Tag Archive | "Milo Milunović"

Tags: , , , , , , ,

Ljubici-Cuci Sokić

Posted on 28 October 2014 by heroji

Nikola Kusovac

 

Ljubici-Cuci Sokić

 

Umesto čestitki za rođendan i Novu 2009. godinu

 

Novu 1945. godinu ratom razarani i razoreni Beograd, koji su četiri godine jednako nemilice i bezdušno kažnjavali i Nemci i vajni saveznici, dočekivao je sav u nezaceljenim ranama, sa sovjetskim tenkovima na trgovima i ulicama, sa Oznom koja je kažnjavala izdajnike, stvarne petokolonaše i kolaborante, ali i mnoge čestite neistomišljenike sa kojima se po svaku cenu trebalo obračubnati, ostaviti ih bez imovine i građanske časti, kako bi se na taj način pripremilo čvrsto tlo novoj vlasti i nastupajućem jednoumlju. I, dok su pobednici, kako im priliči, slavili po dvorovima i od buržoazije, najčešće od uglednih fabrikanata, bankara, trgovaca, profesora univerziteta, visokih oficira, političkih prvaka, itd,. Konfiskovanim vilama, kućama i domovima, snabdevajući se iz svojih diplomatskih i drugih magacina, dotle se onaj ratom ojađen i zbunjen najmnogoljudniji deo Beograda, prepušten na milost i nemilost ratnih profitera i bezdušnih crnoberzijanaca, okupljao oko svojih polupraznih trpeza i hladnih peći, da se uz škiljavo svetlo sveća i kandila priseti netom minulih ratnih nedaća, da se pomoli za svoje postradale, u nadi da će se stariji vratiti iz zarobljeništva, a da će njihovi naslednici preživeti strahote Sremskog fronta.

Kratko rečeno, Nova 1945. godina stigla je u raspolućeni Beograd. Na jednoj strani našli su se pretežno došljaci i pobednici, a na drugoj strani ratom izmrcvareni Beograđani. Ali, bez obzira na razlike, očito je da ni jedan ni drugi nisu odustajali od dobrog starog običaja da se Nova godina dočeka u krugi najbližih, zatim prijatelja i svih onih kojima bi uz ponoćni zagrljaj i poljubac trebalo poželeti bolju i vedriju sutrašnjicu.

Doduše, nisam siguran da bi arhitekta i slikar Milan Minić, neimar i vlasnik hotela Mažestik, smeo i mogao pored netom useljenih i veselih čelnika i naročito čuvara nove vlasti, oteran sa sinom i naslednikom Oliveromu potkrovlje, da okupi svoje bliske prijatelje poput Mila Milunovića, Ivana Tabakovića, Nedeljka Gvozdenovića, Zore Petrović, izbeglice Stojana Aralice i tako redom. Pre će biti da se on pridružio njima, da okupljeni negde na Senjaku, možda u mirnom ateljeu ostarelog i bolesnog Tome Rosandića i njegove supruge, jedni drugima požele sve najbolje.

Ljubica_Sokić

Međutim, pouzdano znam da se nedaleko od od Mažestika, na Obilićevom vencu, u stanu i ateljeu slikara Petra Lubarde našla jedna malena ali odabrana družina. Vidim ih i čujem kako živahno raspravljaju o sudbini umetnosti u novim prilikama, o tome kako da se preživi nemaština i počne obnova, zatim kako da se obezbede obećane tačkice bez kojih se ne mogu rešiti nasušne potrebe životne a gde slikarske potrepštine.

Vidim rano ostarelog Petra kako, zanoseći po ljubotinjski, šaljivo dobacuje prijatelju doktoru Dušanu Kusovcu da za njega i njegovu sudbinu ne brine, ginekolozima vazda nešto pretekne. S druge strane čujem otmenog i uzdržanog Eduarda Stepančića kako jadikuje nad sve većim nedostatkom elementarnog slikarskog pribora, nema platna, boja, terpentina, nema četkica, lanenog ulja, sikativa, lakova. Dok istovremeno njegova supruga natalija sa Jelenom Petra Lubarde razmenjuje, uz recepte jeftinih jela, imena snabdevača i nezaobilaznih crnoberzijanaca. Na drugom kraju stola sede jedno naspram drugog Miloš Višković i Ljubica-Cuca Sokić, koja je samo dve tri-nedelje ranije napunila trideset godina. Nagluvi Miloš, bivši artiljerac, ne ispušta olovku iz ruke i na komadićima izgužvanog papira neumorno crta karikature prisutnih. Cuca mu je okrenula profil i u jednom magnovenju, za ciglo minut-dva, nastaje karikatura koju Vušković potpisuje navodeći „Nova godina 1945“. Za to vreme Cuca sa Aleksom Čelebonovićem, koji inače stanuje u obližnjoj Čubrinoj ulici, lamentira nad zlom sudbinom njihove generacije. Pominju tragičnu smrt Bogdana Šuputa, ali i starijeg Save Šumanovića, prisećaju se stradanja Bore Baruha, Jurice Ribara, Dušana Vlajića, nagađaju šta je sa ostalima, gde je i šta radi Mića Nikolajević, kao i njgov cimer iz školskih dana Branko-Lale Stanković. Gledaju fotografiju Aleksinog starijeg brata Marka u partizanskoj uniformi i dive se njegovom učešću u francuskom pokretu otpora. Pridružuje im se u razgovoru čestiti scenograf, izbeglica iz carske Rusije, brižni i pomalo uplašeni Ananije Verbicki. U rukama drži skicen-blok i pokazuje crteže što ih je upravo dolazeći, onako usput, zabeležio na ulicama i trgovima razorenog Beograda. Priča kako je sa balkona Narodnog pozorišta napravio studije za buduću sliku srušene zgrade Uprave fondova, zapravo Hipotekarne banke, u koju će četiri-pet godina kasnije, zahvaljujući slikaru i revolucionaru Moši Pijade, biti preseljen iz zgrade Berze (sada Etnografskog muzeja) i potom otvoren Narodni muzej.

Na šporetu koji je založen ostacima starih slepih ramova i iz ruševina napabirčenim delovima zdrobljenog nameštaja ili parčićima krovnih greda i ragastova što su odoleli požarima, kuva se kafa – cikorija i u tiganju spravlja alva od uprženog pšeničnog brašna zaslađenog dragocenim šećerom. Čaše su prazne, napuniće se jeftinim vinom ili brljom, pred ponoć, ponoćnu zdravicu, ponoćne prijateljske zagrljaje, čestitke i želje da sutra bude bolje.

Da li je bilo baš tako kako sam „video i čuo“, kako sam se našao pred Vuškovićevom karikaturom Ljubice-Cuce Sokić, može da posvedoči samo ona, potonji omiljeni likovni pedagog, cenjeni član Srpske akademije nauka i umetnosti, slikar bez čijeg se dela i delovanja ne može zamisliti istorija srpske umetnosti. Drugih više nema među nama, otišli su ili u istoriju ili na zasluženi večni počinak.

 

Comments (3)

Tags: , , , , ,

Milo Milunović

Posted on 09 November 2013 by heroji

Miodrag Kolarić

 

Mašta je laka i leti na čarobnom ćilimu iz Hiljadu i jedne noći, ali se delo ne stvara na izmišljenom već na tačnim otkrićima. Jedna je istina fantastična. Da li bi slike Jeronimusa Boša bila remek dela kojima se svet divi, da one nemaju onu bistru istinu i oštro zapažanje svega što se oko nas zbiva i svega što nas okružuje ?

Glava Bogorodice na fresci Oplakivanje Hrista u Nerezima, ruke koje drže baklje i koplja na Đotovoj slici Poljubac Judin u „Capella degli Scrovegni” u Padovi, Gogoljeva poema o Kapitanu Kopočkinu, pune su istine te nas primoravaju da sa oduševljenjem kličemo fantastično fantastično.

 

Milo Milunović

Na početku stvaranja bila je reč: međutim, postoji stvaranje na čijem je početku bila slika, jer nema umetnika koji neće, svojim nagonom za bojom i oblikom, težiti da bude što manje imitator sveta a što više svet za sebe. Zbog toga je umetnost, bez obzira na vreme i običaje, najpotpuniji oblik svesti. Kao takva, ona je ne samo u stalnom procesu nastajanja, udružujući se sa prirodom jedino u rasporedu dejstva, već je i neka vrsta uporedne kreativnosti. Zato njenoj duhovnoj ili socijalnoj etnografiji moramo dodati i jednu emocionalnu etnografiju. Jer, ako je slika tvorevina čoveka, onda je i čovek u izvesnom smislu tvorevina slike; ne samo gledanjem ili proučavanjem, već i buđenjem onog nagona za obnavljanjem koji čini da jedno umetničko delo sazri tek u onome koji ga je shvatio pošto ga je zavoleo.

Milunovi-ç, Nedelja, ulje (1964)

To je ona vrsta estetskog racionalizma, ono agresivno stanje ukusa koje zahtevaju slike Mila Milunovića. Možda je to odveć složen put do našeg osećajnog sveta, samo zato što je odveć složen i emocionalan poredak ovih slika. Za njega, na primer, kažu da je počeo sa konstrukcijom. To se može prihvatiti, pod uslovom da za to ne tražimo izvore u Sezanu, niti da se pozivamo na kubizam ma koje vrste. Milunović nikada nije imao nameru da stvarima po sebi nametne pravo opstanka u svetu dimenzija; naprotiv, njegova će svrha da ih, preko iracionalnih vrednosti geometrije, oslobodi zavisnosti objektivizma. Umesto euklidovskih rešenja ili bežanja u osnovne volumene, u njegovom ćemo ranom slikarstvu utvrditi ogoljavanje planove pripremu površina za jednu konačnu definiciju materije. Niko ne sumnja da će ta materija biti slikarska materija, s tim izuzetkom što neće biti lišena jednog određenog mesta u prostoru niti jednog smišljenog delovanja preko boje. To je, nema sumnje, kretanje od tekstonskih vrednosti prema psihološkim, bez obzira što će na svima njegovim delima, i pre i posle toga, biti neminovno prisutan nagon za monumentalnošću. To je „herojsko doba” Milunovićevog stvaranja. Velika platna, izuzetna po svome istorijskom značenju i po svome emocionalnom opterećenju, – među kojima vidimo „Mrtvu prirodu sa violinom”, „Odalisku”, „Ležeći ženski akt”, zatim nekoliko predela sa juga, – ostvarena su isključivo preko boje, bez obzira da li je tu reč o tonskom izgrađivanju, o toplim ili hladnim hromatskim fugama, o kolorističkim pasažima ili planovima, o valerskom ili dekorativnom načinu saopštavanja. U tom slikarstvu, koje predstavlja izuzetno poglavlje u razvitku srpske umetnosti, u tom slikarstvu nema svetlosti kao takve, niti je prostor određen nečim manje trajnim od osećanja za pokret i vreme. Delovanje planova preuzima boja; ne čista boja kao kod ekspresionista, niti boja koja će biti prisutna u svom emotivnom stanju, kao boja koja se razvija u pravcu apstraktne uopštenosti, već boja kao slikarska materija, u svojoj isključivo pikturalnoj funkciji. Već tada, on je naslutio da moderna umetnost neće moći da sasvim odbaci prostor, već da će morati da ga poistoveti sa tom oslobođenom funkcijom boje. Istina je da će se na Milunovićevim platnima iz toga vremena opažati izvesna povišena hromatska temperatura, izvesna grozničavost u izboru game, koja napinje granice njegove forme i koja uznemirava površinu njegove paste. No, Milunović se ne odriče svoga crteža i svoje modelacije. On je još uvek u savezu sa prirodom, obilazeći zamke formalizma s nagonom rođenog koloriste. Upravo zbog toga, on je asketski strog u izboru palete; ograničena gama plavog, smeđeg i zelenog, s težištem na karakter materije, na zemlju ispečenu suncem, na uvelo cveće, na potmuli odsjaj porcelana ili stakla, na prozračno nebo iznad ugašenog prostranstva mora, na snažne obrise planina i neprozirno zelenilo drveća ili trave. Samo, tu i tamo, po neki sočni akcenat crvenog, – kakav krov na kući, – ili rastopljeno zlato okera i kadmijuma, u odblesku kakve uglačane materije, a to je sve delovalo kao zvuk bronzanog zvona u dubini planova ili krik galeba nad morem. Pa ipak, u vreme našeg emotivnog slikarstva, Milunović nije bio ni sanjalica ni pesnik već poklonik života kao takvog, paganski čulan u svojoj ljubavi prema stvarima i obojenosti. U daljem razvitku Milunovićevog slikarstva, boja će nastaviti da smanjuje rastojanje između forme i materije. Prisustvujemo razdoblju Milunovićeve umetnosti kada on okončava izdvajanje emocionalnih vrednosti od tektonskih. Ako je njegov raniji postupak bio neka vrsta sinteze, on se sada kreće po neutvrđenim stazama analize. Svrha je otkrivanje i oslobođenje onoga što je suštinsko u pikturalnom; što, po njegovom načinu izražavanja, znači da treba dati prednost psihološkom nad vizuelnim činjenicama. Na taj način on dovodi u sumnju neodređenu vezu forme sa osećanjima, tražeći nadahnuće u materiji koja nije, i koja ne mora biti vezana s oblicima prirode, već koja ima pravo da izgrađuje svoja sopstvena pravila ukusa. Sve to se odigrava na tananoj, bezmalo jedva vidljivoj granici između apstraktne i realne forme, između slobodne interpretacije volumena i figuralnosti, između čiste poezije i zakona gledanja, između amorfne materije i prirodnog poretka stvari.

Ribarska korpa, litografija (1964)

U toj ravnoteži simbola i doživljenog, u toj ambivalentnosti svoga umetničkog postupka, Milunović izgrađuje jedno slikarstvo koje će delovati iznenađujućom svežinom i aktuelnošću, ali koje ima duboko korenje. U njemu je, pre svega, prisutan Mediteran. Od sažetih crteža na grčkoj keramici, preko čudesnog inkarnata fajumskih portreta i treperavih kolorističkih vizija pompejanskih fresaka, na suptilni ekspresionizam vizantijskog živopisa i prozračna valerska tkanja svetogorskih ikona, to je onaj jedinstveni Mediteran koji će ponuditi našim očima zlato okera i pečene zemlje, rubinski bljesak crvenih garansa, smaragdnu prozirnost ultramarina i kobalta, topli ametist kadmijuma i svetlucavi topaz hroma. Ti blistavi dragulji Juga biće obilno rasuti po Milunovićevim platnima, na svim onim vršama, na mrtvim prirodama s ribom i ražama, na predelima oko Budve i Miločera, na morskoj flori, narovima, na stenama kraj mora, na rakovima u pesku, na sasušenoj morskoj travi i usahlom voću, na ribarskim mrežama i otpacima na obali, na nebu pred buru i na srebrnom žalu pred zoru, na kavezima bez ptica i na vlažnom morskom šljunku. Na tim jedinstvenim slikama još blistaju kapi morske vode, još se oseća toplina južnjačkih noći, još titra sveži dah maestrala, još se čuju teške kapi kiše, još odjekuje šum talasa na pesku i krik morske ptice nad pučinom. Pa ipak, sve je to izvedeno savršeno jednostavno i neposredno, u jednom dahu, bezmalo nematerijalno, sa lakoćom koja kao da je oslobođena svake podređenosti materijalu, svake hemije boje ili svih zakona prostiranja. U smislu akcije, te slike su savršeno apstraktne; po sažimanju i slobodi materije, one su svedene na čistu pikturalnost; po svojoj otvorenoj formi i po svojoj razotkrivenoj osećajnosti one su poetična i racionalna u isti mah. Na tim jedinstvenim proizvodima nadahnuća, na kojima je svaka linija po jedan zaključak, na kojima je svaki ton jedan otkucaj srca, na kojima je materija razrešena svake obaveze prema proporcijama, na kojima bismo rado zamislili štedljivu ruku Grka, ljupku senzualnost helenističkih slikara, monumentalnost Vizantinaca i duboki zanos starih zoografa pred otkrovenjima prirode. I to nam je Milunović ponudio bez odricanja od čudesne slikarske magije, bez povlačenja u bezličnost apstrakcije; u prisustvu materije i forme, s puritanskim izgrađivanjem volumena tamo gde treba i sa najfinijim lirskim izlivima tamo gde se to očekuje.

 

Decembar 1965.

Izložbeni katalog Milo Milunović objavljen je povodom izložbe u beogradskom Salonu Muzeja savremene umetnosti održane od 28. XII 1965. do 15. I 1966.

Publikacija je dostupna u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske i čuva se pod signaturom Ук II 2121.

Comments (2)

Tags: , , ,

Zdravko Mandić, 1979.

Posted on 22 September 2013 by heroji

Đorđe Jović

 

Danas već zreli slikar, Zdravko Mandić, pripadnik je i zrele generacije, ako je generacijsko prokrustriranje moguće i potrebno kada se radi o pojedinačnom opusu i iskustvu zasnovanom na talentu i mogućnosti ličnosti da se iskaže slikajući onako kako jedino ume. Stoga nije bitna ni činjenica što je Mandić učenik i Mila Milunovića. Osim ako se ne radi o pijetetu prema preminulom slikaru čija su pojedina dela međaši u istoriji srpske i jugoslovenske umetnosti i međaši u iskustvu nekih manje talentovanih slikara. Dakle, Zdravko Mandić je slikar koji je stigao da bude učenik jednog od dvojice prvih profesora slikarstva beogradske Akademije likovnih umetnosti, ali i da istovremeno studira kada su se lomila koplja oko nešto zakasnelog oblika enformelnog i uopšte apstraktnog koncepta slike, s jedne strane, i uvođenja figuracije u repertoar slikarstva beogradskog kruga,  s druge strane. Bilo da se radi o aktivnostima „medijalaca” ili o katerima figuracije neofigurativne poetike.

Zainteresovan, pre svega, za likovnu umetnost kao prostor u kome se iskazuju izvesna nespokojstva obrazlagana bojom i oblikom, Mandić je svu svoju potrebu obrazlagao stamenim jezikom slikara koji poznaje napredovanje, ali samo u okviru jasno organizovanog znanja slikara sa akademije. Nije verovao i ne veruje da će vreme „jednom” potvrditi njegove znake i slike, nego je, radeći u vremenu i svom prostoru, utvrđivao i dograđivao sigurno fundirane temelje talenta i znanja. Pun razumevanja za puteve i zablude svoje generacije i poslenike koje je upoznao, nije se podavao njihovim razlozima koji su ponekad uznemiravali njegovu proširenu zainteresovanost. Jer, priznajući tuđe poimanje sveta i složene strukture odnosa u njemu, ipak je ostao u koordinatama dovoljno razmaknutim da maštom zasnovani odnos i iskaže.

zdravko_mandic_1

Motivski repertoar ovom banjalučkom izložbom, a za nju je on i proširivan, dobio je pojedine znake koje Mandićevo slikarstvo utvrđuje u sopstvenom području, a slikarstvo predela obogaćuje pojedinim novim motivima. Kada ovo kažemo želimo da reknemo da je pojedine od ovih slika trebalo sada, u ovoj deceniji naslikati kako bi se izvesne zablude oko kvalifikovanja i klasifikacije izbegle, jer po nekim je to jedini metod moguć u prezentovanju ličnosti. Trezvenije odnošenje prema slici zanemaruje takav metod i slici pristupa kao sistemu posebnih i slojevitih karakteristika.

Raniji prizori nad i u ravnici odeveni u poetiku izgovaranu likovnih znacima, danas su dobili proširenu tematsku organizaciju jednim dosta banalnim elementom ravničarskog predela. Koliko je taj predmet, koji se i smešno naziva ludaja, bio povod da se pomaknuti sadržaj slike prenese dalje u oblast nove poetike, najbolje se vide ako mu se načas izuzme to njegovo slabašno značenje u objektivnom predelu. Tada ostaje oblik koji definiše odnose u slici, sam je određen pikturalnom materijom, a najviše doprinosi iskazu u kome plastičko-poetski niz sugeriše zaključak da je sada snažnije povezana poetska struktura slike. Ta mala tema velike ravnice nije otežala simboličkim sadržajima. I zbog toga ti oblici dobijaju punu likovnu sadržinu u poretku značenja dela ovog slikara. Možda bi i ovi novi motivi nagnali one spremne na „katalogiziranje” da ih nekako pridruže iskustvu „neoromantičara”. Međutim, poetsko-plastička organizacija, zasnovana na različitim razlozima, demantovala bi takva nastojanja. Jednostavnije bi bilo ako bismo Mandićevo slikarstvo posmatrali samo kao nisku predela koji se, gušći, prizemljuju motivskom organizacijom, ali čija likovna sadržina dalje počiva na zgusnutom pikturalnom rasteru u kome zaiskri smeđa ili muklozelenkasta fuga.

 

Izložbeni katalog Zdravko Mandić objavljen je povodom izložbe u Umjetničkoj galeriji Banja Luka koja je održana od 12-27. aprila 1979. godine.

Izložbeni katalog dostupan je u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske i čuva se pod signaturom Ук III 419.

Comments (2)