Tag Archive | "Duško Trifunović"

Tags: , , , ,

Miloš Zubac: ODBRANA PESNIKA

Posted on 15 November 2013 by heroji

Miloš Zubac: ODBRANA PESNIKA

 

Uskoro će se navršiti osam godina od smrti Duška Trifunovića, velikog sarajevskog pjesnika, pisca i televizijskog autora. Prvu akademsku studiju o njegovom pjesništvu napisao je Novosađanin Miloš Zubac, književnik i muzičar, vođa grupe Prkos Drumski. Knjigu je prije nekoliko sedmica objavila Izdavačka kuća „Besjeda” iz Banjaluke.

            Šta je to tako čarobno, bajkovito, slikovito, a opet tako jezgrovito, lepršavo, rekao bih svevremenski u poeziji Duška Trifunovića?

Kada lepo poentirate svevremenošću, upravo ste nadomak odgovora. Jedno od imena svevremenosti jeste univerzalnost. Ko je slušao Duška za života, dobro zna kako je on govorio o drugima ukoliko bi imao takav zadatak. Recimo, o nečijoj knjizi ili o nekom pesniku. Uvek je pričao posredno, u dovitljivim parabolama. Naizgled, govorio je o sasvim drugim stvarima, ili je uzimao primere iz svog iskustva i praktično kazivao o sebi. Nekome je to zacelo izgledalo kao neizlečiva samodopadnost. „Uzmite, na primer, moj slučaj”, bila je čuvena Duškova uskočica u razgovor koji je smatrao jalovim. Dabome, neko je u toj pesnikovoj navici umeo da prepozna i meru njegove univerzalnosti. Govoriti o drugom, a pričati o sebi – može se postaviti i obrnuto: govoriti o sebi, a pričati o drugom. Sve su njegove pesme bile duboko lične, a opet univerzalne, sve su govorile o drugima, koliko i o njemu samom.

Otuda su ljudi prihvatili tu samosvojnu poeziju skoro kao narodnu liriku. Svako je mogao da pronađe ličnu svojinu u Duškovim stihovima.

Sve ovo što ste popisali – čarobno, bajkovito, slikovito, jezgrovito, lepršavo i svevremeno – bilo je toga uistinu u Duškovoj poeziji zato što se ti kvaliteti nalaze u svakom mitu, kao univerzalnoj priči koja traje u nebrojenim varijantama, pod mnogim imenima i maskama, hiljadama godina unazad.

Mitska, tačnije monomitska supstanca u pesništvu i životu Duška Trifunovića, jeste jedan od mogućih odgovora na vaše pitanje. Tat tvam asi, kaže ona svevremena indijska formula. To jeste to.

VPZ 09-7(1)

foto: Vladimir Zubac

             Koliko dugo ste istraživali, pripremali i pisali doktorsku disertaciju „Poetika Duška Trifunovića”, i sa kojih ste sve izvora u „kanticu točili” podatke o njemu?

Nije posredi malo vremena – o celoj deceniji je reč, ako pođemo od pokušaja da prijavim magistarsku tezu s jednom užom temom iz pesništva Duška Trifunovića, a dođemo do same odbrane doktorske disertacije o njegovoj poetici, deset godina kasnije. Trebalo je prepoznati trenutak, osvojiti, pridobiti skeptične profesore na Odseku za srpsku književnost u Novom Sadu. Bilo je onih koji su se žustro protivili mojoj nameri, gotovo da su se našli uvređenim što neko dolazi s takvom idejom, a bilo je i onih koji su bili blagonakloni i spremni za jednu vrstu akademskog rizika. Prvi su manifestovali uhodane predrasude o najpevanijem pesniku srpskog jezika, a drugi su pokazali da nemaju zakopčan um.

Studiju sam pisao na mahove, kada sam uspevao da odvojim vremena i pronađem samoću za rad. Događalo se da nekoliko meseci u nizu pišem kao u vrućici, a potom da jednako dugo boravim u sniženoj stvaralačkoj temperaturi. Trajalo je to gotovo dve godine. Treću sam godinu ostavio za obavezno mirovanje rukopisa, kako bih mu se vratio nepomućenog oka i hladne glave.

Izvori su bili mnogostruki. Znao sam pesnika lično i imao sasvim dovoljno vremena da ga čujem i da pribeležim utiske u svoje sećanje, pogotovo kada smo se sretali u novosadskom pesničkom klubu Instel. Nisam morao da ga zamišljam, bio je uveliko prisutan u mom životnom iskustvu. Znao sam i one koji su Duška poznavali do kosti. Preko toga, pitanje je koliko ga je bilo ko zaista znao i razumeo. Svaki je čovek tajna za sebe, a kamoli oni što se bave umetnošću na nivou majstora. Svi smo prihvatali Duška upravo onakvog kakav nam se on sam i po svojoj volji predstavljao. Dabome, iza svake predstave postoji još nešto, neuhvatljivo, a osetno, još jedan sloj ili čitavo blago slojeva. Trudio sam se da ih što više registrujem i imenujem, a da pri tom ništa ne oduzmem od magične celine pesnikove ličnosti. Odgonetao sam tako da ne oskrnavim lepotu zagonetke.

Naposletku, imao sam njegove knjige pred sobom i njegovu neveliku, ali veoma vrednu rukopisnu zaostavštinu. Deo tih manuskripta uvrstio sam u knjigu. Čitanje rukopisa bilo je posebno dragoceno za mene budući da sam pesnika držao gotovo za člana porodice.

            Vaš otac bio je njegov kolega i prijatelj, i uopšte nije „sukob interesa” to što ste ga u Vašem radu citirali, već naprotiv, interes za sve nas koji volimo čika Duška. Na šta Vam je najviše ukazivao, gdje Vas je Pero Zubac redovno upućivao prilikom Vašeg istraživanja?

Duško Trifunović bio mi je pesnički stric. Mom ocu bio je kao brat, poput Miroslava Antića. To je bilo stvaralačko i životno pobratimstvo, pravo ujevićevsko. Tako sam ja umetnički odrastao i sazrevao uz oca i pesničke stričeve – Miroslava Antića i Duška Trifunovića.

Pero nije želeo da preodveć utiče na mene, takva je njegova roditeljska i ljudska priroda. Ostavio mi je punu slobodu, ali bio je uvek spreman da porazgovaramo o Dušku. Umeo je tada da mi diskretno napomene nešto iz Duškove biografije što malo ko zna, što je meni pomoglo u dešifrovanju njegove pesničke namere, a što nisam želeo u vidu podataka da potrošim u svojoj knjizi. Nisam hteo da izreknem sve što znam – često u nagoveštajima stanuje lepota, a istina ne voli pripremljene i nameštene krevete. Moj stari je pre mene napisao književni ogled o Dušku, a kada jedan bard o drugoj lirskoj veličini piše, svemir nam se otvara i možemo da zavirimo iza koprene ove usvojene varljive stvarnosti koju držimo za pravu i jedinu moguću.

Pomogao mi je tako dvostruko. Onim što je napisao o svom pesničkom bratu i onim što mi je u poverenju ispripovedao o mom pesničkom stricu.

            Šta Vas je najviše fasciniralo u bio/bibliografiji Duška Trifunovića?

Monolitnost i monumentalnost. Cela njegova poezija bila je nekako nalik na njega. Kao od jednog zamašnog komada isklesana, ali komada s druge planete. Između Duška Trifunovića i junaka njegovih pesama, tačnije između pesnika i same poezije, stajao je nepomerivo znak jednakosti. Nećete to naći kod svakog pesnika ovog formata, naprotiv…

            Kako ga je kritika doživljavala?

Kako koja, kako kad i kako gde. Kada je krajem pedesetih i početkom šezdesetih njegov kontroverzni lirski junak sa zlatnim kuršumima zabasao u bosanskohercegovačku književnost, dočekali su ga uglavnom raširenih ruku. Između ostalih, o njemu su toplo i istinito još zarana pisali Svetozar Koljević i Nikola Koljević. U Srbiji Branko Miljković. Čak i Draško Ređep, koji je trideset godina kasnije, istog ovog pesnika koga je nekada voleo, preduzimljivo, bez mere i ukusa, ružio u žutoj štampi.

Stevan Tontić i Rajko Petrov Nogo pisali su briljantno o Trifunoviću. No, obojica su i sami bili pesnici, a to nije ovde zanemarljivo. Jedan se pesnik u drugome najbolje može ogledati.

Kada je Duško Trifunović počeo da piše stihove za muzičare, kada je postao prepoznatljivo televizijsko lice, kada je stekao status nekonvencionalnog gurua sarajevske kulture, akademska kritika uglavnom je okretala glavu, kao od kakve neprijatne medijske činjenice koju valja ignorisati, ne bi li ona jednostavno nestala. Što se o pesniku više javno govorilo, manje se o njemu pisalo. I sam je zabeležio u rukopisima da je „sasvim nestao s radara”. Pri tom, mnogi kritičari i književni tumači simultano su počeli da poboljevaju od kolektivne amnezije i Trifunovićeva izvrsna poezija do početka sedamdesetih posve je pala u zaborav. Ponašali su se kao da se čovek niotkuda pojavio s Tajnom vezom i otpisali mu sve što je do tada u književnosti uradio.

Duško je oporo znao da kaže da je to tako zato što je – preživeo i ostario. Da je završio svoj životni put poput Branka Miljkovića, verovao je, bilo bi sve drugačije.

Devedestih, kada je s jednom malom torbom o ramenu izbegao iz Sarajeva u Novi Sad, o njemu se pisalo jedino u dogledu apatridske sudbine, kao o vremešnom pesniku, autoru najpevanijih stihova u Jugoslaviji, koji je ostao bez svoga doma, a dešavalo se neretko da su novinari pokušavali političkim pitanjima da ga navuku na tanak led. Tada zaista nikoga nije zanimalo šta se dogodilo sa onim lirskim junakom mesečarskih moći, melanholičnim šeretom i propovednikom dvogubih metafora, koga je pesnik ostavio u bezizlazu Šok-sobe još 1972. godine.

Čast pobrojanim i nepomenutim izuzecima. Kada se sve uzme u naramak, biće da je akademska književna kritika promašila jedno bogomdano pesničko čudo.

            Bio je velik i zato što nije pripadao nijednom nacionalnom književnom korpusu. Slažete li se da ga svi sa ovih prostora zovemo – našim pjesnikom?

Opredelio se on davno da bude pesnik jednog jezika, pre nego pesnik jednog naroda. Imao je razloge za takav izbor. Neki sežu do njegovog detinjstva i iskustava koja je imao tokom Drugog svetskog rata. Pitanje je inače teško i složeno upravo onoliko koliko smo sami sebi otežali i zakomplikovali život u protekle dve decenije. Šta god da Vam ovde napišem u odgovor, mogu otvoriti neku bolnu, nedovoljno sraslu ranu, nehotice povrediti nečije nacionalno osećanje i tako skliznuti na stranputicu.

Među Duškovim rukopisima našao sam i ovu rečenicu iz 1986. godine: „Jednom će se računati odakle je ko došao, a ne ko je ko”.

Velike pesničke ličnosti treba da pripadaju svima. Dušku Trifunoviću sigurno bi godilo da ga danas svi zovemo „našim pjesnikom”, iako nam na to ne bi prećutao jednu svoju staru devizu i njome bi se nadovezao na naše posvajanje – biti svoj, svačiji i ničiji.

            Pišete da je Duško najviše volio stihove Antuna Branka Šimića. Jesu li to „žanrovski” srodni pjesnici?

Biće da je tu podudarnost između dva pesnika prvi primetio i zapisao treći pesnik – Pero Zubac. Konkretno, Duško je najviše voleo Šimićevu Tužaljku. Istu pesmu umem da otpevam uz gitaru, tako da mi je i te kako poznata i draga. Trifunović i Šimić jesu srodni pesnici, iako to nema veze sa žanrovima, te su znaci navoda na mestu. Pripadali su različitim epohama, jedan se razbuktao poput meteora u ekspresionizmu, drugi se pojavio i tiho i promišljeno razgorevao svoju vatru u postrevolucionarnoj moderni, ali Duško je bio od onih koji sve poznate književne paradigme alhemičarski sintetišu u svom lirskom sasudu i preoblikuju u nešto začudno novo i naizgled posve jedinstveno. Malo ko je znao za pesnikovu naklonost prema Šimiću iako su im senzibiliteti i jezičko osećanje slični, ponajviše u Duškovoj testamentarnoj zbirci Veliko spremanje. Knjigu je pisao kao sedamdesetogodišnjak i upravo tada bio je najbliži pesmama koje je Šimić pisao u dvadesetim godinama svog života. Senzibiliteti očito nemaju veze s godinama, iako valja primetiti da je Trifunović formalno bio sasvim blizak Šimiću – neposredno pred smrt.

VPZ_0177

foto: Vladimir Zubac

            Ne bih baš previše citirao iz Vašeg rada, ali već u startu mi je bilo interesantno sljedeće: „Nije sve što je Trifunović napisao bilo jednako dobro i vredno, čak je u pojedinim segmentima njegovog rada bila upitna i sama literarnost, ali je sve što je u književnosti ostvario dolazilo iz istog monomitskog središta”. Šta je bilo najvrjednije u njegovom književnom opusu?

Prvih pet pesnički zbirki, od Zlatnog kuršuma do sudbinske i prelomne Šok-sobe. Između ta dva naslova, Babova rđava baština, Jetke pripovetke i Tumač tiranije. Kriterijume je morao da spusti, tačnije da drugačije podesi, nešto kasnije, kada se našao na poslu zanatlije za proizvodnju tekstova kojima su pojedini muzičari vešto potkupljivali svet i odnosili celu slavu. Međutim, i nakon što je postao Sirano de Beržerak jugoslovenske popularne muzike, umeo je da napiše odličnu knjigu. Poema Tempo sekondo… zbirke Slobodni pad, Antički poremećaj i na koncu Veliko spremanje, sačuvale su u sebi dosta od one najbolje Trifunovićeve lirske i monomitske supstance, naizgled zanavek poklonjene dugogodišnjoj estradnoj službi.

Naravno, umeo je pesnik elegantno da preskoči i vrednosnu lestvicu upotrebne poezije i isporuči izuzetnu pesmu koja bi kasnije doživela masovnu prepoznatljivost u muzičkom ruhu. Jedan od Trifunovićevih sudbonosnih dječaka zapisao je o visini koju je njegov učitelj domašio u tom zanatu: „kud ćeš ozbiljniju od ove iz pjesme Glavo luda: promijenila riba more / rob čuvara / zvijerka gore…”

            Evo i malo hipotetike… koliko bi Duško bio validan i legitiman da nije bilo sarajevskih, kako ih je on nazvao, „sudbonosnih dječaka”? Neki od njih ga i danas redovno spominju…

Ako ćemo delo jednog učitelja meriti dometima njegovih učenika i baštinika – Duško Trifunović se ostvario kao malo koji čovek od književnog dara. Dovoljno je ovde izreći imena Abdulaha Sidrana i Stevana Tontića. To je jedan romantičan i pomalo ezoteričan ugao posmatranja. S književnonaučne tačke gledišta, ono najvrednije u njegovom delu bilo bi jednako valjano i da nije zasnivao čitavu pesničku školu i podizao književni naraštaj u Sarajevu. No lepše je i bolje ovako…opet smo u toplom zračenju mita izvan kojeg ni dobra književnost, a ni sam ljudski život, prosto ne mogu da postoje.

          Da je pisao na engleskom, španskom, ili na njemačkom jeziku, gdje bi mu bio kraj… No, ipak, posljednjih godina svog života nije živio onako kako je zaslužio. Je li tako?

Živeo je kako je mogao i morao, po onom Cvajgovom – dve tuđine, a nijedne otadžbine. Bilo je u Novom Sadu dobrih ljudi koji su mu se našli da pomognu i učine mu svakodnevlje manje gorkim. Duško je voleo samoću, ali postoje različite vrste samovanja. Najteže je ono u stranstvovanju i nemaštini, kada kruna padne s glave.

           Da li je Duško svoju genijalnu pjesmu „Ne očekuj da te iko razume” posvetio samom sebi?

Naravno. Genijalnost je opet u univerzalnosti. Pisao je sebi, o sebi, za sebe – a pogodio pesmom sve druge.           

           Bavite se i muzikom, pa me interesuje koliko Vam je Duško interesantan za uglazbljivanje, kao što je nekada bio, recimo, Goranu Bregoviću?

Nisam mu tako prilazio. Možda sam to hotimice izbegavao upravo zato što sam muzičar. Bilo bi suviše jednostavno. Duh vremena u kojem se bavim muzikom sasvim je drugačiji od onoga u kojem je Bregović radio s Duškovom poezijom. Uostalom, dovoljno je poslušati današnjeg Bregovića i videti kako se taj umešni poslovni čovek blagovremeno odrekao Duškovog opismenjavanja estrade.

Trifunovićeve pesme završile su odavno u narodnim pesmaricama i kolektivnom pamćenju i moje zanimanje nije bilo usmereno na muzički aspekt i kvalitet njegove primenjene lirike, zato što tu odavno postoji konsenzus o pesnikovoj vrednosti i njegovim dometima. Jesam posvetio jedno poglavlje njegovom radu za estradni esnaf, ali ništa više od toga. Biće da je posao ostao nekom drugom istraživaču.

Moje je bilo da se pažljivo posvetim onim segmentima njegovog književnog rada koji su možda bili najvredniji, a pri tom potpuno marginalizovani, i da argumentovano pronađem i imenujem mesto koje ovaj pesnik zaslužuje u istoriji srpske i regionalne literature.

A to je jedno dobro i lepo mesto.

            Knjigu „Poetika Duška Trifunovića” pre nekoliko sedmica objavila je banjalučka „Besjeda”. Kada će knjiga biti promovisana? Nadam se da će Sarajevo biti nezaobilazna stanica, možda već na decembarskom „Salonu knjige”, ili na aprilskom „Sajmu knjige”…

Banjalučka „Besjeda”, s Nenadom Novakovićem na čelu, brzo je i spremno reagovala na rukopis ove knjige. Uz tekst studije i jedan prozor u pesnikovu rukopisnu zaostavštinu, štampana je i selektivna bibliografija Duška Trifunovića, koju je sastavio Aleksandar Radović. Knjiga je objavljena pre nekoliko sedmica i biće predstavljena na beogradskom Sajmu knjiga. Dalja promotivna strategija manje zavisi od mene, a više od interesovanja za knjigu o našem pesniku.

U pogledu Sarajeva kao nezaobilazne stanice, identitet grada umnogome se izmenio od rata naovamo. Fizionomija čuvene sarajevske duše sada je bitno drugačija. Današnje Sarajevo verovatno bi se pre podelilo, nego ujedinilo kada je reč o Dušku Trifunoviću. Razume se, bilo bi mi drago ako bi tom neuporedivom gradu ponovo bio potreban onaj koji je jednom kao vodilja formirao najbolje izdanke tamošnje književnosti, muzike i kinematografije. Narod svejedno vaskrsava svoje kulturne heroje kada mu ustrebaju, a to je ponovo jedna mitska situacija.

            Knjiga je posvećena Ani i Severinu…

Ana i Severin su Duškova i Danina deca, dvoje prekrasnih, sasvim posebnih ljudi koji su od svojih roditelja nasledili sve najbolje. Prirodno je što je knjiga posvećena njima. Kada je Ana Trifunović pročitala rukopis i čula da sam odbranio disertaciju, poslala mi je u pismu i ovu rečenicu:

„Miloše, hvala ti što si odbranio mog tatu”.

            I za kraj našeg razgovora… Duško Trifunović nas je mnogo zadužio, ali kako mu se možemo revanširati?

Umetnici uvek mogu da umru dva puta. Jednom kada ih izda telo, a potom kada im se zametne delo. Ta dvostruka smrt naročito gađa velike stvaralačke ličnosti koje su golim fizičkim prisustvom održavale svoju poeziju živom.

Duško je za života učinio sve što je mogao da njegovo književno delo opstane. Entropiju tela ne možemo da sprečimo, ali smrt dela možemo. To je naše polje igre i sve zavisi od nas. Nadigrati drugu smrt i sačuvati pesnikovo delo – namanje je, a ujedno i najviše što možemo da učinimo za Duška Trifunovića.

Moja knjiga je mala molitva za budućnost njegove poezije.

Uostalom, naš pesnik nije zapravo mrtav. Oni kojima je dato da umiru dva puta, najmanje toliko mogu i da žive.

 

Razgovarao Dino Bajramović

 

Intervju je objavljen u Slobodnoj Bosni. Ovde je data integralna verzija razgovora…

 

Comments (8)

Tags: , , , , , ,

Biti svoj, svačiji i ničiji

Posted on 04 March 2013 by heroji

Miloš Zubac

Biti svoj, svačiji i ničiji

 

„Skrojen od prvoklasne mimikrijske tvari”

Duško Trifunović (1933–2006) bio je pesnik izrazitih antinomija. Cela njegova poetika praktično je bila zasnovana na protivrečnostima. Trifunovićeva moćna mitska intuicija od početka se grlila i rvala sa ironijom koja do temelja razgrađuje mit. Bio je znalac predačkih mudrosti i narodnoga jezika, a isti je taj jezik svesno inficirao žargonom svakodnevlja, politike i birokratije. S jedne strane, imao je dubokouvidnu gnomatičnost i pulsirajuću filozofsku misao, a s druge – rečnik ulice, potrošnih parola, konferencija i štampe. Svevremen i savremen, uzvišen i banalan, samonikao i tradicionalan, pesnik koji je stalno gledao da sačuva paradoksalni status – biti svoj, svačiji i ničiji. Sebe je duhovito nazivao „sadistom” zbog interesa za sadašnji trenutak, ali je upravo bio duboko istoričan, tačnije paraistoričan pisac. U Trifunovićevom naizgled čitljivom i jednostavnom autorskom profilu sticali su se i prožimali antički, renesansni, trubadurski, prosvetiteljski, romantičarski, avangardni, nadrealistički, modernistički i postmodernistički modeli. Međutim, nijednog modela on se nije držao s nekom mimetičkom namerom. Više su se pobrojane književne paradigme spontano prelamale u pesnikovoj hipertrofiranoj stvaralačkoj ličnosti i jednom pesničkom identitetu koji je ipak ponajviše dugovao narodnoj književnosti.

Široko prihvaćen diljem nekadašnje države, zadobio je naklonost mnogih ljubitelja poezije. Akademska kritika, pak, smestila ga je na margine svoje pažnje. Pogotovo kada je postao Sirano bosanskohercegovačke estradne scene. Kada je uspeo u tom poslu i bio bolji od drugih.

U književnost je ušao kao radnik-pisac, zanatlija, a iz tog sveta i samog života iskoračio kao enciklopedista, erudita, čovek antičke mudrosti. Voleo je da citira Katula, još kao mladić. „Jadni Katule, sve što misliš da je propalo, zaista je propalo, znaj.”

U Sarajevu je bio vodilja celom pesničkom naraštaju takozvanih sudbonosnih dečaka. Formirao je generaciju pesnika, a nikoga sam nije sledio, niti je ikoga zvao da pođe za njim.

Dok je književna cenzura radila svoj posao, uspeo je da je uhvati u dremežu i objavi Tumača tiranije.

Svoj pesnički opus suštinski je zaokružio zbirkom Šok-soba, rano, kao četrdesetogodišnjak, da bi se potom upustio u avanturu primenjenog pesništva, koja mu jeste donela ogromnu medijsku prepoznatljivost, ali mu je nepovratno odnela naklonost akademskih glava.

Toliko je univerzalno pisao pesme za pevanje, da su one neprimetno i lako nadrastale povod i trenutak nastanka i postajale kolektivno dobro. Savremena narodna poezija. Svi su se našli u njegovim stihovima, a malo ko je znao o čemu oni govore.

Verovatno je mnogima podvalio s Tajnom vezom. Pesma govori o čuvaru kaznenog doma, koji mora da ostane u tom zatvoru, dok zatvorenici dolaze i kada odsluže svoje – odlaze. O čudnoj sponi između čuvara i osuđenika. Narod ju je pročitao na svoj način, kao ljubavnu pesmu i šilerovsku himnu jedinstva i uzajamne ljudske povezanosti na stadionskim koncertima. Danas refren koristimo kao svakodnevnu šifru bogate semantike, koja može službeno ući u frazeološki rečnik.

Pisao je poeziju za decu, ali je umeo da kaže da se takvom poezijom deci samo podvaljuje.

Do građanskog rata bio je jedan od najviđenijih bosanskohercegovačkih pisaca, a od rata – apatrid bez ikakvih ličnih dobara, dok mu se nisu našli prijatelji iz Novog Sada i Sremskih Karlovaca.

Morao je da napusti zemlju s trostrukom dušom, koju je u ranim knjigama zvao svojom Bosnijom, i da pronađe utočište u Vojvodini, u kojoj se harmonično sabiraju različite kulture i jezici. Ipak, živeo je i tamo kao usamljenik, po starom Cvajgovom iskustvu – dve tuđine a nijedne otadžbine.

Svoju jedinu knjigu ljubavne lirike, Veliko spremanje, objavio je pred smrt, u sedamdeset drugoj godini. U toj zbirci odabrao je za mesto svog počinka staro groblje Čerat u Sremskim Karlovcima.

Bio je najpevaniji pesnik srpskog jezika, a smatrao je da pevanje nema nikakvu svrhu.

Na svakodnevna pitanja o zdravlju poslovično je odgovarao rečenicom: „Dobro sam, ali Bogu hvala, i to će proći.”

SUDBONOSNI DJEČACI

„Ispričaj  da deca čuju

ali ne ponavljaj često”

Bezazlenost i pesnička lukavstva. Pristojan je to naslov za imenovanje poetičke strategije Duška Trifunovića, koji je svoj rani pesnički govor zaista utemeljio na novozavetnom nauku o bezazlenosti goluba i mudrosti zmije. Njegov lirski dvojnik vodio se tom devizom u svom propovedanju i potonjem tumačenju tiranije, te se jednako vladao i sam pesnik kada je svoje poetičke koncepcije uzeo da primenjuje u praksi. Trifunovićev mentorski rad s pesničkom mladošću koja je iznedrila sudbonosne dečake bio je prilično uspešna praktična primena njegovih poetičkih koncepata. Razume se, kao i sve drugo u književnom radu, i svoje pesničko pokroviteljstvo Trifunović je vešto držao uravnoteženo na tasovima bezazlenosti i lukavstva.

Priča o sarajevskom književnom krugu u osnovi je bila konkretizovana javna razrada poetičkih načela jednog još sasvim mladog čoveka koji je za ono što je do tada napisao već imao sigurnu „rezonansu”. Trifunović je magnetski privukao mlade sarajevske pesnike i poput kakvog vremešnog meštra delio je svoje životne i pesničke nauke s njima. Doneo je svoje zakone i dao je tim mladićima na volju hoće li ga slušati ili ne. Zato su njegovi postulati bili u antinomičnom paru. Prvi je pozivao na različitost i glasio je: „Jednom svetu jedan pesnik jedne vrste sasvim je dosta!” Imao je i varijaciju: „Nešto svoje dodati svetu.” Drugi postulat pozivao je na slobodu izbora i donekle je relativizovao onaj prethodni: „Slušaj mene, radi po svome.” Tako je ovaj nekonvencionalni narodski guru štitio svoje pesničke šegrte od sopstvene gravitacione sile, a sebe samog od njihovog vezivanja za njegove lekcije.

U deo tih lekcija, padalo je i Trifunovićevo dosledno zalaganje za pesnički rad sa emocijom i ekspresijom u korpusu maternjeg jezika. Smatrao je da pesnik, ako jeste pesnik, ima samo jedan istinski zavičaj – jezik. Sve drugo za Trifunovića bilo je obmana ili sumnjiva konvencija. Od onih koji su od njega želeli da uče tražio je samo njihovo lično iskustvo i osećanje, ne skrivajući skepsu u pogledu pisanja kao jezičke transpozicije tuđih iskustava i osećanja. Kao čovek koji je znao da drugi u njemu vide mogući odgovor na predviđanje Isidore Sekulić o tome kako će jezičko bogatstvo bosanskog podneblja dati visprenog pesnika, Trifunović je mogao ironično da udari po prepevima engleske poezije koji su dopadali u ruke sarajevskoj mladeži. Dosetljivo je znao da primeti kako su njegovi sudbonosni dečaci naizust govorili Jesenjina, Majakovskog, Prevera i Tagora, sve dok im nisu „podmetnuli Eliota i Jejtsa”. S njima već nisu mogli ništa da urade, jer nisu bili recitativni.

Trifunović se u praktičnoj razradi svojih poetičkih nazora oslanjao upravo na recitativnost i na kritičnu masu koju je fenomen svakodnevnog govornog pesništva postigao u Sarajevu:

 

„Šezdesetih godina je toliko pjesnika bilo da nisi mogao da dišeš. Nama je bio potreban taj nukleus za masovnu kulturu. U Sarajevu je bio na svakom uglu kamen sa koga se recitovalo, na svakom raskršću, ulici….”

 

Duško Trifunović svakako nije sam zapalio vatru recitativne poezije „na svakom uglu”, ali jeste bio taj koji je vatru razgorevao i promišljeno koristio njenu jačinu. On je znao šta će s mladošću koja piše. Bio je spreman na to da satima strpljivo sluša prve pesničke pokušaje, spreman da okuplja i imenuje te sudbonosne dečake i da ih svojim autoritetom štiti od zloćudnih komentara, akademskih i čaršijskih podjednako, a bio je spreman i na jedan obuhvatniji, bezmalo misionarski angažman i konkretno usmeravanje mladalačkog lirskog elana. Trifunović je prvo zašao u škole po bosanskim opštinama kako bi tamo otkrio talentovanu decu, zainteresovanu za umetnost pisanja. Potom je počeo da osluškuje lirsko bilo onih koji su se okupljali po literarnim klubovima u selima i gradovima Bosne i Hercegovine. Konac njegovog javnog delovanja bili su tada popularni pesnički festivali, maratoni i karavani. I već je tu bilo sasvim dovoljno dokazne građe za one koji su kasnije Trifunoviću u književne grehe pripisali estradizaciju poezije. Ako i nije bila sporna pesnikova uloga u održavanju masovne književnosti, onda se ipak zabašurila činjenica da Trifunović u svom javnom misionarenju nije pozivao na masovno pisanje poezije. Naprotiv, pozivao je na – masovno čitanje.

dusko trifunovic

 

„Za početak će biti dovoljno ako svi koji pišu budu i čitaoci. Podsećam vas da je bolje biti dobar čitalac i poznavalac književnosti nego loš pisac.”

 

Ono što je šezdesetih praktikovao sa Sudbonosnim dječacima, sedamdesetih i osamdesetih ponavljao je u pisanju za sarajevsku muzičku scenu i u televizijskom radu za najmlađe. Trifunović je jednu istu ideju razvijao i novim generacijama vešto podmetao na svakih deset godina. Ideja je očigledno valjala.

U SVEMU DRUGAČIJI OD DRUGIH

„Ja sam svesno pristao da ne budem veliki pisac jer nisam pristao da pominjem imena neprijatelja svoga vremena”

Duško Trifunović bio je zamašna ličnost srpske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske poezije. Ne obavezno velik pesnik u uhodanom konvencionalnom značenju, koliko krupna ličnost koja je dosledno negovala mit o sebi. Tačnije, o savremenom pseudomitskom junaku koji je pesnika zastupao u napisanim zbirkama, a koji nije bio drugo do pesnik sâm. I kako to obično biva s junacima mitskih karakteristika, narod ih vaskrsava kada mu ustrebaju.

duskoobrva

Duško Trifunović verovao je da će i njega tako oživeti i prizvati natrag. Uzimao je Branka Radičevića u primer.

Kakav god bio pesnikov život posle života, a namiriće se uskoro sedam godina od njegove smrti, mera neporecivog uspeha jeste u tome što je u svemu što je radio bio drugačiji od ostalih, u duhu načela koje je sam propovedao – jednom svetu jedan pesnik jedne vrste, sasvim dosta. Svet u kojem je stvarao svoja najbolja dela uveliko je jučerašnji svet. Drugi svet svakako potražuje drugog pesnika, druge vrste. Bez obzira na dalju egzistenciju njegovih pesama, Duško Trifunović je odavno stigao na cilj, onda kada je ostvario svoju stvaralačku sudbinu. A obličje sveta – kakav je nama ostao da se s njime nosimo – uveliko je baš Trifunović prorekao i naslutio ga pre drugih. U pesnikovoj rukopisnoj zaostavštini sačuvane su i ove reči:

„Jednom će se računati

odakle je ko došao

a ne ko je ko (maj 1986)”

Nije prošlo mnogo od njegovog odlaska, a već nam je postao nasušno potreban. U vremenu koje je pesnik nazivao „jagma halal”, u kojem svako grabi i otima jedino za sebe, a za drugoga ne mari, dobro bi nam došla njegova mudrost, razboritost i karakteristična kosa perspektiva. Makar toliko da u novom lirskom pokeru ponovo izvede „emotivni napor jedne generacije da spasi dušu pred opštim zlom”.

Comments (4)

Tags:

Duško Trifunović

Posted on 30 March 2012 by heroji

Deo iz rukopisne knjige Duška Trifunovića (1933-2006), koja je po smrti pesnikovoj pronađena u njegovoj radnoj sobi, prekucana na pisaćoj mašini, s naslovom Dogodilo se na današnji dan. Rukopis još nije objavljen. Iza Trifunovića ostalo je nekoliko svezaka, notesa i blokova ispisanih njegovom rukom. Voljom pesnikove porodice, sačuvanom rukopisnom zaostavštinom raspolaže Pero Zubac.

Ja gledam kako izranja
Atlantida
i talas plavi
Evropu
a ti si zvezda u Kumovoj slami
i ne brinu te
zemaljske
pošasti
Ti si na sigurnom
i ja mirno mogu da posmatram
kako izranja Atlantida
i talas plavi
Evropu

Jablan ovaj dočekao da u njega pukne grom
pa da se proslavi
i odvoji svoje biće
od tromih topola

Toliko odvojen
dok se vraćam
da se ni bat mojih koraka ne čuje

A ti sviraš tražiš vraga
pucaju ti gudala
zato što se moja draga
za drugoga udala

Prava starost započinje
kad osetiš
da ti se smuči
pri pomisli
da bi morao opet biti mlad
Šteta što velike tajne ljubavi
istrunu u nama
Na glavna herojska vrata
uletiš kao soko
a na druga te izbace
kao kokoš

Sneg zasipa svaku stazu i krovove
čujem samo kako mačak arlauče
ljubav koja me je mimoišla
od njega će mlađi moći
da nauče
a od mene
ako pustim sneg da pada
osvanuće samo prizor
koji zgrozi nadničare
kad se nađu
u toj pozi
pa sve drugo zanemare

Ti objavi tu verziju
događaja
tu viziju
predskazanje
pa ako se što dogodi
bićeš prvi koji je za zlo znao
a ako se ne dogodi
svi će biti na dobitku
možda bi ti bilo milo
da se čudo dogodilo
ovako si samo prorok ljut
koji nije pogodio
a nije ti prvi put.

Ovo je čas kad pišem
svoju najlepšu pesmu
taj tužni LAR PUR LAR
Pisanje pesama o pisanju pesama
dosada sam uvek uspevao
da izbegnem taj obrazac
Ali ko bi se drugi setio
da je ovo bio žar čas

O kad bi ti znao za koga pišem
tu pesmu
rekao bi da to nije vredno truda
Ali kako bi onda napisao
svoju najdražu pesmu
misleći na nju
a da je ne povredim
mišlju i besmislicama
dok ona negde mirno spava

Pušteni s lanca
hedonisti
izabrali
cilj i sredstvo
gaze tako
krenuli su na ophodnju
izveli su vraške čaške
na ophodnju
podvezane aj pojasom
nevinosti
traže vraga noću danju
zaostati u razvoju
živeti u nespokoju
i mreti u blagostanju

Ništa ne smrdi tako tupo
kao ono što je nekad mirisalo
nikad nije tako glupo
to do čega mi je stalo
Ja sam sve te divne žene
posmatrao
sa balkona
kao Leopardi
zato je moja čežnja jača
makar za par milijardi

***

I onda je Lord otišao u Njujork i rekao da su naši ljudi niko i ništa zato što mu nisu dozvolili da on bude neko i nešto – na njihov račun.

***

Onaj ko se bavi čudima

manje čovek među ljudima.

***

Već jest , a još nije.

***

Predajem vlast svome nasledniku.

Ne zato što sam loše vladao nego zato što će on to bolje činiti.

***

 

U moje vreme svetom su vladali neki ružni ljudi. Video sam njihove slike i hvalio se kako sam lep.

***

Ja nemam potrebe

ja nemam potrebe

ni da budem živ

To se meni dešava

Tim neko drugi upravlja

To nije moja potreba

nego sam potreban

onimа koji nemaju

druga posla.

***

 

Zapis o Krleži i Andriću

1961.

Miki Đurašević fotograf pita me za Andrića i Krležu – ko su ona dvojica – i slika ih. Mi smo na Trebeviću, Kongres pisaca u Sarajevu. Ja sam zadužen da pazim na teleskop kroz koji pisci gledaju SA. Andrić Krleži namešta pogled na Bistrik, gde je stanovala njegova majka Katarina.

Krleža gleda. Kad ih je Miki slikao sunce je bilo nisko pa je Krležina senka padala na Andrića. Miki to slika kako Andrić drži ruku nad očima. Za par dana Andrić dobije Nobelovu nagradu. Miki odreže Krležu i Andrića sa rukom nad očima šalje u svet. Tekst ispod slike: Pogled na Trebeviću prema Stokholmu.

Tako je slika obišla svet – Andrić, a na njegovim grudima jasna senka Krležina.

Mi nismo hteli da to komentarišemo jer smo znali da je Država prevodila i podržavala Krležu na NAGRADU a o Andriću nije bilo ni reči.

Comments (4)