Archive | December, 2013

Tags: , , , , , , ,

Švajcarska kao federalna država

Posted on 31 December 2013 by heroji

Dragan Bunić

 

Švajcarska kao federalna država

 

Sadržaj

 

  1. Uvod
  2. Istorijat
  3. Ustavno uređenje

a)       Federalna skupština

b)      Ministarski savet

c)       Federalna sudska vlast

d)      Kantonalno pravosuđe

e)       Fundamentalna prava i garancije

  1. Stanovništvo i službeni jezici
  2. Socijalno osiguranje
  3. Religije
  4. Izborni sistem

a)       Federalni izbori

b)      Kantonalni izbori

c)       Opštinski izbori

d)      Narodne inicijative i referendumi

  1. Međunarodna pozicija Švajcarske
  2. Kantoni
  3. Opštine (komune)
  4. Obrazovanje
  5. Ekonomija

a)      Industrija

b)      Bankarstvo

c)      Zemljoradnja

  1. Zaštita životne sredine
  2. Kontradikcije

 

 

I.              Uvod

 

Svaki put kad dođem u Srbiju, ljudi me pitaju kakva je Švajcarska konfederacija (zvanični naziv), koja prava imaju kantoni, kako funkcioniše demokratija, izborni sistem, pravosuđe i slično. Kada im kažem da Švajcarska država nije konfederacija, već federacija, federalna država u pravom smislu te reči, s dvadeset tri države članice (kantona ili republika), oni se začude i primećuju da su uvek slušali kako se o toj državi govori kao o konfederaciji.

Koristim priliku da posredstvom sajta Kulturni heroj objasnim, u kratkim crtama, specifičnosti švajcarske federacije, dobre i loše osobine, te da bez teoretisanja otklonim nejasnoće u vezi s pojmovima „federacija” i „konfederacija”.

Budući da je Švajcarska konfederacija službeni naziv federalne države, koristiću oba naziva u ovom članku. Ipak, da bih učinio tekst što razumljivijim, osloniću se, pored svog znanja i iskustva, na zakonodavstvo kao i na druge reference, što će čitaocima omogućiti da provere moje tvrđenje, a naročito da prodube svoje znanje o toj planinskoj evropskoj zemlji, punoj šuma, jezera i izuzetnih pejzaža.

 zastava_svajcarska

II.           Istorijat

 

Od 1848. godine Švajcarska je federalna država. Danas ta federalna država ima dvadeset tri kantona od kojih tri imaju „polukantone” (na francuskom: Obwald i Nidwald, Bâle-Ville i Bâle-Campagne, Appenzell Rhodes-Extérieurs i Appenzell Rhodes-Intérieures).1 Jedina razlika između kantona i polukantona jeste ta što kanton ima dva delegata u veću država (kantona ili republika), a polukanton ima samo jednog delegata. Zbog tako male razlike između kantona i polukantona, često se kaže da Švajcarska ima dvadeset šest kantona (dvadeset kantona i šest polukantona).

Na početku je Helvetska konfederacija bila jedna labava alijansa, koja je trajala oko pet vekova, od 1291.[1] do 1798. godine, sačinjena od grupa država, manje-više nezavisnih, čiji je broj

 


[1] Prvog avgusta 1291. Godine tri helvetska regiona[1] (Uri, Schwyz, Obwald i Nidwald) sklopili su pakt o zajedničkom suprotstavljanju neprijatelju, što predstavlja prvi akt Helvetske konfederacije. Taj datum danas se slavi kao nacionalni praznik stvaranja Švajcarske. Taj proces se završio 1815. godine ulaskom tri poslednja kantona u Helvetsku konfederaciju. Zadnji kanton (Jura) nastao je cepanjem kantona Berna 1979.

 

varirao i koje su bile povezane u mrežu različitih pravnih odnosa.[2] Dakle, bilo je perioda kada se ta – s početka vrlo labava konfederacija – sastojala od 3, 4, 7, 8, 10, 12, 13, 19 i 22 kantona, od kojih su jedni imali demokratski, a drugi monarhistički režim.[3]

Godine 1798, usvojen je prvi helvetski ustav, koji je nametnula Francuska, čime je proglašena prva Helvetska republika,[4] a trinaest kantona, koji su u to vreme činili Helvetsku konfederaciju, proglašeni su oblastima ili departmanima (slično teritorijalno-administrativnoj podeli Francuske republike). Progresivne snage su državnim udarom 1801. godine ustanovile Švajcarsku federaciju, koju je 1802. godine ukinuo Napoleon Bonaparta. Novim helvetskim ustavom (pravi naziv je na francuskom – Acte de Médiation) ponovo ju je pretvorio u federaciju,[5] ali i u francuski satelit (protektorat). Posle odluke Diete (tadašnje helvetske skupštine) da ne bude ni za ni protiv Napoleona i da ukine Acte de Médiation (1813), francuski protektorat je de facto nestao i Švajcarska ponovo postaje konfederacija, koja je kao takva garantovana Deklaracijom Bečkog kongresa od 20. marta 1815. godine. Iste godine završava se proces grupisanja država Helvetske konfederacije ulaskom tri nova kantona (Genève, Neuchâtel i Valais).

Posle mnogo borbi između naprednjaka – radikala, koji zagovaraju podelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, i konzervativaca, koji su za status quo,[6] kao i nekoliko

 


[2] Jean-François Aubert, Traité de droit constitutionnel suisse, Neuchâtel1967, str. 1.

[3] Moj profesor ustavnog prava, koji je na reviziji zadnjeg ustava (1999) radio trideset godina, tu labavu alijansu, u kojoj sve članice nisu uopšte bile jednake u pravima, objašnjava kao vojni savez, savez iz nužde (Jean-François Aubert, op. cit. str. 1).

[4]  Od 1798. do 1802. godine, ta republika postojala je pod sedam različitih režima (Jean-François Aubert, op. cit. str. 9).

[5]  Komentarišući taj akt, prof. Aubert nalazi da je u to vreme Švajcarska, uprkos nazivu, bila de facto konfederacija (Jean-François Aubert, op. cit. str. 14). Kao što vidimo, situacija je slična današnjoj. U ono vreme konfederacija je nosila zvanični naziv federacija, a danas federacija nosi zvanični naziv – konfederacija.

[6] Slušao sam ljude koji ne poznaju istoriju Švajcarske, koji se pitaju kako je moguće da ta zemlja, koja traje oko sedam vekova, nikada nije ratovala. To je pogrešno, jer su stari Helveti bili angažovani kao ratnici u drugim zemljama (to im je bilo zanimanje), zbog čega ih je papa angažovao kao svoje čuvare u XV veku (na francuskomgarde pontificale). Pored toga, u periodu u kome se odlučivalo o budućnosti Švajcarske (da li će biti konfederacija ili federacija), tokom razdoblja 1844–1845, dogodilo se više oružanih sukoba između snaga naprednih kantona (Bern, Zoloturn i Argau) i nazadnih (Lucern, Uri, Švic, Obvald, Nidvald, Cug, Fribur i Vale). Taj sukob je neutralisala armija buduće federalne države, u procesu stvaranja, 1847. godine.

 

radikalnih promena u nekim od kantona (npr. revolucija u kantonu Nešatel 1848, koja je ukinula monarhiju u tom kantonu i pretvorila ga u republiku[7]), Ustavom od 12. septembra 1848. proglašena je federalna država „Švajcarska konfederacija”, koja svoj status nije menjala do danas.

Federalna povelja

Naziv Švajcarska (Schweiz) izveden je iz naziva jednog od tri kantona osnivača švajcarske konfederacije 1291. godine, koji postoji i danas (Schwyz). Međunarodna oznaka CH izvedena je iz francuskog naziva (Confédération helvétique). Ovu oznaku nalazimo na vozilima registrovanim u ovoj zemlji. Ista skraćenica koristi se u nekim drugim domenima, npr. švajcarski franak. Prilikom usvajanja novog švajcarskog ustava 18. aprila 1999, naziv Švajcarska konfederacija (na nemačkom Schweizerischen Eidgenossenschaft, na francuskom Confédération suisse) sačuvan je iz istorijskih razloga.

 

III.              Ustavno uređenje 

U Švajcarskoj je vlast strogo podeljena na zakonodavnu (federalna skupština i skupštine kantona i opština), izvršnu (državna administracija konfederacije, kantona i opština) i sudsku (savezni, kantonalni i okružni sudovi)[8].

Kantonalni ustavi moraju biti u saglasnosti sa federalnim ustavom. Kantoni ne mogu imati drugi oblik osim republikanskog (monarhija je isključena), a ustavna prava data federalnim ustavom preuzeta su za ustave kantona, što ih ne sprečava da svojim ustavima daju šira prava nego federalna država (ali ne i manje od toga).

 

 


[7] Od tada do danas, zvanični naziv jeste „Republika i kanton Nešatel” (na francuskom La République et Canton de Neuchâtel, čl. 1.nešatelskog ustava iz 2000. godine).

[8] Budući da Švajcarska ima mnogo opština (2400), od kojih neke nemaju više od petsto, dvesta, čak i sto stanovnika, postojanje opštinskih sudova je nemoguće. Zbog toga postoje okružni ili regionalni sudovi. Primera radi, kanton u kome ja živim i radim (Nešatel) ima oko 172000 stanovnika. Do 2010. godine imali smo okružne sudove koji su odgovarali izbornim okruzima (na francuskom district), ali se pokazalo da je takvo stanjene održivo, pa smo reformisali sudstvo i od šest okružnih sudova stvorili smo dva regionalna. Kantonalni sud ostao je kao drugostepeni sud.  Međutim, ta reforma bila je nametnuta saveznim zakonima koji su reformisali krivičnu i građansku proceduru kao i dobar broj nadležnosti određenih administrativnih organa.

 

U ustavnom sistemu Švajcarske postoji hijerarhija pravnih normi i akata. Tako se federalna država izjašnjava o validnosti kantonalnih ustava (revizije i modifikacije), a kantoni o validnosti komunalnih pravnih akata (pravilnika). Nižim pravnim aktom ne može se zameniti ili staviti van snage jedna norma višeg pravnog akta (npr. zakonom se ne može modifikovati ili staviti van snage jedan član ustava).

 

a)             Federalna skupština

 

Skupština je zakonodavni organ federalne vlasti. Sačinjavaju je dva doma: Nacionalni savet (donji dom), sastavljen proporcionalno broju stanovnika kantona i Savet država članica (kantona) koji su ravnopravno zastupljeni, svi sa po dva delegata.

Nacionalni savet ima dvesta delegata, a kantoni biraju u taj organ broj delegata srazmerno broju stanovnika. Tako, najmnogoljudniji kanton – Cirih – ima trideset četiri delegata, a najmanji kanton – Apencel Auseroden (Appenzell Rhodes-Extérieurs) i Apencel Ineroden (Appenzell Rhodes-Intérieures), Glarus, Obvalden i Nidvalden i Uri – po jednog delegata.

Gornji dom, Veće država, ima četrdeset šest delegata (dvadeset tri kantona puta dva delegata). Izbor je jednostavniji, jer svi kantoni biraju po dva delegata (senatora), a polukantoni biraju po jednog delegata (senatora).

Kao kod svake skupštine, njena nadležnost je budžetna i zakonodavna, ali ova potonja, pod određenim uslovima, podeljena je s narodom, koji može podvrgnuti ustav i zakon narodnom referedumu.

 

b)            Ministarski savet

Ministarski savet (ili Savet ministara) predstavlja vladu, ali i predsedništvo Švajcarske, jer u ovoj zemlji ne postoji predsedništvo ili predsednik države u klasičnom smislu te reči. Funkciju vlade obavlja Ministarski savet (na francuskom Conseil fédéral), koji ima sedam ministara koje bira federalna skupština, a koji je de facto vlada. Kako bi neko bio glavni u tom telu i predstavljao Švajcarsku u zemlji i inostranstvu, svaki ministar godinu dana obavlja funkciju predsednika Švajcarske, po principu rotacije.

Federalni ministri vladaju državom, a federalni organi iz sastava njihovih resora (ministarstava) predstavljaju prave organe vlasti za kantonalne organe. Na primer, Federalni organ migracije (na francuskom Office fédéral des migrations) jeste organ koji donosi prvostepenu odluku za davanje azila ili dozvola boravka stranim državljanima, i kantonalni organ migracije obavezan je da izvrši njegove odluke. U malom broju situacija u kojima su kantoni nadležni da izdaju dozvolu boravka strancima, oni moraju imati saglasnost tog federalnog organa.

 

c)             Federalna sudska vlast

 

Ta vlast osigurana je s više sudova: Federalni sud, koji je ustanovljen federalnim ustavom od 1874, a funkcioniše od 1875. godine; Federalni administrativni sud, ustanovljen 2006. godine,[9] kao i Federalni krivični sud, ustanovljen 2010. godine. Interesantno je da ti federalni sudovi imaju različita sedišta (Federalni sud u Lozani, Federalni administrativni sud u Sent-Galenu, a Federalni krivični sud u Belinzoni). Švajcarska ne grupiše sve federalne organe u glavni grad Bern, što doprinosi razvoju drugih kantona i regiona.

 

d)            Kantonalno pravosuđe

 

To pravosuđe je u nadležnosti kantona, ali se procedure, krivična i građanska, odvijaju prema federalnim zakonima. Federalna administrativna procedura, upravni postupak, u nadležnosti je federalnih organa, a kantonalne procedure su u nadležnosti kantonalne administracije, čak i kada primenjuje federalne zakone. Ipak, u takvim slučajevima žalba je u zadnjoj instanci dozvoljena pred saveznim organima.

Sudije i javne tužioce bira kantonalna skupština.[10] Interesantno je napomenuti da je porota ukinuta 2011. godine i da je krivična procedura u rukama sudija profesionalaca. Takođe je bitno da od 2011. godine u Švajcarskoj više ne postoje istražne sudije. Javni tužilac je organ istrage i organ koji optužuje, a okrivljeni ima pravo na branioca od prvog trenutka kad ga policija ili javni tužilac ispituju o delu za koje ga sumnjiče. Od 2011. godine, javni tužilac je ujedno i organ suđenja. Na osnovu člana 352 federalnog zakona o krivičnoj proceduri, on može izreći kazne do šest meseci zatvora.

 


[9]  Godine 1917, stvoren je Federalni sud socijalnih osiguranja, koji je sudio sporove u oblasti raznih vrsta socijalnih osiguranja (penzijsko, invalidsko, zdravstveno i druga). Godine 2006, taj sud je zamenjen federalnim administrativnim sudom, čije su kompetencije daleko šire nego kod njegovog prethodnika.

[10] Tu takođe ima izuzetaka. Na primer, u ženevskom kantonu narod tajnim glasanjem bira javnog tužioca, dok njegove zamenike i sudije bira kantonalna skupština.

 

Za sudije i tužioce biraju se diplomirani pravnici s položenim pravosudnim ispitom. U kantonima poput Nešatela sudije ili tužioci mogu biti izabrani na nepuno radno vreme, npr. na 50% ili 60% radnog vremena, ili po potrebi, pored svog redovnog posla (advokat, pravnik u državnoj upravi i tako dalje).

 

a)             Fundamentalna prava i garancije

Ova prava i garancije takođe su ustavna kategorija. Federalni ustav iz 1999. godine daje jednu široku listu, dvadeset devet različitih prava i garancija, među kojima su: pravo na jednakost pred zakonom, pravo na život i ličnu slobodu, pravo na izbor religije, sindikalne slobode, garancije u sudskim procedurama, politička prava i i drugo.

Jedno od specifičnih prava koje bih ovde istakao jeste „Pravo na dobijanje pomoći u slučaju preke potrebe”. [11] To pravo uživaju sva lica, Švajcarci i stranci, koja se nađu u situaciji da nisu u mogućnosti de osiguraju svoje izdržavanje. U takvim slučajevima, država – obično kanton i opština, a ponekad i federacija, mora njima obezbediti životni minimum – krov nad glavom, ishranu, odeću, zdravstveno osiguranje i drugo. Dok su neka od navedenih prava deklarativna, ovo pravo je direktno i može se ostvariti u nadležnim sudovima.

Kao što je već rečeno, kantoni moraju predvideti ista prava u svojim ustavima, ali mogu ići i dalje, te predvideti šira građanska prava. Tako, na primer, ustav kantona Nešatel iz 2000. godine ne preuzima iz federalnog ustava prava koja osigurava federalna država (npr. slobodu upotrebe jezika, jer je na njegovoj teritoriji u upotrebi samo jedan službeni jezik: francuski; zaštitu od proterivanja iz zemlje ili ekstradicije, jer je to u nadležnosti federalne države), ali dodaje i neka druga prava kao što su ravnopravnost između žena i muškaraca i integracija hendikapiranih osoba.

 

IV.              Stanovništvo i službeni jezici

 


[11] Član 12 Ustava koji se na francuskom zove  Droit  d’obtenir de l’aide dans des situations de détresse.

 

Stranci koji borave u Švajcarskoj imaju dozvole boravka, koje se svrstavaju u više kategorija: dozvole kratkog boravka, manje od godinu dana (L), dozvole dugog boravka (B) i dozvole neograničenog boravka ili nastanjenja (C). Ove poslednje izdaju se građanima Evropske unije posle pet godina boravka s dozvolom B, a ostalima – posle deset godina, s tim što je mogu dobiti posle pet godina ako su dobro integrisani u švajcarsko društvo (poznaju dobro jedan od službenih jezika, imaju zaposlenje, korektno se vladaju i ne zavise od socijalne pomoći).

Pored te kategorije, postoje dozvole boravka koje se izdaju licima koja traže azil u Švajcarskoj (N – lica koja se nalaze u proceduri azila i F – lica koja su privremeno prihvaćena u Švajcarskoj jer iz nekih razloga nisu mogla da se vrate u svoju zemlju). Pod izvesnim uslovima (pet godina boravka u Švajcarskoj i dobra integracija), dozvola F može biti transformisana u B i onda u C, pod istim uslovima kao i kod ostalih.

Švajcarska naturalizuje veliki broj stranaca to jest daje im državljanstvo. Trenutno su uslovi – dvanaest godina legalnog boravka (sa određenom dozvolom L, N, F, B, C), poznavanje jednog od službenih jezika, dobro vladanje, nezavisnost od socijalne pomoći i tako dalje, ali se u federalnoj skupštini diskutuje o projektu koji zaoštrava uslove rezervišući to samo za lica koja imaju dozvolu C[12] i koji dobro vladaju jednim on nacionalnih jezika (govornim i pisanim).[13]

Službeni jezici su nemački, francuski, italijanski i romanski (na francuskom: allemand, français, italien et romanche). Zato ponekad kažemo Nemačka Švajcarska (svi kantoni u kojima je službeni jezik nemački), Francuska Švajcarska ili Suisse Romande (šest kantona u kojima je službeni jezik francuski: Ženeva,Vo, Vale, Fribur, Nešatel i Jura), te Italijanska Švajcarska (u kojoj je službeni jezik italijanski, kanton Tessin, ili na italijanskom Tičino). Neki nazivaju Germanskom Švajcarskom deo u kome se govori nemački, a Latinskom Švajcarskom onaj u kome se govori francuski i italijanski jezik.[14]

 


[12] Nacionalni savet (donji dom) predlaže deset godina boravka u Švajcarskoj, a Savet država – osam godina. Pošto dva doma nisu u svemu saglasna u tom projektu, vodiće se jedna „mirovna procedura” – u pitanju je mešovita komisija u kojoj učestvuju predstavnici oba doma, koja će doneti odluku.

[13] Oni koji poznaju nemački jezik, a naročito oni koji razumeju francuski jezik,  složiće se da je ta razlika vrlo značajna.

[14] Švajcarski Nemci imaju različite dijalekte, koji se međusobno više razlikuju nego ekavski, ijekavski i ikavski dijalekti kod nas. Dijalektičke razlike između pojedinih kantona jesu ogromne, nešto između srpskog i starovranjanskog govora, što dovodi do toga da se čovek iz ciriškog kantona i čovek iz kantona Vale ne mogu sporazumeti, te moraju pričati na francuskom, engleskom ili nekom drugom jeziku. Kad čuju taj dijalekat (Schwyzertütsch), pravim Nemcima diže se kosa na glavi. Francuski jezik je tu takođe različit od onog koji se govori u Francuskoj, ali ne u tolikoj meri kao Schwyzertütsch i nemački, te se Švajcarci koji se služe francuskim mogu dobro sporazumevati sa Francuzima.

 

V.              Švajcarsko socijalno osiguranje

Švajcarsko socijalno osiguranje sastavljeno je od više grana, na primer – penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, osiguranje za slučaj nezaposlenosti zbog bolesti, osiguranje usled nezgode na poslu ili profesionalne bolesti, od kojih su osiguranja neka obavezna, a druga nisu i imaju svoje specifičnosti.

Svi građani (deca, radnici i penzioneri) moraju imati zadravstveno osiguranje prijednom od mnogobrojnih fondova zdravstvenog osiguranja (na francuskom caisse-maladie), a svi građani između osamnaest i šezdeset pet godina moraju imati starosno-invalidsko osiguranje, bez obzira na to da li su zaposleni ili ne (svi plaćaju doprinos za to osiguranje). Budući da ima dosta razlika u cenama, mnogi građani menjaju kase zdravstvenog osiguranja skoro svake godine.

rad_u_svajcarskoj

Starosne penzije (na francuskom AVS) jesu između 1170 švajcarskih franaka, što je minimalna penzija i 2340 švajcarskih franaka –  maksimalna penzija, bez obzira na to da li je godišnja plata bila nekoliko hiljada ili nekoliko miliona švajcarskih franaka.[15] Ako penzija nije dovoljna za osnovne životne potrebe – životni minimum, penzioneri i invalidi mogu dobiti dopunsku penziju koja pokriva tu razliku.

Dok je starosna penzija exportable (ona s kojom se može uživati u svim državama bivše Jugoslavije [osim Kosova čije je predsedništvo u pogledu toga sklopilo sporazum sa švajcarskom državom]), dopunska penzija se isplaćuje samo onim licima koja stanuju u Švajcarskoj.  Bračni parovi su oštećeni kada je reč o starosnoj penziji. Dok oni koji nisu venčani dobijaju dva puta po 2340 švajcarskih franaka, venčani parovi dobijaju penziju za bračne parove (na francuskom rente du couple), koja iznosi 3510 švajcarskih franaka, što znači da oni koji su venčani dobijaju 1170 švajcarskih franaka manje svakog meseca. Takva situacija navodi mnoge da se razvedu pre odlaska u penziju.

 


[15] Prof. H. P. Tshudi, koji je predložio projekt AVS-a federalnoj skupštini, rekao je da bogati nemaju potrebu za starosnim penzijama, ali da starosne penzije imaju potrebu za bogatima. Ta tvrdnja izražava potrebu solidarnosti, jer, budući da je iznos penzije limitiran, bogati čija se plata izražava u milionima švajcarskih franaka neće nikada dobiti toliko koliko su uplatili u penzijski fond, ali će njihovi doprinosi (kotizacije) pomoći da oni koji nisu dovoljno kotizirali dobijaju penzije.

 

VI.              Religije

U Švajcarskoj postoje različite religije. Iako je religija odvojena od države i uprkos činjenici da  nijedna vera ne može biti proglašena državnom religijom, preambula federalnog ustava iz 1999. godine počinje rečenicom „U ime Boga svemoćnog”, koja pokazuje da je većina stanovništva hrišćanskog porekla. Stoga, skoro svako selo u ovoj zemlji ima crkvu.

 

Protestantizam (grana koja se odvojila od katoličke crkve u zapadnoj Evropi u XVI veku) i katoličanstvo jesu dve glavne vere, ali u Švajcarskoj postoje i hrišćanski katolici (na francuskomse ti katolici nazivaju catholiques chrétiens, a „obični katolici” nazivaju se catholiques romains). Ta religija je Švajcarska specificnost, nastala krajem XIX veka, kao odgovor na Prvi vatikanski sabor, poznat pod imenom Vatikan I (održan 1869–1870), koji je proglasio papsku nepogrešivost (na francuskom infaillibilité pontificale, kao naučnik ex cathedra), što označava da je on „neprikosnoveni doktor, ili glavni naučnik crkve”.[16]

 

Budući da Švajcarska dočekuje mnoge strance i daje im državljanstvo, ima i nehrišćanskih vernika (muslimana, budista, jevreja i drugih). Većina hrišćana su protestanti (na francuskom l’église réformée), zatim dolaze katolici, muslimani i ostali. Kako velik broj migranata dolaze iz katoličkih zemalja (Italije, Španije, Portugalije), njihovo prisustvo u Švajcarskoj ponekad menja većinu. Švajcarci nisu veliki vernici. Nijedna religija ne čini apsolutnu većinu stanovništva, a sve je veći broj ateista i neopredeljenih.[17]

 

VII.           Izborni sistem

 


[16] U Švajcarskoj je to izazvalo protest naprednih katolika liberalne tendencije, koji su odlučili da stvore najpre jednu asocijaciju liberalnih katolika (1871), a onda i religiju hrišćanskih katolika, koji nisu potčinjeni papi. Religija hrišćanskih katolika bliža je pravoslavnoj crkvi i reformisanoj (protestantskoj) crkvi s kojima ima brojne kontakte (http://www.catholique-chretien.ch/organis_ hist/qui_sommes_nous.php, 28. oktobar 2013).

[17] Prema popisu iz 2010, u Švajcarskoj je bilo 38.82% katolika (romanskih i hrišćanskih), 30.9% protestanata, te 24.33% ateista i neopredeljenih.

 

U Švajcarskoj se izborni sistem odvija na tri nivoa: federalnom, kantonalnom i komunalnom. Pravo glasa stiče se punoletstvom, s navršenih osamnaest godina, i to pravo se gubi jedino kada se oduzme sudskom odlukom.

Procenat birača nije ograničen. On je ponekad 40% od ukupnog broja glasača, ali je češće oko 30% ili manji. Međutim, kandidat je izabran ako ima više od 50% glasova onih koji su glasali, bez obzira na odziv birača.

Ako je broj kandidata jednak broju sedišta ili je manji, kandidati su izabrani „tacitno”, bez glasanja birača, što je normalno jer nema konkurencije. Ipak, u predizbornoj kampanji, liste se moraju dostaviti u predviđenom roku i izborna komisija mora konstatovati to stanje u zapisniku o izborima.

 

a)             Federalni izbori

 

Pod federalnim izborima podrazumevaju se izbori za dva doma federalne skupštine. Izborne liste sačinjavaju se na kantonalnom nivou, a bira se broj delegata predviđen zakonom. Tako na primer, kanton Cirih bira trideset četiri delegata u Nacionalni savet (na francuskom Conseil national), a kanton Nešatel bira četiri delegata: dakle, broj kandidata je ograničen brojem sedišta koja pripadaju kantonu. Liste za Veće država (Conseil des Etats) ne može imati više od dva kandidata u kantonima odnosno više od jednog kandidata u polukantonima.

Tako će svaka partija dostaviti liste koje ne prelaze broj sedišta koja pripadaju kantonu. Na primer, u Cirihu će lista za donji dom, Nacionalni savet, imati trideset četiri kandidata, a u Nešatelu četiri kandidata. Međutim, broj lista nije ograničen. Svaka partija, pojedinac, ili grupa pojedinaca koji imaju pravo glasa na federalnom nivou, mogu dostaviti listu za oba doma federalne skupštine. Lista mora sadržati najmanje jedno ime, a maksimum je određen brojem delegata koji pripada kantonu.

 

b)            Kantonalni izbori

 

Pod kantonalnim izborima podrazumevaju se izbori za kantonalnu skupštinu, koja je jednodomna, te izbori za kantonalnu vladu to jest ministarski savet.

Isti je princip primenjen na kantonalnom i federalnom nivou. Predlaže se najviše onoliko kandidata koliko ima sedišta u skupštini. Tako će u kantonu Nešatel, partije dostaviti liste na kojima se nalazi maksimalno sto petnaest kandidata.

Kako bi se izbegao monopol, naročito jačih partija, izbor kandidata bira se proporcionalno, a birači imaju pravo da precrtaju jednog ili više kandidata na jednoj listi i da dodaju jednog ili više kandidata s jedne ili više drugih lista.[18] Pored toga, birači mogu praviti svoju listu, koristeći nepopunjenu listu na kojoj ima toliko mesta koliko delegata treba izabrati. Birač može staviti jednog ili više kandidata koji figuriraju na drugim listama.

Dakle, građani koji nisu članovi bilo koje partije takođe se mogu staviti na listu, samo su njihove šanse male, jer nemaju ni snage ni sredstava da se uspešno suprotstave kandidatima partija u reklamiranim izbornim kampanjama.

U kantonima narod bira skupštinu ali i vladu to jest ministre. Zato podnose dve posebne liste, kako bi u skupštini bila jedna, a u vladi druga većina. Primera radi, prilikom izbora 2013. godine, u kantonu Nešatel, skupština je imala desničarsku a vlada levičarsku većinu.

Mnogi kantoni i komune su pokušali i dalje pokušavaju da daju pravo glasa stranim građanima koji imaju dozvolu nastanjenja u Švajcarskoj (dozvola C) i koji žive izvesno vreme na njihovoj teritoriji,[19] a neki su uspeli u tome da takva kategorija stranaca može biti birana u određene kantonalne organe.

 


[18] Male partije stvaraju koalicione liste (više partija dostavlja jednu listu ili se udružuju u jednu listu, čiji će ukupan rezultat glasova koje im daju birači uticati na broj sedišta). U kantonu Nešatel, više malih partija levice pridružuje svoje liste onoj koju je dostavila socijalistička partija.

[19] Na primer, član 2.Zakona o političkim pravima kantona Nešatela (na francuskom Loi sur les droits politiques) priznaje nastanjenim strancima i apatridima (lica bez državljanstva) pravo da biraju, ako boravena njegovoj teritoriji na jmanje pet godina. Kanton Jura priznaje to pravo nastanjenim strancima koji žive deset godina u Švajcarskoj, od čega najmanje godinu dana u tom kantonu.

 

a)             Opštinski izbori

 

Kao i kantonalni, opštinski (komunalni) izbori podrazumevaju izbore za opštinsku skupštinu i vladu (na francuskom conseil général i conseil communal).

Liste se formiraju na već opisani način za federalne i kantonalne izbore, a pri izboru se primenjuje načelo proporcianalnosti. Male komune od sto-dvesta stanovnika nemaju stranačke liste, već prave jedinstvenu listu za opštinsku skupštinu. U većini slučajeva broj kandidata ne prelazi broj delegata, pa su svi na listi izabrani „tacitno”, bez izjašnjavanja birača. Potrebno je samo da izborna komisija konstatuje tu činjenicu u svom zapisniku.

U Nešatelu, lista za komunalnu skupštinu mora imati najmanje tri kandidata. Nije neophodno da kandidati budu članovi neke partije, ali moraju biti punoletni i imati pravo glasa.

U određenim opštinama ustavom i kantonalnim zakonom određeno je da stranci s dozvolom C mogu birati i biti birani u kantonalnu skupštinu i vladu (kantoni Nešatel, Jura, Vo i Fribur).[20] U drugim kantonima, takođe, kantonalnim zakonom određeno je da mogu da biraju, ali ne da budu birani (npr. kanton Ženeva), a neki kantoni ustavom ovlašćuju komune da priznaju ili da ne priznaju pravo glasa strancima, npr. kanton Grison (nemački – Graubinden) i polukantoni Apencel Auseroden (d’Appenzell Rhodes-Extérieures) i provincija Bazel (Bâlle-Ville).

 

b)            Narodne inicijative i referendumi

 

Pravo poludirektne demokratije priznato je na svim nivoima (federalnom, kantonalnom i opštinskom) i predstavlja ponos švajcarskih građana koji tim putem mogu kontrolisati zakonodavne organe (podvrgnuti jedan usvojeni akt – ustav, zakon i drugo – referendumu, ili ih obavezati da usvoje određeni akt ili odredbu, kao npr. član ustava, zakona ili drugog akta).[21]

Narodna inicijativa predviđena je federalnim ustavom Švajcarske od 1848. godine, a federalna vlada ovlašćena je da napravi kontraprojekt. Oba teksta (inicijativa i kontraprojekt) umetnuti su glasačima koji se opredeljuju za jedan od dva predloga.

 


[20] U Nešatelu, na ponos kantonu, to pravo postoji od 1949. godine.

[21] Neki, naročito federalni političari, nazivaju to direktnom demokratijom, ali činjenica da treba pribaviti hiljade glasova za ideju za koju se neko bori ide u prilog izrazu poludirektne demokratije.

 

Na federalnom nivou postoje narodne inicijative kojim se može tražiti modifikacija federalnog ustava. Da bi inicijativa bila prihvaćena, inicijator ili inicijatori u roku od osamnaest meseci moraju prikupiti sto hiljada potpisa građana koji imaju pravo glasa. Ako ne uspeju u tom roku da prikupe potpise, inicijativa propada.[22]

Kao što je već rečeno, na kantonalnom i opštinskom nivou, takođe, postoje narodne inicijative, koje mogu da se odnose na modifikaciju ustava, zakona, pravilnika ili drugog akta ili na usvajanje jednog takvog akta. Naravno da je broj potpisa manji nego na federalnom nivou i da je srazmeran broju stanovnika kantona, polukantona ili opštine. U kantonu Nešatel za lansiranje narodne inicijative na kantonalnom nivou potrebno je šest hiljada potpisa, a na opštinskom nivou potpisi od najmanje 10% ukupnog broja birača u opštini.

Ako narodna inicijativa uspe, federalna, kantonalna ili opštinska vlada mora je podvrgnuti narodnom referendumu. Da bi se inicijativa usvojila na nivou Švajcarske, potrebna je dvostruka većina glasača (kantona ili polukantona i građana).[23] Na kantonalnom i opštinskom nivou, inicijativa je usvojena ako za nju glasa više od 50% glasača koji su izašli na glasanje.

Treba reći da su švajcarski građani prezasićeni inicijativama, što utiče na slab odziv birača na referendumima (manje od 30 %), od kojih samo manji broj zaslužuje širu pažnju. Nažalost, u Švajcarskoj ne postoji ustavni sud koji bi cenio ustavnost inicijativa, a budući da se narod smatra suverenim, federalna vlada nema druge mogućnosti nego da reaguje kontraprojektom. Ipak, ima situacija gde objektu inicijative nije nemoguće suprotstaviti kontraprojekt. U takvim slučajevima, vlada, ponekad zajedno s parlamentom, apeluje na glasače, putem sredstava javnog informisanja, da glasaju protiv inicijative.


[22] Narodna inicijativa je predviđena federalnim ustavom od 1848, a inicijatori koji predlažu delimičnu promenu ustava mogu je predložiti u generalnom smislu – precizirati – u vidu projekta.

[23] Novembra 24, 2013. godine, glasali smo za tri narodne inicijative: Prva inicijativa je „1:12”, kojoj je cilj da odnos najviše i najniže plate ne bude viši od 1:12. Inicijativu su lansirali Mladi socijalisti. Druga je „Inicijativa za porodice”, čiji je cilj da nezaposleni roditelji imaju iste poreske olakšice za čuvanje dece kao oni što su zaposleni. Inicijativu je lansirala UDC (ekstremna desnica). Najzad, treća inicijativa podrazumeva povećanje cene „vinjeta”, nalepnice koja se plaća godišnje za korišćenje autoputeva u Švajcarskoj, sa četrdeset na sto švajcarskih franaka. Inicijativu je sprovela federalna vlada, a više političkih partija i organizacija sakupilo je pedeset hiljada potpisa i zahtevalo je referendum. Narod i kantoni odbili su sve inicijative.

 

VIII.              Međunarodna pozicija Švajcarske

Međunarodna pozicija ove zemlje je značajna. Pored toga što je u Ženevi bilo sedište Lige naroda (1919–1946), taj grad je danas drugo sedište Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN) u kome su predstavništva određenog broja međunarodnih organizacija – Međunarodna organizacija rada, Svetska trgovinska organizacija, Svetska organizacija zdravlja, Visoki komesarijat UN za izbeglice, Visoki komesarijat UN za ljudska prava, Internacionalna unija telekomunikacija, Svetska organizacija meteorologa i druge.

Švajcarska drži mnogo do svoje neutralnosti i to je jedan od glavnih razloga što je tako kasno pristupila Organizaciji Ujedinjenih nacija – tek 2002. godine. Ta duga neutralnost i danas doprinosti poverenju stranih država u švajcarsku diplomatiju, što se pokazalo u sirijskoj krizi i pregovorima Sjedinjenih Država i Rusije u Ženevi septembra 2013, koji su rezultirali uništenjem sirijskog arsenala hemijskog oružja, konferencija o iranskom nuklearnom potencijalu, u novembru 2013. godine i tako dalje.

 

IX.           Kantoni

Prema federalnom ustavu Švajcarske, kantoni se smatraju državama i kao takve sačinjavaju federalnu državu. Oni su u principu samostalni, ali član 51. Ustava Švajcarske predviđa da svaki kanton mora imati jedan demokratski ustav koji narod prihvata i koji je revidiran, ako većina glasača kantona to zahteva. Ipak, zbog sigurnosti pravnog federalnog poretka, kantonalni ustav ili njegova revizija moraju biti „garantovani”, ili bolje reći „potvrđeni” od federalne države. Švajcarski kantoni su de facto republike,[24] poput republika u bivšoj SFRJ.

Svaki kanton i polukanton ima svoj ustav, skupštinu, vladu, administraciju, sudstvo i druge organe. Za razliku od savezne skupštine, kantoni imaju jednodomnu skupštinu (Veliki savet), ministarski savet, u većini slučajeva od pet, ili sedam ministara, od kojih svake godine jedan od njih ispunjava ulogu predsednika kantona.[25]

 

 


[24] Tako je u čl. 1. ustava kantona Nešatela iz 2000. i ustava kantona Vo iz 2003. određeno da je kanton jedna demokratska republika.

[25] Ipak, i tu ima izuzetaka. Neki kantoni su usvojili duži mandat. Primerice, kanton Vo je odlučio da jedan član vlade presedava tokom čitavog mandata od četiri godine.

 

Za razliku od saveznih ministara koje bira federalna skupština, kantonalne ministre bira narod, u isto vreme kad i delegati kantonalne skupštine (videti tačku IX). Svaki ministar je šef svoga resora,departmana ili ministarstva, a ministarski savet donosi, većinom glasova, važne odluke za kanton.

 

X.      Opštine (komune)

 

Optšine (komune) osnovne su ćelije administrativno-političke podele kantona. Trenutno ih u Švajcarskoj ima oko 2400. Neke opštine su grupisane u okruge – distrikte, što je neophodno budući da ima komuna od nekoliko stotina stanovnika – dvesta, a ponekad i manje. Postojanje tako malih opština moguće je jer građani plaćaju porez u mestu stanovanja to jest u komuni gde stanuju. Dovoljno je da opština ima nekoliko poreskih obveznika koji imaju dobre plate i to im omogućuje opstanak. Ipak, u zadnje vreme država (konfederacija i kantoni) nameće opštinama mnoge obaveze koje ih primoravaju da se udruže. Neki građani nisu pristalice udruživanja opština jer gube određene privilegije – da ne čekaju na šalterima, da dobijaju usluge vrlo brzo i tako dalje. Pojedine male opštine Nemačke Švajcarske praktikuju direktnu demokratiju. Svi građani koji imaju pravo glasa nađu se na jednom mestu i donose odluke većinom glasova. Takva skupština građana na nemačkom se zove gemeinde.

Opštine imaju svoju skupštinu, vladu (ministarski savet, ili na francuskom conseil municipal), čiji broj varira – u većini slučajeva radi se o tri, pet ili sedam članova, kao i administraciju. Članove vlade, u nekim opštinama, bira skupština opštine, a u drugim komunama – narod, u isto vreme kao i delegate skupštine, s tim što se za njih glasa na odvojenim listama, kao i za kantonalne ministre.

Društveni život u opštinama vrlo je razvijen. Skoro da nema sela koje nema lokalnih društava koja okupljaju mesno stanovništvo, a mnoga i stanovnike drugih sela i komuna. Ta društva omogućavaju građanima da ostvare različite ciljeve: humanitarne delatnosti, zaštita prirode, alpinizam, muzika, pozorište i brojne druge.[26]

 


[26] Pisac ovih redova član je nekoliko lokalnih, nacionalnih i internacionalnih nevladinih organizacija i društava, a u periodu od 2000. do 2004, bio je ministar finansija u svojoj opštini.

 

 XI.    Obrazovanje

 

Obrazovanje je u Švajcarskoj na visokom nivou, bilo da je u pitanju srednje obrazovanje – gimnazije, strukovne škole raznih zanimanja, bilo da su to univerziteti ili druge naučne institucije. Obrazovanje u ovoj zemlji u nadležnosti je kantona.

Kada je reč o obaveznom obrazovanju (devet godina školovanja, do šesnaest godina starosti učenika), kantoni su nezavisni pri njegovoj organizaciji. Ipak, kako bi se izbeglo postojanje dvadeset šest različitih sistema obaveznog obrazovanja zbog dvadeset šest kantona i polukantona, kantoni ne samo što nisu dali tu nadležnost opštinama, već pokušavaju da obrazovanje harmonizuju na nivou Švajcarske.[27]

Više obrazovanje odvija se na visokim školama i univerzitetima. Univerziteti su u nadležnosti kantona, kao i većina visokih škola, ali konfederacija upravlja nadaleko čuvenim federalnim politehničkim školama (na francuskom Ecole polytechnique fédérale) u Cirihu (EPFZ) i Lozani (EPFL).[28] Te dve škole imaju dvanaest hiljada saradnika i dvadeset hiljada studenata, a do sada su dvadeset dva naučnika koji su se školovali u toj školi dobili Nobelovu nagradu u različitim domenima kao što su inženjering i prirodne nauke.[29]

U jesen 2013. godine Evropska unija je finansirala jedan Human Brain Project koji je omogućio EPFL-u i njegovim partnerima da dobiju subvenciju od milijardu švajcarskih franaka. Tim novcem kupili su jednu zgradu u Ženevi, bivšu fabriku Merck Serono. Cilj projekta je vrlo ambiciozan: simulacija ljudskog mozga na jednom superkompjuteru, upotrebom naučnih dostignuća iz domena neuroloških nauka i informatike.[30] Stručnjaci se nadaju da će ta istraživanja pomoći u borbi protiv Alchajmerove bolesti, kao i protiv mnogih drugih bolesti ljudskog mozga.

 


[27] Septembra 26, 2010, ministri obrazovanja u petnaest kantona prihvatili su projekat pod nazivom HarmoS, program koji daje iste osnove obrazovanja, a ostali kantoni i polukantoni će ga prihvatiti kasnije. Čim taj program bude prihvatilo osamnaest kantona, federalna država ima pravo da ga nametne ostalim kantonima i polukantonima.

[28] EPFZ (Cirih) otvorena je 1955. godine, a EPFL (Lozana) 1969. godine Te dve škole imaju dobru reputaciju na međunarodnom planu. Tako je u 2008, EPFZ bila na petnaestom mestu u domenu prirodnih nauka i matematike, a EPFL na osamnaestom mestu u domenu inženjeringa i informatike.

[29] EPFL je mesto svetske razmene kadrova. Trenutno u Lozani ima studenta iz 125 različitih država, a 50% profesora dolazi iz inostranstva. Lozanski kampus (velelepna zgrada EPFL-a) jedna je od najkosmopolitskijih školskih institucija u svetu.

[30] Videti sajt http://www.drgoulu.com/2013/03/11/combien-de-processeurs-pour-un-cerveau/.

 

U Švajcarskoj postoji dvanaest univerziteta. Jedan on najstarijih je onaj u Bazelu – Medicinski fakultet, otvoren 1460. godine, a jedan od najvećih je ciriški, koji ima oko dvadeset pet hiljada studenata.

Osim tih institucija, blizu Ženeve postoji CERN (sagrađen na švajcarsko-francuskoj granici, teritorija opštine Majrin, na francuskom: Meyrin) kojim rukovodi Evropski savet za nuklearna istraživanja,[31] a koji daje izuzetno dobre rezultate u toj oblasti – među njima je i pronalazak nove čestice 4. jula 2012. godine.

 

XII.     Ekonomija

Švajcarska ekonomija trenutno je jedna od najefikasnijih u svetu. Budući da ima mali broj nezaposlenih (3%), a da nacionalni dohodak po stanovniku iznosi 79052 dolara,[32] švajcarska ekonomija bazira se na malim i srednjim firmama – do petsto zaposlenih. Švajcarska ekonomija orijentisana je prema izvozu.

Od svog postanka, federalna država posvećivala je veliku pažnju ekonomiji. Industrija se razvijala od malih porodičnih firmi, od kojih su neke postale velike, čak i multinacionalne.

Trenutno je u Švajcarskoj razvijen saobraćaj, naročito železnički i drumski, kao i mnoge usluge, od kojih su najznačajnije bankarske usluge, telekomunikacije, hidro-energija i tako dalje, a izvoze se farmaceutski proizvodi, industrijske mašine, jaka je i proizvodnja satova, potom elektronika, prerađevine od drveta, poljoprivredni proizvodi i drugi artikli.

Budući da je u jednom tekstu nemoguće objasniti sve specifičnosti švajcarske ekonomije, pozabaviću se ovde industrijom, bankarstvom i poljoprivredom, navodeći samo najvažnije delatnosti i proizvode.

 


[31] CERN je najveća svetska institucija te vrste u svetu. Angažuje oko 2500 saradnika na puno radno vreme i sarađuje sa oko 6500 naučnika iz petsto univerziteta iz više od osamdeset država. SFRJ je bila članica CERN-a do 1961. godine, a Srbija je kandidat za članstvo i učestvuje u nekim programima te institucije.

[32] Podaci za 2012. godinu koje je objavila Međunarodna banka za obnovu i razvoj.

 

Oko 25% komercijalnih transakcija primarnih sirovina (npr. nafta, žito, pirinač, zlato) odvija se na švajcarskom tlu gde sedište imaju velike multinacionalne kompanije kao što su Glencore, Vitol, Trafigura, Mercuria Energie Trading, Cargill, Gunvor, Xstrata ili Vale. Iz finansijskih razloga (mali porezi), ove kompanije imaju sedište u Ženevi, Cugu, kantonu Vo i Tičinu. Te kompanije bezdušno eksploatišu prirodna bogatstva i radnu snagu pojedinih zemalja, a neke od njih zagađuju okolinu i izazivaju razne bolesti.[33]

 Treba reći da švajcarska ekonomija ima potrebu za jednom četvrtinom radne snage iz inostranstva, a angažovanje stranih radnika predstavlja višestruku korist za švajcarsku privredu. Nekvalifikovana radna snaga je dobrodošla jer obavlja teške poslove, za koje nema dovoljno radne snage, a kvalifikovana radna snaga je izuzetno dobrodošla, jer Švajcarska nije ništa uložila u njeno obrazovanje, a iz nje izvlači dobar profit. Iako na osnovu ugovora o slobodnoj cirkulaciji, Švajcarska lako regrutuje radnu snagu iz starih članica Evropske unije, ima ozbiljnih prepreka za one koje su ušle kasnije u ovu uniju (2004,[34] 2007.[35] i 2013.[36] godine).

 


[33] Godine 2011, jedna nevladina organizacija (na francuskom: organisation nougouvernement ali ili skraćeno ONG) koja se zove „Bernska deklaracija” (na francuskom: Déclaration de Berne) objavila je knjigu pod nazivom Swiss Trading SA la Suisse, le Negoce et la Malédiction des Matièresu kojoj opisuje strahote i silne profite koje izvlače te multinacionalne firme (nezakonito poslovanje, poslovanje s „krvavim” režimima i diktatorima, poreske utaje, finansijske spekulacije, itd.) i predlaže da se taj domen što pre pravno reguliše.

[34] Juna 21, 1999. godine, u Luksemburgu, Švajcarska i Evropska unija zaključile su bilateralni ugovor o slobodnom cirkulisanju lica, na francuskom Accord bilatéral sur la lib re circulation des personnes, skraćeno ALCP. Cilj tog ugovora jeste, s jedne strane, uvođenje slobodnog cirkulisanja aktivnih lica (radnici i nezavisna zanimanja) i neaktivnih lica (studenti, penzioneri i druga lica bez radnog odnosa), i, s druge strane, postepena liberalizacija usluga. Taj bilateralni međunarodni ugovor prihvatio je švajcarski narod na referendumu 2000. godine, a stupio je na snagu 1. juna 2002. godine. Njegovu ekstenziju na nove članice Evropske unije, koje su to postale 2004. godine, takođe je potvrdio narod na referendumu 2005. godine i primenjuje se od 1. aprila 2006. godine. Isto je učinjeno s dve nove članice Evropske unije (Bugarskom i Rumunijom) na referendumu u februaru 2009. godine. Za te dve zemlje, slobodno cirkulisanje lica trebalo je biti primenjeno od 1. juna 2009. godine, ali je kompletna primena ALCAP-a prolongirana za 2011. godinu. Prema tom sporazumu, dovoljno je da se građanin ovih zemalja pojavi sa ugovorom o radu i svojim pasošem i nadležni državni organ mora mu izdati odgovarajuću dozvolu boravka. Videćemo kasnije da tu ima ozbiljnih restrikcija.

[35] Za Bugarsku i Rumuniju, koje su ušle u Evropsku uniju 2007. godine, slobodna cirkulacija lica predviđena je od 1. juna 2016, ali se zaštitne mere (contingent) mogu produžiti na te dve članice do 31. maja 2019. godine.

[36] Kada je u pitanju Hrvatska, odluka o slobodnoj cirkulaciji između Švajcarske i te nove članice još nije doneta, ali se već najavljuju restrikcije kao za zemlje koje su ušle u Evropsku uniju 2004. godine (Estonija, Mađarska, Letonija, Litvanija, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka). Iako je u principu, od 2011. godine slobodna cirkulacija važila za sve članice, ona je limitirana za ove nove. Prema merama zaštite iz 2011, pravi se posebna lista za radnu snagu koja se može godišnje angažovati iz ovih zemalja (u skladu s potrebama švajcarske ekonomije, na francuskom contingent). Te mere kritikovala je Evropska unija, ali su još uvek na snazi. Čak ih je federalna vlada potvrdila u aprilu 2013. godine.

 

Međutim, iako su građani ovih zemalja ograničeni, a oni iz ostalih zemalja sveta u principu isključeni, jedan vrhunski stručnjak (npr. hirurg, inženjer ali isto tako i vrhunski fudbaler, ili hokejaš koji može doneti dobre novce) jeste prihvatljiv.

Pored radnika koji se angažuju uglavnom na godinu dana, ima i pograničnih radnika, koji rade u Švacarskoj a stanuju u graničnim zonama zemalja koje se graniče s njom (Italija, Francuska, Nemačka, Austrija). Ti radnici imaju specijalne dozvole (G). Problem predstavlja to što i građani drugih zemalja Evropske unije mogu uživati ista prava ako se nastane u graničnom pojasu jedne od ovih zemalja. Tako se na primer jedan Portugalac ili Grk mogu nastaniti u graničnom pojasu Italije i raditi u Švajcarskoj. To stanje izaziva revolt švajcarskih građana jer ti G–radnici (graničari) ne troše ništa u Švajcarskoj (čak donose sa sobom hranu i piće), a troše punu švajcarsku platu u svojoj zemlji, što izaziva i revolt njihovih sugrađana od kojih zarađuju tri do četiri puta više.

 

a)             Industrija

 

Švajcarska industrija je čuvena po preciznim mašinama, alatima, kao i satnoj industriji, u kojoj su poznati i satovi nazvani haute gamme, unikati koji se proizvode po naružbi za bogate pojedince iz različitih zemalja sveta.

swatch-logo

Hemijska i farmaceutska industrija zauzima jedno od prvih mesta u ekonomiji Švajcarske. Pored velikih firmi kao što su Novartis Hoffmann-La Roche, postoji još najmanje 330 malih i srednjih firmi aktivnih u toj oblasti.

Mašinska industrija proizvodi kancelarijske mašine, informatičku opremu, električne aparate, medicinske instrumente i opremu, optičke instrumente, proizvode automobilske industrije i drugo. Industrija satova (na francuskom horlogerie) vrlo je razvijena u Švajcarskoj. Poznate su marke satova Breitling, Chopard, Patek Philippe, Rolex, Swatch ou Vacheron Constantin i druge. Ti  proizvodi se najviše izvoze u azijske zemlje (44%), u prvom redu u Kinu, 34% u Evropu, 20% u Ameriku, a prema vrednosti proizvoda, ova zemlja isporučuje oko 50% svetske produkcije.  Najvažnije područje proizvodnje satova nalazi se upravo u sredini u kojoj ja živim (Bienne, Granges, Le Locle i La Chaux-de-Fonds).

 

a)             Bankarstvo

 

Švajcarsko bankarstvo je vrlo razvijeno i ima dugu tradiciju. Šezdesetih godina XX veka Švajcarska postaje jedno od najvažnijih mesta svetskih finansija.

 

Jedan sektor bankarstva naročito se razvio u švajcarskim bankama. Radi se o upravljanju bogatstvom (na francuskom gestion de fortune). Kada se tome doda bankarska tajna, koja je doskora bila neprikosnovena, odatle objašnjenje zašto su pojedini diktatori poveravali orgomne novčane svote švajcarskim bankama.

 

Neke od švajcarskih banaka među najvećim su u svetu (UBS i Crédit Suisse). Posle spasavanja banke UBS novcem poreskih obveznika (šezdeset milijardi švajcarskih franaka dato je za spasavanje te banke od stečaja koji bi zbog njene veličine i značaja za nacionalnu ekonomiju imalo katastrofalne posledice), progresivne snage su počele da zahtevaju svođenje banaka na razumnu meru.[37] Takve banke raspolažu kolosalnim sredstvima od nekoliko hiljada milijardi dolara, što je više od budžeta malih i srednjih država, i predstavljaju realnu opasnost jer imaju sredstava s kojim mogu da izazovu veštačke nestašice nekih artikala i utiču na povećanje cena, izazivanje gladi, i slično.[38] Ne zaboravimo da je bankarski sistem prouzrokovao svetsku ekonomsku krizu 2007–2008. godine.[39]

 


[37] Među njima je i naš „Apel iz Sentobana” iz 2010, kojim zahtevamo ukidanje bankarske tajne i veću kontrolu svih bankarskih institucija, a koji ćete naći na ovom sajtu.

[38] Žan Cigler, bivši specijalni izveštač Ujedinjenih nacija za pravo na ishranu, dobro je to objasnio u svojoj knjizi Destruction masive (masivno uništavanje), objavljenoj u Parizu 2011. godine.

[39] U našem „Apelu iz Sentobana”, konstatovali smo da je bankarski sistem prouzrokovao svetsku ekonomsku krizu aferama kojima nije bio cilj da stvaraju ekonomske vrednosti, već spekulacije (hedž fond), što je kao posledicu imalo otimanje novca klijentima, među kojima se nalazi i jedan broj država; određene banke su bez oklevanja bile fuzionisane i tako su stvoreni finansijski mamuti, pregolemi da bi bili likvidirani u stečajnom postupku (too big to fail), čiji monopol u određenim oblastima stvara paniku; takve banke imaju finansijske kapacitete mnogo zamašnije nego većina država i utiču na cene sirovina, uključujući prehrambene i druge proizvode važne za ishranu ljudi i životinja, što stvara permanentnu opasnost za svetsku populaciju; nažalost, pojedine države su upletene u takve afere.

 

Švajcarska se smatra jednim od najvećih „fiskalnih rajeva” na svetu (na francuskom: paradis fiscal). U 2013, prema procenama nevladine organizacije Boston Consulting Group, Švajcarska zauzima prvo mesto kao finansijski centar u svetu koji upravlja kapitalom od 1600 milijardi evra inostranog porekla.[40]

Nacionalna banka Švajcarske ima dva sedišta – u Bernu i Cirihu. Ta banka je stvorena 1909, kao akcionarsko društvo u kome su akcionari svi kantoni, sve kantonalne banke i građani (1/3). Federalna vlada zadužila je Nacionalnu banku da vodi monetarnu politiku zemlje – emitovanje novčanica, moneterna stabilnost, monetarne rezerve deviza, upravljanje računom konfederacije namenjenim za platni promet, davanje kredita konfederaciji kao i saveta za plasiranje novca.[41]

U početku, u svakom kantonu i polukantonu postojala je jedna kantonalna banka. Od 2005, postoje dvadeset četiri kantonalne banke koje imaju oko 16000 zaposlenih, opslužuju oko 30% švajcarskog tržišta i imaju 814 filijala i ekspozitura.[42]

Između kantonalnih banaka ne postoji velika razlika. Iako su neke od njih, kao npr. Ženeva, Vo, Sentgalen – akcionarska društva, a druge kao nešatelska, šafhauzerska, bazelska i druge – institucije nezavisne od kantona, njihov zadatak je uopšte uzev da pomažu ekonomski razvoj svojih kantona nudeći različite bankarske usluge kantonu, opštinama, preduzećima i građanima. Te banke uživaju neograničene garancije kantona za svoje poslovanje, što će reći – za finansijska sredstva koja su im poverili klijenti (fizička i pravna lica). Zbog toga država (kanton) ima u savetu banke svoga predstavnika i kontroliše njeno poslovanje. Neke od njih su postale tako velike (npr. ciriška kantonalna banka) da predstavljaju opasnost za švajcarsku privredu, poput nezavisnih banaka kao što su UBS i Crédit Suisse.

 


[40] http://www.lepoint.fr/politique/des-associations-militent-contre-les-paradis-fiscaux-11-04-2013-1654074_20.php.

[41] Godine 2012, Nacionalna banka Švajcarske imala je rezerve evra koje su odgovarale polovini rezervi sedamnaest centralnih banaka Evropske monetarne unije. Kada je reč o deviznim rezervama (dolar, evro, rublja, funta sterling, juan, jen i druge), Švajcarska zauzima peto mesto (posle Kine, Japana, SaudijskeArabije i Rusije).

[42] Do devedesetih godina XX veka, svi kantoni i polukantoni posedovali su svoju (kantonalnu) banku. Polovinom devedesetih godina, dve kantonalne banke su ugašene zbog lošeg poslovanja (Apencel-Auseroden i Zoloturn).

 

 

c)       Zemljoradnja

 

U Švajcarskoj je zemljoradnja (na francuskom agriculture) od Drugog svetskog rata proglašena strateškom granom nacionalne ekonomije. Pored stimulisanja poljoprivrednih proizvoda i zaštite pejzaža i životne okoline,[43] farma, koja podrazumeva zemljoradnju, stočarstvo i druge poljoprivredne delatnosti, ima poseban status „agrokulturnog preduzeća”. Ako lice koje je eksploatisalo farmu umre, njegovi naslednici mogu nastaviti obradu, ili prodati svoj deo jednom od naslednika ili drugom licu, koje mora imati za to određenu kvalifikaciju (poljoprivredna škola s diplomom). Tako se čuva kvantitet (obradiva površina obradive zemlje) i kvalitet (zemljoradnjom se bave kvalifikovana lica).

 Na federelnom nivou postoje federalni organi agrokulture i na kantonalnom nivou – kantonalni organi agrokulture (na francuskom office fédéral de l’agriculture i office cantonal de l’agriculture), koji se bave planiranjem poljoprivrede, stočarstva, vinarstva i drugim oblastima te važne ekonomske grane privrede. Oni stoje na raspolaganju građanima i državnim organima za sva pitanja iz tog domena, izuzev onih pitanja koja se tiču političkih organa (skupština, predsedništvo, departman).

Pojedini vinarski kantoni,[44] takođe imaju organe vinogradarstva, koji se bave planiranjem proizvodnje i plasmanom proizvedenih vina. Švajcarska ima dobrih vina, od kojih mnoga dobijaju medalje na švajcarskim evropskim i svetskim izložbama vina. Mali proizvođači, vlasnici vinograda, grupisani su u kooperative, koje otkupljuju grožđe, proizvode i prodaju vina i na kraju godine dele dobit ali i gubitke, a veliki vlasnici imaju svoju sopstvenu proizvodnju vina i prodaju proizvode direktno ili posredsvom trgovaca na veliko i malo.


[43] Član 104 švajcarskog ustava iz 1999. godine daje ovoj privrednoj grani poseban tretman. Taj član predviđa da konfederacija preduzima neophodne mere kako bi se zemljoradnja razvijala i osigurala snabdevanje građana i stoke neophodnim artiklima (žito, meso, sir i ostali neophodni proizvodi), ali istovremeno zaštitio pejzaž i životna sredina. Država stimuliše zemljoradnike da obrađuju zemlju ali i da štite životnu sredinu i daje im za to određene subvencije.

[44] Vinogradi se prostiru na nekih 150 km2 i obuhvataju površinu zemljišta u iznosu do petnaest hiljada hektara, koja sa nalazi na zapadnom i južnom delu Švajcarske (kantoni Ženeva, Nešatel, Tičino, Vale i Vo).

 

 

XIII.  Zaštita životne sredine

U Švajcarskoj se životnoj sredini posvećuje velika pažnja. Pored brojnih propisa koji regulišu taj domen, ponašanje građana takođe doprinosi da se životna okolina poštuje i štiti.

Za realizovanje svakog većeg projekta – npr. hidrocentralе, žičarе, vetrenjačе, auto-puta, investitor mora sačiniti jednu studiju koja se bavi uticajem takvog projekta na prirodu to jest životnu sredinu. Postoje različite organizacije za zaštitu prirode na nacionalnom nivou, sa filijalama u kantonima i polukantonima, koje imaju pravo da ulože žalbu sudu protiv realizacije projekta.

Federalna država – konfederacija, kantoni, polukantoni i opštine imaju svoj plan za zaštitu životne sredine, koji moraju biti usklađeni – kantonalni sa federalnim, komunalni s kantonalnim. Šume, vode i zajednička dobra su pod posebnom zaštitom zakona. Tako na primer, da bi se za prolaz dalekovoda, auto-puta, žičare ili drugih projekata iskrčilo više od pet hiljada kvadratnih metara šume, potrebna je saglasnost federalne države.

Švajcarska kao mala zemlja ima ustavni i zakonski princip umerenog korišćenja zemljišta (na francuskom utilisation mesuré du sol).[45] Zato je u opštinama zemlja podeljena na zone – urbane, agrokulturne, vinogradarske, zajedničke, zone pod zaštitom, rezervne zone, zone retkog nastanjivanja i tako dalje, a klasifikacija iz jedne zone u drugu vrlo je složen posao i zahteva mnogo objašnjenja, pregovaranja, ponekad i referendum. U martu 2012, narod i kantoni su prihvatili narodnu inicijativu Franca Vebera i asocijacije Helvetia nostra kojom se broj sekundarnog boravka, de facto stanova ili vikendica za odmor ograničava na 20% od ukupnog broja stambene površine stanova ili kuća u svim opštinama Švajcarske. Ta narodna volja upisana je u federalni ustav (čl. 75b).

Pored toga, osigurava se dovoljna količina obradive zemlje, štiti se pejzaž i vodi se računa da se nove konstrukcije uklapaju u pejzaž, da se osigura pristup građanima u pogledu šuma, reka, jezera, da se osiguraju pešačke i biciklističke staze, staze za šetnju i tako dalje.

 


[45] Primerice, čl. 1. federalnog Zakona o korišćenju teritorije od 22. juna 1979. godine; čl. 1 nešatelskog Zakona o korišćenju teritorije od 2.oktobra 1991. godine.

 

Kada je reč o urbanim zonama, postoje planovi četvrti, specijalni planovi predviđeni za gradnju objekata od zajedničkog interesa – škola, bolnica, staračkih domova, muzeja, a dozvola za gradnju koju izdaje opštinska vlada mora biti takođe odobrena od kantonalne vlade. Time se osigurava zaštita prirode i životne okoline, kao i poštovanje zakona.

Recimo još da opština mora da osigura svakoj parceli za izgradnju kuće, stambene zdrade ili drugog objekta koji služi građanima, struju, vodu, kanalizaciju i put. Bez takvog opremanja (na francuskom equipement), dozvola za gradnju neće dobiti saglasnost kantonalne vlade.

 

XIV.  Kontradikcije

Pored brojnih dobrih stvari koje karakterišu švajcarsku državu i koje su gotovo postale deo folklora (borove šume, jezera, banke, čokolade), treba reći nekoliko stvari i o određenim kontradiktornostima, koje su rezultat raznih faktora. Budući da je Švajcarska jedna od najrazvijenijih zemalja sveta, čija ekonomija se dobro nosi sa svetskom ekonomskom krizom, te kontradiktornosti su veće nego u nekoj siromašnoj zemlji koja ne nalazi izlaz iz krize. Kontradiktornosti su brojne, ali ću pokušati da vam naznačim one koje su, po meni, najznačajnije.

Iako se Švajcarska smatra „bogatom državom” (79.052 švajcarskih franaka po glavi stanovnika), posledice svetske ekonomske krize i neravnopravne raspodele bogatstva i te kako se osećaju. Navešću nekoliko razloga za to.

Švajcarska je zemlja jednog „tvrdog kapitalizma” usled čega je oko 95% nacionalnog bogatstva koncentrisano u rukama manjine (oko 5% stanovništva). To dovodi do ogromnog društvenog raslojavanja. Postoji nekoliko stotina milijardera, ali i nekoliko stotina hiljada ljudi koji se nalaze u mizernom stanju.

Uprkos tom dobrom prosečnom nacionalnom dohotku,[46] oko šeststo hiljada lica nema životni minimum.[47] Radi se najviše o nezaposlenima, bolesnima, o licima sa slabim kvalifikacijama, o samohranim majkama i očevima, razvedenima kao i o žrtvama ekonomske krize. Najtragičnija je sudbina onih ljudi koji rade puno radno vreme, a njihova plata im ne osigurava životni minimum, pa su prinuđeni da traže socijalnu pomoć.

 


[46]      Taj „prosečan” godišnji dohodak („sarma”) podrazumeva „meso” (dohodak od više miliona švajcarskih franaka) i „pirinač” (dohodak od nekoliko hiljada švajcarskihfranaka, nedovoljan za životne potrebe).

[47] Navedeno prema http://www.caritas-pauvrete.ch (sajt posećen 28. oktobra 2013).

 

 

Poslodavci lako otpuštaju radnike, bez objašnjenja, poštujući relativno kratke rokove otpusta,[48] a kazne za „nezakonito” otpuštanje radnika su relativno blage, naročito za jake firme (do šest mesečnih plata, bez obaveze da se otpušteni radnik vrati na posao). To stanje, kao i poreske olakšice, privlače mnoge strane firme koje konstituišu svoje sedište u ovoj zemlji.

Slobodna zanimanja poput advokata i lekara, nisu u rukama korporacija kao u Srbiji. Na primer, advokati dobijaju dozvolu da se bave advokatskom delatnošću od advokatske komore. U kantonu Nešatel, advokati i lekari dobijaju tu dozvolu od vlade. Odgovornost advokata je takođe stvar države koja nadzire zakonitost njihovog rada. Nadležni državni organ rešava sporove klijenata i advokata i izriče disciplinske mere koje mogu ići do zabrane aktivnosti i brisanja iz liste advokata.

Većina švajcaraca iznajmljuje stan. Oko 38,3% domaćinstava poseduje svoj stan, što Švajcarskoj daje jedno od poslednjih mesta u Evropi, iza Nemačke (43%), Francuske (55%), Austrije (56%), Italije (73%), Španije (83%).[49] Onaj ko želi kupiti stan, mora uložiti 20% od njegove vrednosti, a takva obaveza ne postoji u drugim zemljama. Osim toga, cene nekretnina su visoke, naročito u nekim regionima kao u Ženevi, Cirihu, Bazelu i drugim centrima. Jedan broj građana gradi zgrade s više stanova, ponekad s više desetina stanova, ili više takvih zgrada, i od toga žive. Ponekad se udružuju u razna društva odnosno preduzeća koja upravljaju takvim stanovima.[50]

Najzad, davanje utočišta mnogim multinacionalnim kompanijama koje bezdušno eksploatišu pojedine zemlje i čitave narode, gde čak ne plaćaju nikakav porez; potom prihvatanje bogatih stranaca koji u Švajcarskoj plaćaju porez „iz malog džepa” a izbegavaju ga u svojoj zemlji –sve to stvara nezadovoljstvo, revolt onih koji su eksplotisani i oštećeni, među kojima su i švajcarski građani. Novac se nalazi kod bogatih koji neplaćaju dovoljno poreza, siromašni dobijaju pomoć, a srednja klasa plaća za sve i plaća mnogo.

 


[48] Mesec dana – ako je radnik proveo godinu dana na poslu, dva meseca – ako je proveo više od tri godine, tri meseca – ako je proveo više od devet godina.

[49] http://magazine.immostreet.ch/fr/2011/05/la-suisse-encore-et-toujours-un-pays-de-locataires/ (sajt posećen 29. oktobra 2013).

[50] Radio sam u jednoj firmi u Ženevi, u vlasništvu dva lica, koja je upravljala sa četrdeset hiljada stanova i zgrada više hiljada vlasnika, od kojih je ta firma vlasnik nekoliko desetina zgrada s više stotina stanova.

Comments (10)

Tags: , ,

Inšalah

Posted on 26 December 2013 by heroji

Svetlana Fucić

 

Mesec se te noći raširio preko modrog neba, carujući  u svojoj punini. Sasvim lagano,  njegove izdužene trake mreškale su se po uglovima stana, klizeći sa zidova, kao da traže što udobniji položaj za svoja krhka tela. Iza prozora, poput kockice u kaleidoskopu, uhvaćen odraz starog Vračara, skupa sa jesenjom dremljivom tminom.

Nameštaj od teškog, tamnog drveta, upijao je poslednje uzdahe nebeske srebrnine.

Na otvorenoj, ugaonoj polici ukrašenoj duboreznim ornamentima, bakarne srče zadržavale su slabašne odsjaje, prelamajući boje po pozlaćenim rubovima. Visoki ibrik, dostojanstveno usamljen u dnu police, ostao je u senci.  Vidno  star mangal, načinjen od sjajnog mesinga, zauzimao je suprotni ugao prostrane sobe.

 

Nastupao je onaj čas kada se samoće razgolićuju, kada se čovek i nehotice oseća obezoružanim, nesposobnim da spreči oticanje života, vremena u kojem je još danas,  do maločas, činilo se, svakim delićem sebe učestvovao. Čas kada se reči nevoljno povlače pred tišinom unutarnjeg bića, priznajući svoju trenutnu nepotrebnost.

Pospan i istovremeno vrlo živ grad disao je dole, na ulici, provlačeći svoje zvuke kroz duplo prozorsko okno, drveni okvir i tešku zavesu čija je uloga bila da preseče baš tu tananu nit, taj dašak spoljnog života, tu sliku užurbanosti pomešanih sa nekoliko kratkih trenutaka dremeža, noseći sa sobom čudesnu šarolikost beogradskog oktobra.

 

– I noć se gasi – pomislio je Hamdija, spuštajući svoje umorno, krupno telo u široku, udobnu fotelju – gasi se ova ranojesenja, mesečeva svetlost poput lampe lojanice, i sa njom, završava se jedna sasvim spontana epizoda u mom životu. Sutra će, inšalah, kroz ovu zemlju, a i kroz mnoge druge, projuriti vest o odluci Rijaseta. Biće objavljena moja zvanična predaja dužnosti Ademu. Postajem doživotni počasni ulemu Islamske zajednice Srbije… Ah, svakako će dočekana biti ta vijest, u raznih ljudi razne su ćudi… Još ovoliko da živim, pa ne bih dovoljno upoznao ljude; vazda bi me zlo užasavalo, nepravda boljela, a gresi zbunjivali svojom upornošću. Četrdeset godina je proletelo, Božjom voljom, kao četrdeset trenutaka. Svega i svačega se nagledahu moje oči, svega i svačega naslušahu moje uši… Sreća je, ipak, saznanje da nije sve u životu onako kakvo nam se u prvi mah pokaže. Niti sve opravdava ime koje nosi, niti ga sve zaslužuje.

 

Sedeo je prekrštenih nogu, sa rukama opuštenim u krilu, prstiju isprepletanih. Palac desne šake povremeno je poskakivao u vis, kao da prati tok njegovih misli. Pogled mu beše upravljen na sliku koja je zauzimala centralni deo zida, preko puta fotelje, osvetljena stajaćom lampom od kovanog gvožđa. Meka svetlost dizala se, čineći na zidu pun krug; unutar njega, lice mladića kome se Hamdija u mislima obraćao, živelo je.

 

– Znaš li, Agibe, akrane moj, šta ljudi kažu za one koji se presele, za rahmetlije? Kažu, nestane ih. Nestane ih, uistinu, iz našeg pogleda, ne čujemo više ođek njihovog smijeha, niti vidimo svetlucanje suze u oku, nema dragog glasa, ni brižnih bora na čelu… Ali, mi znamo da su tamo, na mjestu koje su, živeći na ovom dunjaluku, zaslužili. I, to je pravedno, i prirodno. Kao što je prirodan zaborav. No, ima ljudi koji su nestali, a nastavljaju da postoje. Nisu tako mrtvi koliko mi, živi, mislimo. Kao ti, moj Agibe. Kao ti… I to ne svojom zaslugom, niti mojim vanredno dobrim sjećanjem. Da nije ove slike, koju već decenijama nosim sa sobom, slike koja je put od Egipta dovde prešla umotana u moju košulju…

Ja bih zaboravio tvoj lik. Možda bih se umeo, kroz godine, vraćati u dane našeg đetinjstva, i pamtiti te takvog – vižljastog, dugorukog derana, sa vazda zakrpljenim čojanim pantalonama, onog što je praćkom umeo pogoditi najvišu granu na kruški, ćutljivog i većma zamišljenog đečaćica, sa imenom koje, prevedeno, znači – neobični… Majka ti je došla odnekud iz daleka, i malo je našeg jezika govorila; a ime si dobio, ako se dobro sjećam, u znak poštovanja prema nekom daljem rođaku koji je posredovao na vjenčanju tvojih roditelja. Taman kô da je znala da će ti to ime sasma kroz život odgovarati…

No, eto, da ne beše tog slučajnog prolaznika kroz Sarajevo, tog stranca i njegove neobjašnjive potrebe da zaustavi vrijeme i sačuva baš tvoj odraz… Istina je da bih mnogo izgubio.

Imao si tad tek dvadeset godina; rekli su mi, mnogo kasnije, da si iz tekije izlazio, mirno, sporim korakom, glave oborene, dugih ruku zavučenih u džepove – rukavi su ti jedva zglobove nad šakama pokrivali, znam, to mi niko nije morao reći – kada te je zaustavio taj zaludni stranac, lomeći jezik našim govorom da ti objasni šta želi – malo od tvog vakata… Tražio je da ostaneš takav, u miran i nepomičan, sa pogledom nekud nadole… Pričao mi je Ibrahim, sećao se sasvim jasno, kako si ga ravnodušno pogledao, slegao ramenima i stao. Stranac je za manje od jednog časa, olovkom, na gruboj hartiji za pakovanje, uzetoj iz prve bakalnice, naslikao tvoj portret. Deca su se skupila, čučeći u prašini, i uz uzvike posmatrala kako tvoj lik izranja na papiru… Taj zabludeli slikar, Bog jedini zna kakva ga je pobuda na taj čin nagnala, završi i gurnu ti u ruke taj komad zaustavljenog zemana. Ibrahim reče da si u sliku pogledao tek na čas, dva, i odmah je pružio njemu, Ibrahimu, nastavljajući svoj put, ne okrenuvši se nijednom. Da… Liči na tebe ta ravnodušnost, i taj čin stajanja u mestu, dok su ti misli letele neznano kud, stajanja tek da bi nekome zadovoljstvo učinio, ne pitajući ni zašto ni kome… Znao si ti da onaj koji nije na usluzi ljudima, nije ni u službi Boga… Liči na tebe.

Kasnije, Ibrahim je sliku uramio, eto je i sad u istom ramu, grehota bi bilo menjati ga kad je i on dio vrijemena prošlog, i,  ko zna zašto, poneo sa sobom u Egipat. Možda, da ga nešto seća na tekijske dane, Bog zna…

 

E, moj Agibe… Šta sam beskrajnih razgovora sa tobom vodio, koliko ti muka prepričao, koliko radosnih časa i besanih noći, poput ove, s tobom podelio! A svega ovoga ne bi bilo, verujem, da mi mati ne zaprijeti da će mi haramiti mlijeko ako ne pođem pravim putem… I to, tek koji časak pred smrt svoju… Sjećaš li se, Agibe, tog dana… Sjećaš li se…

 

 

                                                                        ~*~

 

Kiša je sipila, sitna, hladna, neumorna od svitanja. Čitavo selo u kal umotano, kao staklo u pamuk. Tišina nadvita nad tmurnim jutrom beše skoro opipljiva. Okolo, zbog kiše jedva vidljivi vrhovi Kalina, Rudine i Stožera, mrgodno su uranjali u nadolazeću izmaglicu.

Oblaci pune vlage zaklanjali su sunce, te je ono s mukom danu darovalo neku sivu svetlost. Posvuda, ležale su barice vode koju je zasićena zemlja odbila da primi. Iza kapija, avlije su dremljivo tihovale, čekajući šta će  taj dan doneti.

 

Kuća kamenom opasana, sa magazom ispod i krovom od ćerpiča, imala je nezastrte  prozore, u nastojanju da što više sive svetlosti ispuni njenu unutrašnjost. Iz dimnjaka pružao se i nestajao put oblaka tanak trag dima.

U sobi koja je godinama bila prostor za spavanje i mesto za rađanje dece, ležala je Latifa, već treću nedelju, na jorganima i jastucima poređanim u ležaj. Odatle, mogla je sagledati čitavu sobu, i deo kuhinje kada se vrata otvore, i orah pod prozorom, kao i okolna brda dopola izgubljena u izmaglici.

 insalah

– Mirišu jabuke i dunje, gore sa ormara… – pomislila je Latifa, otvarajući oči. Mora da ih je Mula tu stavila, zna ona koliko volim miris dunja. A, evo, i na hoklicu je metnula, na onaj milje što ga je tolko čuvala, ama nam ne dade da ga čestito pogledamo…Vidi, bolan, kako su sećiju gurnuli uza zid, tek ’nako, kô da nikom više trebati neće. A i stoćić, turili legen na njega, i ibrik pun vode, aman će fleke po drvetu ostaviti! Ehh… Ništa ne mogu. Neka…

Ne čuje se iz mahale ni zvuka, ni huka. Zavukli se ljudi pa šute uz šporete, griju se, jesen je sasma naglo dojurila ove godine, nijesu se ni stigli snaći…A i kud bi po ovom kalu, kiša pada satima već, vrag joj sreću popio, aman će propasti sve po njivama. Ni stoka se ne čuje. Moja se Belija treba ojagnjiti ovijeh dana. Ne merem ustati, da joj se nađem u muci ako je snađe… Mula će, zna ona. Gde li je Osman? Sav se pomeo poslednjih neđelja, puši i šuti, ni na rad ne ide, tek ponekad šume obiđe…I kad uniđe ovamo, samo šuti i gleda me, ni riječ ne prozbori. Vidim, teško mu. No, šta ću… Svakom dođe zeman, pa i meni… Nejma se tu šta učiniti. Vakat je, osjećam, snaga mi hlapni iz tijela svaki čas, čudno mi što još mrven umijem bistro misliti.

Daće Bog, dobro će biti mojoj đeci. Osman je vrijedan, pošten čovjek, svaki ga u selu poštiva, umeće se on snaći, uz pomoć Božju. Đeca… Moram se s đecom razgovarati…

– Latifa izvuče ruku, do zgloba sakrivenu lanenom košuljom, ispod šarene tkanice kojom je bila pokrivena. Napipa emajlirano lonče za vodu, te lupi njime o hoklicu, znajući da će je Osman čuti.

 

I zaista, kao da je čekao ispred vrata, osluškujući znak od nje, u sobu uđe Osman-visok i mršav muškarac srednjih godina, tamne talasaste kose i gustih obrva, ispod kojih su oči poput žeracica poskakivale. Brada mu beše četvrtasta, nos prav, oštar; ramena blago povijena, vidno naviknuta na rad.

 

– Bujrum, Latifa…

 

– Selam, Osmane. Pozovi mi đecu, jedno po jedno, da se malo porazgovaram s njima…Mula neka prva uniđe. Poslije ti dođi, ako uspijem i tebi koju reći, snaga me napušta. Ako ne, halali imaš li šta. Vakat je, Osmane… Dobar je i milostiv Bog, ostavlja mi vrijeme da se s đecom oprostim i Njemu poklonim…

 

Osman je gledao u nju dugim, teškim pogledom. Svaku je, i najmanju promenu uočio – bledilo upalih obraza, tamne kolutove pod očima, suvu i zategnutu kožu na čelu ispod marame… Učini mu se da je čitav njihov težački život za tren projurio pred očima mu; od dana venčanja, kada su, praćena skromnim svatovima, pred kuću stala dva magarca-na jednom ona, uvijena u prozirne velove, na drugom bošče sa blagom devojačkim, mirazom… I sati, sretni i blagosloveni, kad su im se deca rađala,  i rad na njivama, i duge zimske večeri, i te čarape od grube vune, njenom rukom pletene, i svaki njegov odlazak u šumu, praćen njenim pogledom – sve mu se tad jasno prikazalo u jednom jedinom trenu. U uglu kapaka počeše se sakupljati suze, te on duboko udahnu vazduh, trepnu dva tri puta pa se bez reči okrete i izađe iz sobe, ostavljajući vrata otvorena.

Iz kuhinje nagrnu talas toplote, pomešan sa poznatim mirisom kafe, kuvanog mleka, pogače koja je rasla u pećnici, mladog sira na stolu, u drvenoj kaci…I neka čudna tišina puna zloslutnosti nahrupi odatle, ispuni sobu do maločas ispunjenu samo mislima. Latifa uhvati delić te slike, pre no što joj pred postelju kleče najstarija kćer, Mula.

 

– Bujrum, majko, trebaš li štogođ? Babo me poslao, kaže, zvala si me…

 

Lijepa je, pomisli Latifa gledajući devojku zarumenjenih obraza. Kosa joj ostade divlja, aman sam je zalud s uljem krotila, nikad joj marama neće čvrsto stajati na glavi kô ostalima…Eno joj i sad pramen viri, kô uz inat. Lijepa je, i poslušna, ima i pameti, i merhameta, ama svega joj Bog dao…

 

– Jest’, zvala sam te. Dobro me slušaj, đete; slaba sam, i brzo ću preselit’, pa ti moram reći ovo – ama ne plači, nijesi maksum no đevojka za udaju, bolan! – da čuvaš sestru i braću, sen da se ne nadvije nad nji’, čuješ li…Ti si najstarija, tebi u amanet hi ostavljam. Četvero očiju da otvoriš kada se udavala budeš, spram sebe i svoje pameti da biraš, u tuđu kuću kad uniđeš stare da slušaš i poštivaš, mlađe da poslužiš, sve kô što sam te vazda učila. Bogu Jedinome verna i smerna da ostaneš, i on će te dobrotom svojom nagraditi. Idi sada, đete, hajirli. Zovni mi Zumru…

Mula se zagrcnu, zgrabi mršave, slabe majčine šake i prisloni ih sebi na obraze. Zausti da kaže nešto, reč je zapeče u grlu; proguta neizgovoreno i uspravi se, te tako, pravih leđa i ponešto ukočenog hoda, izađe iz sobe.

Ubrzo, zvuk drvenih nanula, odbačenih sa nogu u kraj, naruši tišinu. U sobu, poput prolećnog vetra, upade Zumra. Visoka i vitka, krupnih tamnih očiju na bledom licu, tek zadevojčena; imala je nešto vragolasto u izrazu, nešto što je i tad, uz majčinu bolesničku postelju, jedva obuzdavala.

 

– Nuto i nje, vazda nasmijane – pomisli Latifa, gledajući u Zumru. Neka mi je Bog dao i takvo dijete… Kol’ko nas je puta umijela nasmijati, ama i onda kad nikome do smijanja ne beše! Sa svakim se ta zna prokenčijati. Srećom pa je poslušna, inače, s takvom nemirnom naravi…

 

– Zumra, kćeri moja… I tebi da kažem ono što i Muli rekoh – da se paziš sa sestrom i braćom uvijek, i kad svoju đecu gajila budeš njih i nji’ovu da ne zaboravljaš…Vjeru iz srca da ne ispuštaš, štogođ da te kroz život snađe ne smiješ zaboraviti– Bog je uz tebe, zovi ga ponizno i čuće te… Još, kuću da njeste zapostavile, oca da ne brukate ne dô Bog, šućur Njemu…Idi đete, hajirli… Smaila mi zovi. I poitaj, nađi Hamdiju, ako je, more biti, nekud s Agibom odlutao, pa ga kući poteraj…

 

Zumri preko lica prelete sen. Podiže se, očiju suznih, poljubi majku u ruku i tiho izgovori:

 

– Jašta ću, mati…

 

Latifa ostade u istom položaju, ležeći na leđima, pokrivena teškom tkanicom do ispod brade. Pogledom je i dalje upijala sve oko sebe, ponajviše kuhinju, tu odaju u kojoj je toliko časova provela, bezmalo pa čitav svoj vek. Ulazna vrata se otvoriše, i odmah potom zatvoriše, no, Latifi se učini da je taj kratak čas bio dovoljan da joj donese miris blatnjave avlije, magaze pod kućom, senjaka dole, uz vajat naslonjenog, i njene Belije…

Prekoračivši prag, u sobu upade Smail, visok i čupav deran, sličniji Muli nego roditeljima. Zavrnutih nogavica na pantalonama, s ovčijim kožuhom preko leđa, stao je uz ležaj, pogledom zbunjeno šarajući po sobi. U rukama je držao fes, prevrtao ga i premeštao, čekajući.

 

– Smaile… De, prigni se malo, ne merem vikati, šta si se tu ukipio… Zvah te, sine, da ti kažem koju: odsad kô i dosad, a i dovjeka – pošten da budeš, ocu na pomoći i na ponos. Da ga odmjeniš u svjemu kad vidiš da mu je snaga zanemoćala, da ne pretrgne. Sestre da paziš dok su ti pod krovom, i obilaziš kad se poudale budu. Hamdiju, kô što i priliči starijem bratu, u svemu da podržiš i pomogneš, makar na svoju štetu. Jesi li me razumio, sine… Ajd’. Neka ti se dragi Bog vazda na pomoći nađe… Pustite me koji minut, da počinem, pa nek’ Hamdija uniđe, imam koju i njemu da rečem…

 

– Halali, majko, ako sam što…

 

– Nejmam ti ja šta, đete, halaliti. Bog me je darovao dobrom đecom, na čas’ i ponos vazda ste mi bili. Idi…

Smailu ramena zadrhtaše, saže se te i on poljubi mater u ruku. Izađe, činilo se, još zbunjeniji no što je ušao, zatvorivši vrata za sobom.

Latifa uzdahu duboko, koliko su joj pluća dozvolila, jedva odvajajući pogled sa vrata. Ostade tako, prikupljajući snagu, osluškujući tišinu nadvitu nad kućom. Odnekud, iz mahale, začu se okasnela pesma nečijeg petla. I odmah potom, oglasi se Džesmilina krava, poznala joj Latifa riku, samo ona u čitavom selu tako čudnovato riče, već je godinama predmet sprdnje… Onda sve iznova utihnu.

Nedugo potom, Latifa okrenu glavu ka vratima. Čula je Hamdijine korake spolja, po stepenicama, i škripu ulaznih vrata. Pokuša da se pridigne, ali odmah i odustade. Vrata se širom otvoriše, i do nje ponovo dopre miris života. Čvrstim i sigurnim korakom, koji bi pre odgovarao odraslom čoveku a ne dečaku od jedva petnaest leta, koračao je Latifin sin, njeno najmlađe dete.

 

– Selam alejkum, majko – pozdravi je spuštajući se na pod zastrt ćilimima.

 

– Alejkum selam, sine – odgovori ona, gledajući ga pravo u oči.

 

– Zvala si… bujrum.

 

– Jest’, zvala sam. I tebe, k’o i ostalu svoju čeljad. No, posebno tebe… I mišljah, da nijesi, more biti, odskit’o gđe god, do čaira, ili s Agibom hajvane da poteraš… No, sjetih se da kiša stala nije. Slušaj me, Hamdija. Došao mi vahti sahat. Ovo što tebi imam kazati kratko je: haramiću ti, sine, mlijeko kojim sam te zadojila ne pođeš li pravijem putom! Medresu da nastaviš, marljivo da učiš, među uleme da staneš! Bogu jedinome sluga da budeš! Haram ti bilo ne poslušaš li me! Čuješ li me, Hamdija?

 

– Inšalah, majko. Što do mene bude, učiniću. Tvrdu ti riječ dajem.

 

Latifa pokuša da kaže nešto, zagrcnu se i stade boriti za vazduh. Dok ju je podizao u sedeći položaj, Hamdija začu, kroz krkljanje, jedva razumljivo:

 

– Šućur Alahu…

 

(odlomak iz neobjavljenog rukopisa)

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

Vim Venders

Posted on 22 December 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Vim Venders

 

Vim Venders (Wilhelm Ernst Wenders), filmski režiser, fotograf i producent, rođen je 14. avgusta 1945. godine, u Dizeldorfu, u Nemačkoj.

U mladosti je studirao medicinu i filozofiju, ali je te studije napustio 1966. Potom se preselio u Pariz i posvetio studijama slikarstva. S vremenom, postaje strastveni filmofil, „navučen” na bioskop. Godine 1967. vraća se u Nemačku i upisuje Visoku školu za film i televiziju u Minhenu , a istovremeno objavljuje i filmske kritike za razne časopise. Ubrzo nakon toga, počinje da režira.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

    Tokom kasnih šezdesetih XX veka, napravio je nekoliko kratkih filmova pod uticajem tzv. novog američkog podzemlja, u stilu pop-art ikone Endija Vorhola. Njegov debitantski film jeste diplomski rad iz 1970. godine – crno-beli film Leto u gradu.

Jedan je od reditelja i scenarista koji su 1971. godine osnovali producentsku kuću „Filmverlag der autoren”. Vendersova profesionalna karijera reditelja započela je te iste godine, filmskom adaptacijom romana Petera Handkea „Golmanov strah od penala”. U filmovima Alisa u gradovima iz 1973, Pogrešan potez iz 1974, te Kraljevi ceste iz 1975. godine, Venders se okreće likovima koji se moraju suočavati s nedostatkom informacija o porodičnom poreklu u posleratnoj Nemačkoj.

Godine 1977. snima film Prijatelj iz Amerike, kojim privlači pažnju slavnog američkog režisera Frensisa Forda Kopole (Kum, Apokalipsa sad).

S vremenom, uz slavnu generaciju nemačkih režisera (Fazbinder, Šlendorf, Hercog), stiče svetsku slavu i kultni status među rafiniranim filmofilima širom sveta. Neobična Vendersova ljubav prema filmu i rock and roll muzici, zajedno s njegovom strastvenom znatiželjom za svet oko sebe, utkani su u njegov rad i obeležavaju ga do današnjih dana.

Nakon uspeha filma Prijatelj iz Amerike i odlaska u Ameriku, počinje da radi na filmu Hammett – posveti američkom piscu krimi-romana Dašijelu Hametu. Zbog dugotrajnih umetničkih nesuglasica, film je završen tek 1982. godine. Sukobi koje je morao podneti tokom teškog procesa produkcije prikazani su u njegovom sledećem ostvarenju – Stanje stvari iz 1982. godine, mračnom osvrtu na filmsku industriju.

Jedan od Vendersovih najpoznatijih filmova jeste Pariz, Teksas (1984), remek-delo filmske umetnosti, sjajne atmosfere, fotografije i autentičnih kadrova, začinjenih harizmom fatalne Nastasje Kinski i originalnom muzičkom podlogom bluzera Reja Kudera. To je delo koje svojim dugim, sporim i meditativnim kadrovima veliča filmski izraz kao umetnost. Film je nastao u saradnji sa Semom Šepardom. Priča koja se odigrava u pustinji Teksasa prikaz je čudnovatog, nemog čoveka, naizgled bez sećanja, u potrazi za vlastitom prošlošću.

Potom, snima još jedno vrhunsko ostvarenje sa kultnim statusom – Nebo nad Berlinom (1987), delo prožeto originalnim vendersovskim izrazom i atmosferom, uobličeno magijom onostranosti, vizija i nedokučivosti. To je bajka, s Brunom Gancom u ulozi anđela, koji se zbog ljubavi prema ženi odriče vlastite anđeoske besmrtnosti. Godine 1990. Venders je ostvario svoj ambiciozni SF projekat, koji je planirao punih dvanaest godina – film Do kraja sveta. S Brunom Gancom, Otom Sanderom i Peterom Falkeom Venders 1993. godine snima nastavak svoje anđeoske priče – Faraway, so close. Nakon Lisabonske priče (1994), usledio je drugi duži boravak u Americi, koji je započeo 1996. godine s filmom Kraj nasilja.

      Buena vista social club (1999) jeste topla ljudska, angažovana priča – posveta nizu zaboravljenih muzičara i malih-velikih ljudi sa oboda isprazne materijalističke civilizacije, zaslepljene glupom i hladnom samodopadljivošću. Spisku sjajnih filmova svakako treba pridodati i niz kratkih art-haus filmova, Vendersovih umetničkih vizija s one strane industrije i stupidne komercijalizacije svega i svačega što se može iskoristiti, unovčiti i odbaciti. Duh nezavisnosti i prefinjenosti u njemu je svakako dobio jednog od najoriginalnijih predvodnika i umetnika. Ono što me je posebno fasciniralo (nešto sasvim lično, ali i globalno) jeste Vendersovo antologijsko ostvarenje i angažman u serijalu filmova posvećenih bluzu – bluzu kao muzici, poimanju života i lepoti samoj po sebi. Naime, reč je o jednom od sedam ostvarenja posvećenih ovom muzičkom pravcu – filmu Duša čoveka. Od početnih kadrova, gde svemirska letelica kasnih sedamdesetih uzleće sa Zemlje, odlazi u istraživačku misiju nepovratno, noseći sa sobom poruku čovečanstva nekoj od mogućih inteligentnih vrsta u kosmosu, u vidu gramofonske ploče sa zvučnim zapisima ljudske vrste, među kojima se nalazi zabeležena i jedna bluz numera, pa sve do završnih kadrova koji prate kraj životnih priča dvojice bluz velikana (J.B. Lenoira i Skip Jamesa), odvija se neverovatno topla životna priča o pravim, univerzalnim ljudskim vrednostima – s jedne strane, i o svetu bezdušnosti, gramzivosti i praznine, savremenih nezasitih moćnika – s druge strane. Preplitanje sjajne muzike i dirljivih životnih priča, vođenih veštom rediteljskom rukom rafiniranog reditelja, kulminiraju u kadrovima koji veličaju snagu proste, neiskvarene ljudske duše unutar kosmičke, majčinske kolevke. Univerzalna poruka o dobroti, empatiji i lepoti življenja poslata je u svet i mistični kosmički beskraj, uvijena u nestvarnost filmskih kadrova.

Godine 2000. Venders je u Los Anđelesu režirao tragikomičnu priču pevača irskog rok benda U2 – Bona Voksa. U filmu Hotel od milion dolara napravio je priču o prijateljstvu, izdaji i ogromnoj moći bezuslovne ljubavi, nagrađenu Srebrnim medvedom u Berlinu.

Kako je sedamdesetih godina prošlog veka stekao status jednog od vodećih reditelja novog nemačkog filma, tako je osamdesetih postao kultna figura svetske filmske scene. Svojim dugim, kontemplativnim kadrovima, obojenim melanholijom, snovima i lepotom umetničke vizije, obojio je svet filmske umetnosti čarobnim koloritom, dajući mu neviđen broj mogućnosti tumačenja i magiju neuhvatljivosti. Stvorio je autentični vendersovski filmski izraz, za sebe i sve one koji veruju u snagu umetničke lepote i njenu humanističku toplinu poruke. Nekoliko miliona svetlosnih godina daleko od nametnute komercijalizovane filmske industrije i njenih snova o zarađenim milijardama dolara i zaglupljivanju masa, Venders je postao jedan od retkih svetionika na pučini okeana tame i razarajućeg profitabilnog smeća modernog sveta.

Dobitnik je Zlatne palme na filmskom festivalu u Kanu 1984. godine za film Pariz, Teksas. Nagrađen je počasnim doktoratom na univerzitetu u Sorboni 1989, a 2005. godine dodeljeno mu je i priznanje Leopard časti na međunarodnom festivalu u Lokarnu.

 

Postoje stvari koje se ne mogu kupiti, oduzeti ili steći na neki perfidan ili brutalan način. Malo ih je, ali zato tako mnogo, neprocenjivo vrede.

Takođe, postoje i takvi, dragoceni ljudi, uglavnom gotovo neprimetni, na količinskom nivou statističke greške. Onih takvih koji su uspeli da izađu iz tame i anonimnosti još je manje, ali zato svetle i usmeravaju odabrane i hrabre, kao sjajni brilijanti u planinskom vencu otpada. Na putu ka lepoti prepoznaćete Vima Vendersa kao jednog od njih.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Interkulturalni aspekti kao manifestacije Andrićevog „teatra senki” na primeru romana Gospođica

Posted on 18 December 2013 by heroji

Jelena Marićević

Interkulturalni aspekti kao manifestacije Andrićevog „teatra senki” na primeru romana Gospođica

SAŽETAK: Interkulturalnost nas tera da mislimo o dijalogu i dodiru između kultura, ali uz zadržavanje različitosti, koje jedine i omogućavaju stvarni dijalog, kaže Danijel-Anri Pažo (Daniel-Henri Pageaux) u ogledu pod naslovom „Od multikulturalizma do interkulturalnosti”. Andrićev „teatar senki” nije neistražen aspekt njegovog stvaralaštva, međutim, na primeru romana Gospođica, može se govoriti o orijentalnom „teatru senki” kao kulturnoj matrici, kroz čiju prizmu postaju saglediviji i drugi vidovi interkulturalnosti u spektru različitosti kultura. Kroz tumačenje likova, koji se u Gospođicinim sećanjima manifestuju kao senke sa manjim ili većim svetlosnim koloritom, mogućno je govoriti o različitosti kultura Zapada i Istoka, evropske i vanevropske kulture, te o sve izraženijoj kulturi potrošačkog društva posle Prvog svetskog rata, nasuprut situaciji pre Velikog rata, ali i ideologiji kao kulturnom sistemu.

KLJUČNE REČI: interkulturalnost, Ivo Andrić, Gospođica, teatar senki, mit, novac, ideologija.

 

Pojam interkulturalnosti može biti raznoliko shvaćen. S jedne strane može označavati interdisciplinarnost (svest o različitim tipovima, slojevima kulture), a sa druge, može se odnositi na uži pojam intencijske i empirijske „književne” interkulturalnosti (Kovač: 2011, 128). Zvonko Kovač je s idejom „poredbene i/ ili interkulturne povijesti književnosti”, ne samo aktuelizovao metodologiju tzv. „regionalne, primenjene komparatistike” (Kovač: 2011, 128), već je potcrtao kako je „recepcija književnoga djela (…) zavisna od činjenica samog djela, ali i od kreativnoga odnosa recipijenta, koji raspolaže određenim tekstovnim činjenicama, prvenstveno iz književno-teorijskoga, književnopovjesnoga, kulturološkoga i sociološkoga područja” (Kovač: 2011, 132). Tako zamišljen recipijent može biti kadar da učestvuje u „dijalogu” ili „polilogu”, „ukrštanju perspektiva” koje nudi neko književno delo. „Interkulturalnost nas tera da mislimo o dijalogu i dodiru između kultura, ali uz zadržavanje različitosti, koje jedine i omogućavaju stvarni dijalog”, rekao je Danijel-Anri Pažo (Daniel-Henri Pageaux) (Pažo: 2006, 28). Uz to, oslanjajući se na razmišljanja Eberharda Scheiffele-a, Kovač je posebno istakao da u „ukrštanju kultura”, „ne dolazi samo do razmjene već potencijalno i do proširivanja i produbljivanja ’hermeneutičke kompetencije’ svih sudionika” (Kovač: 2011, 131). Kada je reč o dijalogu kultura, ne treba prenebregnuti mogućnost nekomunikacije. Postoje, naime, otvorena i zatvorena društva, a, shodno tome, i termini koji ih imenuju, pa je tako plurikulturalizam oznaka za otvoreno društvo, koje podrazumeva više kultura na jednom prostoru, unutar jedne zajednice; dok je multikulturno društvo – društvo zatvoreno u sebe (Pažo: 2006, 24). Iako se, dakle, ponekad čini, da postoji jaz koji onemogućava „ukrštanje kultura”, književnost je ta koja premošćava zatvorenost i ćutnju. Pisac „ćuprija”, pomiritelj obala različitih kultura, Ivo Andrić jeste interkulturni pisac. U ovom radu biće razmatrani različiti vidovi interkulturalnosti u Andrićevom romanu Gospođica, sagledani kroz prizmu „teatra senki”, koje može biti shvaćeno ne samo kao pozadina za perspektivu Gospođicine vizije sveta, već i kao kulturna matrica orijentalnog pozorišta senki, kroz koju se daju osmotriti i drugi aspekti interkulturalnosti.

Karagoz

Iako se pri pomenu Andrićevog „teatra senki”, isprva, pomisli na Prokletu avliju i Karađoza, nije nemogućno naslutiti da je ono prisutno i u drugim njegovim delima. Uzgred, pozorišni reditelj, Petar Zec doktorirao je 1994. godine s temom „Dramsko u delu Ive Andrića – Andrić skriveni dramatičar”. Ova doktorska disertacija objavljena je i u vidu knjige Andrićev teatar senki (Beograd, 1994), međutim, čini se da ova tema nije dovoljno iscrpljena, bar što se tiče romana Gospođica, budući da se ovde o „teatru senki” može implicitno govoriti, za razliku od romana Prokleta avlija, u kome sam lik Karađoza direktno upućuje na orijentalno pozorište senki.

No, krenimo otpočetka. Prva rečenica u romanu Gospođica glasi: „Jednog od poslednjih dana februara meseca 1935. godine sve su beogradske novine donele vest da je u Stiškoj ulici, u kući broj 16a, nađena mrtva sopstvenica te kuće” (Andrić: 1964, 9). Nekoliko stranica zatim, pročitaćemo sledeći odlomak: „Njen život počinje negde u njenoj petnaestoj godini. Počinje na mračnoj tački, sa gorkim trenutkom. To je bilo pre tridesetak godina” (Andrić: 1964, 22-23). Gospođica je, inače, rođena u Sarajevu, a život je okončala u Beogradu. Šta zapravo znači „mračna tačka” i da li nam vreme i prostor smrti i počinjanja života Rajke Radaković nešto sugerišu? Postoji jedan važan podatak, koji se može pročitati u knjizi Dünyada ve bizde gölge oyunu (Teatar senki u svetu i kod nas), Metina Anda (Metin And)  (Ankara, 1977). Radi se, naime, o tome da se 1904. godine u Sarajevu, a ujedno i na prostoru nekadašnje Jugoslavije, prvi put izvodio Karađoz (And, 1977, 369). Približno, 1904. godina, godina je kada počinje život Rajke Radaković, petnaestogodišnje devojke. Znači li to da nam je Andrić sugerisao kako je „mračna tačka” Gospođicinog života, ujedno i početak njenog života, shvaćenog kao pozorište senki, ako uz sve to imamo u vidu i da „mračna tačka” upućuje na etimologiju imena Karađoz (crnooki, kara na turskom znači crn, a  göz – oko)? Možda bi trebalo otići i korak dalje, jer se čini da se Gospođica u izvesnom smislu može poistovetiti sa Karađozom, što bi mogao potvrditi sledeći odlomak: „Njeno lice je žuto, izbrazdano mnogim borama. Te bore su neobično duboke, a na čelu, pravo iznad nosa, one se ukrštavaju i ocrtavaju pravilan trougaonik koji spaja dve jake obrve. U dnu svake od tih bora leži, kao crn talog, tanka senka. Od toga celo njeno lice ima taman i izmučen izraz koji pogled očiju ne razvedrava, jer iz njih bije pomrčina” (Andrić: 1964, 15). „Senka je antipod svetlosti i simbolizuje sliku nestvarnog, promenljivog i nestalnog. Senka je druga priroda bića i stvari i predstavlja magično delovanje ljudskog tela i esenciju njegovog bića. Sena je aspekt Jina suprotstavljen aspektu Janga u dualističkom kineskom filozofskom učenju. Islamski mistici tumače da čovekovo telo nalikuje svetiljci u čijem se srcu nalazi žižak koji prosvetljuje svetlost duha. Stalnim isijavanjem božja svetlost emanira lepotu i čistotu u ljudskoj duši i upravo je to svetlost nad svetlošću” (Zec: 1994, 23). Ako iz pogleda Rajke Radaković „bije pomrčina”, znači da iz njene duše ne izbija nikakva svetlost, tj. čistota duše. Čak je i njena sreća, sreća „krtice koja slepo rije kroz mrak i tišinu meke zemlje” (Andrić: 1964, 130). Stoga, ne slučajno, njeno mrtvo telo, koje se pominje na kraju romana, ostaje u mraku: „Telo se opusti i smiri i ostade ispruženo u mraku i tišini” (Andrić: 1964, 271), za razliku od prizora zavejanog groba fra Petra, sa kraja Proklete avlije: „Ničeg nema samo sneg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju” (Andrić: 1965, 120). 

Nije, međutim, samo Rajkin lik u romanu Gospođica, okarakterisan svetlosnim atributima ili aluzijama na pozorište. Ovaj, tzv. „ženski Karađoz” ima i svojevrsnog parnjaka – Jovanku. Likove Rajke i Jovanke, Andrić je sugestivno približio time što je istakao kako su „različni ljudi koje nevidljivim koncima privlači novac i potreba za novcem” (Andrić: 1964, 67) posećivali Gospođicu, dok Jovanku precizno određuje sledeći odlomak: „mogla (je) da živi desetinama tuđih života i da, kao neko nakazno i zloćudno ali moćno božanstvo, plete i raspliće konce tuđih sudbina” (Andrić: 1964, 200). Rajka i Jovanka, dakle, u Andrićevoj zamisli dobijaju obrise onih koji imaju moć; rečju, onih koji drže „konce u svojim rukama”, svojevrsnih božanstava,[1] spram

 


[1] Držeći „konce” tuđih sudbina u svojim rukama, Gospođica nije pokazivala znake humanosti, gotovo ni prema kome. Kako je pomrčina (odsustvo božanskog) osnovna determinanta njenog bića, ne čudi što se ne ponaša prema prosjacima u skladu sa običajima kulture kojoj pripada. „Treba znati da su tadašnji sarajevski prosjaci bili još od one naročite vrste prosjaka kakvi postoje u svakoj istočnjačkoj varoši”. Oni su „božji ljudi, opšta briga i svačija dužnost (…) oni liče na samog Gospoda iz priča koji je, prerušen u prosjaka, krenuo svetom da kuša ljudska srca (…) To prosjačenje kod nas nema isti smisao i jednako značenje kao u zemljama Zapadne Evrope. Njihovi su prosjaci često poročni ljudi, paraziti i varalice, koji traže svoje žrtve, dok su naši (bar po našim istočnjačkim shvatanjima ) i sami žrtve” (Andrić: 1964, 55-56). Ne pomažući prosjacima, Gospođica se odrekla tradicije i vere kojoj pripada po poreklu, što je jednim delom približava viđenju prosjaka u očima zapadnoevropskog čoveka. Sticanje kapitala jedino je za šta se zalaže, te tako nije prezala da izneveri ne samo tradiciju, veru, poreklo, već i nacionalnu pripadnost, izdajući i svoj narod za vreme Prvog svetskog rata, zbog čega je i prešla kasnije u Beograd. Odričući se svega osim „sna o milionu”, obeskorenjena i bezbožna Rajka Radaković ostala je tako do smrti „gospođica”, bez bračnog druga i dece, bez i jedne „pruge svetlosti”, sa samo jednim blještavim sećanjem na dajdža Vladu.

 

kojih su svi drugi ljudi „marionete”, bili oni, najposle, senke ili lutke onog pozorišta kojim one upravljaju. Posebno je simptomatičan način na koji je Gospođica posmatrala Ratka Ratkovića nakon njegove pronevere: „Pokušavao je da se objasni i opravda, ali Gospođica ga je gledala kao lutku sa naslikanim osmejkom, a njegov govor prolazio je pored nje kao prazno čegrtanje” (Andrić: 1964, 250).

Rajka Radaković, treba i to naglasiti, „vremenom (je) postala slepa za spoljašnji izgled ljudi” (Andrić: 1964, 202). Utoliko postaje jasnije zbog čega su svi likovi i ambijenti njene prošlosti, kojih se priseća i „oživljava” u mraku svoje sobe, određeni uglavnom svetlosnim koloritom. Primera radi, gazda Mihailovo lice, „sa velikim smeđim očima koje su uvek sjajne od svega što čoveka tišti i boli, a što ugled i pristojnost traže da se prećuti, podseća na likove španskih[2] slikara ’zlatnog veka’” (Andrić: 1964, 41); Rafove „crne, španske oči zalivene su vlažnim sjajem” (Andrić: 1964, 77); i zvezda kabarea, Karmensita, u španskom kostimu pevala je pesmu o ljubičicama, i smešila se „osenčenim očima” (Andrić: 1964, 222; 238); jedino što je u Rajki uspelo da „bljesne” jeste misao o dajdža Vladi (Andrić: 1964, 202), a bledilom lika odlikovao se i gazda Đorđe Hadži-Vasić (Andrić: 1964, 256). Prostori Gospođicinih sećanja su ili „pri slaboj svetlosti proste sijalice” (Andrić: 1964, 230) u „jarkoj svetlosti” (Andrić: 1964, 233) pod svetlošću „električne lampe od mlečnog stakla”  i „fijakera sa zapaljenim fenjerima” (Andrić: 1964, 242) ili „u potpunoj tami, u slatkoj tami koja je isto što i štednja” (Andrić: 1964, 269).

giovanni bellini

Šta, međutim, znače ove igre svetlosti i tame? Možda je jedan od odgovora upravo prisustvo pomenute božanske svetlosti koja emanira lepotu i čistotu nečije duše, te su tako, spram toga i likovi manje ili više osenčeni. Nećemo se, ipak, zaustaviti na ovom mestu, budući da se kada je reč o interkulturalnosti može pomenuti kako je orijentalni „teatar senki” poreklom iz

 


[2] Boldirala J. M. „Špansko” nije kako se primećuje bez važnosti za Andrića (valja npr. pomenuti „Razgovor s Gojom”). Uz to, treba ukazati i na interkulturalni element „nemačkih putopisa” koje je čitala Gospođica (Andrić:1964, 102), a zatim i pejzaže italijanskog slikara Đovana Belinija, čija se dela, inače, izdvajaju majstorskom upotrebom boja i svetlosti, sa efektima sunčevog svetla, ali ne smemo zaboraviti ni nameštaj u Hadži-Vasićevoj kući koji je nalikovao na „stil Luja XV” (Andrić: 1964, 174), što jeste od važnosti ako imamo u vidu da je ovaj stil nastao u 18. stoleću, tj. u „veku svetlosti”.

 

Egipta, a direktno je uticao na orijentalni najviše u 16. stoleću (And: 1977, 251). Kako je sunce u staroegipatskoj mitologiji smatrano božanstvom, a smene dana i noći – večnom borbom između Ozirisa i Seta, nije bilo svejedno da li će pobediti svetlost ili tama. Dolazimo, dakle, do mita. Petar Džadžić inspirativno je pisao o „mitskom u Andrićevom delu”. U ovom trenutku od važnosti je ukazati na mitološke elemente koje je analizirao u romanu Na Drini ćuprija, a koji se tiču „crne pruge”. Ne samo da su romani Gospođica i Na Drini ćuprija objavljeni iste godine (1945), već Andrić u oba romana obrađuje motiv „crne pruge”. Za Mehmed-pašu Sokolovića „crna pruga” je „organski korelat života; čudna izvesnost trajnog prožimanja bića i materije” (Džadžić: 1995, 71), a nje bi se mogao osloboditi „kad bi obuzdao haos ’zle vode’ i sagradio most” (Džadžić: 1995, 73). „Crna pruga” u tom smislu značila bi haos (tamu), a oličenje haosa u staroegipatskoj mitologiji jeste crna zmija Apop (koja u sebi sjedinjuje sve neprijatelje sunca, Matje: 2004, 55). I ne samo to. „Vodena stihija [koja se pominje u Tekstovima piramida] je u tekstu nazvana ’senek en mu’ – ‘vodeni haos’. Vrlo je interesantno da reč ’senek’, koja u tekstu znači ’haos’ ima isti koren kao i pojmovi ’mrak’, ’tama’” (Matje: 2004, 59). Gospođicina „crna pruga”, pak, pojavila se nakon očeve smrti u vidu „kratke crne bore među veđama” (Andrić: 1964, 32) No, kakav „haos” bi Gospođica trebalo da savlada, i da li će uspeti u tome? Možda je Gospođicin „haos” upravo Veliki rat (1914-1918) koji je bio prekretnica u njenom životu sa kojom nije baš uspela da se izbori, te je tako prešla put „od moderne veštice do anahrone starice” (Vladušić: 2007, 99-127). Mitološka pobeda svetlosti i večno obnavljanje, Prvim svetskim ratom dovedeno je u pitanje. Čini se da je nastupilo vreme stvaranja nekakvog novog mita, a Rajka Radaković bila bi simbol za „in illo tempore” (Elijade: 2003, 111) upravo tog modernog mita – „zmija” i tama koja mora biti raskomadana da bi zavladala svetlost novog vremena. Posleratni haos u Andrićevoj vizuri izgledao je kao „cela jedna bujna i šarena dubinska flora koju ratovi i veliki potresi rađaju a mir izbacuje na površinu (…) U tom mnoštvu i u vazduhu koji ga okružuje vladala je nezdrava i varljiva ali uzbudljiva i moćna atmosfera neograničenih mogućnosti na svima područjima i u svima pravcima (…) Nečega od bujnosti i haosa zlatonosne zemlje Eldorada bilo je u životu te prestonice [Beograda] jedne velike države koja još nije imala ni određenih granica ni unutarnjeg uređenja ni konačno utvrđenog imena. U svemu je vladao neki bogat i topal nered” (Andrić: 1964, 190).

Posleratni nered bio je uvertira za promene koje će nastupiti ne samo u Beogradu, nego i u Evropi i u svetu. Oseća se postepena dominacija Zapada, a prevashodno Amerike.[3] Svet se posle Velikog rata nije obnavljao onako kao u ratovima koji, ipak, nisu bili globalnih razmera. Novac je jedino nastavljao da se obnavlja: „Na jednoj strani krupna boginja Slobode, na počelici joj piše: ’Liberty’, a na drugoj amerikanski grb, sa sitnim ali jasnim natpisom ’Ex pluribus unum’. Sve je to uvek isto, ali može da se čita satima, danima, godinama, kao čudesna knjiga koja se sama produžuje i obnavlja” (Andrić: 1964, 265). Raznolikost, pa i interkulturalnost novčanica i kovanica koje je Gospođica imala u posedu, ogledala se, opet, u količini svetlosti koja je na njih padala: „Tu leže te skupe švajcarske novčanice u slikovitom neredu, pored rastresenih banknota od pet i deset funti, belih kao ljubavna pisma. Iza tih humaka dragocene, raznobojne hartije proviruje sjaj zlata (…) pružaju (se) krupni Amerikanci, u krivudavom nizu: zlatna vojska u pohodu preko rumenih, belih, ljubičastih visova i ravnica od nakita i banknota. Uporedo sa njima ide povorka prividno (samo prividno!) rasturenih i neurednih turskih rušpi i madžarija. One su potamnele od starosti i tako lake i tanke da na mermernoj ploči daju od sebe više šum suvog lišća nego zvuk metala (…) Svi su ti turski dukati (Gospođica se dobro seća) iz kritičnih godina 1908, 1912. i 1913, kupljeni neverovatno jevtino od raznih muslimanskih gospodičića i raspikuća ili begovskih udovica koje se lako zaplaču, ali isto tako lako krenu leđa, zalupe vratima i pokvare ceo posao (…) Kraj i bokove i jedne i druge povorke zlatnika prati stotinak napoleona, sitnih, žustrih, francuskih petlića svetlog i jasno određenog lika” (Andrić: 1964, 264-266). Zapaža se da je turski novac taman i istanjen, dok je švajcarski, američki i francuski svetao, sjajan i beo; čime se zapravo sugeriše opadanje, trošenje Osmanskog carstva, koje je u Velikom ratu bilo na strani Centralnih sila, a s druge strane sile Antante i nove novčanice uspostavile su hegemoniju u svetu, a i „američki san o milionu”, moderni mit u koji je Gospođica poverovala.

Ni odnos bogatih i siromašnih posle Prvog svetskog rata nije ostao isti. Beograd je zapahnuo i talas kapitalizma u vidu – novčanica, mogućnosti, potrošnje, otvaranja kompanija (konkretno, Fordovog predstavništva), ali prodrele su i ideje boljševizma i Ruske revolucije iz 1917. Pesnika Budimirovića, Mišinog druga, Adamson je upravo i nazvao „boljševikom” (Andrić: 1964, 185), nakon čitanja njegove pesme u prozi. „Klasno osveštana pesma uperena (je) upravo protiv bogate, ’zlatne’ mladeži koja aplaudira pesniku. Činjenica da jedino Gospođica obraća pažnju na ’sadržinu’ pesme u prozi, dakle pesme koja je lišena pesničke forme upravo da

 


[3] Američke brave mogle su se nabaviti u Zagrebu (Andrić: 1964, 263), pa je i Gospođica sebe obezbedila njima.

 

bi njena sadržina jasnije izašla na videlo, ukazuje da je jedino Gospođica ovu pesmu razumela kao stav subjekta, a ne tek kao formu”[4] (Vladušić: 2007, 122).  Treba, nadalje, naglasiti i kako je Budimirović opisao podelu sveta na bogate i siromašne: „Dobro ste podijelili svijet: sve što je svjetlosti i ljepote uzeli ste sebi a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim a mi sa tamnim. Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, a ne i vječna” (Andrić: 1964, 184). Predeli svetlih, novih novčanica, prethodno opisani, uklopili su se i u „svetlu sudbinu” bogataša, a siromasi su, kao potrošeni i zatamnjeni turski dukati ostali „u senci”. Možemo se onda zapitati, nije li čovek ovom analogijom izjednačen sa novcem? Ukoliko se došlo do ovakve pretpostavke, znači li to onda da čovek može da izgubi vrednost, pa i da se potroši, baš kao i novac? Znači li to i da kad jednom izgubi vrednost i jednom zatamni, kao petnaestogodišnja Gospođica, više nikad neće emanirati lepotu i božansku svetlost, jer, budući da je opredmećen u novac, on gubi dušu, pa tako i svoj večan sjaj. Znači li to, najposle, da je mitološka obnova sveta posle Velikog rata iščašena, pa religija potrošnje zahteva klanjanje vodećem idolu – Novcu?

Budisavljevićeva pesma u prozi, iako je oblik umetnosti reči, ideološki je obojena. U tu svrhu pesnik je tendenciozno „(zlo)upotrebio” i stilska sredstva književne retorike. Njegova pesma napisana je svečanim biblijskim stilom, te poprima i obrise propovedi. Sadrži metafore, ima poliptotona („djecu vaše djece”), antiteze (svjetlim/ tamnim), eksklamacije sa ironijom („Dobro ste podijelili svijet!”) i specifičnog ritma. Ipak, „ideološko izražavanje nije ni samo figurativno. Njegov najveći deo sastoji se od sasvim bukvalnih, čak izravnih tvrdnji koje je (…) teško razlikovati od naučnih tvrdnji (…) Kao kulturni sistem, ideologija koja je prevazišla stadijum čistog sloganiranja sastoji se od zamršene strukture međusobno povezanih značenja – međusobno povezanih u okviru semantičkih mehanizama koji ih formulišu” (Gerc: 1998, 293-294). Rajka Radaković razumela je bukvalno Budisavljevićevu pesmu, dok je za ostale pesma s obzirom i na njenu potencijalno hermetičnu prirodu, ostala zamagljena u zamršenoj strukturi značenja, koja i ne moraju da nužno postoje.

Razmišljanja o Andrićevom „teatru senki” u romanu Gospođica, pomoglo nam je da u igrama svetlosti i tame, prepoznamo i druge vidove interkulturalnosti. Orijentalni teatar, reprezent turske kulture, ukorenjen u staroegipatsku, mitsku dramu smene dana i noći, pomogao nam je da osvetlimo i elemente srpske, španske, nemačke, italijanske, francuske, švajcarske, američke kulture, bile one slikarstvo, putopisi, stil nameštaja, ideološki obojena pesma ili novac, koji, ne zaboravimo, ima ugravirane ili naslikane predstavnike nacionalnih kultura ili simbola određene nacije.

 


[4] „Pišući Gospođicu za vreme rata, Andrić je već mogao da nasluti kraj takve zlatne beogradske mladeži, jer će upravo ona, dvadeset godina kasnije, nestati u oslobođenom Beogradu” (Vladušić: 2007, 122).

 

Summary

Intercultural aspects as manifestation of Andrić`s ”shadow theatre” on example of novel Miss

Interculturalits forces us to think about a dialogue and touch between cultures, but with saving differentialities, which are the ones that enable true dialogue, says Daniel-Henri Pageaux in his essay called ”From multiculturality to interculturality”. Andrić`s ”shadow theatre” is not an unexplored aspect of his opus, however, on the example of his novel Miss, we can discuss about oriental ”shadow theatre” as the cultural centre, through whose prism other forms of interculturalits became comprehensible in spectar diversity of cultures. Through interpretation of characters, who in Miss’s reminiscence manifest as shadows with lower or higher light colorite, is potential to discuss about differences between West and East, European and non-European cultures, and also about more and more expressed culture of consumer society after the First World War, as opposed to situation before the Big War and  the ideology as a cultural system.

Keywords: Interculturalits, Ivo Andrić, Miss, shadow theatre, myth, money, ideology

 

Literatura

  1. And: 1977 – And, Metin, Dünyada ve bizde gölge oyunu, Türkiye Iş Bankasi Kültür, Ankara, 1977.
  2. Andrić: 1964 – Андрић, Иво, Госпођица, Уједињени издавачи, Београд, 1964.
  3. Andrić: 1965 – Aндрић, Иво, Проклета авлија, Уједињени издавачи, Београд, 1965.
  4. Vladušić: 2007 – Владушић, Слободан, „Од модерне вештице до анахроне старице – Успон и пад Рајке Радаковић” у књизи: Портрет херменеутичара у транзицији, Дневник, Нови Сад, 2007.
  5. Gerc: 1998 – Gerc, Kliford, Tumačenje kultura I, prev. Slobodanka Glišić, Biblioteka XX vek, Beograd, 1998.
  6. Elijade: 2003 – Елијаде, Мирча, Свето и профано, прев. Зоран Стојановић, предговор: Сретен Марић, Издавачка књижарница Зорана Стојановића, Сремски Карловци – Нови Сад, 2003.
  7. Zec: 1994 – Zec, Petar, Andrićev teatar senki, Rad, Beograd, 1994.
  8. Kovač: 2011 – Kovač, Zvonko, Međuknjiževne rasprave (Poredbena i/ ili interkulturna povijest književnosti), Službeni glasnik – Prosvjeta, Beograd – Zagreb, 2011.
  9. Matje: 2004 – Matje, M. J, Staroegipatski mitovi, Dečja knjiga, Beograd, 2004.
  10. Pažo: 2006 – Pažo, Danijel-Anri (Pageaux, Daniel-Henri), „Od multikulturalizma do interkulturalnosti”, u zborniku: Susret kultura, prev. Pavle Sekeruš, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.
  11. Džadžić: 1995 – Џаџић, Петар, Митско у Андрићевом делу (Храстова греда у каменој капији), Завод за уџбенике и наставна средства, Београд, 1995.

 

Comments (3)