Tag Archive | "Demijan"

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Magična pozornica Hermana Hesea

Posted on 04 December 2013 by heroji

Dragan Uzelac

 

Magična pozornica Hermana Hesea

 

Svako rođenje znači rastanak sa svemirom, znači ograničavanje i odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postojanje. Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati Bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir.

 

                         U početku beše reč

 

,,Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?

 

Dana 2. jula 1877. godine, u mestu Kal, pokrajina Virtemberg, Švarcvald–Nemačka, rodio se Herman Hese, sin pijetestičkog misionara Johanesa Hesea, baltičkog Nemca iz Estonije, i Marije, ćerke misionara i indologa H. Gunderta.

Život mladog Hermana bio je od početka usmeren ka raznim duhovnim tajnama i mistici – između polova materijalne teskobe i duhovne veličine, prožet pobožnošću, odvijao se svakodnevni život Heseovih. Njihov svet bio je protkan različitim filozofskim i lingvističkim učenjima. Slavile su se brojne svetkovine, pomagalo se siromašnim namernicima, isprepletali su se svetovi nauke i bajki: Hermanov detinji svet rađao se unutar šarenila svih tih uticaja i krutosti očeve vere. Ipak, Heseov deda dr Herman Gundert bio je suštinsko oličenje životne mudrosti i čovek koji je najviše uticao na razvoj budućeg umetnika.

Bio je, između ostalog, svestrano obrazovan, prepun životnog iskustva i mudrosti, poznavalac mnogih svetskih jezika i kultura, urednik izdavačke kuće i kao takav, obavijen velom tajne i čudesnim osmehom, uneo je u svet mladog Hermana neizmernu želju za traganjem, slobodom izražavanja vlastitih osećanja i potrebu za lepotom, mudrošću i čovekoljubljem. S druge strane, nalazio se kruti i sveznajući otac Johanes, usamljenik koji beskrajno trpi, neumorno traga za savršenim, revnostan i rigidan – osoba bez imalo dedine tanane čarolije i harizme. On je bio protivteža dedinom svetu „čarobnih oblaka”, onaj hladni zemaljski, suvo realistični, dosadan i mučan pristup životu.

Balansirajući između pomenutih opcija, Hese je još kao mladić odustao od želje da menja svet oko sebe, krenuvši putem unutarnjeg preispitivanja i menjanja samog sebe – trnovitom stazom bola, nemira i duhovnih avantura koje nude dug put u neizvesno i neistraženo. Sa četrnaest godina je odlučio da će biti „pesnik ili ništa”.

 

„Postojao je neki put, znalo se za preduslove i za škole koje su bile potrebne da bi neko postao učitelj, sveštenik, lekar, trgovac ili čak muzičar ili slikar. Za pesnike takvih mogućnosti nije bilo.

 

Međutim, odluka roditelja je bila da Hese postane sveštenik. Sudbina, taj neuhvatljivi oblik samoostvarenja čoveku nedokučivih puteva Gospodnjh i ovaj slučaj je rešila na nepredvidiv način – iskrena i ustrajna želja mladog Hesea da bude to što mu je unutarnji glas govorio odnela je prevagu nad nametnutim: Herman beži iz čuvenog semeništa u Maulbronu. Bezdušan i strog vaspitni sistem slamanja ljudske volje, docnije opisan u romanu „Pod točkom”, definitivno je doveo do opredeljenja – slediti vlastiti put po svaku cenu i bez ikakve želje za bilo kakvim kompromisom.

 

„Ima jedna vrlina koju veoma volim, jednu jedinu. Ona se zove svojeglavost. Tragični junak, svojeglavac, pokazuje milionima običnih, kukavica, uvek iznova, da neposlušnost prema ljudskim pravilima nije sirova samovolja, već vernost jednom mnogo višem, svetijem zakonu.”

 

                        Hod po mukama

 

Godina 1892. bila je jedna od najtežih u Heseovom životu. Počeo je bolan hod po mukama budućeg umetnika, odupiranje stegama očevog autoriteta i isključivosti dominantne protestantske vere. Nakon bekstva iz Maulbrona, zabrinuti roditelji odvode Hermana kod „iscelitelja duša i isterivača demona”.

Taj nerazumni pokušaj još više ranjava mladu senzibilnu dušu i Hese dva puta pokušava samoubistvo – na sreću, neuspešno. Nakon toga, smeštaju ga u duševnu bolnicu u Štetenu.

 

„Mi, obeleženi znakom, možda smo s pravom svetu važili za čudne čak i za opasne. Mi smo bili probuđeni, ili oni koji su se budili, i naše stremljenje je išlo za sve savršenijom budnošću, dok je stremljenje i traženje sreće kod ostalih išlo za tim da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću sve tešnje vezuju za život i sreću stada. I onde su nalazili stremljenje i onde su se nalazili snaga i veličina. Ali dok smo, po našem shvatanju, mi obeleženi predstavljali volju prirode za novim, za upojedinačenim i budućim, dotle su ostali živeli u volji za ostajanjem u mestu. Za njih je čovečanstvo – koje su voleli kao i mi – bilo nešto dovršeno što mora da se održava i štiti. Za nas je čovečanstvo bilo daleka budućnost, prema kojoj smo svi putovali, čiji lik niko nije znao i čiji zakoni nigde nisu bili zapisani.”

 

Nakon vremena provedenog u Štetenu, Hese upisuje nakratko kanštatsku gimnaziju, a potom se puna tri dana zadržava kod knjižara Majera iz Eslingena, gde ga je otac odveo da izuči knjižarski zanat. Sledi privremeni boravak kod kuće i rad na izradi časovnika, a potom zaposlenje u knjižari u Tibingenu, gde radi kao prodavac i šegrt. Tu napokon pronalazi delimičan mir zarađujući za hleb i čitajući bez daha. Hese se nanovo našao unutar omiljenog sveta, sveta knjiga i ljubavi koju mu je usadio deda Gundert. Iako mu rad u knjižari ne pričinjava nikakvo novo zadovoljstvo, Hese nalazi mogućnost za nastavak izučavanja svetske književnosti, istorije umetnosti, jezika i filozofije.

Ranjena duša mladića počinje da zaceljuje i nastavlja izgradnju vlastitog puta.

 

„Pisati je dobro, razmišljati je bolje.

Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.”

 

Za vreme rada u tibingenskoj knjižari Hese objavljuje prvu zbirku pesama „Romantične pesme” i prvi prozni rad  „Jedan čas iza ponoći”. Bila je to 1899. godina.

 

Na stazama hodočašća

 

Heseov stvaralački duh nastojao je prevazići jaz između duhovnog i materijalnog sveta, ponirući vremenom sve dublje u unutarnjost vlastite višeslojne i hipersenzibilne ličnosti. Jedan od prvih pojavnih, kreativnih oblika tog samopreispitivanja i poniranja bila je Heseova romantičarska lirika.

Uticaj Getea, Hajnea i Novalisa činio se neizmernim. Pored njih, oseća se snažan uticaj tada više nego dominantnog filozofa Fridriha Ničea i rodonačelnika nauke u povoju – psihoanalize, Karla Gustava Junga.

U jesen 1899. Hese stiče zvanje knjižarskog pomoćnika, i seli se potom u Bazel kod knjižara Rajha. Hese u naredne dve godine objavljuje prozno delo „Herman Laušer” 1901. godine i knjigu poezije posvećenu majci, „Pesme” 1902. godine.

 

„Ima mnogo puteva na kojima nas Bog može osamiti i dovesti do naše suštine.”

 

Godine 1903. Hese objavljuje svoj roman prvenac „Peter Kamencind” koji mu, između ostalog, rešava mnoge egzistencijalne probleme, ostavljajući mu potom mnogo više slobodnog vremena za umetnički rad – posao knjižara bio je ionako samo dodatno opterećenje za mladog poetu. Roman progovara o detinjstvu provedenom u oblasti Švarcvalda, krizama tokom školovanja, otporu društvenim normama koje guše i sprečavaju bilo kakav unutarnji poriv koji oslobađa, te svim ostalim mladalačkim nemirima. Bila je to, u stvari, priča o životnom putu dečaka sa sela, kasnijem umetniku, koji se na kraju, razočaran velikim svetom, vraća pod okrilje običnog života. Već nakon prvih literarnih izleta, književni kritičari uočavaju nekoliko osnovnih motiva koji će obeležiti Heseovo stvaralaštvo: prvi je motiv obeležen suprotnošću između duhovne to jest kontemplativne egzistencije i čulnog načina života – sukob logosa i erosa; drugi je motiv odnos umetnika prema životu, takođe obeležen jazom što ga umetnik doživljava razapet između punoće života i odricanja koja mu nameće njegovo stvaralaštvo.

 

„Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, oh da, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.”

 

Godina 1904. donosi mu napokon malo radosti – ženi se Marijom Bernuli, a njegov književni rad biva izuzetno prihvaćen. Sledeće godine objavljuje dve biografske studije: „Bokačo” i „Franjo Asiški”. Roman „Pod točkom”, objavljen 1906. godine, impresionistička je proza o patnjama mladića koji postaje žrtva rigidne i ograničene sredine. Nasleđuju ga dve nove zbirke pripovedaka: „S ove strane” i „Susedi”.

Do početka Prvog svetskog rata Hese objavljuje još nekolicinu proznih i poetskih dela. Najpre se pojavljuju psihološki romani: „Gertruda” 1910. i „Rozalde” 1914. godine, koji prikazuju duševnu krizu umetnika koji prihvata žrtvu što je traži stvaralačka askeza. Zbirka pesama „Uzgred”, iz 1911. godine, prikaz je Heseovog mučnog prezasićenja evropskom civilizacijom. Nakon njenog pojavljivanja, Hese odlazi na studijsko putovanje u Indiju tražeći nove životne motive i duhovna iskustva. Iskustva i zapažanja sa ovog putovanja pretočiće docnije u spise pod nazivom „Iz Indije”, godine 1913. Tokom ratnih godina, Heseova se aktivnost preusmerava ka antiratnom i humanističkom angažovanju, koje nailazi na žestoku kritiku nemačkih patriota po zanimanju i šovinista željnih krvi, pogotovo tuđe. Uz obilje liberalnih i pacifističkih pamfleta i članaka, tokom rata Hese uspeva da objavi i nekolicinu literarnih dela. Bile su to „Tri priče iz života Knulpa”, zbirka pripovedaka „Lepa je mladost” i zbirka pesama „Muzika usamljenog”.

 

Sve se ponovo vraća

 

Po završetku rata, Hese napušta Nemačku i odlazi u Montanjolu, kraj Lugana, gde 1921. godine postaje švajcarski državljanin. U planinskoj oblasti Hese traga za neophodnim mirom i uravnoteženošću, vođen instinktom bolnog usamljeništva. Životne probleme pokušava da prevaziđe novom kreacijom: pripovetkama „Klajn i Vagner” i „Klingsorovo poslednje leto”, kao i slikarskim radom – akvarelima. Ovaj period Heseovog života obeležio je i rad na mnogim aktuelnim i angažovanim člancima: „Rat i mir”, „Istorija sveta”, „Put ljubavi”, „Alemansko opredeljenje” i „Braća Karamazovi ili propast Evrope”. Pod uticajem iskustava s psihoanalizom, nekadašnji stil impresionističkog izražavanja zamenjuje simbolističkim. Pod pseudonimom Emil Sinkler izdaje jedan od presudnih romana –,,Demijan”, 1919. godine, delo s kojim počinje novo doba njegovog stvaralaštva.

 

,,Što čovek želi dovoljno snažno, to mu i polazi za rukom.”

 

Postizanje unutarnjeg sklada i harmonije sa svetom stalna je težnja Heseovih likova. Sličnom tematikom bavi se novi Heseov roman – u lirski intoniranom introvertnom putovanju mladića Demijana pratimo sukob i razvoj jedne osetljive duše koja traga za samoostvarenjem i novim pronalaženjem narušenog sklada sveta u rastakanju. Krutost, mimikrija i hipokrizija sveta smelo su suprotstavljeni pogledima mladića koji lucidno secira ono nedokučivo u čoveku, gradeći vlastite slike i sisteme vrednovanja oštro suprotstavljenje tupim predrasudama. Hese se kroz Demijanov lik veoma kritički odnosi prema blagodetima tehnokratske civilizacije, propovedajući nesputan individualizam i povratak istinskim vrednostima koje nadilaze niskost i duhovnu bedu materijalistički ograničene civilizacije. Filozofski produbljena i psihološki nijansirana priča govori nam o odrastanju i sazrevanju desetogodišnjeg dečaka, njegovom bolnom spozavanju dvaju svetova: porodičnog, punog topline, sigurnosti i ljubavi i njemu suprotstavljenog, spoljašnjeg sveta, kojim dominiraju nemir, odsustvo lepote i sređenosti, kao i nimalo prijatni ljudi. Put dečaka ka vlastitoj samospoznaji i formiranju ličnosti, njegovi unutarnji lomovi na trnovitoj i dugoj stazi sticanja životnih iskustava prikazani su i prožeti mnoštvom simbolističkih slika koje se kao utvare poigravaju ranjivom detinjom dušom. Pred nama iskrsava lik mladića Demijana kao univerzalne simboličke konstrukcije, pretapajući se vremenom u lik ljudske vrste uronjene u apstrakcije umetnosti, religije i filozofije, vrste koja traga za konačnom istinom.

 

„Pravi poziv za svakog je samo jedan: doći do samog sebe. Neka čovek skonča kao pesnik ili ludak, kao prorok ili kao zločinac – to nije njegov problem, to je čak u krajnjoj liniji nevažno. Njegov je problem da pronađe sopstvenu sudbinu, ne bilo koju, i da je do kraja proživi u sebi, potpunu i neokrnjenu. Sve drugo je polovično i pokušaj da se pobegne, bekstvo natrag u ideale mase.

Ja sam hitac prirode, hitac u neizvesnost, možda ka nečemu novome, možda ka ničemu, i da tom hicu iz iskonske dubine dozvolim da se ispolji do kraja, da osetim njegovu volju u meni i da ga potpuno načinim svojim – samo to je poziv.”

 

Nakon završetka „Demijana”, usledio je dvoipogodišnji rad na novom romanu. Rezultat svega bilo je novo remek-delo svetske književnosti s nazivom „Sidarta”. Roman se pojavio 1922. godine.

 

„Trebalo mi je dugo vremena i još nisam konačno naučio, o Govindo, ovo: da se ništa ne može naučiti. Čini mi se da zaista ne postoji to što mi nazivamo učenjem. Postoji, prijatellju moj, samo jedno znanje, a ono je svuda, to je u meni, to je u tebi, i u svakom biću. Znanje nema goreg neprijatelja od hteti znati – od učenja.”

 hermann-hesse

         Sidarta predstavlja autentičnu indijsku poemu koja kao alternativu savremenom svetu nudi istočnjačke mudrosti, meditativnost i čudesne spoznaje o životu. „Mudrost se ne može saopštiti”, jedna je od suštinskih životnih istina koju nam Hese saopštava u svojoj čarobnoj sagi o smislu i cilju životnog puta. „Mudrost, koju mudrac pokušava saopštiti, zvuči uvek kao ludost”, govori nam kroz brojna vlastita iskustva i transformacije glavni lik romana. Tražeći smisao i cilj postojanja, prolazeći pritom kroz mnoštva mogućih i nemogućih metamorfoza, Hese vešto transformiše naizgled neizrecivo u niz rafiniranih misli koje odslikavaju bit čovekovog traganja i krajnjih spoznaja u svetu nestvarnih slika.

 

„Reka je težila svom cilju…Sidarta je osluškivao.

I kad bi Sidarta pažljivo slušao reku, njenu pesmu sa hiljadu glasova, kad ne bi slušao tugovanku i smeh, kad svoju dušu ne bi vezivao za neki od glasova i ulazio u nju sa svojim ja, već čuo sve, celinu, čuo jedinstvo – onda se velika pesma sa hiljadama glasova sastojala od jedne jedine reči, a ta je glasila Om: savršenstvo.

U tom času Sidarta je prestao da se hvata u koštac sa sudbinom i prestao da pati. Na njegovom licu se rascvetala vedrina spoznaje kojoj se više ne suprotstavlja nikakvo htenje, koja prepoznaje savršenstvo i saglašava se s tokom zbivanja, sa strujom života, puna samilosti, saradosti, predana tokovima u pripadnosti jedinstvu.”

 

Unutar magičnog pozorišta

 

Sledeća pripovest, novo u nizu poglavlja koja čine svojevrsnu biografiju ljudske duše, ugledala je svetlost dana 1927. godine. Ogoljeno i jezivo iskreno, roman ,,Stepski vuk” očajnički je vapaj usamljenika, čoveka današnjice bačenog u vrtlog sveta bez Boga i samilosti. Ponor strave i užasa koji se otvara pred njim slikovito je prikazan moćnom psihoanalitičkom i simboličkom ispovešću umetnika Hesea, ovaj put bez ikakvog ulepšavanja ili bilo kakve metafore – pred nama je ustrptala duša rezigniranog i samosvesnog intelektualca današnjice, naslikana u krupnom planu na tamnom platnu jedne dekadentne civilizacije na umoru. Novo remek-delo, dostojno samo najvećih i najbeskompromisnijh umetnika, progovara o stvarima koje se, uglavnom, perfidno prećutkuju ili zaobilaze dajući na taj način alibi urlanju žrtvenih masa i njihovih sadističkih gospodara. Pred nama se jednostavno prostire čitav jedan duhovni mikrokosmos, jedinstven i iskren u svojoj nesavršenosti.

 

„Oh, teško je naići na trag Božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. Ono što se u meni događa u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljstva tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivam, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.”

 

Slika čovekove uznemirene i ustrptale duše u vihoru vremena modernih tehnologija i ideologija, prikazana je s jedne strane, u stvarnosti formiranoj u vremenu, a s druge, u nevidljivoj stvarnosti koja izmiče pojmu vremena i empirije.

 

„Osobeni znak stepskog vuka bio je sledeći: on je bio čovek večeri. Nikada nije bilo čoveka sa dubljom i strasnijom potrebom za nezavisnošću. Nikada se nije prodavao za novac i udoban život, nije se prodavao ženama ili vlastodršcima, i hiljadu puta je odbacio i odbio ono što je u očima celog sveta predstavljalo preimućstvo i sreću, samo da bi sačuvao svoju slobodu.”

 

Bolna spoznaja o promašenosti sveta i urušenosti svih njegovih vrednosti dovodi čoveka do rezignacije i osećaja uzaludnosti. Ipak, vera i nada su te koje nestaju poslednje. Pored njih, Hese uočava jedan isto tako univerzalan i moćan lek za sve nedaće mračnog sveta – humor.

 

„Jedino humor, taj divni izum onih kojima je preprečen put ka onom najvišem za šta su pozvani, taj izum onih skoro tragičnih, najdarovitijih nesrećnika, jedino humor (možda najčudnije i najgenijalnije dostigniće čovečanstva) izvršava i ono nemoguće, naime, spaja  i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bića u zracima svojih prizmi. Živeti u svetu kao da to i nije svet, poštovati zakon a stajati iznad njega, posedovati a kao da se ne poseduje, odreći se kao da to nije odricanje – sve ove omiljene i često formulisane zahteve visoke životne mudrosti može da ostvaruje samo humor.”

 

Tamni oblaci i zloslutni znaci apokaliptične oluje nadvijaju se nad svetom bez Boga, ljubavi, saosećanja ili bilo kakve iskre humanosti koja budi nadu. Grozničavi spisi Heseove iskrene ispovesti ne ulivaju previše nade – priča o nekoj svetloj budućnosti, ideološko obojenoj demagogiji bez osnova, ne nalazi mesta unutar dela koje svojom iskonskom svetlošću obasjava i otkriva svu promašenost i uzaludnost jednog perfidnog sveta truleži. Istina, ma kako bolna bila, jedini je put ka večnoj svetlosti.

„Neću samo ja, sutra ili prekosutra, završiti zakopan u blatnjavu ilovaču uz zbunjenost i pritvornost učesnika, već se tako završava sve, sva naša stremljenja, celokupna naša kultura, sva naša vera, sva naša radost i volja za životom, koja je tako bolesna i koja će uskoro biti tamo zakopana. Naš kulturni svet je groblje, na kome su Isus Hristos i Sokrat, Mocart i Hajdn, Dante i Gete samo izbledela imena na zarđalim limenim pločama, oko kojih, zbunjeni i neiskreni, stoje ožalošćeni, koji bi dali mnogo da još mogu da veruju u limene ploče, što su im nekada bile svete, koji bi dali mnogo da mogu da progovore makar jednu jedinu čestitu, ozbiljnu reč tuge i očajanja nad ovim propalim svetom, i kojima nije ostalo ništa drugo nego da, kezeći se zbunjeno, stoje oko jednog groba.”

 

Glavni lik romana, književnik Hari Haler, daje oduška gađenju koje oseća spram hipokrizije građanskog društva i njegovih tekovina sazdanih na eksploataciji i racionalističkom cinizmu. Umetnički oblikovane, isijavaju pred očima čitalaca bujice najiskrenijih ljudskih emocija koje izražavaju otpor prema svetu mašina i mehaničkih odnosa koji ignorišu bilo kakvu vrednost ili elementarnu ljudsku saosećajnost. Hladan svet bez emocija, ogrezao u lažima i plitkosti, otvara se potmulo pred našim retardiranim čulima.

Hari Haler, piščev dvojnik i lik koji personifikuje probleme modernog čoveka, nalazi se u sukobu sa sobom i svetom koji ga okružuje, kao stepski vuk, životinja koja simbolizuje usamljenost i nemir. Hese je u potrazi za izlazom iz postojeće šizofrene podvojenosti čoveka i oslobađanjem od normi malograđanskog konformizma. On ga napokon i nalazi u humoru kao stanju duha koje ostvaruje zahteve životne mudrosti.

 

„Ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lepo, ko obožava velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot…

U pravu si, Stepski vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koje te odbacuju od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne sme da bude kao što smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja traži muziku,umesto razonode radosti, umesto novca dušu, ko umesto špekulisanja traži istinski rad, a umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuškasti svet ne može biti otadžbina…”

 

Igra staklenih perli

 

Životopisi ljudske duše čine potku i narednih Heseovih dela. Uronjen u vlastiti svet ideja,vere i neizrecivog, Hese beleži svoja razmišljanja: „Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.”

Nakon romana „Narcis i Zlatousti” 1930. godine, Hese objavljuje „Hodočašće” 1931. i „Put na Istok” 1932. godine. U međuvremenu, posle druge ženidbe i neuspelog braka s Rutom Venger, on se po treći put ženi, ovaj put s Jevrejkom iz Černovica – Ninom Doblin. Roman „Narcis i Zlatousti” prikaz je različitih životnih puteva redovnika i umetnika u srednjovekovnom ambijentu Maulbrona. Likovi Narcisa, nastavnika i kaluđera, te Zlatoustog, učenika i vajara, prikazuju nam odnos duha i čulnosti, nauke i umetnosti.

 

„Svet u kome je Narcis živeo i gde mu je bio zavičaj, njegov svet, manastirski život, njegovu dužnost, njegovu učenost, njegovu lepo raspoređenu misaonu tvorevinu – sve mu je to prijatelj često snažno potresao i stavljao pod pitanje. Nema sumnje: kad se pogleda iz manastirskog ugla, sa strane razuma i morala, njegov sopstveni život je bolji, ispravniji je, ustaljeniji, sređeniji i uzorniji, to je život poretka i stroge službe, trajno žrtvovanje, nespretna težnja za jasnoćom i pravičnošću, on je mnogo čistiji i bolji od života ovakvog umetnika, lutalice i zavodnika žena. Ali kad se pogleda odozgo, kad se pogleda sa Božije strane – da li je onda poredak, odricanje od sveta i  čulne sreće, držanje po strani od prljavštine i krvi, povučenost u filozofiju i pobožnost, da li je onda zaista sve to bolje od života Zlatoustog? Da li je čovek zaista stvoren da izučava Aristotela i Tomu Akvinskog, da zna grčki, da umrtvljuje čula i da beži od sveta? Zar mu Bog, kad ga je stvorio, nije dao čula i nagone, krvave tmine, sposobnost da greši, da uživa, da očajava?”

 

Uspostavljanje harmonije između misli i srca, racionalnog i iracionalnog, aktivnog i kontemplativnog, nameće se po Heseu kao jedan od bitnih ciljeva čovekovog bitisanja. Traženje puta ka sreći i usklađivanje odnosa čoveka sa svetom, prirodom i Bogom, kao i premošćavanje razlika između Istoka i Zapada, večne su teme koje pokreću svet i izmiču čovekovom htenju.

Tridesetih i četrdesetih godina XX veka svet je tonuo i na kraju potonuo u najveći sumrak – doba uspona nacizma, raspada svih sistema vrednosti, apsolutne destrukcije i dekadencije, svetskog rata, koncentracionih logora i nezapamćenog egzodusa i holokausta. Tokom godina totalnog pomračenja, Hese se iznova povlači u svet kreacije, kontemplacije i ideja, radeći pritom na svom monumentalnom romanu „Igra staklenih perli”, sumi svih svojih dotadašnjih umetničkih i ljudskih težnji.

Duhovna smirenost, rezignacija i čudesno vedri tonovi obeležavaju svojevrstan Heseov zavet. Objavljen u jeku Drugog svetskog rata, godine 1943, roman predstavlja utopijski ep o budućnosti u kojoj nema ratova ni bede. Hese smelo i vispreno izlaže viziju razumnog društva koje omogućuje predano bavljenje čoveka „nekorisnim” stvarima, uranjanje u kontemplaciju kakvu pružaju muzika i matematika. Ezoterična igra duhovnim kombinacijama oblik je takve delatnosti. Roman, između ostalog, ostaje svedokom vekovne čovekove porebe za utočištem i srećom koji mu, nažalost, neprimetno i stalno izmiču.

Godine koje su dolazile jedno veliko, više nego zasluženo životno priznanje Hermanu Heseu – Nobelovu nagradu za književnost. Relevantno ili ne, nagrada se pojavila samo kao još jedno priznanje u životu neverovatnog čoveka, umetnika i humaniste čije će delo nadživeti i njega samog i mnoge posle njega – reč ipak nije ostala samo mrtvo slovo na papiru,već u Heseovom slučaju, mnogo više.

 

Odlazak u večnost

 

U osamljenosti planinskog predela Montanjole, godine 1962, ugasio se ovozemaljski život gorostasa svetske književnosti, Hermana Hesea.Vraćajući se na sam početak priče, shvatamo u stvari da smrt i nije nikakav kraj negoli samo novi početak, staza koja vodi ka novom susretu sa Bogom i povratku pod okrilje čovekove prvobitne kolevke – svemiru. Proširivši za zemaljskoga života vlastitu dušu do neslućenih razmera i pritom obuhvativši celokupan svemir, Herman Hese najzad se našao sa one strane dobra i zla.

„Slava postoji samo u pojmu obrazovanja, ona je stvar učitelja po školama. Ne radi se o slavi, o ne! Radi se o onom što ja nazivam večnošću. Pobožni to nazivaju božijim carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa većim zahtevima, sa čežnjom, sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da živimo da sem vazduha ovoga sveta nema i drugog vazduha u kome može da se diše, da sem vremena ne postoji još i večnost, a to je carstvo pravih ljudi. Tamo dolaze i Mocartova muzika i pesme tvojih velikih pesnika, tamo dolaze sveci koji su činili čuda, umirali mučeničkom smrću i ljudima pružali svetao primer. Ali u večnost isto tako ide i slika svakog istinskog dela, snaga svakog istinskog osećanja, iako to niko ne zna i ne vidi i ne zapisuje da bi sačuvao za buduće pokolenje. U večnosti ne postoji buduće pokolenje.”

Comments (4)

Tags: , , , , , ,

Ekspresionistički toposi u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog

Posted on 11 May 2013 by heroji

Maja Plavšić

 

Ekspresionistički toposi u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog

 

Razvojni luk književnog stvaralaštva Miloša Crnjanskog počinje poezijom, pripovednom prozom, da bi romanom na prelazu između poezije i proze (Dnevnik o Čarnojeviću) došao do žanra romana, do Seoba, a luk završio testamentarnom pesmom Lament nad Beogradom. [1] Roman Dnevnik o Čarnojeviću spada u ranu fazu Crnjanskovog stvaralaštva i kao takav obiluje  ekspresionističkim temama i motivima. Ekspresionizam izrasta iz moderne i avangardnih pokreta kao rekcija na civilizacijsku krizu s početka dvadesetog veka, koja se kod ekspresionističkih pisaca, među koje se nesumnjivo svrstava i Crnjanski, pored Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Todora Manojlovića, Rada Drainca, ispoljava na tri nivoa, na egzistencijalnom, socijalnom i estetičkom planu. [2] Prema mišljenju Bojane Stojanović Pantović, ekspresionistički subjekt približava se granicama samospoznaje, projektujući svoju rascepljenost na empirijske odnose, pa je junak Dnevnika o Čarnojeviću stigao do zaključka kojim i počinje roman Jesen, i život bez smisla…, u kome se ogleda položaj čoveka kao nekoga ko je bačen u život, sudbinski predodređen da tu bude, zgrožen nad njim i nemoćan da bilo šta promeni. Kod Crnjanskog srećemo, kao opoziciju bolnoj stvarnosti sumatraističke daljine i lepote u koje je neprestano zagledan, ekspresionističke težnje ka ezoteričnim predelima. Te težnje prati takođe izuzetno izražen motiv melanholije, koju junak romana nosi još iz detinjstva, a koja mu postaje nerazdvojivi deo života u ratnim danima, kada je kao mladić uvučen u strašni vrtlog iz kojeg će izaći sa ožiljcima koji će ga boleti ceo život. Cilj ovog rada jeste pokušaj da se osvetle dve velike ekspresionističke teme koje izranjaju iz Dnevnika, to su tema bolnog odrastanja i tema rata kao prve svetske kataklizme koji je doneo pitanja na koja je u srpskoj književnosti isto tako virtuozno odgovoreno kao u najboljim delima svetske književnosti tog doba. Bolno progovara Rastko Petrović, koji je svoj život posle rata posvetio pisanju romana Dan šesti, romanu koji predstavlja njegovu sopstvenu ratnu golgotu povlačenja preko Albanije. Progovara u svojoj dnevničkoj prozi Miloš Crnjanaski isto tako duboko, kao i nobelovac Herman Hese u romanu Demijan, čije ćemo motive komparativno posmatrati u odnosu na Dnevnik.

Roman Dnevnik o Čarnojeviću možemo posmatrati i kao roman odrastanja. Roman počinje zapitanošću nad životom mladog čoveka, vojnika usred rata, koji je noć proveo u zatvoru, i već na prvoj stranici vidimo suštinu, s jedne strane dotrajalost života još mladog čoveka i ljubav prema prirodi koja je jedina čista i vredna života.

 


[1] Up. Modernističko pripovedanje, Mihajlo Pantić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, str. 265-275. Pantić se detaljno bavio genezom dela Miloša Crnjanskog, a posebno je predstavio roman Dnevnik o Čarnojeviću, komparativno ga posmatrajući sa Andrićevim nedovršenim romanom Na sunčanoj strani, gde je u oba romana  ispoljena tragična pozicija sopstvenog  ja zatečenog u svetu, i na isti način iskazana u stalnom kolebanju između ispovednog  tona i priče sveznajućeg pripovedača.

[2] Up. Morfologija ekspresionističke proze, Bojana Stojanović Pantović, ARTIST, gde se razmatraju, na primeru nemačke literature, mesto, teme i morfologija ekspresionističke proze.

 

Već na prvoj stranici, dakle, junak nam nudi svoj izlaz iz bure, što je zavrtela mozak svetu [3], pokazuje svoju ljubav prema prirodi kao nečemu što je jedino čisto i vredno življenja naspram haosa rata; dalje, junak razvija svoju sumatraističku viziju  sveta uslovljenosti i povezanosti svih stvari. Smenjuju se pasaži priča iz predratnog doba kada je, kako sam kaže, bio još mlad, tako mlad, doba kada je rođen i kršten, dakle, zvanično upisan u registar bivstvujućih, pa provejava s vremena na veme, kao opomena, pasaž o ratu, rovovima i poginulim drugovima. Jedan od karakterističnih ekspresionističkih toposa, pomenut već u drugoj rečenici romana, jeste topos zatvora. Javlja se sporadično u romanu kao mesto boravka glavnog junaka u kome je bio u nekolio navrata ili kao mesto gde su mu odvedeni ili pomrli prijatelji. Posle prvih reči o ratu i ljubavi za prirodu, sledi retrospektivno pričanje o ocu koga pominje jedan jedini put, kao pijanicu i propalog čoveka, dok se motiv majke proteže kroz gotovo ceo roman. Junak se priseća detinjstva u kome je dominirala figura majke, udovice koja je rado igrala s vlaškim oficirima. Seća se da su mu bolesti bili najlepši doživljaji jer je tada imao majku samo za sebe. Motiv majke je izuzetno razvijen, od ranog detinjstva pamti je kao lepu, mirisnu ženu koja je oblačila tesnu udovičku haljinu, koju je on mrzeo, jer su mu je tada oduzimali svi ti oficiri koji su obletali oko nje. Dalje, motiv varira i junak stiže na majčinu sahranu i sledi poetičan opis smrti – opis umiruće prirode, tihe noći pune zvezda, gde se jasno čuju zvuci vode koja negde u blizini teče. Mati je želela da je pamti kao lepu i mladu, i na kraju izbija onaj autobiografski momenat, motiv majke, lepe udovice prerasta u mati-pralju, koja je stalno ribala podove, mati-žrtvu kojoj je obavezan. [4] Junak je već tada spoznao tugu i usamljenost, tu je već počela priča o raskidanoj duši i bolnom odrastanju.

U romanu Demijan Hermana Hesea, u čijem podnaslovu stoji Povest o mladosti Emila Sinklera, u uvodu možemo pročitati reči:

Moja povest nije prijatna, nije slatka i skladna kao izmišljene priče, ima ukus besmisla i pometnje, ludila i sna kao i život svih onih ljudi koji ne žele da se obmanjuju. Ovaj roman podeljen je u osam poglavlja od kojih je prvo, pod naslovom Dva sveta, priča o detinjstvu i dvopolnosti sveta. Na jednoj strani je svetli svet oca i majke pun poštovanja, biblijskih reči i mudrosti, a nasuprot njemu, rastao je u dečaku osećaj da postoji i loša strana sveta koju je polako spoznavao u samom sebi. Neprijatan događaj sa Francom Kromerom napravio je prvu naprslinu u bezbrižnom životu Emila Sinklera i počeo je da se urušava njegov detinji svet koji je morao potpuno nestati ako je hteo da odraste.

Još jedan roman iz kojeg možemo iščitati motiv raskidane duše jeste Novembar Gistava Flobera, koji je sam Miloš Crnjanski pronašao na jednom od svojih ratišta i pročitao ga ispod jedne kamene kampanile na groblju u Nespoledu. Crnjanski potom, povodom ovog romana, piše o zbunjenosti i grozi kao dve nijanse floberovske tuge. [5]

 


[3] Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću,  Gutembergova galaksija, Beograd, 2002, str. 5.

[4] Isto delo, str. 56.

[5] Miloš Crnjanski, Eseji, NOLIT, Beograd, 1983, str. 236.

 

I ovaj roman počinje istim godišnjim dobom kao i Dnevnik, setnom jeseni koja je nagnala glavnog junaka da prevrće listove svog, kao kaže, promašenog života i da se pita: Jesam li voleo? Jesam li mrzeo? Jesam li štogod tražio? Ja i sada sumnjam u to; živeo sam izvan svih pokreta, izvan svake borbe, ne pašteći se ni oko slave, ni oko zadovoljstva, ni oko nauke, ni oko novca. [6]

I zatim, sasvim ekspresionistički, Flober uvodi motiv ljubavi prema ženi koja bi ispunila prazninu njegovog življenja, ali  je nikada ne doživljava jer poenta jeste u traganju, a ne u ostvarivanju. Najbliže što joj prilazi jeste u odnosu sa prostitutkom Marijom, ali ni tada ne biva ostvarena ljubav već je, zapravo, pružena mogućnost da jedna takva žena, ljudsko biće sa društvene margine, iskaže tajne svoje duše i time je Flober ostvario još jedan ekspresionistički topos – samilost prema ovim ženama koje se doživljavaju kao sapatnice u zajedničkom osećanju otuđenosti i društvene odbačenosti. [7] Kod Crnjanskog srećemo motive neostvarene ljubavi sa Poljakinjom koju je glavni junak voleo iz samilosti, koja je varala muža sa njim, njega sa mužem. Sopstvenu ženu je doživljavao kao težak vodenički kamen oko vrata. Tu je i epizoda sa dve sestre, koja izuzetno ilustrativno potkrepljuje ovu ekspresionističku težnju, a ne ostvarenje ljubavi, u kojoj mu jedna od sestara sama dolazi u krevet, dok ustvari čezne za onom drugom koja mu do kraja ostaje daleka i nedostižna. I kod Hesea srećemo srodan motiv – motiv Beatriče, neke imaginarne žene koja je upravljala unutrašnjim životom mladog Sinklera, dok on nije upravio svoj put ka Demijanu, svom dvojniku, alter egu.

August Macke - H_sares al galope

Prema mišljenju Mihajla Pantića, kod Crnjanskog u ovom delu, srećemo i polazne impulse rane romansijerske imaginacije (toponimija, sumatraizam, scene iz rovova, bitka kod Zlota Lipe, priča o  porodici), kao autobiografske momente koje je pisac pokušao da prevaziđe oblikovanjem imanentnog dvojstva glavnih likova [8], pa tako pored Petra Rajića postoji i Čarnojević, čije je ime i u naslovu romana, koji čine dva glasa iste ličnosti koja nosi neoromantičarske crte – lutanje, nesmirenost, usamljenost, težnja ka daljinama, kosmizam, fatalizam, svetska bol… [9] Herman Hese čini sličnu stvar sa svojim junacima, glavni junak je Emil Sinkler, ali njegova druga polovina je Demijan, čije ime nosi i roman. U oba romana srećemo dvojstvo glavnog junaka, ako ne i fizičko, onda spiritualno, po pravilu, ekspresionističku osudu uvek kazuje onaj drugi, osporava svaku autoritativnost, kritika države, porodice, religije i konačno rata koji se nadvio nad Evropom. Ako je ikada srpska književnost išla u korak sa svetskom, onda je to bilo kada su objavljene zbirke poezije Rastka Petrovića Otkrovenje i Lirika Itake Miloša Crnjanskog. Na pragu XX veka, ceo svet, nažalost, objedinila je ista katastrofa, a srpski intelekt, pa i senzibilitet, progovorio je isto tako duboko, kao i pisci svetske slave. Tada Rastko Petrović peva:

 

                                  Stihovi, nosite me daleko od ove zemlje:

                                 U mukama me za bolji život rađala majka,

                                Radi višega otac je sa ushićenjem plodio:

 


[6] Gistav Flober, Novembar, Narodna knjiga – Alfa, 1996, str. 6-7.

[7] Up. Bojana Stojanović Pantović, navedeno delo, str. 78.

[8] Up. Mihajlo Pantić, navedeno delo, str.273.

[9] Isto delo, str. 271.

 

                                          Život mora da je drag… [10]

 

Dok je Rasto Petrović bežao u Perunove vrtove, čeznuo za intrauterinskim, nevinim i jedinim apsolutno čistim životom, Miloš Crnjanski je pisao o povezanosti svih ljudi u jednu celinu, bežao je u sumatraizam, objavljivao novu sopstvenu religiju nad razorenom mladošću, leševima, Evropom koja gori. Prema rečima Pavla Zorića, sumatraizam je utočište svih izgubljenih, namučenih, ranjenih i razočaranih, jedina vera koju oni mogu da suprotstave neljudskom mehanizmu rata. [11]

Herman Hese, nemački pacifista, takođe ošinut strahotom istog rata, sluti u Demijanu (1919) strahotu koja se približava. [12] I svi osećaju isto – kako kaže Novica Petković – isti mitski strah prelaska iz videla u tamu nadvio se nad svetom, a nema starijeg straha od toga. [13] Prva svetska kataklizma potresla je Evropu toliko strašno da je popucala po svim šavovima, sve spone ljudskosti, morala i humanosti su spale, pa je ostala samo gomila leševa na pragu modernog doba, da ga propisno najavi. A ko bi drugi taj bol bolje osećao nego duša pesnika, čiji je poetski senzibilitet slutio strahotu koja nadolazi. Miloš Crnjanski tada (povodom zbirke Otkrovenje Rastka Petrovića) shvata da će dalje u životu  i sva pesnička lica, i svi stihovi drugačije izgledati.

Kao što su naše zemlje bile na kraju jednog istorijskog perioda, i u našoj književnosti počeo je novi period. To će teško sprečiti oni kojima to smeta. Duboko sam uveren da je nekoliko stotina hiljada leševa prilično verovatan breg, na međi dvaju doba. On će nas opiti, u podnožju svome, mirisom, očajem, žudima i snagom svojih umrlih telesa, i mi ćemo poći po životu sa novom bojom lica. [14]

Rani roman Dnevnik o Čarnojeviću (1921), koji je oduševio, ali i zapanjio tadašnju srpsku književnu kritiku, zasnovan je na antagonizmima. Miloš Crnjanski je spajao dve krajnosti koje ga obeležavaju i kao čoveka i kao pesnika. S jedne strane su blato, leševi, strvine koje niko ne sklanja posle bitke, ono što je svaki dan gledao pred sobom, a od čega je hteo da pobegne, i divne daljine, plava mora i mirisne šume sa druge, koje nije mogao da dosegne. Suprotstavlja dva pola svoga sveta, zlo i dobro, tamu i svetlo. Ali pisac ne staje tu, ne suprotstavlja samo to, već čini korak dalje, razvija jedno dublje osećanje osim za kontrast lepo-ružno, jer svet tone dublje u provaliju, a u književnost uveliko prodire carstvo zla, postaje cinik koji više ne veruje ni u šta.

 


[10] Rastko Petrović, Pustolov u kavezu, Otkrovenje, Izbor I, MS, SKZ, Novi Sad, Beograd, 1958.

[11] Up. Pavle Zorić, Pobuna i prilagođavanje, Prosveta, Beograd, 1975., str. 145.

[12] Herman Hese, Demijan, Verzal press, Beograd, 1998. , str. 168.: Da je naš svet veoma truo, to mi znamo, to još ne bi bio razlog da se proriče njegova propast ili nešto slično. Ali već nekoliko godina sam sanjao snove na osnovu kojih zaključujem, ili osećam, ili kako god hoćeš – na osnovu kojih, dakle, osećam da se približava slom staroga sveta. To su najpre bile savim slabe, daleke slutnje, ali postajale su sve jasnije i jače. Još ne znam ništa drugo osim da nailazi nešto veliko i strahovito što se odnosi na mene. Sinklere, mi ćemo doživeti ono o čemu smo ponekad pričali! Svet želi da se obnovi. Miriše na smrt. Ništa novo neće doći bez smrti. Ovo je strašnije nego što sam mislio.

[13] Up. Novica Petković, Lirika Miloša Crnjanskog, Tersit, Beograd, 1994., str .8

[14] Miloš Crnjanski, Otkrovenje Rastka Petrovića, SKZ, NS, knj. VIII/5, 1.III 1923, str. 382.

 

Crnjanski se gadi nad životom, zgražava se nad njim i tvrdi da svi oni treba da poumiru, a da će doći novo, bolje stoleće jer ono uvek dolazi. I Hese proklamuje novu, ili bolje rečeno staru religiju boga Abraksasa i tvrdi da se ptica mora probiti iz jajeta, i ako hoće da uzraste mora da sruši postojeći svet da bi novi izgradio, što predstavlja čoveka na početku modernog doba. Abraksas je bog koji u sebi spaja dozvoljenu, svetliju stranu života i oni tamnu, đavolju, koju više nije mogao niti da porekne, niti da izbegne u sebi i životu. Sama struktura romana Demijan upućuje na neke biblijske priče (Kain, Razbojnici, Jakovljeva borba), pa se tako u odlomku pod naslovom Kain starozavetna priča o borbi dva brata u kojoj je stariji brat Kain, iz zavisti što je njegova žrtva bila milija Bogu, ubio svog mlađeg brata Avelja i time učinio prvo ubistvo na svetu tumači tako da je Kain bio jači od Avelja i priča se proširuje na sve ljude, pa slabiji, koji potiču od ubijenog Avelja, mrze one koji potiču od Kaina, jer su jači. Ovakvo tumačenje biblijske priče još je jedan od dokaza da je dovođena u sumnju i sama nepogrešivost Boga, kada su već pale sve ostale vrednosti pred ratnim vihorom. Čovek biva prepušten samome sebi i jedina snaga kojom se može boriti jeste ona sopstvena. Usamljenost pojedinca je ono što povezuje Heseovo i delo Miloša Crnjanskog. Roman Demijan je pripovest o mladom biću koje upoznaje dvojstvo dobra i zla , plaši ga se, ali ne može da ga izbegne, krizira i pati, produbljuje svoju sliku sveta i traga za vrednostima koje bi ga, kao takvog, čoveka koji ne zatvara oči pred zlom, jer ga češće gleda od dobra, zadovoljile. I Hese je tražio utočište od rata, tražio je spas u veri i ljubavi, oštro je kritikovao i svoju zemlju i ceo civilizacijski poredak, neokolonijalizam i sve ostale teritorijalno – nacionalne razmirice, koje su prouzrokovale Prvi svetski rat.

August Macke - Hl. Georg - 1912

Stotinu i više godina Evropa je samo studirala i gradila fabrike! Oni tačno znaju koliko je grama baruta potrebno da se ubije čovek, ali ne znaju kako se moli Bogu, ne znaju čak ni kako čovek može biti zadovoljan jedan sat. [15]

U našoj književnosti slične stavove otkriva i Rastko Petrović pevajući svoju himnu Telu, suprotstavljajući strahove RUKOVANJU, SMEHU, USPAVLJIVANJU, RAĐANJU… Ali Herman Hese jasno proklamuje veru u čoveka, veru u pojedinca, kod njega to nije priroda i plave daljine, već ono osećanje dobra koje je nadvladalo u čoveku osećanje zla i stvoriće novu budućnost. Ovaj roman, iako se završava početkom rata, krvoprolićem i smrću najboljeg prijatelja, dvojnika, nije pesimističan jer iskazuje čeličnu nadu da će bolje sutra doći. Miloš Cranjanski nije u svom Dnevniku toliko optimističan, iako često, poput refrena ponavlja reči da će bolje vreme doći jer ono uvek dolazi. Demijan je Sinklera izveo do kraja puta i spremnog uveo u život, dok je Čarnojević izgovarao samo reči Crnjanskove pobune.

U Dnevniku su i same situacije u kontrastima, u vihoru tog nesrećnog rata, dakle Crnjanski je pronašao već pomenuti roman Novembar Gistava Flobera gde je prepoznao sebe, delić slične duše. Prepoznao je poetu koji je ceo život bežao od varvarskih, bolnih, golemih provalija svoje duše [16], a one su zjapile i prkosile sa svake stranice romana, baš kao što je zjapila bolna provalija u njegovoj ratom ranjenoj duši.

 


[15] Hese, nav. delo, str. 109.

[16] Miloš Crnjanski, Eseji, Nolit, Beograd, 1983., str. 235.

 

Crnjanski je u tom romanu prepoznao ono nešto svoje unutrašnje, iako je baš to Flober hteo da sakrije, prepoznao je novog čoveka koji dolazi sa novim vekom i donosi svoju veliku usamljenost i otuđenje od sveta. Iako se bol koji je prisutan u romanu Gistava Flobera može prepoznati kao svetski bol, nije bol romantičara već je to bol nihilista koji od života ne očekuju više ništa, baš kao što je to činio i Crnjanski. Ovde se javlja paradoks, jer je ceo svet poznat i istražen, nema više zagonetki pred čovekom, a otuđenje i bol su sve prisutniji. Moderan čovek objedinio je u sebi prošlost, sadašnjost i budućnost i shvatio da je patnja u svetu ogromna, ali i konstantna. Težeći ka savršenstvu došlo se do spoznaje da je jedino čovek nesavršen za razliku od cele ostale prirode. Usamljenost i otuđenje su motivi koji se sve česće javljaju u to doba u književnosti jer slutnja ide pred životom, kako bi to rekao Ivo Andrić, Miloš Crnjanski je oseti i bori se svim silama svoje duše protiv nje, spaja sve ljude sveta, objedinjuje ih u jednu religiju, ističe kontrast plavih mora Sumatre i blata koje gazi svaki dan negde u Galiciji i shvata da nema dovoljno snage da se izbori sa tim jazom. Crnjanski više ne veruje u čoveka, njegovo lisje žuti, nema više razloga da živi, želi da se spoji sa prirodom koja je jedina savršena.

Srpska književnost posle Prvog svetskog rata prepuna je sličnih motiva – usamljenosti, otuđenosti, rezignacije, čežnje za potpunim ljubavnim ispunjenjem, koje po pravilu ne biva doživljeno. A kao najkarakterističniji ekspresionistički toposi izdvajaju se odrastanje i to kao težak, bolan proces i topos rata kao velike svetske  kataklizme. Oba ova toposa smo sagledali u delu Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, ali i u Demijanu Hermana Hesea. Crnjanski je povodom Floberovog Novembra najavio dolazak novog čoveka čiji svet nikada nije bio skučeniji, a usamljenost veća, najavio je modernog čoveka, provirio je tu negde Kamijev Stranac. Ovaj poetski roman Miloša Crnjanskog je zaista išao u korak s tokovima svetske literature i najavio, na velika vrata, dolazak modernog doba.

 

Comments (3)