Tag Archive | "Nemanja Raičević"

Tags:

Napravili smo decu od pruća

Posted on 21 September 2015 by heroji

Nemanja Raičević

NAPRAVILI SMO DECU OD PRUĆA

 

Kako se sve to dogodilo? Razlike u odgovorima bile su još uvek netaknute poređenjima, metaforama i knjigama sa novinskih kioska. Ali, svakako bi sve podlegalo pesničkoj slobodi kao i ekonomskoj krizi. Moje sećanje odavno nije bilo sasvim stvarno. I nije prestajalo, jer je uvek nekuda putovalo.

Tamo iza, u ogledalu kod biblioteke, poklonu predsednika MMF-a, mogla sam da vidim njene slike. Predele, „Šuma u magli detinjstva“, decu, „Pioniri Havane“, seksualne zavisnike na internetu, „Privatni 21. vek“, CEO farmaceutskih kompanija, „Portret Harpagona u starosti“, pokajničku decu koja nude ostarelim roditeljima komadić čokolade, „Ljubav“, inteligentne i ukusne oktopode, „Spas u moru“, ljude koji i dalje troše novac da bi kupovali knjige koje će početi da čitaju čim dođu kući, „Vernici“, umorne negovateljice neprijatnih i tužnih starica koje su ne kad bile lepe, „Nove ćerke“, vojnike koji su odbijali naredbe da pucaju, „Kragujevac“, Hermana Melvila, „Novembarski sanduk“, Leontinu Kraus, „Beograđanka“, umorne ljubavnike, „Počnimo ljubav iz početka“, nakupce dijamanata iz Afrike, „Trgovci kamenjem“, snove srednje klase o dizajnerskoj garderobi, „Autlet“, iluzije o veličini, „Autoportret“.

Sve su to bile majčine slike. Neke su ostale zaključane u kući u planini koja joj je oduzeta posle Pada, i ja ih nikad nisam videla. Pričala je ponekad o njima, sa gorčinom i setom. Ove su tu, ispred mene, i sada kada im okrećem leđa; čudnovati galimatijas majčinog stvaralaštva, siluete boja, vremena i razmišljanja, onoga što nas tek čeka kada ona, kako je volela da kaže, konačno stane na pravu scenu. Izazov bi bio pred publikom anđela i demona, sa Svedenborgom kao šaptačem, i samim počasnim gostima, Bogom i Satanom, izvesti „Tramvaj zvani želja“. Blanš Diboa bi bila svrgnuta vladarka. O tome je kovala planove, jedne noći kada je trpela bolove zbog kojih sam opet morala da joj dam morfijum.

Majka je bila amaterska glumica, profesionalna političarka, i strastvena slikarka. To je bio, vrlo skraćeno, njen životni put. Kroz glumu je otkrila život, sa politikom ga je prezrela, a sa slikarstvom bez previše talenta, pokušala je da bude i tužilac i branilac. To su njene reči, u skraćenom intervjuu novinaru koji je bio najpoznatiji kao nekadašnji učesnik, a zatim i voditelj veoma popularnog riality šou programa. Dobar deo nacije sličan meni ostajao bi nekad budan po čitavu noć hipnotisan beskrajnim intrigama oko hrane i neprestanim navalama emocija, koje je voditelj razumevao i razotkrivao u isto vreme. Sasvim je prikladno, rekla je majka, da svoj poslednji intervju dam njemu. Uostalom on i jeste (što sam i ja potvrdila, donoseći joj, krišom od lekara, šampanjac) neko kome nacija veruje i koga voli. U toj veri i ljubavi nalazi se ključ razumevanja, filozofirala je majka uz čašu šampanjca, i nastavljala da objašnjava. On takođe voli parče dobrog bifteka, i vreme je da priznamo da smo svi samo ljudi, zajedno u svemu ovome, zajedno na procesu. Jer, ne postoje starački domovi za propale političare i za zaboravljene učesnike rijaliti šou programa.

Ifgenija na Tavridi

Intervjuisana je ove zime. Bio je to dan kada je ćerka jedine sobarice koja je ostala posle Pada napravila Sneška Belića ispred kuće. Sobarica je bila žena koja je majku obožavala i još uvek je oslovljavala sa „Predsednice“. Ja verujem u pravdu, ja verujem u Predsednicu, ona nije mogla naručiti ničije ubistvo, rekla je zbunjeno mašući krpom u jednom intervjuu za stranu televiziju. Gledali smo taj prilog, sa podnaslovom „Housekeeper defends Mrs. Monster“. Majka se kikotala i zatim, kao i uvek, zadremala, držeći za ruku sobaricinu ćerku. Bila je to bolešljiva devojčica koja je uglavnom bila nesvesna sebe i ostalih, sa bledim osmehom deteta koje ne razumeju. Liči na Smrt, šapunula mi je jednom majka dok je bila u bunilu. Kada je videla Sneška, majka je počela da lupa u prozorska okna. Naredila je da je odmah odnesemo u vrt. Hoću da se slikam sa Sneškom, hoću nazad moje detinjstvo! Vikala je, i mogla sam da je zamislim kako je istim tonom naređivala dok je bila predsednica. Kakav generalni sekretar Ujedinjenih nacija, od- mahnula je rukom, ovo je fotografija koja mi treba. Tada je bila već veoma slaba i pala je naprežući da mu stavi metlu u kratke snežne ruke. Srušila je Sneška Belića, očajnički pokušavajući da sačuva bar nešto od njegovog snežnog tela; čvrsto je držala sneg koji joj se topio u rukama. Fotograf, koji je postao svetski poznat posle snimaka pijanke pirata sa Crvenog mora, u kojoj je i sam uzeo učešća, pokušao je da taj trenutak uhvati kamerom. Poluluda starica, bivša i iznad svega kontroverzna Predsednica, u haute couture haljini, sa divljim sjajem u očima, verovatno od morfijuma i iščekivanja kamera i smrti, na fotografiji u kojoj drži metlu za Sneška Belića, na koga pada, sa rukama kao da će zaroniti, bila bi to jedna od fotografija moje karijere. Tako je rekao kasnije, u jednoj od emisija posvećenoj majčinom životu. Imala sam utisak da su isekli deo njegovih reči. Na fotografiji koje su prikazali majka izgleda kao da brani Sneška, u ljubičastoj haljini iz Pariza, sa metlom u ruci, mršava, savijena, sama.

Kasnije je došao i voditelj, nasmejan i u bundi od vuka. Bio je servilan i brbljiv, mnogo manji nego na televiziji, i neprestano je ponavljao majci kako je najbitnije da kaže ko se iz sadašnje vlasti nekada primao novac od njenih službi. Razočarano sam, ispod majčinog „Autopotreta“, ostavila hartiju koju sam spremila za njegov autogram. Uprkos savetu lekara, i stalnom škljocanju fotografovog aparata, majka je odlučila da ne otkaže intervju. Nije reč o televiziji, već o istini, rekla je zagonetno, i zatražila da joj stavim ogrlicu sa brazilskim akvamarinima.

Fotograf i voditelj su ustali kada je majka ušla. Sobarica i ja smo je pridržavali (i da li se uopšte dobro sećam njene hladne, male ruke koja se drži za mene čvrsto, poput kandže, i nežno poput onih tihih, životom izmučenih žena, koje rukom dodirnu nečije rame kad hoće da izađu iz autobusa). Sedite, rekla im je majka zapovedno, i oni je poslušaše. Počnimo odmah. Mene čeka umiranje, vas gledaoci, i nijedno od njih nije previše milosrdno. Voditelj se hrapavo nasmejao (bio je toliko iskreniji u rijaliti programu, pomislila sam tužno) dok je fotograf škljocao aparatom. Zatim je dat znak skoro nevidljivim kamermanima. Svetla kamere su obasjala biblioteku, majčine slike, akvamarine, i nju samu.

Mene optužuju za ratne zločine, rekla je majka pošto je kratko odbila da odgovara na bilo kakva pitanja, i ja sam spremna da, ako me rak pre toga ne ubije, stanem ili sednem pred moje sudije, od kojih su mi neki svojevremeno donosili Tom Collins koktele. Neka požure samo. Odmah im mogu reći da se osećam krivom kao Klitemnestra. Naredila sam bombardovanje grada bez odbrane, ali u tom gradu besmisle- no su žrtvovane Ifigenije. Uklanjala sam političke neis- tomišljenike, ali oni su me trovali sa Kasandrama. I na kraju, dokusuriće me sopstvena deca. Prihvatam svoju sudbinu, bar sada na televiziji, i zagovornik sam novog viđenja tragedije, u kojoj je jedina prava žrtva istina. Možda ću stići na napišem rad na tu temu. Jesu li ljudske žrtve važne ? Kao svaki lažljivac – svi znamo da je to deo politike, čak i na nivou predsedništva nekog društva lečenih alkoholičara – i kao svaki pravi zločinac, na pitanje odgovaram pitanjem. Pitam vaše gledaoce, od kojih je većina nekad glasala za mene – da li su čitali Hanu Arent, da li su sasvim sigurni da bi njihova savest mogla biti mirna da imaju mogućnost izbora za neograničeni šoping u boljem supermarketu, ili tajne seksualne usluge iz snova? To je hor koji bih ja volela da vidim kao naratora. Uzvisiti se iznad najnižih nagona, biti Antigona iz vremena bozona, ja sam čitav život imala to na umu, i ponašala se upravo suprotno. Kako su se dogodile sve te stvari ? To je prostačko pitanje. Ipak, uticalo je na život i smrt miliona ljudi. Ja u odgovorima vidim jedini smisao, ne u pitanjima bez kojih oni navodno ne bi ne postojali. To nije komplikovano kao što zvuči, ali izmiče savesti i pameti starice koja bi najradije brbljala o svom slikarstvu. Vladavina je trajala previše dugo. To je bio, verujte mi, najbliži dodir sa beskonačnošću koji sam imala. Ja sam zalutala u grandioznost zbog neravnopravnog sukoba sa vremenom koje sam pokušala da učinim smrtnim. Uviđala sam da je uprkos promenama, sve zapravo isto. Zar nismo ukopani u pesak vremena, sposobni da mrzimo, željni da volimo. Razumela sam Beketa. Bolje bih odigrala Vladimira nego što sam igrala ulogu Vrhovnog komandanta. Bilo je neozbiljnosti u svemu tome, i ja ponekad nisam mogla da verujem da me ljudi ozbiljno shvataju. Uostalom, šta će bilo kojoj civilizovanoj zemlji vojska ? O kakvoj vrsti humanzima smemo govoriti dok je ljudima i dalje nužna dozvola za kretanje po planeti koja pripada svima nama, i možda Bogu? To su ozbiljna pitanja za neozbiljan svet. Svima mi nam dobro došla po jedna atomska bomba, to sam rekla direktoru CIA-e, i on se smejao. Da, da, smejao, i ljubio mi ruke. Pili smo viski i mislila sam da samo zbog njega samog vredi što sam postala majka nacije. Koliko vas me je zamislilo u toaletu? Mene ljudi nisu prepoznavali na ulici. Zato što me tamo nisu očekivali. Da jesu, možda bismo bili svi srećniji. Jer, i ja sam kao i svi, glumim, snevam, bežim. Pošto je prirodna ljudska potreba da uvek opravdava sebe, ja sam se videla kakvom su drugi želeli da budem. Najposle sam kriva i zbog toga. Budućnost naše zemlje, usuđujem se da kažem i čovečanstva, biće u ljudima koji mogu da popiju prvu jutarnju kafu ne želeći već ono što nemaju. Recite me, da li je Euripid pogrešio kada je napisao da dobri i mudri ljudi žive tihim životima? Slikati u miru, odigrati nešto od Judžina O’Nila i gledati na život sa umerenim pesimizmom, to je sve što sam zaista želela od života u jednom trenutku. Možda sam svojim generalima klimala glavom dok su mi pokazivali tačke na kartama koje je trebalo bombardovati (iskreno, na većini tih mesta nikada nisam bila) ali ja sam uvek iskreno volela Antona Pavloviča. Ja nisam imala svog ujka -Vanju, i sve je krenulo stranputicom koja nije ništa novo za čovečanstvo. Kao i svi krivci, ja počinjem svaku rečenicu sa „ja“. Pokušavala sam da govorim o svetu, a govorila sam o sebi. To je, uostalom, sudbina čoveka pred kamerama. Ja ne znam. Pokušala sam da slikanjem možda dam odgovor. Slikala sam svoje heroje i antiheroje, sećanja, društvene fenomene. I kao netalentovan slikar bila sam uspešnija nego kao talentovan političar. Pogledajte moje slike. Imena su neinspirativna, slikanje u najmanju ruku prosečno. Ali, ona su tu zbog neke vrste pokušaja ljubavi prema istini. Grozničavo sam pokušavala da osudim i opravdam život, znajući da umirem. Van Gog je rekao da najviše želite slikati, onda kada čujete unutrašnji glas koji vam govori da ne slikate. Zato sam se verovatno i setila nečega što sam davno zaboravila. Nema razloga da to ne kažem pred kamerama. Ja znam da vašim gledaocima već dosađujem svojim brbljanjem.

Majka sam. Govorila sam previše, i vi me niste prekidali, što me podsetilo na stare, dobre dane vlasti. Istina je da ne mogu biti sigurna u gotovo ništa od onog što sam rekla. Zar nisam ja jedna lažljiva morfinistkinja? Ali, sasvim sam sigurna da se ništa od ovog ne bi desilo, da smo svi mislili na našu decu. Da sam toga setila, ne bih ih pravila od pruća. Jer, gde god ona bila, na grobljima, u kancelarijama, bolnicama, ili na aerodromima, ja ih molim da mi, sa gorčinom i tugom, nikada ne oproste.

Rekavši to, majka je zaćutala pred foteljom u kojoj već dugo nije sedeo voditelj, i kamerama koje su davno bilo ugašene i iznešene. Sobarica je, frenetično počela da aplaudira. Majka je, verujem po navici, podigla ruku onako kako je nekad pozdravljala svoje glasače. Mislim da sam se u toj polutami biblioteke osmehnula kao krivac. Sada, kada majke više nema, dok pokušavam da ne mislim o tome kako se to sve dogodilo, isuviše redovno pijem jutarnju kafu i odbijam ponude upornih aukcijskih kuća koje žele da kupe njene slike.

Comments (3)

Tags: , , , , ,

Arada

Posted on 28 March 2014 by heroji

 Nemanja Raičević

ARADA

 

Lišiti se svake ozbiljnosti, konačno, osloboditi se poput nudiste u najmodernijem japanskom vozu.  Biti nepredvidiv, samim tim i nevin, biti bagrem, prozor staračkog doma ili obdaništa. Biti svaki čovek sagledan očima onog drugog, onoga ko ga ne poznaje, i koji će proći ulicom pored njega (ili sedeti u avionu) ne razmišljajući o onome što će se s njim zbiti iza ugla, nekog tamo jula ili februara, ili, uopšte, o tome šta taj čovek predstavlja, koliko je talentovan, ili da li više voli da ljubi ili da se tuče (bude tučen).Raskrstiti s lažima, nedostajanjem, strašću očekivanja. Priljubiti se uz sve što je obično, nepristrasno, neosetljivo i neobjašnjivo. Pozdraviti sve neobično s pozdravom onemoćalog i pomalo pripitog cirkuskog radnika bez dana radnog staža, izbeći i sam naklon publici, iz dosade, ne iz sujete. „Postoje starački domovi za ostarele glumce”, pisao je čuveni pisac. Zamisliti Anu Karenjinu kao Eskimku, s najlepšim sankama, voleti život, ne razumeti ga nimalo, i opet, i posle svega, voleti ga.

Bilo je jasne ozbiljnosti u ovim rečima, pa, ne bez određenog  gnušanja prema uvaženom piscu (koji se jednom davno, pred mojim očima, toliko prejeo da je morao da zamoli konobara da nikog ne pušta u toalet), bučno zaklopih knjigu. Bestseleri! Bagrem! Prozor obdaništa! Prijatelji iz detinjstva!

Bila je to najjeftinija knjiga u knjižari. Iz sasvim ličnih razloga, ali i iz određene solidarnosti,  zarekao sam se da ću na mestima gde su knjige preskupe, kupovati samo te, najjeftinije. Njegovu knjigu videti među njima, izazvalo je ono što ja zovem osećanjem duge. Od prevelike radosti, do tupog osećaja gubitka. Nije za čuđenje, dakle, što sam odmah počeo da je čitam.

Debeljko lukavog pogleda, u somotskom sakou (somotski sako u Adis Abebi!),beloj košulji, i sa azurnoplavom, vrlo dugačkom kravatom, konačno se nagnu prema stolu za kojim sam sedeo s knjigom i pivom. Stranim i jedinim hladnim, stara zamka ugostitelja na svim kontinentima, u svim zemljama. Ta flaša piva bila je skuplja od većine knjiga u toj maloj knjižari s knjigama na engleskom jeziku, u zoni bezbednoj za strance. Žena koja mi je prodala knjigu bila je obučena u haljinu kakvu ste mogli videti i u Mančesteru – ipak, nesumnjivo je nosila u očima tugu svog kontinenta i prezrenje prema strancima koji u Africi žele uvek da prođu što jeftinije, posebno u zonama bezbednim za strance.

– Kažu da su u Istočnoj Etiopiji pogledi s brda fantastični – obrati mi se debeljko, gledajući me iznad velikih okruglih naočara, koje su mu spale na sam vrh nosa. Govorio je engleski kao putnik sa nekog interkontinentalnog krstarenja. Bilo je apsolutno nemoguće odrediti mu godine.

– Verujem, ne sumnjam – rekoh brzo, i otvorih knjigu ponovo.

– Moja ćerka će ubrzo doći, i ona pije pivo. Dopada li vam se Afrika?

– Mislite, Etiopija?

– Da, da… – rekao je, i odmahnuo rukom, kao da se dosađuje.

– Nisam video puno od nje – odvratih nabusito.

– Nema potrebe videti nešto da bismo znali da li nam se dopada. Govorim o onom unutrašnjem osećaju, o ljubavi, o svemu tome zajedno. O grčenju mišića i igranju oka, o navali krvi, nesvesnim pokretima usana, trenucima kad nas oči zaista odaju. Govorim o želji da se nekuda vratimo, dok još nismo ni otišli, o potrebi da odemo nekuda gde nikada nismo bili. Naravno, pretpostavljajući da nije reč o bekstvu. Kakvo god ono bilo, od promašenog života, zakona, roditelja, grehova. Poznavao sam osobu koja je bežala od knjiga, iako ih je veoma volela, kunem vam se!…Popijmo nešto zajedno, hoćemo li? – rekao je, uvukao stomak, i kao vrlo zadovoljan, sit čovek, potapšao se po njemu. Namerno, ili slučajno, đavo će ga znati, kravatu je zabacio preko ramena. Jasno sam mogao na njoj da vidim inicijale skupog dizajnera veoma nesrećne sudbine. Posedovao sam par majica sa istim inicijalima. Nosio sam ih samo u posebnim prilikama.

aradaimg

– Možemo, ako insistirate – rekoh, i nehotice s nekim novim poštovanjem prema njegovom ukusu, možda i njemu.

– Ja nisam baš pri parama, ali, popićemo, popićemo, neizostavno ćemo popiti… – rekao je on. Sada me gledao kroz stakla naočara, velike dioptrije (u plusu), i oči su mu izgledale groteskno velike, raširene, kao da glumi u nekoj tragikomičnoj reklami, kao da je zbunjen celom ovom situacijom. Osetih se kao uljez, krivac, đavo će ga znati zbog čega. Kako sam mogao da pomislim da ima lukav pogled? Knjiga je kriva za to. On je jedan siroti, usamljeni, pijanac u Adidas Abebi, pritom, još i bez para. Lukavi pogledi! Somotski sako! Ima li nečeg nižeg od potcenjvanja ljudi zbog odeće koju nose.

– Dozvolite, molim vas, da nam ja platim piće – rekoh, već mašući rukom mladom konobaru, koji je u beloj uniformi izgledao sputan, nezadovoljan.

– Molim, molim, ako insistirate… – reče on, i najednom, ponovo spusti naočare, i pomalo lascivno mi namignu –A kravatu sam dobio od jednog izuzetnog gospodina, ima tome već stotinak godina…

Konobar je došao do mog stola, i osmehnuo mi se. Debeljko, očigledno nije pri sebi, i najbolje bi bilo platiti svoj račun, i otići.

Konobar je kucnuo po stolu. Trgnuo sam se.

– Gospodine, zvali ste me?

– Molim vas, dva hladna piva – rekoh.

– Dva?

– Da, za mene i…

Debeljka u somotskom sakou i azurnoplavoj dizajnerskoj kravati, kao ni moje knjige, nije bilo.

– Da? – rekao je konobar, sumnjičavo me gledajući, i trudeći se da olabavi mašnu oko vrata. Kao da mu, odjednom, nije bilo stalo šta ću ja misliti. Ako je ikada uopšte i bilo. Belci u Africi!

– Ništa, ništa…Račun samo, molim vas – rekoh, donekle iznemoglo.

Konobar mi se malo unese u lice, gotovo zabrinuto.

– Ali, vaš račun je platio mladi gospodin s kojim ste pričali.

Posle, hodajući žurno, kao da se vraćam kući, pijacom Gaba Ardom, mestom koje sve privlači u dolinu, knjiga mi je očajnički nedostajala. Knjižara je bila zatvorena – u izlogu su stajali stari primerci Fajnenšel Tajmsa i nijedna knjiga. Prolazio  sam, sve sporije,  pored prodavaca soli, iz Tigraija, lavlje i tigrove kože, iz Velege, parfema i začina, iz Harara, divnih, divljih konja, iz Voloa, meda iz Gojama, ručno pravljenih molitvenika, iz Gondora.

Comments (2)

Tags:

Kratke priče

Posted on 14 May 2013 by heroji

Nemanja Raičević

LETO

Pas je uplašeno stojao pored semafora, nečija spavaćica sušila se na terasi  preko puta, a biciklista s lovačkim šeširom pio je pivo pored kioska na autobuskoj stanici. Leto je konačno stiglo, pomislila je žena koja je čekala autobus br. 9. Trebalo je zapisivati sve to, pojave koje primećuje, koje joj se nekad i priviđaju možda. Mislila je o tome, sanjarila o gomilama svezaka koje će ostaviti iza sebe, o godinama ispunjenim velikim, svetu nepoznatim radom. U toj zanesenosti, hroničarka običnog života, kako je samu sebe ponekad – uz flašu bermeta i Sezariju Evoru – volela da naziva, odluči da kupi cigarete. Ona nije bila jedna od onih koji bi marili što će im autobus otići ispred nosa. Zar nije uzbudljivo, mislila je dok se trudila da izbegne već dobrano pripitog biciklistu koji je ponešto posesivno stajao ispred kioska, zar neće biti uzbudljivo ući u autobus sasvim drugi od očekivanog, sresti sasvim drugačije ljude. I naravno, mislila je dok je zamišljeno palila cigaretu, sasvim neizbežno, i uostalom sasvim logično, tako će jednog dana, možda baš ovakvog, ponovo sresti i njega. A do tada… Ona će zapažati stvari, početi da piše svoje hronike, i uvek davati prednost cigareti nad autobusom.

RAZGLEDNICA IZ  SEN PJERA

Sen Pjer, nekada poznat kao „Mali Pariz” Kariba, osmog maja 1902. potpuno je uništen erupcijom vulkana Mon Pele. Od 30.000 stanovnika, preživeo je samo jedan – čovek pod imenom Silbaris (ili Siparis, podaci nisu pouzdani) koji se u tom trenutku nalazio u zatvorskoj ćeliji na trežnjenju. Sve je trajalo tri minuta, možda i manje. Danas, sve deluje idilično – dok se ne zna da je ta planina sa slike, kojoj se vrh gubi u oblacima, aktivni vulkan koji je već jednom uništio grad. U januaru je ovde leto. Zbilja je lepo, u toj ekspoloziji boja i svelosti. Videćeš i sama. Znam da je teško doći na poziv iz neposlatih razglednica. Ipak, dođi.

JJR_Asile_StPierre

ODLAZAK

Nekoliko nedelja pre bakine smrti, uspeli smo da je nagovorimo da se preseli u iznajmljeni stan bliže našem stanu. Sa sobom je ponela „Pjesme” Sergeja Jesenjina, stari gimnazijski udžbenik francuskog jezika, i knjigu latinskih citata, pažljivo umotanu u starinski beli papir. Niko od nas nije je pitao zašto nije ponela bar nešto od svoje odeće i nakita, koje je godinama kupovala u inostranstvu; i nijedan od svojih raskošnih šešira, s kojima je sve do poslednjih dana, sedala u taksi koji ju je vozio na književne večeri, izložbe, koncerte. U beloj košulji i kostimu od engleskog tvida, držala je čvrsto crnu, malu putnu torbu iz Moskve, i nije se ni okrenula da pogleda svoj stan. Uhvatila me je pod ruku, i ponešto nestrpljivo rekla: „Hoćemo li?” Tek mnogo kasnije, primetio sam da je beli papir, u koji su bili umotani latinski citati ostao začudjujuće čist. I tvrd na dodir.

BELE RUŽE

nije imala sreće mislila je bez gorčine dok je kuvala kafu uostalom kao ni većina ljudi na svetu koji su suviše sentimentalni i puni neke žudnje kao na primer da jednom u napuštenom brodogradilištu sretne tog buntovnika koji se teško naoružanoj nepravdi suprotstavlja samo jednim nožem i svojim mišićima ili da ode u Rim avionom ili da joj sin ne uzima heroin a onda je gledajući po ko zna koji put reklamu za mršavljenje bez vežbanja i polako pijući kafu stresla te misli sa sebe kao mokar i vedar pas i osetila se spremnom da doživi i ovaj dan da ga čak zauzme na juriš ako bude trebalo da postane prijatelj s njim čak i da ga voli neuzvraćeno i kratko i da kad popije kafu i pogleda vesti proveri koliko novca ima u novčaniku možda i ode da kupi ruže bele ruže ili bar jednu belu ružu koje je volela još otkako joj je otac jednom davno za rođendan poklonio čitavo tuce

PORED REKE

Ja sada izgledam kao i svaki slabašan starac koji rezbari kućice za ptice. Moja ćerka mi kaže da sam opterećen teorijama zavere, ali kažite mi sami: zar Evian, kada se čita unazad, kao sasvim slučajno znači „naive”? Nije važno šta sam bio pre ovog života pored reke, ali tačno je da sam bio pukovnik. To menja sve. Ne, ne toliko zbog mene, ili onoga što sam video i u čemu sam (nekada i bez moje volje) učestvovao. Zbog knjige koja govori o meni. Jer, ja sada sve više mislim da su upravo knjige ona izmišljena stvarnost, nedodirljiva za bilo kakve zavere, farse, i zločine. „Pukovniku nema ko da piše”, da, mogli ste i da pretpostavite, to je ta knjiga.

Joaquin Sorolla Bastida - Aim of Ibiza

Znate li onaj deo kada žena kaže pukovniku: „Ne možeš jesti nadu?” Oh, a njegov odgovor. A njegov odgovor! Ili, mogu slobodno da kažem, moj odgovor. Ja sam (po dužnosti, i po zakonu) bio prinuđen da izdajem izvesna naređenja, o kojima ni sada ne mogu da govorim (nikad se ne zna ko snima razgovore!). Ali, nikada u svom životu, nisam osetio takvo prepoznavanje, takvu uzbuđenost, takvu veru, kao kad sam pročitao tu knjigu. Sloboda, da, mogu to da nazovem slobodom. Mnogi su je osvajali, retko ko ju je osvojio. Ja sam se, na primer, trudio da joj služim čitavog svog života. Ali, sve sam skloniji mišljenju da ju je moguće ostvariti samo onda kada neko drugi napiše knjigu o vama. A da to niste tražili, ni znali. U ovom životu pored reke imam svoje uspone, i padove, ali sam sve bliži tome da porodici vojnika M.D. konačno pošaljem pismo u kome ću reći šta ja mislim o njegovoj pogibiji.

IGRA

- Rekla mi je da sam debela, i da imam malu glavu!

- A šta si ti njoj pre toga rekla?

- Da joj je muž biseksualac i da je godinama vara s prodavcem sira.

- A šta je onda tebi pre toga rekla?

- Da joj se čini da je videla moj karirani kombinezon u sekondhendu.

- Pa šta si ti njoj rekla pre toga?

- Pitala sam je jesu li to pravi biseri, jer su mi delovali kao plastični!

- Da li je ona tebe nešto pitala pre toga?

- Pitala me je hoćemo li popiti kafu, ali onda je morala da doda da je ona donela pravu brazilsku.

- Brazilsku? A zašto mene niste zvale na kafu?

- Verovatno si tada već bila sa svojim novim drugaricama, onima koje prodaju kozmetiku u originalnim pakovanjima.

- Imam kupca sada, navratite obe kasnije, pa da popijemo kafu.

- Oko tri smo tu. Moram i ja da idem, ostavila sam je samu, a ne može bez mene ni minuta.

Comments (2)

Tags: ,

Zeleni pogled

Posted on 06 April 2013 by heroji

Nemanja Raičević

 

U ravnici, za koju je ispalo da sam je najviše pamtio po sokacima, zovi, visokim tavanicama i nedeljnoj supi, a koja se sada isprečila između sveta i mene, njive su sve brže postajale građevinska zemljišta, dok su se moj život, naglo sagledan iz dosade i starih uverenja, i katkad nedostojna, a katkad plemenita dela, plavi pogled u prošlost i zeleni u budućnost, polako gubili u beličastim isparenjima vrućine na nedovršenom auto-putu, predmetu večitih korupcijskih skandala, u isuviše šarenoj sadašnjosti, omamljenoj od posledica skorih tragedija, tranzicije i nedostatka lične hrabrosti, prenatrpanoj ljudima po zgradama i automobilima, osujećene pitomosti, i kada mi se činilo da je potrebno vrlo malo da se posvetim realizaciji ideje o odlasku na Galapagos, ili bar da se opet ubeđujem snjujorškim taksistima koji ne voze u Bruklin…

Svi smo sedeli i ćutali. On je grčevito izravnavao neugledni papirić s kojeg je čitao, sa poluosmehom nepriznavanja na licu. Već dva sata tvrdoglavo sedimo na suncu, neki od nas

i piju previše.

– Kada bi bar bilo malo svežije, kada bi bilo vetra… – kaže mašući cigaretom moja stara prijateljica.

Neki će klimnuti glavama, neki neće. Sedimo kao da ništa nije važno, čak ni to sedenje. On izgleda tužno s tim papirićem, koji zbog sunca deluje neispisan, nepotreban. Pored njega sedi devojka toliko crvena u licu, da to ozbiljno narušava njenu ženstvenost. Ali isto tako, zar se ne mogu povezati zelena lepota planinskog jezera i ćutanje na suncu.

– Taj zeleni pogled… Zar nema u „Velikom Getsbiju” nešto sa zelenom svetlošću? – trudim se da budem ljubazan, zainteresovan, da učinim nešto povodom te velike tuge ispod nemilosrdnog, smrtnog sunca.

Ne uspevam, moje reči zvuče podlo poluobrazovano.

– Getsbi je verovao u zelenu svetlost… u omamljujuću budućnost… koja stalno beži ispred nas… Nismo je uhvatili danas, ali neka, sutra ćemo trčati brže… – to je rekao, osmehnuvši se možda i jezeru iza nas, i zatim počeo da pije već toplo piće.

Nije to bio prizor kakav bih bio rad gledati, pa ću skrenuti pogled. Dva deteta se drže za ruke i hodaju, ne govore. Zastaju na obali jezera, ali ne ulaze u njega.

– Ja nisam nikada stvarno videla smaragd, kakve je boje? – pita moja stara prijateljica, koja već godinama ostavlja cigare i nezadovoljna je svojim životom.

– Ide na zeleno… – dodaću ja odsutno, gledajući decu koja se drže za ruke, i odlaze trčeći, kako već deca umeju da trče…

Sipao sam još pića u svoju čašu, bez stvarne potrebe. Svima su nam uostalom čaše neprestano izgledale pune.

Devojka crvena u licu bez ikakve najave ustade, umesto reči polako kružno mašući rukom. Otići će u loš poljski tojalet (tako je neko napisao na vratima, nacrtavši pored i nesrazmerno velikog, šarenog, krezubog smajlija s jednim čuperkom), a zatim da naruči još pića. Radila je to već danas, poznao sam taj znak rukom, ako nju samu možda i ne bih prepoznao u gužvama gradskih autobusa, gde izgleda da ne radimo ništa drugo osim što starimo i ponekad čitamo dnevnu štampu i promotivne materijale osiguravajućih kompanija.

Moja stara prijateljica uzima cigaretu od mene, i obraća se njemu, kao da on želi da je sluša.

– Gde si ovu našao?

Pokušaću da je prekinem, bila je gruba.

Ipak, ćutim, ne znam šta da kažem.

– Kada sam ja htela da te volim, da te kroz ljubav spasim, kada si me zvao zvezdica, predomislio si se… sad ovakvo nešto… i čini mi se da s njom nešto nije u redu, više puta me je dodirnula nogom, i gleda mi u sise, sigurna sam da joj se dopadam. Nema veze, bar neko za ovim stolom primećuje da sam žensko… Ja zahtevam da mi kažeš u kakvim ste vi odnosima, ko je ona; meni je teško…

– Toliko je toplo, težak je dan, ni život nije lak, hajde da ne budemo gori nego što moramo, da ne otežavamo… – govorim stidljivo, donekle izveštačeno, ali zapravo iskreno.

„Otkinulo se od srca”, pomislih, i setih se krezubog smajlija na vratima tojaleta i tiho se zakikotah nekim suvim kikotom. Sipaću još pića, to je jedan trenutak manje ipak, ali prethodno još moram otpiti.

– Ćuti ti. I, ako ti je do smeha već, razmisli o svom životu, znaš! Ne znam samo ko je predlagao da kuvamo riblju čorbu od sardina! – viknuće moja prijateljica. I početi da plače, na onaj njen način, šmrčući, kriveći nos i trepćući očima otirući retke suze, ne zaboravljajući ni čašu. Izgleda kao nežni muškarac u tom trenutku, žao mi je njenog starog bikinija, malih grudi, previše bele puti, žutih prstiju bez prstena. Naravno, vratiće se i devojka crvena u licu, zaboravio sam kako se zove. Nosi četiri flaše.

„Pivo će biti dobrodošla promena”, pomislih sa izvesnim zadovoljstvom, „pa neka i bude mlako.”

Dan izgleda kao da će se uskoro završiti, jezero je iza nas, nema nikog u blizini osim psa, koji izgleda kao mrtav, dok leži u hladu. Mila životinja, miris večera iz letnjih kuhinja obližnjeg sela brzo će je učiniti opet živom. Zrikavci i tišina, mogao bih da zamislim zvuk talasa, ali više od toga ne. Nedostajaće nam, svima jednom, ljudski glasovi.

– Volim pivo i sunce, to je jedan od mojih mnogobrojnih poroka – kaže mirno devojka crvena u licu, i prislanja flašu uz lice.

On će početi da se smeje, i u tom trenutku mogu jasno da zamislim njegovu smrt. Ne verovati u ono što će se sasvim sigurno dogoditi, ne preostaje ništa drugo za ljude kao što sam ja. Devojka crvena u licu osmehuje se i klima glavom, gleda me kao da sve razume. Decenije iza nas, nestale ljubavi i izgubljeno vreme, jutarnja ustajanja na posao, mogućnosti izbora i istina da nismo bili bolji, koja se lako pretvara u gomilu smešnih anegdota.

– Nikada nije kasno smejati se – kaže, i gledajući pažljivo u mene, sipa piće u čašu moje stare prijateljice koja nešto pevuši. Zamalo da je pitam šta. Iz šume, čuju se kamioni koji dolaze, i uskoro će se čuti jeka betonskih ploča, kada padnu jedna na drugu. Viđao sam već slične prizore, i nisam mogao tu jeku, čiji me je zvuk podsetio na nešto neljudsko i lepo, da povežem s tim ogoljenim prizorom betona na suncu. Toliko ja stvari izgleda nisam mogao da povežem.

Sedećemo tako, dok ne padne noć, vrela i bez vetra. Uglavnom ćemo ćutati, piti, govoriti. Biće i smeha. Pogledi će nam lutati po okolini ponekad, a onda će, s noći, i to prestati. Prestaćemo da obraćamo pažnju jedni na druge, i skoro da bih se mogao setiti koliko smo se voleli nekad. Na neki način ćemo nestati. Poći ćemo kada budemo morali, i proći pored betonskih stubova, belih u noći. Tada to neće više biti ružan prizor. On će zastati, još uvek lep, i sasvim izgubljen, čekajući nekog da mu kaže kojim putem dalje do sela. Devojke će otići u šumu, jer bićemo daleko od tojaleta, daleko od nagoveštaja da može da postoji nešto kao uređen, jasan život. Bićemo potpuno sami, iza jezera u kom se nismo okupali, tu gde su kamioni doneli taj beton, da bi konačno počela gradnja nekog hotela. Znajući, ipak, neće nam to biti važno. Niko od nas zasigurno nije video sebe u tom hotelu, ni u bistrom zelenom jezeru tog dana, niti sa smaragdnim nakitom.

„Hotel ionako neće imati tojalet”, pomislih i osetih pijanu, ali prilično iskrenu naklonost ka osobi koja je nacrtala predimenzioniranog i nesrazmernog smajlija.

mone

„I još u bojama!”, pomislih, ne bez divljenja. „Zašto, zašto nisam otišao još jednom da ga vidim?” Nazirao sam odgovor, i možda bih i došao do njega. Ali on će staviti svoju ruku na betonski blok, kao da hoće da ostavi nešto iza sebe, i reći će mi, dok iz šume čujem dobro poznatu priču moje stare prijateljice o ljubavi i kući na moru.

– Zar ne shvataš? Niko od nas nije ni pomenuo da bi bilo dobro da se sklonimo sa sunca…

Reći će to tiho, gledaće me u oči, blago osmehnut, s jednom rukom u džepu, kao da nešto traži u njemu. Ništa neću reći, samo ću klimnuti glavom, dok se, tamo iza nas, sada čuje smeh.

Comments (2)