Archive | Manuskript

Tags: , , , , ,

Milan Rešetar (1860-1942)

Posted on 26 October 2015 by heroji

Tatjana Brzulović Stanisavljević

M-Rešetar

Milan Rešetar (1860-1942)

Bio je hrvatski filolog, književni istoričar i numizmatičar. Završio je studije klasične filologije i slavistike u Beču i Gracu. Doktorirao je u Gracu 1891. godine disertacijom Čakavština i njezine nekadašnje i današnje granice (Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen), a 1895. u Beču habilitirao temom Dubrovačke isprave od XIII. do XV. stoljeća (Die ragusanischen Urkunden des XIII–XV. Jahrhunderts).

Kao srednjoškolski profesor radio je u Kopru, Zadru i Splitu. Nakon toga nasledio je profesora Vatroslava Jagića i na slavističkoj katedri u Beču predavao 1908-1919. godine. Profesuru je nastavio i u Zagrebu gde je na Filozofskom fakultetu bio redovni profesor od 1919. godine sve do odlaska u penziju 1928. godine. Tada se preselio u Firencu. Od 1924. godine bio je član JAZU. Bio je urednik hrvatskog izdanja „Lista državnih zakona“ u Beču od 1891. godine.

Proučavao je stariju hrvatsku književnost, bavio se dijalektologijom i akcentologijom. Odredio je položaj tri hrvatska dijalekata. Pisao je na četiri jezika i ostavio za sobom bogat naučni i stručni opus. Zahvaljujući njegovim istraživanjima udareni su temelji hrvatskoj dijalektologiji. Istraživao je mnoge pisane spomenike i puno je istraživao na terenu. Zanimao se za dubrovačku kulturu i književnost, i kao rođeni Dubrovčanin objavio je mnoge rukopise iz dubrovačke književnosti. Bio je uveren da su Srbi i Hrvati isti narod sa dva imena. Rešetar je smatrao da je i jezik jedan pa je zato objavio dvije inačice svoje gramatike, sa primerima na latinici i sa primerima na ćirilici: Elementar-Grammatik der kroatischen (serbischen) Sprache i Elementar-Grammatik der serbischen (kroatischen) Sprache (1916). Dopunio je numizmatičku zbirku dubrovačkoga novca svojega oca i pisao o numizmatici (Dubrovačka numizmatika, I–II, 1924–25).

U Arhivskoj zbirci Joce Vujića nalazimo dva pisma dr Milana Rešetara. Prvo pismo poslato je iz Beča Ilarionu Ruvarcu 1899. godine. Saopštava mu mišljenje o njegovoj Montenegrini koju je dobio na poklon i Talociju koji boravi u Beču o kome kaže da je „Madžar i negdašnji Hrvat.“ Drugo pismo je takođe poslato iz Beča, najverovatnije Dimitriju Ruvarcu, 1902. godine. Zahvaljuje na knjizi koju mu je poslao i blagodari mu u ime svog tasta V. Jagića i profesora Jirečeka, kome je takođe poslao jedan primerak svoje knjige.

 

 

 

 

Donosimo prepise pisama׃

resetar_pismo

resetar_pismo1

„ U Beču 12. II. 99.

Mnogo poštovani gospodine arhimandrite

 

Odgovaram odmah Vašemu pismu od 10/ II jer Vam mogu bez pitanja i bez izlaženja (a izlaziti ne bih mogao, jer mi je u prošli četvrtak bečki …………projurio preko prstiju desne noge) zadovoljiti Vašoj želji. Madžar i negdašnji Hrvat Talocija još je ovdje u Beču, živ i zdrav- bi bogami kako jagnje, tako je krupan i krepak! Morate mu dakle poslati svoju raspravu u njegov ured I. Johanessgasse 5 pa ćete sigurno i njega isto tako uveseliti kao što ste mene grešnika koji Vam nijesam na lijepome daru ni zahvalio. Ali ja se nadam da ćete mi oprostiti, jer napokon ja sam uvjeren da ke Vama više do toga da ljudi čitaju Vaše stvari i da o njima misle nego li da Vam slatkim riječima zahvaljuju a djelo Vaše u kutak bace. A ja sam- vjerujte – s velikom slasti Vaša Montenegrina (kako li bi se to dekliniralo!); svaka čast! tako treba׃ neka gospoda „u i izvan Cetinja” vide kako treba shvatati istoriju crnogorsku i „dinastiju” Petrović-Njegoša!

 

Svi Vas moji srdačno pozdravljaju i zahvaljuju na prijateljskom spominjanju.

S najvećim poštovanjem

                                                            Vaš odani

                                                            Dr Milan Rešetar

 

 

 

resetar_pismo2 resetar_pismo3

Mnogo poštovani gospodine

 

Es war nichts so geimeins, kako Švabe govore׃ nijesam ja pisao za Rajića, da mi ga darujete, nego da mi ga pošteno prodate, a u Brankovu je Kolu bilo kazano da se Vama treba obratiti. Svakako kad ste tako dobri i ljubazni, velika Vam hvala i u ime tasta mi prof. Jirečeka. Oni ostali četiri komada ovako sam namijenio׃ jedan slav. seminaru ovdje, drugi slav. seminaru u Gracu, treći dvorskoj biblioteci ovdje, a četvrti češkomu muzeju u Pragu. Jeste li s tim saglasni?

 

Velika Vam hvala i na raspravi o kralju Vukašinu, ali Vas mali dr Radonić nije razumio da mu je dajete za mene, pa ne razumije sada ni mene, kad sam mu to napismeno protumači!

 

Još jednom od srca hvala sa strane svijeh nas obdarenih. S najvećim poštovanjem

                                    Vama odani

                                                            MRešetar”

Rad je deo doktorata pod nazivom “Arhivska građa u privatnim zbirkama Univerzitetske biblioteke ’Svetozar Marković’ u Beogradu׃ kulturološki, kulturnoistorijski i informaciono-dokumentacioni aspekt”

 

Comments (5)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Jovan Jovanović Zmaj (1833-1904)

Posted on 07 June 2015 by heroji

Tatjana Brzulović Stanisavljević

 

Jovan Jovanović Zmaj (1833-1904)

Jovan_Jovanovic_Zmaj

Jovan Jovanović Zmaj rođen je novembra 1833, da li 24. ili 27. novembra, u ulici Zlatna Greda u Novom Sadu, ulici srpske inteligencije u kojoj je rođen i Đuro Daničić.[1] Malog Jocu,  očev prijatelj Sima Milutinović Sarajlija proročki je 1839. godine blagoslovio rečima: „Dabogda pesnik bio!“[2]  U rodnom gradu završio je osnovnu školu, gimnaziju u Halašu i Požunu, studirao je prava u Pešti, Pragu i Beču. Po završetku prava otišao je 1863. godine za nadzornika Tekelijanuma u Pešti gde je upisao i studije medicine. Vratio se u Novi Sad 1870. godine i kao lekar radio i živeo u mnogim mestima u Pančevu, Karlovcima, Beču, Beogradu, Kamenici, Futogu i Zagrebu. Neko vreme proveo je u Beogradu radeći kao dramaturg u Narodnom pozorištu. Uređivao je mnoge književne, dečje i satirične časopise[3]. Za Neven, dečji časopis  koji je počeo da izlazio 1880. godine Zmaj je rekao da mu je mezimče idealnog života na zemljištu praktičnog iskustva. Časopis Zmaj doneo mu je nadasve poznato umetničko ime i to kroz igru reči – spoj grafeme broja i naziva meseca – 3. maj, a misli se na 1848. godinu i datum kada su Srbi u Sremskim Karlovcima formulisali svoj nacionalni program i krenuli u pravcu stvaranja nacionalne samouprave u okviru Austrijskog carstva.

Kako predstaviti čoveka koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Njegovo stvaralaštvo oduvek je izazivalo oprečne reakcije od onih koji su ga veličali ali i onih koji su ga  kritikovali.[4] Neosporno je da Zmaj zauzima povlašćen položaj među liričarima srpskog romantizma 19. veka svojim bogatim književnim opusom. Stvarao je sa podjednakim žarom lirsku poeziju, dečje pesmice, rodoljubive, satirične i šaljive pesme. Osim toga bio je urednik i pokretač nekoliko književnih i dečjih časopisa, prevodilac, dramaturg i lekar. Čovek sa puno zanimanja i mnogo dela za sobom. Kritikovan i uvažan u svojoj sredini, ali ono u čemu se gotovo svi slažu pa i najoštriji njegovi kritičari to je da je sasvim sigurno Zmaj naš najveći dečji pisac čiju su poeziju čitala i na njoj odrastala mnoge generacije dece i još uvek odrastaju.

 


[1] Stajić, Vasa. Jovan Jovanović-Zmaj. Novi Sad: izdanje knjižare „Slavija“, 1933. str. 6

[2] Isto, str. 10.

[3] 1862. Javor u Novom Sadu; od 1864-1871. Zmaj po kome je i ime dobio; od 1871-1874. u Pančevu Žižu; 1877-1878. Ilustrovanu ratnu kroniku u Novom Sadu; 1878. krenuo je u Novom Sadu satirični list Starmali, kome je bio duša do 1889; 1880. počeo je da izdaje u Novom Sadu dečji list Neven, koji je izlazio neko vreme i u Beogradu i u Zagrebu, preko dvadeset godina je izlazio i na njemu je radio do same smrti.

[4] Poznato je da je Ljubomir Nenadić otvoreno odbacivao Zmaja kao velikog pesnika, a negativno su ga doživljavali i Bogdan Popović i Milan Kašanin. Najpoznatiji je primer analize Zmajeve poezije od strane Laze Kostića u kome ima pohvala Zmajevom pesništvu ali i ozbiljnih zamerki njegovoj poeziji. Videti: Kostić, Laza, O Jovanu Jovanoviću Zmaju: (Zmajovi), prir. Dragiša Živković, Matica srpska, Novi Sad, 1989. Pozitivna percepcija Zmajevog pesništva ogleda se kod Skerlića koji Zmajevu poeziju svrstava u veliku preko Veljka Petrovića i drugih književnika koji mu priznaju ogroman značaj u celokupnom stvaralaštvu poput Mihiza i Dragiše Živkovića.

 

Poeziju je počeo da piše još u srednjoj školi u Požunu 1848. godine potpisujući se sa „Osijan.“ Stvarao je pod velikim uticajem učitelja Branka Radičevića, reformatorskih ideja Vuka Karadžića, mađarskog pesnika Aleksandra Petefija i mladih romantičara Nemačke, Getea i drugih.

U bogatoj arhivskoj zbirci Joce Vujića nalazi se nekoliko originalnih Zmajevih rukopisa. Tu su tri pesme (pesme su od dve, tri i četiri strofe sa po četiri stiha) u rukopisu, ilustrovane i potpisane sa Č.Zm. Na svim pesmama je oznaka Garmond[5]  što ukazuje na činjenicu da su pesme bile pripremljene za objavljivanje i da su najverovatnije objavljene u nekom dečjem časopisu poput Nevena. Uz pesme su i Zmajevi komentari: Pesma sa slikom ili Slika na sredini kolumne. Slede pesme Komendija za groš, Na putu života i Zgodno mesto.[6]

Komendija_za_gros_Zmaj

 

 

Komendija za groš

Gledali ste majmuna,

Kome nema para,

Slušali ste svirku

Velikih veštara.

Gledala su deca,

Gledala i mati,-

A sada dabome,

Treba i da s’plati.

 


[5]  Garmon ili Garamond (fr. Garmond) vrsta štamparskih slova srednje veličine (od deset tačaka) iz kojih se obično slažu knjige (naziv po francuskom pečatorescu Claude Garamond).

[6] U okviru proslave nacionalnog Dana knjige koji se u Srbiji proslavlja 28. februara 2014.  Univerzitetska biblioteka je predstavila digitalizovane Zmajeve rukopise. Dostupno na: http://arhiva.unilib.rs/

 

Na_putu_zivota_Zmaj

Na putu života

Oko nas je mnogo trnja,

Oko nas su oštre stene, -

Kuku onom, lele onom,

Ko sa prava puta skrene!

Ovde zija provalija,

Onde druga, sve su crne,

Kuku onom, lele onom,

Ko sa prava puta svrne!

Ovde zmija glavu diže

Evo druge, eno treće,

Kuku onom, lele onom,

Ko sa prava puta skreće!

Blago onom kog na putu,

Celog veka anđo prati

I nad njime ruke širi,

Taj će srećno živovati.

A svakoga anđo prati,

Ko se uvek seća Boga,

A uz to se i sam čuva,

Iskušenja lukavoga.

Zgodno_mesto_Zmaj_Jova 

Zgodno mesto

Izabrali zgodno mesto

Slatki mališani

Sigraju se, vesele se,

Niko im ne brani.

Među njima nema svađe,

To Cigani rade;

Al’ se često pesma čuje

Svako pevat’ znade.

Tako, tako deco draga,

Nek vas sloga spaja

Da u srpskom rodu bude

Manje uzdisaja!

 

 

Osim toga u zbirci se nalaze i četiri prozna teksta. To su kraće ilustrovane priče: Lija u kokošinjaku, Oblak, Brkajlije i Dauv, tigrokonj. Istražujući gde bi mogli biti objavljeni ovi Zmajevi rukopisi utvrdili smo pouzdano gde je objavljen samo jedan rukopis Oblak. Ova kratka priča objavljena je u publikaciji: Jovan Jovanović Zmaj, Proza, Odabrana dela I-X, knj. IX, prir. B. Kovaček, Matica srpska, Novi Sad 1983. Sasvim je moguće da je i druge rukopise Zmaj pripremio za štampu, ali ga je smrt sprečila da ih doradi i objavi.

 zmaj

Lija u kokošinjaku

Evo, kako to biva. A biva obično pod jesen. Teta lija se zaželi živinskoga mesa, pa hajde u koji kokošinjak u pohode. Al’ to ne radi danju, već pričeka obično ponoć, kad ne samo domaćica već i svi u kući spavaju. Prvo se došunja u baštu, sve obzirući se. Kad ne čuje nikog budnog, onda pomisli u sebi׃ Dobro je, i šarov spava! Pa odatle kao da na prstima ide, sve je bliže kokošinjaku, pa uđe i u njega, pa upilji oči u spavaću živinu. Jako se ozlovolji ako se živina posadila tako visoko, da je ne može domašiti. E, onda lukavstvo mora da pomaže. Cikne ti prepredena zverka, što igda može; na to se kokoške trgnu, pa u prvoj zabuni razlete se kud koja. A lija tu priliku ne propusti, već što zaklopi, to je njeno.

Omastivši tako brkove, vraća se svojoj jazbini, al’ ako na putu naiđe na kakva razapeta gvožđa i to će biti njeno.

Lija_u_kokošinjaku_Zmaj_Jova

 

 

Oblak

           Jednog toplog letnjeg dana izvi se jedan oblačak iz mora, pak se krenuo nekud lako i veselo po vedroj, plavoj visini uputio se nekom kraju, gde je suša i omara nanela mnogo muke i štete.

Plivajući po visokoj pučini gledao je oblačak dole, kako jadni ljudi u znoju svoga lica poslove svoje otaljavaju, dok on gore samo tenani i uživa, nošen na krilima jedva osetnog povetarca

 

„Oh, pomisli on, ” ala bih voleo da mogu pomoći tim bednim ljudima, da im mogu trude olakšati, brigu razagnati, da mogu gladne nahraniti, žedne napojiti.

I čas je prolazio za časom, a oblačak je dolazio sve veći, pa rastući tako rasla je i njemu želja, da može ljudima koristiti.

Al’ dole na zemlji osećala se sve veća žega, sunce je peklo u teme sa svom žestinom; ljudi su hukali od muke – a sve badava, raditi se moralo, sirotinja ne može živeti bez rada. I oni molećivo digoše oči k nebu, kao da vikahu׃ „Ne daj nam da propadnemo.”

„Hoću, hoću, – ja ću vam pomoći,”- reče oblak, pak se počne spuštati sa svoje visine.

Al’ u isti mah seti se, šta je čuo, kad je još bio u morskom zavičaju svom, – čuo je, da oblake smrt uništi, kada se zemlji približe.

I on se malo poljulja, pa ga misao uskomeša, – no brzo zastade, pak se na jedno odluči: „Pomoći nevoljnicima, a sa mnom šta bilo da bilo.”

Ta ga je namera napravila ogromno velikim i jakim. On pre nije pomišljao da u sebi nosi toliko moći kao neki Božiji izaslanik lebdjaše nad ovim krajem, šireći sa pouzdanjem krila svoja nad njim. Njegova veličanstvenost bila je taka, da zastrepiše i ljudi i životinje, i travke, pa i najveća drveta sagibahu se pred njim, – al’ ipak osećahu svi, da im on može biti dobrotvor.

„ Ja ću im pomoći! ”- ponavljaše oblak gotov sam i umreti za sreću tolikih ljudi.

Čvrsta ga je volja svega prostrujala. Ozarila ga je neka viša svetlost. U njemu se trzali gromovi, munje al’ još silnije razvi se u njemu neka beskrajna ljubav i požrtvovanje, – i blagodelna dažda izli se iz bića njegova.

Ta je dažda bila njegovo delo, zadatak njegova života, njegova smrt, koju je rado dočekao.

Nad celim krajem koji je sad daždu posisao i novim životom živnuo rasprostre se sjajna duga od najkrasnijih boja; – to je bio poslednji pozdrav nesebične, požrtvovne ljubavi.

Naskoro, pak se i duga izgubi, al’ blagodet današnjeg dana ostade dugo, blagosiljana cele godine.

Oblak_Zmaj_Jova

 

Brkajlije

 

Posle dugog sigranja, deca sela ne znajući šta da rade.

Mati im nije kod kuće, – sad je cela kuća njihova; mogli bi raditi, što im je god volja , – pa ipak ne mogu da se sete, čime bi da se pozabave.

Al’ međ njima je i brat Petko, koga su inače zvali domišljanom. On ti se za čas domisli, što nikom drugom ne bi palo napamet! On se i sad samo osvrnu pa opazi u jednom lončiću malo crne boje, pa odmah kliknu:

-           Znate li šta ćemo?

-           Šta? – povikaše sva deca u glas.

-           Svima ću vam napraviti lepe, velike brkove; kad se mati vrati, ala će da se uplaši!

-           Pa hajde! Odobriše sva deca, samo se Smiljka, jedina devojčica među njima, malko namrgodi, i povuče se u stranu.

Što je naumio to je i učinio, i evo, na slici vidite, kako izgledaju mala deca sa velikim brkovima. Naposletku je napravio i sebi brkove, ali mađarske, tanke, pa zakovrčene.

Taman oni obrkatili a evo i matere kući. Nije se uplašila ni najmanje, – al’ nije se baš ni smejala!

Mati reče:

Evo sam baš donela lepe alve. Al’ pošto brkajlije ne mare za alvu dobiće je samo Smiljka.

A drugi put će i brkajlije dobiti nešto, – ali ne alve, nešto sasvim drugo nešto.

Brkajlije_Zmaj_Jova

 

Dauv, tigrokonj

 

U južnoj polovini Afrike žive neki divlji konji koji se veoma jako razlikuju od divljih konja u drugim svetskim krajevima, razlikuju se i po spoljašnjem izgledu i po načinu života. Za te se konje znalo još u vreme starih Rimljana, jer je jedan tadašnji pisac pribeležio, da je Karakala god ?? po Hristu svojeručno ubio jednog tigrokonja (:Hippotigris:), koji je doveden iz Afrike sa nekim drugim ondašnjim životinjama. A to je morala biti ili zebra ili gvaga, ili ova ovde naslikana životinja, koju inače zovu i dauv, – jer te tri rođake nose opšte ime tigrokonj, a čine neki prelaz od konja ka magarcu.

Mi ćemo ovde sada govoriti samo o dauvu, – a kako izgleda to najbolje vidite na slici. On je najplemenitiji od svih tigrokonja, pa i najvećma liči konju. Telo mu je okruglo, vrat zdravo u vis sveden. Ima snažne noge a griva mu je 13 centima dugačka; i u vis ispravljena; i rep mu je jako dlakav. Uši su mu uzane i srednje veličine. Koža mu je meka, i dlaka po njoj kao zaglađena. Boja mu je po leđima kulašasta, a prema trbuhu prelazi u beličastu. Po glavi, po vratu i po trbuhu ima lepe crne i mrke redovito poređane pruge, mrke se gdegde i račvaju, pak se i po tim šarama razlikuje od zebre i od gvage. Na nogama nema tih pega, one su čisto kulašaste, ili sigave.

Dauvi žive u povećim čoporima, biva i po njih stotinu zajedno. Manji čopori nekad se združe sa šarenim gnuovima a združe se kašto i sa nojevima, jer i dauvi su kao i nojevi, plašljivi i oprezni, brzo opaze opasnost, pak se odma beganjem spasavaju. Trk mu je većma brz i istrajan. Jahač na najbližem našem paritu ne bi mogao stići dauva. Mnoga plemena u unutrašnjosti jedu meso ove životinje, ali se ne zna da li ih gde i jahaju.

Dauv,tigrokonj_Zmaj_Jova

 

Naposletku, u zbirci je i Zmajevo pismo od 25. aprila 1896. godine Đorđu Nikolajeviću, mitropolitu. U pismu ga Zmaj izveštava o bolesti sinovca Lazara Nikolajevića i o tome kako je  lečen. Potanko mu opisuje bolest i objašnjava da je „bolovao od influjence” a da se potom bolest nastavila bolovima u nogama i krstima, usled čega je Lazar bio sprečen da radi, što je neminovno dovelo do oskudice u kući. Zmaj se izvinjava mitropolitu na slobodi da mu se obraća na takav način, ali je mišljenja da bi mitropolit sada trebalo da pomogne sinovcu kada mu je pomoć preko potrebna: „Uveren sam da mi nećete to zameriti, nego da će Vam još i povoljno biti, što ćete, po ovom mome uverenju sinovcu svome moći u pomoć priteći, sada, kada mu je pomoć preko i žurno potrebna.”

Donosimo prepis Zmajevog pisma׃

„Vaše Visokopreosveštenstvo!

Vaš sinovac Lazar Nikolajević koji u Beogradu živi boluje već od dve nedelje dana. Ja ga lečim. On je prvo ležao od influjence, od koje se bolesti sad oporavlja; ali su mu iza toga ostali nesnosni bolovi (: sa primesom starog revmatizma: ) u nogama i krstinama. On se otima da ide na rad, jer veli bez rada ne može se živeti, a ja navaljujem da ostane kod kuće radi sigurnijega uspeha lečenju, i tako se svaki dan koškamo i prepiremo.

Ja vidim da bez njegove zarade, ma da mu je žena vredna, štedljiva i uopšte visprena, u kući im oskudica nastaje, pa ga češće pitam da li je Vama pisao. A on veli da nije, boji se da Vas ne uvredi, da Vam ne bude dosadan, a veli, možda mu nećete ni verovati da je zaista bolestan.

Zato sam se odlučio da Vam pišem, da Vas o njegovom stanju izvestim. Uveren sam da mi nećete to zameriti, nego da će Vam još i povoljno biti, što ćete, po ovom mome uverenju sinovcu svome moći u pomoć priteći, sada, kada mu je pomoć preko i žurno potrebna.

Celujući Vašu desnicu

molim da primite uverenje moga svagdašnjeg dubokog poštovanja

Dr J. Jovanović „Zmaj“

pismo_Đorđu_Nikolajevicu_Zmaj_Jova

 

 

  • Rad je deo doktorata pod nazivom “Arhivska građa u privatnim zbirkama Univerzitetske biblioteke ’Svetozar Marković’ u Beogradu׃ kulturološki, kulturnoistorijski i informaciono-dokumentacioni aspekt”

 

 

Comments (5)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

Posted on 06 April 2014 by heroji

Vasilije Milnović

 

Zašto je Zmaj aktuelan danas?

 

Posredstvom ovde predočene arhivske građe iz rukopisnog fonda Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, posvećene velikanu srpske književnosti Jovanu Jovanoviću Zmaju, u prostor naše kulture posle izvesne pauze ulazi stvaralaštvo… Na ovom mestu, obeleženom sa tri tačke – koje čitalac može shvatiti i kao trostruki udar heraldovog štapa, pri ceremonijalnoj objavi ulaska veličine u dvoranu kulture – zastaje nam misao, prožeta zapitanošću: kako predstaviti Zmajevo stvaralaštvo? Kako u kratkim crtama promišljati jedno od najobimnijih i najraznovrsnijih poetskih dela srpske književnosti u celini, za koje je jedan savremeni veliki pesnički duh zapisao sledeće: „Zmaj kao da je disao na pesme. Za njega je poezija bila i zemlja i nebo, i unutrašnji život čovekov i onaj spoljni, i narod i ljubav i bes. Ona je bila univerzalni oblik postojanja, medijum sveprisutan, i to ne u smislu apsolutizovanja poezije, nego u smislu bezgraničnog poverenja u njenu neophodnost, moć, ubedljivost.“[1]

Nagovestivši prethodnim citatom osnovnu liniju spektakularne širine Zmajevog stvaralaštva, ovde moramo otvoriti zagradu da bismo predočili uobičajene teškoće u recepciji njegovog ukupnog dela. One se mogu grubo svesti na dve mogućnosti promašaja u spoznavanju Zmajevog dela, čime se gube i dragocene vrednosti koje ono sadrži: prva mogućnost se manifestuje kroz nekritičko usvajanje svega što je Zmaj napisao, a druga kroz nekritičko odbacivanje istog. Jer nema stvaraoca, u kontekstu srpske kulture, oko čijeg opusa su se u kvalitativnom smislu više lomila koplja od Jovana Jovanovića Zmaja. Gotovo da nema značajnijeg srpskog književnog tumača koji se na otvoren način nije svrstao na jednu ili drugu stranu recipijenata Zmajevog dela[2], katkad dajući međusobno potpuno suprotstavljena gledišta. Ono što, međutim, ostaje nesporno jeste činjenica da bi u eventualnom antologijskom odabiru Zmajeve poezije, on nesumnjivo zauzeo vrhunsko mesto u kontekstu srpskog romantizma i srpske poezije. Ono što je, takođe, konstanta svih tumačenja, jeste da je kvalitet te poetike platio cenu sopstvenom kvantitetu.

 


[1] Pavlović, Miodrag, Ništitelji i svadbari, BIGZ, Beograd, 1979, str. 143.

[2] Navešćemo samo najpoznatije primere: od Ljubomira Nedića, koji je otvoreno odbacivao Zmaja kao velikog pesnika, niz takvih negativnih recepcija se nastavlja preko Bogdana Popovića do Milana Kašanina, a posebno je slavna kompleksna recepcija Zmajeve poezije od strane Laze Kostića u, po mnogima, najkontroverznijoj knjizi srpske književnosti O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovu dobu, koja nije bez značajnih pohvala Zmajevom duhu i pesništvu, ali koja ostaje svedočanstvo dubinskih zamerki njegovoj poeziji (Videti: Kostić, Laza, O Jovanu Jovanoviću Zmaju: (Zmajovi), prir. Dragiša Živković, Matica srpska, Novi Sad, 1989). S druge strane, pozitivna recepcija ovog pesništva, takođe je totalna: od Skerlića, koji smatra Zmajevu poeziju konstantno velikom, preko Veljka Petrovića, do modernijih pristupa koji ukazuju na kompleksnost „situacije Zmaj“, u kontekstu njegovog vremena i srpske književnosti uopšte, i koji prevashodno potvrđuju ogroman značaj ovog stvaraoca (Dragiša Živković, Borislav Mihajlović Mihiz, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović itd.).

 

Zaista, spisak svih poetskih nastojanja ovog stvaraoca gotovo je nemoguće pobrojati: ljubavne pesme i pesme bola, rodoljubive pesme i one satirične, humorističke, političke, prigodne, didaktičke i vizionarske pesme, parodije i, možda najslavnije, pesme za decu, čudesne probe pera i jezički kalamburi, poetska proza, ali i dnevničke pesme i svojevrsno pesničko novinarstvo.[3] Ako se tome doda i njegova lekarska praksa, pokretanje i uređivanje nekoliko vrlo uticajnih književnih, dečijih i satiričnih časopisa[4], prevodilačka delatnost, kao i aktivno učešće u političkom i javnom životu, onda postaje jasna sva polihistorska usmerenost Zmajevog stvaralačkog duha. Ne treba zato da nas čudi kad Jovan Dučić u svom eseju o Aleksi Šantiću srpsku liriku XIX veka naziva „Zmajevim periodom srpske poezije“.

Zmaj_rukopis

Danas, čini se, Zmajevo poetsko nasleđe se može promišljati u kontekstu enciklopedijske paradigme. Već je Dragiša Živković pisao o Zmajevoj pesničkoj „reporterskoj svakodnevici“, a Tanja Popović zaključuje da se danas to može „čitati i kao hronika jednog doba, prepuna svedočanstava o usputnim i sporednim događajima i tokovima u srpskoj devetnaestovekovnoj kulturi“[5]. Razume se, Zmajeva pesnička obrada podrazumeva i one glavne tokove srpske kulture, ali ceo njegov opus (a naročito pet knjiga njegovih Pevanija), može se tumačiti kao obrazac jedne poetski doživljene enciklopedijsko-leksikonske forme. „Zmaj nije samo ’narodni’ pesnik u značenju barda, nego je i ’svakodnevni’ pesnik, koji je poetizovao svaki životni trenutak, bezbroj tema i motiva i mnoge ljudske emocije i raspoloženja, stvorivši u pravom smislu reči pesnički zbornik…“[6]

Enciklopedija je do danas ostala najdemokratičnija forma, koja teži kako totalitetu, tako i detalju, i u kojoj nijedna odrednica nije važnija od druge. Ona će se kasnije u samoj srpskoj književnosti, kroz modernističke i postmodernističke varijante, etablirati kao poslednja humanistička forma, u kojoj je svaka različitost vrednost po sebi. Ukoliko Zmajev opus posmatramo kroz prizmu enciklopedijske paradigme, shvatićemo koliko je pogrešno naglašavanje jednih stihova na račun drugih. Uostalom, Ljubomir Simović je već pokazao koliko se avangardnog potencijala krije u Zmajevim tzv. „probama pera“ i naizgled jednostavnim dečijim pesmicama[7]. Iako niko ne spori da centralno mesto u Zmajevom pesništvu čine znameniti Đulići i Đulići uveoci, kroz sve kritičke natpise o njemu konstantno provejava opasnost od preteranog pojednostavljivanja stvari. Naime, skoro svi koji su pisali o Zmaju, ističu njegov jasan i jednostavan stil, koji se brzo shvata i lako pamti. Više od jednog veka deca uče srpski jezik kroz „čika Jovine“ stihove, oni su prva lektira generacijama[8], Zmaj je neko ko pripada svima i o kome se sve zna, uči se o

 


[3] „Pisao je o mesečini, i o osnivanju težačkih zadruga; o izborima i o snoviđenjima; o mađarizaciji Srba, i o štetnosti pušenja; (…) pevao je nad grobom lovca i šaljivčine Trivuna, i nad grobom ustaničkog barda Filipa Višnjića; opevao je pogreb Garibaldija, i pogreb jednog petla; pisao je o prokopavanju kanala u Novom Sadu, i o nacionalnom oslobođenju…“ Simović, Ljubomir, Duplo dno, Dela, knj. 4, SKZ, BIGZ, Prosveta, Dečje novine, Beograd, 1991, str. 96.

[4] Na primer, časopisi: Javor, Komarac, Zmaj (po ovom časopisu je pesnik dobio svoje umetničko ime i to kroz igru reči – spoj grafeme broja i naziva meseca – 3. maj, a misli se na 1848. godinu i datum kada su Srbi u Sremskim Karlovcima formulisali svoj nacionalni program i krenuli u pravcu stvaranja nacionalne samouprave u okviru Austrijskog carstva), Žiža, Ilustrovana ratna hronika, Neven, Starmali; kao i kalendari i almanasi: Priklapalo, Žižan, Postiljon, Novoletice, Pančevac

[5] Popović, Tanja, Jovan Jovanović Zmaj – klasik srpske građanske kulture, predgovor u: Jovan Jovanović Zmaj, Deset vekova srpske književnosti, knj. 36, prir. Tanja Popović, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2012, str. 30.

[6] Živković, Dragiša, Zmajeva pevanija, u: Evropski okviri srpske književnosti, knj. 3, Prosveta, Beograd, 1994, str. 113.

[7] Videti: Simović, Ljubomir, Ibid, str. 94-126.

[8] „Da, svi smo prošli kroz Zmajevo delo misleći (pogrešno) da smo izišli iz njega zauvek i bez traga. Da, svi smo mi izrasli dosta brzo iz Zmajevog stiha, ali činjenica da smo dalje rasli, pa i to kako smo rasli, sve je to zavisno, bar jednim delom svojim, upravo od tog čika-Jovinog stiha, sve je to bilo i ostalo u vezi sa njim, više nego što smo to, često, i sami znali i priznavali sebi i drugima.“ Andrić, Ivo, Pevanija: knjiga detinjstva, knjiga života, u: Umetnik i njegovo delo: eseji, ogledi i članci, Prosveta, Beograd, 1981, str. 190.

 

građanskom moralu kroz stihove Pesme o jednom najlojalnijem građaninu, uče se napamet pesme Đulića iz ljubavnih, Svetli grobovi iz rodoljubivih i Pesma o pesmi iz poetskih pobuda. Rečju, Zmajeva poezija, to smo mi, naš život u svojim različitim ispoljavanjima. Zato se i kaže da su zbog jasnosti i jednostavnosti Zmajevih pesama, takvi i sudovi o njima – transparentni i nedvosmisleni, bilo da su afirmativni, bilo da su negativni.

Zmaj_rukopis1

Ipak, poezija je po svojoj nutarnjoj prirodi, kompleksan organizam, pa je i svaka jednostavnost često varljiva. To je, na najplastičniji način, pokazao Miodrag Pavlović, analizirajući naizgled krajnje svedenu pesmicu broj XLII iz Đulića, poznatu svakom po svojim prvim stihovima: Ala j’ lep / Ovaj svet… U toj, naizgled naivnoj i idiličnoj pesmi, Pavlović pronalazi određene socijalne i didaktičke potencijale[9]. Takođe, Ljubomir Simović otkriva čitav niz veoma modernih i iznenađujućih pasaža, mahom u Zmajevim „probama pera“ i dečijoj poeziji[10] – od dadaističkih prosijavanja, kasnije ostvarenih od strane Dragana Aleksića, preko nadrealističkih momenata i ranih anticipacija Davičove ili Vučove poetike, potom prvih naznaka taktilne poezije i budućih „pipazona“ Vladana Radovanovića u kontekstu srpske neoavangarde, sve do trenutaka vizuelne i signalističke poezije, koju će tek u savremenoj srpskoj književnosti zastupati, na primer, Miroljub Todorović. Zbog čega ovi „impulsi“ Zmajeve poezije nisu bili prepoznati u svoje vreme, kao ni kasnije u doba „modernih“ tendencija u srpskoj književnosti, nije tema ovog teksta.[11]

Naravno, s pravom se govori o „vukovskom“ pravcu u Zmajevoj poeziji i o vezi sa zaveštanjem naše narodne pesme. O tome je već iskazano mnogo nagoveštaja[12]. Doduše, srazmerno je retko tumačen jedan čisto artistički, stilski napor pesnikov, da se elementi narodne poezije i same reči Vukovog rečnika, inkorporiraju u tada aktuelno romantičarsko pisano pesništvo. Tome u prilog govore i njegove pozne zbirke Snohvatice i Devesilje, njegova prevodilačka delatnost[13], kao i činjenica da su pojedine Zmajeve pesme nastale pod uticajem (a onda i same postale deo) – građanskih rukopisnih pesmarica[14]. Ta misao o jednoj, u punom smislu – demokratskoj poeziji, već

 


[9] Videti: Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 143-157.

[10] Ovo je, inače, prvi u srpskoj književnosti uočio Stanislav Vinaver i to na sebi svojstven parodijski način. U „beleškama“ parodiranih pisaca njegove Pantologije, stoji sledeće: „ČIKA JOVA Dugogodišnji učitelj za gluvonemu decu. Otuda u njegovim pesmama jedna naročita, mutava dečija psihologija“. Vinaver, Stanislav, Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Beograd, 2007, str. 261 (Prva dva izdanja, 1920, 1938).

[11] „Jednom rečju, Zmajevi savremenici nisu umeli da čitaju pesme onako kako ih čitaju ljudi dvadesetog veka. A čitaoci dvadesetog veka nisu u Zmajevim pesmama otkrili sve te novine jednostavno zato što čovek ponekad neku stvar ne vidi ako mu se ona ukazuje na mestu na kome je on ne očekuje.“ Simović, Ljubomir, Ibid, str. 106. Može se, takođe, govoriti o svojevrsnim „demonskim“ manifestacijama u prvim Đulićima, koje se mogu tumačiti kao dubinski simptomi kasnijih Đulića uveoka. Zato nije slučajno što je najbolji prepev Demona od Ljermontova, načinio upravo Zmaj. Ovo je još jedna potencijalno velika tema koja problematizuje navodnu Zmajevu jednostavnost.

[12] „Zaista, najpotpuniji reprezentant linije koja ide od Branka, preko njega – Zmaja, do Šantića, Zmaj je bio i ostao do kraja života vukovski pesnik, raznovrsni, plodni i inventivni nastavljač Brankove poezije, umetnički pesnik inspirisan na vrelu narodne poezije.“ Živković, Dragiša, Ibid, str. 115.

[13] Zmaj je poznavao mnoge strane jezike: nemački, francuski, ruski, mađarski, latinski, starogrčki itd.

[14] Videti: Kleut, Marija, Zmajeve pesme u rukopisnim pesmaricama, Srpsko građansko pesništvo, zbornik grupe autora, Novi Sad, 1988, str. 185-192. Moguće je, takođe, primetiti jednu čisto petrarkističku notu u Đulićima, što je samo sporadično pominjano u srpskoj kritici, notu koja je u Zmajevoj poetskoj izvedbi pretrpela značajan uticaj građanske lirike XVIII veka, što dalje komplikuje jednostrano povezivanje Zmaja isključivo sa narodnom poezijom. Pri tom, Zmajeva lirska emocija je prvenstveno lične, a ne ni knjiške ni folklorne prirode.

 

jednostavnim komparativnim pristupom, prevazilazi svako ukalupljivanje Zmajevih pesničkih intencija samo u „pevanje na narodnu“. Tako, na primer, u kontekstu evropskog romantizma, Vilijam Vordsvort u programski značajnom predgovoru drugom izdanju Lirskih balada[15] projekat romantizma definiše kroz ponovno uspostavljanje poezije i to tako što će apstrakcije uma, zaodenute u bilo kakav specijalistički način izražavanja, biti zamenjene strasnim osećanjima i izražene svakodnevnim jezikom. Kao obrazac za ovaj novi pesnički način izražavanja trebalo je da posluži jezik rustike[16]. Stoga je Zmajeva spektakularna raznovrsnost, samo odjek raznorodnosti evropske književnosti XIX veka, koja je u delima Getea, Hajnea, Puškina ili Igoa pokazivala ambiciju sveobuhvatnosti. „Na filozofski i naučni enciklopedizam XVIII-og veka nadovezala se literarna enciklopedičnost, koja je trebalo da bude odgovor na napredak pojedinih nauka, na velike filozofske sisteme, i na velike i raznorodne horizonte koji su se otvarali proučavanjem istorije.“[17]

Dakle, Zmajev razumni i intuitivni humanizam, vidljiv u svakoj pesmi-odrednici njegove poetske enciklopedije, jedan građanski i demokratski poetski postupak koji uvek i pre svega polazi od pojedinačnog konkretnog čoveka (u društvenom ili sopstvenom, emotivnom kontekstu), objašnjava istovremeno i ubedljivost Zmajevog lirskog zaveštanja i vanrednu uspešnost njegove dečije poezije, ali i one društvene humorno-satirične, kao i rodoljubive.

U jednom postenciklopedijskom diskursu, koji se kao moguća pretnja nadvija nad našim dobom, forma više ne postoji. Razlike se više ne podrazumevaju. One se veštački proizvode. U svetu u kome, po Hajdegerovim rečima, tehnicitet preuzima sve prerogative humaniteta, raznolikost je izlišna. A nama je, zaokupljenima trendom opšte zabave, lepo, kao Lotofazima u Odiseji.

Zato nam je previše dragocen ovaj intimni, dobronamerni, romantični i mudrijaški glas Zmaj Jovana Jovanovića, koji nas korektivno vraća na sopstvene početke, pa možemo zajedno sa našim nobelovcem, iz namerno tražene dečije perspektive, zaključiti da smo iz Zmajevih stihova „ne shvatajući još pravo ni potpuno, saznavali i to da u svetu, kao ni u zemlji u kojoj živimo, nije sve dobro ni u redu, i da ima ljudi koji o tom razmišljaju i pevaju, i rade i bore se da bude drukčije i bolje. I da su to pravi ljudi.“[18]

 


[15] Vordsvort, Vilijam, Poezija i poetska dikcija – Predgovor drugom izdanju „Lirskih balada“,  u: O poeziji: izbor engleskih eseja, preveo i priredio Borivoje Nedić, Prosveta, Beograd, 1956.

[16] Zanimljivo je da je sve do skoro u tumačenju Zmajeve lirike zaobilažen izvesni orijentalni uticaj (očigledan u pesmama kao što su Hafisov grob ili Lem-Edim), čime se naš pesnik približavao sferi nemačkog romantizma. Uostalom, on je i preveo Geteovu baladu Bog i Bajadera i Hajneovu pesmu Pesnik Firdusi.

[17] Pavlović, Miodrag, Ibid, str. 153.

[18] Andrić, Ivo, Ibid, str. 192.

Comments (4)

Tags: , ,

Milan Andrijević

Posted on 15 March 2013 by heroji

Milan Andrijević

Milan Andrijević rodio se 1980. godine u Zemunu. Rastao je uz muziku, svirao je violinu i gitaru i većinu svojih pesama je pevao. Mladalačke radove potpisivao je kao Stefan Nebraski i April O Nill. Želeo je da udari stazom Bukovskog, Toma Vejtsa i Ginzberga. Rukopis Nešto kao blues sam je pripremio za štampu, ali ga nije video u koricama. Objavljen je po mladićevoj smrti, trudom njegovih roditelja Slobodana i Ljubice.

Mladi pesnik i student II godine Pravnog fakulteta, poginuo je 2001. godine u jednoj diskoteci u Skadarliji. Policijski izveštaj glasio je – nesrećan slučaj.

 

Gimnazijska razmišljanja

 

Umetnost je čovekov fenomen da može da iskaže osećanje, misao i sliku u njemu putem zvuka, linije, boje i oblika i da produkt sadrži to što je čovek osećao, mislio i video u samom svom postojanju.

BluesGuy

 

Vreme je merilo prolaznosti stvari i samo po sebi ne postoji nigde sem u čovekovom poimanju prolaznosti, koja je očigledna.

 

Život jednog čoveka je njegovo sećanje i sećanje ljudi oko njega, kao i njegovi produkti trajne prirode, koji svedoče o njegovom postojanju jedno vreme. Nema prošlosti niti budućnosti, već samo trenutak življenja u kome čovek stvara sećanja i stvari.

 

Sve je sastavljeno od sfera, sve pulsira ili ide u krug.

 

Kraj čovekovog uma – beskonačno u plusu, beskonačno u minusu.

 

Nije čovek ono što misli, već ono što čini.

 

Lepota je sama po sebi čulna i grešna.

Kind of Blue

 

Slab je onaj što traži, a slabo je i ono što se od njega traži.

Svako uvek na kraju ostane sam.

 

Čovek dobija kad daje.

 

Prijateljstvo se ne bira, ono biva kao ljubav.

 

Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina.

 

Čovek je proklet i žali za onim putevima kojima nije pošao.

 

Poučite me mrtvi, kako se može umreti bez straha, ili bar bez užasa, jer smrt je besmisao, kao i život.

 

Comments (7)