Archive | April, 2013

Tags: , , , , ,

Čedomir Janičić: KRHKOST/ IZDRŽLJIVOST DOBROTE

Posted on 28 April 2013 by heroji

Čedomir Janičić: KRHKOST/ IZDRŽLJIVOST  DOBROTE

 

Čedomir Janičić je istoričar umetnosti, viši kustos Gradskoj muzeja u Somboru, predsednik muzejskog društva Srbije. Povod za razgovor, tema od koje smo krenuli jeste pola veka manifestacije „Likovna jesen”, koju je pokrenuo Milan Konjović, s ciljem da sakuplja i izlaže savremenu jugoslovensku umetnost. Čedomir Janičić je 2008. godine napisao studiju o „Likovnoj jeseni”, koja dobija nagradu ЈU NК IКОМ zа najbolju muzejsku publikaciju i danas je udžbenik za studente istorije umetnosti.

Milan Konjovic

Milan Konjovic

Priča o „Likovnoj jeseni” bila je polazna tačkа za ulazak u širi kontekst u kojem se propituje ne samo mesto umetnosti danas, nego i mesto čoveka u svetu, tačnije njegov identitet. Čedomir Janičić pruža nam kulturu viđenja duha vremena u kojem smo i čovekovog mesta u tom vremenu.

 

Nalazimo se u novom milenijumu. Stara je istina da posmatrajući umetnost koja nastaje sada, možemo naslutiti onu koja dolazi. Kakvu energiju pokreće novo doba?

 

Bojim se, katastrofičnu. Mi smo još uvek pod uticajem dramatičnog početka milenijuma s katastrofama u Njujorku i Vašingotnu 11. septembra 2001. godine. Zatim se ta neslavna evidencija događaja nastavlja prirodnim, ekološkim katastrofama, ratovima, nedaćama… Na domaćem planu ne smemo zaboraviti tešku i mučnu rekovalescenciju od devedesetih. Ne baš tako dobra energija kao što je bila nekada ranije, ali u svakom slučaju silovita i brza. Energija koja dovodi u pitanje sve one postulate koji su donedavno važili kao nedodirive dogme – koncept o kraju istorije, koncept koji je zagovarao ukidanje različitosti u jednom globalnom neoliberalnom selu, međusobno povezanom i egalitizirajućem. Ispostavilo se takođe da je ta koncepcija doživela kraj, da nije dala nikakav odgovor, a da se u opticaj vraćaju neke stvari koje su devedesetih na Zapadu bile gotovo nemoguće, a to su ponovno jačanje religije, zahtev za solidarnošću, za međusobnim prožimanjem različitih energija. Ono što mi je zanimljivo s tim u vezi da istaknem jeste jedan pluralistički svet koji niče na ruševinama neoliberalističkog koncepta, a koji u sebi uključuje, rekao bih, ono što su tekovine liberalizma, ali koji se razvija prema nekim novim modelima čije obrise možemo da naslutimo, ali mi se čini da je prerano da ih u potpunosti definišemo.

 

Vi ste istoričar umetnosti, viši kustos u Gradskom muzeju u Somboru. Šta za Vas kao istoričara umetnosti predstavlja najintimniju, ličnu preokupaciju?

 

Pitanje identiteta. Akile Bonito Oliva je već rekao da će umetnost biti ozbiljna onoliko koliko se bude izborila sa pitanjem identiteta. I na lokalnom i na globalnom planu, bojim se da to ide nekim malo težim putem, jer se previše pažnje i prostora ustupa nečemu što je advertajzing, reklama, trenutne aspiracije, brza očekivanja… nečemu što je u vezi s jednom brzom potrošnjom. A s druge strane, čini mi se da se previše odriče nekih srodnih duhovnih disciplina koje se gorljivo bave problemom identiteta. Ono što primećujem, isto kao i Oliva, umetnici su sve odgovorniji prema svetu u kojem žive. Umetnost sve manje predstavlja prazan, pust spektakl, a umetnici su sve više prisutni i stopljeni s predmetom posmatranja, zapravo, na neki način, sopstvenim mogućnostima pružaju jedan od kvalitetnijih odgovora na pitanje šta je to identitet. Pre svega njihov, a onda i opšti, koji je, čini mi se, temeljan problem savremenog društva.

 

Na čemu trenutno radite? Da li postoji neki projekat koji planirate?

 

Znate, ja sam kustos jednog malog muzeja, jedne male zemlje, moje aspiracije i moji planovi ne mogu biti veliki šta god da pod tim mislimo. Prošle godine sam radio na izložbi iz crteža iz fonda Likovna jesen „Krhke crte vremena” i u međuvremenu sam stupio u jedan dobar i kvalitetan kontakt s Muzejom moderne i savremene umetnosti u Rijeci, Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, sa Aleksandrom Basinom iz Ljubljane, dakle s kolegama iz regiona koji se isto bave crtežom. Razmenili smo kataloge, ideje i nadam se da će od toga da bude nešto, možda već naredne godine – neka vrsta zajedničke izložbe ili, da tako kažem, diplomatije crteža. Koliko ćemo sve to uspeti da uradimo, ne zavisi samo od nas. I u Hrvatskoj i u Srbiji dolaze izbori, Hrvati se nadaju da će naredne godine ući u Evropsku uniju… Ima dosta momenata koji tu priču, ne odlažu, ali stavljaju u jedan drugačiji kontekst koji se ne može isplanirati na način na koji smo mislili da može. U svakom slučaju, razmenili smo puno informacija, i za početak to je možda i dovoljno. A za neke projekte koji bi bili regionalno osmišljeni, a možda bi išli i dalje, možda možemo malo i da sačekamo. Najzad ovo je muzej, muzej drugačije meri i vreme. Muzejima se nikada ne žuri.

 

Napisali ste „Likovnu jesen” 2008. godine. Studija to jest „nekakav melanž između monografije, studije, kataloga i ogleda”, sadrži tri dela – rekonstrukciju, rekapitulaciju i reprezentaciju jedne od najznačajnijih manifestacija u oblasti likovne umetnosti u Jugoslaviji. Kakve su perspektive umetnosti koju je pratila „Likovna jesen”?

 

Perspektive umetnosti koju je „Likovna jesen” pratila jesu zapravo određene gotovo istim uslovima pod kojima se sama manifestacija razvijala. Ja bih rekao da  je „Likovna jesen” bila neka vrsta državnog projekta. Podržavana je od strane državnog aparata koji je smatrao da su te manifestacije korisne i u ideološkom i u edukativnom smislu, jer je socijalistička Jugoslavija bila dosta okrenuta kulturnim dešavanjima kao nekoj vrsti propagande i neke meke edukacije, obrazovanja šireg stanovništva. E sada, karakter umetnosti se od tada promenio, umetnost ne predstavlja ono što je predstavljala pre pedeset godina. Tako da i sadržaji koji se koriste pri njenom praćenju moraju biti drugačiji. Drugačija je percepcija, drugačiji je način razmišljanja. Međutim, ono što je dosta čudno jeste da država, koja je još uvek relativno nestabilna i sasvim izvesno siromašna, nema uvek pravi odgovor za muzealizovanje savremenog umetničkog trenutka. Potrebna je neka vrsta uzorkovanja, uzimanja uzoraka, iz tekuće umetničke scene i pravljenja neke vrste ponude za budućnost – autentičnog svedočanstva trenutka u kojem se manifestacija dešava. Kada umetnost nastaje, važno je da postoji kvalitetan odabir, pre svega stručno motivisan koji bi odatle trebao da izvuče ono što bi bilo ne samo autentično, nego bi predstavljalo i siguran orijentir za snalaženje na umetničkoj sceni. Mislim da toga danas nema, na državnom nivou. S druge strane, svedoci smo procvata korporacijskih zbirki kompanija kao što su Erste banka, Telenor, koje bukvalno cvetaju i koje su toliko hrabre da uzimaju uzorke iz umetnosti posle 2000. godine. Ne zaboravimo da su najvažniji delovi svakog muzeja zbirke, a da se zbirke, pogotovo savremene umetnosti, ne mogu stvarati bez određenog rizika. Ako to rade kompanije kojima to nije posao, ne vidim zašto to ne bi radila država koja već ima spremljene instrumente i mogla bi mnogo hrabrije i ozbiljnije da uđe u taj posao.

 

„Likovna jesen” je postojala od 1961. do 1994. godine. Nastaje na dvadesetogodišnjicu Revolucije i nestaje s nestankom zemlje u kojoj je nastala.  Istorija kulture uvek je uslovljena istorijom zemlje kojoj pripada. U najkraćim tačkama, koji je bio razvojni put manifestacije?

 

Istorija „Likovne jeseni” može da se podeli u tri decenijske celine – šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine. Tako se dele i druge dve manifestacije starije od  „Likovne jeseni” – „Oktobarski salon” i „Memorijal Nadežde Petrović” u Užicu, o kojima su izašle dve opsežne i ozbiljne publikacije.

Otprilike, šezdesete su neka vrsta generacijskog lutanja i traženja, pogotovo za „Likovnu jesen”, bar što se tiče organizacije manfestacije. Prva „Likovna jesen” je bila veoma dinamična i predstavila je autore generacije Milana Konjovića, koji su tad već bili uveliko etablirani, odnosno predstavljali su vrednost koja je jednog trenutka, posle Drugog svetskog rata, dovedena u pitanje,  ali se već pedesetih godina, nakon raskida saveza sa Sovjetima, ponovo vratila kao paradigmatska. Prva „Likovna jesen” bila je neka vrsta etabliranog kursa, dok je druga  bila veoma zanimljiva, jer je prikazala prvu i jedinu grupnu izložbu jugoslovenskog apstraktnog slikarstva. Ta činjenica je, kao i napad Josipa Broza početkom ’63. na apstraktno slikarstvo, pomalo dovodi u disidentski položaj. Treća „Likovna jesen” je posvećena crtežu – prvom trijenalu jugoslovenskog crteža, a to je i prva manifestacija na tlu Jugoslavije koja je pratila i uzorkovala crtež kao disciplinu. Četvrta je bila posvećena akvarelu, peta tapiseriji, šesta je bila ponovo trijenale crteža, sedma je bila posvećena likovnoj fantastici, a osma je bila neka vrsta poetske rekapitulacije…

Sedamdesete ulaze u jedan mirniji tok, budući da su se tako bezlično smenjivale selekcije umetnika mlađe, srednje i starije generacije, bez obrazloženja zbog čega su te selekcije takve, a ne drugačije…da bi se osamdesetih s pojavom  ponovne popularnosti slike i novim autorskim konceptom tada popularnim u našoj sredini, pojavile selekcije obrazložene određenim tekstvima koje su potpisivali Đorđe Jović i Sava Stepanov i koji su zapravo, čini mi se, na mnogo studiozniji način pratile scenu nego što je to bilo sedamdesetih, pa čak i šezdesetih godina.

Melankolija

Hteo bih da istaknem jedan momenat koji je bio jako važan za „Likovnu jesen” – to je bila 1988.  godina i „Likovna jesen” koja se prvi put pojavila pod  naslovom „Umetničko etičko”, koji je osmislio Andrej Tišma i tada je prvi put prikazana produkcija konceptualne umetnosti, dakle, tog nekog ikonoplastičnog talasa u našoj umetnosti i to je bio jedini izlet te vrste, zanimljiv utoliko što se pojavio na jednoj čisto slikarskoj manifestaciji. Globalno gledajući, „Likovna jesen” jeste bila jugoslovenska manifestacija i ta njena privlačnost jeste bila iz jugoslovenskog rakursa. Jugoslovensko poimanje umetničke scene je obezbeđivao Milan Konjović koji je, rekao bih, i bio doživotni garant kvaliteta i odgovornosti same manifestacije. Ubeđen sam da ovakva priča za jedan veći grad možda ne bi bila dovoljna, ali Sombor je jedan mali grad, iako je njegova kulturna prošlost veoma bogata i znači puno da je mogao u roku od tri decenije, nimalo lake i nimalo ujednačene, da, koliko toliko, zahvaljujući velikoj pomoći sa strane prati, otkupljuje i čuva, napokon, i pokazuje ono što je bio uzorak umetničke scene u tim decenijama.

 

Čemu nas zapravo uči istorija „Likovne jeseni” u kontekstu našeg odnosa prema savremenoj umetnosti?

 

Bojim se da mi nismo mnogo naučili iz sličnih primera iz istorije, pa ni iz kulture. Kultura nas je nažalost ponajmanje naučila. Najmanje pouka, ako ćemo iz ove perspektive gledati, koje smo direktno primenili na naš, savremeni život dolazi iz područja kulture. Ono što je meni privlačno i ono što je mene naučilo u ovoj priči jeste sinergija različitih činilaca bez kojih ne može da funkcioniše ni umetnička scena, a ni njeno muzealizovanje – to su stabilni izvori finansiranja, veoma visoka stručna posvećenost i jedan gorljivi entuzijazam koji sve to zajedno stavlja u  logičnu funkciju.

 

Dragan Klaić, teatrolog, govorio je da svoje studente vodi u pozorište da bi ih naučio vremenu u ovoj sveopštoj brzini. Muzeji su arhive, trezori. Koje je njihovo mesto, odnosno koliko se njihova uloga danas menja?

 

Neko je rekao da su muzeji mašine pamćenja, pa kakvo nam je pamćenje, takvi su nam i muzeji. Jedino što je kod nas kontinuirano jeste diskontinuitet  i naravno da je teško muzejski ispravno pratiti prošlost, zato što  uz neko sećanje uvek ide i kontrasećanje tako da su muzeji, zapravo, za razliku od nekih drugih ustanova za čuvanje kulturnih dobara kao što su biblioteke, arhivi, zavodi za zaštitu spomenika, nekako najdalje otišli u profanizaciji svog iskustva. Nekako se više posmatraju kao rekreacioni centri u kojima će ljudi u tišini, ili možda još bolje uz neku muziku, da se dive nekim suvenirima i da pitaju koliko je to staro i koliko to košta. Muzeji bi trebalo da predstavljaju izvorišta našeg podsećanja – na najdalju prošlost i na prošlost koja nije toliko daleka. Takvoj situaciji doprinosi taj nered u našem pamćenju, tegobe s pamćenjem koje naš narod ima. Stalne infiltracije potrebe da se stvari zataškaju, da se izdeformišu, da se izobliče i služe trenutnim aspiracijama… I što je najčešći slučaj, potpuna nezainteresovanost onih koji bi trebalo da vode računa o muzeju. Tako da čekamo neke hrabrije iskorake što se tiče muzeja u Srbiji i iz privatnog sektora sa jedne strane, a s druge strane i od same države koja bi trebalo da donese taj nesrećni zakon o muzejskoj delatnosti, kojim „prete” već toliko godina unatrag. Tako tužno to visi na sajtu ministarstva kulture, još u nekom prednacrtu. Biblioteke su dobile čitav set zakona o bibliotečkoj i informatičkoj delatnosti o staroj i retkoj knjizi. Ta delatnost koja je standardizovana na međunarodnom nivou brže dolazi do svog zakonskog određenja kod nas. Za razliku od muzeja koji nemaju taj tip stroge standardizacije, pa su samim tim nacionalna zakonodavstava vrlo fleksibilna kada su u pitanju takve stvari. Mislim da je to šteta, jer puno muzeja je u veoma lošem stanju ili su marginalizovani i o njima čujemo samo kada su u pitanju manifestacije kao što je „Noć muzeja” – kada se narod te jedne noći rastrči da gleda sve samo ne muzeje i pravu muzejsku praksu, nego isključivo atrakciju spektakla. Muzeji su, bez obzira na sve, ustanove koje su veoma ozbiljne. Ozbiljnost bih ovom prilikom prvenstveno povezao sa strpljenjem i posvećenošću.

 

Idealan muzej?

 

Idealan muzej je onaj u kojem bi svako našao ono što traži, a to je, naravno, utopija. Za nas bi bio idealna mreža muzeja koja bi na različite načine pokazivala različite aspekte naše prošlosti i koja ne bi bila idološki zakovana ni u jednoj ideloškoj ponudi. Idealan muzej bi bio dobro finansiran da bi mogao da se bavi nabavkom novog muzejskog materijala i išao bi korak dalje i bavio se preventivnom muzealizacijom – to jest mogao bi da mapira ono što je potencijalno zanimljivo za neko buduće vreme. Ne zaboravimo da će vreme u kojem živimo biti privlačno za muzealce za nekih pedeset godina ili manje. Šta mi ostavljamo kao trag? Šta je od predmetne i nepredmetne baštine važno što će nas moći rekonstruisati? Danas postoji problem sa muzealizacijom XX veka – sve su neophodniji konteksti, konstektualne uputnice kao mali emotikoni u internet saobraćaju. Morate naprosto da kažete ko ste, odakle dolazite, koga zastupate, pa tek onda šta ste rekli. Bojim se da su muzeji prenapregnuti tim kontekstima naročito što se tiče umetnosti XX veka. Umetnost XIX veka možete da gledate i kao potpuni laik sa kud i kamo manje napetosti nego umetnost XX veka. Zato što je u velikoj meri hermetična, zato što se umetnost ranije obraćala široj potencijalnoj publici, potencijalnim kupcima. Danas je ona funkcionalno kodifikovana prema potrošačkim interesima. To je, možda, ne razlikuje od one ranije umetnosti koju je isto interesovalo tržište, ali je priroda tržišta u velikoj meri izmenjena. Brže se živi, živimo u jednom fragmentarnom društvu, umetnost je takva –ona mora da prati društvo u kom živi. Tako da je glavni problem ovog vremena i ove umetnosti nedostatak jedne holističke koncepcije koja će biti povezana sa svim aspektima našeg življenja i sa svima nama kao žiteljima ovog vremena, jer bez obzira na naše sklonosti i naša nepristajanja mi ipak pripadamo ovom vremenu i duboko ga osećamo.

 

„Likovna jesen” je, kako ste konstatovali, imala ogromno iskustvo u standardizovanju i sintetizovanju najbitnijeg u oblasti savremene umetnosti. Danas ne postoji ozbiljno otkupljivanje dela, ne postoji nikakvo umetničko tržište. Svedočanstva našeg vremena odlaze u vetar. Koji je najbolji način delovanja da bi se to promenilo?

 

Teško je reći nešto o tome budući da su u pitanju različiti faktori koji su međusobno povezani – tržište s jedne strane, produkcija s druge, muzeji s treće, kritika s četvrte. Što se tiče finansiranja, teško je izdvojiti koji bi od tih momenata trebalo izlečiti da bi sve profunkcionisalo. Ukupnost problema, po mom mišljenju, leži u tome što se satiru ionako siromašne perspektive razvoja. Ako ste imali nekih pokušaja, a bilo ih je, da se napravi red na sceni, oni su jako brzo zataškani ili se prešlo na neke druge modele. Jedan od važnijih navigacionih instrumenata bila bi konzistentna nacinalna politika koja bi bar rekla za šta je država zainteresovana. Ne zaboravimo da mi nemamo konzistentnu kulturnu politiku. Važno je objediniti one pokušaje koji su ranije rađeni, a koji su bili zanimljivi, recimo pokušaj Nikole Džafe i „Led arta” da objedine u velikoj publikaciji  akcije koje je radio i „Led art” i toliki drugi tokom devedesetih, s vrlo preglednom hronologijom događaja; zatim akcija Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i galerije „Tableau” i saradnika – „Made in novi sad” – to je bilo vrlo zanimljivo zato što je među koricama jedne knjige stalo dosta protagonista mlađe scene u Vojvodini. Produkcija postojećeg MSUV, otkrivanje nekih bitnih momenata u poratnoj umetnosti, pogotovo u Novom Sadu. Isticanje relativno nepoznatih i marginalizovanih doprinosa u Novom Sadu s Tribinom mladih… Dakle, povezati ono što već postoji u neku vrstu funkcionalnog nivoa koji bi mogao da odgovori na ta pitanja. Izdavanje časopisa koji ne bi morali da budu pretenciozni, već bi bili ono što časopisi jesu – krvotok struke, takođe bi bilo korisno. Ohrabrenje šireg sloja da se upusti u te probleme…Ali opet, umetnost koja se ne bavi problemima autentičnosti, identiteta, mislim da će imati sve manje šanse za uspeh, bez obzira na to kakve aspiracije stajale iza toga.

 

Kada smo pričali o Vašoj izložbi „Krhke crte vremena”, koja je bila postavljena u Matici srpskoj prošle zime, a koja je predstavljala izbor crteža iz fonda „Likovne jeseni”, tom prilikom ste mi rekli da je krhkost Vama najdraža osobina ctreža. Kao moto studije stoji citat Hane Arent koji govori o krhkosti činjenica. Ili kako krhkost (bez koje nema stvaranja) uspeva opstati uprkos nemilosrdnosti sveta i vremena?

 

Pročitao sam jedan naslov koji me duboko dirnuo. Reč je o delu američke filosofkinje Marte Nusbaum, koje se bavi antičkom grčkom tragedijom, a koje se zove „Krhkost dobrote” – najkrhkije su čistoljudske osobine. U navali brzog i egoističnog sveta dovedene su u pitanje i sve vrste ispovesti, pa i crtež koji se ne radi za masovnu upotrebu, već se nekako uvek tumačio kao stvar umetnikove intime. On i jeste krhak zato što je ličan, dubok, autentičan, nešto što beleži naše trenutno stanje, a isto tako zahvata ono što je duboko u nama. Tu vrstu krhkosti tražim i ona me na kraju krajeva najviše i uzbuđuje, i u umetnosti i u životu. I daje mi neku, rekao bih, sumnjiviju nadu, da ću tražeći i težeći da objasnim krhkost, objasniti i ono što je zapravo, najvažnije u mom i u svačijem životu. To su holistički pristupi – izlaženje iz uskostručnih polja gde je svako zaposeo neki svoj prostor i vrlo ga nerado deli s drugima uz neko podozrenje i uz puno praznog pregovaranja. Mislim da holistički pristup koji zahvata celog čoveka, a mislim da je čovek u celini krhak, bez obzira što to možda patetično zvuči, ali u suštini jeste, i jeste poziv umetnicima i onima koji se bave umetnošću da se vrate na čoveka, na ličnost, jer ljudska sudbina jeste najveća priča i neprevodiva je u kodove, brojke, statističke podatke. Time što se ona samo numerički iskazuje i pretvara u jednu egoističnu individuu umetnost – osiromašuje sve nas.

I zato je veoma važno da umetnost sarađuje s religijom i naukom kao srodnim disciplinama koje se bave pitanjem identiteta – to je trijada koja je najzainteresovanija za pitanje identiteta. To pitanje nije toliko blisko s problemima marketinga, advertajzinga i masovne komunikacije koja rastače identitet, fragmentalizuje ga, parceliše ga. To čini i politika, koja se sastoji od partija – sama etimologija ukazuje na nešto što je fragmentarizovano. Važne su humanističke koncepcije koje posmatraju i opažaju stvari iscela. I informatičke tehnologije su međusobno povezane i pripadaju ovoj priči. Nije ni čudo da se i nauka i kultura i religija oslanjaju na moć tog mrežnog opštenja koje zahvata čoveka u njegovom totalitetu. Nebitno je da li iza toga stoji jedan usamljen i ispražnjen pojedinac ili jedna aktivna ličnost koja želi uz pomoć novih tehnologija da komunicira sa samim svetom, bitno je kakvi su potencijali.

 

Savremena umetnost ovde i u svetu.

 

Razlika je drastična između onoga što se dešava ovde i onoga što se dešava napolju,  ne po tome šta se radi nego kako se to prima. Razlika je u tome što u inostranstvu postoje uhodani mehanizmi koje su umetnici odavde koristili, ne znam da li ih koriste još, ali početkom dvehiljaditih su postojali rezidencijalni programi na koje su naši umetnici išli. Postojalo je poverenje i ohrabrenje tih ljudi u ono što rade. Podrška sredine nije ista na zapadu i ovde, pogotovo za mlađe umetnike koji imaju veoma neveselu budućnost. A ovde, šta god mi mislili, ništa ne može da se uradi bez podrške države.

Sаvremenа umetnost, da se vratimo načas na „Likovnu jesen” u Jugoslаviji, opstаlа je zаhvаljujući držаvnim dotаcijаmа, privаtnoj inicijаtivi i usmerenoj grupnoj pristrаsnosti. Bez ovog trijumvirаtа, teško je i dаnаs zаmisliti njen opstаnаk.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Intervju objavljen u časopisu Nova Misao

Comments (3)

Tags: ,

Katalog naprslog života

Posted on 25 April 2013 by heroji

Mila Medigović Stefanović

 

Katalog naprslog života

 

Na seminar o katalogizaciji u nacionalnoj biblioteci pošli smo uoči bombardovanja, našu glagoljivost u kolima obavijala je neverica da će se pretnje velikih sila obistiniti. Kako katologizirati učinke onoga što se moglo naslutiti, vreme se otkidalo, topila se nada da će razum uspostaviti neki red. Vratili smo se neuobičajeno skrušeni, prateći vojne konvoje na autoputu. Uveče je u kragujevačkoj biblioteci otvorena grčka izložba „Dan povratka” – o starinama koje su pokradene u nečasnim pohodima i sada se nalaze u evropskim muzejima. Pristigli gosti, ataše za kulturu Grčke ambasade, predsednik Društva grčko-srpskog prijateljstva i njihova pratnja, neumorno su i zabrinuto razgovarali mobilnim telefonima, prijateljski su bili na našoj strani. Za večerom su pre nas obavešteni o objavljenom stanju neposredne ratne opasnosti. Problem su im predstavljali grčki studenti okupljeni ispred Ambasade u Beogradu. Hteli su garancije da neće biti mobilisani kada pređu grčku granicu. Nelagodnost i strah ispunjavala je i goste i domaćine. Protokol je skraćen, ostadoh sama, ohlađena večera kezila se na aranžiranom stolu, raskošna sveća podsetila me da taj ratni rekvizit nisam pripremila.

Sutradan na poslu tenzija se povećavala iz sata u sat, obaveza da napravimo raspored dežurstva okupila je zaposlene. Stereotipno, reakcije su bile različite, neko se podsmevao – uveren da se neće desiti najgore, drugi su bili uplašeni, treći sigurni da će nas takva kazna kolektivno opametiti. Preuzela sam obavezu da prva dežuram, ne hrabrosti radi, već iz očaja, pre toga potražili smo neke prašnjave vojne planove, neaktuelne i besmislene iz arhivirane sadašnjosti „ništa nas ne sme iznenaditi”. Nad našom taštinom kezila se tehnološka NATO nadmoć, a nemoć malog čoveka učaurila se u svaku misao.

- Gde je moj sin, njegovi drugovi, moji đaci? Opet za nekog postradavaju prolećnooktobarska deca od Slavonije do …

Neću da plačem, krivim sebe, svoju generaciju zbog neefikasnog otpora, aroganciju onih od čijih potpisa sve zavisi.

- Kakva je ova stvarnost? Telefonske slušalice jedino tople od usijanih razgovora. Ima li Kragujevca među ciljevima? Sestra me zove, kaže na velikom spisku je i Kragujevac i Divostin.

- Nemojte u vikendicu, u Divostin, sklonite se i sa trinaestog sprata. Pa kuda da idemo?

Nema bežanja, samo iščekivanja najgoreg. Prozori su izlepljeni trakama, to je prava metafora zajedničke zakrpljenosti, postojimo, krećemo se prividno restaurirani. Hamlet kaže – spavati, spavati. Popodnevno spavanje kao priprema za noćno dežurstvo. Odlazim u Biblioteku, u tašni su dokumenta, nešto novca – sakupljenog za odlazak na Međunarodni seminar bibliotekara u Kelnu (16. juna). Dežurstvo počinje, uključen je televizor, sirene se oglašavaju negde oko 20 časova, potom se čuju detonacije, nagađam šta je meta. Okrećem telefone, kad spustim slušalicu zazvoni. Iz Podgorice me moji obaveštavaju da je pogođen Aerodrom u Golubovcima, javljaju se koleginice i kolege, prijatelji, rodbina. Gase se svetla, prekida se film Kozara. Neprekidno se vraćamo na staro. Jedan deo mene odbacuje uplašenost, imam li snage za dalje, a gde je moj sin?

Zovem Ljubu da dođe, bolje zajedno u Biblioteci nego u soliteru. Stiže moj muž. Bože, nosi torbu, u njoj su naše diplome i neke dragocenosti, veruje da taj prtljag ima smisla. Razmenjujemo iskidane rečenice o nabavci neophodnih potrepština, obavezno o lekovima bez kojih njemu nema opstanka. Izbegavamo priču o sinu u vojsci. Pratimo vesti, izanđale ratne filmove. Tegobna je i duga noć na dežurstvu. Još jednom se u toku noći oglašava sirena, telefon zvoni, javljaju se oni što nisu verovali da će biti bombardovanja. Oko sedam ujutro prestaje vazdušna opasnost. Sutradan se obustavlja rad sa čitaocima, pravi se novi raspored obaveza zaposlenih. Uredbe regulišu naše poslovanje.

Prva nedelja ratnog stanja je prošla, a bombardovanje ne prestaje. Čas je toplo, čas hladno vreme. Sa sinom se čujem, najavljuje da će biti lekar na vojvođanskom terenu, uvek me ohrabri.

- Mama ne brini, nije mi tako loše.

Brižnost me ophrva i parališe. Ljubi i meni je pristojno u vikendici, prijatelji su mi obezbedili peć i ogrev, gomilamo neke namirnice. Uveče se okupljamo i pratimo televizijske programe, vesti su strašne, u hijerarhiji strahota ništa se ne izdvaja, uviđam da smo jednaki pred užasom.. Nagađamo kada će prestati. Nema cigareta, čekamo ulje i šećer, uprkos sirenama i nadletanju aviona. Noći su strašne, taman se pripremiš za spavanje, a  avioni nastavljaju svoj program.

- Gde li je moj sin?

Kako gde pogode, telefoniramo, uteši nas to međusobno razmenjivanje informacija. Hvala Bogu, svi su živi! Moji s mora vide kada avioni polete iz Italije ka Srbiji. Aktuelna duhovitost je groteskna „Iz Avijana imate svakih petnaest minuta let za Novi Sad”. Na redu je Zastava. Kragujevčani plaču, fabrika je bombardovana – nagoveštaj otpisanosti, srča u centru, živost je usahla, hoda obuća izgubljenih vlasnika.

g_AMRP10velickovicGrunewald02

Na prigradskim stanicama gužva, svi bi autobusom na posao, izmešani trpimo nadvikivanje onih što detaljno „poznaju” i pretresaju NATO strategiju. Nepodnošljiva je ta količina neukosti. Ne volim kolektivno pevanje, taj sramni način vređa, trguje se na trgovima i pijacama gluposti, Majka hrabrost vozi po ratištu svoju pokretnu kantinu, neka ginu njena deca – ona od rata zarađuje. Najkonvertabilniji je patriotizam. Jasno je da su diplomatski koraci usporeni i da smo prepušteni sopstvenoj zaluđenosti i volji moćnika.

Kalendar se pomera iako je svaki dan isti, sirene, pa avioni, blizu ili daleko, projektili, PVO, strah i olakšanje kada se najavi prestanak opasnosti. Uskrs je, očekujemo poštedu, a zbilja je gruba, ne zaustavljaju se. Molim Boga da mi se javi sin, čekam ga, kapija je otvorena. Lep uskršnji ručak gutam u koktelu suza. Jedemo mnogo, neutaživo je halapljiva praznina zagledana u ništavilo. Biblioteka se otvara za posetioce, neverovatno je, dolazi mnogo čitalaca. Struja nestaje, računari ne mogu da rade, vraćamo se na ručno poslovanje. Internet prepun poruka i pisama, a sve nedostupno. Odjednom se život sveo na primitivnu meru, kao da smo na parkingu sunovrata. Još samo da presuše izvori vode, možda bombe mogu zaustaviti vodotokove, izazvati biblijski potop! Udišemo ugljenu prašinu, vazduh obogaćen uranijumom.

Ucvetale livade ovlaš stanu u prozore pogleda. Odsutno zurim u raskošnu belu trešnju – nevestu, najlepša je u kraju, prvi put pratim sve faze u voćnjaku. Hoću zaborav, a tragedije su svakodnevne, ginu vojnici, nevin svet, deca u intimnim prostorima. Marija, kuma mog sina, u Boru rađa bebu, a njen Igor je u vojnik u Crnoj Gori. Zaštićena prvom opnom materinstva, ushićeno priča o novorođenčetu, ne plaši se bombi, kaže da su oni pošteđeni.

- Kad avioni nadleću Bor, piloti vide površinske kopove i konstatuju – ovo smo već bombardovali.

Smeh nam je gorak, čeznemo za našim vojnicima, strepimo, ona za supruga, a ja za sina. Čitam Solženjicinovu Rusiju u provaliji, naličje socijalizma odvelo nas je u iracionalnu destrukciju. Priželjkujem srećne trenutke pisanja i čitanja u opuštenoj atmosferi. Kako to sve uskladiti kada smo svedoci večernjih vatrometa, budimo se iz krhkog sna i gonetamo gde su bombardovali, ko je stradao i šta je stradalo?

g_GAMRP10velickovicPoursuite01

Jedno jutarnje buđenje uz crni ekran, bez signala iz Aberdareve, kao da je nagovestilo beskrajni sumrak. Zašto njih šesnaest, zašto mnogi pre njih i oni posle? Mostove su porušili, kako ću do sina za rođendan, kad ne znam gde je?

- Sugar,sugar, munchmallow – prekršivši glupu vojničku tajnu o mestu stacioniranosti, jednom je odgovorio na moju upitanost, a ja bila umirena celih pet minuta, jer je Crvenka blizu, a tako, tako nedostižna.

Comments (5)

Tags: , , , , ,

Parodije Stanislava Vinavera

Posted on 21 April 2013 by heroji

 

Milica Mirković

 

Parodija žanrova u Pantologiji novije srpske pelengirike
Stanislava Vinavera

 

SAŽETAK: U radu se najpre ukratko ukazuje na pojmovno određenje i osnovne tipološke i funkcionalne karakteristike parodije kao književnog fenomena, te na zastupljenost parodije u srpskoj književnoj tradiciji. Zatim se načelno razmatraju odlike, funkcije i značaj Vinaverovog parodijskog opusa, kao i literarni elementi i vanliterarne pojave koje ovaj autor podvrgava parodiji, s posebnim osvrtom na parodiranje književnih vrsta, te žurnalističkih i naučnopopularnih žanrova, uz analizu nekoliko konkretnih primera poetskih žanrova iz Pantologije novije srpske pelengirike (1920).

 

KLJUČNE REČI: Vinaver, parodija, žanrovi, oda, elegija, romansa

 

 

Parodija podrazumeva izvesno imitiranje, izrugivanje i ismevanje, pa se stoga često smatra sekundarnim i nesamostalnim produktom, a u književnosti joj obično pripada marginalizovano mesto; ponekad se čak svrstava i u takozvani „niski” stil, mada to ne bi trebalo da znači i nedostojnost ili neozbiljnost takvog književnog dela. No, na sreću po parodiju, i po književnost uopšte, postoje parodijski tekstovi koji prevazilaze trenutne, prolazne povode zbog kojih su nastali, koji su nadrasli modele što su ih inspirisali, i koji upotpunjuju predstavu o svome autoru, o savremenoj mu kulturnoj klimi, te o čitavoj nacionalnoj literaturi, ali i književnosti uopšte.

Kao i većina književnoteorijskih pojmova ni parodija se ne može jednoznačno definisati. Ovaj rad nema cilj da se upušta u opširniju raspravu o pravoj prirodi parodije kao književnog fenomena koji proučavaoci književnosti različito posmatraju. Parodija se, između ostalog, može tretirati kao zaseban žanr, kao metažanr, zatim specifičan literarni postupak, kao naročiti vid ili oblik književnoumetničkog ili književnokritičkog dela, kao stvaralačko načelo i istovremeno načelo subverzije itd. Podsetiću ukratko samo na neke osnovne odrednice koje se odnose na suštinske odlike parodije. Književni leksikoni parodiju obično određuju kao komičnu, podrugljivu imitaciju ozbiljne pesme uperenu protiv nje, koja svesno naglašava, hiperbolizuje i karikira najtipičnije osobine izraza i jezika jednog pisca ili dela, osobine neke književne vrste ili stila epohe, tako da oni postaju smešni (Rečnik književnih termina, 1992, 570). U svojoj studiji o problemima komike i smeha Vladimir Prop parodiju smatra ponavljanjem spoljašnjih osobina nekog fenomena koje inače zaklanjaju smisao parodirane pojave, imitacijom koja ima cilj da ispolji unutrašnju neuverljivost i nedostatke onoga što se podvrgava parodiranju (Prop, 1984, 75–76). Parodija se javlja naročito u prelomnim trenucima kulturnog i književnog života, kao sredstvo kritike i međusobnog ismevanja pisaca koji pripadaju različitim generacijama (Rečnik književnih termina, 1992, 570), i pouzdan je pokazatelj da je književni pravac koji se parodira u izvesnom smislu nedozreo ili preživeo (Prop, 1984, 77). Postoje različiti načini parodiranja: verbalni, kod kojeg se karikiranje i trivijalizacija postiže izmenom pojedinih reči; stilski, koji komičnim ili ironičnim podražavanjem stila, jezika, stvaralačkog postupka ili manira pisca umanjuje vrednost parodiranog dela; i tematski, „koji u svojoj transpoziciji obuhvata temu datog dela, kao i njegovu formu, izrazitije, sa oštrijim, satiričnim akcentima, kao svojevrsnom pesničkom kritikom pesničkog (umetničkog) dela” (Rečnik književnih termina, 1992, 571). Parodiranjem stila jednog pisca koji istovremeno nosi oznake i pravca kome pripada, ismeva se i dati pravac sa stanovišta estetike druge poetičke struje (Prop, 1984, 77). Dela parodijskog karaktera unekoliko su specifična zbog svoje veze prema modelu koji ih je inicirao i obično računaju na neposredne humorističke, satiričke, smehotvorne i kritičke efekte, ali ne gube nužno svu aktuelnost i zanimljivost kada se izmene okolnosti u kojima su nastala i protiv kojih su usmerena.[1] Prema zaoštrenosti parodijskog stava mogu se izdvojiti dva tipa parodije: humoristična, koja se prema modelu odnosi dobronamerno, i satirična, koja se oštro suprotstavlja estetskoj i idejnoj suštini originala, dovodeći ponekad njegovu strukturu i značenje do apsurda (Rečnik književnih termina, 1992, 571). Tako parodija postaje specifičan oblik kritike kako književnih dela, pisaca i literarnih navika sredine, te estetičkih kriterijuma i shvatanja na koja neposredno aludira, tako i pojava od šireg kulturnog i društvenog značaja (Rečnik književnih termina, 1992, 571), i jedno je od najmoćnijih sredstava društvene satire (Prop, 1984, 77).

 


[1] Videti: Hristić, 1966, 200.

 

Takođe treba istaći da se književnom parodijom osim obnavljanja iscrpljenih umetničkih formi i sredstava, postupkom dekonstrukcije i osporavanja stilističkih uzoraka, te ponovnom (re)konstrukcijom dela, vrši i suštinski prodor u novo (Herman Sekulić, 1994, 9; Dombrovska-Partika, 1990, 51).[2]

Parodija se ni u srpskoj književnosti ne bi smela zanemarivati, budući da je ovaj literarni fenomen duboko ukorenjen kako u našoj usmenopoetskoj tradiciji tako i u delima nekolicine pisaca iz različitih kulturnih i literarnih epoha. Ipak, ona najčešće ostaje van glavnih književnih tokova, te se samo uz izvesne rezerve (a bez utemeljenih razloga za takve sumnje) svrstava u kanon nacionalne književnosti, uprkos tome što kao i većina humoristično-satirički intoniranih dela uživa popularnost kod publike. Osim što se javlja u narodnoj književnosti i to u nekoliko različitih vidova i poetskih i proznih vrsta[3], parodija nalazi svoje mesto i u pisanoj književnosti, naročito u određenim razdobljima i obično kod pisaca popularnih dela, takozvanih „narodnih/narodskih”, „pučkih” pisaca[4], a svaki od njih parodira stilske i žanrovske odlike delā karakterističnih za određeni literarni pravac, koja su već dovela do izvesnog zasićenja, te se parodijom razaraju važeće poetičke zakonitosti i nagoveštavaju promene i inovacije. Među tim ostvarenjima treba pomenuti parodije ljubavne poezije i spevova dubrovačkih baroknih pesnika Stijepa Đurđevića (Derviš), Ignjata Đurđevića (Suze Marunkove iliti tužba ljuvena Marunka), te Dživa Bunića (Gorštak); zatim parodijske elemente u satiričnom delu Mihaila Maksimovića Mali bukvar za veliku decu; srpsko građansko pesništvo; te Sterijin pokušaj sistematičnije parodije većeg proznog žanra, njegov Roman bez romana, i konačno Radičevićeve i Zmajeve šaljive ode, koje su pre svega parodija ove književne vrste izuzetno zastupljene u klasicističkom pesništvu. Na prvi pogled čini se da su ove parodije više usmerene na smehotvorni efekat, da u njima dominira humorističko-satirička projekcija koja ukazuje na izvesne anomalije u društvenim odnosima, i retko gde je jasno izražena piščeva svesna namera da ismeje i književni oblik i uopšte književni život svog vremena.

 


[2] Osim u navedenom leksikonu (Rečnik književnih termina, 1992), studijama (Prop, 1984; Herman Sekulić, 1994) i ogledu (Dombrovska-Partika, 1990), zanimljivo je videti i kako su drugi autori razmišljali o problemu parodije, a upravo povodom Vinavera: Hristić, 1966; Lalić, 1971; Zorić, 1976; Hristić, 1994; Zorić, 1997; Hamović, 1997; Tešić, 1997; Tešić, 1998; Beleslijin, 2003.

[3] Samardžija, 2004.

[4] Možda su baš parodijska dela doprinela popularnosti tih autora kod publike.

 

Ali to je verovatno samo prvi ovlašni utisak koji može da zavara, i sigurno nije slučaj sa parodijama Stanislava Vinavera, čiji opseg i doseg daju naročit značaj ovoj književnoj pojavi u nas, a možda i šire, i dublje, suštinski.

vinaver

Vinaverova parodijska delatnost predstavlja specifičnost ne samo u okvirima srpske književnosti ove vrste, već i među sličnim ostvarenjima u evropskim literaturama.[5] Složenost njegovog poduhvata jedinstvenog po koncepciji i po realizaciji nadilazi sve pojedinačne parodije nekih pesnika i zbirke parodijskih tekstova objedinjenih bez nekih čvršćih principa i sistema organizovanja. Sistematičnost Vinaverovih parodijskih napisa uočava se i pre objavljivanja Pantologije novije srpske pelengirike kao zasebne parodične zbirke 1920. godine, u pesničkim parodijama objavljivanim u periodici (beogradski listovi Štampa i Pijemont u periodu od 1911. do 1913. godine), kao i u pretposlednjem ciklusu njegove prve pesničke zbirke Mjeća iz 1911. godine, gde se zapravo nailazi na začetke glavnog parodijskog projekta.[6] Inicijalno nastala kao svojevrsni utuk na Antologiju novije srpske lirike Bogdana Popovića (Zagreb, 1911), Vinaverova parodija antologije ili antologija parodija (sopstvenih) dosledno preslikava formu svoga prototeksta – od naslova i uvodnog teksta sastavljača, do podele uvrštenih pesama na tri doba. U izvrnutoj antologiji našli su se mahom isti autori i pesme kao i u originalnoj zbirci, ali već manje dosledno, uz izmene i dopune, te slobodniji odnos prema modelu, sve u nameri da se parodijom razobliči Popovićev estetički koncept i, na širem planu, književne i kulturne prilike u Srbiji toga vremena. Parodijama se Vinaver obračunavao i sa idejama energičnog i neumoljivog Jovana Skerlića, drugog velikog arbitra srpske književne kritike s početka prošloga veka, a to je i docnije ostalo Vinaverovo oružje protiv potonjih kritičara drukčijih polazišta i stavova s kojima se idejno sukobljavao. [7]

 


[5] Videti: Hristić, 1966, 199; Lalić, 1971, 234.

[6] Gotovo sve parodije iz zbirke Mjeća, tj. Pesničkih spisa Trajka Ćirića (mlađeg) ušle su kasnije, uz izvesne izmene i dorade, u Pantologiju novije srpske pelengirike iz 1920. godine. Izostao je samo uvodni Sonet čitatelju i Prolećna pesma pripisana Momčilu Miloševiću, „klasičaru” (Vinaver, 1911, 107 i 123).

[7] Ovom prilikom neću se dublje upuštati u razmatranje kritičko-polemičke dimenzije Vinaverovih parodija i procenjivanje njihovog značaja i mesta koje zauzimaju u okviru piščevog opusa i u kontekstu srpske književnosti i književne kritike.

 

Stoga vremenom, kako se situacija na našoj književnoj sceni menja, dolazi do dopuna, izmena, proširivanja i „zaslađivanja”, kako pojedinačnih tekstova, tako i Pantologije u celini, pa u međuratnom periodu Vinaver objavljuje, kao nastavak prve zbirke, Novu pantologiju pelengirike (1922) s parodijama tekstova iz „najnovijeg doba”, a u izdanju iz 1938. već iz naslova se očituje proširenje i u prostornoj, geografskoj i u vremenskoj ravni, jer je reč o Najnovijoj pantologiji srpske i jugoslovenske pelengirike. Uticaj Popovića, koji je izazvao prvobitnu pantologijsku reakciju, dakako je opao, ali jednom usvojena forma antologije omogućila je Vinaveru da, ne narušavajući unutrašnji sistem, nastavi hronološki prikaz izobličene slike naše literarne stvarnosti u istorijskom nizu. Poput kakvog šalozbiljnog književnog barometra pratile su Pantologije[8] i Alajbegova slama[9] promene na književnoj sceni, uključivši u svoj vidokrug i mlađe generacije avangardista, nadrealiste, kao i posleratno pesništvo do pojave Pavlovićeve i Popine poezije. Tako je parodija u izvesnom smislu zaista postala „paradigma Vinaverove stvaralačke prakse” (Tešić, 1998, 129), jer od svoje parodijske delatnosti pisac nije odustao do kraja života.[10]

 


[8] Zbirni naziv Pantologije odnosi se na sve tri Vinaverove međuratne zbirke parodija. Ipak, tema i obim ovog rada nužno su mi nametnuli potrebu da omeđim građu na kojoj ću proučavati fenomen parodije, te sam se odlučila za prvu zbirku parodija (Vinaver, 1920) na koju se u tekstu odnosi jedninski oblik Pantologija. I u okviru ove zbirke suzila sam izbor na svega tri pesme, pošto bi mnoštvo primera onemogućilo detaljnu analizu Vinaverovog parodijskog razaranja konkretnih žanrova što je u stvari i najbitniji cilj moga rada. Treba, dakle, napomenuti da su iz razmatranja izostale sve parodije narodne književnosti, veliki deo umetniče poezije znatnijih srpskih i hrvatskih pesnika različitih epoha, svi pripovedni i kritički, te naučni i žurnalistički žanrovi, jer ovaj rad nema pretenziju da pruži detaljan i potpun uvid u Vinaverov parodijski opus, pa se iz ovih razmatranja ne mogu izvlačiti opštiji zaključci. Pri navođenju stihova služila sam se uglavnom drugim izdanjem (Vinaver, 1938), poslednjim koje je objavljeno za Vinaverova života, smatrajući ga autorovom konačnom rečju, ali imajući u vidu izmene, dopune i dorade koje su izvršene u odnosu na prvo izdanje (Vinaver, 1920), kao i razlike koje postoje u verzijama tih pesama objavljenih pre izdanja zasebne zbirke parodija (Vinaver, 1911).

[9] U zbirci Alajbegova slama (1969) posthumno je objavljen samo deo rukopisa nastalih posle objavljivanja drugog izdanja Pantologije (1938) i u periodu posle Drugog svetskog rata, sve do Vinaverove smrti 1955. godine.

[10] O naročitom parodijskom karakteru čitavog Vinaverovog stvaralaštva videti takođe: Lalić, 1971; Pavlović, 1992.

 

Pantologije Stanislava Vinavera slojevit su i komplikovan književni organizam jer je parodijski postupak izveden na više različitih nivoa. Vinaverove zbirke odlikuje izvestan opšti parodijski stav, pošto su parodijskoj preradi podvrgnuti svi njihovi elementi i na globalnom planu (koncepcija zbirke), kao i na mikroplanu (pojedinačne pesme, stihovi, metrički obrasci). Predmet parodije u Vinaverovom pantologijskom opusu jesu konkretne pojedinačne književne tvorevine, stvaralački manir nekog pisca, formalne i žanrovske karakteristike delā, stil epohe, i čitava struktura Popovićeve antologije, a odnos prema modelu nije strogo imitatorski. Ovaj kongenijalni umetnik ima dovoljno književnog znanja i umeća da oseti nečiji stvaralački postupak i idejni horizont, da prodre u njegovu bit, uoči suštinske specifičnosti koje tvore delo i stil pisca, ono što je u njega najizrazitije, bile to poetske vrednote ili nedostaci, te se smelo otiskuje od modela, dekonstuiše ga na razne načine i na različitim nivoima (od interpunkcijskih i leksičkih modifikacija do izobličavanja idejnog sveta dela ili poetičko-estetičkih stavova autorā), stvarajući novo, jedinstveno delo, koje daje novu nijansu i samom predlošku, i traje u sećanju čitalaca čak i kad je model izbledeo ili zaboravljen.[11] Svakako, treba imati na umu da su ove parodijske obrade literarnih dela srpske književne tradicije i propratni parodijski intonirani tekstovi u zbirkama odraz Vinaverovog ličnog, subjektivnog i vrlo pristrasnog stava prema pojedinim piscima, kritičarima i književnim pravcima, te je sasvim jasno da će neke parodije odisati dobronamernim simpatijama i blagim šaljivim tonom, dok će u drugim slučajevima Vinaver biti zajedljiv i britak.

Ovom prilikom ne mogu se detaljnije pozabaviti analizom Vinaverovog obimnog parodijskog opusa koji pruža mogućnost posmatranja iz brojnih i raznolikih aspekata, već ću razmatrati pretežno parodiju književnih vrsta u njegovoj Pantologiji (Vinaver, 1920). Ipak, nemoguće je pritom potpuno izolovati samo jednu ravan parodije i ne uključiti i druge nivoe, budući da pojedinačne tvorevine predstavljaju zasebne celovite složene strukture u kojima su različiti aspekti parodije nerazmrsivo isprepleteni, a postoji i međusobna povezanost svih parodija na višem stupnju organizacije, u okviru svake zbirke, ali i u kontekstu Vinaverovog parodijskog i celokupnog opusa.

 


[11] Videti kritičke i analitičke tekstove koji se odnose na Vinaverovo stvaralaštvo, posebno na njegove parodije: Hristić, 1966; Lalić, 1971; Pavlović, 1992; Zorić, 1976; Gordić; Gordić, 1983; Dombrovska-Partika, 1990; Hristić, 1994; Zorić, 1997; Hamović, 1997; Tešić, 1997; Tešić, 1998; Beleslijin, 2003.

 

 

Vinaverove Pantologije, kao i Alajbegova slama, pored toga što predstavljaju pregled istorije srpske književnosti od romantizma do sredine dvadesetog stoleća naravno iz parodijske vizure, takođe su i parodijska dekonstrukcija žanrovskog sistema književnih epoha zastupljenih u zbirkama. Svaki period i pojedinačni pisci zastupljeni su upravo književnim rodovima i vrstama koji su najkarakterističniji i najčešći u okviru stilske formacije ili opusa autora o kojem je reč. Tako se u Pantologijama našlo mnoštvo parodija lirskih vrsta, primeri prelaznih lirsko-epskih žanrova, zatim epska poezija, pesme u prozi, ali i novele, pripovedni pasaži, odlomci iz romanesknih dela, pa čak i parodije čitavih romana, drama, libreta za operu, i složenog literarnog koncepta kakav je antologija, te tekstova koji ne spadaju u beletrističke žanrove. To su parodije kritičkih i analitičkih tekstova o književnosti, predgovora, književnih manifesta, prikaza, naučnih komentara, studija i rasprava kako o literarnim temama, tako i o muzici, istoriji i kulturnim zbivanjima uopšte. Uz to su svoje mesto u zbirkama našla i maturska pitanja čiji su odgovori dati u humorističko-satiričnom ključu, parodije novinskih reklama i oglasa kao žurnalističkih žanrova, i šaljivo-zajedljivi biogarfski podaci o piscima i drugim istaknutim ličnostima iz ondašnjeg kulturnog i javnog života. Na taj način Vinaver uspostavlja kritički odnos prema pojedinačnim rodovima i vrstama koji su književna konvencija nasleđena iz prethodnih literarnih epoha, ali i prema čitavim sistemima žanrova karakterističnim za određeni književni period ili pravac, ukazujući na izvesnu potrošenost tih obrazaca u koje su se učaurili neki motivi i postali manirom određenih autora. Vinaver osim toga prenaglašava i parodira i druge elemente konkretnih dela, imitira i karikira stvaralačke postupke pisaca i stil epohe, a mozaičnost njegovih zbirki daje panoramsku karikaturalnu sliku duhovne atmosfere i kulturne i društveno-političke klime u Srbiji između dva rata i u poratno doba do sredine dvadesetog stoleća.

Na sledećim primerima iz Pantologije novije srpske pelengirike (Beograd, 1920. godine) pokušaću da pokažem Vinaverov parodijski postupak usmeren pre svega na dezintegraciju književnog žanra, ali imajući u vidu i druge aspekte i funkcije njegove parodije, te celokupni efekat novonastalog dela. Reč je o trima lirskim vrstama čija su poetička svojstva relativno jasno i precizno određena u teoriji književnih rodova i vrsta, a prepoznatljive i definisane su primarno na osnovu formalno-strukturnih osobina, opšteg tona, stava lirskog subjekta prema predmetu pevanja i eventualnoj svrsi dela, a manje na osnovu tematsko-sadržinske komponente pesme.

Odu Vinaver parodira u duhu ranijih Zmajevih ostvarenja na tom polju, zadržavajući, dakle, uzvišeni ton, patetizovanu hvalospevnu retoriku izvornog žanra, a nasuprot tome odabira banalan, svakodnevni predmet koji će pesmom slaviti i izraziti mu svoje divljenje. Taj nesklad između predmeta pevanja i poetskog izraza proizvodi komičan efekat, od ozbiljnog poetskog oblika stvara humorno delo još više naglašavajući visokoparnom intonacijom trivijalnost i ništavnost teme. Vinaver u svojoj Pantologiji parodijsku odu U ime Rečnog (Vinaver, 1920, 16-17)[12] pripisuje Svetislavu Stefanoviću, velikom poznavaocu i poštovaocu engleske književnosti i kulture, pa je u skladu sa tim ova oda posvećena „jednom velikom engleskom pronalasku”, kako je prvobitno i bila naslovljena ova pesma u zbirci Mjeća, gde je i njen autor okarakterisan apozitivnom sintagmom „anglofil i pozitivista” (Vinaver, 1911, 122). Docniji naslov je možda unekoliko suptilniji i pomalo zamagljuje inače vrlo prizemno značenje osnovnog motiva ode koja kao epohalni pronalazak slavi zaista nužni, ali nimalo poetični engleski tip toaleta koji se spira vodom (water closet; otuda verovatno i ono „Rečni” u naslovu koji je aluzija na Stefanovićevu pesmu U ime Večnoga[13]). Kada se ovo ima na umu tekst parodije postaje sasvim razumljiv, potpuno se razjašnjava jutarnje hitanje poetskog subjekta ka ovom spasonosnom izumu koji ga razrešava delikatnih muka. Čitava pesma ispevana je u drugom licu jednine, neprestano apostrofirajući predmet divljenja, što predstavlja jednu od osnovnih odlika ode kao poetskog žanra:

Tebi ću pevat, a zašto da ne

Velika te je Engleska dala

Izum si velik. Glava ne mala

Pronađe tebe. Sunce kad svane

 


[12] Interesantno je da je Jovan Hristić priređujući posleratno izdanje Vinaverove Pantologije (Vinaver, 1966) izostavio ovu pesmu.

[13] Stefanović, 1904, 37-38. Drugi deo ovog poetskog diptiha Bogdan Popović je uvrstio u svoju Antologiju (Antologija, 1911, 158-159).

 

Ja svako jutro, ja jutro svako

Ko svaki smrtni, ko svaki čovek

– Tako je bilo i bit će dovek

Ja tebi hitam, tebi, dakako!

 

A kad god, bogme, sred teških jada

I više puta, i puta mnogo

Tebi sam hito kolko sam mogo.

Ti nisi dao da očaj svlada…

 

…Ti nisi dao da očaj svlada

I posle snova, pisanja, rada

Tebi sam hito, sred teških jada.

(Vinaver, 1938, 13-14).

 

Povišeni svečani ton ode, koji se potencira i variranjem i gomilanjem visokoparnih izraza i fraza, urušava se u parodiji prozaičnošću teme u čijoj je osnovi fiziološka potreba vršenja nužde, doduše nigde eksplicitno imenovana, ali dovoljno jasno sugerisana, relativno sublimiranim izrazima, bez skliznuća u vulgarnost. Na taj način Vinaver razara smisao imanentan žanru ode dovodeći u pitanje i smisao samog žanra u kontekstu njegovih poetičkih pogleda i međuratnih književnih zbivanja, i uopšte smisao prigodne poezije spevane u nečiju slavu, budući da je poznat negativan stav ovog autora prema svakoj vrsti utilitarnosti književnog dela.

Parodiju elegije kao književne vrste Vinaver je veoma uspešno izveo na primeru pesme Slovenski ban (Vinaver, 1920, 12-13)[14], koju u Pantologiji potpisuje Vojislav Ilić, poznat između ostalog i kao vrstan elegičar. I u ovom slučaju autor parodije se pridržava nekih odlika žanra, a zadržava i neke osobenosti poetskog izraza pesnika kojem se pripisuje parodirani tekst.

 


[14] U drugom izdanju (Vinaver, 1938, 10-11) naslov ove pesme je izmenjen i glasi Slovenski bal, što bi mogla biti i štamparska pogreška, no upravo je pod tim izmenjenim naslovom pesma preštampana i u kasnijem priređenom izdanju (Vinaver, 1966, 19). Pre-pantologijska verzija (Vinaver, 1911, 109) nosi ovde navedeni naslov, dakle Slovenski ban.

 

To su pre svega setno raspoloženje koje dominira pesmom i koje se postiže kontrastiranjem motiva u vremenskoj ravni, na relaciji nekad – sad, kao i lamentiranje nad prolaznošću slave i života uopšte što je tipično za elegiju.

Na obali reke Špreve

Gde sad bolno plaču ševe

Na obali Špreve reke,

U iskonske dne daleke

Tomislav je vlado dan.[15]

Podizo je divne čuke…

Sada tamo – naše bruke!

Sada tamo – hukću šljuke

Sve je puno njine huke!..

(Vinaver, 1920, 12-13).

Vojislavljev pesnički jezik imitovan je obilnom upotrebom motiva iz prirode, koji u Vojislava nose simbolička značenja, s tim što Vinaver za parodiju bira manje poetičnu floru i faunu, čiji nazivi svojim fonetskim likom narušavaju eufoniju i deluju prilično grubo i rogobatno (ševe, šljuke, smreke, cvrčak, hrčak, divlji trčak). Takođe su tu i istorijska tematika prema kojoj je Vojislav imao izvesne sklonosti, kao i pomen drevnog slovenskog božanstva[16], što se može sresti i u Ilićevoj poeziji. Elegijska intonacija se prenaglašava obiljem „plačevnih” izraza (bolno plaču, jecaju setne, tuži, plače), što se s vremena na vreme naglo prekida uvođenjem prozaičnih iskaza upadljivo neprimerenih žanru (naše bruke; Jednog dana Nemci došli / Al su vrlo gadno prošli) i pažljivim odabirom reči za rimu koje se odnose na pojmove iz disparatnih sfera značenja (I Tomislav na oltaru / Dade Ladi mnogu šaru[17]), sračunato iskombinovanim i

 


[15] Reč „dan” u ovom, kao i u poslednjem stihu pretposlednje strofe po svoj prilici je propust slovoslagača, jer i u prethodnoj verziji (Vinaver, 1911, 109) kao i u potonjim (Vinaver, 1938, 11, te Vinaver, 1966, 19) na njenom mestu, sasvim logično, stoji odgovarajuća reč „ban”.

[16] Verzija ove pesme u Pesničkim spisima Trajka Ćirića (Vinaver, 1911, 109) sadrži nešto prošireniji motiv slovenskog božanstva kao pomagača kome potom zahvalni vladar prinosi žrtvu, samo što nije reč o Ladi već o gromovniku Perunu, čija atribucija više odgovara ratničkom motivu u pesmi, ali možda ga je Vinaver i zamenio upravo stoga što je isuviše skladno delovao.

[17] U prvoj verziji ove parodije (Vinaver, 1911, 109) Tomislav je povodom slavne pobede nad napadačima na oltar prineo „mnogu paru”, što je jednako prozaično kao i kasnije odabrano rešenje za rimu, koje je zadržano i u kasnijim izdanjima (Vinaver, 1920,13; Vinaver, 1938, 11; Vinaver, 1966, 19).

 

usmerenim na postizanje komičnog efekta. Sve ovo dodatno je naglašeno i upotrebom patetičnih klišea iz rekvizitarija patriotske poezije, čime se ismeva romantičarski obrazac rodoljubivog pevanja, zaluđenost slavnom prošlošću i hiperbolisanje nacionalnog ponosa:

Posle toga dugo vreme

Poštovaše sveto teme

I slovensko silno sleme

Tomislava drevno pleme.

(Vinaver, 1938, 11).

Završna pesnička slika veoma upečatljivo ilustruje Vinaverov parodijski postupak, a zvučni utisak proizveden aliteracijama naglašava parodijsko značenje poente pesme koja je i grafički istaknuta:

Sada tamo tuži cvrčak

I s njim plače mali rčak

A svud raste divlji trčak.

(Vinaver, 1938, 11).

Ovaj primer ilustrativan je i kao još jedan vid Vinaverove odbrane poezije, u ovom slučaju odbrane njenog dostojanstva i autonomnosti poetske funkcije u odnosu na druge, vanestetske svrhe u koje je književnost u tom razdoblju često bila „upotrebljavana”, bez obzira da li je reč o rodoljublju, moralnim ili pedagoškim poukama i pridikama ili slavljenju nekog kulta, kao što je to bio slučaj u primeru žanra ode.

Don Fernando Milorada Mitrovića (Vinaver, 1920, 8-10)[18] pantologijski je primer parodije lirsko-epskog poetskog žanra romanse, a pandan mu je verovatno Papučica[19], stvarno autorsko delo potpisanog pesnika. Vinaver se, sledeći Mitrovićev primer, drži izvornog hronotopa romanse kao književne vrste, te junake i zbivanje smešta na tlo Španije u viteško doba. Povest o galantnom zaljubljenom don Fernandu, upornom u svojim ljubavnim namerama, i zanosnoj ali oholoj i hladnoj lepotici, doni Bjanki, tipičan je zaplet trubadurske poezije i romanse[20], sa svim pratećim elementima.

 


[18] U kasnijim izdanjima ova parodija je preštampana u identičnom obliku (Vinaver, 1938, 6-8; Vinaver, 1966, 15-16), dok u varijanti iz Mjeće postoje neznatne razlike (Vinaver, 1911, 111-112).

[19] Mitrović, 1910, 34-40.

[20] Rečnik književnih termina, 1992, 721, 722, 886.

 

Naime, dona Bjanka se po lepoti pročula u Sevilji, a don Fernando se u društvu prijateljā zarekao da će je osvojiti uprkos njenoj oholosti; okolina znatiželjno prati dalji razvoj događaja, koji se, mada ih je Vinaver sabio u relativno kratku verziju ove lirsko-epske vrste, odlikuje dinamičnim preokretima, a posle  hvalospeva i serenade gospi dolazi do zbližavanja zaljubljenog para. Parodijski postupak Vinaverov ogleda se u ovom primeru na leksičkom planu, odnosno, u poetsko-narativno tkivo koje sasvim odgovara merilima  žanra  parodičar unosi pojedine reči koje, iako fonetski liče na očekivane i primerene izraze, nisu baš najadekvatnije upotrebljeni, te deluju začuđujuće i izazivaju smeh kod čitalaca, naročito kad im se smisaono suprotstave drugi motivi:

Don Fernando, vitez prvi

(Pretci su mu svi grandeca)

Od najplavije je krvi.

Don Fernando gorko jeca:

(Vinaver, 1938, 7).

Klišetirani opis Bjankine lepote i niz ustaljenih poređenja i metafora kojima joj se don Fernando udvara:

Nežna, bajna, vita, tanka

Puna čari, puna milja.

…………………………………….

Mrsiti joj ruse kose!!

(Vinaver, 1938, 6);

Dona Bjanka, cvete sunca,

Nimfo, divna ko Madona

(Vinaver, 1938, 7)

u parodiji se preseca šaljivim dosetkama:

I sam mudrac će da bunca

Kad te vidi samo, dona.

(Vinaver, 1938, 7),

ili neobičnim fonetskim likom neke reči, poput „đitare” uz koju zapeva mladi „’idalgo ”[21], što potvrđuje Vinaverov dar inventivnosti i izuzetnu osetljivost njegovog nerva za jezik i za humorne efekte. Na ovom mestu Vinaver čini iskorak u odnosu na osnovni tekst koji parodira; ukršta parodiju Mitrovićeve romanse o donu Rodrigu i doni Ani sa drugom parodijskom

 


[21] U prvoj verziji iz Mjeće, koja nosi naslov Don Fernando i dona Bjanka (Vinaver, 1911, 111-112) nije bilo ovih intervencija na fonetskom planu, te tamo stoji: „gitaru” i „hidalgo”.

 

matricom, sa Ljubavnom pričom o donu Nunecu i doni Klari Vojislava Ilića, koja je verovatno poslužila i Mitroviću kao inspiracija za pevanje u ovom žanru.[22] Vinaverova intervencija na planu narativnog toka romanse, koja se odnosi na dugogodišnju ljubav ovog para, za koju je vrlo jasno, mada diskretno i bez vulgarnosti, nagovešteno da je erotske, plotske prirode, omogućila mu je vrlo upečatljivu završnicu:

I prolaze noći, dani.

Šeset leta ne izlaze,

I ona mu ništ’ ne brani,

I šeset se leta – maze.

A kad prođe šeset leta

Da je uzme on za ženu,

Skoči Fernand sa kreveta

I zaprosi – ruku njenu.

Ali Bjanka rudi sva mu

I šapuće: „Pitaj mamu!

(Vinaver, 1938, 8).

U efektnoj parodičnoj poenti, koju Vinaver i grafički ističe, na videlo izbija lažna čednost plemenite gospe i grotesknost njene izjave, koja je u potpunoj suprotnosti prema njenim prethodnim postupcima. Tako parodičar tipičnu odliku žanra romanse, srećni završetak ljubavne priče koji najčešće podrazumeva krunisanje veze mladog para brakom, preobražava u komično-satirično izrugivanje i poigravanje ne samo sa literarnim fenomenima: žanrovskim konvencijama, junacima, stilom pisca, konkretnog dela i/ili književne epohe, već kritički aludira i na lažni moral i uopšte iščašenost društvenih prilika. U Vinaverovoj parodijskoj interpretaciji, koja verno imitira metrički obrazac (kratki osmerački stih) i sižejno-stilski postupak modela (dinamični obrti u toku zbivanja, hronotop, tip junaka, leksika, izražajna sredstva), Mitrovićevo poznoromantičarsko, sladunjavo pesništvo deluje prilično providno i

 


[22] Videti: Ilić, 1961, 260-262. Uporediti motive hidalgovog pevanja gospi uz gitaru, te dugog iščekivanja susreta i sjedinjavanja ljubavnika, što Vinaver hiperboliše u nastavku parodijske varijante pesme. Posebno je zanimljiva humorna poenta Ilićeve romanse, kad se na mestu gospe razotkriva njena sobarica, što je Vinaveru poslužilo kao pogodan motiv za šaljivi biografski podatak o Mitroviću, kojeg predstavlja kao „sina Dona-Klarine sobarice” (Vinaver, 1920, 69), nedvosmisleno aludirajući na Mitrovićevo ugledanje na Ilićevo pesništvo.

 

šuplje, usiljeno, puno opštih mesta.[23] Ovom parodijom Vinaver potvrđuje da je Mitrovićeva poezija, pa i sama romansa čiji je žanrovski obrazac s lakoćom razobličio i ismejao recidiv jednog staromodnog, odavno već prevaziđenog pravca, koji se veštački održava u životu, i kroz podrugljivi smeh najavljuje nova, avangardna strujanja u književnim zbivanjima između dva rata.

Parodije Stanislava Vinavera vrlo su značajan segment njegovog literarnog stvaralaštva, a ovde promišljani problem parodije žanrova u Pantologiji novije srpske pelengirike samo je prozrak u još nedovoljno ispitani tamni vilajet njegovog ogromnog i svestranog talenta. Tek se treba probijati kroz složenu strukturu Vinaverovih poznatih i dosad neobjavljenih parodija, razmotriti tipološke odlike tog opusa i ukazati na fukcionalnu raznolikost njegovih parodija. Vinaverove parodije, koje ni do danas nisu izgubile aktuelnost i šarm, ponekad  su izrazito kritički nastrojene, a obaveštenom čitaocu pružaju obilje zabave, smeha, ali i povoda za razmišljanje o tadašnjim i večitim problemima književnosti i umetnosti uopšte. Kritička funkcija Vinaverovih parodijskih tekstova, i njen prevashodni cilj odbrane poezije i njenih avangardnih tendencija, mada su i one dobile svoju parodijsku interpretaciju u Pantologijama, te prevrednovanje sveukupne književne tradicije, zahteva i zaslužuje podrobnije izučavanje piščeve književnokritičke delatnosti, pre svega veze sa njegovim esejima. Ako se književna parodija zaista može smatrati spontanom autokritikom jedne književnosti, što je jedan od znakova zrelosti i superiornosti te književnosti (Lalić, 1971, 238), onda je neosporno da je Vinaver svojim Pantologijama potvrdio zrelost srpske književnosti u širokom istorijskom, teorijskom i kritičkom preseku.

 

 


[23] Videti tekst Milivoja Nenina o Mitrovićevim baladama i romansama, koji sadrži i osvrte na ranija kritička mišljenja o poeziji ovog pesnika (Nenin, 2005).

 

LITERATURA

 

 

Antologija, 1911 – Antologija novije srpske lirike. Sastavio Bogdan Popović, profesor uporedne književnosti na Univerzitetu u Beogradu. Izdanje Matice hrvatske, Zagreb,1911.

Beleslijin, 2003 – D. Beleslijin, „Parodija kao citatna relacija u Alajbegovoj slami Stanislava Vinavera”, Stanje stvari, br. 6, Novi Sad, 2003.

Vinaver, 1911 – S. Vinaver, Pesnički spisi Trajka Ćirića (mlađeg), u knjizi: Mjeća, knjiga stihova, b.i., b.m., 1911.

Vinaver, 1920 – S. Vinaver, Pantologiji novije srpske pelengirike, Napredak, Beograd, 1920.

Vinaver, 1922 – S. Vinaver, Nova pantologija pelengirike. Izdanje Biblioteke „Misao”, Beograd, 1922.

Vinaver, 1938 – S. Vinaver, Najnovija pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Francusko-srpska knjižara A. M. Popovića, Beograd, 1938.

Vinaver, 1966 –S. Vinaver, Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, priredio Jovan Hristić, Nolit, Beograd, 1966.

Vinaver, 1969 – S. Vinaver, Alajbegova slama, izbor i predgovor V. R. Košutića, Beograd, 1969.

Gordić– S. Gordić, „Vinaverova odbrana poezije”, u knjizi: Slaganje vremena, Matica srpska, Novi Sad, 1983.

Gordić, 1983 – S. Gordić, „Zračni Vinaver”, u knjizi: Slaganje vremena, Matica srpska, Novi Sad, 1983.

Dombrovska-Partika, 1990 – M. Dombrovska-Partika, „Parodija kao destrukcija i konstrukcija“, Književno delo Stanislava Vinavera, zbornik radova, urednik Gojko Tešić, Beograd – „Braničevo”, Požarevac, 1990.

Zorić, 1976 – P. Zorić, „Parodija – specifičan vid kritičke svesti”, u knjizi: Stanislav Vinaver kao književni kritičar, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1976.

Zorić, 1997 – P. Zorić, „Stanislav Vinaver nije isto što i Trajko Ćirić”, Almanah Vinaver za teoriju i istoriju moderne književnosti. Osnivač i urednik Gojko Tešić, god. I, br. 1,  Društvo prijatelja Stanislava Vinavera, Beograd, 1997.

Ilić, 1961 – V. Ilić, Pesme. Za štampu priredio i predgovor napisao Milorad Pavić, Prosveta, Beograd, 1961.

Lalić, 1971 – I. V. Lalić, „O parodijama”, u knjizi: Kritika i delo, Nolit, Beograd, 1971.

Mitrović, 1910 – M. Mitrović, Pesme Milorada J. Mitrovića, priredio Jeremija Živanović, Srpska književna zadruga, Beograd, 1910.

Nenin, 2005 – M. Nenin, „Balade i romanse Milorada Mitrovića”,  Žanrovi srpske književnosti – poreklo i poetika oblika, zbornik, br. 2, Filozofski fakultet u Novom Sadu – Orfeus, Novi Sad, 2005.

Pavlović, 1992 – M. Pavlović, „Zvučna ekumena Stanislava Vinavera”, u knjizi: Eseji o srpskim pesnicima, Srpska književna zadruga, Beograd, 1992.

Prop, 1984 – V. Prop, Problemi komike i smeha, preveo Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984.

Rečnik književnih termina, 1992 – Rečnik književnih termina, glavni i odgovorni urednik Dragiša Živković, Institut za književnost i umetnost u Beogradu – Nolit, Beograd, 1992.

Samardžija, 2004 – S. Samardžija, Parodija u usmenoj književnosti, Narodna knjiga, Beograd, 2004.

Stefanović, 1904 – S. Stefanović, Pesme. Originalne i prevedene, druga knjiga, Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića, Mostar, 1904.

Tešić, 1998 – G. Tešić, „Parodijski kritičko-dijaloško-teorijski spisi Trajka Ćirića”, u knjizi: Prkosi i zanosi Stanislava Vinavera. Prilozi za monografiju, sveska prva, Prosveta, Beograd, 1998.

Tešić, 1997 – G. Tešić, „Trajko Ćirić, rodonačelnik srpske avangarde”, Iz književnosti. Poetika – kritika – istorija. Zbornik radova u čast akademika Predraga Palavestre, uredio Miodrag Maticki, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1997.

Hamović, 1997 – D. Hamović, „Pantologijski Vinaver”, Almanah Vinaver za teoriju i istoriju moderne književnosti. Osnivač i urednik Gojko Tešić, god. I, br. 1,  Društvo prijatelja Stanislava Vinavera, Beograd, 1997.

Herman Sekulić, 1994 – M. Herman Sekulić, Književnost prestupa. Parodija u romanu Belog, Džojsa i Mana, Matica srpska, Novi Sad, 1994.

Hristić, 1966 – J. Hristić, „Napomene”, u knjizi: Stanislav Vinaver, Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, priredio Jovan Hristić, Nolit, Beograd, 1966.

Hristić, 1994 – J. Hristić, „Stanislav Vinaver ili iskušenje ozbiljnog”, u knjizi: Eseji, Matica srpska, Novi Sad, 1994.

 

 

 

Milica Mirković

 

THE PARODY OF GENRES IN THE PANTHOLOGY OF NEWER  SERBIAN PELENGYRICS BY STANISLAV VINAVER

Summary

 

 

After a short review of theoretical determinations and basic typological and functional characteristics of the parody as a literary phenomenon, the review of portion of the parody in Serbian literary tradition has been given. Fundamental characteristics, functions and significance of Vinaver’s parodies have been pointed out, as well as the literary elements and unliterary facts that were parodied by this author. Especialy his parodies of literary, journalistic and popular scientific genres were examined in this paper, including the analysis of a few specific exemples of poetic genres from Panthology of Newer Serbian Pelengyrics (1920).

Comments (3)

Roberta Razzi: TERRA MAGICA

Posted on 19 April 2013 by heroji

Roberta Razzi je istarska pesnikinja štriga – ona koja je sposobna činiti čuda.

Nekih godina ranije, predstavila se novosadskoj publici jednim sasvim ličnim kabareom, u istarskom one women show maniru.  Evo zašto je taj kabare odložen u ropotarnicu povjesti.

 

Već godinu ili dvije ne radim kabare. Smatram da kao košulja, čovjek ili auto – jedna pojava ima svoj početak, sredinu i kraj. Ako sebe doživljavam kao potrošeni materijal, u tom kontekstu, onda to više ne radim. Ne smatram da sam potrošena kao pjesnikinja, nego mi se čini da ne mogu više sa onim zanosom biti poštena prema publici, a ako ja ne uživam – onda se to osjeti. Taj kabare je imao svoj početak, svoju sredinu i svoj kraj i – kao takav – odložen je u ropotarnicu povjesti. A da spremam nešto novo – spremam, onoliko koliko mi moj posao dozvoljava. Radim na baušteli, a to znači da ti, lutko, kupiš staru kuću, zoveš mene i ja ti sve unutra osmislim i izvedem radove od podova, gletovanja, frabanja, do nameštaja i svega živog… Onda kada smatram da je sve u redu, da je sve dobro napravljeno, onda ja tebe zovem i ti meni daš lovu… To je posao od kojeg ja živim, to je posao za muškarce, bar po stereotipima, ali ga ja radim. Vrlo je kreativan i fizički zahtjevan. Uveče kada dođem kući, definitivno sam jako umorna i tu ostane mjesta, eventualno, za jedno dugo buljenje u TV, po mogućnosti u Van Damov film, dakle, nigdje mozga ne smije biti, samo slika.

Naravno, ima dana kada uzmem odmora i tu su se dogodile neke nove životne okolnosti… Dogodile su se poezije koje su u vezi sa smrću moga oca, s nekim mojim promjenama – mene, kao žene koja idem prema naprjed, mjenjam se… Nema toga puno, smatram da je poezija kao ljubav, a ljubav se ne ganja, kada sama dođe ona je najslađa. Tako je i s poezijom… Ni objavljivanje knjiga mislim da ne treba ganjati, sve ima neki svoj lijepi uzlet, kada dođe trenutak da smo i publika i ja spremni to, to će se nekako dogodit. Za to ne moram biti ni mlada, ni lijepa, niti pametna, mogu čak ne imat zube i da mi publika oprosti, ako dovoljno dobro izgovaram slogove.

Nisam vremenski limitirana kao pjesnik, ne moram ništan – osim biti pjesnik, a to znači biti vilenjak, sanjat budan dokle god si živ i bit do kraja jedan bolesni romantik, što ja jesam. U tom pogledu sam na miru.

 

Kada se čovek susretne sam sa sobom onda je sve lako – tu počinje poezija.

 

Počelo je u Labinu, tamo se sve dešava… Moj prijatelj je napravio predstavu „Velike budale” i onda smo, kao mala karavana, išli okolo po Istri pili, jeli, zabavljali se i to je bio početak, u toj sam karavani napisala svoju prvu pjesmu. To je, zapravo, bio trenutak moje najveće usamljenosti, jer je moj brak bio fantazma, a jako sam voljela tu ideju o braku – bit oženjena za brak,  ići sa dječijim kolicima kroz grad, mama i tata i mala Maja – to mi je bio san. Međutim, moj san nije baš tako izgledao, ali ta usamljenost bila je fenomenalna, to pusto polje – da posadite zrno na njemu i ono izraste… ako mi je sve jako raskošno, plodno i bogato u privatnom životu, onda nemam neke jake motive da se bavim svojom unutrašnjošću, pogotovo da to stavim na papir. Tako da sam zahvalna, u stvari,  svom bivšem suprugu što me je doveo na pustu poljanu i koliko god da se čovek tu oseća kao luzer – luzer rađa vinera, nemojte zaboraviti…Tako da je to jedan trenutak koji volim, jer sam tad izrasla u osobu koja nema problema sa izgovaranjem istina. Nemam problema da to pošteno kažem i publici i publika mi je, upravo, jako važna.

Razzi

Živeti jezik u kojem stvaraš

 

To je jezik na kom ja ljubim, na kom živim i Istra je meni terra magica, magičan komadić planete na kojem sam se srećom rodila. Nikad nisam sanjala tuđe gradove, tuđe zemlje, ni tuđa dvorišta. Jednostavno, to je kad se negdje rodiš, pa kad se čuješ dobro tu gdje jesi i ne poželiš nigdje drugdje otić. Jednostavno, ti mirisi, ti ljudi, emotivno zbunjeni, mi kakvi smo podnebljem određeni, za mene, to je idealno mjesto, mjesto na kom sam se rodila. Tu se događa ljubav prema dijalektu, prema jeziku na kom se neke stvari mogu posebno izraziti. Kada bi ih prevela na hrvatski standard, one bi apsolutno izgubile svaki smisao. Gubi se čarolija, a ja sam fanatik za čaroliju.

 

„Štrige, sanji i mirakul” zbirka poezije ili o čarobnicama

 

Štriga je sinonim za osobu koja ima mogućnost stvaranja čarolije. Možemo biti čarobnice samo ako se odlučimo ući na ona uska vrata kroz koja je to puno teže. Kada pogledaš smeće, koje svi nosimo u sebi, kada smogneš hrabrosti da si priznaš to smeće, suočiš se s njim i onda ga baciš u kontejner, a što je potrebna hrabrost i muda, onda postaješ čarobnjak, odnosno čarobnica. Onda čovjek vedri i oblači kako on hoće, jer više nema straha od samoga sebe, jer mi smo sami sebi najveći strah. Puni smo straha prema nekim stvarima koje osjetimo, a ne sviđaju nam se i onda to potiskujemo i postajemo ovo što jesmo danas. Emocije su porasle do neslućenih razmjera, a mi ih kao roboti XXI stoljeća potiskujemo… Sve je vrlo materijalno mjerljivo, a emocije u poeziji su kič, a u životu sramota. Onda ih je bolje potisnuti i imati svoje sjajne maske za ples na licima. Onda smo svi jako kul, a najmanje smo ljudi. Svakim danom sve više usamljenost raste iz te bede kao korov i guši nas. Vidim masu usamljenih žena na jednoj i masu usamljenih muškaraca na drugoj strani i zaista je nelogično da se oni ne sretnu, jer i jedni i drugi imaju potrebu za tim. A ne sreću se. Postali smo robovi sopstvenog zatomljavanja emocija. A one su itekako prisutne, jer su one osnovna ljudska karakteristika.

Pokazati se onakvim kakvi jesmo, tu je ključ… To je samo moje mišljenje, nemam šta dijeliti savjete, ali za mene je ključ da se dvoje sretnu, da skinemo masku i da nemamo problema s tim da smo sa greškom. Da mogu reći da sam neobrazovana, nemam svjedodžbu fakulteta, nemam problem s tim da kažem da radim na baušteli s Bosancima, Albancima i jednim Slovencem.  Zastašujuće je to – ja sam iza mikrofona, pjesnik sam i svako će mi oprostiti što sam na baušteli, a da sam u onom tarližu iliti radnom odjelu i da sam na cesti – bila bih nebitna. Zastrašujući su ti streotipi kod ljudi, sve stavljamo u kutijice, a to je jako ograničavajuće za čovjeka. Nemamo vrjemena vidjeti ko je zaista ispred nas. Onda bismo prepoznali viteza, a ovako ga ne stignemo prepoznati. Tu mi se čini da je trik.

 

Odakle se piše poezija?

 

Faza – koja je relativno iza mene – obilježena je smrću moga oca i odrastanjem moga sina, koji ima dvadeset jednu godinu…

Uvek me najviše određivala ljubav – to je jedina zastava pod kojom stojim, koju istinski poštujem. Samo su dvije valute koje su mi mjerodavne – srce i čovjek.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Objavljeno u časopisu Nova misao

Comments (3)