup. Takav đavo u pričama po pravilu biva ismejan, čime se eventualni strah i groza što ih izaziva delovanje nečastivog poništavaju[37], a i Rasel smatra da priče o prevarenom đavolu imaju za cilj „da Zlog svedu na pravu meru”.[38]

Konačno, kao što je moguće đavola nadmudriti i savladati dosetljivošću, postoje i izvesne pojave i magijsko-ritualne radnje kojih se đavo plaši i kojima se odgoni (grom, vatra, pevanje petlova, glogovina, amajlije, basme, molitva, znak krsta, pljuvanje, duvanje, pomazanje uljem, zaranjanje i izranjanje itd.)[39], a narodna verovanja poznaju čak i načine i tehnike ubijanja nečastivog.[40]

 


[36] Srpski mitološki rečnik, 167; Čajkanović V, 290-291; Čajkanović III, 125-126; Rasel, 114; Mit o đavolu, 65.

[37] Đorđe J. Janić, Navedeni tekst, posebno stranice 226-232. (Videti i motive i kompozicione modele srpskih narodnih priča o đavolu koje autor izdvaja.)

[38] Rasel, 115.

[39] Slovenska mitologija,172; Srpski mitološki rečnik,167-168; Čajkanović II, 130-131; Rasel, 118-119. (Takođe videti navedenu Šejnmanovu knjigu posvećenu ovom problemu.)

[40] Srpski mitološki rečnik, 168; Čajkanović II, 129-130.

 

U Grčićevoj priči,[41] posmatrano uopšte a ne samo sa gledišta dijabološkog konteksta, već od samog naslova ništa nije sasvim obično: na prvi pogled naziv pripovetke kazuje mesto i vreme zbivanja, dakle „u gostionici” i to „na imendan” izvesne osobe, ali čim se zakorači u pripovedanje, ti podaci se oneobičavaju ili postaju neodređeni, zamagljeni. Naime, gostionica u kojoj se okupljaju akteri zbivanja nosi neobično ime – kod „Polu zvezde”, koje je zadobila na zanimljiv način, a anegdota o tome kao i o razlozima zbog kojih je vlasnik to ime prihvatio i radi čega ga održava jedno je od zrnaca humora kojima je pripovetka začinjena.[42] Uprkos naizgled preciznom određenju vremena dešavanja radnje, Grčić dopušta čitaocima samo da slute i otprilike nagađaju datum imendana šantavog torbara za koji se jedino pouzdano zna da pada u zimu, ali ga je nemoguće tačno utvrditi, jer se ime glavnog junaka pripovetke ni u jednom trenutku ne iskazuje. Inače, zimske večeri, poput one opisane u Grčićevoj priči, u patrijarhalnoj zajednici su se po tradiciji provodile u društvu prekraćivane pesmom, šalom i pripovedanjem, a zima, hladnoća, sumrak, noć, tama, kakvi upravo vladaju kod Grčića, predstavljaju pogodan milje za pričanje strašnih, jezovitih priča. Osim toga, takvo okruženje koje izaziva i telesnu i psihološku nelagodu, praćeno sablasnim zvucima: fijukanjem vetra, zloslutnim odzvanjanjem crkvenih zvona, pucketanjem i škripom predmeta, kloparanjem, lupom, uobičajene su okolnosti koje prate pojavu nečiste sile. Ako se još uzme u obzir i to da je kafana jedno od mesta koja uslovno rečeno spadaju u delokrug đavola, onda je Grčić već u okvirnoj naraciji stvorio atmosferu pogodnu za dolazak tog nezvanog gosta. I on će, uz takođe neočekivane i zagonetne Cigane, zaista doći u gostionicu, ali samo u pričama koje je o svojim susretima sa đavolom te noći pričao slavljenik, šantavi torbar. Međutim i sam torbar je vrlo neobična pojava, pomalo sumnjive prirode i ponašanja, kao da i on ima neka demonska svojstva, kao da je đavolov rođak, šegrt ili slično, ako kojim slučajem nije čak i đavo lično.

 


[41] U nastavku teksta pod izrazima Grčićeva priča / pripovetka / proza podrazumevaće se, ukoliko nije drugačije naznačeno, samo pripovetka U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara, pošto je jedino ona relevantna sa stanovišta teme ovog rada, budući da je Grčić u njoj realizovao motiv đavola. Svi navodi preuzeti su iz izdanja: Jovan Grčić Milenko, U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara, u: Jovan Grčić Milenko, Celokupna dela, za štampu priredio Milan Kašanin, Narodna prosveta, Beograd, b.g.– Prim. M.M.

[42] Grčić, 271.

 

Na osnovu deskripcije, naratorovih komentara i postupaka i iskaza samog junaka, ukazaću na karakteristične osobine torbarevog lika, i na one detalje koji sugerišu da bi on mogao biti blizak figuri đavola o kome ispreda tolike priče.

Pripovedač šantavog torbara uočava najpre među nekolicinom ljudi koji su se zaputili u gostionicu, i odmah se glavni junak izdvaja neobičnošću svoje pojave i načina kretanja. Docnije ga vidimo u kafani u društvu, gde kao slavljenik ima istaknut, povlašćen položaj; no saznaćemo da je torbar i inače vrlo omiljen, u dobrim odnosima s ljudima, da je sa svima prilično blizak, a s mnogima ga vezuje i kumstvo, ako ne formalno, barem nominalno (oslovljavaju ga sa kume) .[43] Torbar, koji „veštije gata i beneta nego što torbe ušiva”[44], i radi u carskoj službi kao agent na pristaništu, prema rečima pripovedača, „prava je mustra od ljudi”[45] po svojim unutrašnjim vrlinama, među kojima se posebno ističe dar da živo pripoveda. Ali taj govorljivi šaljivdžija pomalo je i tajanstven i zagonetan: u gostionici nešto šapuće krčmarici, vragolasto namiguje i smeška se; a njegovo hramanje, za koje sam veli da je posledica susreta sa đavolom u vodenici kada se bežeći od nečiste sile sapleo o santu leda i povredio, neodoljivo podseća na šepanje samoga vraga ili na Hromog Dabu. Naime, đavo se ponekad prikazuje s jednom kozijom nogom i kopitom, te stoga hramlje pri hodu,[46] a prema nekim tumačenjima to je posledica pada s neba.[47] Hromi Daba, koji verovatno vodi poreklo od starog srpskog božanstva Dajboga koji je u procesu hristijanizacije proglašen zlim demonom i izjednačen sa đavolom, smatra se po godinama najstarijim đavolom, koji je, po predanju, jedini izbegao smrt od munja i gromova svetog Ilije kada ga je Bog poslao da uništi đavole, i to tako što se sakrio u ciganskom ćemanetu (violini), te su upravo od Hromog Dabe nastali današnji đavoli.[48]

 


[43] Grčić, 272.

[44] Grčić, 270.

[45] Grčić, 276.

[46] Videti ilustraciju uz odrednicu Đavo u: Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Etnografski institut SANU–Interprint, Beograd, 1998, str. 165.

[47] Rasel, 112; Čajkanović III, 125; Čajkanović V, 289.

[48] Srpski mitološki rečnik, 454.

 

Interesantno je makar uzgred pomenuti da se torbar sa društvom u gostionici zabavlja uz muziku dvaju instrumenata od kojih je jedan upravo violina (egeda), a drugi su gajde koje se takođe pripisuju đavolu, kao izum koji je pandan božanskoj svirali.[49]

Već i prvi pogled na torbarevu ličnost, na njegove fizičke osobine i odeću, ne ostavlja naročito povoljan utisak, a mogu se uočiti i izvesne sličnosti sa izgledom samoga đavola, dok će Kašanin i doslovno reći: „to je jedan ubogi đavo”.[50]

 

Kao što vidite, omalen je. Možda je samo zato omalen što je šantav. Zelenkaste oči nešto nemilo glede, pa zato i trepti više no što bi trebalo. Brkovi, retki do zla boga, mirno se predali tanko zasečenim usnama, koje retko kad miruju. Smeđa im boja pila u bratstvo beloj. Skoro će ova poslednja da se osili. Špicasti zulovi, nemeški zakovrčeni, vire nemarno ispod masna šešira, koji odavna svoju pantljiku traži, al’ mu gosa ne da da je nađe. Možda zato što se odučio da za nju lulu zadeva, il’ zato što se uverio da i za samim obodom može lepo da je smesti. Zagasiti prsluk i sad je, vidiš, nehatno zakopčao; na dvanaest rupica sedam dugmadi. Pet, dakle, otpalo, s tri je zakopčao, a četiri se otromboljila, tek da se otkinu. Međutim se kucaju na svaki pokret, – a torbar to možda i voli, inače ne znam kako bi mu to baba previdela. Pojas, žuto-zelenkaste dizge, pritegao je podosta; no sada kanda već dotraja, jer se otrcao; a i pređica se već izjerila, pa nije ni čudo što mu se sve rupice na čakširama istrcale. Na plavom lajberu nema mnogo zakrpa, al’ nema ni malo: onako, u srednju ruku. Jednu mora baš ovo dana da je dometnuo, jer je najsvetlija, premda se i one druge sijaju – od masti. Al’ nije ni čudo: torbar svagda fenjer opravlja i pali, no zato se i vidi još s futoške agencije! Pa onda, poglete mu čakšire! Nešto ih je suviše nabrao, a kanda su nešto i kratke, naime na onoj nozi kojom počešće skakuće. Il’ možda ih je podigao, da se opazi kako vešto pripleće crvene opanke, na kojima se čitava lojana sveća od tri milice (krajcare) smrzla. Ko bi znao zašto baš tako odviše pantalone podiže; a ako nije baš od moranja, onda ne bi trebalo, jer mu obojci šare izgubiše, pa baš nisu više za oko. Eto, to vam je torbar, i takav stoji pred nama, samo što se još malo smeši, koje mu baš – uzgred budi rečeno – lepo ne stoji, i što desnom rukom, na kojoj su dva velika „olovna” prstena (nije, jedan je od mesinga, nisu dakle oba od olova), i što desnom rukom Bajine gajde odvija, koje se opet spuvaše, kao i da ne misle više da bruje.[51]

 


[49] Isto, 167.

[50] Milan Kašanin, Navedeni tekst, str. XXXIX.

[51] Grčić, 278-279.

 

Reč je, dakle, o neuglednom starčiću, nonšalantno zapuštene odeće, moglo bi se reći da je neuredan, pomalo i prljav; njegovo šantanje liči na đavolov šepavi hod, a sličan mu je i po retkim brkovima i tankim usnama. Sve u svemu, prilika nimalo prijatna za oko, čak bi se na torbara u izvesnom smislu moglo primeniti i poznato narodno poređenje „ružan kao đavo”.[52]

U dijabološki kontekst torbarevog lika mogla bi se uvrstiti i njegova žena, koja se u priči naziva babom, verovatno zbog poodmaklih godina života, ali se na osnovu torbarevog pripovedanja takođe može zaključiti da upravo ona vodi glavnu reč u njihovom domaćinstvu, što bi diskretno moglo asocirati na đavolovu babu, staramajku kojoj se u narodnim verovanjima pripisuje velika moć.[53] Torbareva verna kobila takođe bi mogla biti jedan od atributa njegove potencijalne demonske prirode, jer je po predanju konja stvorio đavo kao pandan volu koji je božansko stvorenje[54]; ali njegova kola, taljiške gvožđem okovane, koje prave buku najavljujući torbarev dolazak mogu i ne moraju spadati u đavolje rekvizite, jer se u tradicionalnom magijskom delovanju upravo bukom i galamom rasteruju nečiste sile. Mogu se uočiti još neki detalji koji se po izvesnim svojim osobinama dovode u vezu sa đavolom, a to je pre svega crvena boja torbarevih opanaka i lule za duvan, kao i boja birtašicinih cipela, a baš se za ova dva lika najčešće vezuju epiteti vragolast i đavolast, čija je etimologija više nego jasna iako je vremenom došlo do potiskivanja izvornog značenja, te više nemaju negativnu konotaciju.

Grčićev pripovedač između ostalog iznosi i svoja sećanja iz detinjstva koja se odnose na priče o torbarevim iskustvima u susretima s nečistim silama, što govori da je glavni junak ove pripovetke sa svojim neobičim priključenijima odavno ušao u usmeno predanje, a većinu priča o tome kako je video đavola, prevario vilu ili se dotakao veštičinog repa razglasio je torbar lično. Spevana je o njemu i podsmešljiva pesmica koja ga naziva „đavolskim vladarom”; šuškalo se i da šuruje s vešticama, koje su mu i srce pojele, a torbar to nije poricao, već je izvodio nekakve tajanstvene mađijske radnje[55], čime je još više naglašavao svoju zagonetnost i izuzetnost.

 


[52] Srpski mitološki rečnik, 166.

[53] Rasel, 115; o đavolovoj majci i ženi takođe videti: Čajkanović V, 294-295.

[54] Srpski mitološki rečnik, 167.

[55] Grčić, 277.

 

I o svom imendanu torbar će na nagovor veselog društva pričati svoje smešno-strašne priče o đavolima, insistirajući na istinitosti predanja o svetom Petru i opšitošu, na verodostojnosti onih priča koje su koncipirane kao anegdote, gde iznosi sopstvene doživljaje, čime Grčić upotpunjuje karakterizaciju najživopisnijeg lika svoje proze.

Šantavi torbar znalački otpočinje pripovedanje naizgled se trudeći da precizira vreme događanja, sugerišući na taj način da će čitava povest, ma kako se neverovatnom činila, biti sušta istina.

– Bogme, prošlo je tome već dvadeset i dve… nije! dvadeset i jedna godina, kako se zbilo ovo što ću da vam pričam. Dvadeset i jedna, jest, nije dvadeset i dve, al’ će do godine i toliko da bude! Bože moj, baš ti godine lete, kao dani, pa se čovek i u njima zabroji. Da, da, zabroji…[56]

Ovaj narativni postupak Grčić preuzima od Gogolja, čiji pripovedač Foma Grigorjevič započinje jednu od priča ovako:

Jednom namisli veliki hetman da pošalje radi nečeg carici pismo. Tadašnji pukovski pisar, e, neka ga đavo nosi, ne sećam se više ni kako se zvao… Da l’ beše Viskrjak, nije Viskrjak, Motuzočka, nije ni Motuzočka, Golopucek, il’ nije Golopucek… Znam samo da nekako čudno počinje zamršeno prezime – pozvao k sebi dedu i rekao mu da ga, eto, sam hetman šalje s pismom carici.[57]

Osnovni cilj pripovedača u oba slučaja jeste da, insistirajući na sitnim detaljima, odvrati pažnju slušalaca od glavnog fantastičnog toka zbivanja, da oslabi njihovu kritičnost prema fantastičnim elementima priče, te da i njih prihvate kao mogućne i postojeće.[58]  I dalje, u toku pričanja, torbar će s vremena na vreme istim sredstvima podsećati svoju publiku da im prenosi suštu istinu bez namere da preuveličava:

 


[56] Isto, 280-281.

[57] N.V.Gogolj, Izgubljeno pismo, prevela Jelica Drenovac, u: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Sabrana dela, knjiga prva: Večeri u seocetu kraj Dikanjke, Jugoslavijapublik, Beograd, 1991, str. 131.

[58] Videti o tome mišljenja Miodraga Popovića i Žarka Babića u navedenim studijama.

 

Kad bih hteo da slažem, ono bi’ rek’o da sam dvesta puti zapao u snežinu i posrn’o preko oštra kamena; al’ ja neću da slažem, pa zato velim da je sto puta bilo![59]

Pošto je zaokupio pažnju slušalaca, torbar otpočinje prvu priču o svom susretu sa đavolom na Testeri o Mitrovdanu. Scenografija pogodna za pojavljivanje nečiste sile ostvarena je u potpunosti: zimsko je doba, velika hladnoća, snežna oluja, opšta pustoš (Ni žive duše![60]), a junak se zatekao u planini, po noći, sam sa svojom kobilom. Smatra se da đavo potiče iz severnih predela, iz oblasti tame i nepodnošljive hladnoće,[61] a ima i sposobnost da pošalje nevreme, mećavu ili da se sam pretvara u oluju[62]; obično se demoni okome na osamljene, izolovane, nezaštićene pojedince; noć je uobičajeno doba za aktivnost svih natprirodnih bića, naročito onih koja su u dosluhu sa zlim silama, a planina, gora, jedno je od liminalnih, graničnih područja prema onostranom, te već samim tim predstavlja potencijalnu opasnost i pretnju za putnika. Koncentracija zastrašujućih okolnosti potcrtava se i sablasnim zvucima huke potoka (voda je takođe granični element i stanište đavola) i obrušavanja suvih grana u sneg; a i kobila mrkuša kao da instinktivno oseća opasnost pa zazire da se uputi kroz planinu. Nečista sila, mada je u prvi mah nevidljiva, obznaniće svoje prisustvo torbaru na jezovit način: „Popružim ruku, kao da je u’vatim za uzdu, jest, al’ ja mesto uzde dočepa’ – nečiju ruku!”[63]; a pošto se niko ne odazove na pitanja i psovku prestrašenog torbara, koji oseća porast telesne temperature (gori), junak će pristupiti ritualnim radnjama kojima se odgoni đavo[64]: krsti se tri puta, pljuje na levi dlan pa desnim palcem podmazuje točkove na taljigama. Ni kuća u kojoj će torbar potražiti utočište te noći svojim izgledom i okolnostima koje se za nju vezuju ne obećava sigurno sklonište. Naime, zgrada je bila zapuštena i opustela, postojale su sumnje da je njen vlasnik, spahija otrovan, a za starca Milera koji je u njoj boravio pričalo se da luta unaokolo tražeći blago zakopano pod grobom baba Đurđije.

 


[59] Grčić, 282.

[60] Isto, 287.

[61] Rasel, 113.

[62] Slovenska mitologija, 171.

[63] Grčić, 288.

[64] Slovenska mitologija, 172; Srpski mitološki rečnik, 167, 168.

 

Smrt, umorstvo, grob, kao i zakopano blago spadaju u đavolov „resor”.[65] Sam torbar u pričanju često ističe kako se „neki handrak umeš’o u pos’o”[66], kako je vetar duvao snažno kao da ga je „baš sam đavo posl’o”[67], a veli da je i sirotoj kobili „đavo na krkači”[68]. Grčićeva pripovetka i inače obiluje govornim izrazima u kojima se pominje đavo tj. vrag, bilo da se zaziva ili tera, kao i pridevima izvedenim od imena nečastive sile, o čemu će još biti reči.

U praznoj kući šantavi torbar zatiče postavljenu trpezu sa ogromnim kasapskim nožem (rekvizit sa pretećom konotacijom) i s viljuškom koja oblikom podseća na đavolje vile ili trozubac,[69] a na meniju je bio ćevap na ražnju – po torbarevoj prvoj pomisli – dobar znak. Međutim, u tom času dolazi do neobičnih pojava: vrata štale se zalupiše s treskom, tama se zgusnula, a i petao je zakukurikao vrlo čudnim glasom i to u sred noći, kad mu vreme nije. Prema ustaljenim predstavama oglašavanje petla trebalo bi da razgoni nečiste sile, ali ova životinja može imati i izrazitu demonsku prirodu, naročito kad se oglašava van uobičajenog, redovnog vremena; to su tzv. krivci za koje se veruje da su crni petlovi jer su postali od đavola.[70] I torbar će iskazati svoju bojazan da je zloslutni glas potekao od đavola koji je, zahvaljujući svojoj sposobnosti preobražavanja, poprimio obličje petla („Valjda se sam, budi Bog s nama – tu se prekrsti – u petla stvorio”[71]). Zaključivši da mu opasnost od đavola koji se vrzu oko Testere podjednako preti kako u kući tako i u planini, torbar odlučuje da ostane. Baš u tom trenutku opazio je đavola kako „čuči za vurunom”, ali pobeći više nije mogao, jer su vrata odjednom na volšeban način bila zaključana, iako na njima nije bilo brave. Kao što bi se moglo i pretpostaviti, torbar je premro od straha i stao vikati „k’o besomučan”:

Stojim kod vrata kao prikovan. Jedna mi noga drhće, a druga se ukrutila; ne znam kojoj beše gore. Tek da se složim na patos – oh, kakav patos: na ’ladnu zemlju, đavolsku postelju.

 


[65] Slovenska mitologija, 172; Čajkanović II, 128; Čajkanović III,125; Čajkanović V, 289.

[66] Grčić, 281.

[67] Isto.

[68] Isto, 283.

[69] Mit o đavolu, 111; Srpski mitološki rečnik, 166.

[70] Srpski mitološki rečnik, 348-350. O vezi đavola sa petlom videti takođe: Čajkanović III, 126; Čajkanović V, 291.

[71] Grčić, 290.

 

Stojim k’o osuđen, pa ga čekam da se išunja iza vurune; da se išunja, da me pogledi onim đavolskim okom, da se nasmeši na mene onim nečistim smehom, da se iskezi, da me proždere… Ih![72]

No, ako bolje zagledamo tog đavola, videćemo da je njegovo obličje pre neugledno i jadno no zastrašujuće, kako se na prvi pogled učinilo torbaru:

Prestavite sebi starca koji je osedio k’o ovca; koji se zgurio k’o guronja; koji se iskezio k’o belov bez zuba; koji je izdrpan k’o ritar; koji pred vama stoji k’o đavo: pa eto vam toga đavola iza vurune! A prljav je, a droljav je, a jadan je i, uz to, „mokar”, k’o da se po kaljuzi valjao.[73]

Ovaj opis ružnog i zapuštenog starog đavola unekoliko podseća na podobije samoga torbara (doduše više od dve decenije nakon tog susreta), koji svojim likom, stasom i odelom takođe nije baš najugodniji prizor.[74]

Starac se torbaru, na njegovo veliko iznenađenje, obraća direktno, kao da su stari znanci; predstavlja se kao oblačar, nastojeći da odagna torbarev strah, te veli da „kad je čiča-oblačar tu, onda nema đavola; već ako bi uz’o da je on i – đavo”[75], čime baš i ne uliva poverenje. Oblačarovi izrazi bliskosti i naklonosti nimalo se nisu dopali torbaru, a svojatanje („moj torbar”) i nutkanje ćevapom ubrzo će smeniti pretnje i sevanje munja iz starčevih očiju. Mada ga je pri neočekivanom susretu napustila svaka pomisao da se posluži ćevapom koji je zatekao na stolu, torbar će biti prinuđen da ga pojede, jer mu oblačar preti da će progutati i viljušku ako se bude protivio.[76] Prisila na gutanje dodatno pojačava predstavu o demonskoj prirodi oblačara, a ispostaviće se da i ćevap ima čudesna svojstva: starac pominje skori polazak, a torbaru se od ćevapa pomuti svest, u bunilu čuje demonski smeh, i potom oseti da leti, što mu je očito omogućila čudna hrana.[77]

 


[72] Isto, 291.

[73] Isto, 291-292.

[74] Videti ranije navedeni opis (Grčić, 278-279).

[75] Grčić, 292.

[76] Isto, 293.

[77] U veoma zanimljivom članku koji demonska bića folklornog porekla koja se javljaju u slovenskim književnostima XIX stoleća posmatra iz aspekta hrane koja im se pripisuje, Dejan Ajdačić ovaj slučaj iz Grčićeve pripovetke svrstava u kategoriju „oneobičene ljudske hrane”, tj. one hrane koja odstupa od uobičajenog izgleda, ukusa, mirisa, boje. (Dejan Ajdačić, Hrana demona folklornog porekla u slovenskim književnostima 19. veka, Kodovi slovenskih kultura, broj 2, „Hrana i piće”, Clio, Beograd, 1997, 143-152; posebno stranice 147-148.)

 

Za torbara let u oblaku, koji je po drevnim verovanjima stanište demona[78], predstavlja pravo čudo i čini mu se da kao da je na drugom svetu, ili da je sve san. A torbaru, čoveku žive mašte, dolazili su svakojaki snovi.

 

Ta ja baš snivam svakoga handraka; snivam i ono što nigde ne postoji i nigde se ne događa. Kod mene je to ništa kad snim da krmača ima rogove, pa na njih nabada trule breskve il’ turgunje; kad snim da se po moru kotrlja toronj, a u njemu crkvenjak, pa zvoni; kad snim da iz Dunava poleće prašina, koja se u »luktu« pretvara u vivke, potočarke i crvendaće;kad snim kako se na raskršću, baš tu kod ovog birta, krave skupile, pa se dogovaraju i biraju sebi seoskog bika; jedna viče: pantelićevog! druga opet: popovićevog! a treća opet neće drugog do berberovog; četvrta ćuti, pa od jeda praši nogama; a svet se k’o skupio oko njih, pa čeka koji će ispasti!… Kod mene je to ništa kad snim sijaset kokošaka, crvenkasti’, beli’, crnpurasti’, gaćasti’ i kusi’, ’de su sve do jedne pripasale kecelje, koja belu, koja žutu, koja šućmurastu, i među njima ugojenu koku, a s njome lepršavog petla, koji ponosito pripaljuje cigaru od četir milice i uvlači u sebe dim, kao da im pokaže da je kadar da se oženi. A one mu to opet odobravaju svojim kokotanjem, pa ga vode na venčanje. Po’dekoja i plače od radosti, i briše suze u svoju belu, žutu il’ šućmurastu kecelju.[79]

Ovaj poduži citat ilustrativan je primer Grčićeve oniričke fantastike, koja u pripoveci ima donekle granični karakter „s obzirom na to da je racionalizovana, objašnjena, ali time što se čudne stvari događaju u snu, nisu manje neobične”[80]. U izvesnom smislu ovaj pasaž predstavlja humoristično-satiričnu projekciju zbilje u vidu alegorijsko-kritičke vizije, jer se u pojedinim segmentima i basnolikim junacima sna jasno mogu prepoznati karakteristične situacije i određeni tipovi ljudi s kojima su se pripovedač i sam pisac sretali u svakodnevnom životu, a ni do danas nisu iščezli iz našeg okruženja.

 


[78] Slovenska mitologija, 392; Srpski mitološki rečnik, 324.

[79] Grčić, 295.

[80] Brković, 73.

 

S  tim što jeovde slika glavačke izokrenutog sveta predočena kroz prizmu groteskne karnevalizacije.[81]

Na ovom mestu u pripovedanje je utkana još jedna torbareva fantastična zgoda, odnosno viđenje nečiste sile, a reč je takođe o snu.

Jedared opet usni mi se – ko bi to rek’o! – ja u Beočinu kao, baš je slava bila, pa svet se k’o skupio iz sviju krajeva sveta. Ja baš stojim pod šatrom brat-Makse, licidera iz Iriga, kanda sam babi medeni’ kolača kupov’o, a neki Turčin, šta li je? – kažem vam, bilo ih je tu iz sviju krajeva sveta! – priskoči k meni, maši se rukom u džep i izvuče neku vunenu maramu – k’o da je gledim! – pruži je meni i reče: „Ne kupuj tvojoj babi kolača; evo, ja sam njen stric, pa sam joj odavno već kupio”. Pogledim ga, prihvatim maramu, odvijem je i – šta mislite šta? – opipam u njoj moju babu, malenu k’o šaka, gledi na mene, pa se smeši, a u zubi joj medeni kolač, konj baš! O, i anatema te! Eto vi’te šta se meni sve može da sniva!…[82]

I ovaj san vrvi od elemenata koji ukazuju na prisustvo demona: najpre je tu sumnjivi Turčin koji je prozreo torbarevu nameru da kupi babi kolača i koji se predstavlja kao njen stric, a nečiste sile, pa i đavo, imaju običaj da poprime obličje putnika, tuđinca, stranca,[83] na primer Nemca, kao kod Gogolja.[84] Već i sama mogućnost da je u srodstvu sa ovim nečastivim Turčinom pridaje liku torbareve babe nijansu demonskog, što će potvrditi i njena umanjena figura u marami. Nije za zanemarivanje ni činjenica da medeni kolači koje u torbarevoj viziji jede minijaturna starica imaju baš oblik konja, pošto se ta životinja smatra htonskim božanstvom, koje može uspostaviti vezu s onostranim i sa demonima donjeg sveta.[85] Junak će pripovedanje o nemilom događaju okončati kletvom, kao da želi da rastera zle sile koje su ga skolile, da se otrgne od sna i domogne nešto

 


[81] Isto, 77.

[82] Grčić, 296.

[83] Slovenska mitologija, 24; Čajkanović III, 125; Čajkanović V, 289, i posebno 297.

[84] Videti Gogoljevo poređenje đavola sa Nemcem (N.V.Gogolj, Badnje veče, navedeno izdanje, str. 145), kao i njegovu napomenu da se u narodu Nemcem naziva stranac uopšte, što je slučaj i kod Srba, jer nemac označava osobu koja je „nema”, čiji je govor nerazumljiv poput oglašavanja nemih osoba, tj. čiji jezik ne razumemo, kao ni ona naš.

[85] Detaljnije o tome: Brković, 73.

 

bezbednije jave gde je baba baba, a medeni kolači samo kolači. I čitava ova interpolirana priča mogla bi imati funkciju da pokaže kako torbar razlikuje stvarnost od sna.[86]

Ali putovanje nebeskim prostranstvom u društvu oblačara po čvrstom uverenju šantavog torbara nije bilo san; kao dokaz za to navodi da ga je od oblačarove pljuske po ruci palac boleo još naredna dva meseca,[87] kao i činjenicu da nakon te avanture, pošto se vratio na zemlju, nije mogao da nađe šubaru i lulu koje je u letu izgubio, a koje su u međuvremenu s oblaka sletele kroz odžak njegove kuće, pravo babi u lonac s pasuljem, o čemu i ona može da posvedoči. Tako se čitava misterija kruniše humorom i smehom.[88] Torbar je za vreme leta iskusio još nekoliko čudnih stvari, a najveći šok izazvao je preobražaj njegovog vodiča od nakaznog starca u kralja oblačara. Svojstvo transformacije jedna je od tipičnih đavolovih odlika,[89] te i ova metamorfoza ide u prilog torbarevoj slutnji da ima posla s nečastivim. Evo u šta se prometnuo „izdrpani starkelja”:

Codex_Gigas_devil

 Sad da ga vidite: ukratko rečeno, sušti kralj, u svome kraljevstvu! [...] Na glavi mu kruna kakve ni jedan kralj ne ponese. Čisto zlato; al’ mnogo svetlije od našeg. Ja sam jedared vidio baš dosta zlata u Cincara Pere, kad je plaćao porciju, no se ono nije ni u dlaku onako sijalo. Na vrh krune od zlata zmija, pa drži u usti munju, opet od zlata, no još svetlijeg, čisto vidiš kako seva. Na mesto izdrtog lajbera, u kom se za vurunom valj’o i teglio, sada se umot’o u meku – kako da kažem – ćurdiju; al’ take zemlja ne vide. Tu su nad zemljom šili. Sve neke zlatne rojte; dugmeta sitna, k’o grašak; a pod grlom, opet, il’ bolje još, pod bradom, golemo puce, ni u šaku ne bi stalo! Pa se sija, Bože, sija… sija… [A setimo se torbarevih dugmadi! – Prim. M.M.] Čakšira nisam opazio, valjda što je ćurdija do članaka dopirala; al’ zato sagledah čizme kakve naš majstor Đoka ni za sto godina sašio ne bi! Kakav je ono kalup, nek’ đavo zna [Opet on! – Prim. M.M.]; tek stoje kako više ne rodi! lepše nego seka-Sandi „štifljetine”. [...] U ruci, koja mu doduše i sada beše zbrčkana, savila se neka poduga štaka, misliš od samog ugljena, pa čisto tinja… tinja… Na gornjem kraju golemo tane, šuplje valjda, kad u njemu sve nešto bruji. A doljnji, opet, okitio se sve sami me’ovi, kojima, k’o što sam posle uvidio, raspiruje oblake.[90]

 


[86] Isto, 72.

[87] Grčić, 298.

[88] Isto, 304-306.

[89] Videti: Slovenska mitologija, 171; Srpski mitološki rečnik, 168; Mit o đavolu, 88, 192, 193; Rasel, 112; Čajkanović II, 129; Čajkanović III, 127.

[90] Grčić, 298-299.

 

Svi atributi koji odlikuju preobraženog oblačara ukazuju na njegova izuzetna i natprirodna svojstva, jer ni kruna, ni zlato od kog je sačinjena, ni njegova odeća, po kroju, materiji i kvalitetu nisu od ovoga sveta, znatno odudaraju od svega što je torbar do tada video, a nadmašuju čak i najbolje i najreprezentativnije primerke poznate običnim smrtnicima (zbog toga i navodi konkretne primere koji u njegovom okruženju važe za neprevaziđene). Zmija, koja se nalazi na oblačarovoj kruni, prema tradicionalnim predstavama jeste biće ambivalentne prirode, koje u sebi spaja negativno i pozitivno načelo, apotropejska i štetna svojstva; ona je otrovna i lekovita, nečisto stvorenje, izvor zla, ali istovremeno snabdeva čoveka čudesnim sposobnostima i ima pokroviteljsku funkciju. Takođe se smatra htonskim stvorenjem, jer je zbog svojih prirodnih osobina u neposerdnom kontaktu sa zemljom. Zbog neobičnosti njenoga hitrog kretanja uprkos tome što nema noge, zbog hladnoće tela, i ujeda koji može biti smrtonosan, zmija kod ljudi izaziva strah i odvratnost, te joj se pripisuju zlokobna natprirodna svojstva, a dovodi se i u vezu sa đavolom. Naime, po nekim predanjima zmiju je stvorio đavo, nasuprot jegulji kao božanskom stvorenju, a poznato je i da se u narodu zmija nerado pominje imenom već joj se nadevaju eufemistički nazivi, kao i đavolu. Ovo poistovećivanje sa nečastivim najverovatnije je uslovljeno hrišćanskim gledanjem na zmiju kao oličenje satane.[91] Munje su simbol iskre života, moći, snage i plodnosti; uobičajeni su atribut božanstava i svetaca, a zbog potencijalno destruktivnog dejstva mogu imati i negativnu konotaciju; u njima su sjedinjeni sjaj i smrt.[92] Zlato, osim što simbolizuje bogatstvo, lepotu, dugovečnost, vezuje se i za svetlost, sunce i predstave o „gornjem” svetu, za sferu božanskog, za spoznaju i više vrednosti; no istovremeno zlatni metal i predmeti sačinjeni od njega u folkloru su povezani i sa onim svetom.[93] Štaka, odnosno štap koji drži preobraženi oblačar odgovara žezlu kao znaku vlasti i moći. Štap je atribut različitih demona i mitoloških likova, i magijska svojstva preuzima od materije od koje je sačinjen, a zavisno od toga u čijem je posedu može imati zaštitnu funkciju i služiti za teranje bolesti i nečistih sila, ili biti upotrebljen u zle svrhe.

 


[91] Srpski mitološki rečnik, 203-206; Slovenska mitologija, 211-214.

[92] Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987, 419.

[93] Slovenska mitologija, 204; Rječnik simbola, 792.

 

Đavolu se pripisuje crn štap kojim opsenjuje ljude.[94] Grčićev oblačar ima štap od ugljena koji tinja što bi moglo asocirati na božansku prirodu vlasnika, posebno kada se ima u vidu da u narodu postoji verovanje da se živim ugarkom može ubiti đavo i vampir[95]; mada nesumnjivo oblačar ima izvesne sličnosti i sa đavolom, na šta će ukazati neki docniji njegovi postupci.

Proučavaoci Grčićevog proznog stvaralaštva dotiču se u svojim razmatranjima i prirode demonskih bića koja se javljaju u njegovoj pripoveci. Dok je bavljenje Žarka Babića tim pitanjem samo ovlašno, Mirjana Brković se njime podrobnije pozabavila u svojoj studiji o fantastici u delima Jovana Grčića Milenka. Ona je u liku oblačara prepoznala osobine zduhača, bića koje prema folklornim predstavama zabeleženim na našim prostorima ima natprirodne sposobnosti da se u snu bori protiv nepogoda i drugih demona štiteći svoje područje (imanje ili selo). Zduhač se smatra dobim duhom, ali ukoliko se stavi u službu đavola, može se povampiriti posle smrti, no retka su verovanja po kojima su zduhači isključivo štetni demoni. Najaktivniji su u periodima kada duvaju jaki vetrovi, dakle s proleća ili u poznu jesen, što se poklapa s vremenom zbivanja u torbarevoj priči; a njihovim najsnažnijim oružjem smatra se ugarak luča nagoreo s oba kraja, što umnogome podseća na užarenu oblačarovu štaku.[96] Interesantan je podatak da se upravo u Sremu, u kraju odakle potiče Jovan Grčić Milenko i u kojem se odigrava njegova pripovetka, mitsko biće analogno zduhaču naziva baš oblačar.[97] Oblačari imaju gotovo identična svojstva kao i zduhači, a u višim sferama se bore i sa đavolom, za koga se veruje da predvodi gradonosne oblake, i još ih sa nečastivim vezuje sposobnost preobražaja duha, kad im ovaj napusti telo radi borbe.[98]

Shvativši da nesumnjivo ima posla s moćnim natprirodnim bićem, ma kakva da je njegova priroda, torbar biva zatečen oblačarovim izlivom milosti, koji objašnjava time što duguje zahvalnost torbarevom pretku. Naime, oblačar veli da je on zaštitio torbarevo imanje od bujice, jer mu je njegovog čukundede čukundeda, još dok ga je oblačar ljuljao

 


[94] Slovenska mitologija, 591-592; Srpski mitološki rečnik, 166. i 473-474.

[95] Čajkanović V, 120.

[96] Detaljnije o zduhačima videti: Slovenska mitologija, 196-197, i Srpski mitološki rečnik, 196-198.

[97] Slovenska mitologija, 196.

[98] Isto, 393-395.

 

u kolevci, prorekao da će voditi oblake.[99] Taj čukun-čukun-predak ni u kom slučaju nije običan čovek čim ga u kolevci ljulja takav stvor kakav je oblačar, a uz to još u najmlađem uzrastu ima i proročke moći. Može se pretpostaviti da je i sam torbar nasledio barem delić tih čudesnih svojstava svoga pretka, kojima se uspostavlja izvesna srodnost s oblačarom, čim je upravo on odabran da se vine u oblake.

A među oblacima torbar će, paradoksalno (mada u sferi fantastičnog ni to nije nemoguće), žmureći videti dugu, koja će ga oduševiti sjajem i lepotom svojih boja. No najupečatljiviji utisak na torbara ostaviće zadivljujuća slika Petrograda, za koju je inspiraciju Grčić bez sumnje našao kod Gogolja. Evo kako to „čudo” izgleda kod našeg pisca:

[...] Tek što progleda’, a preda mnom se prosula varoš. Bože, varoš kakve nigde nema!

– Ma šta je to, svemogući? – zapitam ga na brzu ruku i pljesnem se od čuda rukama po kolenu.

– Petrov grad! Nagledaj ga se evo, zato te i povedoh; a za tili čas vidićeš i more, ledeno more.

Još se varoši ne načudi’, a već me more zabuni.

Varoš, Bože blagi, varoš! Milion sveća gorukaju, pa se vidi baš k’o u crkvi na jutrenju. Pit’o bi’ ga čisto otkud to biva da tako daleko vidim; al’ k’o velim: s kime si poš’o, i ne pitaj! Kroz varoš potekla reka, pa čisto struže o kuće. Ma nikad im ne dosadi, tako su goleme! Znate, po šest, šta šest, i sedam redova na svakoj; e, tako baš k’o švapska crkva, i više još! A crkve? One crkve, hoj, hoj!.. Kad bi se tri naše u jednu stvorile, opet je ništa! A, to nikad ne zaboravi’!… Pa što da vam i ređam, kad vi to ne možete prestaviti! Grdosija od varoši! Šta je od Kamenice do Rume? Duža je! Šta je od Begeča do Karlovaca? Šira je!*[100]

A evo i vizije Gogoljevog kovača s njegovog nebeskog putešestvija u društvu đavola:

[...] A kovač je leteo i leteo. Najednom se pred njim zablista Petrograd okupan u svetlosti. (Tog dana je nekim povodom bio priređen vatromet.) Čim prelete rampu đavo se pretvori u konja i kovač se nađe nasred ulice na vilovitom trkačkom konju.

 


[99] Grčić, 301-302.

[100] Isto, 303.

 

Bože mili! Buka, sjaj; s obeju strana dižu se zidovi trospratnica; topot kopita i tandrkanje točkova odjekuju poput grmljavine i razležu se na sve strane; svud sve same kuće, kao da iz zemlje niču; mostovi tutnje, kočije jure, kočijaši i jahači na prednjim zapregama viču, sneg zviždi pod mnoštvom saonica što jure iz svih pravaca, pešaci se tiskaju i pribijaju uz kuće načičkane svetiljkama, dok njihove dugačke senke promiču po zidovima i glavom dosežu sve do dimnjaka i krovova. Kovač se u čudu osvrtao na sve strane. Činilo mu se kako sve te kuće upiru u njega svoje mnogobrojne ognjene oči i posmatraju ga. Toliko je video gospode u bundama presvučenim čojom da više nije znao kome da skine šubaru… „Bože moj, koliko ovde ima gospode!” pomisli on. „Ja mislim da je svaki ovaj u bundi bar porotnik, a oni što se vozaju u prekrasnim zastakljenim karucama, sigurno su, ako ne gradonačelnici, onda u najmanju ruku komesari, a možda još i veća gospoda.”[101]

Motiv mora je u Grčića odraz romantičarskog senzibiliteta i interesovanja za daleke i egzotične predele, i takođe je knjiškog porekla, opet verovatno iz Gogolja, jer torbar opisuje Severno ledeno more:

One sante, oni snegovi, oni gradovi, kule od leda, to me tako začudi da mi se smesta učini da kod nas i nema zime, nit’ u njoj leda i snega! Pokor![102]

Međutim, ni ova torbareva vizija nije duže potrajala, a razlog tome nisu neke čudesne nebeske pojave ili nova čuda, već prosto fizička nelagodnost, jer se junak prosto smrzao od nepodnošljive hladnoće svoje vizije, čime priča dobija blago humorno razrešenje.

Po nestanku slike ledenog mora ubrzo iščezava i oblačar, a torbar se na kukurikanje petla, koji sada ima uobičajenu funkciju rasterivanja natprirodnih sila, zatiče u Milerovoj sobi na Testeri, i još se ubode na viljušku, što opet unosi humor u čitavo zbitije. Šantavi torbar zatim žurno napušta mesto neobjašnjivih događaja, ne propustivši da izvrši magijski čin: pljuje na nečiste dovratke, i proklinje starog Milera.

 


[101] Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Badnje veče, prevela dr Jelka Spaić-Matijašević, u: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Sabrana dela, knjiga prva: Večeri u seocetu kraj Dikanjke, Jugoslavijapublik, Beograd, 1991, str. 173.

[102] Grčić, 304.

 

Druga priča koju torbar priča u gostionici kod „Polu zvezde”, za razliku od ostalih nije njegov lični doživljaj, već legenda o opšitošu i svetom Petru. Narodna priča po kojoj Hrist i svetac daruju u znak zahvalnosti opšitošu džak i nadžak, kojima ovaj pobija sve đavole, kako na zemlji tako i u paklu, a pretuče čak i samog svetog Petra, ovde će biti posmatrana samo u onom segmentu koji se odnosi na pojavljivanje, osobine i ponašanje đavola.

Najpre je fokusiran prostor pojavljivanja nečistih sila: nečist grad, „đavolji dom, a potom i tipično vreme njihove posete: „U tome gradu niko nije smeo da noći, jer noću je, k’o što znate, đavolska vlada.”[103], pri čemu se pripovedač, šantavi torbar, poziva na narodna verovanja podrazumevajući da su poznata i slušaocima, pripadnicima istog kolektiva. Izričito se dalje veli da đavoli tokom noćnih poseta gradu nikada nisu stanovništvu dirali stvari; njihov prevashodni cilj bile su ljudske duše. Građane je stoga, dakako, obuzimao strah, te su noću napuštali ukleto mesto i konačili u obližnjoj varoši. Ali onda se našao hrabri opšitoš, koji je, po trobarevim rečima, izgleda bio neki Srbin [a i ko bi drugi mogao biti kadar na tako strašnu mestu postojati?!]. Odvažni junak provodi noć u pivari[104]; sam je, dakle nezaštićen; uz to se zabavlja kartama, a kockanje je još jedna od aktivnosti kojima gospodari đavo. Svi elementi su usklađeni, sve je spremno za dolazak đavolā; a spreman je i njihov izazivač, opšitoš, koji se u međuvremenu naoružao čarobnim džakom i nadžakom.

Nečastivi najavljuju svoj dolazak nekolikim zvučnim i vizuelnim znacima: plamen sveća drhti, počinje tutnjava, pivara se trese, i na vrata ulazi grupa đavola.

[...] Silestvo garavi’ đavola utrča u sobu. Sve se preskaču, sve strmoglavce! A crni su, a gadni su, a strašni su, a besni su,– eh, sad već možete zamisliti kako, kad je siroma’ opšitoš mor’o da zažmuri…

Evo ti ih pravo k njemu. Načičkali se oko njega, pa keze svoje špicaste zube. Jedni opet oštre krive rogove na bravi od vrata i čisto jedva čekaju da ga svaki bar pojedanput bocne.[105]

 


[103] Isto, 323.

[104] Ovde činjenica da je reč o krčmi, koja spada u uobičajena svratišta đavola, nije od znatnije važnosti, pošto u ovom slučaju nečastivi zaposedaju čitav grad i mogu se pojaviti bilo gde tražeći žrtvu. – Prim. M.M.

[105] Grčić, 328.

 

Ovu razuzdanu hordu đavola predvodio je najstariji i najstrašniji među njima, ali je opšitoš u razgovoru sa njim bio vrlo direktan, slobodan i neustrašiv, i dok su se ostali đavolići cerili i kidisali na starca, ovaj je predložio velikom đavolu da se kartaju, uz pogodbu da onaj koji izgubi „bude leman”.[106] Usmena pogodba ili pismeni ugovor sa đavolom[107] čest je motiv kako u narodnom predanju tako i u književnoumetničkim delima, a scenu kartanja Grčić je mogao preuzeti iz Gogoljeve priče Izgubljeno pismo[108], dok će se mnogo kasnije u sličnoj situaciji naći i Milan Glasinčanin u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija, samo što će ishod te igre biti drugačiji od ove opšitoševe. Naime, dok su se đavolići vrzli oko dvojice igrača, gurkali opšitoša u lakat i duvali u sveću ne bi li ga zbunili, a matori đavo im s vremena na vreme namigivao, desilo se da je opšitoš izgubio; ali pre no što su ga se nečiste sile dočepale, poterao ih je čudesnim nadžakom u džak i izudaravši ih izbacio kroz prozor.[109] Svojim podvigom zadobio je opšitoš slavu i poštovanje, a kad je umro sahranili su ga uz počasti, i zajedno sa džakom i nadžakom od kojih se nije nikada odvajao. To moćno oružje poslužilo mu je i na onom svetu, jer dospevši u pakao nastavio je da se obračunava i sa tamošnjim đavolima, a od istog oružja stradaće i sveti Petar.

Opis pakla u torbarevom pripovedanju odgovara uobičajenim narodnim predstavama o infernalnim predelima koje su se razvile pod uticajem hrišćanskog učenja: sve je u plamenu, vatra bukti, toplota prosto štipa, a tu je i veliki kazan „u kome se ’najmasniji’ grešnici kuvaju”[110]. U ovoj torbarevoj priči govori se o paklu, raju, svetom Petru i Hristu kao o svakodnevnim, profanim pojavama i običnim ljudima, što unekoliko odudara od tona koji u čitavoj Sremskoj ruži ima govor o crkvi, religiji, sveštenicima i molitvi, prema kojima se i torbar odnosi s pijetetom.[111] U paklu je opšitoš zatekao istog onog starog đavola s kojim se kartao u pivnici, a ovaj se silno prepao ugledavši starog protivnika s njegovim moćnim nadžakom i džakom. Naišao je i na mnoštvo đavolčića, ali

 


[106] Isto, 329.

[107] Rasel, 115; Srpski mitološki rečnik, 166-167.

[108] N.V.Gogolj, Izgubljeno pismo, navedeno izdanje, str. 137-138.

[109] Grčić, 329-330.

[110] Isto, 332.

[111] Brković, 71-72.

 

njih nije prepoznao, te torbar pretpostavlja da su to bili neki novi naraštaji, „jer se đavoli odveć množe, pa i dan danas”[112]. Ponovo je opšitoš izašao kao pobednik, izbio je svojim čudesnim oružjem sve đavole, a njihova dreka se orila do nebesa. No, torbar veli da tom prilikom opšitoš izgleda nije potamanio sve đavole, jer ih ima „i dan danas, koliko god hoćeš”[113], ali njegova izjava da su mnogi viđali đavole izaziva nevericu kod nekih slušalaca, pa ih šantavi torbar uverava ličnim primerom pripovedajući im još jednu anegdotu iz svoga života.

Sledeća torbareva priča odnosi se, dakle, na njegovo lično iskustvo, na još jedan susret sa nečistom silom, samo što je ovom prilikom naišao na pravog đavola, za razliku od oblačara, nimalo miroljubivog, s kojim je morao i megdan da podeli. Taj bliski susret odigrao se opet u zimsko doba, kada je duvala „luda vetrina” a Dunav se sledio. Torbara je bio angažovao pekar da mu nadgleda vodenicu, i tu se našao licem u lice sa sotonom. Inače, vodenici narodna tradicija pripisuje mnoštvo mitoloških konotacija, budući da predstavlja spoj prirodnog i kulturnog, da za pretvaranje jedne stvari u drugu koristi snagu vode, elementa koji ima magijska svojstva, a i zbog neprestane buke koju stvara smatra se demonskim objektom, te đavoljim izumom. Zabačena, urušena vodenica granični je prostor između svetova i boravište mitskih bića, pogotovu đavola, koji se ponekad pretvaraju u vodeničare i tako mame svoje žrtve. I inače se vodeničari u narodnoj kulturi smatraju ljudima koji poznaju nečistu silu, vladaju posebnim umećem, a boraveći u liminalnom prostoru, van seoskih međa i kraj vode, zadobijaju i natprirodne i vračarske sposobnosti.[114]

Kada je reč o đavolu, on ni u vodenici ne odustaje od svoje rušilačke, razaračke uloge: on ometa ljude pri radu, kvari mehanizam vodenice ili krade alat i slično; a pošto je on izumeo čeketalo, prigrabio je sebi pravo boravka u vodenici, nastojeći da mukama naplati ljudima korišćenje njegovog izuma. Ali đavo se može i podrediti i postati dobar sluga u vodenici ukoliko čovek uspe da mu ukrade kapu u kojoj su koncentrisana

 


[112] Grčić, 332.

[113] Isto, 336.

[114] Slovenska mitologija, 90-92; Srpski mitološki rečnik, 107; Čajkanović III, 128-130, Čajkanović V, 290.

 

onostrana znanja i moći.[115] I zaista, prvo na šta je torbar naišao u vodenici, pošto mu se sumnjivim učinilo kloparanje koje je podsećalo na okretanje vodeničnog kamena iako se kolo nije okretalo zbog zamrzle vode, bila je upravo kapa – šepa, crvena kao krv.[116] Crvena boja kape dodatno potcrtava njena magična svojstva i ukazuje na to da je reč o atributu đavola,[117] a kada kapa još počne i da se sama kreće i odskakuće „k’o da ima noge” na tavanicu svome vlasniku, neće više biti sumnje da torbar ima posla sa đavolom lično. Mada se u početku junačio i vikao na đavola, kao što se i ovaj derao s tavanice, torbar je zanemeo kada se našao rame uz rame s nečastivim. „Ćuti on, ćutim ja. Samo što sam se ja većma uplašio od njega, nego on od mene.”[118] Našavši se u neposrednoj blizini đavola koji se iskezio i smešio mu se, torbar je imao priliku da ga dobro osmotri, te je uočio da ovaj ima šiljasti glavu, dva masna rožića, a na jednome čak i kvrgu,[119] što su tipični atributi đavola, ali moguće je da je strah torbaru malo i pomutio vid.

Zatim je usledio boj. Baš kao u svim junačkim sukobima, po tačno utvrđenoj shemi, prvo dolazi do verbalnog duela, da bi potom usledilo i fizičko razračunavanje.

U taj par već započesmo belaj. Al’ smo se i poneli! On mene ćuš, ja njega zviz, pa sve tako. Naposletku vidim već da ne mož’ s đavolom kršten izići na kraj i kažem mu da me se mane već, dosta mi je. A on, k’o da je jedva doček’o da mu se pokorim, popusti me i stade samo da klima ispurenom glavom, k’o da mi htede da kaže: „vidiš da s đavolom ne mož’ izići na kraj!”[120]

Posle megdana đavo se primirio na tavancu, i valjda da bi se okrepio, seo da zamezeti, a neljudska hrana koja se pominje nedvosmisleno potvrđuje demonsku prirodu bića koje je torbar zatekao u vodenici. „Đavo jede bez ikakvog reda pečena i presna jela, slana i slatka: pečeno pile, suvu šljivu, parče simita, pegavu oskorušu, praseću njušku, šargarepu. Ta mešavina jeste čudna, ali ne i čudesna, fantastična. Međutim, torbar ugleda

 


[115] Dobrila Bratić, Gluvo doba. Predstave o noći u narodnoj religiji Srba, Plato, Beograd, 1993, 118-119.

[116] Grčić, 337.

[117] Srpski mitološki rečnik, str. 166, 263; Slovenska mitologija, 171; Čajkanović II, 129; Čajkanović III, 126-127.

[118] Grčić, 338.

[119] Isto.

[120] Isto, 338-339.

 

 

u činiji i živog miša i tera ga: ’gad nečisti’. Isticanje nečiste, ne-hrane, izaziva gađenje torbara i bekstvo.”[121] Pri begu se torbar, kako sam veli, sapleo o santu leda, te mu je kao uspomena na taj nemili susret ostalo hramanje.

Poslednja torbareva priča odnosi se na najsvežiji događaj, koji se po njegovim rečima zbio dve-tri godine pre trenutka pripovedanja u gostionici, ali se, za razliku od prethodnih, susret sa nezvanim gostom desio po letnjoj noći, a ovoga puta torbar je imao i društvo. Čekajući sa izvesnim Živanom i Pavlom dimšić (parobrod) na pustom pristaništu, torbar je dremao na pragu i iznenada osetio da mu neko huče i pljucka nad glavom.

Polako, polako podignem glavu na više i pogledim preko obrva, – kad ono, a ja opazih glavu sasvim rutavu, a dva roga se na njoj smestila; pod njima opet dva oka sijaju i čisto škilje, a pod njima opet – brada… Elem, đavo! To mi beše prva mis’o koja poče da me teši…[122]

Prema ovom opisu reč bi doista mogla biti o đavolu, ali pomalo zbunjuje torbareva izjava da ga je pomisao da ima posla sa đavolom utešila. To bi se moglo dvojako tumačiti: ili se radi o ironijskom iskazu, što je verovatnije, jer će ga i docnija Živanova potvrda o đavolu „obradovati”[123]; ili torbar, budući da se već nekoliko puta nosio s đavolima, ima doveljno iskustva, te nema više straha pred njima – zna kako treba postupati u takvoj situaciji, a pribojava se da je ovo biće možda nešto još gore od đavola, neka nečista sila s kojom još nije imao prilike da se suoči. No, u trenutku kada Živan priskoči torbaru u pomoć zamahnuvši udilom, tj. štapom za pecanje, đavo će se i oglasiti – meketanjem. Ispostaviće se da je „đavo” u stvari samo jarac, i razrešenje napetosti i učesnici u događaju i slušaoci priče o njemu naći će u smehu.

Međutim, nije slučajno baš jarac odabran za poistovećivanje sa đavolom u ovoj anegdoti. U narodnom verovanju jarac je životinja koju je stvorio đavo i to po sopstvenom liku, a sličnosti koje ih međusobno povezuju jesu kratak rep, noge, rogovi,

 


[121] Dejan Ajdačić, Hrana demona folklornog porekla u slovenskim književnostima 19. veka, Kodovi slovenskih kultura, broj 2, „Hrana i piće”, Clio, Beograd, 1997, 149.

[122] Grčić, 343.

[123] Isto.

 

uši i brada.[124] Đavo se u folklornim predstavama često pretvara u jarca, a i koza se smatra jednim od lica nečiste sile; uz to đavo i drugi demoni često jašu ove životinje. Budući nečista životinja jarac se ne upotrebljava u obredima žrtvovanja.[125] Smatra se htonskim demonom, ali i demonom plodnosti,[126] te oličenjem pohote, što bi se opet moglo dovesti u vezu s predstavama o đavolovom prenaglašenom falusu i orgijastičkim sklonostima[127].

Svoje pripovedanje torbar završava uveravajući slušaoce da ni u kom slučaju nije on širio glasove po selu da je te večeri sreo samog đavola a ne jarca: „Al’ ja govorim istinu, pa neću da kažem da sam video sotonu i onda kad nisam, već samo onda kad jesam”[128]. Tako se pričanje završava upravo onako kako je i počelo – naglašavanjem istinitosti ispričanih događaja, makar oni bili i fantastični, zavaravanjem publike i zametanjem traga. Šantavi torbar je očigledno vrlo samosvestan pripovedač i zna kojim se sredstvima može manipulisati maštom i realnošću, kao i pažnjom slušalaca.

Treba se takođe osvrnuti na recepciju torbarevih priča o nečistim silama među njegovim slušaocima u gostionici, utvrditi da li oni i u kojoj meri veruju, odnosno ne veruju u priče o đavolu, s obzirom na to da je osnovni preduslov za postojanje đavola i drugih demona, kao uostalom i božanstva i natprirodnih bića uopšte, čovekovo verovanje u njih. Među društvom u birtiji ima nekoliko pojedinaca koji sporadično izražavaju sumnju u vezi s torbarevim kazivanjem, pa čak i uopšte ne veruju u postojanje đavola i drugih natprirodnih bića.[129] S vremena na vreme tokom pripovedanja oglašavaju se slušaoci pitanjima i komentarima, a torbar ih uverava da je sve od reči do reči sušta istina:

– Ta, more, šališ se? – promrmlja brat-Mića, egeduš, naprćivši debele usne.

– Kakva šala, Mikane? Sve na stranu, sad je istina![130]

 


[124] Slovenska mitologija, 272; Srpski mitološki rečnik, 166, 223, 241; Čajkanović V, 293.

[125] Slovenska mitologija, 272.

[126] Srpski mitološki rečnik, 223.

[127] Slovenska mitologija, 171; Rasel, 113; Mit o đavolu, 192; Ljubinko Radenković, Simbolika sveta u narodnoj magiji Južnih Slovena, Prosveta-Niš, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996, 42-43.

[128] Grčić, 344.

[129] Videti: Brković, 61, 78-81.

[130] Grčić, 294.

 

– E, verovati opet i u tu ludoriju! uzviknu onaj drugi ćutalica.[131]

–  Eh, ima [nečistih]! Nije nego još nešto! doskoči joj onaj ćutalica, koga ćemo, zato što ništa ne veruje, otsada zvati Nevernim Tomom.[132]

– Nije nego mačkin rep! nasmeje se Neverni Toma.[133]

U tabor „nevernika” spada i narator okvirne novele, koji takođe misli: „da je sve to budalaština. Kad bi čovek u sva ta ’sujeverstva’ verov’o, morao bi i sve ostalo da veruje što se ne da ni videti ni opipati.”[134]

No, ima i onih koji iskreno veruju u torbareve priče, kakva je, na primer, birtašica Tinčika, koja se čudi kako na svetu ima nečistih, a slušajući torbareve priče pretrnula je od straha. U pravoj maloj raspravi koja se o pitanju verovanja razvila povodom torbarevih priča, „verujući“ su bili brojno nadmoćniji od „neverujućih”, a izneli su i niz dokaza kako bi argumentovali svoje tvrdnje i potvrdili postojanje ne samo đavola već i drugih nečistih sila. Kao što je svojstveno predanjima, govornici navode primere iz prve ili druge ruke, tačna mesta gde su se nečiste sile pojavljivale, kao i svedoke koji su to potvrdili. Tako Mladenov stric veli da je subaša Panta video đavola i vešticu[135]; Andra navodi da se baba Makrena skoro svake noći gloži s vešticama[136]; i nečija kuma je videla jednu vešticu na Pandžinom brdu; a jedna je Mićinog rođenog brata „jašila više od tri godine. Svako jutro mogli ste nabrojati po nekoliko masnica.”[137] Osim đavola i veštica, torbar je izjavio da je video i zmaja kako preleće „preko učiteljkine kačare, pa u adu. Svetli se kao snop trske kad se zapali”[138]; a u banoštarskoj šumi su videli i vilu kako sedi na brestu i češlja se češljem od šimširovog korena koji je sama napravila.[139] U svakom

 


[131] Isto, 336.

[132] Isto, 340.

[133] Isto.

[134] Isto, 341.

[135] Isto, 340.

[136] Isto.

[137] Isto, 341.

[138] Isto.

[139] Isto.

 

slučaju, verovali ili ne u postojanje demona, slušaoci su sa zanimanjem pratili torbarevo pripovedanje, neki se uživeli i prestrašili, a neki se dobro zabavili i nasmejali njegovim vragolastim pričama.

Zanimljivo je da će pričljivog torbara nazvati baš vragom („baš si vrag“[140]), i da se upravo uz njegove osobine i postupke najčešće vezuje epitet đavolast. On đavolasto namiguje, [141]oči mu đavolasto skakuću,[142] osmehuje se đavolasto[143] i klima glavom tajanstveno,[144] on sniva svakoga handraka.[145] U Grčićevoj se pripoveci osim naziva đavo nečista sila imenuje i kao vrag, sotona, handrak, javljaju se i đavolići, kao i izraz đavolština; od istog pojma izvedeni su i pridevi vraški, đavolski, te đavolast,[146] a tu je i pridev nečist, koji se takođe odnosi na figuru đavola i sve što je sa njim u vezi. Čitava pripovetka prošarana je mnogobrojnim izrekama i govornim izrazima u kojima se pominje đavo, i čija je primarna funkcija verovatno bila zaštita govornom magijom, mada je to značenje tokom vremena izbledelo i potisnuto iz jezičke svesti. Ovi izrazi dodatno doprinose stvaranju atmosfere za torbarevo pričanje događaja punih jeze, ali ponekad imaju i funkciju proboja iz priče u realnost trenutka pripovedanja. Navešću samo nekoliko ilustrativnih primera nasumice odabranih i istrgnutih iz konteksta, mada je ovaj stilski element Grčićeve pripovetke veoma zanimljiv i pogodan za podrobniju i sistematičniju analizu:

 

­          baš sam đavo posl’o ga[147]

­          da te đavo odnese[148]

­          baš sami đavo umeš’o se u pos’o[149]

 


[140] Isto, 344.

[141] Isto, 279.

[142] Isto, 281.

[143] Isto, 284.

[144] Isto, 305.

[145] Isto, 295.

[146] Ovaj poslednji primer ima unekoliko izmenjeno značenje i pozitivnu konotaciju, i uglavnom odgovara značenju prideva šaljiv. Ovakvo značenje potiče verovatno iz folklorne kulture, koja lik đavola često predstavlja kao lakrdijaša, budalu i šaljivdžiju. – Prim. M.M.

[147] Grčić, 282.

[148] Isto, 290.

[149] Isto, 291.

 

­          nek đavo zna[150]

 

U jednom slučaju oblik imenice vrag upoterbljen je u značenju negacije: „E, svu, vraga!”,[151] tj. ovom rečenicom torbar poriče prethodnu tvrdnju da je opšitoš proterao svu đavolštinu. Čak se i za zidni časovnik u gostionici, što je inače motiv koji će preuzeti i dalje razviti Stevan Sremac u slici pop Ćirinog sata, veli da je možda „od onih ’nečistih’ satova što samo posle ponoći udaraju, kad nastaju veštice i đavolski rod.”[152] I pridev besomučan izveden je iz istog semantičkog jezgra, od imenice bes kojom se u paganstvu i srednjovekovlju imenovao đavo, te sam pridev znači „mučen besom”, tj. označava osobu koju je napao ili zaposeo đavo.

Nekoliko pomena đavola i drugih elemenata dijabološkog konteksta vezuje se za likove Cigana[153] koji su te noći došli u gostionicu kod „Polu zvezde”. Čitavo društvo pomalo je zaziralo od ovih nenadanih gostiju, svima je u njihovoj blizini bilo neprijatno, jer su dvojica Cigana delovala tajanstveno, a svojim ponašanjem i izjavama postali su još zagonetniji. Tajna koju su krili u vezi sa prosidbom lepe Smilje budila je zle slutnje. Najpre se birtašica požalila da ju opet „handrak odnese” te primi Cigane[154], zatim ga mrko gleda „što’no reč, k’o đavo mater”[155]; a kasnije će doći i do otvorenog sukoba ostalih gostiju sa Ciganima, najpre verbalnog („drpavi đavole”[156]), a potom i fizičkog. I

 


[150] Isto, 299.

[151] Isto, 336.

[152] Isto, 316-317.

[153] Nisu slučajno baš Cigani, tj. Romi odabrani da ponesu neke osobine nečistih bića. Pripadnici ove marginalizovane etničke skupine su neobičnošću svoga načina života, kao i svojim izgledom: tamnoputošću i odevanjem, izazivali podozrenje okoline, pa su se često, bez nekog utemeljenog i opravdanog razloga, prema njima odnosili s predrasudama, optuživali ih za saradnju s nečistim silama i čak proglašavali đavolima. Takav stav, koji se savremenim demokratskim rečnikom naziva političkom nekorektnošću, poslužio se predstavama o đavolu u nameri da produbi versku, etničku i socijalnu netoleranciju i mržnju. – Prim. M.M. (Videti takođe: Rasel, 117.)

[154] Grčić, 283.

[155] Isto, 299.

[156] Isto, 313.

 

sam narator podozriv je prema Livanu, zlokobno mu izgleda, a još više ga plaši pomisao da ga je već ranije sreo:

Izgledaše mi sušti đavo, koji laže i vara, a ovamo drugom kome urezuje grhove u raboš. Od toga trenuta još mi crnji izgledaše, te mi čisto teško beše da ga upitam: a da l’ i mene otkud poznaje?[157]

Ovaj opis lažljivca i varalice, koji posle druge kažnjava zbog grehova, odgovara liku đavola, koji ima dvostruku ulogu kušača i obmanjivača, ali i paklenog mučitelja.[158] No, strasti će se polako stišati, nesporazum će biti izglađen, ali se sve ipak okončava Livanovim đavolskim smehom pri rastanku na raskršću, jednom od stecišta demona, ponovo uz hladan vetar, znak prisustva nečiste sile.[159] Završna sekvenca uvodnog dela Sremske ruže zvukom crkvenih zvona i fijukom vetra, te smehom koji odzvanja sračunato naglašava jezovitost prizora i izaziva strah:

Na kuli crkvenoj baš se u taj mah zanjihalo klatno i zakuca potmulo. Ne izbrojah koliko.

A u taj par baš zadrmusa i vetar letvice na hodniku, te mi se učini kao da mi neko preti iz avlije.

Onaj đavolski smeh i sad me čisto iznenadi.

Uđem, i zabravim odmah vrata.[160]

Time Grčić zabravi i svoju pripovetku o čudesnim pričama i događajima koji su se zbili jedne zimske noći u gostionici kod „Polu zvezde”, kada su nečiste sile objavile svoje prisustvo kroz torbareve šalozbiljne priče, ali možda i izvan njih.

Nakon detaljnog razmatranja Grčićeve pripovetke U gostionici kod „Polu zvezde” na imendan šantavog torbara sa dijabološkog aspekta, može se zaključiti da fantastika u njoj ima znatnog udela, i to naročito demonološko-dijabološka, dok se fantastika

 


[157] Isto, 320.

[158] Mit o đavolu, 111.

[159] Grčić, 347-348.

[160] Isto, 348.

 

oniričkog tipa u ovom delu javlja samo u jednom pasažu. Po rečima Mirjane Brković, fantastika Jovana Grčića Milenka tipološki se ne razlikuje mnogo od fantastike u srpskoj književnosti u doba predromantizma i romantizma. „Ono što je novo u odnosu na pisanu fantastiku, ali ne i u odnosu na usmenu, jeste humoristički ton koji se javlja u Grčićevim pričama. Grčić je najčešće koristio folklornu fantastiku, pomalo naginje gotskoj prozi, stvara oniričku fantastiku, a projekcija sakralnog kod njega se pretvara u grotesku (u priči o opšitošu i svetom Petru).”[161] Zaista, u pripovetki pretežu fantastični motivi iz folklornih verovanja u nečiste sile, bilo da ih je Grčić preuzeo direktno iz usmenog predanja svojih sunarodnika, ili iz opšteslovenskog korpusa kulturnog nasleđa posredstvom Gogoljeve proze, što je, nadam se, dokazala i ova analiza. Stoga smatram da se ne može u potpunosti prihvatiti tvrdnja Milorada Najdanovića da fantastični elementi u Grčićevoj priči: „nemaju kao podlogu grdivo Vukovih etnografskih spisa, niti folklorno predivo kao u Glišićevim pričama: priviđenja o kojima toliko mnogo govori Grčićev ’šantavi torbar’ maštovita su i slikovita romantičarska stilizacija koja očito odudara od seljačke mitologije i narodne stilistike”[162]. Izvestan stepen romantičarske stilizacije u Grčića ne može se poreći, ali to je legitiman književni postupak, jer Grčić ipak nije pisao etnografske beleške već umetničko delo; međutim, poricanje folklorne osnove fantastičnih motiva u ovoj prozi sasvim je neosnovano. Čini se da je za Najdanovića jedini postojeći etnografski kôd srpskog sela onaj koji je Vuk Karadžić opisivao u svojim spisima, i čiji je jezik ozvaničio u Srpskom rječniku, što su kasnije sledili pisci realističke provenijencije. Ne sme se, međutim, smetnuti s uma da je razvoj vojvođanskog sela u istorijskom kontekstu tekao unekoliko drugačije no što je bio slučaj na područjima južno od Save i Dunava, te su i verovanja i običaji pomalo modifikovani, a otuda i tuđice na koje se Najdanović takođe okomio. Zna se da su regionalne razlike i varijante u pogledu narodnih verovanja i običaja, kao uostalom i u dijalekatskom i stilističkom smislu uobičajena i neizbežna pojava, a s druge strane, smatram da nema razloga za sumnju u Grčićevo poznavanje narodnih predanja u njegovom rodnom Sremu, što potvrđuje i pripovetka U gostionici kod „Polu zvezdena imendan šantavog torbara.

 


[161] Brković, 55.

[162] Milorad Najdanović, Seoska realistička pripovetka u srpskoj književnosti XIX veka, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1968, 69.

 

Đavo u Grčićevoj prozi takođe je narodni đavo, upravo onakav kakav se sreće u folklornim predstavama na širem slovenskom području, pa i na čitavom tlu hrišćanske (hristijanizovane) Evrope, kao što pokazuju relevantne studije iz oblasti dijabologije, te pregledi slovenske i srpske mitologije. U liku đavola o kojem priča Grčićev torbar prepliću se donekle vulgarizovana religijska i teološka gledišta sa narodnim predanjima i legendama o natprirodnim bićima i nečistim silama. Bez namere da se udubljuje u suštinu problema zla, Grčić predstavlja đavola u konkretnosti njegove pojavnosti, sa svim detaljima njegovog fizičkog izgleda, odeće, karaktera, sklonosti i delovanja, dakle upravo na način na koji ga zamišlja i narodna mašta. U torbarevim pričama đavo se javlja uz tipičnu scenografiju, sa propratnim efektima koji potvrđuju prisustvo nečiste sile, na onim mestima i u vreme koji su prema narodnim predanjima uobičajeni za aktivnost demona. Ali Grčićev đavo, iako se u nekim torbarevim pričama nesumnjivo ispoljava kao otelotvorenje principa zla i biće koje nanosi štetu i povređuje ljude, javlja se i u svojstvu dobrog, dobroćudnog demona. Pa i u liku samog pripovedača, šantavog torbara, mogu na osnovu nekih osobina naslutiti sličnosti sa đavolom i potencijalna demonska priroda. Ono što je karakteristično za sve torbareve priče, kao i za Grčićevu pripovetku u celini, jeste humorni, podsmešljivi ton, koji je pisac preuzeo iz narodne tradicije pričanja o đavolu. Folklornog su porekla i govorni izrazi u kojima se pominje nečastivi, i kojima obiluje Grčićeva proza, a koji su primarno verovatno imali funkciju govorne magije, vremenom potisnute iz jezičke svesti.

Figura đavola i uopšte fantastika u prozi Jovana Grčića Milenka ima višestruku funkciju. Najpre se elementima horora izaziva osećanje straha i jeze kod slušalaca torbarevih priča, a i sam pripovedač priznaje da mu nije bilo svejedno pri susretima s nečistom silom; no, osećaj neizvesnosti i napetosti potire se uvođenjem humora, te se postižu komični efekti, što je druga funkcija Grčićeve fantastike. I konačno, na širem planu, Grčić fantastikom u svojoj pripovetki izlaže jedan od mogućih pogleda na svet svojstven delu srpske seoske zajednice u Sremu, oličenom u šantavom torbaru i nekim  njegovim slušaocima. Po rečima Mirjane Brković, a prema klasifikaciji Save Damjanova, u prvim trima pričama šantavog torbara fantastika se javlja u funkciji samooznačavanja, ne pretendujući da dobije neko drugo alegorijsko ili simbolično značenje.[163] Nasuprot

 


[163] Brković, 83.

 

njima, kratko, u pričanje interpolirano snoviđenje o nečistoj sili koja se u liku Turčina ukazala torbaru na vašaru, kao i priča o jarcu od koga se torbar uplašio misleći da je đavo imaju za cilj da kod slušalaca izazovu strah, iznenađenje, ali i smeh u koji se s razrešenjem preobraća prvobitno stvorena napetost. Poslednja torbareva priča anegdotskog tipa razlikuje se od ostalih i po tome što se jedino za nju kao objašnjenje, tj. ključ, ne navodi san, kao što je to slučaj u priči o neobičnom zbitiju na vašaru, već je posredi zabuna, čime se postiže komični efekat. U svim ostalim pričama, jer torbar izričito negira mogućnost da je susret s oblačarom bio san, fantastika se realizuje u čistim vidu, bez ikakvog racionalnog objašnjenja; natprirodna bića i događaji predstavljaju se s uverenjem da je reč o objektivnoj stvarnosti. Taj stav torbara kao pripovedača jedan deo njegovih slušalaca bezrezervno prihvata, dok su drugi skeptični; ali dobro je poznato da je granica između realnosti i fantastike vrlo fluidna, i zavisi od individualnog pogleda na svet. To je područje u kojem se znanje pretapa u verovanje, a estetski užitak u delima fantastične književnosti podrazumeva svesni ili podsvesni prećutni pristanak na igru zavođenja.

Svojim osobenostima proza Jovana Grčića Milenka pruža mogućnosti za izučavanje iz različitih aspekata, a posebno je privlačan sloj fantastike u kojem i jeste znatna vrednost njegove pripovetke U gostionici kod „Polu zvezdena imendan šantavog torbara. Ovde razmatrani dijabološki kontekst upotpunjuje predstavu o Grčiću kao prozaisti koji je svojim jedinstvenim i izuzetnim ostvarenjem iskoračio iz svoga vremena i najavio stilsku epohu realizma, zasnivajući svoj sistem književnoumetničke fantastike na folklornom nasleđu i usmenom predanju. Upravo udeo fantastike u Grčićevoj prozi, njene karakteristike, kao i uspela obrada motiva preuzetih od stranih uzora (među kojima mu je najbliži Gogoljev fantastični svet) prekoračuju međe nacionalne književnosti i uvode našeg pisca u okvire evropske literature. Premošćujući granicu dveju epoha, i primičući se vrhunskim delima evropske fantastične književnosti, Grčićeva najuspelija pripovetka svojim kvalitetima i složenošću zavređuje, uz još nekoliko značajnih ostvarenja iz njegovog poetskog opusa, da se konačno otrgne iz senke i uvrsti među najznačajnija ostvarenja srpske književnosti devetnaestog stoleća. Bez obzira na sve, vedri humor Grčićevih priča o đavolu i drugim natprirodnim bićima s kojima se susretao njegov šantavi torbar, upečatljivi lik tog maštovitog pričalice i šaljivca, živo, dramatično pripovedanje, vrlo uspele slike enterijera i poetični pejzaži, te pitak stil pripovetke U gostionici kod „Polu zvezde na imendan šantavog torbara uvek će nalaziti svoje čitaoce, koji će u Grčićevoj prozi nesumnjive literarne vrednosti naći duhovitu zabavu i užitak.


Skraćenice:

 

  • Grčić                                            Jovan Grčić Milenko, Celokupna dela,        za štampu priredio Milan Kašanin,                                      Narodna prosveta, Beograd, b.g.

 

  • Brković                                        Mirjana Brković, Fantastika u delu Jovana             Grčića Milenka, Kulturni centar Beočin                 – Prometej, Novi Sad, 1996.

 

 

  • Mit o đavolu                                Džefri Berton Rasel, Mit o đavolu, Prevela Gordana Velmar-Janković, Prosveta,                                      Beograd, 1982.

 

  • Rasel                                           Džefri Berton Rasel, Princ tame.     Radikalno zlo i moć dobra u istoriji, prevod:                            Milena Petrović-Radulović, Pont, Beograd,             1995.

 

  • Slovenska mitologija                   Slovenska mitologija – enciklopedijski rečnik, redaktori      Svetlana M. Tolstoj – Ljubinko                       Radenković, Zepter Book World,    Beograd, 2001.

 

  • Srpski mitološki rečnik                Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki                                                     rečnik, Etnografski institut SANU–Interprint,          Beograd, 1998.

 

  • Čajkanović II                              Veselin Čajkanović, Studije iz srpske          religije             i folklora 1925-1942. Sabrana dela             Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav      Đurić, knjiga druga, SKZ–BIGZ–Prosveta–                          Partenon M.A.M., Beograd, 1994.

 

  • Čajkanović III                             Veselin Čajkanović, O vrhovnom bogu u    staroj srpskoj religiji. Sabrana dela                                Veselina Čajkanovića, priredio        Vojislav Đurić, knjiga treća, SKZ–BIGZ–                                         Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994.

 

  • Čajkanović V                              Veselin Čajkanović, Stara srpska religija i mitologija, rukopis priredio Vojislav Đurić.                            Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio           Vojislav Đurić, knjiga peta, SKZ–BIGZ–             Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994.


LITERATURA:

 

  • Jovan Grčić Milenko, Celokupna dela, za štampu priredio Milan Kašanin, Narodna prosveta, Beograd, b.g.
  • Milan Kašanin, Jovan Grčić Milenko. Život i rad, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Celokupna dela, za štampu priredio Milan Kašanin, Narodna prosveta, Beograd, b.g.
  • Jovan Skerlić, Omladina i njena književnost (1848-1871). Izučavanja o nacionalnom i knjižavnom romantizmu kod Srba. Sabrana dela Jovana Skerlića, priredio dr Midhat Begić, knjiga 10, redaktor Milica Ivanišević, Prosveta, Beograd, 1966.
  • Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti. Sabrana dela Jovana Skerlića, priredio dr Midhat Begić, knjiga 13, redaktor Radojka Radulović, Prosveta, Beograd, 1967.
  • Encikolpedija Jugoslavije, 3, Dip-Hiđ, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, MCMLVIII
  • Leksikon pisaca Jugoslavije, II, Đ-J, Matica srpska, Novi Sad, 1979.
  • Boško Novaković, Trenuci pripovetke, predgovor u: Pripovedači I. Izbor, redakcija i predgovor Boško Novaković, Srpska književnost u 100 knjiga, knjiga 11, Matica srpska–SKZ, Novi Sad-Beograd, 1963.
  • Milorad Najdanović, Seoska realistička pripovetka u srpskoj književnosti XIX veka, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1968.
  • Dušan Ivanić, Srpska pripovijetka između romantike i realizma (1865-1875), Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1976.
  • Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983.
  • Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti. Romantizam, knjiga druga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1985.
  • Dragiša Živković, Moderna novelistika Jovana Grčića Milenka, predgovor u: Jovan Grčić Milenko, Sremska ruža, pripovetke, za štampu priredio i predgovor napisao Dragiša Živković, „Bratstvo-jedinstvo“, Novi Sad, 1987.
  • Dragiša Živković, Narodna fantastika u tkivu srpske umetničke pripovetke druge polovine XIX veka, u: Dragiša Živković, Evropski okviri srpske književnosti II, Prosveta, Beograd, 1977.
  • Žarko Babić, Osobenosti književnoumetničkog stvaralaštva Jovana Grčića Milenka (ogled i izbor), Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1996.
  • Mirjana Brković, Fantastika u delu Jovana Grčića Milenka, Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1996.
  • Književno delo Jovana Grčića Milenka. Zbornik radova, Kulturni centar Beočin – Prometej, Novi Sad, 1998.
  • Božo Vukadinović, Antologija srpske fantastike, Zamak kulture, Vrnjačka banja, 1980.
  • Knjiga srpske fantastike XIIXX vek, I, izbor i predgovor Predrag Palavestra, SKZ, Beograd, 1989.
  • Sava Damjanov, Koreni moderne srpske fantastike, Matica srpska, Novi Sad, 1988.
  • Džefri Berton Rasel, Mit o đavolu, Prevela Gordana Velmar-Janković, Prosveta, Beograd, 1982.
  • Džefri Berton Rasel, Princ tame. Radikalno zlo i moć dobra u istoriji, prevod: Milena Petrović-Radulović, Pont, Beograd, 1995.
  • Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935.
  • Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.
  • Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, Srpski mitološki rečnik, Etnografski institut SANU-Interprint, Beograd, 1998.
  • Slovenska mitologija – enciklopedijski rečnik, redaktori Svetlana M. Tolstoj – Ljubinko Radenković, Zepter Book World, Beograd, 2001.
  • Veselin Čajkanović, Studije iz srpske religije i folklora 1925-1942. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga druga, SKZ–BIGZ–Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994.
  • Veselin Čajkanović, O vrhovnom bogu u staroj srpskoj religiji. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga treća, SKZ–BIGZ–Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994.
  • Veselin Čajkanović, Stara srpska religija i mitologija, rukopis priredio Vojislav Đurić. Sabrana dela Veselina Čajkanovića, priredio Vojislav Đurić, knjiga peta, SKZ–BIGZ–Prosveta–Partenon M.A.M., Beograd, 1994.
  • Đorđe J. Janić, Đavo u srpskim narodnim pričama, u: Srpska fantastika. Natprirodno i nestvarno u srpskoj književnosti, urednik Predrag Palavestra, SANU, Beograd, 1989.
  • Dobrila Bratić, Gluvo doba. Predstave o noći u narodnoj religiji Srba, Plato, Beograd, 1993.
  • Ljubinko Radenković, Simbolika sveta u narodnoj magiji Južnih Slovena, Prosveta–Niš, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996.
  • Dejan Ajdačić, Hrana demona folklornog porekla u slovenskim književnostima 19. veka, Kodovi slovenskih kultura, broj 2, „Hrana i piće”, Clio, Beograd, 1997.
  • Mihail Markovič Šejnman, Verovanje u đavola kroz istoriju religije, sa ruskog preveo Trifun Golubović, Biblioteka ARMON, Klub pisaca „Miodrag Šijaković”, Beograd, 1999.
  • Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Sabrana dela, knjiga prva: Večeri u seocetu kraj Dikanjke, prevod Jelica Drenovac i dr Jelka Spaić-Matijašević, Jugoslavijapublik, Beograd, 1991.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Milica Mirkovic

 

DIABOLICAL CONTEXT IN PROSE OF JOVAN GRČIĆ MILENKO

Summary

Often neglected prose of Jovan Grčić Milenko is extremely important and valuable in the context of Serbian fantastic literature of 19th century. After considering the phenomenon of the devil in European culture, its nature, manifestations, and interpretations in religion, folklore and literature, Grčić’s narrative was analyzed in context of diabolical elements of fiction, particularly emphasizing the treatment of devil’s figure, based largely on folklore and humorously intoned.

 

 

Comments (6)

Tags: , , , , ,

Dete pripovedač u pripovetkama Borisava Stankovića

Posted on 20 May 2013 by heroji

Milica Mirković

Funkcija deteta-pripovedača u pripovetkama

Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića

SAŽETAK: Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Borisav Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela. Između ostalog, to postiže odabirom naročite tačke gledišta i deteta–naratora, te pripovedanjem iz dveju različitih vremenskih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, poetizacijom proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, što je predočeno na primerima pripovedaka Stari dani i Stanoja.

 

KLJUČNE REČI: pripovedač, tačka gledišta, dete, Borisav Stanković, pripovetke

 

Pripovedač, njegova pozicija, perspektiva, tj. tačka gledišta iz koje sagledava događaje o kojima priča, distanca koju uspostavlja u odnosu na predmet svoga pripovedanja, sam oblik pripovedanja, kao i posledice koje njegova pozicija i stav ostavljaju na siže i narativni tok s kojim se susreće čitalac – neki su od bitnih problema koji se postavljaju u savremenoj teoriji proze. [1] Razumljivo je stoga da osnovni problemi naratologije privlače i pažnju proučavalaca opusa jednog od naših najinteresantnijih pripovedača i romanopisaca s početka dvadesetog stoleća, Borisava Stankovića. Književno delo ovog autora, kako na hronološkom tako na tematsko-inspirativnom i stilsko-poetičkom planu, nalazi se između tradicije i modernosti.


[1] Detaljnije o ovim i srodnim pojmovima i problemima naratologije kao discipline nauke o književnosti videti u: Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992, pod sledećim odrednicama: pripovedač, govor pripovedača, pripovedanje u prvom licu, pripovedanje u trećem licu, tačka gledišta, perspektiva, naratologija, doživljeni govor, unutrašnji monolog, vreme u književnosti, vreme u pripovedanju. Takođe videti i literaturu preporučenu uz svaku od ovih odrednica, kao i: Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974, posebno segmente „Tehnika pripovijedanja”, 99–110. i „Pripovijedač”, 111–122; te Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

 

Tematizujući sudare i sukobe dvaju nepomirljivih sistema vrednosti, opisujući pishološke sukobe unutar svojih likova, raspetih između sopstvenih želja, čežnji i težnji i društvenih normi, Stanković je i sam u procepu, idejnom i stvaralačkom, na razmeđi vekova, literarnih pravaca, tradicije s kojom je srastao i modernističkih strujanja. U svojim delima Stanković kombinuje elemente ovih dveju umogome različitih sfera, na sebi svojstven način ih usklađuje, čineći granicu među njima manje oštrom, ponekad čak fluidnom, a svaku jednoznačnu odrednicu kojom kritičari i proučavaoci karakterišu njegovo stvaralaštvo čini relativnom.

Među dosadašnjim izučavanjima Stankovićeve proze treba pomenuti radove Milana Bogdanovića [2], Dragoljuba Vlatkovića [3], Stanislava Vinavera [4], Vladimira Jovičića [5], Eriha Koša [6], Radomira Konstantinovića [7], Predraga Palavestre [8], te zbornike radova posvećene stvaralaštvu ovoga pisca [9]. Kada je reč o specifičnim problemima koji su predmet i ovog teksta, valja istaći nekoliko studija i tekstova koji se dotiču kako konkretnih pripovedaka o kojima će i ovde biti reči, tako i pitanja pripovedača, vidova i oblika pripovedanja u Borinim delima. Između ostalih, interesantni su radovi Velibora Gligorića [10], Isidore Sekulić [11], Boška Petrovića [12], Milana Rankovića [13], Radomira


[2] Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd 1970, 51–65.

[3] Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

[4] Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 39–50.

[5] Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985, 227–249.

[6] Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980, 163–172.

[7] Radomir Konstantinović, Ranjav i željan, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 76–82.

[8] Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986, 412–428.

[9] DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978; Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

[10] Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 66–71.

[11] Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970, 33–38.

[12] Boško Petrović, Pripovedanje i priča Bore Stankovića, u: O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd 1983, 183–210.

[13] Milan Ranković, Odnos prema prošlosti u delu Borisava Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 45–52.

 

Ivanovića [14], a posebno studije Vladimira Jovičića [15], Dimitrija Vučenova [16] i Vuka Filipovića [17]. Ovom prilikom, na osnovu proučene literature, a primarno na osnovu samih tekstova, pokušaću da sagledam funkciju deteta-pripovedača u Stankovićevim pripovetkama Stari dani i Stanoja [18], u kojima je ova pripovedačka pozicija pretežna, a


[14] Radomir Ivanović, Pripovedačko u delu Borisava Stankovića (oblici i tehnika pripovedanja), u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 77–91.

[15] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd 1972, posebno segment o pripovedačevom govoru, 93–102.

[16] Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 191–203; Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, u: DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978, 13–25 (isto i u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981, 205–220); Dimitrije Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 28–50.

[17] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968. Takođe videti i tekst ovog autora: Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987, 183–188.

[18] Obe pripovetke ušle su u Stankovićevu zbirku pod naslovom Stari dani, koja je objavljena u Beogradu 1902. godine, u izdanju Srpske književne zadruge. Pripremajući ovaj rad služila sam se tekstovima pomenutih pripovedaka u izdanju: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970. U tom izdanju pripovetka Stanoja štampana je na stranicama 112–119, a pripovetka Stari dani na stranicama 154–168. Svi navodi u daljem tekstu preuzeti su iz ovog izdanja; kao skraćenice pri navođenju biće korišćeni naslovi pripovedaka, a arapske cifre uz njih označavaće broj stranice u pomenutom izdanju sa koje se preuzima citat.

 

njena uloga u celokupnoj strukturi neglašena i ključna za razumevanje i doživljavanje izložene radnje, odnosa među likovima, njihovih osobina i psiholoških stanja. [19]

S obzirom na konkretnu formulaciju teme moja razmatranja biće nužno omeđena na veoma sveden, ali reprezentativan uzorak građe, i usredsređena na jedan izdvojeni problem, ili, preciznije, na određenu skupinu srodnih problema, budući da je teško proučavati samo jedan fenomen u književnoj tvorevini nezavisno od sličnih i s njim povezanih pojava. [20] Dakle, da bi se utvrdila funkcija određenog tipa pripovedača u ovim primerima, ali i uopšte, neophodno je prethodno ispitati načine manifestoavnja te pripovedačke pozicije, odlike samoga pripovedača koje mogu imati uticaja na pripovedanje, te konkretne efekte koje ostvaruju na tok izlaganja i samo narativno tkivo Stankovićevih ostvarenja. Imajući u vidu bitnije teorijske postavke i zaključke iz oblasti proučavanja ovog kruga problema nauke o književnosti, kao i dosadašnja izučavanja tog aspekta proze Bore Stankovića i stavove iznete u meni poznatoj i dostupnoj literaturi, pokušaću da funkciju deteta-pripovedača ispitam paralelno u Starim danima i Stanoji, uočavajući sličnosti i razlike u pripovedačkom postupku, ukazujući pritom na motivske, stilske i idejne činioce u tekstu koji su u bliskoj vezi sa osobinama naratora i njegovom specifičnom tačkom gledišta.

borisav stankovic 1

 

Već nakon prvog, letimičnog i najopštijeg pogleda na strukturu pripovedaka Stari dani i Stanoja,vrlo se jasno u obema mogu uočiti dve pripovedačke perspektive, neraskidivo povezane s dva vremenski različita sloja priče, ali se priroda odnosa tih dveju pozicija međusobno razlikuje u ovim dvema tvorevinama.

 


[19] Ne ulazeći ovom prilikom u pitanje eventualne autobiografske inspiracije Stankovićevih pripovedaka, posebno Starih dana, niti u detaljnija razmatranja i procene autentičnosti psihološkog profila i nivoa razvoja svesti i mišljenja deteta koje bi uzrastom odgovaralo pripovedaču, zadržaću se samo na zapažanjima do kojih sam došla analizom dveju pripovedaka, a koja ostaje u ravni promišljanja osnovnog naratološkog problema zadatog temom, isključivo na osnovu teksta.

[20] Ovom prilikom ne ulazim u problem žanrovskog razvrstavanja Stankovićeve proze, budući da je to pitanje od marginalnog značaja za temu ovog rada, te tekstove o kojima je reč nazivam pripovetkama. Njihov eventualno drugačiji žanrovski karakter (novela, crtica, kratka priča i sl.) mogao bi biti tema za neka druga proučavanja.

 

Naime, ne samo što je redosled vremenskih odseka priče obrnut u dvema pripovetkama, već je i prelaz između dva vremenska i narativna toka praćena promenom pripovedačke perspektive različit u svakoj od njih. Pripovetku Stari dani otvara panoramski prikaz sumorne, oronule, razrušene i propale varošice iz vizure personalizovanog pripovedača.

Napred kuće, gomile đubreta, tek sada iz konjušnice izbačena slama koja se puši, i dvorišta puna balege i prljavih kokošaka. [...] Onda, izrivena kaldrma, opale česme, reka, kameni most s turskim natpisom, presušeno korito, obala puna vrba, topola. Vodenice koje ne rade, već se u njima peče rakija. Opet kuće. Čas nove, sve po planu, čas stare, turske, i radi šora presečene, te stoje kao neke trupine. Štrče im i bele se preseci njihovih počađalih greda.

(Stari dani, 154);

Dućani visoki, uski. Čas zbijeni, čas rastavljeni kakvom zaparloženom baštom, ograđenom tarabama, ispod koje se provlače psi, te jure konje ili krave što po bašti pasu. [...] Nigde nikoga. Samo su pune kasapnice i ćevabdžinice, kroz čije se prozore, ulepljene parčadima mesa, krvlju i ubijenim muvama, ništa ne vidi.

(Stari dani, 155),

Opšta pustoš i opadanje, i materijalno i moralno, posledice rata i zagušujuća atmosfera plastično su dočarani nizom naizgled objektivno zabeleženih slika (urbanistički haos i ruglo, ranjenici, licitacije), izvedenih poput švenka kamerom. [21] Ali odbojnost i gađenje koje ti prizori izazivaju kod posmatrača, izbijaju u izboru pojedinih snažnije emocionalno obojenih izraza i kritičkom, ponegde čak ironijskom, tonu pripovedača, a kulminiraju s pojavom motiva lekara i naratoru posebno mrskog ćifte.

Ili ćete, možda biti srećni da vidite najvećeg „gazdu” kako posle ručka ide polako, pognut [...] zvera, gleda na sve strane, traži kamen, grudvu kreča, izvaljen kolac ili koju trulu gredu, da to ponese, odvuče i ubaci u svoja dvorišta. I tako, skupljajući sve što mu padne šaka, polako, pored zida ode nekoj svojoj kirajdžiki, podvodačici, da vidi da li mu je dovela što „novo”…

(Stari dani, 155–156),

Da je autor imao nameru da iskaze svoga naratora emotivno angažuje, svedoči i obraćanje u drugom licu [22]:

Šta ima sad tamo da vidite? [...] S udaljene stanice dovezete se kroz vinograde. Od „baždarnice” silazite širokim, prostranim ulicama [...] Skrenite nadesno [...]

(Stari dani, 154);

Dolazite u podne. [...] Možda ćete videti [...] Ili ćete, možda, biti srećni da vidite [...]

(Stari dani, 155),

 


[21] Videti i: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 42.

[22] Videti: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972, 99–100.

[Sva podvlačenja u ovom i drugim navedenim odlomcima su moja.]

 

sa očiglednim ciljem da i čitaoca „uvuče” u priču i približi vlastitoj perspektivi, budući da uvodni pasusi zaista i kod čitaoca izazivaju sličan osećaj nelagode, praznine i otuđenosti kao i kod pripovedača. Ovu rezigniranu deskripciju Stanković naglo prekida usklikom pripovedača, te jednim potezom, slično filmskoj tehnici reza, potpuno ukida prethodni tok izlaganja i vremensku ravan, uvodeći sasvim drugačija motivsko-stilska obeležja i novu vremensku i pripovedačku perspektivu.

Ali dosta! Našto ovo? Sve je ovo tako sirovo, masno! Neću to… Staro, staro mi dajte! Ono što miriše na suh bosiljak i što sada tako slatko pada. Pada i greje, greje srce.

(Stari dani, 156)

Navedeni pasus u malome odslikava suprotnosti pripovedačevog odnosa prema dvama vremenskim periodima i utiscima koji se vezuju za svaki od njih (kontrast: ovo, sirovo, masno-staro, miriše [23], slatko, greje) [24], a sam narator  razotkriva se u jezičkoj ravni teksta oblikom kazivanja u prvom licu („Neću to… Staro, staro mi dajte!”). Nasuprot tome, u Stanoji nema retrospekcije u sižejnoj strukturi, iako je čitava priča data kao niz odlomaka iz sećanja pripovedača (to se u tekstu i eksplicitno signalizira: „Sećam se jednom [...]” – Stanoja,  113), već  priča teče hronološki, sa izvesnim nužnim sažimanjima većih odseka vremena i koncentrisanjem naracije na pojedine događaje i situacije. Ova pripovetka jeste zapravo istorija glavnoga junaka, priča o njegovom postepenom propadanju, najvećim delom ispripovedana iz perspektive deteta sa čijom je strinom Stanoja imao naročit odnos, ali se tačka gledišta povremeno proširuje i opštim viđenjem, mišljenjem i kolektivnim saznanjima koja je o junaku delila šira zajednica, ne samo skupina dece („mi, deca” – Stanoja, 113; „nas” – Stanoja, 112), već i cela čaršija

 


[23] Bosiljak je, prema narodnim verovanjima, jedna od biljaka sa izuzetno snažnim lekovitim i magijskim svojstvima, čije je prisustvo bilo neizostavno u mnogim obrednim radnjama. Videti: Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985, 41–49, kao i odrednicu bosilje u:Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935, 39.

[24] Videti takođe: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 183; Milan Ranković, Navedeni tekst, 46; Nikolaj Timčenko, Antropološka poruka Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 8.

 

(„pričaju” – Stanoja, 112). Druga pripovedačka perspektiva nije uvedena u siže naglo, kako je to bilo slučaj u Starim danima, već suptilnije, uz blagi prelaz:

Dani prolažahu. Stanoja sve više opadaše. A i stričeva se kuća raskući.

(Stanoja, 116) [25],

a povezivanje dveju perspektiva motivisano je proticanjem vremena i odrastanjem pripovedača iz deteta u mladića, tako da je identitet i integritet lika naratora ostao nenarušen, jasan i istaknut, a promene u viđenju logički su opravdane sazrevanjem njegove ličnosti.

Izlaganje događaja s tačke gledišta deteta u obema posmatranim pripovetkama Bore Stankovića unosi u naraciju i deskripciju i elemente doživljaja samog pripovedača, a samim tim daje i osetnu emotivnu notu njegovim iskazima, imajući na umu senzitivnost, specifičnu radoznalost, te moć opažanja i tumačenja izvesnih zbivanja i reakcija, koje su svojstvene deci određenog uzrasta. Tako se u Starim danima u potpunosti menja atmosfera priče uvođenjem deteta kao pripovedača, a prava radnja pripovetke tek tada i počinje. S novim naratorom bitno se menja emotivni odnos prema pripovedanim sadržajima, unosi se toplina, živost, neposrednost i prisnost u pričanje, naglašena subjektivnost, ali i izvesna doza idealizacije [26] pređaših običaja (na opštijem društvenom planu) i blaženog razdoblja detinjstva (lično iskustvo i sećanje naratora). Takođe su idealizovani i članovi uže i šire porodice pripovedača: otac kao izuzetan pevač, teča kao uzoran i čestit domaćin, tetka kao dobra i blaga žena, te vredna domaćica; a budući da je reč o slavskom veselju, sve u detinjim očima izgleda čisto, blago, prisno, toplo, bogato i izobilno, puno sjaja, svečano i dostojanstveno, a takođe i vrcavo od pesme i radosti. [27]

[...] kod njega je sve smišljeno, tiho i temeljito. Pošten je i čist kao ogledalo. Ne govori mnogo, ne brza, ne plete se. Priroda jaka, vera iskrena, a duša neokaljana i čista kao izvor planinski. Žena mu, moja tetka, dobra. Nema pod nebom žene mekšeg srca. [...] A porod im zdrav, na oči kremen. Gledaš: oko čisto, snaga prava, i u svakom pokretu kipti i preleva se zdravlje.

 


[25] Videti i nastavak tog „prelaznog” segmenta pripovetke: Stanoja, 116–117.

[26] Videti: Časlav Đorđrvić, Sanjari i sanjarenje u delu Bore Stankovića, u: Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983, 62–63; Milan Bogdanović, Navedeni tekst, 55-56; Milan Ranković, Navedeni tekst, 52.

[27] Videti celovit opis slavske svečanosti, gostiju, gozbe, običaja i vesele atmosfere: Stari dani, 156–163.

 

(Stari dani, 156)

A sofra zastrta čaršavom, u čelu veliki kolač, na njemu tri kao na krst voštane sveće, čaša vina, a niže njega po sofri, naniže poređani celi hlebovi, oko njih čanci jabuka, krušaka, oraja i grožlje iz „turšije”…

(Stari dani, 158)

Sve je to bilo svoje, blisko, rođeno… Jedan drugoga pecka, nude se duvanom. [...]

Dođe i pop. Svi stoje gologlavi, on čita, kadi, oni metanišu, krste se. Preseče se kolač i onda nastaje slava. Počnu zdravice.

(Stari dani, 159)

Razgovori življi, brži, isprekidani. A kako da ne? Kad ti od vina, i da ga ne piješ, od mirisa njegova drukčije. [...] I kao da puče nešto. Poče pesma. Devojke, žene… Njihovi čisti, drhtavi, topli glasovi ispuniše sobu [...] Sve se otkravilo, oslobodilo, i samo dahće od smeha i pesme.

(Stari dani, 161–162)

Idilu porodičnog veselja narušiće, nakratko, dolazak Tomče, noćnika i usamljenika, koji pati zbog neostvarene ljubavi i ne uklapa se u zajednicu čije su norme osujetile njegove želje. [28] No, po Tomčinom odlasku slavlje će se nastaviti u punom žaru, iako će njegova neobična pojava zaintrigirati, privući pažnju i zadobiti solidarnost dečaka–pripovedača, te će i nit pripovedanja skrenuti u tom smeru. [29]

U Stanoji, međutim, nota idealizacije pređašnjeg života izostaje; tu vedri problesci dečjih radosti i igara, i uopšte vedrih trenutaka, izbijaju samo sporadično:

Kad se napije, skupi svu strininu decu, a i mene, pa nas vodi po šećerdžinicama, kupuje nam šta hoćemo; onda nas pošlje da odemo strini i pohvalimo joj se, a on pođe pozadi nas, gleda, smeška se i peva svoju omiljenu pesmu [...]

(Stanoja, 112);

Jednom uzeo pa napunio pojas i nedra pomorandžama, limunovima i drugim voćem. Ide, smeje se; mi trčimo oko njega tražeći mu, on nas odbija:

–  Hajd, hajd! nije za vas!

[...] Da ga ne bi sasvim odbila, strina uzme i nešto okusi. On tada od silne radosti istrči u kujnu, skače, grli nas, ljubi i diže čak do tavanice.

(Stanoja, 114–115).

Čak i naoko idilična slika dece okupljene oko vatre u hladnoj jesenjoj večeri („Mi smo se, deca, načetili oko nje, zapretali bose noge u pepeo i pečemo kukuruze na žaru” – Stanoja, 115), biće potrta kontrastnim motivom strinine teške bolesti i samrtne postelje u susednoj sobi. Budući da je okosnica pripovetke nesrećna sudbina Stanoje i Kate, i

 


[28] O usamljenosti i izopštenosti iz zajednice Stankovićevih junaka videti: Vuk Filipović, Pepeo kao simbol u prozi Bore Stankovića, 183-184.

[29] O naratoru u ovoj Stankovićevoj pripoveci Vuk Filipović piše: „nalazimo stvarnost naivnog realizma opažanja prvobitne iluzije (harmonija porodično-patrijarhalnog bratstva, svečanost, idilična situacija) i poznijeg uviđanja iluzije (tragični lik) ” – V. Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 199.

 

njihove ljubavi, naratorova sećanja o njima prilično su gorka i potresna, obojena strahom i setom, koja ponekad nije sasvim osvešćena u detinjem rezonovanju, ali je proživljena na emotivnom planu. Iako se u ovom slučaju ne može govoriti o izričitoj „tragici dece”, o kojoj povodom Stankovićevih dela piše Isidora Sekulić [30], postoje izvesne diskretne naznake da su i deca imala izvesna traumatična iskustva koja su prouzrokovala potonji strah od prekog i nasilnog oca, odnosno strica kada je reč o liku naratora. Kada Stanoja pođe da zaštiti Katu od pijanog muža, preplašena deca su ga zabrinuto odvraćala od toga: „– Ne, Stanojo! – viknusmo mi iz našeg skloništa” (Stanoja, 113), kao da su i njega želeli da zaštite od poznate im nasilnikove grubosti. I inače, dečak–narator u ovoj pripoveci izražava iskreno saosećanje za strinine domaćičke napore i lične muke, bolest i patnje:

Sirota strina! Onako visoka, crnomanjasta, suva, [...] – beše i radenica kô krtica. Od rane zore do mrkla mraka ona je bila uvek u poslu. Koliko bi puta u pola noći došla kod nas, bežeći od pijana strica, prespavala bi tu, dok se on ne istrezni, i uvek pre svanuća vraćala bi se natrag kući. Poče i pobolevati onako „s nogu”, ali joj niko ne obraćaše pažnje!

(Stanoja, 115).

Zanimljivo je da dete-narator u ovoj pripoveci vrlo retko, čak i u ključnim i vrlo potresnim trenucima, iznosi svoja sopstvena osećanja i doživljaje (pa i strah i radost nisu ispoljeni kao individualna osećanja, nego u vidu kolektivnog emocionalnog stanja koje deli čitava skupina dece), već je fokusiran na uočavanje afekata i emocija odraslih. Tako, na primer, uviđa neobičan odnos prkosa i naklonosti između Stanoje i Kate, Stanojin „čudni pogled” upućen strini (Stanoja, 113), njegovu požrtvovanost za strinu, kao i reakcije koje odaju duševno stanje dvojice odraslih muškaraca u času Katine smrti:

Pogledah strica, a njemu se oči ovlažile, trepavice od nadošlih suza podnadule i brk mu igra.

Sav zacenjen, gušeći se, iziđe Stanoja, i opet sede, savi se u kut do vrata. Zagnjurio kosmato lice u ručerde, pa jeca. Suze mu idu niz ruku.

(Stanoja, 114–115).

Dete-pripovedač je, dakle, svedok zbivanja koja su predmet ovih dveju Stankovićevih pripovedaka, i pretežno se javlja kao posmatrač iz prikrajka, koji svojom budnom radoznalošću pažljivo prati i beleži svaki detalj i pokret, a iz njegovog

 


[30] Videti: Isidora Sekulić, Navedeni tekst, 33–38.

 

neposrednog opažanja gradi se opis, dočarava atmosfera i izlaže radnja. Njegovo kazivanje izuzetno je slikovito i sugestivno, zasnovano na čulnim opažanjima dečaka, vizuelnim, auditivnim i olfaktivnim, iako ponegde u tekstu metaforičnost i suptilnost jezičkog uobličenja nadilazi mogućnosti verbalnog izražavanja deteta na tom uzrastu [31].

Čaršija puna magle, ispresecana ukrštenim mlazevima sveća iz dućana ili kuća. Samo fenjeri na česmama i mehanama čkilje i trnu od magle. A magla pada, pada… Oseća se čak po obrazima.

(Stari dani, 157)

Na sobnim vratima dočekuje nas teča, gologlav (jedini put u godini), otvara vrata, uvodi nas u tu veliku sobu, iz koje zapahuje svetlost, toplota i jara ljudska. [...] Gosti čisti, obrijani, preko kolena prebačen im ubrus za ruke. Bele im se njihove nove košulje, mirišu im „stajaće” haljine na suve dunje iz sanduka; peć bubnji, a svetlost od četiri sveće široka, prostrana, pomešana s tamnjanom i dimom duvanskim. Napolju hladan i vlažan mrak…

(Stari dani, 158)

Večeramo. Čuje se kako kašike zveče i pucaju vilice. [...]  A iz kujne, gde su devojke i mlade žene, „neveste”, čuje se kikotanje, smeh, ugušena pesma i zvon dahira.

(Stari dani, 159)

Međutim, s vremena na vreme, stiče se utisak da se pripovedačevo prisustvo gubi u nizu predstavljenih događanja, da se skoro neprimetno povlači, a pripovedanje–izveštaj ustupa mesto scenskom prikazu. No, taj postupak smene dvaju tipova pripovedačkih situacija (po Štanclovoj tipologiji romanesknih formi [32]) i jeste tako diskretan zahvaljujući tome što Stanković u tim trenucima ne pribegava dijaloškoj formi, već naročitom obliku pripovedanja – doživljenom neupravnom govoru. Registrujući redom svaki i najmanji pokret junaka i međusobne reakcije između aktera, hitro i sukcesivno, slično snimku kamere, pripovedač dočarava ne samo sadržaj, već i ritam i intonaciju neposrednog govora, pa čak i toka misli pojedinih likova.

Čiča Mase ne može da sedi. Diže se neprestano, ide kod ženskih; one ga guraju, on im se nameće. Čiča Toma jednako zove tetku, svoju sestru, da mu sedi do kolena, nazdravi mu i zapeva… Tetku stid. Moli druge gošće da je koja odmeni. Aja! – Nijedna neće. A ona se snebiva.

(Stari dani, 161)

I svaki čas je očekivao nešto, bio na oprezi, a u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećali se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide, i ići će – ali, opet nije mogao da ide.

(Stari dani, 164)

 


[31] Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 16–17.

[32] Videti: Franc K. Štancl, Navedeno delo.

 

Sublimišući monologe i dijaloge u neku vrstu neizgovorenog, ali ipak živog govora [33], tehnikom doživljenog govora i uživljavanjem lika pripovedača u psihu i misli junaka, Stanković postiže efekat dinamičnosti i neposrednosti. A time što je detetu-naratoru stavljeno u zadatak da predoči složena psihička stanja junaka, kome ni starosno ni emotivno nije dorastao, čitaočeva perspektiva postaje nadmoćnija od posmatračke pozicije samog pripovedača. [34]

borisav_stanković_2

Pored funkcije izveštača o zbivanjima, dete–pripovedač povremeno biva i aktivni učesnik u radnji. [35] Bilo da se u zbivanje uključuje individualno, bilo u okviru porodice ili skupine dece (odlazak s porodicom na slavu kod teče, pozdravljanje s domaćinima, trenutak Tomčinog dolaska i završna scena s noćnikom u dvorištu, te odlazak na počinak u Starim danima; igre i zadirkivanja grupe dece, lična sećanja na strinine patnje, smrt i postupke glavnog junaka u Stanoji), pripovedačevo aktivno delovanje signalizira se upotrebom odgovarajućih oblika glagola i ličnih zamenica (prvo lice jednine, odnosno, prvo lice množine). No, budući da prikazivačka komponenta dominira nad ispovednom, oblik pripovedanja u prvom licu nije naglašen i javlja se samo u određenim segmentima teksta, dok u znatnijem delu pripovedaka preovlađuje pripovedanje o drugim junacima, što podrazumeva iskaze u formi trećeg lica. [36]

Jednostavno opažajući, registrujući događaje dete, iz svoje vizure, intuitivno naslućuje i otkriva značenje nekih zbivanja po konkretnim detaljima i tumači ih u

 


[33] Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 95.

[34] Rečnik književnih termina, 589.

[35] U Stankovićevoj prozi retko se detinjstvo prikazuje u prvom planu zbivanja, već je ono uglavnom „otelovljeno u široj projekciji patrijarhalnog ambijenta“ (Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 197), a u obema posmatranim pripovetkama ono se manifestuje u dva vida: kao „biće dečaka–naratora”, i kao „dečje mnoštvo u prostoru porodičnih odaja, u slobodnoj igri i prirodi” (isto). U ovim primerima izostaje treći vid ispoljavanja detinjstva, prema Filipovićevoj klasifikaciji, tj. „detinjstvo određenog, glavnog lika u pripoveci ili romanu”, ili barem ostaje u dubokoj senci u odnosu na druga dva dominantna oblika manifestacije.

[36] Dimitrije Vučenov povodom smenjivanja dvaju oblika pripovedanja (u prvom i u trećem licu) u pripoveci Stari dani veli: „da se u njoj naracija iz naratorove perspektive zamenjuje neprimetno sa autorskom naracijom bez naglašavanja autorove perspektive” (Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 18). Videti o tome i: D. Vučenov, Svet tišine i svet davnine u delu Bore Stankovića, 33; kao i: Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, 99–100.

 

skladu sa svojim uzrastom i odgovarajućim nivoom svesti, i to prema znacima i iskustvima koja mu mogu biti poznata i dostupna.

U sporednoj sobi ležaše strina. Sigurno je bila mnogo bolesna, jer moja mati i druge žene čas po čas izlažahu i ulažahu šapćući.

(Stanoja, 115)

Ponekad, pak, dete-narator zaključuje i na osnovu reakcija drugih ljudi i priča koje je čulo od starijih iz svoje okoline, kada naslućuje prirodu odnosa među odraslima (međusobnu uzdržanost i zategnutost odnosa Tomče i šire zajednice, njegovu izopštenost iz društva) ili iznosi opšta mišljenja i priče koje su o junacima njegovog pripovedanja kružile u čaršiji i mahali.

Vrata se otvoriše i uđe Tomča.

Svi, čak i ja ovamo, nakraj sobe, osetismo hladnoću koju on spolja sobom unese. [37] [...] Skočiše k njemu, skinuše mu suri šinjel, postaviše ga za sofru. [...]

Nude ga jednako. [...]

Opet poče pesma. Ali ne onako toplo, poverljivo, već nekako suvo, duže. Izgledaše da više pevaju iz milostinje prema Tomči, kako ne bi opazio da on nije za njih, i da zato oni pred njim ne mogu onako kao pre svojski da se vesele. A i Tomča je to kao osećao. [...] u pogledu njegovu i celom izrazu lica osećalo se: da on zna da ih je prekinuo, da je upao, da nije za njihovo društvo i da treba da ide [...]

(Stari dani, 163–164)

Unutrašnja proživljavanja junaka predstavljena su na osnovu spoljašnjih reakcija: pokreta, položaja tela, gestova i izraza lica, i njihova priroda i suština naslućena je u svesti dečaka-naratora, na osnovu sopstvenog iskustva i dostupnih informacija i domišljena na nivou intelektualnog i emocionalnog razvoja deteta njegovog uzrasta.

Snaška Pasa tamo jednako peva, a ovamo Tomča čas ustaje, čas seda, hladi grudi, briše znoj… A kad ubriše čelo, on i kosu ponese u prstima. Poče da savija cigaru. Papir mu se lepi, cepa, a duvan se prosipa.

[...]

I poče da je pali, ali nevešto, grizući je, žvaćući, trepćući očima, čelom, celim licem, od pesme koja dolažaše iz sobe. Utom snaška Pasa zapeva silno. Tomči suze navreše, saže se, zagrcnu…

– Puh! – huknu i sav duvan izlete iz cigare, osta mu samo papir na usnama. Diže se.

[...]

I ode, kruto, teško, gazeći oštro.

(Stari dani, 166–167)

 


[37] Vrlo vešto i suptilno Stanković u ovom primeru postiže i doslovno i metaforično značenje hladnoće, koje ukazuje na otuđenost Tomče od ostatka zajednice, što će se pokazati i u docnijim dešavanjima u pripoveci, a slična izopštenost zadesila je i Stanoju. Videti o ovome: Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 51.

 

Ponegde su ta pripovedačeva zapažanja uobličena u snažno i nijansirano stilski obojene izraze, koji možda pomalo odudaraju od dečjeg govora, ali su mahom data bez dubljeg tumačenja i zalaženja u psihu aktera, bez suvišnih komentara, starmalog tumačenja dešavanja, domišljanja i pretpostavki, povezivanja koja detetu na tom uzrastu nisu svojstvena.

Dečja priroda pripovedača ogleda se i u naivnim tumačenjima i prihvatanjima određenih stavova („Sutra je Sveti Arhanđel Mihailo, kome se ne kuva pšenica, jer je još živ” – Stari dani, 156), u specifičnim interesovanjima i fokusima pažnje na određene događaje i trenutke u prošlosti (odlazak sa porodicom na slavu, Stanojino čašćavanje po šećerdžinicama, skrivanje od razjarenog pijanog strica, čas strinine smrti, majčina sahrana), te postupcima (radoznalo dete, zaintrigirano neobičnom figurom Tomče, napustiće slavsko veselje i poći u dvorište za onim što mu je u tom času privuklo pažnju, a što ga istovremeno i privlači i plaši), solidarnosti i saosećanju koje nežno i neiskvareno biće deteta pokazuje prema otuđenima, poniženima i povređenima (Tomči, Stanoji i strini), i naročito živo u strahovima dečaka pred nasilnim stricem, odnosno, pred tajnovitim noćnikom. Kada se u dvorištu nađu nasamo Tomča i pripovedač-junak, i noćno, pomalo sablasno, okruženje doprinosi jačanju detetova straha:

Izađoh i ja za njim. Napolju svuda duboka, mrtva noć. Iz čaršije, sa česme pada voda. Na studenom i mutnom obzorju izbio mesec i, jedva probijajući kroz vlažne oblake, osvetljava celu varoš i okolna brda nekom mrko-gvozdenom svetlošću.

A Tomča na gredi što štrči iz kućna temelja, seo baš ispod fenjera.

(Stari dani, 166)

Pođoh i ja za njim, ali se vratih, uplašen od piske i larme i Tomčina surova, od besa  promukla glasa [...] Ja glavu ne smem da dignem, pokrivam je, bojim se da pogledam u prozor da ne vidim hladnu noć, onu mrko-gvozdenu mesečevu svetlost, ili da ne čujem Tomčin strašan glas, kako bije Cigane i ispred Tomče njihovo pištanje i vitlanje po pustoj, nemoj čaršiji…

(Stari dani, 168)

U pogledu vremenske perspektive pripovetku Stari dani, osim retrospekcije, kojom je obuhvaćen pretežni segment teksta, odlikuje i povremeno mešanje različitih slojeva prošlosti. Pripovedač uspostavlja nekoliko različitih distanci prema prošlom vremenu, opisujući ili samo pominjući događaje smeštene u nekoliko međusobno razmaknutih tačaka na vremenskoj osi: iz ravni dečaku–pripovedaču suvremenih zbivanja (porodični odlazak na slavu i slavlje u tečinoj kući, Tomčina poseta, scena sa dečakom u dvorištu i odlazak noćnika), pripovedanje povremeno sklizne u dalju prošlost, koju pripovedač poznaje iz pričanja drugih, odraslih članova rodbine (Pasin prebeg i Tomčino spasavanje, neuspela prosidba i udaja devojke za čiča-Manasiju), a patrijarhalni slavski običaji nekim svojim elementima prizivaju asocijacije kako na hrišćansku tradiciju, tako i na drevnu pagansku prošlost agrarnih zajednica (porodična hijerarhija, običaji, elementi obreda, simbolika bilja, pesme). Budući da vremenska razdoblja u ovom slučaju nisu blago premošćena, niti postepeno i hronološkim redom uvedena u tok priče, već su ti segmenti inkorporirani u tekst kao predistorija likova i objašnjenje za njihove postupke u trenutku dešavanja glavne radnje, struktura pripovetke se znatno usložnjava. [38] U Stanoji se, pak, sekvence sećanja nižu linearno, pa ni sižejna struktura nije složena kao u prethodnoj Stankovićevoj tvorevini. Samim tim je i izvesna doslednost i kompaktnost pripovedačke pozicije dečaka–naratora izraženija u ovoj pripoveci no u Starim danima, i to pre svega na planu pishološke karakterizacije pripovedača, jer je, u izvesnom smislu, mogućno postupno pratiti genezu lika pripovedača od deteta do mladićkog, tj. odraslog doba.

U Stanoji pripovedanje dečaka uglavnom je lišeno dodatnih komentara i svedeno je pretežno na oštra vizuelna zapažanja, praćena za dete – tipičnim emocionalnim stanjima i reakcijama kao i naivnim tumačenjem događaja na osnovu sopstvenog oskudnog dečjeg iskustva. Uz to, sve je iskazano prilično jednostavnim, konkretnim jezikom i izrazima bez znatnijeg udela metaforizacije, koja dečjem jeziku i nije svojstvena, te na stilskom planu preovlađuju nešto jednostavniji epiteti i poređenja. Nasuprot tome u Starim danima stiče se utisak da se u kazivanju dečaka-naratora sporadično „potkradalo” i naknadno jezičko i govorno iskustvo odrasle osobe, tj. kao da odrastao priča dečja sećanja iz pozicije prvog lica, koristeći stilski uobličeniju leksiku no što bi to dete činilo, ali zadržavši ton i intimnost dečjeg osećanja i doživljaja. [39] Imajući to na umu, postaje razumljiva i činjenica da su izvesni erotski impulsi u ovoj pripoveci naglašeniji no što bi se očekivalo da deluju na čula i psihu naratora dečjeg uzrasta.

 


[38] O Stanovićevom specifičnom razbijanju hronologije i uvođenju asocijativnosti u izlaganje događaja, što dovodi do destrukcije anegdotskog obrasca realističke pripovetke, pisao je Radomir Ivanović (Navedeni tekst, 79–80).

[39] Videti napomenu br. 29 u ovom radu.

 

Polako, kao izdaleka, s nekom slutnjom i raskošnom jezom, za njom su išle, više kao senke, prateći je u korak, devojke. Igraju lesu, ali nevešto, kruto, nešto od stida što im se mlada tek nabubrela tela pokazuju, mada su tu svi svoji, a nešto od velike pažnje kojom prate igru njihove „snaške”. Ostali, iznenađeni, podignuti, s ispruženim rukama i otvorenim ustima, gledaju je željno, prate… Ali na ustima im zadržan krik, dopadanje…

(Stari dani, 165–166)

Naivnost dečjeg zapažanja i rezonovanja u Stanoji uglavnom je dosledno izvedena, a svaki upliv kolektivne tačke gledišta, opšteg javnog mnjenja i viđenja čaršije ili dečje skupine jasno je signaliziran jezičkim sredstvima, dok je uviđanje potpune tragike junaka na kraju pripovetke i tumačenje pređašnjih događaja i junakovih postupaka omogućeno tek pripovedaču starijeg uzrasta, zrelijem i iskustveno bogatijem no što je dečak–narator s početka priče. To se vrlo jasno uočava u potresnom susretu na groblju, gde Stanoja, koji raskopava Katin grob da bi na istom mestu bila sahranjena naratorova mati, gotovo u stanju nervnog rastrojstva, posmatra posmrtne ostatke žene koju je voleo.

Na podu groba behu poređani ostaci strinini: glava, ruke, rebra… A više njih, naslonjen na budak, sav umrljan zemljom, natuštena čela, razbarušene, zemljom posute kose i golih, crnih, kosmatih grudi, stajaše Stanoja i gledaše u strinine poređane kosti.

Trgoh se i pogledah nebu. Ono čisto i plavo. U daljini, preko ograde, zelene se bašte i vinogradi. U čistom i suvom vazduhu klikće ševa i lastavica. Ohrabrih se i opet pogledah u grob, a Stanoja crnom umrljanom rukom pređe preko očiju. Odjednom pade ničice kostima.

– Kato… zar ovo ja tebi, ja?…

– Stanojo! – dreknuh uplašeno.

–  A? – đipi on i pogleda me strašno; ali kad vide ko sam, brzo se pribra, uze budak i opet poče da kopa, šanuv: – Ti si, Mile!

–  Tu da skupiš, – rekoh, a i meni glas drhtaše.

–  Ako, sad!… – poče on pokorno. Pa uze torbicu, saže se polako, prekrsti se, i kao najveću svetinju, otpoče skupljati njen prah. Ruke mu drhtahu, a ponekad tek vrcne suza niz umrljano mu i zemljom posuto lice.

–  Što plačeš, more?

On podiže glavu. Pogleda me pogledom u kome beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim.

(Stanoja, 118–119). [40]

 


[40] Sva podvlačenja u navedenom odlomku jesu moja, a cilj  im je da istaknu mesta u tekstu gde se otkriva pripovedačevo lično emocionalno stanje i saosećanje s junakovom patnjom. Stanković ovde ponovo pribegava veštom izboru epiteta (zakopana ljubav),koji se može dvojako tumačiti, kako u doslovnom značenju, iz sfere konkretnog (Kata, žena koju je Stanoja voleo, sahranjena je, pokopana u grobu), tako i u metaforičnom smislu (potisnuta, izgubljena ljubav).

 

Izvestan vremenski period, tokom kojeg se izmenio i junak i pripovedač, bio je neophodan da bi se tako izmenjenom, fizički i emotivno sazrelom pripovedaču razjasnili negadšnji odnosi između Stanoje i Kate, i ukazala mu se prilika da prozre neke postupke iz prošlosti i tumači ih s novog stanovišta, ali i da ga u potpunosti prožme saosećanje sa Stanojinom duševnom patnjom.

 

Uprkos izvesnim razlikama u nijansama između pripovedaka Stari dani i Stanoja Borisava Stankovića u pogledu sižejne strukture, organizovanja vremena pripovedanja i vremena o kojem se pripoveda, a pre svega u pogledu kombinacija pripovedačkih perspektiva, funkcija deteta-pripovedača potvrđuje bilskost ova dva teksta. Pripovedačka pozicija dodeljena dečaku, koji osim što posmatra i predočava zbivanja, uzima povremeno i aktivnog učešća u njima, javlja se u kombinaciji sa tačkom gledišta odraslog naratora, a ta dva kazivača su u svakoj od ovih pripovedaka, više ili manje očigledno, identifikovana oblikom pripovedanja u prvom licu, kojim se povremeno „odaju”, mada uglavnom s posmatračke pozicije iznose zbivanja i pripovedaju o drugim junacima služeći se oblikom trećeg lica. [41]

Iako je u oba slučaja zbivanje koje izlaže dete smešteno u prošlost, u vreme detinjstva odraslog pripovedača (mladića ili zrelog čoveka, čije se životno doba ne može precizno iskazati, već samo slutiti), dakle, u vremenski udaljenijim segmentima psihološka i afektivna bliskost pripovedača i pripovedanih događaja znatno je veća u odnosu na pripovedanje o hronološki bližim zbivanjima, a u pripoveci Stari dani je i naglašeno afirmativnija. To se ogleda i na stilskoj ravni pripovedaka: dete-pripovedač unosi prisnost, toplinu, živost i neposrednost u naraciju, a Stanković na stilsko-jezičkom planu to vešto postiže efektnom upotrebom doživljenog neupravnog govora, pripovedačkog prezenta, aorista i krnjeg perfekta, koji dominiraju nad imperfektom i

 


[41] „Angažovanost naratorova u pripovetkama gde je dečak onaj koji priča priču različita je. Ona ide od proze koja je u svojoj biti poetizovana autobiografija do proze koja je u većoj meri objektivizovano pričanje, mada formalno ima subjektivan vid” – Dimitrije Vučenov, Narator u pripovetkama Bore Stankovića, 19. Uopšteni sud o odlikama naracije u Stankovića videti u: Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, 246.

 

perfektom, postižići dinamiku i asindetskim nizanjem rečenica, eliptičnim iskazima, kao i rečeničnom parcelacijom i brzim, mada retkim i svedenim, dijalozima.

Neposredno opažanje zbivanja, koje omogućava pripovedačka pozicija deteta, a naročito uživljavanje u čulnu i psihološku sferu drugih ličnosti postupci su kojima se Stanković služio i u drugim svojim tvorevinama, pa i u romanu Nečista krv. [42] Osim toga, koncepcija pripovedaka koja podrazumeva pripovedanje iz dveju vremenski različitih perspektiva, koje se na smisaonom planu dopunjuju, te poetizacija proznog izraza, koja proizlazi iz lirskog stanovišta subjekta ili pripovedača, prepoznatljive su odlike Stankovićevih dela, kojima je ovaj autor, u izvesnom smislu, inovirao srpsku realističku pripovetku. Oslanjajući se na elemente tradicije i načela realističke proze, Stanković u isti mah i razara pripovedni obrazac realizma unoseći senzibilitet modernog čoveka i moderne stvaralačke postupke u svoja dela, obezbeđujući im time značajno mesto u istoriji naše književnosti, a čitaocima pružajući jedinstveni estetski užitak.

 

 

 

LITERATURA

 

 

Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

 

  • Istorije književnosti, pojedinačne studije i članci:

Milan Bogdanović, Realizam Borisava Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Stanislav Vinaver, Bora Stanković i pusto tursko, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Dragoljub Vlatković, Borisav Stanković, Rad, Beograd, 1962.

Dimitrije Vučenov, Ko priča u „Nečistoj krvi”, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

 


[42] Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, 192.

 

Dimitrije Vučenov, Naraotor u pripovetkama Bore Stankovića, u knjizi: Tragom  epohe realizma. Studije i ogledi o epohi, stvaraocima i istoričarima, Bagdala, Kruševac, 1981.

Dimitrije Vučenov, O nekim novinama koje je Bora Stanković uveo u srpsku prozu, u: Borisav Stanković, Pečal. Prozni radovi i fragmenti iz ostavštine pisca. Prilozi – hronologija – bibliografija, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga šesta, Prosveta, Beograd, 1970.

Velibor Gligorić, Poezija u delu Bore Stankovića, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Nolit, Beograd, 1983.

Vladimir Jovičić, Borisav Stanković, u knjizi: Srpski pisci, Prosveta, Beograd, 1985.

Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, SKZ, Beograd, 1972.

Erih Koš, Pripovedač Borisav Stanković ili mogućnosti i perspektive regionalne pripovetke, u knjizi: Pripovetka i pripovedanje, Matica Srpska, Novi Sad, 1980.

Branko Lazarević, Ogledi, SKZ, 1937.

Predrag Palavestra, Rascep u dušama. Borisav Stanković, u knjizi: Istorija moderne srpske književnosti. Zlatno doba 1892-1918, SKZ, Beograd, 1986.

Isidora Sekulić, Bore Stankovića vilajet, u: Borisav Stanković, Stari dani. Božji ljudi, Sabrana dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga prva, Prosveta, Beograd, 1970.

Jovan Skrelić, Istorija nove srpske kljiževnosti. Priredio i pogovor napisao Jovan Pejčić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997.

Vuk Filipović, Svet detinjstva u delu Bore Stankovića, Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metohije, Priština, 1968.

 

  • Zbornici:

Bora Stanković. Staro vreme – novo čitanje, zbornik radova, priredio Saša Hadži-Tančić, Gradina, Niš, 1983.

DeloBore Stankovića u svome i današnjem vremenu, zbornik radova, Međunarodni slavistički centar, Beograd, 1978.

 

  • Izbori iz kritika:

O Borisavu Stankoviću, Dela Borisava Stankovića, priredio Živorad Stojković, knjiga osma, BIGZ – „Svetozar Marković”, Beograd, 1983.

Borisav Stanković, Prilozi. Priredio Vladimir Jovičić, Sabrana dela Borisava Stankovića, knjiga 7, Prosveta – BIGZ, Beograd, 1987.

 

  • Teorijska literatura:

Moderna teorija romana. Izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Nolit, Beograd, 1979.

Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992.

Milivoj Solar, Ideja i priča – aspekti teorije proze, Liber, Zagreb, 1974.

Franc K. Štancl, Tipične forme romana. S nemačkog prevela Drinka Gojković, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987.

 

  • Dodatna literatura:

Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, četvrto državno izdanje. U Beogradu u štampariji Kraljevine Jugoslavije, 1935.

Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, rukopis priredio i dopunio Vojislav Đurić, Srpska književna zadruga – Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1985.

 

 

 

 

Milica Mirković

 

THE FUNCTION OF THE CHILD-NARRATOR IN STORIES OLD DAYS AND STANOJA BY BORISAV STANKOVIĆ

Summary

 

Drawing on traditional elements and principles of the realist fiction, Borisav Stanković had been destroying at the same time the narrative form of realism, bringing the sensibility of modern man and modern artistic approach to his prose. That was achieved by selecting a particular point of view and the child-narrator, by telling the story from two different time perspectives, which complement the meaning of narative, by poetization of the prose expression, which results from the point of view of the subject or the storyteller, as demonstrated by the examples of short stories Old Days and Stanoja.

Comments (2)