Unutrašnji govor I

Posted on 16 October 2013 by heroji

Miroljub Todorović

 

            Da li se umetnička tvorevina oblikuje samo „prema zakonu lepog” kako tvrdi jedan estetičar?

*

            „Umetničko delo govori oslobađajućim jezikom, doziva, (…), slike koje oslobađaju od subordinacije smrti i destrukcije”.

      (Markuze)

*

Sloboda u stvaralaštvu – apsolutna nužnost.

Miroljub-Todorovic-AUTOPORTRET

*

            Književni (umetnički) manifest – novi žanr rođen u avangardi.

*

            Prema mišljenju Mikloša Sabolčija, „krajnji cilj svake avangarde jeste ostvarenje  ’kompletnog čoveka’ – suverene individue oslobođene svih stega”.

*

            Kada sam život, prema načelima neoavangarde prerasta u umetničko delo?

*

            Signalističko delo – pronalaženje i osvajanje novog sveta.

*

            Iz rešenja jedne zagonetke nova zagonetka.

*

            Neproizvoljnost prirodnog jezičkog znaka.

*

            Stvaranje znakova – stvaranje kulture.

*

            Jezički vrtlozi i rad imaginacije u apejronističkoj pesmi.

*

            Znak – univerzalna zamena stvari.

*

            „Pokazali smo da se osamostaljivanjem ’znaka’ ili ’formalnog sredstva’, a to su reči, zvuk, vizuelni znak, naznačuje osnovna odredba moderne ili avangardne umetnosti.”

                                                                                         (Sreten Petrović)

*

            Stalni dinamizam jezičkih znakova.

*

            Leksičko i gramatičko značenje reči u sistemu jezika.

*

            Poetska i metajezička funkcija jezičkog znaka u signalističkom delu.

*

            „Jezik zavisi od najnedužnijih predrasuda”.

                                                                                                    (Ihab Hasan)

*

            Iz semantičkog univerzuma  prirodnog jezika.

*

            Da li možemo jedno književno delo u potpunosti poistovetiti s njegovom jezičkom strukturom?

*

Energija apejronizma inicira stalno kretanje reči i ruši „nepokretnost prirodnog sistema sveta i stvari”.

*

            „Tkivo sveta se stalno usredsređuje u sve organizovanije oblike materije.”

                                                                                           (Tejar de Šarden)

*

            Možemo li odrediti ulogu pesnika u današnjem društvu?

*

            Prikazati svet u transformaciji  –  promeni.

*

            U umetničkom delu forma postaje sadržaj i obratno.

*

            „Ja ću pokušati da dokažem kako duša književnog dela nije ništa drugo nego njegov sklop, njegova forma.”

                                                                                            (Viktor Šklovski)

*

            Forma – slika suštine sveta.

*

            „Ništa nije netačnije nego formu nazvati praznom.”

                                                                                                   (Ernst Bloh)

*

            Estetika odbijanja i preobražaja.

*

            Naseljavanje osvojenih prostora neoavangrdne umetnosti.

*

            Imaginativna energija novih signalističkih formi.

*

            Stihija stvaranja u apejronizmu.

*

            Sredstva masovne komunikacije i neoavangarda.

*

            Napuštajući tradicionalne estetske forme neoavangardna umetnost stvara nove oblike kojima se kreira drugačija stvarnost.

*

            Fenomenološka pesma – doživljaj stvari u njihovoj neposrednosti.

*

            Jezik je po Gadameru, „iskonski trag naše konačnosti”.

*

            Kako odmeriti biće jezika?

*

            Eksplozivni semantički naboj reči izvor snažnih pesničkih slika u apejronističkoj pesmi.

*

            S pesmom preko granica vidljivog i stvarnog.

*

            Kako sticati svest o stvarima?

*

            Iz sudara reči, stvari, znaka i sveta rodiće se pesma.

*

            Pesma nahranjena značenjem sveta.

*

            „Što je više jezik ispunjen životom, to smo ga manje svesni.”

                          (Gadamer)

*

            Za Aristotela čovek je biće koje ima jezik.

584px-Amblem_signalizma

*

            Jezik – stvarno središte čovekovog bića.

*

            Signalistička poezija i granice lingvistike.

*

            Iz omamne slojevitosti jezika.

*

            Zvuk i značenje – dva stožera foničke pesme.

*

            Kosmička izvornost prve faze signalizma.

*

            Iz korena reči.

*

            Destrukcija sintakse i reči jedno od osnovnih nastojanja vizuelne poezije.

*

            Poricanje jezika.

*

            Čistota vizuelnog izraza.

*

            Šta bi bila „organska funkcija poezije”?

*

            Svedenost forme, jednostavnost i konciznost osnovne odlike konkretne poezije.

*

            Konkretna pesma –  prostor igre i verbalno-vizuelne gradnje.

*

            „Ono što pesnički jezik radi pomoću slika jeste igra.”                                                                                                     (Huizinga)

*

            Grafički prostor –  strukturna osnova vizuelne pesme.

*

            Nadjezička značenja signalističkog dela.

*

            Prema Apolineru mi se moramo privikavati na sintetičko-ideografsko umesto analitičko-diskurzivnog razumevanja.

*

            U konkretnoj poeziji slovo kao znak i komunikativna osnova.

*

            Za Mikela Difrena umetnost raskidajući sa ideologijom, „koja uništava čoveka”, približiće se utopiji u kojoj će dominirati stihijni (anarhični) i revolucionarni činioci.

*

            Da li se neoavangarda pojavila iznenada i razvijala na principu evolucije a ne negacije i destrukcije kako tvrdi Julijan Kornhauzer?

*

            U signalizmu najčešće postupcima montaže fragmente stvarnosti uklapamo u nov umetnički sistem.

*

            Ne možemo prihvatiti tvrdnju da je avangarda „antiformativna”, odnosno da ona „ne stvara celovito struktuirane tekstove” pa samim tim i „ne teži stvaranju celovite stilske formacije kao strukture struktura”.

*

            Prema nekim teoretičarima avangarda je nadistorijska kategorija, faza koja prethodi kanonizovanju određene kulturne novine.

*

            Flaker definiše avangardu pomoću negatorskih i konstruktivnih odrednica. Negatorske su: antiestetizam, osporavanje postojećih struktura, depersonalizacija, razbijanje logičke sintakse stare semantike. Konstruktivne: izgradnja novih književnih struktura, težnja ka prožimanju i spajanju različitih vidova umetnosti, širenje semantičkog prostora eksperimentima u  jeziku, asocijativna gradnja dela.

*

            Prema Vitgenštajnu svet je sve ono što je slučaj, istovremeno svet je složena celina, koja se sastoji od činjenica. Činjenice su konstitutivni elementi sveta.

*

Stvari, za Vitgenštajna, nisu konstitutivni delovi sveta, one čine „supstancu sveta”.

*

Iz odnosa između znaka i označene stvari.

*

Šta bi to bila „degradacija značenja”?

Related posts:

Izokrenuti ponor
Upravo u Sagitarijusu
Kratka priča o identitetu

5 Comments For This Post

  1. Miladin Says:

    Bravo, bravo! Signalizam, jedan od retkih ovdašnjih bisera poznatih daleko van granica naše zemlje, sasvim se prikladno uklapa u kontekst “kulturnoherojskog” sajta. Divno je što je guru signalizma podelio sa svima svoj tekst, sa svim potencijalnim značenjima koje taj tekst podrazumeva. Ovo je odlično!

  2. Strahinja Says:

    Majstor signalizma ponovo u akciji? Ovaj značajan pravac umetničke i društvene produkcije XX veka svoje značajne “odbleske” ostvario je i u srpskoj kulturi. O ovoj temi i našoj avangardi pisali su mnogi – najupornije, čini se, Gojko Tešić…
    Autor i priređivač sabranih dela Stanislava Vinavera ima blistave i sjajne naslednike – tumače. Upoznah, davno, davno jednog od njih…
    Poetički “pater familias” ove struje u kulturi Južnih Slovena ipak je Miroljub Todorović…

  3. Pink Frojd Says:

    Ovaj profetsko-antički manir pisanja (a u isto vreme – duboko avangardni) karakterističan je za jednu sjajnu Miroljubovu knjigu, koja nosi statusno-simbolički naslov: “Jezik i neizrecivo”. Mislim da ovo na sajtu KH nije deo te knjige… no, tim pre, pohvale za redakciju sajta. Avangardna zasnovanost ovog teksta, svojevrsna fragmentarna esejizovanost, zapravo je paradigma moderne kulture. Kultura fragmenata se može zaokružiti, uostalom, jedino preko neke vrste avangardnog anti-diskursa. Pri tom, uvek me je fascinirala kod Todorovića velika obaveštenost o teorijskim postavkama (što ovaj tekst samo potvrđuje), te je, samim tim, signalizam uvek bio neka vrsta “klizavog terena” za zvaničnu teoriju i kritiku. Kako, naime, staviti u teoriju delo stvaraoca koji, možebiti, o teoriji zna više i bolje od samih teoretičara. Ponovo me je sajt KH razgalio, u ovaj tmuran poslovni dan:)

  4. Neo Says:

    Signalizam je, više nego bilo koji drugi neoavangardni pravac, aktuelan da ne može biti aktuelniji. Sve(t) oko nas – moderan način života, internet na kraju krajeva, konačno i društvene mreže i generalno digitalna kultura – sve je to percipirano u samom zasnivanju signalizma, još s kraja 50-ih godina, od strane M. Todorovića (na ovom mestu valja podsetiti da se signalizam prvobitno zvao – scijentizam). Retko je koji umetnički pravac doživeo da ga stvarnost potvrdi!

  5. Stalker Says:

    Ne samo to, Neo – već je i signalizam jedini avangardni pokret koji toliko dugo traje i to ne samo u liku i delu njegovog osnivača, već i u plejadi stvaralaca (manje ili više bitnih), u kojima se prepoznaje već treća generacija signalista. Pomenuću samo dvojicu najpoznatijih iz neke srednje generacije (a vidim da su i oni prisutni na ovom sajtu): Slobodan Škerović i Ilija Bakić.

Ostavi komentar