Archive | Nova proza

Tags: ,

Kao jutarnje sunce što izlazi iza tamnih brda

Posted on 31 October 2017 by heroji

Seraphim Wales

 

Kao jutarnje sunce što izlazi iza tamnih brda[1]

Neki put se može primetiti da se srna pari i u decembru. Neupućeni smatraju da se radi o škart srnama koje treba odstreliti. Međutim, radi se o mladim srnama koje su kasnije sazrele za parenje ili koje se iz bilo kojih razloga nisu parile u julu i avgustu. Razume se da ove srne ne treba odstreliti.

Ove srne iako su se parile u decembru lane se u maju ili junu kao i one koje su se parile u julu ili avgustu. Zametak u materici srne, koja se parila u periodu juli – avgust, miruje sve do decembra i tek tada počinje da se razvija. Zametak srne koja se parila u decembru razvija se odmah po parenju tako da se sve srne lane u maju ili junu.

Ova pojava, mirovanja zametka, naziva se embriotonija.

Savez lovačkih organizacija SR Srbije (1980). Šta je pozni gon srne?. Lovački priručnik. Novi Sad: „Dnevnik“. str. 40-41.

 

U stari ribnjak

uskače žaba.

Šum vode.

Bašo

 

Lako je dvoumiti se između crne i bele; probajte se kolebati između crne i žute!

Jedna izvankineska mudrost (Goran Miljković)

 

 


[1]              A ujutru po ovoj noći Zaratustra skoči sa svog ležaja, opasa bedra i izađe iz svoje pećine, užaren i snažan, kao jutarnje Sunce što izlazi iza tamnih brda.

“Velika zvezdo”, rekao je, kao što je nekada rekao, “ti duboko oko sreće, u čemu bi se sastojala sva tvoja sreća kad ne bi imala one kojima sijaš!

I kad bi oni ostali u svojm sobičcima dok si ti već budna i dolaziš i poklanjaš i deliš: kako bi se zbog toga razgnevio tvoj ponositi stid!

Pa lepo! Oni, ti viši ljudi, još spavaju, dok sam ja budan: to nisu moji pravi saputnici! Ne očekujem ja njih ovde u svojim brdima.

Želim da krenem ka svome delu, u svoj dan: ali oni ne razumeju šta su znamenja moga jutra, moj korak – nije za njih truba budnica.

Oni još spavaju u mojoj pećini, njihov san još prežvakuje moje ponoći. Uho koje mene sluša, uho koje će poslušati – nedostaje u njihovim telima.”

– To je Zaratustra rekao svome srcu kad se Sunce rodilo: tad je upitno pogledao uvis, jer je nad sobom čuo oštar kliktaj svoga orla. “Dobro je!” povikao je u visinu, “tako mi se sviđa i tako mi priliči. Moje životinje su budne, jer ja sam budan.

Moj orao je budan i kao i ja odaje poštu Suncu. Orlovskim kandžama hvata novu svetlost. Vi ste moje prave životinje; volim vas.

Ali još mi nedostaju moji pravi ljudi!” –

…Tako je govorio Zaratustra, pa je napustio svoju pećinu, zažaren i snažan, kao jutarnje Sunce što izlazi iza tamnih brda.

 

Tako je govorio Zaratustra (Znamenje), Fridrih Niče.

Prolog

Nijedno pitanje ne mora zahtevati izravni odgovor. Recimo: zbog čega kobile često okreću svoje zadnjice vetru i ždrebe se bez pastuva? Ili, zašto je Uroš Predić na ikonostasu u Bečejskoj crkvi obraze Device Marije naslikao rumene i jedre kao u nekakve zdrave seoske devojčure? Kada se Eurinoma podigla naga iz postelje, nije pronašla nikakvo čvrsto polazno stanovište na kojem bi temeljila svoje buduće delovanje. To je ne obeshrabruje. Ne. Ona odvaja vodu od neba, igrajući usamljena na talasima. Sinoćnji rekviziti leže kruti i mrtvi pored ogledala. “Staro Lice koje sam nosila istrljala sam vatom natopljenom alkoholom. Ono leži u ugrušcima u ubrusu kao mrtav, izmeljani crv.” Mada se i toga više ne seća.

Vetar koji je pokretala svojom igrom učinio joj se kao nešto novo i naročito, kao nadahnuće za stvaranje.[2]

 

_

 

››Gospodaru, ima mnogo gutljaja između pehara i usana!‹‹

Prorok (krmaru Ankaju)

Da se ne pozivate na kakav veliki oprez? Kao glasoviti građanin apelujem (priznajem ovde poslovičnu formalnost našeg diskursa koja po čuvenju nadilazi slavu svih činovnika staroga poretka), dakle, apelujem na vašu savest i ono… kako se kaže?… dirkam u pitanja časti vaše akademske prirode, nežne i pomalo melanholične u ovom trenutku koji zahteva čvrstu volju i odlučnost.

“A ukoliko bi mi namazali samo jedno malo parčence hleba sa džemom?”

“Ni toliko!”

“Maaaalo?”

“Ni malo!”

“S margarinom, tek da zabašurim glad?”

“Crkni, đubre!”

“E, baš ste Vi neki…”

Igram na žici kao veseli baletan. Promaja me bije pod pazuho. I pod ono drugo, debelo pazuho moje neokaljane čednosti, nadodoljeno visuljcima i falusnim prerogativima “jačeg pola”. Dok na drugoj strani neko namašćuje uže da bolje klizi niz kožu vrata. Taj čitav koncept – gadi mi se. Lažem! Ne mogu reći da sam rođeni buntovnik. Ne. Sve nerazjašnjene okolnosti našeg prijateljstva, saodnosa, sabratstva, iluzije, pokore, slutnje, sve, sve, sve je to plod jedne sujete. Oduvek sam želeo biti klovn. Da podnesem konačni račun odeven u kostim. Našminkan. Nezgrapan, i mio. Od publike ismejan. Voljen. Iritantan. Tragičan. (Pomalo morbidan. Možda više “morbidan u pokušaju”, dečački morbidan, bezazleno morbidan kao krhka čovečja priroda, od onih nežnih karaktera što obitavaju tiho u dijagnozama psihologa i ljudi od struke. Melanholik po profesiji.)

“Jednu cigaretu?”

“A on bi i cigaru?! Ko pravi! A da nisi ti od onih?”

Tu mi namigne konspirativno. Kao: samo on i ja čuvaćemo našu malu tajnu u uskom krugu prijatelja, užem od granica u kojima se krećemo.

 


[2] Robert Grevs, Grčki mitovi.

 

I, mada stvarno nemam predstavu o “kojima” se to konkretno radi, rešavam da suzim svoj svet jednim banalnim priznanjem činjenice u koju ni sam ne verujem, ali joj pridajem dovoljno kompetencije da me proglasi “onima”, i da me osudi na večno progonstvo, pa dobro (uvek sam voleo da preterujem!), da primeni meru ostrakizma na mojoj voljenoj ličnosti. Uzgred, padam u zanos, neku vrstu amoka zbog svog izuzetnog kukavičluka. Dovodim sebe do ludila. Vrtim se kao čigra. Čovek preko puta mene veruje. Toliko sam uverljiv da svaka moja laž izgovorena u trenutku slabosti i zanosa deluje kao gola istina. Volim ga zbog toga. I volim sebe zbog toga. Volim život zbog svega toga. Ostvario sam se kao budala. (Što mora biti da je početni stadijum iz kojega nastaju heroji?!) Mama, biću dobar! Državo, biću divan! Kao pas sam rođen, kao pas i umirem.

“Av, Av!”

“Molim?!”

“Ništa, ništa. Samo citiram velikog pesnika.”

“Štaa?!”

“Kažem: Citiram velikog pesnika! Mada sudeći po mojim očajnim kapacitetima dugoročne memorije[3] možda (mora da…) se radi i o parafrazi.”

“Sve je to u prostoj fazi.”

“Pa Vi ste i pesnik? Prema tajnim sklonostima, pretpostavljam?”

“A da ti mene malo ne…”

“Ne, gospodine! Ja Vas poštujem i kao čoveka… i kao psa.”

 

_

“Gorane! Probudi se, muko moja, anđele moj! Život nam je lagan i bezbrižan kao zaborav, kao san.” Čuo je glas iza debelog mraka svojih kapaka. On oči nije otvarao još neko vreme, kao da je još uvek terao neki svoj sanjivi dečački inat prema svetu i prema roditeljima.

Međutim, bio je to Damjan koji ga je budio iz poslepodnevnog dremeža. Damjan – “Krotitelj”; pijanica i sanjar; propali gimnazijalac sa zavidnom karijerom cirkuskog zabavljača. On, Goran, lično je gledao svojim očima kako mu prijatelj prebrojava krajnike kralju životinja i sveg zverinja, koristeći samo lepu reč i svoje pitome, krupne, kestenjaste oči. Tačke su mu bile utoliko hazardnije ukoliko je, čuven po svome, kako kažu, mekom srcu (a bilo je meko kao cigansko perje!), izbegavao svako sredstvo prinude. Svoju kamdžiju je uvek držao obešenu o klin u svom smeštaju, ispod slike porodičnog sveca, da ga podseća na, kako je rekao, ′divljinu vere i čednost i prirodnost ljudskih stremljenja′. Upravo zbog te svoje koronarne i esencijalne mekote naposletku je Damjan – stradao. I to stradao, ne od zveri, kako bi neko pretpostavio, već stradao, temeljnije i nezalečivo, od jedne Julijane, vitke, plavooke gutačice plamena (proklete karijeristkinje!), koja je odmaglila sa kepecom koji je napustio život pod šatrom, i doktorirao medicinu na Novosadskom univerzitetu.

Te propale sanjarske perspektive o avanturističkom, nomadskom životu u dvoje, na piljevini pod tendama, u izmešanim mirisima fuškije, sena i izmeta ukroćene goropadi, među tigrovima i trampolinama, trapezima, čunjevima, bacačima noževa, među kricima razjarenih babuna, i kricima razjarenih bradatih žena koje su pravile scene ispred kamp-prikolica svojim kusim i nevernim muževima akrobatama, sva ta ljubavnička fantazija srušila se i slomila na Damjanovom otvorenom srcu i napravila od njega ono što on jeste danas. A on je bio njegov (Goranov) prijatelj dobar deo onih prokletih godina koje su ostale za njima i koje si mogao lakim potezom hrbatom dlana otrti kao prašinu sa kamina. (Ili sakupiti kao par sasušenih mrvica hleba sa stola i staviti ih, iz čiste nostalgije, na levu sisu u džep od košulje!)

 


[3] Mnemoničke sposobnosti opasno narušene opsesivno-kompulzivnim konzumiranjem žestokih alkoholnih pića kao i, najverovatnije, prekomernim unosom zasićenih masti u organizam.

 

 

Glas je ponovo prodirao kroz meki inat.

“Šta ćeš ti sa svojim Eleaćanima, Pitagorejcima i kinicima? Zar da živiš k’o pas i običan prosjak čitav život? Da si bar svršio Ekonomiju, pa da čovek kaže kako si, vođen utilitarizmom, podlegao u nemilosrdnoj borbi interesa. Al’ ti si pasju nauku završio. Pa sad si bosjak od rođenja. (Ovde mislim intelektualnog, naravno!) A život… Sećaš li se kako smo sedeli na obali Crnog mora, ti i ja? Pili smo mastiku. Donosili su nam dobro rashlađena pića na srebrnim poslužavnicima, a anisovo ulje u njima pravilo je one nežne srebrne ljuspice kao pahulje. Bio je to padao dražesan sneg tada na Mediteranu, prijatelju moj! Kanuli bi tek toliko vode u naše piće, i ono se naočigled svih pretvaralo u mleko. Kao u nekoj retorti. Sećaš se?”

“Sećam se, Damjane.”

“A kad smo hvatali ribe golim rukama na mesečini, bosonogi, s nogavicama podvijenim do kolena, i kad bismo ih uhvatili one su nam pevale na bugarskom o svom teškom životu i surovim ribarima koji mrežama žuljaju ruke po čitavu noć za koru hleba?”

“Sećam se.”

“I o neprebolnoj tuzi onog Grka što je Haronu nudio komad hašiša da ga prebaci preko vode u donji svet da samo bar jednom vidi svog umrlog brata?”

“Sećam se. Pilići su se pekli na svakom ćošku. Porcije s maslinama i crnim lukom bile su tolike da bi se do kraja zajapurili i zadahtali od previše soli i ljutine, i pržene kolutove lignji mogli smo namaći na svoje presunčane vratove i opet bi bilo mesta da žile nabubre od smeha, od punokrvnog, rasnog homerskog smeha.”

“Pa gde je taj život sada, zvonak kao muzika kitare, prijatelju moj? Pevljiv kao sunčana svetlost? Zar smo toliko ostareli? Zar su nam noći samo hladni krajevi dana, ispunjeni maglom i zavijanjem pasa?”

 

_

            (Dok je odgovarao, oči je držao još uvek sklopljene kao da uživa u mirisu sećanja.)

Zgrada je sveže okrečena, i broji trideset stanova. Oni sa istočne strane prostrani su i svetli i primaju u sebe u proseku bar po tri do četiri osobe. Oni sa zapadne strane uglavnom su jednosobni, mračni i zagušljivi stanovi, ili su u pitanju momačke sobe (garsonjere!) podjednako tamne i u senci svojih zidova, i primaju u proseku od jedne do dve osobe, ponekad tri. Mnogi se sabijaju i stiskaju da bi usitnili kiriju. To je u konačnom proračunu oko sedamdeset duša, do osamdeset – manje-više – i isto toliko želja sa nekom deseticom u eksponentu.

Prestani da misliš! Prestani da brojiš! Da računaš! Suma kajanja obrnuto je srazmerna pokretljivosti organizma.

Blue roomvosti organizma. To je conditio sine qua non svakog nazadovanja. Trideset šest stepenika do stana. Uvek u pokretu. Bez imalo mogućnosti za odmor. Ne budi indolentan! (To nije rekao Gospod Bog, to je rekao moj otac. Samo, nije upotrebio konkretno baš tu reč. Rekao je “lenja buba”, ili tako nešto.) A ćelavko Artur je rekao: “Kajanje je ispravka koju vrši saznanje u odnosu čina prema stvarnoj nameri.” Kao da mi isključivo činimo ono što zaista nameravamo, ili se jedimo upravo zbog toga što nismo uradili ono što smo i nameravali da uradimo. Taj matori mizantrop mora da je naposletku ipak precenio ljude kada ih je toliko uzvisio. A njegova mizantropija mora de se izvrgla u svoju suprotnost. Svi mi koji iole razmišljamo neke dublje misli ipak bolujemo od jedne fatalne bolesti – čovekoljublja. Ode mast u propast! Imam pet mačaka. Pet minuta treba mi da nazujem papuče i da se spustim do prodavnice. Tamo kupujem jednu paklu cigareta: Drina bez filtera, najbolja cigareta na svetu! Tako govori reklama u prastarom broju Književnog glasnika, rađena slobodnom rukom i tamnim mastilom. Uzimam pola hleba. Koliko me to izađe? Devedeset i četiri dinara. Nabacim dve-tri šale prodavačici u znak revitalizacije komšijskih odnosa. Izlazim iz prodavnice. Petnaest krupnijih koraka i hop! eto me preko puta bulevara. Gledam ulicu. Posmatram je. Tu je pas: crn, vižljast i umiljat. Igra se na travnjaku. Vrti se. Grize guzicu zubima. Jedu ga buve. Jedan pas. Koliko li se buva u ovom trenutku šeta po njegovoj zadnjici? Brojao bi ih tri dana i tri noći, sigurno, i ne bi ih izbrojao. Pređem blago dlanom po njegovoj tvrdoj glavi.

Ta glava u stvari je moje koleno.

Opet sam zadremao i na kratko počeo da sanjam.

Otvaram oči.

Kraj mene je Damjan, meko utonuo u jastuk kraj uzglavlja. Gleda me, pažljivo, svojim krupnim očima, kao da je sve vreme čitao moje snove na pokretnoj traci.[4]

 

_

Znam gde idemo danas. Asma Red će poludeti kad bude čuo. Sigurno je odlepio svoju nalepnicu za petak sa vrata. On za svaki radni dan u nedelji ima po jednu nalepnicu na vratima svoga stana. Ponedeljkom je obezoružani cinik. Tako on tumači svoju rezignaciju i neumitni protok vremena kojim se neminovno dolazi, nakon subotnjeg bančenja i nedeljnog lenjstvovanja do, kako on kaže, ponovnog pada čoveka, i izgnanstva iz Edenskog vrta u osmočasovno radno vreme. I upravo tako i piše na pločici mesto imena i prezimena: “Obezoružani cinik”.

Utorak je dan velikih očekivanja. To je svečani dan kada se rađa nada. Prema Redovim kategorijama i njegovim pravilima činodejstvovanja obezoružani cinik prolazi kroz inicijastički ritual i postaje “Bezrazložni oportunista”. Asma kaže da bi bilo vrlo lako pobrkati utorak sa četvrtkom da nije srede, i to je jedina svrha srede koja deluje tako nekako retroaktivno iz budućnosti.

E, sad! Sreda je dan vrlo nezgodan. Onda kada su se prvi poleti utorka sapleli o svoja iskušenja i strovalili na ispitu zrelosti, nastupa potpuna izgubljenost i dezorjentisanost. “Sreda ne ide nikuda. Ona nije ni levo, ni desno; ni centar, ni periferija. Sreda je čistilište za rekonvalescente.” Tako dolazimo do kategorije “Bezdomnog Oporavljenika” koja zamenjuje prethodnu i deluje potpuno otrežnjujuće na svakog prolaznika pored Redovog stana.

Četvrtkom se objavljuje drugi dolazak (nade?!). On je blag, mirišljav. (Recimo da miriše na kedrovinu. Utorak miriše na orahov list kad ga protrljaš palcem i kažiprstom.) Mnogo je svečaniji od utorka, i to dolazi stoga što je izvesnost ostvarenja potajnih i javnih nadanja mnogo bliža. I stoga što je umor ukorenjeniji u mišićima i kostima. A znamo da takve stvari, kao što su bol i umor, dodaju određenu slatku notu svim našim uživanjima. Poreklo ovakve interpretacije četvrtka više spada u apokrifne pisane tradicije starog veka. (Tako tvrdi Asma Red, mada ja takvih knjiga nisam čitao!) Sledstveno gore pomenutom, četvrtak je dan “Objave” ili “Jevanđelja sv. Reda” (Uz dvostruko tumačenje: sa kratkouzlaznim akcentom, ili pak u značenju: Evangelium Sancti Ordinis). Kao alternativu ovome Asma je dao da se izgravira i pločica sa natpisom “Onaj-koji-je-izgubio-Boga-u-ponedeljak-ali-se-za-divno-čudo-oseća-bolje-danas”.

Nakon četvrtka – petak. Što je uostalom svima poznato.

Čujete li fanfare?! To poslepodne svečano odzvanja u mesu i ulici:

 

 


[4] …ili progvirivao kroz prorez, kroz oniričku naprslinu na mojoj glavi, i promatrao, na beskrajnoj traci tog čudesnog zootropa živo smenjivanje slika i ideja.

 

Twenty-four years remind the tears of my eyes.

(Bury the dead for fear that they walk to the grave in labour.)

In the groin of the natural doorway I crouched like a tailor

Sewing a shroud for a journey

By the light of the meat-eating sun.

Dressed to die, the sensual strut begun,

With my red veins full of money,

In the final direction of the elementary town

I advance as long as forever is.[5]

 

…Jer petak je dan “Pesnika i Pajaca”. Petak je dan praporaca i neonskih reklama; i laganog pijanstva koje prerasta u slatko, orgijastičko, vikansko preterivanje u jelu i piću. Pogotovo u ovome drugome. (Dobro. Isključivo u ovom drugom, na način dostojan života, i jednog carskog raspikuće romanskoga tipa.) Inače, kao uzgredna napomena, može se reći da petak pre podne i petak posle podne nisu isti petkovi, i da nose svoja zasebna obeležja. Radni deo dana na vratima Asme Reda obeležen je kao “Volja za Moć”, odnosno “Hoću da budem prezbiterijanac Života!”, uz treću varijantu: “Kolos sa Rodosa”. (Koja je, ustvari, primarna!)

Sa određenim vrlo prijatnim optimizmom koji mi je kolao kroz telo kao da mi je neko propuštao slabu struju kroz krv ustao sam, umio lice mlakom vodom, pogledao se u ogledalu i prepoznao lice. Pristavio sam vodu za kafu.

Damjan je još uvek sedeo kraj uzglavlja.

Dan je bio svetao, kristalan; prohladan i bistar kasnojesenji, novembarski dan. Kupio sam novi kačket i sada ću ga nositi na glavi kao sjajnu krunu moga bića, i moga uma.

Znam da zna kako se osećam. Ovaj dan je pun prilika. Bio je to onaj pretpraznički osećaj koji obojici nije bio stran.[6] Pripalili smo cigarete. Voda je veselo bacila ključ, i kafa je bila gotova.

Otpuhivali smo plave perjanice dima kao dva stara remorkera.

“Svi mi smo upropastili naše živote. Asma Red; i Bil iz Rušigrada i Indijanac Pako; i vojnik Mojse i njegov drug Golobradi…”

“I ja?”

“I ti.”

“…I Si Biskvit (Sea Biscuit) i Džek Polard?!”

 


[5]                                                                            Suze mojih očiju pamte

                    Dvadeset i četiri godine.

                (Spalite mrtve, jer do groba oni hodaju

                                                                Po dužnosti.)

                Kroz svod predvorja prirode kao krojač banuh,

                Šijući odežde i halje za putešestvija

                Pod svetlom Sunca-mesojeda.

                U predsmrtnoj odori, uparađen, krenuh pompezno,

                S podbulim tabanima, bolnim venama punim dukata,

                Ka krajnjem odredištu suštastvenoga grada

                Napredujem tako,

                Sve dok je večnosti.

                                               

                                                Dilan Tomas, 24 godine, (1939), prepevao Robert G. Tili

 

[6] Bilo je to onda kada veče još uvek nije predalo svoju blagonaklonost sinovima i kćerima, a ulične lampe se pale, i sve je još samo kao početak praznika. Ulica, slepa i skrivena i ispunjena kristalnom žutom svetlošću sunca. To je priroda u nežnom azilu što rasipa darove iz čučnja. Odbegla i zasela u još jednoj slobodi otvorenog dana, u jednoj civilizaciji grada, pre konačnog skoka u tamu. (O suzama, putovanju i još ponečemu, Goran Miljković.)

 

“Pa čak i veliki Džek Polard… Naše šanse su izgubljene. Pa ipak mogu reći za sebe da sam srećan čovek.”

“To je zato što želiš jednostavne stvari, a plava ptica uvek sleće na rame onima koji priželjkuju jednostavne stvari. Što ne znači da jednostavne stvari nisu i velike stvari. Ja sam podjednako srećan i zadovoljan kao i ti.”

“Lažeš!”

“Lažem.”

“Al’ smo srećni.”

“Srećni smo. Kao junske junice.”

Nasmejasmo se obojica.

“Jesi li nekad trljao svoj nos kažiprstom leve ruke, dok trljaš desnom rukom nos drugog čoveka ispred sebe? Ima se osećaj kao da ti se sopstveni nos proteže u dužinu čitav metar.”

“Nemoj da uplićeš ambiciju u čitavu priču!” Obojica smo se opet nasmejali.

“Naši konji trče na duge staze. Na duge staze. Upamti to!”, rekao je Damjan.

 

_

            “Gospodine sudija?! Gospodine sudija?!”, viče mali dečak.

Sudija ga gleda strogo, prekorno. Nekako proceduralno.

“Zašto su ti ukrali kliker?”

Ne čeka odgovor.

Okreće se posilnom.

Mrda obrvama. To znači: dvadeset po turu! Spušta tešku ruku sa treskom na drveni sto. Njegove obrve žive zaseban život. To su dve utrine u kojima stanuje strogost. On mrda svoju strogost. Ne! Strogost plazi po njegovom čelu u vidu dve dlakave zmije. Strogost misli umesto njega. Ona mu jede lice.

Gospode, spasi mi lice strogosti!

Dvadeset po turu? Užas! Mislio sam da smo prevazišli takvu vrstu kažnjavanja kao neadekvatnu pedagošku meru. Na kraju krajeva kazna mora prevazilaziti u intenzitetu meru tolerancije na bol da bi bila efikasna. A ja imam debeli tur, i sasvim čistu savest. Ne želite valjda da mi upropastite ovo malo čiste savesti? (Da mi zaprljate ovaj delić čiste savesti što ga čuvam kao malo vode na dlanu?!)

“Sa nama nema raspravljanja!”

“A da sam ja njima ukrao kliker?”

“Dobio bi još dvadeset.”

“A to što pišem levom rukom?”

“Podesnjačićemo te mi već nekako, derane!”

“Kako? Zar se i to može?”

“Slomićemo ti lenjir na dlanovima.”

“Uf, uf!”, uzdahne dečak i sav protrne od pomisli na dlanove išibane u budućnosti. “Al’ onda će doći moj tata pa ćete morati da mi kupite nov lenjir?”

“Imamo mi i drugih načina da izađemo na kraj sa takvima kao što si ti.”

“Vi pretite?”

“Ja obećavam.”

“Ali ja sam dete.”

“Jednom ćeš biti čovek.”

_

Odavde počinje dostojanstvo u šakama, u rukama.

Odavno je čuo tu rečenicu. Nije znao šta to znači, ali je osetio.

Iz snova Jelene Despić

 

 

Ti me uzbuđuješ. Od svake tvoje reči ja napravim roman. Igraj! Plači! Pravi se mrtav! Kakvi divni stimulansi. Sada ću naočigled svih provući iglu kroz donju usnu. To je scena bez krvi. Bezazlena gluma. Ceremonijal lakrdijaša.

Hodamo, i naši se koraci smeju iznad zemlje. Znalačka muzika nedostaje našoj želji.[7] Oprosti mi! Predaj se!

Damjane, pogledaj! Kolena su nam poderana kao list papira. Izneverio sam te, prijatelju! Tu nema molitve. Svako će pronaći svoj otrov večeras. Obrazi će nam biti rumeni od vina kao da uvežbavamo stid. Pa opet, bićemo laki i nehajni. Okrugli, zacrvenjeni, zažareni.

Znaš, potreban je izvestan zamah da bi se video sa izvesnim ljudima, da bi se dodirnuo sa njima. Izvesna količina pića. Kao taman i redak cvet čovek se otvori pred tobom i ti nezasito piješ, srčeš iz njega kao iz pehara, iz čašice njegovog bića slast otimaš, jer večeri su kratke i ćudljive. Prstom utrljaj pepeo u asfalt, kao znameniti simbol naših života. Sutra će ga jesenje kiše sprati, i kao da ga nikad nije ni bilo.

I kao da nâs nikad nije ni bilo!

Pogledaj, Damjane, videlo moje, dušo anđeoska!

Ljudi su na ulicama. I dok prolazimo pored njih oni ne primećuju promenu na našim licima, u našim kostima, u srcima. Oni ne slave naše uzbuđenje, i ocenjuju nas po sredstvima kojima prilazimo cilju.[8] Oni ne vide našu veselost, i mladost. I u njihovim dušama ne vlada olakšanje i spokoj.

 


[7] A. Rembo.

[8] O, ludače, divna pijanico!

Kada razvališ svoja vrata i staneš igrati

budalu pred gomilom;

kada za jednu noć istreseš kesu i rugaš

se trezvenosti;

kada ideš čudnim putevima i igraš se

beskorisnim stvarima;

ne haj za sklad i pravo!

Kada razviješ svoja jedrila na buri i krmilo

se skrha na dvoje,

onda ću te i ja pratiti, druže, i pijan u

ponor poći.

 

Straćio sam svoje dane i noći u društvu

trezvenih, mudrih suseda.

Mnogo znanja osedilo mi kosu, mnogo

bdenja pomutilo mi pogled.

Godinama sam pabirčio među stvarima i

gomilao parčad i tralje.

Smrvi ih i igraj po njima i zavitlaj sve u

vetar.

Jer znam da je najviša mudrost: pijan u

ponor otići.


Ostavi neka se izgube krivudave

sumnje, ostavi me da izgubim putanju

svoju bez nade.

Pusti besnu buru neka me otkine sa

mojih lengera.

Svet je naseljen dostojnicima i

radnicima, korisnim i pametnim.

Tu su ljudi koji su lako prvi, i ljudi koji

skromno idu za njima.

Ostavi ih neka budu srećni a i nek rade

na sreću drugih, a mene ostavi da

budem lud i nekoristan.

Jer znam da je kraj svakog rada: pijan

u ponor otići.

Ovoga se časa odričem svih prava da me

ubrajaju u redove čestitih ljudi.

Neću se više ponositi znanjem i sudom

svojim o dobru i zlu.

Razbiću sud sećanja, prosuću poslednje

kapi suza.

Okupaću se u peni rujnoga bisernog vina

i razvedriti svoj smeh.

I namerno ću razderati obrazinu

staloženog građanina.

I zavetovaću se sveto da ću biti bez

dostojanstva i pijan u ponor otići.

(Rabindranat Tagore, Gradinar, 42)

Comments (4)

Tags: ,

Profesor Kiprovski

Posted on 27 December 2016 by heroji

Nenad Lančuški

Profesor Kiprovski

- Onima koji nemaju prilike da putuju, ostaju na raspolaganju sva izmišljena mesta njihovog unutrašnjeg bića – govorio je profesor Kiprovski svojim studentima na poslednjem predavanju u semestru.

On je bio jedan od onih profesora koje studenti ne samo da obožavaju i poštuju, već na kafama prepričavaju njegove opaske, zaključke i ispade. Drugi profesori su ga gledali kao čudaka, ali sve u svemu, mogli su samo da mu zavide na njegovom ugledu. Profesor Kiprovski bio je stariji čovek, sitnog rasta, pravih, gotovo ukočenih leđa. Staračke pege po ćelavoj glavi i licu činile su ga manje lepim. Međutim, oštre plave oči skrivene iza okruglog okvira od naočara i bela meka talasasta brada koja je padala preko kragni njegovih košulja i u čijim dubinama se samo moglo pretpostaviti da se nalaze usne, pridodavale su njegovoj neobičnoj harizmatičnosti. Na sebi je uvek nosio braon odelo preko bele košulje, bez kravate, uklopljeno sa istobojnim cipelama. Verovatno je imao mnogo istih odela ali ne i cipela. Ponekada se u njemu moglo osetiti zrnce nesigurnosti kada bi na neko od svojih braon odela obuo crnu obuću.

- Jer to putovanje… – skupio je prste jedne ruke dok je govorio, a brada mu je poigravala – To putovanje drage kolege, jeste možda izazvano nemogućnošću da se fizički negde otputuje, stekne dragoceno iskustvo i upoznaju novi zanimljivi ljudi. Ali da biste mogli uopšte da apsorbujete i usvojite iskustva fizičkih putovanja, pre svega morate da imate razvijen unutrašnji život, a njega možete da razvijete samo tako što ćete se baviti sopstvenom ličnošću. Baviti se sopstvenom ličnošću ne znači sedeti i meditirati. Baviti se sopstvenom ličnošću znači pre svega biti svestan svojih doživljaja, svojih emocija. Misliti i saznavati kakve su one i šta predstavljaju, da biste u susretu sa drugim osobama mogli da na kvalitetan način usvojite to iskustvo. Da na taj način razvijete kreativan život u vama, kako biste mogli da stvarate.

 

Ovom izjavom profesor Kiprovski imao je nameru da uteši siromašne studente koji nemaju novca da preko leta otputuju bilo gde osim u svoje rodno mesto, što je znao da nikome ne predstavlja poseban užitak. On se takođe rodio i odrastao u provinciji. Takođe je nekad bio siromašni student koji je upravo putujući svojim unutrašnjim bićem stigao do mesta profesora univerziteta.

Profesor Kiprovski predavao je psihologiju stvaralaštva. Jedan moj kolega sa klase pitao ga je posle predavanja jedno izuzetno glupo pitanje. Toliko glupo da je mene bilo sramota što sam prisutan – Kakav ste vi bili đak u osnovnoj školi profesore?

Ali profesor Kiprovski je i na ovako detinjasto i neotesano pitanje odgovorio veoma ingeniozno – Bio sam loš đak. – rekao je – Jedan od lošijih u svom odeljenju. A bio sam i najmanji, najniži u vrsti na fizičkom. To se poklapalo u mom slučaju. Moja fizička i intelektualna umanjenost. Jednom prilkom kada me je nastavnica geografije izvela pred kartu i pitala da pokažem gde se nalazi Skandinavsko poluostvo, ja sam samo stajao kao ukipljen. Znao sam gde se nalazi Skandinavsko poluostrvo i gledao sam gore visoko prema njemu na vrhu karte. Izgledalo je kao glava dinosaurusa koja će da se sruči na mene i proguta me. U ruci sam osećao blage žmarce, jer je mozak slao signale da treba samo da podignem ruku i prstom pokažem tog dinosaurusa koji me je plašio i sve će se završiti. Nastavnica je već besnela. A iza mene se horda mojih drugova iz razreda podsprdavala, ali ja nisam pokazao gde je Skandinavsko poluostrvo.

smrt

- Ne razumem vas – rekao je moj prijatelj – Zašto niste pokazali ako ste znali?

- Zato što bi se horda još više smejala i urlala, jer sam ja tada bio toliko sitan i mali da sam jedva mogao da dohvatim Balkansko poluostrvo. Razumete o čemu vam govorim. To kakav je neko bio u osnovnoj školi ne znači baš ništa dragi kolega. Jer kada smo deca, nismo svi jednaki, tako je to priroda sredila. Zato kada porastemo svi postajemo različiti ljudi. – odgovorio je profesor Kiprovski, poželeo nam prijatan dan i otišao.

Često je na predavanjima govorio o svom životu i iskustvima koja je sticao, putovanjima na kojima je bio, kako unutrašnjim putovanjima tako i onim pravim putovanjima. Ja sam između ostalog završio slikarstvo i od svih mojih profesora najviše pamtim njega i njegova predavanja u amfiteatru, večito krcatom studentima. Niko na njegovim predavanjima nije spavao, niti izlazio i ulazio, niko čak nije ništa ni pisao već su ga svi slušali, slušali su svaku izgovorenu reč koja je dolazila ispod one njegove nestvarno bele brade.

Ja danas živim u Njujorku, imam svoj atelje i bavim se slikanjem murala. Nedavno sam na Brodveju oslikao zid jedne gostionice njegovim likom, kako bi taj lik video narod koji prolazi Njujorkom, možda ga zapamtio i kupio neku od njegovih knjiga. U dnu murala pisalo je Stevča Kiprovski (1933 – 2015), sve dok taj mural nije prekrečen po nalogu policije pre mesec dana, a gazda gostionice uputio istražitelje kod mene kao autora. Tada sam saznao zašto je svoje poslednje godine moj profesor Kiprovski proveo na Kubi, gde je i umro. U Sjedinjene Američke Države on nije odlazio na naučne skupove i konferencije, već je odlazio kako bi trgovao dečjom pornografijom. Vodio se kao registrovani pedofil poslednjih godina svog života i tada je morao da se skloni. Čak su i neke naše novine pisale o tome, ali ja nisam bio u našoj zemlji izvestan vremenski period, niti sam pratio šta se tamo dešava. Nekoliko dana sam sedeo u svom ateljeu i gledao njegov portret koji sam naslikao pre mnogo godina. Gledao sam i više ništa nisam razumeo.

Comments (1)

Tags: ,

Džon

Posted on 22 August 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Džon

 

 

Tamo su parčići jezera

ovde leže

otpaci palme

ovde leži

list

 

Tenebreuse, kada spavaš

san će ti

reći

kako

ti

dobro

 

ovi fragmenti lica

sad

naležu

Majkl Palmer

 

Dopustimo li cvetu da otperja niz vodu, zaludu žalopojke svih svirala od žada. Potražićemo, onda, njegov tanani miris: on se uvukao u islikanu svilu što visi kraj prozora.

                                           ”Razasute mrlje

                                          Kjang K’uej

 

“Možeš se okrenuti i biti sasvim tih kao ulica. Sada možeš biti miran. Džone, uvek si bio ćutljiv. Može li još jedan gutljaj vina? Ovo je tuga kao u filmu gde umiru najmilije životinje.”

“Roditelji su te voleli kao sina, devojka te je volela kao ljubavnika, i prijatelja, prijatelji su te voleli kao prijatelja.”

“Možda za dvadeset godina – “, rekli su roditelji. “Manje verujem tim ženama u nesrećnim brakovima nego tebi. A tebi isto ne verujem.”, rekla ti je devojka.

“Svi su te voleli, ali ko te je zaista voleo onakvog kakav jesi? Ne traži to od njih, Džone. Njihova ljubav je divlja i okrutna, i tako treba da bude. Jer i tvoja je ljubav bila divlja i okrutna.” (A ti nisi voleo bilo kakva očekivanja, sem onih očekivanja od samoga sebe, i tada si davao najviše. A onda kada je bilo najviše očekivanja, tada si uzimao – sve.)

“Dovoljno krivice imaš, Džone, da postaneš odrastao čovek, a krivica nije nikakav način da počneš da učiš kako treba saosećati sa ljudima. Krivica nije nikakav način za bilo šta. To je ono sa čime se budiš, znaš da ćeš se buditi sa time do kraja. To je ono sa čime ležeš, Džone, ali ga ne prihvataš. To je ono sa čime se rveš tokom čitavog dana. Ali mi smo od vučje vrste, Džone. Sami i jaki. (U surovoj odlučnosti opredeljeni za borbu.) Krivica slama i razdražuje, nakon izvesnog vremena. Uvodi bes u igru. Ne daj da te krivica slomi i razdraži, Džone. Iz nje se ništa ne započinje, jer to je odvratnije od najprljavijeg zločina.”

“Krivica je za uboge hrišćane, Džone, a ti si nikakav hrišćanin.”

Nor death nor revolution came knocking on my door. Sećaš se? Kada su nam pevali, kada su nam odricali mogućnost da zbacimo taj teret. Ne da se pokajemo, Džone. Ne. Jer Hrist je mogao zbaciti komad drveta i prihvatiti smrt jednostavno, kao što se prihvata vrč vode da se utoli žeđ – ali smrti nije bilo Džone. Njemu je smrt bila odrečena. I to je bio njegov najveći pakao. Pa ipak, Džone, on je bio vučji sin. Imao je odluku, i mišiće. Rvao se bez izlaza, u otvorenoj borbi. Nije tu bilo više ničega sem sirove hrabrosti da se to iznese do kraja. (Tek onda dolazi ideologija.)”

“Da li smo hrabriji, sada, kada imamo smrt u ovoj tihoj ulici, da iznesemo to do kraja? Ali nikad pre no što nas slomi. Moramo ipak biti brži Džone. Jer mi imamo onu jednostavnu smrt za ponosne ljude.”

“Muve oživljavaju u pepelu, Džone. Nikada nemoj baciti muvu u pepeo. Nemoj bacati muvu u pep’o inače će oživeti, rekli su mi, a ja sam bacio muvu u pep’o. Oživeo čitavo predačko nasleđe religije u sopstvenom mesu.”

samuraj

“Prvo odmeri sopstvenu snagu i sačuvaj jedan metak u cevi. Uvek sačuvaj jedan metak u cevi. Jer za krivicu treba imati snage. Sa odlukama je uvek bilo lakše – jer to smo bili mi. Uvek smo to bili mi. A onda su nam rekli da bi to moglo nekoga povrediti.”

“Najveća nepravda koju je, iz ljubavi, čovek učinio životinji – jeste što je odomaćio.”

“Džone?!”

Džon je bio tih i ukočen, i slušao je pažljivo sa poluotvorenim ustima na užasnom i lepom licu. Imao je od onih lica koja su vam ili lepa (mada se ne može reći da je bio lep čovek), ili bude bezrazložni bes i antipatiju koja vas drži i nakon što nekoga upoznate. Imao je ono gotovo strašno lice na kome se, kako su neki rekli, očituje dobrota. Bio je moj prijatelj od rođenja.

Ako bi ga posmatrao pod određenim uglom, mogao bi videti prejanicu dima kako kreće od njegove glave, pa u nežnim i pravilnim zavojima, i obilazeći hladne i orošene vlati trave, dolazi, tamo negde, do mrkog tamnog zida zemlje, udara u njega, i ponire u trošnu, tamnu dubinu.

Ulica je bila mirna. Sutra je radni dan, i bogovi su zaboravili na svoje poreklo.

 

*

Noć je bila divna. Gore, na svetlijoj pozadini neba, skoro tamni i ljubičasti oblaci ocrtavali su svoja puna telesa. Iza njih su bile zvezde, uvek znaš da su tamo zvezde, ili bar mrtva svetlost onoga što je nekada bilo zvezda.

Comments (2)

Tags: ,

Veverice

Posted on 09 January 2016 by heroji

Dragoslav Čupić

Veverice

 

- Ko je on?!

- U nužnoj igri bogovi mu oduzeše igračke. On je idiot.

 

Dok su njegove ruke išle između te dve vrste voća, njegove misli – ako su to i bile misli – u njegovoj glavi, smrvljenoj i neopredeljenoj – ako je to i bila njegova glava ili možda pas napunjen helijumom čije smo uskrsnuće videli na vašaru, veruj mi, o, kako je samo bilo smešno dok smo pratili okruglim očima dušu kako odlazi u visinu tamnog neba, i onda je više nije bilo, i onda smo pili vino i mlatili rukama kroz vazduh od uzbuđenja, javi se misao – ili je to bio mehur vode ili meda (kad okreneš teglu a ona ima onaj krug što ide do vrha i natrag) – da je to voće, to mora da je, možda je to isto kao savest, kocka, broj.

Kao kad poželi da se igra, da razume svet, da se bori protiv sveta, da razume. Toliko lepih stvari da razume: kao posude od meke zemlje što se suše na vrelom limu pseće kućice, ili kako zemlja miriše međ prstima, i kako se kasnije trava hladi, i lišće se hladi kad sunce poraste i zacrveni se i spusti se tamo iza šume, iza neke druge šume koju dete nije smelo da potraži jer sada su to tužne posude, i mrke, i više nije onako lepo kao kad vatra pucketa u peći i kad je meka postelja takva da bi upao u nju, propao kroz postelju i svet gledao kroz prorez na nežnim zidinama svoje sigurnosti. Onda su uši velike, i bubašvabe su velike, i onda se iz drugog mraka kroz širom otvoreni pupak prozora što spaja dva mraka glasaju ptice što samo one znaju ime noći. I onda je prvi mrak sav uskomešan, sav od nečega što se kreće, što šuška i krcka i menja oblik, i samo se tamo negde stisnut od opreznog slušanja belasa nežni oblutak dečjeg tela. I zemlja mu kaže kako ima lepo telo, kako ima baš dobro telo za zemlju, kao što ga je i baba imala i što će ga mnogi imati.

Prazni elementi 2 za KH

          U to vreme baba je bila bolesna, i koža joj je bila siva, i kažu da je neko bolestan kad ima sivu kožu, kao voću kad je koža siva i naborana, i onda kažu da to ne jedem i da ima bube i to, i da onda napraviš ono smešno lice jer nije lepo. I kao da možeš da pobegneš u igru, ali ako si napravljen od nečeg posebnog odgovori ti sami dolaze – bez pitanja.

I leto je bilo žuto i bilo je puno mirisa, a rekli su mi da je to sećanje; kao kad staviš igračku u kutiju od kartona što je staviš u kamion što je odveze na drugo mesto, i onda ti više ne živiš ovde nego živiš tamo. Baš kao one zemljane posude što se rashlade kao trava i lišće što se rashlade, i što se napune mrakom i izgube oblik i ostane ti samo slika u glavi.

Kažu mi. Jer to je kao predmet koji čuvaš iza uha u sobi bez ogledala. Kao pas koji je jurcao za svojim repom, baba!, kako je samo smešan bio taj pas koji je jurcao za svojim čupavim repom. Čitavo popodne. Vrelo je bilo čitavo popodne. Sedeo sam tamo. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

”Kiša će uskoro, velika kiša. Gde li je naš dečak?”

Sedeo je tamo. Pre kiše. Kao tragovi u debeloj letnjoj prašini.

 

*

(Who among you will bless this high childless prison?)

Jer ko će među vama blagosiljati

ovaj visoki bezdetinji zatvor?

            Sada su njegove utrnule misli brzo preskakale jedna drugu kao smušeni lopovi koji kradu trenutak mladosti pred varvarima velikih ljudi. Jer on mora u beslovesnoj agoniji obnoviti temelj mladosti. Jer samo tu će kosti, meso i znoj obnoviti svoje biće u celokupnosti jednog čoveka.

Upravo kao što kasnije neće zapravo biti reči o nebrojenim predmetima neutažive nostalgije, tek takvi zlatni kurioziteti predstavljaće njegovu borbenu (ovo, naravno, u odnosu na svet!), a ipak nežnu, prilježnost sa kojom će obuhvatiti osećanjem i sećanjem svaku daljinu doživljenog, zapravo nadljudski čin kojim će držati sve radnike prošlosti na okupu, i obilaziti nemarne čuvare značajnih i posve ličnih totema. Temelj ne sme biti nadživljen.

Mogla je to biti reč, ili rečenica kojom se proverava sigurnost temelja i ponovo uspostavlja spokoj.

Veče je. On sada ima dvadeset osam godina. U tihom vazduhu izmaglice, gde se pluća šire i skupljaju kao život dnevnog i noćnog cveta, čak i ono nekoliko pijane dece tiše je u svojoj subotnjoj obesti. Nastajanje i nestajanje. Cigareta u ruci. Izvesnosti i neizvesnosti, i srećno prihvatanje. Amor fati. Direktni udar konačnosti mogao je potpunije primiti tek kada mu naličje oka odahne nad sigurnom mladošću.

Autobus je stigao prilično kasno.

Dvadesetosmogodišnjak je sišao iz autobusa, prošao kroz neosvetljen park pun sasušenih ruža i zimzelenog šiblja između opštinske zgrade, banke i nekakve firme.

Zatim, dvadesetosmogodišnjak izbija na bečejski trg, i prelazi preko tamnih mermernih stepenica.

”Uvek dva koraka.”

Kao ludak u tišini trga. Kao neko ko je istrčao iz njegovog mirnog koraka, i pozvao glasnika na njegova tiha usta. Kao ludak koji je u obrnutom smeru, iz nezajažljive potrebe za potvrdom, istrčao na trg, ne da objavi smrt, već da obznani život. (Možda da se upravo odbrani od smrti?) Uvek dva koraka. Nikada više i nikada manje. To je nešto što noge i vreme nisu mogli da prevaziđu. Bila je to sigurnost i stalnost mere koju sadrži taj mermer. Svežina i mladost bili su provereni i osvojeni. Oni su bili predati natrag na čuvanje u čvrstinu mermera i sećanja.

Nekada davno, možda čak s početka osnovne škole, (kada je dolazio na dugačke letnje raspuste kod babe i dede) on je bio izbrojao korake, i ovu meru radosno je izgovorio u sebi.

 

*

”Ne mogu!”, vikao je dečak. ”Ne mogu!” (Jer odluku su morali čuvati u gvozdenom kavezu, i ispravnost odluke pod šarenom zavesom.) ”Ne mogu”, vikao je jer nije bio siguran da reka neće oteći. Jer morao se vratiti i zadržati to. Biti potpuno siguran da ga poseduje. Da ga ima čvrsto u šakama. Ako samo odvrati pogled, ako samo na trenutak zaboravi. Ako zastane da donese odluku, ako zastane samo na trenutak da razmotri iznuđenu odluku, njegova nevinost srušiće se pod težinom, i osetiće stravičan i ispoštovan nesrazmer između zemlje i neba; dotaći se prokletstva odraslih.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Voće je bilo tu, to strašno voće; to užasno voće u onim plitkim grobovima; ali i leto je dolazilo svom silinom. Jedini predmet njegovog sećanja. Iza one lenije zapevaće večernja ptica, i onda znaš da treba da se vratiš, da učiniš napor kada je slika u glavi. A to je reč.

Onda je pedale od bicikla okretao jako brzo dok je peklo u kolenima, Uuuu, kako je samo peklo u mesu. Jer tu je onda mnogo vruće jer ne možeš da staviš prst. I žito šišti jer ima tajnu u korenju. I bulka je demon što krije vampira u zemlji.[1]

Sada se setio jednog jorgana, perjanog skrovišta, babine kecelje i dedinih tamnih i čvrstih grudi. Jer ono ptičje krilo narasta iza leđa toliko veliko kao pobuna i naduvana zavera prirode. Jer jede vazduh iz njegovih pluća, to ptičje pero što mete tragove sećanja, jer goni njegovu mladost u dvorac mrtvog junaka.

 

*

          Jednostavno ne znam, jer to nisu bile moje ruke, jer one nisu mogle da kažu kao kad legnem kad je mrak i probam da su mi oči otvorene da vidim gde noge idu kad je mrak, a onda se vrate kad je Sunce, jer oči i ruke i noge odlaze zajedno sa Mesecom, a onda se vrate kad je Sunce; jer voće je bilo meko kao da je htelo da bude zemlja posle kiše, i nisam mogao da kažem a trebao sam da kažem, jer samo tako smo mogli ući u veliku, belu kuću.

Jednostavno ne znam! Jer te ruke dodirivale su cvetove bez odluke u ataru, kao čisti oblak mirisa nad zemljom. I cvetovi su bili bez imena. Jer te ruke-šape tražile su daleko od doma hrčka pod zemljom sa dva psa-brata[2] da mu ponude jednostavnu i užasnu smrt. I meki ključevi pravde od kalaja nisu bili iskovani da raščine vrata takve jednostavnosti. Jer te ruke su nestajale pod mutnom vodom kanala da zahvate vodu zbog vode, i letnjeg čišćenja. Jer smeh je bio tanka svetlucava košuljica sunca razvučena preko tamne dubine prirode. Preko je stajao prost i večni čovek-brat, štićenik zemlje, tutor jednostavnosti uvijen u prašnjavi sakrament, razjeden rakijom i duvanom. Čovek sa otiskom mape sveta na zvezdanoj koži čela i vrata; čovek što u očvrsloj brazdi dlanova greje beslovesno znanje astrologije, kao kokoš što krije jaje pod pernatim zastorom navike.[3]

Jednostavno ne znam. Jer to nisu bile moje ruke. Jer te ruke bile su strane kao ruke dželata. Izdajničke ruke. Zar ne čuješ, mama, on se skriva dok prebira pod voćem svoju odluku. On se kikoće zlobno pod tim nevinim voćem dok čupa tvoje dete iz mladosti.

Ne znam: za sklonište ne znam, za vetrove duše koja živi kao mali čovek u srcu ne znam, za odbranu i svoju odluku. Ne znam: za odbranu od svoje odluke. Ne znam za dah, i naličje daha. Koji je svetlost.

 


[1]         Verglaj dečače jer tvoja je misao u bekstvu! Verglaj, i ne okreći se moje divljokoso čedo! Jer onaj ko se okrenuo da ugleda svoj strah zemlja se pod njim otvara, i ždere žbice i savija ih lako i lomi noge svojom teškom stajaćom snagom čeljusti.

Ne okreći se moja musava ljubavi! Ne daj da ti tabane grizu topli jezici trava oštri kao kravlji jezik. Mirisi su zamka, i ne spuštaj noge na toplu zemlju. Išibaj konje i poteraj kočije kao nikad do sad. Neka meso peče! Jer tu nema zemlje, tek obična debela prašina u koju se telo vraća. Tek uzana staza što vodi do jasne vatre i babinog osmeha gde ćeš ispričati legendu u svom tupom iskeženom uzbuđenju i prestrašenoj veselosti kraj peći i uz topao obrok.

 

[2] Marko i Lesa. Oba psa su bili mešanci sa, najverovatnije, preovlađujućim crtama svojih očeva pulina. Sa Markom sam, pak, bio mnogo bliskiji. Dočekao je svoju duboku pseću starost, ali nije dočekao da isprati  propadanje jednog salaša zbog čega mi je vrlo drago. Sahranjen je na tlu na kom je proveo svoj život.

[3] Pišta (Kalozi Stevan), radnik na dedinom imanju. Prijatelj.

 

Znam zašto su mutava usta ćutala.

*

          Kada je mrak baba je žena što mi priča priče da bi brže zaspala. A sada ona jeste bila. A ona je tada bila jeste, samo siva, i zato nije mogla da mi priča priče jer je bila bolesna, i ja ne bih voleo da ne mogu da zaspim zato što ne mogu da pričam priču.

“Bila je jedna devojčica i ta devojčica je imala mamu i onda se mama razbolela a oni su živeli u šumi i onda je devojčica otišla da nabere kupusa jer ako mama pojede kupusa onda će ona da ozdravi i tu je bio potok i onda ona nije mogla da nabere kupus i onda je došao zeka i pitao zašto si tužna a ona je rekla da joj je mama bolesna i da hoće da nabere kupus i da ne može jer tu je potok a mama će da ozdravi ako pojede kupus i onda je zeka preskočio potok i uzeo korpu i rekao da će on da nabere kupusa i onda je preskočio potok i vratio se i preskočio potok i dao devojčici punu korpu kupusa a devojčica je bila srećna i odnela je to mami i mama je jela kupusa i ozdravila i devojčica je bila srećna.”

A onda smo ušli u veliku, belu kuću gde baba živi, i tamo je bilo puno ljudi, i ja sam imao mokro pod rukom, a mama je imala mokro na licu jer je stajala pored babinog kreveta, i rekli su da je to drukčije, i da je loše što ja nemam mokro na licu jer je to baba, a ja sam probao da imam mokro na licu ali nisam mogao, jer je bila neka breskva i ja sam bio hteo da pojedem breskvu, a tu je bila neka žena koja je bila pih! i bila je mnogo siva i ružna, i ona je rekla da je loše što nemam mokro na licu, a jednom kad smo posle bili ona je negde otišla jer je krevet bio prazan, i ja se više nisam bojao.

Tamo je preko ograde, kad prođeš staklo, bila sveža šuma, i što je mirisala zeleno, iza bele sobe (jer onda bi ga pritislo da nije mislio da je to voće), i neka žena, na licu je imala usne kao dve debele svilene bube, i govorila je kao da je čupala dugačak konac iz usta. Jer to je kao ona hrana što je jedeš, što kad je zagrizeš a sok ti curi niz lice, niz usta i bradu, i ruke su ti oprane, majica umrljana (jer to je kao mlaka krv što izbija iz tela, kao igra i smrt), ali u taj dan ne osećaš glad jer oni su rekli da moraš da odlučiš, da prelomiš u svojoj nejakoj glavi, da razlučiš iz sopstvene nejake svesti potvrdu odgovornosti, izbor njihove odgovornosti – jedno suvišno opredeljenje, i tebi je samo malo muka u stomaku, a ona žena koja raspreda svilu sa svog životinjskog lica, ona luda gospođa reči (koje jesu bez početka i kraja, koje jesu početak i kraj i hrana) reče:

” Ovde veverice skaču kao lude. Danas ih nešto nema. ”

 

*

            Jednostavno ne znam, al’ ne kao dete što ne znam, već ne znam sada toliko daleko koliko samo jedan čovek može da zna. Ne znam za trenutak kada sam izgubio sve.

Comments (5)