Boris Liješević: TEATAR PARADOKSA

Posted on 26 May 2013 by heroji

Boris Liješević: TEATAR PARADOKSA

 

Boris Liješević rođen je u Beogradu 1976. godine. Odrastao je u Budvi. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na grupi za srpsku književnost i jezik, apsolvirao je 1999. Režiju je diplomirao 2004. godine na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, gde radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju.

Najvažnije postavke: Prisustvo, Atelje 212; Greta stranica 89, SNP, Novi Sad; Dragi tata, JDP;  Zverinjak, SNP Novi Sad; Jare u mleku, Pozorište mladih, Novi Sad; Čekaonica, Atelje 212 i KC Pančevo, Elijahova stolica, JDP – nastala prema romanu Igora Štiksa; Povodom galeba, Pozorište mladih, Novi Sad.

Najvažnije nagrade: Sterijina nagrada za autorski projekat predstave Čekaonica, 2010;  Greta stranica 89 — najbolja predstava na Festivalu glumca u Nikšiću 2010; nagrada „Ljubomir Muci Draškić” za režiju  predstava Čekaonica i Elijahova stolica 2011; Gran pri Bitefa „Mira Trailović” za predstavu Elijahova stolica 2011.

 

Pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a uporište nalazi u sopstvenom čarobnjaštvu. Zbog svega toga, kreacija koja nastaje jeste ona koja gledaoca dira i poziva.

 

Ono što je prvo vidljivo, ako govorimo o pozorišnoj sceni u regionu, jeste to da se stvaraoci sa ovog područja intenzivno bave temom poslednjih ratova i raspadom Jugoslavije.

 

Mislim da je došlo vrijeme da se time bavimo. Nismo se ranije mogli baviti tim pitanjem. Nismo se tad pitali ko je kriv i zbog čega, ko je šta isprovocirao… Zato što se to tad dešavalo pred našim očima. A onda su se stvari slijegale, slijegale, slijegale, a u tom slijeganju je ostalo nešto neriješeno. I vjerovatno je sad došlo do tog pitanja i normalno je da neke od nas to zanima…Čovjek, kad se bavi dokumentarnim pozorištem, stalno je u dodiru s gorućim pitanjima, sa sadašnjim trenutkom. Dokumentarno  pozorište nastaje od onoga što ti neko ispriča, što ga boli, što mu ne dâ da spava. Sumnjam da će nekoga danas toliko dirati pitanje Golog otoka ili Prvog svjetskog rata… ili  Francuske revolucije, kao što će ga dirati neka tema s kojom se svakodnevno susreće. E sad, mi možemo uzeti da radimo komad koji govori o Francuskoj revoluciji i tražiti neke paralele s našim vrijemenom, ali, opet, to nije tema koja ne dâ ljudima da spavaju, to nije tema koja danas obuzima ljude. A stvarajući dokumentarnu predstavu, stalno si u kontaktu sa onim što ljude muči sad. To je velika prednost dokumentarnog pozorišta – direktno tumačenje ovog vrijemena; to što može iz ovog vrijemena da tumači ovo vrijeme. Tumačiti vrijeme moguće je na razne načine. Mijač je postavio „Mjeru za mjeru” u vrijeme kad je Milošević donio zakon o informisanju. To je bio njegov odgovor – snažan i jasan. I, eto, Mijač, iako je bio u sadašnjem trenutku u središtu stvari, tumačio je sadašnjost komadom koji je napisan u 16. vijeku. I to je sigurno teži put i divno je ko to uspjeva. Čini mi se da je bavljenje dokumentarnim teatrom možda lakši put, jer mu ne treba prošlost da bi tumačio sadašnjost, nego direktno to čini iz sadašnjeg trenutka… E sad, vidim dosta predstava koje počivaju na dokumentima i nalaze snažan put do svog gledaoca. Jedino što one ne mogu dugo da traju. Ali pozivam se opet na Bruka koji kaže da jedna predstava zapravo traje nekih četiri-pet godina, jer se stvarnost menja.

 

Čovek ima potrebu da se obračuna s nekim stvarima iz prošlosti da bi rastao dalje, da bi oslobodio prostor za dalje delovanje…

 

Nova Frljićeva predstava „Pismo iz 1920.” izazvala je snažne reakcije na Mesu i vidim da se koristio dokumentarnom građom, izjavama koje su uzburkale publiku. I to mi je zanimljivo, to kako kad dodirnemo u nešto važno, odjednom to počne da buja, da vrišti… Zato što to izaziva promenu.

Štiksov roman „Elijahova stolica” mada govori o nečemu što se dogodilo prije dvadeset godina, vrlo brzo je naišao na odobravanje, u njemu se nešto steklo, jer se ranije nije govorilo o ratnom Sarajevu toliko. Ratni tužitelji i branioci o mnogo čemu govore, a Sarajevo se često preskače. A, nekako, ta se tema ne može zaobići. I bilo je samo pitanje kada će sarajevska tema da oživi iz tog pepela. I onda se to dogodilo – roman koji govori o tome, moja želja da radim predstavu o tome, susret čitave ekipe… Mi smo s velikim poštovanjem tretirali tu temu, odjednom je ta tema isplivala, postala dosta važna. Izazvala je različite reakcije – čak su pojedni, parafraziraću, smatrali da je to pljuvanje po Srbima. Ni slučajno nije pljuvanje po Srbima. Niti ja dajem sebi pravo da pljujem po nekome, a pogotovo po narodu kojem pripadam. Nekako je došao trenutak za tu temu.

 

Fotografije: Emma Szabo

Fotografija: Emma Szabo

 

Opsada je tema koja je zastrašujuća, ali traži, zahteva jednu vrstu nežnosti i pažljivog postupanja s njom.

 

Mi smo svi satkani od paradoksa i cijeli ovaj posao stakan je od paradoksalnih situacija; zapravo, mi stasavamo u paradoksu. Putem medija se stalno pokušava da se uspostavi slika sređenog svijeta, a svijet je zapravo satkan od paradoksa. Paradoks od kojeg sam krenuo jeste to što su mi pričali glumci koji su igrali u Sarajevu pod opsadom i išli na premijere. Tada se danju igralo, jer nije bilo struje. Jedan glumac, idući na probu, pogođen je granatom i izgubio je noge. I dan-danas je on u Pozorištu mladih u Sarajevu, u kolicima je… Razne stvari su se dešavale, ali oni, što je paradoksalno, kažu, zapamtili su taj period samo po lijepom. Pričali su mi kako su, nekako, bili odnosi jako čisti tokom rata. Citiraću mog sarajevskog prijatelja Admira Glamočaka koji kaže: „Tad nije nikakvog foliranja bilo – ako se plašim, pokažem to; ako se radujem, odmah to pokazujem; ako nekoga volim, odmah mu to kažem, bez zadrške…” Čudno je koliko svi imaju sjetu za tim vrijemenom. Kad smo radili, pitao sam se kako će to da prihvati publika tamo? Kako će da prime to – dolazi iz Beograda ekipa da im priča kako je bilo pod opsadom. I, opet, desio se paradoks: od prvog momenta publika je počela jako pozitivno da reaguje na predstavu. Inače, sarajevska publika poznata je kao jako zahvalna, kao publika koja jako reaguje i non-stop se odaziva na ono što se dešava na sceni. Pusti se lako. Ljudi su od prve scene počeli da reaguju i to da reaguju – smjehom. „Nisam režirao komediju”, pomislio sam. Ni njima to nije bila komedija, ali – kako su mi poslije rekli – krenula su da im naviru sjećanja i to, što je paradoksalno, samo lijepa sjećanja. U vezi sa scenom kada Alma i Rihter vade parket i spremaju ga da ga upotrebe, Admir Glamočak mi je pričao kako se u tom momentu nasmijao, jer se sjetio da su za vrijeme rata on i žena bili u dilemi da li da vade parket, pa kad su shvatili da je jedno rebro – jedna kafa, izvadili su ga odmah. Odjednom, jako lijepa sjećanja počela su da im naviru… Paradoks.

 

Pitaću  o onom što je za tebe najvažniji plan u Elijahovoj stolici

A to je susret sa ocem, tačnije, trenutak kada Đuza stavi kravatu i od Simona, sarajevskog Jevrejina, proroka Simona  – postane Otac.

 

Često se u snovima dešava da sanjamo neku osobu, neko lice koje nam nije poznato, a da znamo u snu da je to naš otac, mada to lice njemu ne pripada. Znam ko je, iako to obličje njemu ne pripada. U oniričnoj realnosti, i ja sam za tim tragao. Za onim što je moguće u snu. Isto tako, znam da to nije slučaj samo u mom snu. Kome god da sam pričao o tome, svi su imali osjećaj da su to doživjeli… Išao sam za tim da – ukoliko je to svojstvo sna –  biće i publici jasno i prirodno da jedan čovek bude i otac i prorok. Na to me je navela želja da Đuza igra Simona, a kad sam razmišljao o tome ko treba da igra Oca, pomislih, ko drugi, nego opet Đuza. Kako on da igra ta dva lika? Od premijere niko nije ni pitao zašto je to tako. Ja sam se stalno upinjao da objasnim zašto je to tako, htio sam ljudima da saopštim da to nije proizvoljno, već vrlo utemeljeno rješenje, ali čudno je da mi to pitanje nikad nije postavljeno. Zašto Đuza igra dva lika i da li je to nedosljedno rediteljsko rješenje? Na festivalu u Mladenovcu riješio sam da to ispričam, došao je razgovor na tu temu i ja sam brže-bolje to objasnio, ali onda sam shvatio da nije ni bilo potrebe za objašnjenjem. Ljudi nisu znali moju verziju priče, možda su imali svoje objašnjenje, ali im je sam postupak bio – jasan i prirodan.

 

Tebi su glumci veoma važni, vrlo si nežan i pažljiv s njima.

 

Mene ne interesuju toliko tehničke mogućnosti teatra ili scenografija…

Mene, zapravo, zanima suština teatra, teatar kao fenomen i mogućnosti koje nam se nude kad je glumac na pozornici, a gledalac u publici. Čini mi se da tu ima toliko mogućnosti da do kraja svijeta neće biti otkrivene. Umnogome o tome govori Simović u drami „Putujuće pozorište Šopalović”. Kada glumci odlaze iz Užica, poslije svega što im se ružno izdešavalo, a Simka ih stigne i pita gdje idu, Vasilije Šopalović kaže: „Ko zna možda ćemo za 20 metara biti u Engleskoj. ” Ili kada kaže da dobro pozorište može da se napravi samo na jednoj hoklici… Razumijem ja da u pozorištu jedno može da postane drugo, ali kako? Bruk je veliki dio svoga rada posvetio tome šta je sve moguće u pozorištu. Kada Vasilije Šopalović kaže da će možda za 20 metara biti u Engleskoj, pitao sam se iz kog on to znanja govori… Koja je to sloboda u razmišljanju i imaginaciji?! I kako to u pozorištu jedan predmet može da postane neki drugi?!  Družeći se u mislima s Piterom Brukom i Ljubomirom Simovićem, shvatio sam da je svojstvo pozorišta da  jedan predmet postane drugi, da menjamo prosotore, da možemo šta hoćemo… Tako  glumac može da uzme ovu flašu sa stola i stavi je u naručje kao da je beba i ta flaša postaje beba. Postaje beba za glumca koji ima takav odnos prema njoj, postaje beba za gledaoca zato što pristaje. Ali kako pristaje? Zahvaljujući glumčevom odnosu. Tako što glumac svojom maštom od jednog predmeta pravi drugi. Zato je glumac za mene čarobnjak…

Na to putovanje sam se onda dao i počeo da shvatam da, ako neću staviti hologram na scenu, onda će na sceni biti glumac koji će ga stvoriti mnogo jasnije.

 

U tvojim predstavama oseća se ne samo osećaj za meru, nego, tačnije, jedno skladno praćenje čitavog organizma predstave.

 

U školi se čuje kako reditelj mora da zna odgovor na svako pitanje i da ne smije da pusti da ga glumac uhvati nespremnog. To onda stvara neke zahtjeve od reditelja, koji nisu realni… Ne može reditelj znati sve. Meni je bio važan trenutak kada sam na pitanje glumca odgovorio da nemam pojma. I nije mi su srušio luster na glavu. Preživio sam. Dok sam pokušavao da imam odgovor na svako pitanje, mislio sam da stalno moram da budem budan, napet i odgovoran. A iz toga može da se desi jedna zabuna, jedno zastranjenje: kada ne znaš neki odgovor, onda počinješ da ga izmišljaš ili da lažeš, ali da pričaš sa sigurnošću nešto kao da je to sto posto provjereno, mada, zapravo, lupetaš. Kada sam shvatio da mogu da kažem da ne znam nešto, da ću možda znati sutra ili ko zna kad, onda sam prestao da očekujem od sebe da znam odgovore na sva pitanja i došlo je do toga da se u radu opustim, da popustim tenziju… Učeni smo da moramo jako spremni da dolazimo na probe, uveče reditelj do tančina isplanira kako će da izgleda scena koju će da radi i onda to prenosi glumcima. To zna da bude čudan proces, zato što se oslanjaš samo na ono što ti možeš da smisliš. Ne dopuštaš sebi da se dogodi nešto što ti ne možeš da smisliš. Ako imaš kontrolu, ne dopuštaš da se dogode nekontrolisane stvari. A u pozorištu su te nekontrolisane stvari uvjek najdraže, najljepše… Ako samo gledam da li je izvedeno tačno ono što sam zamislio, ne pratim šta se na pozornici zapravo dešava, ko kako izgleda, kako se ko osjeća… U jednom momentu, shvatio sam da stvaranje ne ide iz znanja, nego iz doživljaja situacije. Da bi stvarao, moraš da doživiš ono što se dešava na sceni. A da bi to doživio, moraš sebi dopustiti doživljaj. Ako sve znaš unaprijed, onda upravo to ne dopuštaš.

 

Razgovarala Nataša Gvozdenović

Intervju objavljen u nedeljniku Vreme

Related posts:

2 Comments For This Post

  1. Magda Says:

    Sjajan intervju…

  2. Pavle Majstorović Says:

    Intervju sa jednim od najuspešnijih pozorišnih reditelja, sada već srednje generacije, uspeo je i pokušaj da se Liješević i Gvozdenovićeva prisete naše najbolje drame o pozorištu, koje kako kaže Dušan Kovačević, potkazuje život…

    Gledao sam Elijahovu stolicu i dirljiv susret Đuza-Simon je neverovatan, svaka čast reditelju na ovakvom scenskom rešenju…

    A u pozorištu su, te nekontrolisane stvari, uvek najdraže…

Ostavi komentar