Archive | July, 2013

Tags: , , , , , , , ,

Ogledišta Vojislava Maksimovića

Posted on 31 July 2013 by heroji

Aleksandar Radović

 

Ogledišta Vojislava Maksimovića

 

(Maksimović, Vojislav, Bibliografski i srodni ogledi, Istočno Sarajevo, Matična biblioteka, 2012.)

 

Ponekad sebe porede sa astrofilima – „zanesenim ljubiteljima zvijezda i nebeskih prostranstava,…”[1], rade u ustanovama koje su često i „kovčezi, sanduci, škrinje i pretinci”[2], a bibliofobija nije na listi njihovih bolesti. Oni, bibliotekari, prema rečima prof. dr Vojislava Maksimovića, iznetim u knjizi Bibliografski i drugi ogledi, trebalo bi da poseduju snažnu percepciju za otkrivanje sadržine knjiga…

Dok junak Hermana Melvila juri belog kita, a Borislav Pekić traži rodoslov Njegovana Turjaških, autor romana Zavodišta u monografijama i analitici iscrtava profil idealnog bibliotekara. Od 1978. godine, Vojislav Maksimović ispisuje Pristupe za teoriju bibliografije, a decenijama bibliografske metode i postupke proverava na proznim i esejističkim delima Isaka Samokovlije, Stjepana Tomića, Ive Andrića…

Na osnovu „bibliografija nekih značajnih časopisa koji su izlazili u Bosni i Hercegovini: Bosanska vila, Zora, Pregled, Nada i drugi”[3], Maksimović ispisuje tekstove poput Bibliografija periodikeosobenosti i principi u izradi (1985). Baš zato što periodika dodiruje sve vidove čovekovog umnog rada, kao što u Bibliografskim i drugim ogledima tvrdi Vojislav Maksimović, „popisivanje treba da obuhvati sve tekstove u jednoj periodici”[4]. U „tim i takvim” časopisima i listovima izlazili su Namjerno i uzgredno tekstovi o Kalmiju Baruhu, Asimu Behmenu, Milošu Popoviću-Đurinu i Eliju Finciju, a sve iz Maksimovićeve ruke.

Istraživanja pokazuju da „Bertlo Marslen u Velikoj francuskoj enciklopediji uvodi pojam bibliografije kao nauke o knjigama sa gledišta njihovog opisivanja i klasifikacije”[5], a stotinak godina kasnije Vojislav Maksimović dodaje da se izrada konkretne bibliografije odvija u pet faza koje navodi na stranicama svoje najnovije knjige.

 


[1] Maksimović, Vojislav, Bibliografski i srodni ogledi, Istočno Sarajevo, Matična biblioteka, str. 2012, str. 380.

[2] Isto, str. 379.

[3] Maksimović, isto, str. 59.

[4] Isto, str. 76.

[5] Vraneš, Aleksandra, Osnovi bibliografije, Beograd, Narodna biblioteka Srbije, 2001, str. 6.

 

Autor proznih zapisa pod nazivom Ponešto svestan je da su se i njegovi prethodnici na zahtevnom poslu „popisivanja knjiga” služili bibliografskim izvorima. Jedan od izvora koje je koristio Zaharija Orfelin pišući istoriju Petra Velikog bio je „četvorotomnik” Hartmana Ludviga Bajmajstera pod naslovom Russische Bibliothek, podseća „idealne čitaoce” Vojislav Maksimović. Ispitujući Motive i forme na primerima stećaka, narodne književnosti ali i dečjih televizijskih likova, teoretičar bibliografije i njen najistrajniji tumač u širim južnoslovenskim okvirima, ispisuje bio-bibliografske eseje o Evliji Čelebiji, Ivanu Franu Jukiću, štamparu Ignjatu Sopronu…

Orfelinovim naslednicima u bibliografskom i istoriografskom radu, Stojanu Novakoviću i Vuku Karadžiću, Vojislav Maksimović odavno se odužio. Međutim, u Bibliografskim i srodnim ogledima, još jednom i ne poslednji put, piše tekstove Dopune „Srpske biblijografije za noviju književnostStojana Novakovića i Vuk Karadžić u dosadašnjim bibliografskim radovima. O recepciji knjige Georgija Mihailovića Srpska bibliografija XVIII veka i njenom tvorcu, „lekaru iz Inđije”, Vojislav Maksimović ponavlja afirmativne sudove odavno izrečene u našoj arheografiji. Namjerno i uzgredno autor Osnove teorije bibliografije sa primjerima podseća na reči naučnika Mite Kostića koji opaža da je Georgije Mihailović u Srpskoj bibliografiji XVIII veka uvrstio „fotokopije naslovnih strana i značajnijih predgovora (ukupno 289 fotografija)”[6]

Oktoih ili Osmoglasnik, Konstantinopolj, 1843.

Vrhunski kvalitet ove knjige, ali i celokupnog bibliografskog dela Vojislava Maksimovića јесте minuciozno istraživanje izvora: bibliografskih, paleografskih, istoriografskih. U tekstu Za savremeni pristup bibliografiji priloga u srpskoj periodici, objavljenом 2005. godine, autor ističe da je prečesto u našoj nauci davana „prednost popisivanju monografskih publikacija u odnosu na druge vrste tekstova”[7]. Ispravno uočivši ovu činjenicu, Vojislav Maksimović se na više mesta u Bibliografskim i drugim ogledima zalaže za opis neknjižne bibliotečke građe kao značajnog bibliografskog izvora. Da bi se kompletirala srpska nacionalna bibliografija, neophodno je, smatra pisac koji je oduvek bio Ispred svog doba, da i „ilustrovani prilozi (slike, crteži, fotografije, mape, grafikoni i slično)[8] dobiju bibliografski opis shodno svome značaju”.

Autor esejističkih i književnoteorijskih tekstova o Jovanu Kršiću (doktorska disertacija, 1977), Marcelu Šnajderu, Akifu Šeremetu i Iliji Grbiću, iskazao se i kao istoričar bibliotekarstva na prostorima bivše Jugoslavije.

 


[6] Maksimović, Vojislav, Bibliografski i srodni ogledi, Istočno Sarajevo, Matična biblioteka, str. 2012, str. 170.

[7] Maksimović, isto, str. 72.

[8] Isto, str. 72.

 

Ako je bibliotekarka, pedagog i naučnik Ljubinka Petrić Bašović, primer ostvarenog „personalnog” bibliografskog rada, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta” u Sarajevu je sasvim sigurno isto to u institucionalnim okvirima. O ovoj ustanovi Od usta do usta, ali i pisanim tragovima, svedoči Vojislav Maksimović više od decenije ispisujući „Prosvjetinu” bibliografiju…

Većinu tekstova okupljenih u knjizi Bibliografski i srodni ogledi Vojislav Maksimović pisao je u slavu najdugovečnijeg bibliografskog skupa u našoj sredini: Susrete bibliografa u spomen na dr Georgija Mihailovića koji se u Inđiji održavaju od 1983. godine. Vredi zabeležiti tekst o bibliografu Georgiju Mihailoviću, a za naučni skup i zbornik radova Srpska bibliografija danas objavljen u izdanju Matice srpske 2008. godine napisao je značajan rad O potrebi izrade istorije srpske bibliografije

Bibliograf koji se istakao u više stotina bibliografskih i srodnih ogleda, personalnih i analitičkih, retrospektivnih i tekućih, životopis i putopis Vase Pelagića (1838-1899), sastavljača Narodnog učitelja i Putovanja unakrst cijele zemlje, objavio je bez spiska i godina izdanja na kraju knjige. Kako piše prozni pisac i esejista Maksimović, „Pelagića, tog buntovnika i narodnog tribuna, tražio sam i nalazio u unutrašnjem i prividno sklonjenom biću njegovih spisa”[9].

Decenije potrage za bibliofilima u slučaju Vojislava Maksimovića dale su izvanredne rezultate. Dobitnik Mitrovdanske povelje koju dodeljuje Narodna biblioteka „Dr Đorđe Natošević” iz Inđije za 2012. godinu darovan je pre nekoliko godina personalnom bibliografijom koju je izradila Milena Maksimović. O bibliografijama, esejima i romanima koji je tokom plodnog stvaralačkog rada na svet doneo Vojislav Maksimović, svedočila je decenijama unazad naša književna kritika. O bibliografskom radu Maksimovićevom, pisala je, tokom prethodnih nekoliko godina, Borjanka Trajković.

U elektronskoj bazi Biblioteke Matice srpske nalazi se građa za još nekoliko bibliografija koje će u budućnosti da ispiše Vojislav Maksimović. Niz tekstova neka počne: Andrićeve ljudske i literarne simpatije….

 

 

 


[9] Vojislav Maksimović, Vaso Pelagić: 1838-1899, Srpsko Sarajevo, Oslobođenje; Banja Luka, Književna zajednica „Vaso Pelagić“, 2001., str. 102.

 

Comments (2)

Tags: , , ,

Jermenska priča II

Posted on 29 July 2013 by heroji

Nikola Cvetković

 

Jermenska priča II

 

            Usud jermenskog i srpskog naroda, iako su razdvojeni ogromnim prostranstvima, skoro da je isti. Jermeni, narod „hajer” kako su sebe nazivali, jedan je od najstarijih na svetu. Svoju državu osnovali su između IV i II veka pre nove ere, i menjajući mnogo šta u njoj, opstali do danas. Živeći na širokom prostoru Kavkaza koji je povezivao Aziju i Evropu, preko kojeg su prelazili mnogi narodi u potrazi za sigurnim staništem, Jermeni su sa njima i ratovali i trgovali.

Od prvih apostola Jermeni su primili hrišćanstvo, a 301. njihov vrhovni gospodar, Tiridat Veliki, prvi je od vladara na svetu proglasio hrišćanstvo za državnu veru. Tada je osnovana Jermenska Apostolska (ili Gregorijska) crkva pod skutom sv. Gregorija Prosvetitelja, sa sedištem u manastiru-tvrđavi Ičmijadzinu, gde se i danas nalazi.

Mnogo kasnije, u V veku nove ere, stari Sloveni su iz svoje postojbine na severoistoku Evrope, od Baltičkog mora do Karpata, krenuli da traže pogodnija mesta za život od dotadašnjih, smeštenih u gustim šumama i nepreglednim močvarama. Iz plemena koja su se uputila na zapad izrasli su današnji Lužički Srbi, Poljaci, Česi, Slovaci i Kabuši, dok su iz plemena koja su prodirala na istok, razvili narodi današnjih Rusa, Belorusa, Ukrajinaca i Rusina. Na jug su pošla plemena Srba, Slovenaca, Hrvata i Makedonaca. Slovene koji su se našli južno od donjeg dela Dunava pokorilo je hunsko pleme Bugari. Budući da su oni, iako vojnički jači od Slovena, bili od njih malobrojniji i uz to manje društveno razvijeni, tokom dva veka ove dve skupine su se saživele u celinu. Prvobitni pobednici su novoj zajednici dali svoje ime, a prihvatili slovensku kultuu.

Ceo slovenski svet počeo je da prelazi u hrišćanstvo tokom IX veka nove ere. Njegov deo na zapadu Evrope činio je to zahvaljujući misionarima Rimske crkve, a propovednici iz Vizantije učili su hrišćanstvu Slovene na istoku i jugu.

Od Mutimira (umro 892. godine) i Časlava poznat je spisak srpskih rodovskih starešina koji su u ime vizantijskog cara gospodarili oblastima-župama. Nekim od njih zna se samo ime, a neki su ostvarili dela za pamćenje. Najznačajniji je bio Stefan Nemanja (1166-1196). Već to što su ga prvo krstili latinski fratri, a kasnije pravoslavni sveštenici, ukazuje na tadašnja smutna vremena i da se Stefan Nemanja pokazao doraslim da se nosi sa onovremenim nedaćama. On nije bio samo mudar i delatan vladalac, već može se reći i čovek kojem se sreća osmehnula. Naime, ima istoričara koji smatraju da je Stefan Nemanja, ocenivši sposobnosti i sklonosti svog trećeg, najmlađeg sina Rastka, imajući istovremeno u vidu opšte prilike i njihov mogući razvoj, proračunato baš njega uputio u Svetu Goru da se zamonaši sa sedamnaest godina i priprema za velike crkvene i državne poduhvate. U svakom slučaju, Rastko, u monaštvu narečeni Sava, opravdao je očeva očekivanja. Najviše tako što je 1219. godine kod vaseljenskog patrijarha Manojla isposlovao autokefalnost srpske crkve. Bila je to činjenica od trajne vrednosti. Pokazalo se to već 1221. godine kada je Stefan, Savin rođeni stariji brat, poneo kraljevsku krunu, što je srpskoj državi dalo međunarodno priznatu nezavisnost.

401px-Khatchkar_at_Goshavank_Monastery_in_Armenia

Sava Nemanjić je kao srpski arhiepiskop posle posete Svetoj Gori obišao drevnu hrišćansku crkvu u Siriji, Koptsku crkvu u Egiptu i Apostolsku crkvu u Jermeniji. U ovoj zemlji bio je oduševljen onim što je video i čuo, posebno manastirima i crkvama, pa je u povratku kući poveo sa sobom jermenske graditelje. Zato danas znalci srpske sakralne arhitekture prepoznaju u sjaju manastira Studenice, zadužbine Stefana Nemanje, i umeće jermenskih neimara. Nije slučajno u ruševinama malog manastira Vraševnica kod Petrovca na Mlavi, iz XIII veka nađena ploča ispisana jermenskim klinastim pismom.

Svi malobrojni narodi, kakvi su i Jermeni i Srbi, odvajkada su bivali prinuđeni da služe svojim porobljivačima dok oni porobljavaju druge narode. Tako su se jermenski ratnici, kao turski vazali, našli u ogromnoj ordiji sultana Murata I kada je pritisnuo Srbe na Kosovu juna 1389. godine. Njima je obećano da se neće boriti protiv hrišćana – ali, kada su oni videli srpske zastave s krstom, nisu povadili svoje mačeve. Zato su ih Osmanlije odmah sasekli jataganima. I već 1392. godine u gustom šumom obrasloj planini Ozren neko je, ne zna se tačno ko, izgradio manastir u slavu časnim Jermenima. Turci su ga srušili čim su to mogli da učine. Ipak, neko je u davna vremena, na ruševinama manastira podigao jednobrodnu crkvicu koja se danas nalazi u šumi svega šest kilometara od Sokobanje, i koju narod naziva „Jermenčić”.

I Srbi su, kao i Jermeni, bili prinuđeni da ratuju za svoje turske gospodare. Dovoljno je samo da pomenemo primer Kraljevića Marka, sina srpskog gospodara Uroša Mrnjavčevića poginulog u bici na Marici, a koji je kao turski vazal učestvovao u pohodu sultana Bajazita na vlaškog vojvodu Mirču Starog. Poginuo je 1395. godine u bici na Rovinama, banatskom mestu u trouglu Vršac-Temišvar-Arad.

Nikada nije bilo pravog mira između istočnog i zapadnog dela hrišćanskog Starog sveta. Bilo je i dalje ratova, ali još i više trgovine i svega što ona sa sobom nosi. Jermeni, Grci i Srbi su u turskoj državi, isto kao i u Rusiji, Austriji, Mlecima, itd, bili prisutni sve više kao poslovni ljudi od trgovine, raznih zanata i nauka. Jermeni su tada otrpeli ozbiljan udarac – njihova stara crkva se počela deliti na unijate, pristalice rimskog pape, i stare crkve, koja je, kao i druge istočne hrišćanske crkve, zadržala mnogo od monofozitskog učenja o isključivoj božanskoj prirodi Hrista.

Posle ponovnog pada Beograda pod tursku vlast 1739. godine na hiljade Jermena prešlo je Savu i Dunav i razišlo se po Evropi. Oni su bili skoro isključivo unijati – i dosta brzo, listom se ponemčili! A mala zajednica Jermena, koji su se bili zadržali u Novom Sadu, podigla je u njemu svoju crkvu 1846. godine. Tri godine kasnije ostali su bez nje, kada je skoro ceo grad bio srušen prilikom bombardovanja u danima Velike mađarske bune. Srpska dobrotvorka Marija Trandafil, kao svoj dar Jermenima, obnovila je crkvu, a novosadskih Jermena skoro da više i nije bilo. Zato se i dogodilo da je 1939. godine, kada je umro sveštenik dr Gavrilo Menevišijan, njegova pastva brojala svega sedam starica.

Inače, u unutrašnjosti Srbije, posle povratka Turske 1739. godine, ostalo je malo Jermena. Srodili su se sa sredinom, ali i sačuvali svest o svojoj nacionalnoj posebnosti. Njima se, posle Prvog svetskog rata, priključilo oko petnaest hiljada izbeglica iz stare domovine, koji su se sklanjali od starog neprijatelja, Turske.

Na početku Prvog svetskog rata, u sudaru s ruskom vojskom, Turci su teško poraženi. U obema vojskama bili su mobilisani Jermeni kao građani ruskog, odnosno turskog carstva. Ali, rat se u Evropi razgoreo, pa je turska vlast smatrala da je došao trenutak, da mirno i sigurno, zauvek reši „jermensko pitanje”. Priredila je pogrom u kojem je ubijeno oko milion i po ljudi. U stvari, na osnovu „Zakona o deportaciji”, Jermeni su morali da napuste sve što su imali i da pod stražom, u kolonama, peške krenu u azijske pustinje. A stvarnog odredišta nije bilo, ljudi su umirali od iznemoglosti, gladi i žeđi, hladnoće i žege, bolesti i iznemoglosti, od kamdžija vojnika-pratilaca… Bio je to genocid izvršen „ručnim radom” (jer gasnih komora tada nije bilo!). Turska vlada do danas nije priznala da se to sve dogodilo, a to je svet saznao najviše preko knjiga „jermenskog Lava Tolstoja”, tj. austrijskog književnika Franca Verfela, pod naslovom „Četrdeset dana Musa Daga”. Očajni, Jermeni su čak atentatima u Evropi pokušali da dobiju pravdu za svoje žrtve. Prvi, ubistvo Telal-paše, ministra unutrašnjih poslova, izveden je u Berlinu 1921. godine, a poslednji u Beogradu kada je 1983. pao Gali Balkar, turski ambasador u Jugoslaviji. Istina, 1985. godine „slučaj Jermenije” pomenut je u komisiji za ljudska prava OUN, a 1987. o njemu se govorilo u Evropskom parlamentu. Sve su to bile prazne priče…

Morgenthau336

Valja još reći da je posle Prvog svetskog rata ojađena Srbija s puno saosećanja primila Jermene koji su izbegli turski bes. Na stotine je Jermena, od kojih su mnogi rođeni u našoj zemlji, dalo velik doprinos srpskoj kulturi, nauci, privredi… Među njima je i Ashen Ataljanc, primabalerina Narodnog pozorišta u Beogradu, potomak jermenske porodice iz Pančeva…

Comments (2)

Tags: ,

Vladimir Veličković, 1969.

Posted on 27 July 2013 by heroji

Jaša Denegri

 

Duhovni temelji Veličkovićeve umjetnosti nastali su sažimanjem iskustava subjektivnog sjećanja, uočavanjem pojava objektivne realnosti i slutnjom moguće, iako neželjene budućnosti. Emocionalni napon kojim Veličković iznosi svoje spoznaje i svoje istine ne proizilazi iz razloga isključivo podsvjesnog psihičkog stanja već je posljedica umjetnikova neminovog ali i svjesno izgrađivanog duhovnog stava: jer, ma koliko se na prvi pogled moglo činiti suprotno, ova umjetnost posjeduje vrlo određenu intelektualnu podlogu sa koje stvari i pojave promatra s jasnom spoznajom o složenosti njihova bića i o mnogostrukosti njihova značenja. Drastičnost prizora, na čemu Veličković inzistira, znak je njegove potrebe za otvorenom komunikacijom, za razumljivim i direktnim izjašnjenjem: on ne želi da se u svom govoru služi višesmislenim simbolima, da poseže za hermeničkim ublaživanjima iskaza, vjerujući da nema te spoznaje koja ne bi mogla biti izrečena s punom otvorenošću misli i sagledavajući snagu čovekova duha upravo upravo u toj spremnosti da sve istine prenosi i prima u punoj odgovornosti neposrednog obraćanja.

Veličković_-_VELIKA_GLAVA_S_MUHAMA,_1968

U tom cilju Veličković je izgradio specifičan tip sižea koji ne podnosi raskorak između prizora motiva i njegova značenja: jer, ma koliko bila složena poruka koja je objavljena, put njenog prenosa krajnje je koncentriran, a time se potvrđuje umetnikova sposobnost da u saopćavanju svojih iskustava govori s punom efikasnošću jezika koji neće biti opterećen parafrazama ili udaljavanjima od središta osnovne ideje. Treba cijeniti tu osobinu Veličkovićeva slikarstva upravo zbog toga što sadržaji o kojima on svjedoči nisu ni najmanje umirujući i blagi: puni su, štaviše, neke teške, često tragične i uznemirujuće vizije. Jer, ikonografija ove umjetnosti sva je sačinjena od kronike jedne inferalne realnosti: od prizora upravo trenutačnog nastupa uništenja kao oblika modernog „momento mori”, preko motiva u kojima su sile elementarne fizičke destrukcije dane kao akteri surovog i divljeg bestijarija, pa do teme „oratora” u kojoj je iskazan otpor protiv svih postavki duhovne, ideološke i političke prinude, Veličković razastire široku skalu simbola kojima reagira na neke osnovne egzistencijalne situacije suvremenog svijeta, situacije čije smo prisutnosti u svom životnom djelokrugu upravo svakodnevni svjedoci. Zato mnoštvo simbola i predmetnih indikatora u scenografiji Veličkovićevih prizora samo pobliže tumačiti vrijeme i mjesto događanja radnje: sve su to poprišta naše suvremene realnosti, našeg tehničkog i industrijskog svijeta, u kome uz perspektive neslućenog razvitka zajedničkih ljudskih graditeljskih snaga neprestano postoji i ona uvijek neizvjesna strana individualnog nemira, osobne nesreće i neumitnosti nekih trajnih prirodnih zakona. Veličković je svjestan značenja tih činjenica u čovjekovoj životnoj realnosti, i zbog prisutnosti tog momenta upozorenja ne treba ovu umjetnost smatrati za uporište duhovnog skepticizma pred horizontima progresa: on samo želi još jednom istaći ono danas opće prihvatljivo gledište da put budućnosti nije jednosmjerna mehanička fatalnost već upravo obrnuto, uzajamno i neprekidno opiranje i izgrađivanje u čijoj neprestanoj akciji dolazi do ostvarivanja novih vrijednosti života. A postojanost tih vrijednosti, dugo građenih i veoma dragocenih, može biti brzo prekinuta nekontroliranim silama destrukcije, i ovaj naš umjetnik svojim cjelokupnim naporom uvijek iznova dovodi pred predodžbu onog mogućeg tragičnog ishoda koji prijeti svakom, i najčvršćem, ljudskom činu. I zato, ma koliko nam se ponekad činio prenaglašen ton svjedočanstva Veličkovićeve umjetnosti, neka nam ne bude strano ono uzbuđenje i ona osećajnost kojom se umjetnik obraća svijetu: jer to je duhovni stav jednog od najodgovornijih tumača životnih shvaćanja one generacije koja u svom delovanju ne traži odobravanja i popuštanja već zahtijeva pravo na svoju riječ u svjesnoj i djelatnoj prisutnosti generacije koja je spremna da u djelo koje gradi unese sve svoje energije i sva svoja nadanja, ali zato više ne želi da na svoja lica navlači masku lažnog zadovoljstva.

 

Izložbeni katalog Veličković štampan je povodom izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (5-28. IX 1969). Primerak se čuva u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske pod signaturom Ук II 4025

Comments (2)

Tags: , , , , , , ,

Iz mračne komore dvadesetog veka

Posted on 25 July 2013 by heroji

Zdravko Petrović

 

Iz mračne komore dvadesetog veka

(Mira Otašević: Zoja, Geopoetika, Beograd, 2012)

 

Kratki roman Zoja dramaturškinje Mire Otašević predstavlja novinu u srpskoj književ­nosti: po neobičnoj formi i pripovednoj tehnici, po originalnoj temi, ali i po smelosti da se suoči s našom novijom istorijom. Roman ima zanimljivu kompozicionu i narativnu struk­turu. Poglavlja počinju ekfrazom, tj. opisom različitih fotografija, među kojima ima i por­treta poznatih evropskih pisaca. Tekst ovih ekfraza grafički je uokviren imitacijom rama za fotografiju, a njihova uloga jeste da nagoveste sadržaj dvaju ili više poglavlja i povežu pripo­vedne celine. Pojedina poglavlja podsećaju na dramske scene ili filmske kadrove, a dobro organizovani dijalozi, kratke i jednostavne rečenice i česta upotreba narativnog prezenta daju tekstu dinamičnost i živost. Roman jeste neuobičajeno kratak, ali je zapravo lišen suvišnih slojeva jer je autorka izbegavala opisivanje beskonačnih kružnica oko teme i ideje dela: nema nijedne digresije, epizode, retrospekcije, a deskripcije su, ne računajaći pome­nute ekfraze, veoma retke. Međutim, zahvaljujući snažnoj sugestivnosti ove proze, autorki je bilo dovoljno i sto stranica da prikaže kratku istoriju beščašća dvadesetog stoleća, za­hvatajući iz nje onoliko koliko može da stane u prosečan ljudski vek.

Teško je dati odgovor na pitanje ko je Zoja Klajn. Iako pripovedanje teče u prvom licu, podaci o njoj su zapravo veoma škrti: ona ne navodi svoje godine, imena članova svoje poro­dice, ne znamo ništa o njenom formalnom obrazovanju, nema nijednog nagoveštaja kako ona izgleda; štaviše, ona retko progovara, ne iznosi svoje sudove o umetnosti, ona je nena­metljivi i tihi svedok velikih događaja i velikih susreta, koji, uvek s druge strane „objektiva”, prikazuje izbliza neke od značajnijih umetnika dvadesetog veka. Upoznajemo je kao devoj­čicu koja odmalena dolazi u dodir sa svetom umetnosti preko sestara Aleksandre i Emili Vre­man, umetnicâ koje su u Njujork došle iz Pariza bežeći od nacizma koji se širio Evropom. Preko njih uskoro dospeva u njujorške umetničke krugove, koje su u ratnom i poratnom periodu u znatnoj meri činili i evropski umetnici i intelektualci u egzilu. Zoja počinje da se bavi fo­tografijom, a njena prva izložba  otvara joj vrata ka Parizu, koji je tada, kao i u predratnom periodu, (epi)centar svih dešavanja, nezaobilazna Meka najvažnijih evropskih i svetskih umetnika XX veka. Upravo su ova dva grada – Njujork i Pariz – kao dve centrale predratne avangardne i posleratne neoavangardne umetnosti, odredila njeno umetničko sazrevanje. Intelektualno stasavanje u njujorškim umetničkim krugovima i potonji susreti s pojedinim umetnicima u Parizu, čari monmartrovske boemije i uzavrela pariska umetnička scena za­uvek će odrediti njen životni put. Zojine fotografije, koje sadrže snažnu socijalnu kompo­nentu, težeći da pomire estetiku i etiku, umetničko i dokumentarno, posle nekog vremena dovešće je i do Suzan Zontag, „crne dame nove njujorške intelektualne scene”, s kojom će, posle mnogo godina i mnogo zajedničkih putovanja, stići i do Sarajeva koji je tada bio pod opsadom.

Status Zojinog lika je ambivalentan: Zoja Klajn jeste fiktivna tvorevina, što potvrđuje i činjenica da pod tim imenom nije poznata nijedna fotografkinja, a pogotovo ne osoba koja je, kako je to u romanu predstavljeno, bila toliko bliska s nekim od najpoznatijih umetnika dvadesetog veka. Međutim, iako je u osnovi fiktivan, Zojin lik verovatno ima svoje prototipe u stvarnosti. O tome svedoči i jedan neobičan postupak, zbog kojeg bi se moglo reći da je autorka otišla korak dalje od postmodernističkog postupka pozivanja na nepostojeće refe­rence – umesto što poznatim ličnostima pripisuje izmišljena dela, ona izmišljenim likovima pripisuje poznata umetnička dela. Naime, autorstvo nekoliko najpoznatijih fotografija nju­jorške fotografkinje Dajan Arbus autorka pripisuje svojoj glavnoj junakinji. „Identične bli­znakinje”, „Tetovirani čovek”, „Tinejdžerski par u ulici Hadson” itd., u romanu predstavljene kao Zojine fotografije koje su izložene na njenoj prvoj izložbi u Njujorku, zapravo su poznati ra­dovi Dajan Arbus. U istoriji fotografske umetnosti one imaju značajno mesto, što se i jedno­stavnom pretragom na internetu može utvrditi. Međutim, tu nastaje zabuna – pretraga će nam otkriti da je Dajan Arbus izvršila samoubistvo, i još nekoliko podataka iz njenog života, tako da se veoma brzo može uvideti da priča o Zojinom životu ni u čemu ne podseća na ži­vot ove poznate američke fotografkinje. To nas navodi na zaključak da je Zojin lik inspirisan pre stvaralaštvom nego životom ove i nekoliko drugih fotografkinja prošlog veka. A da nije reč o neznanju ili slučajnoj grešci svedoči i činjenica da Mira Otašević u apendiksu i sama upućuje na autore fotografija koje su predmet opisivanja u romanu, tako da ostajemo u di­lemi koje je pravo poetičko opravdanje za ovakav postupak „lažnog autorstva”.

Diane Arbus

Svakako da je Zoja, kao fiktivni lik i kao naratorka, autorki bila neophodna da bi imala potpunu slobodu da kroz „objektiv” njene naracije prikaže pomenute umetnike iz nepo­sredne blizine, domaštavajući zanimljive susrete tih umetnika i još zanimljivije dijaloge, koji neretko predstavljaju male traktate o fotografskoj umetnosti. Nesumnjivo je da je Mira Otašević odlično upoznata sa poetikom i estetikom fotografske umetnosti dvadesetog veka, mada o ovim pojmovima progovaraju njeni književni junaci: pre svega Kris Marker, francu­sko-američki reditelj, fotograf i pesnik (u romanu – zagonetni Zojin ljubavnik), i Berenis Abot, dugoveka američka fotografkinja (od koje je Zoja najviše naučila), ali i Suzan Zontag (u ro­manu Zojina prijateljica), poznata američka spisateljica, autorka čuvenog eseja „O fotografiji”. Ne remeteći tekstualnu koheziju, ova dragocena zapažanja o fotografskoj umetnosti čine zanimljiv metajezički sloj ovog romana, bilo da predstavljaju autentične iskaze pomenu­tih umetnika, odnosno kolažirane citate iz njihovih knjiga ili objavljenih intervjua, bilo da su plod fikcije ili sažetog autorkinog viđenja njihove fotografske poetike.

I u prethodnim knjigama Mire Otašević kao likovi se pojavljuju poznati umetnici i inte­lektualci dvadesetog veka (npr. S. Beket, M. Prust, Dž. Džojs, M. Dišan, R. Konstantinović i drugi), uglavnom oni koji su svojim, često prevratničkim, stvaralačkim činom obeležili savre­menu umetnost. Junacima romana „Zoja”, a svi se bez izuzetka bave umetnošću, zajednička je još jedna osobina – u doba najvećih ratnih sukoba dvadesetog veka i velike krize civiliza­cijskih vrednosti, svi oni svojim umetničkim i društvenim angažmanom predstavljaju savest nacije, za razliku od većine „učtivo nesrećnih” intelektualaca koji su samo u salonskim kru­žocima ili u novinskim stupcima – najčešće deklarativno – osuđivali ratove i nepravdu. U ovom romanu, ta angažovanost prikazana je kroz akcije i reakcije nekoliko žena, delatnih i hrabrih intelektualki koje su objektivima svojih fotoaparata i kamera – uz prvu vatrenu liniju, uz kolone izbeglica, uz demonstrante na barikadama, uz građane koji su bežali pod grana­tama, oči u oči sa vinovnicima zla – zabeležile neke od najvećih ratnih strahota dvadesetog veka. Ima u tom hrabrom činu i pomalo zanosa, ali dovoljno trezvenog da se odoli roman­tičnim zabludama da se svet može promeniti nabolje ako se masovnim demonstriranjem i glasnim pokličima iskazuje solidarnost s potlačenima ili obespravljenima. Zbog toga,  njihov društveni angažman, kao i njihova umetnost, pre svega jeste individualan čin, koji se ostvaruje potrebom  da se ostavi dokument koji će svedočiti o „dinamizmu žrtava”.

Pored toga, iz mračnih komora ovih fotografkinja proizašle su i priče o životima malih ljudi, uglavnom odbačenih ili stigmatizovanih zbog svojih hendikepa, rečju – ljudi sa društvene margine. Tako fotografije sa ratnom ili socijalnom tematikom bivaju osnovna pre­okupacija mlade Zoje Klajn, „fotografa koji misli”, kako ju je opisala Suzan Zontag. Jer fo­tografija mora biti više od uhvaćenog trenutka, ona mora biti i poziv na aktivno delanje, „optužba za nepristojnost pukog posmatranja”. Kao da samo u toj sprezi estetskog i etičkog fotografija dobija svoj smisao, inače je puka reprodukcija stvarnosti, svedena na komad papira koji, ako nije značajan kao dokument, može da ima jedino sentimentalnu vrednost. I tu se nameću pitanja čije odgovore ipak moramo da potražimo van ovog romana: može li jedna angažovana fotografija istovremeno da bude i umetnička? Potire li to jedno drugo? Gde prestaje zanat, a gde počinje umetnost?

Prateći, sa fotoaparatom u ruci, zlokobnu maršrutu ratnih sukoba diljem cele planete, Zoja konačno stiže i u Sarajevo, ne sluteći da će reči njene prijateljice Berenis biti proročke: „Naš zanat u jednom nalikuje umetnosti – pokušava da menja svet! U toj se zamci lako protraći život. A bogami i izgubi! Znam šta ćeš mi reći. Ono što si oduvek mislila: ne može se biti učtivo nesrećan.” U Sarajevu ju je čekala Suzan koja je, dok su granate sa okolnih brda razarale grad, a snajperi nemilosrdno ubijali stanovnike – kao da nije bilo podesnijeg mesta za beketovski apsurd – s nesvakidašnjim entuzijazmom pripremala predstavu Čekajući Godoa sa studentima. U mestu svojih sefardskih predaka, Zoja Klajn gine dok pretrčava preko aerodromske piste, dok u „poslednjem prosevu svesti” vidi kako je neko fotografiše.

Tek u poslednjem poglavlju romana našlo se nekoliko pravih fotografija. Poslednja fotografija je najpotresnija – dečak raskrvavljene košulje ubijen leži na betonu, kao da spa­va, a spokoj na njegovom licu je u potpunom neskladu sa užasom situacije. Ne postoje oči koje mogu da se naviknu na takav užas, i logično je pitanje koji je razlog da se ove uznemirujuće fotografije ubace u tekst? Ali, ovde nije reč o autorkinoj nemoći da opiše nepojmljive strahote stradanja Sarajlija, već o njenoj želji da, u duhu filozofije Suzan Zon­tag, učini da fotografija postane medij koji će, kao i književnost, upozoravati da se ne sme stajati po strani i zatvarati oči pred neprijatnim prizorima.

Roman Zoja predstavlja srećan spoj erudicije i pripovedačkog talenta Mire Otašević. Izabravši da u neobičnoj formi kratkog ali slojevitog romana ispripoveda najvažnije tre­nutke iz života svoje junakinje Zoje Klajn, autorka je stvorila foto-album koji nam u poza­dini ove priče prikazuje najveća zla dvadesetog veka. Istovremeno, ovaj roman je omaž hrabrim ženama, fotografkinjama i spisateljicama koje su se suprotstavljale tom zlu svojom umetnošću i svojim besprekornim intelektualnim angažmanom u slavu istine i pravde. Mnoštvo dokumentarnog u ovom romanu nije ga učinilo manje literarnim: dobro odme­rena proporcija faktografskog i fikcionalnog, rezultirala je zanimljivom i inteligentnom pri­čom, koja se ne završava na poslednjim stranicama romana već svoj život nastavlja na nekom od internet pretraživača.

 

Polja, godina LVIII  /  broj 479  /  januar– februar 2013.

Comments (4)