Archive | Polis

Tags: , , , , , , , ,

Galaksija Servantes

Posted on 20 December 2016 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

GALAKSIJA SERVANTES

 

Povodom knjige prof. dr Jasne Stojanović: Kako smo čitali Don Kihota -  srpska književna kritika o Servantesovom romanu (Beograd, Fokus – Forum za interkulturnu komunikaciju, 235 str.)

 

MOTO:

“U Servantesovom stvaranju život i književnost su od samog početka združeni, i, što je još zanimlјivije, ostaju zajedno zauvek, u istom književnom zamahu neverovatne savremenosti i jedinstvene koherentnosti”.

(A. Rej Asas i F. Sevilјa)

 

Bibliografija o Don Kihotu stvara se četiri stotine godina, kod Srba 230 godina, od prvog zapisa Dositeja Obradovića u “Sovjetima zdravago razuma” iz 1784. (približno 150 naslova). U našoj književnosti ona naročiti impuls dobija sa prvim prevodom Don Kihota 1895/96. godine. Tako je 19. vek u još jednom pogledu za Srbe prevratnički i oslobodilački, imaju na svom jeziku jedno od tri sunca svetske književne galaksije, kao što je pisao u Velikoj Srbiji (1903) Dragutin Ilić: “Znam mnogo zvezda svetlih i krupnih, mnogo, vrlo mnogo; ali sunca samo tri: Homer, Servantes, Šekspir; Ilijada, Don Kihot, Hamlet!”

Godina 2015, (četiri veka od objavlјivanja drugog dela Veleumnog plemića Don Kihota od Manče) i ova, na izmaku, 2016. (četiri veka od piščeve smrti), u celom književnom svetu obeležene su nizom kulturnih manifestacija i objavlјivanjem književnih izdanja koja podsećaju na velikog Servantesa i njegovo remek delo. Tako je bilo i pre deset godina kada je obeležavano 400 godina od pojave prvog dela Don Kihota.

U Madridu postoji tradicija da se na dan smrti Migela de Servantesa,  koji je ujedno proglašen i Svetskim danom knjige (23. april) u Krugu lepih umetnosti ovo delo čita bez prestanka 48 sati. Tako je u još nekim evropskim gradovima, naročito u onima u kojima postoji Institut Servantes: biblioteka ,,Ernesto Sabato” u Budimpešti, ,,Karlos Fuentes” u Pragu, ,,Eduardo Mendosa”, u sklopu Instituta Servantes u Krakovu. I španski kulturni centar u Beogradu, Servantes, organizovao je čitanje u kome su učestvovali lјubitelјi Don Kihota, hispanisti, umetnici, studenti, đaci, javne ličnosti. Nisu u pitanju samo književne manifestacije nego i likovne, muzičke, pozorišne, sve one u kojima se kao inspiracija pojavlјuju Servantesovi junaci.

Godine 2004. u proslavu se uklјučio i kafić “Poslednja šansa” kraj kojeg se nalazi Soldatovićeva skulptura Don Kihot i Sančo Pansa. Tada je tu, na otvorenom prostoru, uz skut tog instituta tradicionalno bliskog i Špancima i Srbima, i Servantesovim junacima, održana “priredba” koja je, uz ostale prigodne manifestacije i izdanja, na tipično beogradski način uveličala proslavu svesvetskog pisca. Besedili su autorka novog prevoda Don Kihota Aleksandra Mančić, prof. Jasna Stojanović, istoričar umetnosti Uglјeša Rajčević govorio je o Soldatovićevoj skulpturi, autor ovoga teksta čitao odlomke iz svog romana Sančova verzija. Bila je to i svojevrsna promocija novog prevoda, a tekstove su, kao donkihotski par snova, čitali i “igrali” Milenko Pavlov kao Sančo i Aleksandar Dunjić kao Don Kihot. Nјihove mudrolije će se, najavlјuje vlasnik senjor Raul Vukadinović, uskoro naći namolovane na fasadi popularnog restorana, što će Beograd sasvim izdvojiti među gradovima koji neguju Servantesov duh.

Don Kihot se kod Srba, inače, prima vrlo lako, a razlog tome „možda treba tražiti u jednoj crti nacionalnog mentaliteta /…/, specifičnom osećanju istorije i vlastite nesrećne prošlosti, /…/ jednom tragičnom osećanju naše vekovne zle kobi, ali i epski snažnog i legendarnog otpora, i poetske vere u budućnost».

Beograd, a posebno Univerzitet u Beogradu, ispolјavaju decenijama istinsku lјubav prema španskom klasiku. Iz velike i razgranate servantističke porodice svakako treba izdvojiti prevodioce Don Kihota i univerzitetske profesore koji su svojim radom postavlјali temelјe i produblјivali servantističku građevinu u nas, kakvi su Milan Marković, Ljilјana Pavlović-Samurović i Jasna Stojanović, čija poslednja knjiga u elektronskom izdanju Kako smo čitali Servantesa -  srpska književna kritika o Servantesovom romanu, zaokružuje autorkino dugogodišnje raznovrsno bavlјenje ovim piscem. Krajem novembra ove 2016. godine profesorka je održala predavanje u SANU „Servantes i Srbi“ koje je u naučnim krugovima i kod lјubitelјa književnosti imalo veliki odjek.

1204_quixote_04

Profesorka Stojanović je vrlo afirmisana u svetskoj servantističkoj porodici. Jedina je članica Međunarodnog udruženja servantista iz Srbije i sa područja bivše Jugoslavije. Članica je Međunarodnog udruženja hispanista i Udruženja književnih prevodilaca Srbije, predsednica Jugoslovenskog društva za mediteransko pozorište i umetnost. Bavi se španskom književnošću Zlatnog doba (Špansko pozorište baroka, 2009, 2011), vezama španske i srpske književnosti, savremenim španskim teatrom i kritikom, prevodi prozu i dramske tekstove sa savremenog i klasičnog španskog, kao i sa francuskog. Zahvalјujući njoj dobili smo Servantesove Međuigre, a prevodom knjige Servantes. Život i književnost, čiji su autori svetski priznati autoriteti Antonio Rej Asas i Florensio Sevilјa, dobili smo jedan sintetičan pogled na život i literaturu velikog Španca. Izvanredno dobra knjiga, duboka, sveobuhvatna, kratka i laka za čitanje.

Jasna Stojanović je, takođe, i pisac prve doktorske teze o Servantesu na ovim prostorima (Filološki fakultet 2003), kojom je “popunjena praznina u izučavanju uzajamnih veza naše književnosti i stranih literatura i primanja velikih svetskih pisaca u našoj sredini” (Z. Konstantinović). Disertacija je objavlјena 2005. godine pod naslovom Servantes u srpskoj književnosti. (Godinu dana kasnije izlazi tematski srodna knjiga Don Kihot u srpskoj kulturi).

Dok je u studiji Servantes u srpskoj književnosti u prvom planu vrednovanje i razmatranje Don Kihota od strane domaće kritike (do 2000. g.), kao i tragovi romana u fikcionalnoj književnosti, u novoj knjizi naglasak je na samim tekstovima i kritičkim prilozima. Knjiga je, zapravo, istraživački uvid u tradiciju kritičkog bavlјenja Don Kihotom u Srbiji, dugoj 230 godina, i donosi tekstove (članke, beleške, polemike, prikaze, felјtone) iz književne periodike, kulturnih dodataka dnevnih novina, knjiga eseja, udžbenika i elektronskih medija, a u nekoliko posebnih slučajeva i iz parateksta književnih dela.

Tu su prva saznanja, prvi prevodi, prva tumačenja, informacije o recepciji Don Kihota u svetu, filozofsko, književno i psihološko shvatanje i tumačenje donkihotizma, Servantesovo remek delo kao svojevrsno čitanje literature, sukobi i mišlјenja povodom knjige, promene u tumačenju u raznim fazama.

Knjiga Jasne Stojanović je struktuirana kao celina iz dva dela. Prvi deo čine autorkin predgovor i bibliografski pregledi: Srpska kritika o Don Kihotu (1838-2014) i Strana kritika o Don Kihotu na srpskom jeziku, a drugi, centralni deo knjige, izbor tekstova (u fragmentima ili u celini), odnosno recepcija i tumačenja kod nas.

U opsežnom predgovoru priređivač knjige razlikuje nekoliko bitnih faza u razvoju kritičke recepcije Don Kihota kod Srba:

1. Objavlјivanje prvog srpskog prevoda 1895/6; 2. Španski građanski rat 1936-39; 3. Osnivanje i delovanje Katedre za iberijske studije na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (1971); 4. Otvaranje španskog kulturnog centra – Instituta Servantes u našoj zemlјi i 5. 400-godišnjica objavlјivanja prvog dela romana (2004, 2005).

Prof. Stojanović ističe značaj i suštinu svih tih faza, uočavajući njihove osobenosti, reakciju kritičke javnosti, promene u tumačenju glavnog lika, uticaj na domaće književne tokove, pomeranje književne kritike od publicističkog, edukativnog, pedagoškog ka akademskim vodama i naučnoj interpretaciji koja obuhvata brojne aspekte Don Kihota. Autorka sa puno informacija i poznavanja problematike sistematično otvara jedno po jedno pitanje recepcije Don Kihota, koja se potpuno uklapa u “otkrivanje” Servantesovog romana u evropskoj i svetskoj književnosti i književnoj kritici. Čitalac, na malom prostoru, dobija ogroman broj podataka, susptancijalnih tumačenja i povezivanja u okvirima teme.

U Predgovoru se posebno ukazuje na istinske posvećenike proučavanja i afirmisanja Servantesovog dela, kakvi su Đorđe Popović-Daničar, Milan Marković i Ljilјana Pavlović-Samurović. Francuski đak i docent za uporednu književnost na Beogradskom univerzitetu, Marković je objavio između 1932. i 1937. godine čitavu bibliografiju radova o Servantesu: pet tekstova u periodici i jednu knjigu. Među njima se po obilјu naznaka za buduća proučavanja ističe inovativna studija (Servantes u jugoslovenskoj književnosti), objavlјena u pariskom časopisu Revue de littérature comparée, a u moderne doprinose spadaju i njegova poredbena istraživanja Servantes i Mark Tven i Alfons Dode i Servantes. U te najposvećenije stručnjake svakako spada i profesorka Ljilјana Pavlović-Samurović, koja je ostavila ne samo dubok trag u bavlјenju  Servantesovim delom, nego i postavila temelјe za dalјa i dublјa naučna istraživanja. Ona objavlјuje značajan broj radova u periodici i naučnim zbornicima, kao i dve monografije: Don Kihot Migela de Servantesa i Knjigu o Servantesu. U poslednjoj su najnovija saznanja svetske servantistike, združena sa rezultatima autorkinih komparativnih traganja.

Prof. Jasna Stojanović ističe u tom kontekstu razvoj i uticaj univerzitetske kritike u ekspliciranju Kihota, povezujući to sa formiranjem Katedre za španski jezik i hispanske književnosti Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta koja je osnovana je 1971. godine, i kasnije preimenovana u Katedru za iberijske studije.

Posle 2000. godine, naglašava autorka knjige, izlaze nove studije, a posle proslave 400 godina od pojave prvog dela Don Kihota u okvirima naučne kritike izlazi i spomenuta monografija Servantes u srpskoj književnosti, koja jednim svojim delom predstavlјa izbor autora i tekstova, od prvih refleksija, prevashodno pedagoškog tipa, onih Dositeja Obradovića u Sovjetima zdravago razuma iz 1784, Jovana Sterije Popovića u Romanu bez romana, Đorđa Popovića, prvog prevodioca, o životu i delu Migela de Servantesa, istrajnog servantiste, već spominjanog Milana Markovića, koji se Servanteosvom delu obraća svestrano, preko tekstova čiji su autori Oto Bihalјi Merin, Ivo Tartalјa, do onih novijeg datuma, kada se Don Kihotu pristupa na kompleksniji način. Takvi su tekstovi Milana Damnjanovića: Realnost i etičnost Don Kihota (1966), Sretena Marića: Tragična luda – Don Kihot (1968), Nikole Miloševića: Don Kihot i nihilizam (1961), Predraga Petrovića: Crnjanski i don Kihot (2004), Bojana Jovanovića: Umnost ludosti (2005) Aleksandre Mančić: Vetrenjače na jezik (2005), Tihomira Brajovića: Don Kihotov literarni potomak (1992), Jelice Velјković: Na raskršću fikcija – Don Kihot između Vizantije i Zapada (2013).

Studije naših autora bave se percepcijom Don Kihota, donkihotizmom, odnosom dva glavna junaka, odnosom između stvarnosti i iluzija, realnosti i mašte, racionalnog i nestvarnog, prevodima, uticajima na našu književnost i naše pisce, stavlјajući u donkihotski kontekst dela savremene srpske književnosti, poput Duh Kihotizma u drami Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića, ili Balkanski sukob u romanu servantesovskog tipa: Sančova verzija Ratomira Damjanovića.

Deo knjige koji obuhvata bibliografske odrednice dragocen je izvor za pregled ove teme u nas, sveobuhvatan i iscrpan. I letimičan pogled na naslove i imena autora pokazuje kakvo blago ima posvećeni čitalac u rukama, a naročito onaj koji se upušta u naučna istraživanje, i, s druge strane, koliko je temelјno, raznovrsno i duboko interesovanje naše kritike i književne misli za Servantesa i njegov roman, odnosno za protagoniste Don Kihota i Sanča Pansu.

Strani uticaj na čitanje Don Kihota je takođe tema predgovora u kojem Stojanović ističe da je “u ranoj fazi primanja Kihota, francuska kritička misao odigrala (je) značajnu ulogu i vidno uticala na stvaranje percepcije o njemu“. U odelјku Bibliografija stranih autora zastuplјena su najznačajnija imena svetske kritike. Čitalac će tu naći podatke za tekstove Hajnea, Tomasa Mana, Žana Kasua, Auerbaha, Lukača, Borhesa, Hauzera, Suhodolskog, Turgenjeva, Unamuna, Asorina, Vargasa Ljosu, Gombroviča, Delgada, Dostojevskog, Kafku, Kunderu, Ortegu i Gaseta, Rej Asasa i Florensija Sevilјu…

Autorka otvara pitanje prevoda, izdvajajući činjenicu da smo i mi, kao toliki drugi evropski narodi, dobili prvi prevod u 19. veku (Englezi, Francuzi, Nemci, Italijani i Holanđani dobili su prevod Kihota na svom jeziku u 17. veku, a Rusi u 18 v.) i da, prirodno, tek posle Popovićevog prevoda počinje široka recepcija i tumačenje Servantesovog remek-dela. Svaki prevod bio je impuls za sebe, i taj prvi Đorđa Popovića (1895/96), i drugi (1988) iz pera Duška Vrtunskog, inače i prevodioca Servantesovih novela, i treći, vezan za proslavu 400-godišnjice, Aleksandre Mančić, koja je prevodila sa prvog i za sada jedinog kritičkog izdanja Kihota koji je pripremila međunarodna ekipa servantista.

Još jednu činjenicu zapaža autorka knjige: poslednje dve decenije 20. i početak 21. veka doneli su novo doba u čitanju Servantesovog romana. Veze naših hispanista sa stranim kolegama, razmene i zajednički projekti sve su učestaliji. Domaći servantisti kompetentno nastupaju u strukovnim udruženjima i u tom pogledu su lideri u regionu. Posredstvom interneta, koji čini dostupnom literaturu, ubrzava i olakšava komunikaciju, moguće je pratiti aktuelne tokove u španskoj i svetskoj servantistici, što rezultira smelijim i originalnijim istraživanjima.

Kao vrlo zanimlјivo izdvaja se promišlјanje donkihotizma, kao i analize vitezovog lika, često kroz prizmu psihološke korelacije sa drugim književnim junacima. (Hamlet, na primer). Razgovor o tome bi nas mogao odvesti do srpskog Don Kihota, to jest do poređenja karaktera viteza iz La Manče i karaktera naših lјudi, o čemu je pisao Zoran Konstantinović u knjizi Literarno delo i nacionalni mentalitet.

Znatan deo radova razmatra pitanja književne teorije i istorije u Servantesovoj literarnoj radionici. «Nema te stare narativne forme ni podvrste romana koji u servantesovskoj prozi nisu asimilovani, o kojima se nije meditiralo ili koji nisu duboko inovirani», pišu Rej Asas i Florensio Sevilјa, i tu činjenicu da je Don Kihot knjiga o knjizi uopšte, i o literaturi, a rasprave o pojedinim estetičkim i poetičkim pitanjima u srži dela, zapažaju i naši i strani kritičari.

Knjiga Jasne Stojanović temelјno, brižlјivo i kompetentno ukazuje na brojne aspekte Servantesovog dela kod nas. Ona je više od recepcije jednog književnog dela i predstavlјa ogledalo mišlјenja, kulture, duhovnog, estetičkog i poetičkog nasleđa u istoriji naše književnosti. Ona pri tom značajan deo kritičkog nasleđa spasava od zaborava i iznosi na svetlo dana na jednom mestu, i one prvobitne tekstove i one novijeg datuma, što može biti od izvanredne pomoći budućim tumačima Servantesa. Knjiga je dostupna na linku i čitaoci Kulturnog heroja mogu se uveriti u njenu vrednost, a možda će ih podstaći da pročitaju ponovo Don Kihotu. Vitold Gobrovič je govorio da su ga brojne nove knjige i novi pisci vraćali „starim“ knjigama trajne vrednosti.

Kako smo čitali Don Kihota.pdf

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Ali, Fišer, Đoković

Posted on 10 October 2016 by heroji

Ratomir Damjanović 

 

Ali, Fišer, Đoković

 

- Neki sportisti dobijaju mitski oreol ne samo zbog sportskih rezultata. Svojim pobedama i harizmom oni menjaju svest i svet. -

 

Da li je ovakav naslov preuranjen? Možda će on biti odgovarajući tek kada Novak osvoji jedan gran slem više od Federera. Možda bi više odgovarao da je Đoković osvojio i Vimbldon, i Olimpijadu i US open. Ili je u pravu Pet Keš kad kaže da se već sada mora govoriti o eri Novaka Đokovića. I o dominaciji nezabeleženoj u istoriji teniskog sporta uz najveća dostignuća, kako ona koja se tiču statistike, tako i ona druga, koja podrazumevaju više nivo same igre. Novak Đoković je apsolutni pobednik jer je pobednik nad pobednicima. Nјegova era zabola se kao klin u eru Federera i Nadala. Zastrašujući niz uzastopnih pobeda na svim podlogama nad ovom dvojicom matadora neumolјivo svedoči o tome. Pet Keš, koji istina ne govori o Đokoviću kao najvećem svih vremena, jednostavno navodi Đokovićev međusobni odnos sa najbolјim igračima, videći pravu istinu na terenu kao jedino objektivnom ogledalu.

ĐOKOVIĆ – Federer 23:22, Nadal 26-23, Marej 24-10, Conga 15-6, Raonić 5-0, Monfis 12-0, Berdih 21-2 Vavrinka 19-5, Nišikori 10

2, Čilić 14:0, Štepanek 11:1, Del Potro 11:3. Gaske 12:1, Simon 9:1, Bagdatis 8:0, Ferer 16-5, Monako 8:0, Fiš 7:0, Izner 8-2, Davidenko 6-2, Hjuit 6-1, Gulbis 6-1, Dimitrov 5-1, Andersen 5-1, Verdasko 7-4, Has 6-3, a tu su i Kolšrajber, Borić, Tomić, Dominik Tim…

Đoković – ostatak sveta: dvostruko više pobeda. Sa svakim ponaosob pozitivan skor, uz razliku koja stvara nelagodnost čak i kod srpskog gledaoca. A tu su i neki drugi parametri, koji daju dodatnu argumentaciju onima za koje nema dileme ko je najveći šampion ikada.

Četiri vezana gran slema, najviše osvojenih masters turnira, rekord po broju ATP poena, zastrašujući niz uzastopnih pobeda nad Fеdererom i Nadalom na svim podlogama. Pa  nagrada Laureus akademije za najbolјeg sportistu sveta: 2012, 2015, 2016; ITF Šampion godine: 2011, 2012, 2013, 2014, 2015; ATP-ov igrač godine: 2011, 2012, 2014, 2015, uz brojne statističke podatke koji dovode do usijanja njegove fanove i protivnike: 66 titula, uklјučujući 12 gren slemova, pet pehara sa završnog turnira sezone, 39 ATP masters titula kategorije 1000.

Ali, sve je to samo igra, reći će neko. Ne, nije, počinje kao igra i sport i onda dođe trenutak kada se prelazi granica sportske igre. U pitanju je igra i sport taman onoliko koliko je to bila olimpijska pobeda Džesi Ovensa pred firerom. Ili meč Monike Seleš protiv Štefi Graf kad je jugoslovenskoj igračici koja je ozbilјno uzdrmala svetski poredak zaboden nož u vrat između dva gema.

Tema ovog teksta i nije da li je Đoković već sada apsolutni šampion, ili „samo“ jedan od najvećih, niti da li  će to biti. Ideja ovog teksta je da ukaže na to da je Novak Đoković svojom harizmom i rezultatima glavu uz glavu sa najznamenitijim ličnostima ne samo sporta. Postoje pobednici koji menjaju Svest. Nјihove pobede nisu samo stvar sporta. Oni menjaju i Svet. Robert Fišer, Mohamed Ali i Novak Đoković su takvi pobednici. Ono što je zajedničko ovоj trojici velikih jeste pobuna protiv protiv uspostavlјenog poretka. Stara tema. Sila i Vlast u Eshilovom Prometeju ubeđuju mitskog junaka da mora da „primi novi poredak, jer nov gospodar vlada bogovima“. Individualci poput spomenute trojice se suprotstavlјaju poretku u kojem oni nemaju pravo da postoje kao ličnosti. I jedan i drugi i treći osporavaju ideju da to čine u ime neke apstraktne ili konkretne moći i ideologije i politike, nego promovišu individualnu i bezuslovnu slobodu i talenat kao vrhunske vrednosti.

david protiv golijata

Ali se pobunio protiv američke administracije, koja ga je proganjala, oduzela titulu i zabranila da se bori u ringu.  Bobi se suprotstavio i ruskoj i američkoj sili i diktatu FIDE u službi svetskih moćnika, a 1992. godine je uprkos embargu SAD, igrao meč protiv Spaskog u Jugoslaviji. Završio je proganjan, ucenjen, bez prava na azil u bilo kom kutku sveta. Najveći šampion kojeg je svet ikad dao, praktično je oteran u smrt.

Novakova pobuna je posebnog kova jer je udario na čitav svetski poredak. Ujedinio je protiv sebe najmoćnije zemlјe sveta i sad je to već pobuna protiv Novaka. Ugroženi su mitovi, ali i  interesi, a kad se dovedu u pitanje ekonomski interesi onda su dovedeni u pitanje i nacionalni interesi, to jest ”interese koncentrisane moći koja vlada društvom“, kako piše Noam Čomski.

Pobede Bobija Fišera ravne su pobedama Muhameda Alija. Pobede Novaka Đokovića mogu se meriti sa pobedama Roberta Fišera i Mohameda Alija.

Ali je pobedio u 56 borbi, a poražen je samo pet puta. Broj pobeda nokautom višestruko preovlađuje nad onima na poene. (Tri puta prvak sveta u superteškoj kategoriji). Fišer je nanizao najbolјe igrače sveta (prvu dvojicu sa nulom): Tajmanov, Larsen, Petrojsan, Spaski, a neke je savladao čistim nokautom. Tako je otpočelo rušenje sovjetske imperije, mnogo pre rušenja Berlinskog zida u novembru 1989.

Noletova pobeda u Kanadi (2007) kada je dobio (u to vreme najmlađi) (sva) tri prva igrača sveta bila je najava velikog pobedničkog hoda i rušenje imperije belog sporta. Pobede nokautom su i Đokovićeva specijalnost. Što se tiče mečeva u super teškoj kategoriji, sa igračima iz top 10, on je prvi igrač u istoriji koji je u jednoj sezoni (u singlu) dobio 30 mečeva protiv 10 najbolјih musketara sa reketom. Broj finalnih mečeva koje je igrao i odnos pobeda i poraza dodatno ga utvrđuju kao prvog.

Ukratko, Đokovićeva dominacija na tronu ravna je nepopularnoj tiraniji i stvara ozbilјno osećanje anksioznosti. Kao vladavina današnjeg srpskog vaterpolo tima. Kao dominacija jugoslovenskog košarkaškog tima u ondašnjoj Evropi. Pobornici teorije zavere kažu da se raspad Jugoslavije nije slučajno odigrao uoči košarkaškog susreta američkog i jugoslovenskog drim tima.

Osim toga, Đoković ne ruši samo promovisani stereotip o izuzetnosti drugih, osporavajući pravo nasledstva na krunu i presto, nego ruši i stereotip uspostavlјen o jednoj zemlјi i jednom narodu. Na raznim jezicima, pred velikim auditorijumom, a to je za osetlјive uši ravno subverzivnoj delatnosti. Osporena je moć korporativnog kapitala i skrivene manjine koja odlučuje u piramidi vlasti i života.

Sada se došlo do zanimlјivog paradoksa, da će dalјem razvoju tenisa Novak najviše doprineti ako počne da gubi. Vimbldonske arhive će to pokazati za koju godinu. Tek tada bi mogla da se nastavi igra koja okreće veliki novac. Kada je u kladionicama izgublјena neophodna dinamika rezultata i neizvesnost igre u gledalištu, kada je zavladala dosada, sa ozbilјnom pretnjom da sve to može da potraje, proradila je tehnologija subverzije i urušavanja trona. Zato je podignuto mnogo čaša u čast Novakovih poslednjih poraza.

Zato su krenuli u ruženje i rušenje Đokovića, svi, državni promoteri, organizatori, štampa, igrači, publika, koja takođe ima svoj deo kolača. Aspekt identifikacije je veoma važan u lјubavi prema nekom sportisti. Volim sebe jer sam on. Pobeđujem uz pivo i čips i kućnog lјubimca koji maše repom na dobar forhend, jer to gazdu čini srećnim. Samo ako ga izvode Federer, Nadal, Marej.

Sve je bilo dobro dok su pobeđivali, ubeđeni da će uvek pobeđivati. Džouker je bio dobrodošao da se malo zabave, jer drznik, uvek, na kraju, dobija svoje. Busanje u prsa završava se zadovolјstvom gledalaca koji su dobijali svoju porciju pobede. Sve dok nije redovno počeo da tuče ne samo protivnike na terenu, nego i gledaoce, uklјučujući Matsa Vilandera, koji redovno pobeđuje Novaka pred TV kamerama. Tog teniskog asa koji po svom sofisticiranom stilu tako podseća na Džejmi Šeja, ako se još iko seća tog nato-servera iz godine tri devetke.

Kad je dogurao ovako daleko kao Srbin, koliko bi tek dogurao kao Englez, pitaju se neki u šali, imajući na umu da je Novaku nuđeno da “postane” Englez, i takmiči se za Veliku Britaniju. Đokovićev pobednički duh ukorenjen je u njegovo nacionalno biće. Kosmopolitizam ne isklјučuje nacionalno osećanje. To je ono što Nikola Tesla ističe u dva svoja govora u Beogradu 1892. godine. Osim što podvlači srpsko ime, narod iz koga je ponikao i “oltar srpske misli”, Tesla govori i o univerzalnoj vrednosti sopstvenog dela kao “dobročinstvu za celo čovečanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi ta: da je to delo jednog Srbina.”

Kriterijum koji Novak ne propušta da spomene, mada Đoković već odavno ne pripada samo Srbima nego celom svetu, kao Mohamed Ali, kao Robert Bobi Fišer, kao Jusein Bolt, i to je ono što samo retki pojedinci shvataju. Dođe tako trenutak kada nacije više nisu bitne. Ni granice. Kada se granica povlači vertikalno sa onima i prema onima koji su  pomerali granice. Kao kakav mitski junak, u jednoj pesmi na Youtube, koju peva onaj pobunjeni deo sveta, uz humornu žicu tako karakterističnu za samog Đokovića, on ima nadčovečanske moći: Novače, Novače, šta ti je čoveče,/ sve si ih zgazio i porazio…/ Kada reketa se lati/ Kao zemlјotres se klati/… Od siline zemlјu trese/ mora diže u cunami/ eruptiraju vulkani, /O Novače stani!“

Vimbldon, Olimpijske igre i US open su samo etape u Novakovom pobedničkom putu do potpunog ostvarenja, ideala Itake, simbola kuće i porodice, koje često apostrofira Novakov otac, a i sam Novak. Na Itaku može da stigne samo onaj pred kojeg su postavlјene sve najveće prepreke. Neko sa lakšim preprekama ne može. Homerska mreža nevolјa prati samo najveće. Oni pobeđuju i u onom smislu na koji ukazuje Konstantin Kavafi u pesmi Itaka, jer dolaze do mudrosti koja im omogućava da shvate smisao putovanja i značenje Itake.

Novakovi trijumfalni pohod na istoriju Srbiji je doneo ozbilјne probleme. Sve je više gojaznih. Ljudi sede po dva-tri i više sati u fotelјi i ne mrdaju, uz grickalice i pivo. Tenis ozbilјno utiče na svest i jezički milјe naših lјudi. Đoković ih je naučio kako da pobeđuju. Jedan Sremac ispekao je rakiju koja ima naziv Taj brejk. Ide ne može biti bolјe. Sa rakijom je inače stalno taj brejk, a tek kad Novak dobije gem. Gem ko gen.

Tenis nam je u genima. Tenis i opstanak.

Dok su oni tamo jeli prstima i gađali se kostima za trpezom, mi smo igrali tenis.

A onda su došli Turci… I srpski guslari…

Ponavlјa se mit iz narodne bajke u kojoj siromašak savladava sve prepreke, aždaje, zmajeve, divove, zamke, podvale i izazove, postaje carski zet i penje se na presto.

Jedino što to u ovom slučaju više i nije bajka, nego stvarnost. Ne samo ostvarenje sna, nego i otvaranje očiju.

 

Comments (2)

Tags: , , , , , , ,

Iskliznuti svet

Posted on 07 August 2016 by heroji

Slobodan Škerović

 

ISKLIZNUTI SVET

 

Usudim li se da pomislim o naučnoj fantastici danas (2008)  misli mi odmah skrenu na nešto drugo. Naime, razmišljati o književnosti, a nemati svet u kojem bi se ta književnost realizovala – ne samo da je apsurdno, nego proizvodi drugačiji prostor – proizvodi književnost koja ni u kom slučaju više ne može biti naučna fantastika, jer je ovoj zadatak uvek bio da upotpuni svet nekakvom vizijom mogućeg napredovanja u smislu usavršavanja čoveka – pa i kritičkim rasplitanjem scenarija antiutopije – ali danas, kada je svet nestao u najgoroj mogućoj antiutopiji, naučna fantastika se preobrazila u delfijsku riznicu koju samo nezamislivo čudo čuva od upada novih varvara – čudo (ne)pismenosti!

Ukoliko naučna fantastika (O, nesrećnog li naziva!) ne sagledava svet na početku trećeg milenijuma kao survani san o komfornoj dokolici, u kojem bi svaki čovek imao kad da filozofira i kreativno mašta – onda je ona puka apologija demonskog zabavišta, u kojem ljudi odrastaju da budu večno upaljena smola u bezizlaznom lavirintu postistorijskog pakla.

Ono što se dogodilo žanru – raspad žanra na žanrove – jeste ono što se dogodilo sa svetom. Ako je ideja NF bila da osvoji prostor (kosmos) promišljanjem i sticanjem iskustva, ideja o NF kao žanru, odnosno formi, proizvela je u najvećoj meri fantaziju lišenu središta. Ako pod središtem razumemo egzistencijalno jezgro čoveka, sa punim etičkim nabojem, onda je žanr pronašao mnoštvo središta koja simuliraju etos: kult, modu, stil, osećanje/raspoloženje, trend, itd. Išlo se naruku potražnji – a to je najopasnija stvar za umetnost.

Žanr naučne fantastike slio se s potrošačkim mentalitetom i izgubio sopstvena merila, fantastika se prelila u stvarnost u obliku neobičnih – fantastičnih formi. To je omogućila savremena tehnologija, i tu je ono u šta se prelilo i ono „naučno“ iz ovog žanra. Tako da je naučna fantastika zapravo umrla – sa izuzetkom malog broja dela, koja više nisu u stanju da sebi obezbede opstanak kao okosnicu „književnog pravca“. Ali, to nije samo problem naučne fantastike, već umetnosti kao takve.

Umetničko delo ima snagu univerzalne konstante. Dela kao što su Ilijada, Božanstvena komedija, Bura, Vrli novi svet, Helikonija, i mnoga druga, precizno određuju prostor u kojem obitava čovek, kao i njegove mogućnosti. Svako ko je čitao ova dela, i pri tom se bavio sobom, filozofirao i pokušavao da sprovede u praksu iskustva opisana u tim delima, mogao je da uvidi da usavršavanje čoveka zavisi od velikog napora koji ulaže u promišljanje i delanje, da bi se taj ideal  ostvario i, na kraju krajeva, prevazišao. Ovakav pristup životu dijametralno je suprotan idealima savremenog, globalnog društva.

Čovek globalnog društva uključen je u jednosmernu struju edisonovskog sna – on je postavljen na dno, k njemu, se obrušava struja, pali ga, troši, sagoreva. Od njega ne ide ništa. To je u grubim crtama savremeni čovek – potrošač: tuđeg senzibiliteta kao svojeg; sve što treba da uradi jeste da iz kataloga odabere žanr – to je prosto stvar ukusa – i da se u-živi.

Ovakva postmoderna univerzalna konstanta u sebi uopšte nema ideju središta – središte je svugde, energija je ravnomerno raspoređena, svi smo isti, jer smo u istom položaju, na istom nivou, na dnu gnezda, a odozgo, s nebesa, pada ambrozija pravo u naš kljun.

planetarni teror

Naučna fantastika je izgubila odsudnu bitku. Jedan od najvećih živih protagonista naučne fantastike, Nikola Tesla, poklonio je čovečanstvu naizmeničnu struju. Čovečanstvo je pokrenulo moćnu industriju upravo tim čudom, ali taj neverovatni napon je kroz savremenu mašineriju transformisan u jednosmernu struju, u kaleidoskopski mozaik konačnih proizvoda koji svoju rezonancu nalaze u bezdanim tupanima.

To su oni tupani-roditelji iz Bredberijeve priče, dokoni i odsečeni od sopstvene suštine, na koje su deca pustila virtuelne lavove – da ih ovi pojedu i tako ih se reše.

I tako, sada oni koji su nam se podsmevali zbog toga što smo čitali i gledali sve te gluposti… Evo, recimo: uđem u autobus, a svi zure u svoje gedžete, kljuckaju po tipkicama, čitaju poruke, bave se „nečim“ važno umišljeni, zanimaju se, brinu, pričaju, da im ne bude dosadno dok putuju. Ali njima je virtuelnost pala u šake preko naučne fantastike tipa Bond, Džems Bond, a to je onaj baja u službi njenog veličanstva… reklamne mašinerije.

Tako savremeni čovek, koji uživa u holodekovima i koristi trajkodere, nije ni omirisao ni okusio naučnu fantastiku – njemu je sve dato na gotovo. A mi, koji smo bezbrojne sate proveli u društvu te plemenite fikcije, sada s gađenjem posmatramo njeno prostituisanje.

Šta je naučna fantastika učinila da sagleda i da sabotira stvarnost? Ljudi su se navikli na razređenu, nezašećerenu, dekafeinizovanu, razmašćenu, laku za varenje, neobavezujuću – marvelizovanu karikaturu mitologije, u kojoj su drama i akcija iskaz frustracije i čudotvorni lek za nju – fantazija je upotrebljena za iluzorni beg od neprijatne i nasilne stvarnosti ljudskog bića.

Stvarnost se prema vremenu života odnosi kao prema tajm-autu, nema se vremena za suočavanje, za odlučni potez koji dobija utakmicu. Mašinerija je rastrojena, velikani su napustili tim, strategija je zamenjena taktikom. Lopta je u gledalištu. Gledaoci se tuku.

Sagledajmo situaciju: književnost je izgubila pažnju publike. Ovde ne govorim o poeziji, koja je prva izgubila pozornost. Nove tehnologije, prenapučene informacijama, ubrzano vreme, to jest, skraćeni vremenski intervali u kojima se prima i obrađuje informacija, u potpunosti izbacuju iz igre pisani materijal koji zahteva promišljanje – proza, kao obuhvatni virtuelni svet koji je vladao nekoliko vekova, ustuknula je pred aerosolskim kiber-paketima o kojima se ne može razmišljati, jer se moraju udisati ubrzanim ritmom.

Nove tehnologije poremetile su hijerarhiju čula. Misao je spora, kljasta, nikotin i kofein zamenile su sintetičke droge, slova su zamenili titraji ekrana, zvuci su degradirani na semplove i šumove, ličnost je zamenjena profilom.

Sistem uz pomoć skenera pritiska monadu, i ona se još više sažima. Nije da će sistem prodreti unutra, nego će ugušiti svaki nagoveštaj odziva. Vrhovna monada tako asimiluje svoje česti, organizuje ih po svetopavlovskom principu, ženi i udaje, razvodi i ponovo sastavlja.

Naučna fantastika je danas mit. Mit koji se bavi samim sobom. Ona je kao prezrelo voće u buretu, od nje se peče brlja.

Pre svega, naučna fantastika je izgubila korak s naukom. Umesto nauke, ona se bavi gotovim proizvodima, a njen futurizam je samo predimenzionirana stvarnost. Šta danas čačkaju naučnici, NF će to saznati tek kroz deset ili dvadeset godina. Kada piscima, zanetim fantazijama, spemovi konačno stignu u sandučiće.

Između Žila Verna i današnjice više nema nikakvog razmaka. To je univerzalna konstanta u koju su sada zarobljeni pisci i oni više nemaju tvoračku moć.

Homer je s one strane. Ni Tesla se ne može probiti kroz debelu blokadu. Onaj mutni lik koji kao da nešto dovikuje – to je Prometej, on zove upomoć, hoće li ga neko odmeniti?

Postmodernističko trabunjanje – pisci zajedno s čitaocima! Komunikacija pisaca s čitaocima je najgora moguća varijanta kreativnog delanja; ukoliko pisac ne grmi s nebesa, to može da znači samo jedno: on nema snage da se uzdigne i da raspali.

Velika dela naučne fantastike? Izvolte, kopajte po prošlosti.

Vratiću se na početak – dobar pisac govori o sadašnjosti kao o najgorem đubrištu. Govori o svemu onome što je iza kapaka i ne može se videti jer se to ne želi – a on mora to da želi.

Naći ćemo je i kod Roberta Rodrigeza, u Planetarnom teroru. Istinski horor je ugrađen u sam početak filma, kao slutnja– koja je osnov (umetničkog) metoda „odlaganja“ (suspense). Iako je očigledno da preti stravična opasnost od nekontrolisane pošasti, prava opasnost ne dolazi spolja – ona je u samim protagonistima – postaje sve očiglednija kako se radnja odvija.

Rodrigez je žanrovski horor sveo na nešto potpuno prevladano, lišeno efekta; pri tome je sam filmski efekat upotrebljen da zavara gledaoca te da ga suoči sa onim ne-žanrovskim, dakle, atipičnim – promišljenim stanjem ljudskosti.

Za razliku od tarantinovskog, neobaveznog i u velikoj meri postmodernističkog pristupa, konkretno, pristupa u filmu Od sumraka do svitanja (na kojem su obojica radili), u Planetarnom teroru zlo nije prikazano na tradicionalan (holivudski) način, kao spoljašnja sila koja pokušava da ovlada ljudima i tako ih uništi. Zlo je već u ljudima, i aktivno se bori za opstanak – ali ostaje otvoreno pitanje: protiv koga, to jest čega?

Ovaj film navodim kao primer, jer je umetnik zlurado podvalio publici koja će zadovoljiti potrebu za „stilom“ artikulisanja nasilja – Rambo-stilom silovitog i kažnjavajućeg reagovanja na suštinsku frustraciju. Ovaj antihamletovski metod, tako svojstven postmodernom senzibilitetu „dobitnika“, efikasno je osvojio prostor i uspostavio novu univerzalnu konstantu: zlo izvan se može pobediti – ali tada nastaje muk: šta dalje?

Uporedimo Pjera Bezuhova i potrošača Rodrigezovog pomračenja. Pjer je zalutao na bojno polje (Bondarčuk ga je izvanredno naslikao), oko uživa u neverovatnom aranžmanu nasilja i razaranja, ali – duša pati. No, nije li baš ljudska duša izazvala svu tu propast? Tolstoj joj suprotstavlja snažnu idilu – ali je upravo ta idila ono lažno lice ljudske psihe, koju Rodrigez tako uspešno demaskira, slikajući svoje superrealistične arhetipove, ispunjene zlom do srži.

Ono što omogućuje kritičnost autora nije sâmo opisivanje predstave, već pozicioniranje i tumačenje uzroka, što u najvećoj meri nedostaje u savremenoj produkciji – uostalom, uvek je bilo tako.

E, upravo to je ono što se desilo naučnoj fantastici.

Kao da postoje dva uma – jedan koji hoće da saznaje, i drugi koji bi da ne čini nikakav napor, već da samo krstari postojećim.

Ovaj drugi um, producira ideju o unapređenom čoveku – to je stara ideja o nadčoveku. Ali i ovde problem nastaje po pitanju tumačenja. Ono što miriše na „naučno“, danas jeste genetsko – juče je bilo ideološko – ibermenško, danas klonsko, borgovsko ili prosto mutantsko.

Savremena produkcija kao da ne zna šta će s „herojskim mitom“. Heroji su uvek imali društvenu funkciju, bili su samo malo jači, malo više uporni ali nisu imali naročite osobine, osim kao poklon od bogova – ali bogova nema u savremenoj mitologiji. Ulogu boga dobila je nauka, a kad baš zatreba, i fantazija. Ali ovo nije prosta analogija – današnji bog/nauka, i sâm je u funkciji – tu je situacija obrnuta. Svet se okrenuo naglavačke – bogovi više nisu ti koji programiraju ljude, danas bogovi bivaju programirani.

I etički momenat je uvek bio jedva vidljiv, i u starim i u modernim vremenima. Više je korišćen kao osećajna mirođija nego kao motivator. Ovo je stoga što nedostatak razumevanja ljudskog stanja jeste i nedostatak razumevanja etosa – ljudsko stanje određuje etos, i ako tom stanju nedostaje iskustvo ljudske celovitosti, biće izgubljen onaj momenat koji razrešava konflikte u trenutku večnosti, umesto njega moraće se iznaći neko drugo rešenje, neki nosilac procesa – a to je najčešće mehanička ili fiziološka proteza, često zapakovana u parapsihološku papazjaniju.

Na bojištu određenom postmodernističkom konstantom vladaju sledeći uslovi: nužno je izmisliti superiornu formu koja će svojim dejstvom odrediti ishod večno ravnopravne bitke između „dobra i zla“ – slično kao u jednom novijem fantazijskom delu, Noćna straža, ruskog pisca Lukjanenka, odnosno blokbasteru snimljenom po njegovoj knjizi (režirao Bekmambetov). Karakteristično je dominantna „nerešena“ situacija između sila mraka i svetlosti. To je sindrom večnog vraćanja. Junaci, odnosno autor, remete ravnotežu: u nju niko ne veruje, teži se prevazi kao stabilnom stanju.

Pošto su obični ljudi slobodni da se odluče za jednu ili drugu varijantu – jedna druga sila pokušava da to porekne – to je taj drugi: strani um, koji siluje. Taj um je podvojen u sebi, on simulira borbu i trudi se da njegov simulakrum prevlada kao stvarnost. Podvojenost je suprotstavljena celovitosti – u tradiciji, oličena je u Luciferu koji se suprotstavio autoritetu/poretku – ne društvenom poretku, već etičkom. On i jeste taj koji proizvodi društveni poredak.

Noćna straža

U umetnosti, pa tako i u naučnoj fantastici, uvek postoje dve vrste nosilaca akcije – potrošni i nepotrošni. Potrošni je onaj kojem je potrebna proteza, produžetak, dodatna snaga ili organ, kako bi prevladao fizičke prepreke. On se troši u sukobu. Nepotrošni subjekt je onaj koji situaciju razrešava razumevanjem, na taj način on prevazilazi nametnuta ograničenja. Nije to prosto lukavstvo uma već osobina da se ne bude aficiran – sama sloboda u ljudi uopšte nije odlučujući momenat u borbi dobra i zla. Ta sloboda da se bira između ove dve krajnosti ne proizlazi iz etosa. Etos nudi jednu drugu vrstu slobode, one slobode koja uznosi.

Pitanje koje ovde treba razrešiti – pitanje razlike između ove dve vrste slobode – jeste uvek bilo merilo kvaliteta umetničkog dela, naročito u književnosti, jedinoj umetnosti osposobljenoj da precizno, pojmovno artikuliše egzistencijalnu tvar.

Sloboda da se bude zao, to jest glup – mora se dovesti u pitanje.

Želja da se utiče na druge, makar bila ne znam koliko dobronamerna – realizovaće se kao nasilje. Tu se, naizgled, sukobljavamo s onom slobodom ljudi da budu i ostanu glupi. Ali, šta je s našom slobodom da silujemo glupake? Nije li to situacija u kojoj nam se nudi da manipulišemo te tako negiramo pretpostavljenu slobodu, kao opšte dobro?

Pisac je vidovnjak koji govori iz ogledala.

Predlažem piscu da piše o svojim čitaocima. Pa makar i u formi naučne fantastike. Pišemo o Ejlijenu, o Borgu, o Godzili.

 

Zaboravite na žanr

 

Bez kreativnog razmišljanja ne može se doći do predstave o mogućoj budućnosti. Sve što se uspeva, kada se oslanja na postojeće elemente, jeste predimenzioniranje, iskrivljivanje ili anihilacija – sadašnjosti. Treba li autoru naučne fantastike motivacija za uništenje takve sadašnjosti? Za stvaranje neke „druge“, po mogućstvu „bolje“ sadašnjosti, to jest budućnosti? Naučna fantastika nije o tome da se stalno stvaraju novi okviri kaveza za istu zver, e da toj zveri ne bi bilo dosadno i da se ne bi uparložila. Kako bi bilo da malo čačnemo tu zver, da je razjarimo, pa neka pokaže svoje zube i kandže, svoju pravu narav?

Umetnost se nikada ne bavi stvarima, ona se bavi čovekom, njegovim bićem, njegovom suštinom. Fantazijski element se odnosi na opipljivu stvarnost, ne na čoveka. Čovek je taj koji svojim delanjem određuje sebe samog, a što se to odražava kao stvoreni svet, to je sasvim druga stvar. Zato u NF fantazijski element ima sporednu ulogu, otuda i tolika raznolikost fantastičnih svetova, u rasponu od pljunute sadašnjosti do potpuno neshvatljive budućnosti. Ono što se, međutim, ne menja jeste – čovek.

I, uopšte, ta ideja da svet treba menjati, koja je ideja ostvarena u dvadesetom veku na takav način da je svet postao animirana pazla, i više od toga – postiglo se da je čovek apsolutno aficiran tim promenama i, stoga, apsolutno bez identiteta – nema više ničega u čoveku što je večno, što odoleva promeni.

Pa je tako, dakle, marksizam – na mala vrata, kao krv kapitalizma, kao nekakva „molekularna kiselina“, razjeo čvrstu strukturu kvaliteta.

I kao što se Pjer Bezuhov pitao – Ko nas ubija? Niko, sistem… – tako i jeste. Naučna fantastika, makar naizgled radikalna kao, recimo,  Bakunjin, u najvećoj meri pokušava da iznađe nekakav „benigni“ sistem – kao da je sistem taj koji treba da ljude izleči od svoje bezočne prirode; i samu prirodu – od samosaplitanja.

Najbolji pisci naučne fantastike su „zli“ pisci, kao Balard ili Bredberi, koji zlurado opisuju propast ljudskih snova. Ne zaboravimo, od ideala da se „sačuva naš način života“ do onog „da se očuva naš san“ mera je samo transformacija reči, a reči su tu da ozakone onaj impuls koji se u „velikoj“ filozofiji naziva volja, a u pesničkoj filozofiji – silovanje.

Ratnički metod predlaže jednu prostu stvar – odbaciti sve što je nepotrebno.

Zaboravite na žanr.

Poštovanje forme žanra, to je kao (bezobrazna metafora).

Bredberi kaže: Neko zlo dolazi. Posle toga, nastao je žanr: neko zlo koje razara smislenost – zato i jeste zlo. To je žanr – horor.

Problem je u tome što je horor neutemeljen u egzistenciji. On postoji samo u mišljenju. Skretanje u ovaj žanr je jedna od glavnih artikulacija postmodernizma, pojačavanje efekta razaranja kao neobuzdane refleksije, a predstava je impresivna – čitav svet je razoren.

Sada, u raznolikoj žanrovskoj produkciji, tražimo (fragmentovanu) naučnu fantastiku.

Ako se već upalo u dihotomiju, izlaz nije u obračunu na strani jedne od arhetipskih sila – već u napuštanju tog bojnog polja.

Tako mi uvek imamo slobodu da biramo hoćemo li da glupog pisca smatramo dobrim. Ukoliko glupi pisac zadovoljava potrebe naše gluposti, on će nam biti „dobar“ – pa tako i ta večno eksploatisana ideja o dobru i zlu biva „dobra“, zanimljiva tema.

Uporedimo sada Planetarni teror i Noćnu stražu. U Rodrigezovom filmu, dobro je samo zamaskirano zlo. Bojno polje uopšte nije na filmskom platnu, ono je s njega sišlo, preselilo se u gledaoce. U Bekmambetovom filmu, kao što su „obični“ ljudi pasivni, tako su i gledaoci pasivni. Preostaje im samo da se pozabave aranžiranjem sopstvenih utisaka i da razlog za svoje oduševljenje pripišu autoru. Ali šta je to što godi, što izaziva oduševljenje?

Ona „sreća“ koju autor dodeljuje junaku, kao nekakvo proviđenje koje ga spasava, ta volja da se izazovu određene emocije – simulakrum osvrhovljenog, pobedničkog života – programiranog egzistencijalnog orgazma.

U Rodrigeza, lik naučnika je naučnik/brigand koga jedino zanima zarada od prodaje izuzetno opasne i otrovne supstance, a posledica je i te kako svestan. Država/armija, ona koja, takođe odmetnuta u sivu zonu banditizma, kupuje plodove naučnog rada i to zbog čega: jer jednom otrovana postaje zavisna od istog tog otrova; društvo, provincijsko, zaneto u svoje sitne, liberarne forme sa zanemarenim ličnim aspektom, neprekidno tlačenom karakternim deformacijama i zabludama. Istina koja nam se ovde razotkriva je užasna – to je osnov Rodrigezovog horora – istina!

Istina je ono spektakularno ogledalo koje odražava – ljudsku prirodu!

A ljudska priroda nije tamo, u ogledalu.

Žanr

Ako treba da se divimo fantaziji, onda svakako ne njenoj urođenoj logoreičnosti, čulnoj zavodljivosti, već pre umetničkom aranžmanu fantazijskih elemenata kroz koje autor provodi svoj subjekt. Možda su najbolji primer za upotrebu fantazije u umetničke svrhe pisci kao Kafka ili Čapek, jer je u njihovim delima fantazijski element alegorijski precizan snimak najmračnije ljudske emocije – „bezosećajnosti“.

Kao što sam ranije naglasio, tumačenje je okosnica kritičnosti, od njega zavisi čitav svet. A shodno tome i odnos prema njemu. Ako su autori odustali od kritičnosti, izgubljen je kompas – ostala je samo fascinacija divljinom, i prećutana činjenica da svet ima četiri strane. I, u ovom nedostatku etičkog osnova u autora, vidim najopasniju zloupotrebu „slobode“ kao ideje – sloboda izbora bačena publici, prazna sloboda jer autor nema egzistencijalnog iskustva da ponudi, već samo pretenziju, odnosno laž – da je „osećanje slobode“ isto što i sloboda da se iskušava.

A iskustvo laži suprotno je iskustvu postojanja.

Posao je umetnika da od datog materijala stvori eksploziv. Čapek je stvorio svoj krakatit, Tarkovski je imao svoje sporodejstvujuće ogledalo, Dik je imao svoj psihodelični cinizam, Džarmuš svoj anti-action modus zaustavljenog vremena, Olson projektivne stihove, Kafka – proces. Naboj koji autor ulaže u stvaranje svog dela jeste eksplozija sveta kakav je do tog momenta postojao. Ta eksplozija je novi svet – nova univerzalna konstanta. Čovek ima tu moć.

Čovek nije definisan kao „zver s razumom“, gde je razum data superosobina, kojom se poima va vjeki vjekov od Boga dati poredak, kako tradicionalisti smatraju; a postmodernisti nastavljaju tu tradiciju, samo s jednom razlikom – oni otvoreno govore to što tradicionalisti, s lažnim pijetetom, prećutkuju: Bog smo Mi koji proizvoljno određujemo šta je šta.

Razum zaista nije centar moći za sebe, on je čulo razlučivanja, no, neko drugi odlučuje kako će se čulnost urediti.

Posao je umetnika da svet uređuje eksplozijom, baš onako kako je Niče preporučivao. Precizno rušenje kontrolisanim eksplozijama daje preciznu sliku novog prostora u kojem se dalje može graditi.

Ako je to ono što tražimo od naučne fantastike, onda ćemo jasno videti kada je ona prestala da postoji – baš onda kada je sklopljeno primirje – i kao u Noćnoj straži, nastupilo je doba zatupljenosti, tradicionalizma, žanrizma, policije koja iz zone sumraka, slično kao u Manjinskom izveštaju Filipa Dika, projektuje „harmonični“ poredak i odseca svaki stručak koji se usudi da štrči.

Svako delo koje se bavi borbom između dobra i zla osuđeno je na neuspeh, ukoliko se u igru ne uvede treći čovek. To i jeste najveća slabost žanra uopšte – jer, po definiciji, granice žanra ne bi trebalo preći. Znači li to da je žanr proizvod policijskog uma ?

 

Radoznalost

 

Danas je pred naučnom fantastikom mnogo veći izazov nego nekada, kada je sâm sistem podržavao „radoznalost“ istraživačkog duha. Ali sada je, prema filozofiji globalizma, upravo radoznalost ono što ubija (mačku). Forenzika je trenutno jedna od najnaprednijih naučnih disciplina, i dakako, valjano se koristi – u pronalaženju radoznalih duhova, koji su predisponirani da sabotiraju sistem. Još je Hejnlejn nabacio o tome u svom Putu slave, kada je govorio o ideologiji bezbednosti. U globalnom društvu, odsek za bezbednost narasta brzinom tumora, i pri tom metastazira. Paradoksalno, Holivud je verovatno poslednje mesto iz kojeg se još može javno kritički komentarisati postojeći poredak, a posle njega ostaje močvara Interneta u koju će se posakrivati slobodni mislioci.

Na poetskom nivou poigrava se jezikom, ali implicitno to je poigravanje smislom, a smisao definiše smer kretanja duha. To usmeravanje nije ništa drugo do li trasiranje puta – oslobađanje prostora njegovom transformacijom. Direktan govor, parezija, je nemoguć u sistemu – setimo se, to je onaj sistem koji ubija. Poetsko sredstvo je jedino koje može da udahne snagu govoru, književnom govoru. To je onaj naboj koji razara šar sveta i ostavlja otvorene rane:

K njima lete noćni leptiri.

Jer novi jezik se uči novim rođenjem, zato stvaralaštvo smeta, novi jezik odvlači struju života sobom.

Ključna stvar je odbacivanje jezika, kao nepotrebnog. Ovo je neophodno, i to bez prethodne provere i analize. Pisac se oprobava u nepredvidljivim okolnostima, to je, uostalom, najbolji izvor fikcije. On odbacuje i tradicionalna sredstva kao što su asocijacija, alegorija, metafora, parabola… To ne znači da se one neće pojaviti (kao same od sebe) u korpusu koji nastaje. Sama književna forma garantuje postojanje jezika, samo, taj je jezik neuslovljen prethodnim nanosima. U „novom talasu“ u okviru naučne fantastike, najviše se eksperimentisalo novim jezikom, koji je maksimalno poetizovan, često ponicao iz mitološkog konteksta u kojem se jezik formira neposredno oko, to jest iz, likova koji svojim dejstvom i tvore priču (Dilejni, Zelazni). Spekulativna fikcija je takođe doprinela probitačnosti naučne fantastike u ovom uzletnom periodu; unela je stohastički element u pripovedanje i rešila se klasičnog metoda racionalizacije. Junaci se ne ponašaju racionalno, u tom slučaju se ne bi mogli ni kretati protiv struje, niti izvršiti svoje zadatke. Čak i kod Hejnlejna, kod koga ima mnogo idealizacije, kroz ideju o dugovečnosti probija pobuna protiv poretka (Lazarus Long). Njegov lik Majk, iz romana  Stranger in a Strange Land, kombinacija Isusa i kneza Miškina, u potpunom je kontrastu s čitavim ljudskim svetom. Hejnlejn preko njega nudi ličnost koja ne ume da se razmenjuje, što je osnovni princip društva, već (se) u potpunosti daje/uzima.

Sveopšta globalizacija je jedan od osnovnih uzroka krize u umetnosti. Brisanjem kulturnih granica dolazi do slivanja različitih tradicija i senzibiliteta, do umnožavanja količine informacija u čijoj masi je teško odrediti fokus(e). Od svih problema koji nastaju u ovom času možda je najzanimljiviji problem distribucije kvaliteta, pošto globus kao takav nema piramidalnu strukturu, i jedan centar više ne može biti dovoljno dominantan. Praćenje publikacija na nivou globusa podrazumeva izmenjenu viziju sveta – globalnost zapravo ne znači „velika lopta“ već „mreža“, s više loptica-čvorova. Da li ovo znači nestanak kulturnih centara i žarišta, kada se govori o književnosti, pre svega, pošto je filmski medij i dalje preskup da bi se mogao realizovati na individualnom nivou. No, digitalna tehnika bi mogla da dovede do pomaka u tom smislu.

Ali u globalnom poretku akcenat jeste na razmeni. Kako to u stvarnosti funkcioniše? Kao mešanje različitih krvnih grupa u organizmu – defunkcionalizacijom na svim nivoima, aktiviranjem autoimunog sistema u borbi protiv samog sebe.

Hoće li naučna fantastika, odnosno autori, uhvatiti korak sa stvarnošću? Hoće li shvatiti, konačno, kako se zaista ponašaju kulture koje se nameću jedna drugoj, kada se zna da su kulture zapravo enklave, samodovoljne i ekskluzivne?

Globalizam ima ambiciju da stvori jednu globalnu kulturu, kao miks svih postojećih. On ne stvara ništa novo. Rezultat toga na može biti ništa drugo do – đubrište!

Zbog toga se oni koji vladaju, ili uobražavaju da vladaju, ponašaju kao Noje. Oni već prave sebi Arku, spremaju se za beg, svesni su posledica sopstvenog delanja – delanja programiranog i promovisanog nizom prethodnih vekova. Mit o potopu, o kataklizmi – i to je jedna konstanta, to je stvarnost koja se proživljava na nivou čovečanskom.

Pitanje je, da li je rešenje u samom mitu, ili izvan njega?

Možda je sada došla sloboda, izvan reda, da o istini govore ćutljivi. Sada, kada je gotovo s čitanjem. Kada niko neće ponavljati reči.

Valja istražiti onu silu koja nas gura protiv iskustva – u prokletstvo ljudskosti. Šta je zaista više nego ljudski? Šta su to izopačene životinje? Šta je to kraj detinjstva?

Pa zar su to čokolade i banane na koje, kada ih pojedemo, jednostavno zaboravimo?

Književnost ne nudi recept umesto leka, ona jeste lek. Ali da bi taj lek bio delotvoran, neophodno je da očuva konzistentnost. Da se ne ukvari.

O tome, naravno, ne mogu čitaoci da vode računa.

Zato, ne mogu to dovoljno da naglasim, autor nikada ne sme da vodi računa o zahtevima čitalaca, već isključivo o njihovim nedostacima koje treba nadomestiti, jer to oni sami ne mogu. Zbog toga je postmodernistički poklič: pisac = čitalac isto što i iscelitelj = pacijent!

Tako i fantazijska jednačina: naučna fantastika = fantazija, može da odgovara samo onima koji nikada nisu ništa znali o književnosti. Ne zaboravimo, ovde se radi o praksi – stvarnost je praksa, sačinjena je od posledica, a odgovornost za posledice snosi onaj ko ih proizvodi.

Ko je proizveo univerzalnu konstantu i koliko je ta univerzalna konstanta sposobna da izrazi svu silu kojom raspolaže čovek, to je pitanje koje treba postaviti pred ogledalom, pred fenomenom s kojim treba da živimo.

Scenarionoćne more

 

Inercija sistema, „ono što ubija“, ne savladava se tako što se kreće trasiranim putevima – tako što se koristi pravo da se kaže to što sme da se kaže. Sistem je definisan svojim ograničenjima, a čovek, kao poseban sistem, može da se kreće u okvirima zadatog, ali ne mora. Ispitivanje granica spoljašnje stvarnosti jeste opasno, jer urušava tu stvarnost, ali ispitivanje ljudskosti ima još jednu dodatnu opasnost – i sam čovek se često smatra delom obuhvatnog sistema, opasno je baviti se sobom: jer to ugrožava druge, to jest sistem!

Svet-globus, koji je mreža, u kojem se putovanje zamenjuje surfovanjem, u kojem svaki pojedinac predstavlja referentnu tačku refleksije, jer je sav napon raspoređen na površini kugle i sve lebdi kao da je bestelesno – to je svet naučne fantastike u kojem su prevaziđeni svi istorijski, društveni i politički modusi, a mi: izloženi spektaklu – zrcalo sâmo, koje još jedino u sebi može da nađe uzrok pokreta.

Ovakvo projektovanje koje nalazi oduška u obezvređenom spektaklu postmoderne ima za posledicu radikalnu promenu viđenja vlasti u smislu njenog rasprostiranja. Ono što danas izoluje vlast u sve većoj meri jeste sama ideja vlasti i njenog pozicioniranja u funkcijske „tastere“ sistema – prava vlast je daleko od realno viđenog. Ona se povukla iz sistema, sistem postoji kao ekologarijum ili, ako hoćete, kao pokretna slika na ekranu, a vlast je izašla iz njega, ona može, ako hoće, i da okrene glavu, pa i da isključi struju.

Može li „stohastički čovek“ koji udara po tastaturi opisati ono što se neposredno zbiva kao ono što će se zbiti, pa da umesto proročanstva budućnosti imamo proročanstvo sadašnjosti, te da se tako ispuni svrha ove pokolebane književne radionice – anticipacija aktuelne faze u razvoju ljudskog roda shvaćene kao globalni sistem, kao jedinstvo individualnog i društvenog u medijumu informatičke mreže? Ono što je realno, to je da postmodernizam shvata književnost kao „objektivnu projekciju proizvoljnog“, međutim, ovakvo viđenje ni na koji način se ne dotiče književnosti – naprotiv, ono što književnost projektuje i te kako utiče na sam svet – no svet to ne primećuje.

Praznoslovna bajalica koja proglašava „nestanak“ smislenog može da začara jedino sebe, tako da u očima besmislenog smisao i ne može biti viđen. Jeste da se to pokazuje kao nestanak vrednosti u globalnom sistemu razmene, ali ko kaže da je umetnost nešto što se može razmenjivati? Vizija jeste stvarnost, ali postoje dve vrste vizija – jedna koja se lomi u sebi, odjekuje dok gubi snagu, i druga, koja se nameće svom silinom, pa iako nevidljiva, određuje nove granice univerzuma.

Uređenost sveta u smislu odnosa vlasti prema njemu kao proizvodu danas ima poseban vid koji se manifestuje kao izbegavanje kontakta sa simulakrumom. Ovo je neophodno jer simulakrum nema načina da sagleda pravu poziciju vlasti – a to je osnov bezbednosti: bekstvo autoriteta iz globalnog sistema, jer se komunikacija između čvorova ne može ni kontrolisati niti projektovati, pa se zbog toga oni prepuštaju samoorganizovanju, latentnom samourušivanju u autocenzuru ili probijanju opni zaštitnih polja „zakona i poretka“. Ovaj naboj „kulture“ kao sume istorijskog iskustva simulira svetski poredak, a autoritet samom svojom izdvojenošću ostvaruje sebe u „egzilu“. Tako vlast danas postoji u laboratorijskim mantilima, a svet je in vitro.

Politika danas moćno pozira, ali pogledajmo stvarne efekte njenog globalnog „redarstvovanja“ – već je očigledno da su mnogi kapaciteti probijeni: kapaciteti zatvora, kapaciteti industrije, kapaciteti za borbu protiv prirodnih nepogoda, kapaciteti za borbu protiv terorizma, kapaciteti ishrane, kapaciteti ljudskih prava, kapaciteti…

Globalizam se završava upravo u tački u kojoj je nastao – svaki čvor je žarište. U ovom milenijumu, na njegovom početku, već je to jasno, umnožavaju se žarišta koja više nema ko da gasi. Je li to samo zbog toga što je vidljivost poboljšana? Pa i da je to jedini razlog, svejedno je to nova realnost – globalni požar, koji je prekoračio granice dosadašnjih političkih i društvenih teorija, te je sada potrebno razviti industriju istih kako bi se zadovoljila dnevna potreba za tumačenjem događaja – a ko će biti taj ko će zadovoljiti tu narastajuću glad? Čija će ruka urezati nove zakone u titrave digitalne tablice?

Hoću da kažem – sad ili nikad! Ako se u trenutku „sažvaće“ čitava faza ljudskog razvoja, u jednom titraju globalne samorefleksije u milijardama čvorića, gde je svaki čovek postao bog koji proizvodi univerzalnu konstantu – ko će dati najbolju definiciju tvari, hoće li važiti i dalje Njutnovi zakoni ili Hjumovi, hoće li tvar-kvantitet proizvesti kvantni skok? Možda je gorivo za Interstellar Overdrive upravo u tom izvoru – u slomu i njime izazvanoj lančanoj reakciji ljudskog poimanja? Kako će izgledati ta mutacija – kao silazak Boga?

Ili kao aktivno ludilo koje se širi brzinom novih pustinja i novih virusa? Kao noćna mora novih migracija kroz virtuelna vrata naroda? Naroda definisanih novim kulturama, plesovima, modama koje nastaju i nestaju u trenu?

Ugrožena kulturna postrojenja, ozračenost ksenofobijom – sve su to stare bolesti koje izazivaju osip po tankoj koži „političke korektnosti“. Ali šta ako je kultura virus koji treba ubiti a ne organizam koji treba štititi? Šta je ljudskost bez kulture – kostur bez nabubrelih mišića koji proizvode rad, oslobođena duhovnost koja se vije u nepojmljivim prostorima bez emocija i ideologije, opažanje same sile koja stvara. To što je svet, đubrište kultura, kompost iz kojeg niču zaraze, telo boleštine.

Pozajmljene mudrosti, memorijski kapaciteti, to su mehuri stvarnosti, prištevi kuge.

Kraj istorije je posledica gubitka linearnosti, mogućnost da se rekreiraju uslovi – to je osnov sposobnosti sećanja. Sada čovečanstvo raspolaže tom mogućnošću, da ponovi istorijsko iskustvo, zato ono nije više u razvoju, u očekivanju do sada neviđenog. Kretanje globusom je istorijski turizam, politički sistemi su antičke ruševine, ideologije su hramovi – što su uvek i bile, ali sada s odmakom, posmatrane iz vagona iskliznutog sveta.

Replikatori, transporteri – pesničke alegorije u žiži naučne fantastike, ali u stvarnosti to je mnogo više od: „šolje kafe, vruće i bez mleka“.

Repliciranje emocija, tih „naboja lažnog postojanja“ –  tu nema ni govora o prisećanju, radi se o rekreiranju uslova postojanja, a beskonačno ponavljanje je ideal večnosti kao silovane stvarnosti.

Svaka kultura je nasilje, jer proizvodi poredak na način repliciranja (tradicija), s ciljem da održi „uslove života“. Ali ti uslovi se teško razlikuju od „načina“, a taj način jeste emocionalni/ideološki naboj – to jest „stvar koja siluje“.

I kakva je uopšte razlika između „stvari koja ubija“ i „stvari koja održava život“?

I u toj borbi za „opstanak“ čovek je samo potrošna stvar – to je ono što niko ne želi da prizna. Borba za životne uslove, ono što treba da preživi – a čovek koji se bori = žrtveno jare.

Kako sagledati svet, sve s ljudima u njemu, i znati šta je ono što zaista treba i što je moguće sačuvati? U bavljenju mitovima i urbanim legendama, u karikiranju karaktera, u provociranju dekultivacije? Šta hoće pisac naučno-fantastičnog dela? Da preispita sebe, da zabavi brata, da pomogne opismenjivanje? Šta god, on učestvuje u stvaranju vizije koja atakuje na ljudsku percepciju i tako u sebe usvaja čoveka.

Comments (4)

Tags: , , , ,

Međunarodni jezik esperanto – jezik budućnosti

Posted on 18 March 2016 by heroji

Zlatoje Martinov

 

                                Međunarodni jezik esperanto – jezik budućnosti

 

Međunarodni jezik esperanto stvorio je dr Lazar Ludvig Zamenhof 1887. godine u Varšavi. Do tada bilo je raznih pokušaja stvaranja međunarodnog jezika, ali nijedan od tih projekata nije izdržao probu vremena i prakse kao što je to esperanto. Esperanto je ne samo opstao već se i razvijao, a i sada se razvija poput svih modernih jezika i primenjuje se u raznim oblastima ljudskih aktivnosti.

 

esperanto

Esperanto nije veštački jezik kako se u neupućenoj javnosti pogrešno misli samo zato što ima oca, datum i mesto rođenja. On je živ, govorni jezik  (parolata, spoken), a njegovi govorni nosioci su ljudi iz brojne esperantske zajednice širom sveta. Oni koji govore esperanto susreću se na raznim skupovima (kongresima, seminarima, festivalima, naučnim skupovima) ali ih najviše povezuje sve razuđenija i bogatija esperantska kultura (mediji, književnost ‒ originalna i prevodna, esperantski teatar, filmska produkcija, radio stanice na esperantu, televizija i naravno, u najnovije vreme ‒ internet).

Broj esperantista je relativno brzo rastao. Već 1905. godine održan je u Francuskoj u Bulonju na moru prvi svetski kongres esperantista na kome su učesnici iz raznih delova sveta prvi put u istoriji čovečanstva govorili jedan, u nacionalnom smislu neutralan, jezik i odlično se razumeli.  Od tada se svetski kongresi esperantista redovno održavaju svake godine u drugoj zemlji; izuzimajući godine Prvog i Drugog svetskog rata, kongresi su držani dosad na svih pet kontinenata.

Postoji Svetski esperantski savez (Universala Esperanto-Asocio) kao krovna organizacija  nacionalnih saveza esperantista. Članstvo u Svetskom savezu esperantista, prema statutu te organizacije, može biti i individualno. Ova organizacija zajedno s nacionalnim organizacijama esperantista čini tzv. esperantski pokret (Esperanto-Movado) koji  ima za cilj propagiranje praktičnih prednosti u međunarodnom saobraćaju jednog nadnacionalnog jezika kakav je esperanto. Osnovna ideja esperantista je jednostavna: nacionalni jezici služe u nacionalnim, a međunarodni jezik u međunarodnim okvirima. Stoga prema ovakvoj formuli nacionalni jezik ne može biti međunarodni iz prostog razloga što je on uvek u osnovi nacionalan te bi upotrebom u međunarodnim odnosima diskriminisao sve ostale jezike i nacije (primer današnjeg engleskog  kao „svetskog” jezika). To je konkretizacija osnovne Zamenhofove ideje oličene u čuvenoj rečenici koju je napisao u prvom udžbeniku novog jezika iz 1887: esperanto ne negira nacionane jezike, već samo teži da pomogne ljudima raznih nacionalnosti i različitih jezika koji stoje jedni kraj drugih kao nemi, da se sporazumeju.

Od strukovnih esperantskih organizacija posebno valja istaći one najvažnije: Internacia Ligo de Esperantistoj Instruistoj (Međunarodni savez esperantista prosvetara koji izdaje vrlo ugledni  stručni časopis Internacia Pedagogia Revuo; značajnu tradiciju baštini Internacia Fervojista Esperanto ‒ Federacio (Međunarodni savez železničara esperantista) jedno od pionirskih esperantskih međunarodnih udruženja, kao simbol povezivanja ljudi (poznata je njihova parola: „pruge i esperanto spajaju ljude”).  Jedna od najstarijih esperantskih međunarodnih organizacija svakako je i Sennacieca Asocio Tutmonda (Svetski savez radnika esperantista), levičarska organizacija  koja se već stotinu godina bori za ostvarenje klasnih interesa radnika širom sveta. Postoje i druga stručna udruženja (lekara, lingvista, hemičara) ali i udruženja ljubitelja prirode (naturamikaj societoj), udruženja za rodnu ravnopravnost i druga.

Na esperantu su objavljene na desetine hiljada knjiga, što originalne što prevodne literature. Sva klasična dela svetske književnosti još u prvim godinama nastanka jezika prevedena su na esperanto (Bibilija, Kuran, Šekspirove drame  (Hamleta je preveo sam dr Zamenhof kako bi tih prvih godina pokazao ne samo lingvističku valjanost esperanta, već i njegove razvojne potencijale), Mickjevičev Pan Tadija (prevod Antona Grabovskog, Zamenhofovog saborca,  čoveka koji je prvi progovorio na esperantu upravo s tvorcem jezika Zamenhofom), Molijerovi Razbojnici i druga. Danas  nakon 130 godina od nastanka esperanta gotovo da nema ozbiljnijeg  dela svetske  književnosti koje nije prevedeno na ovaj međunarodni jezik. U esperantskoj zajednici  širom sveta izlazi veliki broj časopisa različitih profila od književnih revija do stručnih, naučnih i dela zabvanog karaktera. Pomenuću samo neke najvažnije: Literatura Foiro (Književni sajam), švajcarski časopis, danas je najstariji i najugledniji književni časopis koji na esperantu neprekidno izlazi punih 47 godina. Pored njega, svojim kvalitetnim književnim prilozima ističe se naročito Beletra Almanako (Beletristični  almanah) koji izlazi u Njujorku, a odmah iza ova dva književna lista je i ruska književna revija Sezonoj (Sezone). U mnogim zemljama izlaze nacionalni književni listovi, u Srbiji od 2006.  izlazi časopis Beograda Verda Stelo (Beogradska zelena zvezda) – zelena zvezda je simbol esperanta – u kome književno nadareni srpski esperantisti mogu da plasiraju svoje radove. Danas na internetu postoje  i brojni  elektronski književni, stručni ali i zabavni časopisi, a na društvenim mrežama (Facebook, Instagram, Twitter i dr.) nebojeno  diskusija o najrazličitijim temama. Tako jezik esperanto, prateći sve moderne tendencije i najsavremeniji tehničko-tehnološki napredak, živi i neprestano se razvija poput svakog drugog jezika.

Treba istaći i da je esperanto od 1954. godine u konsultativnim odnosima sa UNECO-m, što je potvrđeno i drugom rezolucijom ove agencije za kulturu pri OUN, na Generalnoj konferenciji u Sofiji 1985. godine.

Pri Svetskom savezu za esperanto radi Terminologia Esperanto ‒ Centro (Centar za esperantsku terminologiju) koji upotpunjuje termine na esperantu u raznim naučnim oblastima kako bi bio sposoban da odgovori i najzahtevnijim naučnim potrebama savremenog sveta. U Brižu (Belgija) deluje Internacia Komerca kaj Ekonomia Grupo (Međunarodna grupa za primenu esperanta u ekonomiji i trgovini). Takođe u Brižu je sedište pre petnaestak godina formirane Evropske esperantske Unije (Europa Esperanto ‒ Unio) koja koordinira aktivnosti u korist esperanta u Evropskoj uniji. (Tako je nedavno Evropska esperantska unija podnela Evropskoj uniji odnosno Komisiji EU predlog da se tekst jedne vrlo lepe poeme napisane na esperantu specijalno za evropsku himnu Oda radosti (koja inače nema tekst) oficijelno prihvati kako bi himna mogla biti pevana na esperantu kao simbolu povezanosti ljudi širom Evrope). Isto tako, ova organizacija čini napore da Evropskoj uniji ukaže na mogućnost znatnog smanjenja troškova prevođenja na čak 28 jezika koji su inače ogromni, ukoliko bi se oficijelno koristio samo jedan jezik, koji naravno ne bi smeo biti jezik nečije nacije, koji bi tako diskriminisao sve ostale nacije i jezike, već neutralni, nadnacionalni jezik kakav je esperanto.

Takvim svojim razvojem i mogućnošću promptne upotrebe u međunarodnim odnosima, esperanto se dokazuje kao lingvistički potpuno potentan jezik. O tome belodano svedoči  živa i aktivna, entuzijastična i pregalačka višemilionska svetska esperantska zajednica, iako stara već stotinu i trideset godina.

 

Na sledećim primerima možete videti kako to izgleda (u prilogu se nalazi deo knjige “Svetska federacija” Dragana Bunića,  na srpskom i prevod na esperanto)

Svetska federacija_présent_en_ expéranto

Svetska federacija_présent_en-SH

 

Comments (5)