Tag Archive | "Jermeni"

Tags: , , ,

Jermenska priča II

Posted on 29 July 2013 by heroji

 

Nikola Cvetković

 

Jermenska priča II

 

            Usud jermenskog i srpskog naroda, iako su razdvojeni ogromnim prostranstvima, skoro da je isti. Jermeni, narod „hajer” kako su sebe nazivali, jedan je od najstarijih na svetu. Svoju državu osnovali su između IV i II veka pre nove ere, i menjajući mnogo šta u njoj, opstali do danas. Živeći na širokom prostoru Kavkaza koji je povezivao Aziju i Evropu, preko kojeg su prelazili mnogi narodi u potrazi za sigurnim staništem, Jermeni su sa njima i ratovali i trgovali.

Od prvih apostola Jermeni su primili hrišćanstvo, a 301. njihov vrhovni gospodar, Tiridat Veliki, prvi je od vladara na svetu proglasio hrišćanstvo za državnu veru. Tada je osnovana Jermenska Apostolska (ili Gregorijska) crkva pod skutom sv. Gregorija Prosvetitelja, sa sedištem u manastiru-tvrđavi Ičmijadzinu, gde se i danas nalazi.

Mnogo kasnije, u V veku nove ere, stari Sloveni su iz svoje postojbine na severoistoku Evrope, od Baltičkog mora do Karpata, krenuli da traže pogodnija mesta za život od dotadašnjih, smeštenih u gustim šumama i nepreglednim močvarama. Iz plemena koja su se uputila na zapad izrasli su današnji Lužički Srbi, Poljaci, Česi, Slovaci i Kabuši, dok su iz plemena koja su prodirala na istok, razvili narodi današnjih Rusa, Belorusa, Ukrajinaca i Rusina. Na jug su pošla plemena Srba, Slovenaca, Hrvata i Makedonaca. Slovene koji su se našli južno od donjeg dela Dunava pokorilo je hunsko pleme Bugari. Budući da su oni, iako vojnički jači od Slovena, bili od njih malobrojniji i uz to manje društveno razvijeni, tokom dva veka ove dve skupine su se saživele u celinu. Prvobitni pobednici su novoj zajednici dali svoje ime, a prihvatili slovensku kultuu.

Ceo slovenski svet počeo je da prelazi u hrišćanstvo tokom IX veka nove ere. Njegov deo na zapadu Evrope činio je to zahvaljujući misionarima Rimske crkve, a propovednici iz Vizantije učili su hrišćanstvu Slovene na istoku i jugu.

Od Mutimira (umro 892. godine) i Časlava poznat je spisak srpskih rodovskih starešina koji su u ime vizantijskog cara gospodarili oblastima-župama. Nekim od njih zna se samo ime, a neki su ostvarili dela za pamćenje. Najznačajniji je bio Stefan Nemanja (1166-1196). Već to što su ga prvo krstili latinski fratri, a kasnije pravoslavni sveštenici, ukazuje na tadašnja smutna vremena i da se Stefan Nemanja pokazao doraslim da se nosi sa onovremenim nedaćama. On nije bio samo mudar i delatan vladalac, već može se reći i čovek kojem se sreća osmehnula. Naime, ima istoričara koji smatraju da je Stefan Nemanja, ocenivši sposobnosti i sklonosti svog trećeg, najmlađeg sina Rastka, imajući istovremeno u vidu opšte prilike i njihov mogući razvoj, proračunato baš njega uputio u Svetu Goru da se zamonaši sa sedamnaest godina i priprema za velike crkvene i državne poduhvate. U svakom slučaju, Rastko, u monaštvu narečeni Sava, opravdao je očeva očekivanja. Najviše tako što je 1219. godine kod vaseljenskog patrijarha Manojla isposlovao autokefalnost srpske crkve. Bila je to činjenica od trajne vrednosti. Pokazalo se to već 1221. godine kada je Stefan, Savin rođeni stariji brat, poneo kraljevsku krunu, što je srpskoj državi dalo međunarodno priznatu nezavisnost.

401px-Khatchkar_at_Goshavank_Monastery_in_Armenia

Sava Nemanjić je kao srpski arhiepiskop posle posete Svetoj Gori obišao drevnu hrišćansku crkvu u Siriji, Koptsku crkvu u Egiptu i Apostolsku crkvu u Jermeniji. U ovoj zemlji bio je oduševljen onim što je video i čuo, posebno manastirima i crkvama, pa je u povratku kući poveo sa sobom jermenske graditelje. Zato danas znalci srpske sakralne arhitekture prepoznaju u sjaju manastira Studenice, zadužbine Stefana Nemanje, i umeće jermenskih neimara. Nije slučajno u ruševinama malog manastira Vraševnica kod Petrovca na Mlavi, iz XIII veka nađena ploča ispisana jermenskim klinastim pismom.

Svi malobrojni narodi, kakvi su i Jermeni i Srbi, odvajkada su bivali prinuđeni da služe svojim porobljivačima dok oni porobljavaju druge narode. Tako su se jermenski ratnici, kao turski vazali, našli u ogromnoj ordiji sultana Murata I kada je pritisnuo Srbe na Kosovu juna 1389. godine. Njima je obećano da se neće boriti protiv hrišćana – ali, kada su oni videli srpske zastave s krstom, nisu povadili svoje mačeve. Zato su ih Osmanlije odmah sasekli jataganima. I već 1392. godine u gustom šumom obrasloj planini Ozren neko je, ne zna se tačno ko, izgradio manastir u slavu časnim Jermenima. Turci su ga srušili čim su to mogli da učine. Ipak, neko je u davna vremena, na ruševinama manastira podigao jednobrodnu crkvicu koja se danas nalazi u šumi svega šest kilometara od Sokobanje, i koju narod naziva „Jermenčić”.

I Srbi su, kao i Jermeni, bili prinuđeni da ratuju za svoje turske gospodare. Dovoljno je samo da pomenemo primer Kraljevića Marka, sina srpskog gospodara Uroša Mrnjavčevića poginulog u bici na Marici, a koji je kao turski vazal učestvovao u pohodu sultana Bajazita na vlaškog vojvodu Mirču Starog. Poginuo je 1395. godine u bici na Rovinama, banatskom mestu u trouglu Vršac-Temišvar-Arad.

Nikada nije bilo pravog mira između istočnog i zapadnog dela hrišćanskog Starog sveta. Bilo je i dalje ratova, ali još i više trgovine i svega što ona sa sobom nosi. Jermeni, Grci i Srbi su u turskoj državi, isto kao i u Rusiji, Austriji, Mlecima, itd, bili prisutni sve više kao poslovni ljudi od trgovine, raznih zanata i nauka. Jermeni su tada otrpeli ozbiljan udarac – njihova stara crkva se počela deliti na unijate, pristalice rimskog pape, i stare crkve, koja je, kao i druge istočne hrišćanske crkve, zadržala mnogo od monofozitskog učenja o isključivoj božanskoj prirodi Hrista.

Posle ponovnog pada Beograda pod tursku vlast 1739. godine na hiljade Jermena prešlo je Savu i Dunav i razišlo se po Evropi. Oni su bili skoro isključivo unijati – i dosta brzo, listom se ponemčili! A mala zajednica Jermena, koji su se bili zadržali u Novom Sadu, podigla je u njemu svoju crkvu 1846. godine. Tri godine kasnije ostali su bez nje, kada je skoro ceo grad bio srušen prilikom bombardovanja u danima Velike mađarske bune. Srpska dobrotvorka Marija Trandafil, kao svoj dar Jermenima, obnovila je crkvu, a novosadskih Jermena skoro da više i nije bilo. Zato se i dogodilo da je 1939. godine, kada je umro sveštenik dr Gavrilo Menevišijan, njegova pastva brojala svega sedam starica.

Inače, u unutrašnjosti Srbije, posle povratka Turske 1739. godine, ostalo je malo Jermena. Srodili su se sa sredinom, ali i sačuvali svest o svojoj nacionalnoj posebnosti. Njima se, posle Prvog svetskog rata, priključilo oko petnaest hiljada izbeglica iz stare domovine, koji su se sklanjali od starog neprijatelja, Turske.

Na početku Prvog svetskog rata, u sudaru s ruskom vojskom, Turci su teško poraženi. U obema vojskama bili su mobilisani Jermeni kao građani ruskog, odnosno turskog carstva. Ali, rat se u Evropi razgoreo, pa je turska vlast smatrala da je došao trenutak, da mirno i sigurno, zauvek reši „jermensko pitanje”. Priredila je pogrom u kojem je ubijeno oko milion i po ljudi. U stvari, na osnovu „Zakona o deportaciji”, Jermeni su morali da napuste sve što su imali i da pod stražom, u kolonama, peške krenu u azijske pustinje. A stvarnog odredišta nije bilo, ljudi su umirali od iznemoglosti, gladi i žeđi, hladnoće i žege, bolesti i iznemoglosti, od kamdžija vojnika-pratilaca… Bio je to genocid izvršen „ručnim radom” (jer gasnih komora tada nije bilo!). Turska vlada do danas nije priznala da se to sve dogodilo, a to je svet saznao najviše preko knjiga „jermenskog Lava Tolstoja”, tj. austrijskog književnika Franca Verfela, pod naslovom „Četrdeset dana Musa Daga”. Očajni, Jermeni su čak atentatima u Evropi pokušali da dobiju pravdu za svoje žrtve. Prvi, ubistvo Telal-paše, ministra unutrašnjih poslova, izveden je u Berlinu 1921. godine, a poslednji u Beogradu kada je 1983. pao Gali Balkar, turski ambasador u Jugoslaviji. Istina, 1985. godine „slučaj Jermenije” pomenut je u komisiji za ljudska prava OUN, a 1987. o njemu se govorilo u Evropskom parlamentu. Sve su to bile prazne priče…

Morgenthau336

Valja još reći da je posle Prvog svetskog rata ojađena Srbija s puno saosećanja primila Jermene koji su izbegli turski bes. Na stotine je Jermena, od kojih su mnogi rođeni u našoj zemlji, dalo velik doprinos srpskoj kulturi, nauci, privredi… Među njima je i Ashen Ataljanc, primabalerina Narodnog pozorišta u Beogradu, potomak jermenske porodice iz Pančeva…

Comments (2)

Tags: , , , ,

Jermenska priča I

Posted on 18 April 2013 by heroji

Nikola Cvetković

 

Jermenska priča I

 

          U centru Novog Sada, na pedesetak koraka od stepeništa koje vodi u prolaz ispod raskršća ulica Kralja Aleksandra i Bulevara Mihajla Pupina, postavljen je nadrgobni spomenik iz porte nekadašnje jermenske crkve koja se tu nalazila, a srušena je šezdesetih godina prošlog veka, prilikom urbanističkog preuređenja grada. Iako ovuda svakodnevno prolazi na hiljade ljudi, retko ko primeti ovaj neobičan spomenik u uglu moderne višespratnice i nevisokog zida oko zgrade nekadašnje Komunalne banke, izgrađene krajem XIX veka u stilu secesije. To je beli mermerni blok, visine metar i po, koji postaje ružičast kada pada kiša. Duž gornje ivice bilo je postavljeno šest kamenih ljudskih lobanja, od kojih su ostale samo tri, dovoljno da drže mermernu ploču povrh koje su isklesana četiri spojena srca i na staronemačkom jeziku ispisana poruka o večitoj ljubavi i razumevanju. A na svakoj strani bloka velikim slovima staronemačke latinice upisana su imena osoba čiji su zemni ostaci bili pokopani pod njim. Najstarija je bila Franciska Klara plemenita Tomanović, rođena 1735. godine. Tu su bili i Simeon Đorđi Čenazi (1750–?) i po svoj prilici, njegova supruga Marija (1766–1790).

Nigde nije istaknuto da su ovi ljudi bili Jermeni. To su tada svi znali i verovatno se niko nije pitao otkuda ovde ljudi iz zemlje na sredokraći Evrope i Azije s podnožja moćnog Ararata, na koji se prema biblijskom predanju nasukala Nojeva barka.

Jermeni su jedan od najstarijih naroda na svetu, nastao pre oko tri hiljade godina prožimanjem stanovnika Frigije u Maloj Aziji i drevnih naroda iz Mesopotamije. Jermeni su između IV i II veka pre nove ere osnovali svoju državu koja je, eto, neprekidno živeći ušla u XXI vek. Njen vladar je 301. godine nove ere proglasio hrišćansko učenje za državnu religiju i osnovao Jermensku pravoslavnu apostolsku crkvu (monofizita), sa sedištem u manastiru-gradu Učmijadžijanu.

U to vreme, pritisak Turaka na Jermene bivao je sve jači. Zato su oni, da bi stekli kakvu-takvu jaču zaštitu, stali pod skut tada velike, verski bliske Vizantije. S vremenom, oni su u neku ruku postali i njeni zaštitnici. Sticali su sve veći i veći uticaj u njenom privrednom i političkom životu, pa su čak petorica Jermena sela i na carski presto. Najznačajniji od njih bio je Iraklije Prvi, a car Vasilije Prvi jermenski jezik proglasio je za jedan od zvaničnih jezika u Carstvu. Ipak, Turci su sredinom XV veka zavladali Vizantijom, tačnije onim što je od nje ostalo – utvrđenim gradom Carigradom. Jermeni su se našli pred novim iskušenjima.

Kao što su bili hrabri i spretni ratnici, Turci su bili dovitljivi i umešni u mirnodopskom životu. Tako su čuvali i razvijali ono što su mačem zadobili. Nisu samo uništavali, već su i stvarali, prikazujući pritom mnogo smisla za ustrojavanje načela njima odgovarajućeg društvenog života. To je pokorenim narodima, naravno, omogućavalo ne samo da se održe, već i da se razvijaju. Ovu priliku Jermeni su znali da koriste.

Najumniji među njima objašnjavaju zašto u brojčano malom jermenskom narodu nikada nije usahla životna snaga: još u pradavna vremena stvorili su svoj jezik i osmislili svoje pismo, i nikada se nisu odrekli ovih tekovina. Konačno, njihova Apostolska crkva bila je siguran zaklon u svim i neretkim olujama koje su životno ugrožavale ceo narod.

Sredinom XVI veka, prilike u svetu su počele da se menjaju. Evropa je i dalje zazirala od Turaka, ali oni više nisu bili toliko crni đavoli kao ranije. I sve snažniji sloj poslovnih ljudi u Austriji shvatio je da Turska predstavlja bogomdano sirovinsko područje njihove manufakturne proizvodnje. Zato je u Beču osnovano „Istočno trgovačko društvo” koje je odmah okupilo trgovce u Beču – Srbe, Grke i Jermene, sve turske podanike, da bi austrijski novac lakše prodirao na Istok. Već iduće godine, ovo Društvo otvorilo je „prvu postaju i podružnicu kompanije” u Beogradu, tada u turskom posedu. Njegovo dobro poslovanje presekao je višegodišnji rat Austrije i Turske, koji se 1714. godine završio padom Beograda i dobrog dela severne Srbije u ruke Beča. Tada su austrijski poslovi u Turskoj još bolje krenuli, i mnogi Nemci iz Austrije i drugih nemačkih zemalja, iz Mađarske, građani Italije i drugih zemalja, Srbi, Grci i Jermeni, potražili su sreću u Beogradu i njegovoj blizini. Ipak, sve to nije dugo trajalo, jer su Turci već 1739. godine povratili Beograd, i sve što su s njim ranije izgubili. Ogromna većina hrišćanskih stanovnika grada tada je izbegla od turske sile na sever, čuvenim Carigradskim putem, koji je od Beograda vodio do Budima. Ali, jedna mala jermenska skupina, najverovatnije svega petnaestak porodica, pošla je sporednim putem, preko Titela, Petrovaradina, Futoga, itd. Prolazeći pored Petrovaradinskog šanca, izoštrenom trgovačkom oku Jermena nije promakla pogodnost ovog mesta na Dunavu kao mogućeg trgovačkog središta, pa su se tu zaustavili. Več 1743. godine, započeli su izgradnju svoje bogomolje, i završili je tri godine kasnije.

jermenskacrkva

Jermeni, koji su živeli u tursko vreme u Beogradu, bili su zahvaćeni dramatičnim događajima unutar svoje zajednice. Podelili su se na „šizmatike”, koji su se držali svoje narodne crkve, i „paptiste”– tzv. unijate koji su se iz verskih i crkvenih, u stvari, iz materijalnih razloga, privoleli katoličanstvu i priznali rimskog papu za svog vrhovnog poglavara. Svi Jermeni koji su tada prešli  Savu i Dunav, tražeći sreću u austrijskoj Evropi, bili su unijati.

Kao što su Srbi, tzv. Beligradci, bili najvatreniji zagovornici zahteva da se Petrovaradinski šanac iz stepena varošice uzdigne u red slobodnih kraljevskih gradova, tako su isto to gorljivo tražili i domaćini jermenskih porodica. Jer, svim pridošlicama je išlo u račun da se što pre dobiju prava slobodnog poslovanja. A kada im je carica Marija Terezija izašla u susret, 1748. godine (naplativši pritom ogromnu svotu, čak 93.500 forinti!), među prvim molbama za dobijanje diplome o građanskim pravima (tj. o pravima privrednog poslovanja) bile su one s potpisima Jovana Čenazija (rodonačelnika porodice koja je pomenuta na početku ovog teksta), Simona Minasa, Jovana Aleksandra i Adama Jovana.

Comments (1)