Archive | Pomenik

Tags: , , , , , , , , , , ,

Sećanje na dubrovačkog i jugoslovenskog konzervatora Kostu Strajnića

Posted on 30 September 2017 by heroji

Sećanje na dubrovačkog i jugoslovenskog konzervatora Kostu Strajnića

 

 

Siniša I. Kovačević

 

Navršava se 130. godišnjica rođenja i 40. godišnjica smrti Koste Strajnića (Križevci, 1887 – Dubrovnik, 1977), znamenitog istoričara umetnosti, konzervatora, likovnog kritičara i mecene. Strajnić se 1928. godine doselio u Dubrovnik i figurirao kao jedna od vodećih ličnosti u likovnom životu grada. Delovanje ovog svestranog stvaraoca i značajne ličnosti dubrovačke i jugoslovenske kulturne scene obuhvatala je – zaštitu spomenika kulture, arhitekturu, likovnu kritiku, kao i slikarstvo, muzeologiju, primenjenu umetnost i kolekcionarstvo.

 

Kosta Strajnić je započeo studije slikarstva u Zagrebu, a nastavio ih na akademijama u Beču i Minhenu. Uporedo sa slikarstvom, u Beču je studirao istoriju umetnosti i estetiku. Najpre je delovao kao slikar, da bi vremenom zapostavio praktičan rad sve više se posvećujući likovnoj kritici i teoriji umetnosti. U svojstvu kritičara objavljivao je tekstove u gotovo svim tadašnjim domaćim časopisima za kulturu i umetnost, pored ostalog u Srpskom književnom glasniku i Letopisu Matice srpske. Uključen u život i snove svojih savremenika, Strajnić je sa strašću postao njihov tumač, zastupnik, ponekad i ideolog. Napisao je i prve monografije o Ivanu Meštroviću, vajaru Petru Palavičiniju i arhitekti Joži Plečniku.

 

kosta_strajnić

 

Tokom boravka u češkoj prestonici, Strajnić se družio s brojnim jugoslovenskim umetnicima (V. Bukovac, N. Dobrović). Posebno se zbližio sa slikarkom Jovankom Marković, koju je poznavao od ranije. Markovićeva je vodila poreklo iz jedne od najuglednijih vojvođanskih porodica. Rođena je u Zemunu 1883. godine, a njen otac bio je zemunski gradonačelnik i veleposednik. Sa slikarstvom se ozbiljnije susrela boraveći 1903. kod sestre Jelke koja je bila udata u Rumi. Tu se upoznala sa jednim od najpoznatijih srpskih slikara Urošem Predićem koji je u to vreme oslikavao crkvu Sv. Duha. Nakon toga, u Beogradu je nekoliko meseci učila kod Bete Vukanović, da bi ozbiljnije slikarsko obrazovanje nastavila u Zagrebu i Beču.

 

Posle dugogodišnjeg poznanstva, Jovanka Marković i Kosta Strajnić su se verili 1923, a godinu dana kasnije venčali u Bogorodičinoj crkvi u Zemunu. Nakon života u Pragu i Parizu kao i putovanja po raznim evropskim državama, Strajnići su se preselili u Dubrovnik. Za kratko vreme pronašli su stan na Konalu, s lepim pogledom na tvrđavu Minčeta, grad i pučinu. Njihov dom je uvek bio neizbežan društveni salon u kojem su se susretale brojne generacije slikara, arhitekata, intelektualaca svih profila. Poslednjih godina sa Strajnićima je živela Feodora (Dora) Šević, nećaka gospođe Strajnić. Ona je bila ćerka njene sestre Jelke koja se udala za doktora prava i veleposednika Jovana A. Ševića (1857-1907) u Rumi.

 

kosta_strajnić1

 

Zalaganjem slikara Marka Murata 1919. u Dubrovniku je osnovana posebna institucija pod nazivom “Nadleštvo za umjetnost i spomenike”, čime su pojedini objekti po prvi put izdvojeni iz državnog režima zaštite. Nakon Muratovog penzionisanja (1932), Kosta Strajnić je postao glavni konzervator, što će ostati sve do 1941. godine. Na Strajnićev nagovor u Dubrovnik se 1934. doselio arhitekta Nikola Dobrović koji će u gradu i okolini ostvariti niz antologijskih dela. Pored toga, Strajnić je osnovao Umjetničku galeriju u Dubrovniku (1945), osmislio je stalnu postavku Muzeja ikona pravoslavne crkvene opštine u Dubrovniku (1953), a godinu dana kasnije objavio je katalog grafičke zbirke Biblioteke i zbirke Valtazara Bogišića u Cavtatu.

 

Postoje osobe koje menjaju život u svojoj sredini, čineći ga dinamičnijim, pomičući mu ritam i odnose prošlosti i budućnosti. Takva je osoba bio Kosta Strajnić za Dubrovnik tokom većeg dela 20. veka. Njegovim dolaskom u grad uzburkala se učmalost provincijalne sredine i letargije koja je Dubrovnikom vladala na prelazu vekova, a koju su svojevremeno napustili velikani poput Bukovca i Medovića, ostajući verni samo uspomeni na zavičaj. Osim organizacije raznih izložbi, Strajnić je u svom domu ugošćavao već afirmisane umetnike (Dobrović, Konjović, Aralica, Lubarda, Job), kao i mlade talente koje je usmeravao uz predavanja iz istorije umetnosti, omogućujući im pristup građi iz svoje bogate biblioteke.

 

U poznim godinama, kod Strajnića su se sve vidnije ispoljavale posledice življenja u atmosferi drevnog mediteranskog grada, koja se odvijala “između zimskog sna i ferijalnog buđenja” (D. Medaković). Oštrica njegove volterijanske erudicije i duhovitosti otupljivala je u ovakvoj atmosferi, u kojoj on više nije imao dostojne sabesednike. Gotovo sve do smrti, Strajnić je oko sebe okupljao mlade dubrovačke slikare, kao i brojne jugoslovenske umetnike i intelektualce koji su posećivali Dubrovnik. Tako je, pod svoje stare dane, uspevao da ambijentu ovog grada doda malo boje i na taj način oplemeni njegovu atmosferu.

 

Jovanka Strajnić je umrla 23. avgusta 1970. Sahranjena je skromno na groblju uz crkvicu Sv. Đorđa u Cavtatu, gde su između dva svetska rata sahranjivani pravoslavci nastanjeni u Konavlima, mahom ruski emigranti. Nakon smrti supruge, Kosta je održavao kontakte sa prijateljima i nećacima Jovanke Strajnić iz Beograda, Zemuna, Rume i Novog Sada. Preminuo je 23. jula 1977. godine, u svom stanu u Dubrovniku. Sahranjen je u zajedničkoj grobnici udruženja antifašističkih boraca na glavnom groblju na Boninovu.

 

Nažalost, njegova zaostavština nije doživela sudbinu kakvu joj je on namenio. Bogata hemeroteka sakupljana godinama završila je na đubretu, a manji deo biblioteke stvarane decenijama otkupio je Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, dok je ostatak propao. Slike su prodavane po beogradskim i zagrebačkim antikvarijatima, a “ostaci ostataka” nekada slavne zbirke dospeli su kod kolekcionara Čedomira Edrenića. Zahvaljujući nećaku Jovanke Strajnić, mr Đorđu Ševiću i njegovoj supruzi prof. dr Radmili Šević iz Novog Sada, sačuvan je veliki broj privatnih dokumenata, pisama i fotografija koji svedoče o značajnoj ličnosti jugoslovenske kulturne scene, kakav je bio Kosta Strajnić.

Comments (1)

Tags: , , , , , ,

Ladislav Jurica, bibliotekar, kulturni i sportski radnik

Posted on 12 May 2017 by heroji

Aleksandar Radović

Ladislav Jurica, bibliotekar, kulturni i sportski radnik

(Nešadove, srez Zlinski, Morava u Slovačkoj, 16.VI 1920-Bačka Palanka, 31.VIII 2004.)

          Osnovnu školu pohađa u Bačkoj Palanci, a Državnu realnu gimnaziju završava u Bačkom Petrovcu. Za vreme školovanja svira u školskom orkestru „Kolibri“ i igra fudbal za bačkopalanački lokalni tim. Po oslobođenju zemlje glumi i režira u Amaterskom pozorištu „Trudbenik“ iz Bačke Palanke. Osniva Društvo sportskih ribolovaca i književni klub „Dis“ u istom gradu. Zaslužan za afirmaciju pozorišnog amaterizma Slovaka u Bačkoj Palanci, inicijator je formiranja Kulturno-prosvetnog društva „M. R. Štefanik“ i sportski aktivista u tamošnjem fudbalskom klubu.

Ladislav Jurica

Ladislav Jurica unapredio je bibliotečko-informacionu delatnost u Bačkoj Palanci preseljenjem fonda Narodne biblioteke „Veljko Petrović“ u sadašnje prostorije knjižnice, na Trgu bratstva i jedinstva. Biblioteka je, zahvaljujući Juričinom radu, postala savremena ustanova kulture u kojoj se primenjuju najnovija naučna i stručna dostignuća.

Dobitnik više značajnih opštinskih, pokrajinskih i republičkih priznanja: diplome Saveza društava bibliotekara Jugoslavije (1974), nagrade „Milorad Panić-Surep“ koju je dodeljivala Zajednica matičnih biblioteka Srbije (1977). Narodna biblioteka „Veljko Petrović“ iz Bačke Palanke dodeljuje mu priznanje za unapređenje stručnog rada u bačkopalanačkom bibliotekarstvu (1984). Fudbalski klub „Bačka“ pohvaljuje ga za razvoj popularnog sporta na teritoriji Opštine (1955), a Književni klub „Dis“, povodom četvrdesetogodišnjice postojanja, 1999. godine, nagrađuje ga za afirmaciju književnog stvaralaštva u Bačkoj Palanci.

Diplome i stručna priznanja dobijaju i ustanove kulture, prosvete i sporta u kojima je radio i čiji je saradnik bio Ladislav Jurica.

O životu i radu Ladislava Jurice pisao je Mihal Đuga u bačkopalanačkom časopisu za kulturu, književnost i umetnost Sunčanik, a tekst je objavljen u br. 10 tog magazina.

Comments (1)

Tags: , , , , , , ,

Osam decenija fondacije Gugenhajm

Posted on 07 May 2017 by heroji

Siniša I. Kovačević

Osam decenija fondacije Gugenhajm

 

 

Jedna zadužbina smeštena je na dve strane sveta, i u tri muzeja koji nose isto prezime – Gugenhajm. Puna neočekivanih obrta, neslaganja i suprotnosti, istorija ove čuvene porodice na sreću ima svoj hepiend jer fondacija danas sadrži veliku i značajnu zbirku moderne umetnosti izloženu u Muzeju Solomona R. Gugenhajma u Njujorku, Kolekciji Pegi Gugenhajm u Veneciji, kao i muzeju u Bilbau.

Period od rađanja prvih Gugenhajma krajem 19. veka do sadašnje generacije njihovih naslednika, poklapa se sa epopejom o modernom kapitalizmu, a životna priča rodonačelnika poslovne imperije predstavlja školski primer ostvarenja američkog sna. “Moji dedovi su počeli život u siromaštvu i bedi, a završili u raskoši”, pisala je u svojoj autobiografiji Pegi Gugenhajm, ćerka Bendžamina koji je 1912. nastradao u brodolomu “Titanika”, i sinovica Solomona Gugenhajma koji je kasnije osnovao istoimeni muzej u Njujorku.

 

solomon_gugenhajm

Bogatstvo i moć porodice su se neprestano uvećavali, a porast njenog ugleda u američkom društvu bio je samo logičan nastavak. Naslednici bankarskih i industrijskih magnata su, svako prema svom interesovanju, počeli da osnivaju institucije i fondacije koje su ih delimično oslobađale poreskih obaveza. Ovaj ekonomski model sledila su i braća Gugenhajm, od kojih je Solomon odlučio da svoje bogatstvo uloži u osnivanje muzeja u kojem će biti izložena dela moderne umetnosti.

Sve je počelo 1927. godine kada u Ameriku stiže nemačka baronica Hila Rebaj, koja za Solomona Gugenhajma počinje da kupuje slike i formira kolekciju evropske avangardne umetnosti. Hila Rebaj je bila fascinirana apstraktnom umetnošću, tako da je zbirka dela koja je od 1929. do 1937. sakupljala za Solomona Gugenhajma, bila bazirana na ideji da apstraktno slikarstvo koje se nalazilo u ekspanziji treba institucionalno prezentovati na način koji je do tada imala figurativna umetnost.

Iste godine (1937) kada je u Španiji besneo građanski rat, Solomon R. Gugenhajm osniva svoju fondaciju i Muzej nefiguritavne umetnosti čiji direktor postaje Hila Rebaj. Njegova sinovica, Pegi Gugenhajm, je za to vreme u Evropi, i po nagovoru Lorda Duvena počinje da studira umetnost. Upoznaje Marsela Dišana i mnoge druge avangardne umetnike čije radove počinje da kupuje i kolekcionira. Najpre, u Londonu 1938. otvara galeriju Gugenhajm Džejn, posle čega se seli u Pariz gde nastavlja da upoznaje nova dešavanja i tendencije u umetnosti.

 

gugenhajm muzej

 Ideja da osnuje Muzej moderne umetnosti u Londonu nikada nije realizovana, zbog vihora rata u kojem se našla Evropa. Sa svojim mužem, nadrealistom Maksom Ernstom, 1941. odlazi u Njujork, gde oktobra naredne godine otvara galeriju-muzej “Umetnost ovog veka”, koji se nalazio u 57. ulici. Pegi Gugenhajm 1946. rešava da se sa svojom zbirkom definitivno nastani u Evropi. Sledeće godine svoju bogatu kolekciju izlaže na Venecijanskom bijenalu, a 1948. kupuje palatu Venier dei Leoni blizu Kanala Grande, koja postaje stalno mesto njene zbirke.

 Muzej Solomona R. Gugenhajma u Njujorku, tokom pete decenije menja koncepciju proširujući prvobitnu postavku delima umetnika drugih pravaca – Braka, Pikasa, Maljeviča, Matisa, kao i američkih apstraktinih ekspresionista. Godine 1959. kolekcija je preseljena u novu zgradu koju je projektovao arhitekta Frenk Lojd Rajt. Od 1976. godine celokupna zbirka velikog kolekcionara i trgovca umetničkim predmetima Justina N. Tanhojzera, postaje vlasništvo Muzeja u Njujorku. Tako je postavka Solomona R. Gugenhajma obogaćena delima impresionista, postimpresionista i umetnika Pariske škole.

Otvaranjem depadansa njujorškog muzeja Gugenhajm u baskijskom gradu Bilbao, ovaj lučki grad sa teškom industrijom, ostvario je iznenađujući napredak. Gugenhajm Bilbao je postao novi zaštitni znak zemlje Baska koji omogućava značajni deo bruto društvenog proizvoda ovog regiona u Španiji. Ne treba, pri tome, zanemariti ni zaradu koju ova impresivna građevina, rađena po projektu američkog arhitekte Frenka Gerija, ostvaruje služeći kao scenska podloga u reklamnim spotovima mnogih značajnih svetskih brendova, ili čuvenih visokobudžetnih filmova (prvi kadrovi jednog iz serijala o Džejmsu Bondu – “The World is not Enough”).

Rajtov projekat u Njujorku

 

Tokom 1943, Rajt, koji je tada imao punih 76 godina, dobio je porudžbinu za projekat muzeja u koji je trebalo da bude smeštena najveća kolekcija apstraktne umetnosti na svetu. Njega je odabrala kustoskinja zbirke Hila Rebaj, koja je pročitala sve knjige o ovom arhitekti, i želela da on osmisli planirani “hram apstrakcije“. Rajt je tokom leta 1944. zajedno sa svojim rođakom Robertom Mozizom, upravnikom gradskih parkova, obilazo Njujork u potrazi za lokacijom za muzej. Iako se Rajtu više dopadala lokacija u parku koji je Moziz neposredno pre toga otvorio severno od grada, Hila Rebaj i Gugenhajm su odlučili da muzej bude izgrađen u centru grada. Parcela na Petoj aveniji, preko puta Central parka, kupljena je tek 1951, ali je izgradnja muzeja počela 1956, čak trinaest godina pošto je Rajt angažovan da ga projektuje.

Prve skice muzeja Gugenhajm bile su zasnovane na Rajtovom neizvedenom projektu za zgradu Gordona Stronga za kompaniju “Automobil obdžektiv“ u Merilendu, iz 1926. godine. Nacrtom je zamišljena neprekidna spiralna, betonska rampa za automobile, koja kruži oko planetarijuma u sredini. Rajt je projekat muzeja od početka predvideo s centralnim prostorom osvetljenim odozgo i okruženim zakrivljenom pešačkom rampom koja bi služila kao neprekidna galerija. U građevinskoj kompaniji koja je na konkursu dobila posao, radio je Džordž Koen zadužen za izvođenje složenih betonskih radova na zakrivljenim površinama. Tokom izgradnje, Koen je predložio postavljanje ugaonog kamena temeljca, na šta mu je Rajt duhovito odgovorio – “kružna zgrada ne može da ima ugaoni kamen temeljac“.

 

muzej_gugenhajm

     Kritike za spiralno oblikovanu zgradu stizale su i zbog strepnje kako će četvrtaste slike biti postavljene na zakrivljene zidove. Rajt je insistirao na tome da će se vizuelnim odvajanjem slika od zakrivljenog zida izbeći to “da one izgledaju kao da su naslikane na zidu iza njih“. Prednost spirale zasnivala se na činjenici da posetioci, pošto su se liftom popeli na vrh, bez napora, polako mogu da se spuštaju niz rampu do prizemlja. Sledeći argument bio je taj da u velikom broju standardnih muzeja posetioci moraju da prelaze duge galerijske prostore kako bi se vratili na početak i mogli da izađu. Rajtov muzej je time postigao ono što ostali muzeji nisu pokušali da ostvare – da je “svakog trenutka posetilac fizički blizu manje grupe izloženih dela, dok se istovremeno nalazi u prisustvu cele izložbe“.

Sredinom 1980-ih izvršena je rekonstrukcija i proširenje Gugenhajmovog muzeja. Ovaj poduhvat vredan 45 miliona dolara, koji je trajao sedam godina (od kojih je dve i po muzej bio zatvoren za publiku), predstavljao je posebno težak zadatak. Prva ideja arhitekata Čarlsa Gvatmija i Roberta Sigela, postepeno je ustupila mesto desetospratnici od krečnjaka. Podignuta građevina je tako vešto projektovana da se u potpunosti podređuje monumentalnom Rajtovom zdanju. U pitanju je kameni aneks iza muzeja, elegantne fasade sastavljene od onoga što arhitekte nazivaju “škotskim dezenom“. Pored toga, projektanti su “očistili“ spiralno zdanje od raznih vidova skrnavljenja njegovog duha i vratili unutrašnjost mnogo bliže Rajtovoj zamisli.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

Arhitekta i dizajner Bernardo Bernardi

Posted on 09 April 2017 by heroji

Siniša I. Kovačević

 

Arhitekta i dizajner Bernardo Bernardi

 

 

U izdanju Muzeja arhitekture HAZU, objavljena je monografija dr Ive Ceraj “Bernardo Bernardi – dizajnersko delo arhitekte 1951-1985” (Zagreb, 2016). Izdavanjem studije, predstavljena je autorkina doktorska disertacija bazirana na istraživanju bogatog opusa čuvenog hrvatskog arhitekte i dizajnera. Lični arhivski fond Bernarda Bernardija (1921-1985) čuva se u Muzeju arhitekture u Zagrebu, a disertacija istoričarke umetnosti Ive Ceraj izrađena je na temelju stručne kustoske obrade navedenog fonda. U monografiji su predstavljeni rezultati naučnog istraživanja Bernardijevog dizajnerskog delovanja, kao i njegov teorijski i strukovni angažman tokom inicijalnog razdoblja modernog oblikovanja enterijera.

 

Bernardo_Bernardi

 

Bernardi je rođen na Korčuli, a klasičnu gimnaziju završio je u Dubrovniku. Upisao je Odsek za arhitekturu Tehničkog fakulteta u Zagrebu, a nakon diplomiranja (1948) radi kao asistent prof. Zdenka Strižića na Katedri za arhitektonsko projektovanje. Godine 1951. započinje dinamično profesionalno delovanje u svojstvu samostalnog arhitekte i dizajnera, i ovaj status će zadržati do kraja karijere. Od 1956. do 1957. boravi na studijskom usavršavanju u Parizu. Krajem 1960. godine, zahvaljujući stipendiji UNESKO-a, odlazi na tromesečni put po Danskoj, Finskoj i Švedskoj, koji će presudno uticati na dalji razvoj njegovog opusa. Sagledavajući značaj skandinavskih obrazovnih institucija, Bernardi među prvima ukazuje na nužnost visokoškolskog sistema edukacije, što će doprineti otvaranju studija dizajna u Zagrebu.

 

Nadovezujući se na postulate moderne arhitekture Zagrebačkog kruga, on po povratku iz Skandinavije ima priliku da primenjuje nova, sveža iskustva nordijskog kreativnog modela. Neposredan susret sa jedinstvenim delovanjem tamošnjih arhitekata i dizajnera, najpre sa pionirima “organskog modernizma” kao što je Alvar Alto, uveo je Bernardija u nove smernice traženja nadahnuća. Osim dubokog razumevanja materijala (posebno drveta) i ideje o interaktivnom procesu proizvodnje, one su podrazumevale i direktne uticaje slikarstva i skulpture, posebno apstraktnih formi (H. Arp, A. Kalder). Upravo je stapanjem “geometrijskog funkcionalizma” sa mekoćom linija nordijskog “organskog modernizma,” Bernardi uneo nove i podsticajne vrednosti na domaćoj dizajnerskoj sceni.

 

Monografija_Bernardo_Bernardi

Njegov svestarni rad obuhvatao je, pored arhitektonskog projektovanja i širok raspon aktivnosti – od dizajniranja javnih, poslovnih i privatnih enterijera, preko oblikovanja velikih izložbi, do bogate teorijske i publicističke delatnosti. Kao klasičan arhitekt objekata visokogradnje, nije bio preterano uspešan. Uspeo je da realizuje nekoliko većih projekata, od kojih treba izdvojiti hotel “Marko Polo” i hotel “Park” u rodnoj Korčuli, aerodrom u Zadru, upravnu zgradu “Simpo” u Beogradu. Za neke projekte dobio je značajna priznanja i visok plasman na konkursima (zgrada opere u Beogradu, spomen-obeležje u Jajincima). Interdisciplinarnost Bernardijevog stvaralačkog rada odvijao se u razdoblju otvorenom za aktuelna pitanja sinteze arhitekture, dizajna i likovnih umetnosti.

 

Bernardi je postao prvi posleratni produkt dizajner, radeći projekte za tada brojne fabrike nameštaja koje su 1960-ih otvarane širom Jugoslavije. Posebno je bila plodna njegova saradnja sa fabrikom nameštaja TVIN iz Virovitice. On izrađuje prve tipske elemente školskog nameštaja, mobilijara mnogih kancelarijskih, turističkih i stambenih objekata, kao i enterijera različitih namena. Među najpoznatija Bernardijeva dela, spadaju – enterijer Radničkog sveučilišta u Zagrebu, hotela “Marko Polo” na Korčuli, Zagrebačkog aerodroma, enterijer ceremonijalnog objekta (kapela) na Novom groblju u Novom Sadu, crkve Sv. Petra u Splitu.

 

Tragom Bernardijeve intenzivne posvećenosti posleratnoj stambenoj problematici utvrđuju se polazišta i uticaji (Adolf Los, Šarlota Perijan) referentni za razvoj daljih smernica “kulture stanovanja“, u koje autor uključuje procese kreativne standardizacije stambene opreme radi uspostavljanja proporcionalnih odnosa s minimalnom kvadraturom. Bernardi se godinama uspešno bavio temom stanovanja, koju zapčinje 1950-ih, pa je na uglednom Milanskom trijenalu 1957. osvojio srebrnu medalju za uređenje stambenog ambijenta. Iste godine u Zagrebu, na Velesajmu, počinje serija izložbi “Porodica i domaćinstvo“, čiji je Bernardi važan protagonist.

 

Bilo je to posleratno doba kada se Hladni rat vodio i putem dizajna, pa je održana i takozvana “kuhinjska debata“ Niksona i Hruščova. Ovaj neobičan disput doživeo je svoj vrhunac u moderno opremljenoj kuhinji koju su SAD predstavile u Moskvi, a povodom koje je sovjetski predsednik izjavio “Vi, Amerikanci, mislite da će ruski narod biti fasciniran ovim stvarima…“, što je izazvalo dalju raspravu predstavnika supersila i pokazalo da naizgled bezazlene stvari, kao što je pitanje kuhinje, mogu da dovedu do oštrih reči. Gledajući blagodeti američkog načina života, oličenog u kućnim aparatima i nameštaju, i poredeći to sa sovjetskim ponudama turbina i parnih kotlova, prosečan posetilac Zagrebačkog velesajma neminovno se opredeljivao za “američki san“, priželjkujući ga i kao sopstvenu realnost.

 

Bernardi je bio i društveno angažovan. Jedan je od osnivača Exata 51 (1951-1956), ULUPUH-a (1957) i Centra za industrijsko oblikovanje (1964). U razdoblju od 1977. do 1985. nalazio se u svojstvu predsednika radne grupe za osnivanje Studija dizajna u Zagrebu, a od 1983. deluje kao suosnivač i predsednik Društva dizajnera Hrvatske. Bio je vezan za izlaženje stručnog arhitektonskog časopisa Udruženja arhitekata Hrvatske – “Čovjek i prostor”. Kao jedna od najmerodavnijih osoba u području primenjenih umetnosti i dizajna, Bernardi je davao podršku i doprineo afirmaciji mnogih umetnika (Jagoda Buić, Alfred Pal, Mirko Ilić). U znak trajne uspomene na njega, Društvo arhitekata Hrvatske ustanovilo je godišnju nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspešnije ostvarenje na području dizajna i unutrašnjeg uređenja.

 

Za rekonstrukciju i dogradnju Palate Lešić-Dimitri u Korčuli, arhitekta Zora Salopek-Baletić je 2009. bila nominovana za nagradu “Bernardo Bernardi” koju dodeljuje Društvo arhitekta Hrvatske. Tako je nominacijom rekonstruisane korčulanske palate iz 18. veka, ime čuvenog arhitekte ponovo dovedeno u vezu sa njegovim rodnim ostrvom. U znak poštovanja prema znamenitom projektantu i dizajneru, jedna ulica u Zagrebu i gradu Korčuli nose ime Bernarda Bernardija.

Inspirativan i za NIN-ovog laureata

 

 

U obimnoj studiji “Umetnost konstruktivnog pristupa – Exat 51 i Nove tendencije” (Zagreb, 2000), autor Jerko Denegri govori o delovanju umetničke grupe Exat 51 (skraćenica od Eksperimentalni atelje) čiji su članovi bili arhitekte (B. Bernardi, V. Rihter) i slikari (V. Kristl, I. Picelj, A. Srnec). O svestranoj delatnosti Bernardija piše Stane Bernik, dok o njegovim aktivnostima u okvirima hrvatskog kulturnog konteksta 1950-ih, govori Feđa Vukić. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Dizajnersko delo arhitekta Bernarda Bernardija: 1951-1985”, istoričarka umetnosti Iva Ceraj odbranila je 2011. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2016. usledilo je i njeno monografsko objavljivanje. Sobna garnitura poznatog hrvatskog arhitekte i dizajnera, dobila je značajno mesto i u romanu Slobodana Tišme “Bernardijeva soba” (Novi Sad, 2011).

 

Comments (2)