Tag Archive | "Desanka Maksimović"

Tags: , , , , , , , , ,

Četiri bogonadahnuta glasa

Posted on 15 April 2013 by heroji

Miloš Zubac

 

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

 

Hrišćanska misao i nekoliko bogonadahnutih glasova: Desanka Maksimović, Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević.

 

Vratićemo se sada u četvrtu deceniju dvadesetog veka – vreme u kojem je Desanka Maksimović objavila znatan broj pesama inspirisanih hrišćanskim predanjem. Zeleni vitez (1930), Gozba na livadi (1932) i Nove pesme (1936) sadržale su najveći broj molitava u kojima se pesnikinja neposredno obraća Bogu, putem hrišćanske personalizacije Apsoluta. U godinama koje su prethodile Drugom svetskom ratu, Desanka je svoje pesme objavljivala u časopisu Hrišćanska misao, gde su se redovnim prilozima javljale još tri značajne književnice: Aleksandra Serđukova, Isidora Sekulić i Ksenija Atanasijević. Zanimljivo je da su četiri stvarateljke delile srodnu duhovnu orijentaciju, iako njihovi prilozi u hrišćanskoj periodici nisu bili strogo dogmatski (pravoslavno) određeni. Jedino se Aleksandra Serđukova opredelila za dosledno saopštavanje dogmatskog pravoslavnog znanja, putem stvaralaštva (umetnosti). [1]

desankamlada

Rođenjem ruska, životom i srpska književnica, Serđukova je u rukopisu ostavila četiri stotine pesama na maternjem jeziku. Pojedine pesme Serđukova je sama prevodila na srpski, i taj nam je ciklus danas poznat kao Razgovori sa Bogom. Objavljivanje celokupnog rukopisa izvesno bi nam otkrilo jednu posvećenu stvaralačku ličnost, od velikog značaja za pravoslavnu kulturu srpskog,  koliko i ruskog naroda. Duhovna srodnost Aleksandre Serđukove i Desanke Maksimović verovatno bi se ukazala pod oštrijim uglom kada bismo bogonadahnute pesme Serđukove sravnili s Desankinim molitvama.

 


[1] Prenos verskog znanja putem umetnosti u duhu je pravoslavnog učenja, što omogućuje saradnju stvaralačkog i asketskog potencijala. „Pravoslavlje nije pazilo da po svaku cenu svoje ispovedanje vere formuliše sabornim putem u dogmate, pošto doktrinarni razvoj ne zavisi od procesa dogmatiziranja. Prenošenje tradicije ne ograničava se dogmatskim putem, stoga što postoje i drugi načini objašnjenja i saopštenja: bogosluženje, liturgija, ikonografija, umetnost, pesništvo, narodna predanja.” (Jovan Brija, Rečnik pravoslavne teologije, Hilandarski fond Bogoslovskog fakulteta SPC, Beograd, 1997, str. 45.)

 

Posredno na to ukazuje i zapis Vere Milosavljević o neobjavljenim pesmama naturalizovane Novosađanke:

„Kada njene pesme budu štampane, pokazaće se da je pesnikinja Serđukova imala korene u ruskom pesništvu duhovnosti, oduševljenja prirodom, spiritualnih tema, spoja poezije, muzike i filosofije, a iznad svega duboke hrišćanske vere, koje oličavaju Žukovski, Fet, Tjutčev, Vladimir Solovjev i drugi.” [2]

Bez uvida u rukopis Aleksandre Serđukove, pomenuta srodnost može se pratiti na fonu zajedničkog slavenofilstva, ljubavi prema ruskom i francuskom jeziku, u biografskom paralelizmu (obe su pesnikinje rano ostale bez oca, a potom za kratko vreme izgubile muža, majku i brata), ili u životnoj sinergiji stvaralačkog i asketskog potencijala u njihovim delima. Asketski i stvaralački kvaliteti bili su kodirani u svakodnevni život obeju pesnikinja. Posle smrti Aleksandre Serđukove, pesnikinjin duhovnik, Dušan N. Petrović, imenovao je Serđukovu „praktičnom hrišćankom svetiteljskih dimenzija”, „intelektualkom najvišeg ranga”, dodavši kako je pesnikinja u ličnom životu bila „neobično skromna do asketizma, i sa onim što je imala bezgranično zadovoljna.” [3] Slično će o Desanki Maksimović pisati episkop Lavrentije, u predgovoru Duhovnom zavičaju, gde će označiti pesnikinjin život gotovo „svetiteljskim”. [4]

Kada govorimo o asketskom potencijalu, unutar dominantnog stvaralačkog izbora, možemo u poređenje uvesti i treću književnicu iz pomenutog „duhovnog kruga”, Isidoru Sekulić. Isidorin asketizam gravitirao je potpunom odricanju od svetovnog života i konačnom povlačenju u manastirsku tišinu. Na takav korak nije se odvažila, iako je u svojim molitvama ostavila traga o ličnom praktikovanju monaške askeze:

 

„San, hranu, dokolicu, počinak, sve sam

sebi uskraćivala, i uskraćujem, Gospode.

 


[2] Vera Milosavljević: Slovesno delo Aleksandre Serđukove; Pravoslavno delo, Godina I, broj 3, Sabornik za pravoslavnu slovesnost, Manastir Banjska, 2004, str. 36.

[3] Isto, str. 32.

[4] Desanka Maksimović: Duhovni zavičaj, Crkvena opština Brankovina, Brankovina, 2003, str. 8.

 

 

Ali sve to, i sve sposobnosti i sav rad

robijaški stalan i jednolik, ne preobražavaju

me dosta.” ( Molitve u Topčiderskoj crkvi II)

 

 

Nasuprot Serđukovoj, Isidora je religiju „odvajala od konfesije, a ličnu religioznost od religioznog i konfesionalnog književnog stvaranja”. [5]

isidora-sekulic-1912

U tom aspektu bila je bliska Desanki Maksimović, koja je uvek bila zagledana u filozofske i umetničke izvore Dalekog Istoka, koliko i u pagansku prošlost i hrišćansku sadašnjost slovenskih naroda. Sama Isidora pretrpela je značajan uticaj učenja Upanišada, a numinozna svetlost Rabindranata Tagora delom je odsela i u njenoj književnoj reči:

„U Atmanu je pronašla odgovor na mnoga lična pitanja, ali je realizaciju tog saznanja pokušala da nađe kroz Hrista. Kroz jedno viđenje Hrista koje je daleko od osnovnog učenja hrišćanstva.” [6]

Svojevrsni elitizam Isidorinog verskog osećanja, posve različit od saborne pravoslavnosti Serđukove, može se paralelno uočiti u pojedinim stihovima Desanke Maksimović. Antologijski vredna Poslanica koja je istrpela semantički balast negativne teologije, problematizuje upravo osećaj nedostatka lične slobode u odnosu vernika prema Bogu. Isidorina odbojnost prema dogmatici, izgrađena iz potrebe da se u odnosu s Bogom stekne izdvojen a ne saboran položaj, ima svoj lirski korelat u stihovima Desankine Poslanice:

„Ja znam da ti nas sve ujedno vrstaš,

da duša moja utešna je varka,

isto smo pred tobom ja i pauk krstaš

i na kamenoj ploči šarka…

………………………………………..

Pred licem tvojim jedno su stena gruba,

 


[5] Đorđe J. Janić: Traganje za verom Isidore Sekulić, Zadužbina „Nikolaj Velimirović i Justin Popović”,  Beograd – Valjevo – Srbinje, 2001, str. 240.

[6] Isto, str. 223–224.

 

 

i srce moje, i rubini, i topazi;

ni kad stanem prestolu tvom kraj svetlog ruba,

poznati me neće oko tvoje, i ako me opazi.”

Samo je mističan, nekonfesionalan doživljaj Apsoluta mogao zadovoljiti Desankinu i Isidorinu potrebu za bogopoznanjem. Desanka je takav doživljaj imala kao četvorogodišnja devojčica, i otuda u njenim pesmama nema Isidorinog „grča molitve”, čak ni kada ispoveda rezignaciju zbog neosetljivog Boga koji „hladno ćuti” na pesnikinjine zazive. U Desankinom poimanju Apsoluta bilo je znatno manje straha i grča, nego kod Isidore Sekulić. Zato je njena bogonadahnuta pesma bliža Serđukovoj nego Isidori, uprkos nesistematizovanom, dinamičkom osećanju vere koje su Desanka i Isidora delile. Takva je nekonvencionalna pobožnost karakterisala i četvrtu književnicu iz kruga Hrišćanske misli, Kseniju Atanasijević.

Odličan poznavalac kompleksa ezoterijskih doktrina, Ksenija Atanasijević zasnovala je lično etičko učenje na metafizičkim osnovama koje su udarili učitelji poput Krišne, Bude, Heraklita, Pitagore, Sokrata, ili Hrista.

ksenijaatanasijević

Hristos Ksenije Atanasijević nije se uklapao u postojeći teološki ram: ona je Hristovo učenje posmatrala kroz izrazito ličnu, filozofsku, nekonfesionalnu prizmu. Etika praštanja koju je teorijski utemeljila, počivala je na elementima Hristovog učenja, ali je sam pojam praštanja razumevala na svoj način. Ružica Petrović ovako piše o različitom poimanju praštanja kod Ksenije Atanasijević i Hrista:

 

„Bitna razlika stoji u polazištu koje se kod K. Atanasijević zasniva na antroploškoj tezi da u čoveku daleko jače deluju egoističke, samožive težnje, neko altruističke naklonosti, a kod Hrista na veri da je čoveku svojstvena ljubav prema bližnjem. Opštu ljubav i prirođenu blagost prema ljudima, naprotiv, ona smatra fikcijom koju potvrđuju disonantni i netolerantni odnosi ljudi.” [7]

 

 


[7] Ružica Petrović: Filozofija utehe Ksenije Atanasijević, Pešić i sinovi, Beograd, 2004, str. 129–129.

 

Ksenija Atanasijević ne isključuje „samilosno sažaljenje glupaka” i „saosećanje sa rđavim čovekom”, ali utemeljenje za takav postupak ne nalazi u ljubavi, već u moralnoj dužnosti i jasnoj svesti o namirenju setve i žetve, što je mnogo bliže Budinom poimanju praštanja, nego apostolskom učenju o ljubavi koja „sve trpi”. Elitizam vere i ispravnog postupanja ovde je znatno zaoštren, i tu postoji snažna rezonanca s razmišljanjima Isidore Sekulić. Serđukova i Desanka koja je sopstvenu etiku praštanja artikulisala u pesmama Pomilovanja, izvesno bi izabrale ljubav, pre nego „mučnu ali nezaobilaznu” dužnost. Na drugoj strani, Ksenija Atanasijević ovako obrazlaže svoj moralni izbor:

 

„Uostalom, glavno je da mi pomažemo ljudima – a niko nema prava da nas podvrgne saslušanju što nas duša ne bi bolela, kad bi zauvek otišla od nas sva ta lica kojima dobra činimo, a koja su nepotrebna našem unutrašnjem životu.” [8]

 

Mogućnosti poređenja ne iscrpljuju se ovde. Sve četiri književnice razvile su dominantan stvaralački potencijal, pri čemu su uporedo, manje ili više izraženo, ispoljavale unutrašnji asketizam. Priziv budnosti u poznim Desankinim godinama bio je izražen i kod Serđukove, Isidore i Ksenije Atanasijević. Za razliku od Desanke, one su teorijski razrešavale metafizičke probleme: svaka je mističku kontemplaciju stavljala na vrh lestvice u mističkom bogopoznanju. Svaka je bila formalno upoznata s tehnikom tihovanja i umne molitve. Međutim, tragove konkretnog mističkog iskustva pronašli smo jedino kod Desanke, a ona takvo iskustvo nije uopštavala, niti je ikada o tome javno govorila.

Naposletku, nijedna književnica nije ostvarila biološko materinstvo. Podatak koji ne može biti beznačajan i kojim se, još jednom, pokazuje mera asketskog odricanja u životima četiri stvarateljke. Desankin Lirski rodoslov, iz Ničije zemlje (1979), otkriva nam suštinu tog asketizma, zarad stvaralačkog cvetanja:

 

„I bi pesničko zamonašenje.

Zaustavi me neko vatrenim mačem

i naredi da rečima cvetam,

i da reč začnem.”

 

 


[8] Isto, str. 129.

 

Naposletku, neka o tome progovore i stihovi Iskušenja Aleksandre Serđukove:

„Treseš me kao voćku i prosejavaš kroz

sito kao pšenicu da bih, kad padnem

na zemlju, dala plod Tebi po volji.

Ali, zašto mi, Gospodaru, nisi dopustio

da se naradujem svome cvetu?”

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Molitva u srpskoj poeziji

Posted on 26 February 2013 by heroji

Miloš Zubac

Poglavlje iz knjige Miloša Zubca „Molitve Desanke Maksimović” (Srpska knjiga, Ruma, 2008). Ovde je dato uz dozvolu autora i izdavača.

Molitva u srpskoj poeziji. Osam vekova  bogonadahnutog pesništva. Postoji li molitva bez boga? Desanka Maksimović u antologijama religijske poezije.

Početak pisane književne reči kod Srba združen je sa životima jednog starog vladara i jednog odbeglog princa. Otac i sin, Stefan Nemanja i Rastko Nemanjić, svojim ponovnim susretom na Svetoj gori udarili su temelj impresivnom hramu srpske hrišćanske kulture. Srpska književnost rodila se tako na ostacima jednog zapuštenog grčkog manastira, gde su dva monaha podigla manastir Hilandar. Centar novorođene književnosti bio je u Hristu, najsmelijem učitelju ljubavi koga su ljudi imali na zemlji. Molitveni zapisi monaha i monahinja, prinčeva i princeza, kneževa i kneginja, patrijarha, despota i kraljeva, posredstvom Hristovog imena stekli su se u jedinstvo jezika i Apsoluta. Ranko Risojević, sastavljač Antologije srpske poezije o Hristu, takvo jedinstvo nazvao je „jedinim trajnim osloncem”.

Stara srpska književnost imala je u Rastku Nemanjiću svoje prvo veliko obećanje. Rastko je to obećanje ispunio kao monah Sava. Prvi srpski književnik, prvi arhiepiskop i predani molitvenik. Hristov sluga, diplomata i osnivač samostalne Crkve, Sava je pisao ne bi li utvrdio državni i verski sistem. Zato je fokus stare srpske kulture bio u negovanju religijske književnosti i slikarstva, koji su imali da izgrade kult svetitelja i vladara. Srpski srednjovekovni tekstovi preuzeli su modele iz vizantijske književne tradicije, a vizantijski kanoni postali osnova za crkvene službe. U nasleđenim biblijskim okvirima, srpsko pesničko tkanje pronašlo je u molitvama jednu od svojih glavnih niti.

Iako su molitve prvih srpskih književnika i monaha bile deo jasno utvrđene verske dogmatike, s vremenom je zavisnost od kanonskih modela počela da jenjava, a njihova molitvena poezija mogla je da se otkrije i izgradi u vlastitoj nacionalnoj i duhovnoj tradiciji. Kada se sada, posle osam vekova, zagledamo u izvore srpskog religijskog pesništva, umesto ogromne produkcije verski funkcionalnih stihova primetićemo upravo one trenutke kada je čovekova bogonadahnutost umela da iznedri veliku poeziju. Sava Nemanjić i Stefan Lazarević, Jefimija Mrnjavčević i Jelena Balšić, Nikon Jerusalimac i Dimitrije Kantakuzin – bili su istinski daroviti pesnici, koji bi svoje književne talante zacelo umnožili u nekom drugom vremenu, više naklonjenom umetnosti pisane reči.

Podatak da su najizrazitiji srednjovekovni autori bili vladari i vladarke, velikodostojnici i monasi, može samo da osnaži spone koje povezuju pesnike starog doba s pesnicima devetnaestog i dvadesetog veka. Uprkos različitom vremenskom kontekstu u kojem su stvarali, primetna je specifična duhovna srodnost koja simbolički može da premosti vekovnu udaljenost između pesnika starog i novog doba.

Njegoš, Nikolaj i Justin bili su značajni crkveni velikodostojnici, poput svojih prethodnika. Isidora Sekulić živela je gotovo monaškim životom. Jovan Dučić držao se u poeziji kao princ, Branko Miljković kao rano sagoreli kraljević. Milan Rakić i Aleksa Šantić ostavljali su utisak kraljeva koji čeznu za monaškim smirenjem. Momčilo Nastasijević nosio je blagost starih patrijarhâ. Desanka Maksimović stvarala je i živela poput vladarke, Lazar Kostić poput pesničkog vladara. Svi su na jedan zauman način bili povezani sa svojim prethodnicima i svi su nam ostavili dragocene molitve.

Prvu molitvu u srpskoj književnosti napisao je Sava Nemanjić. Njegova Molitva o izbavljenju od strasti bila je mnogo više od pukog podražavanja vizantijskih uzora. Stihovi

„I pre smrti bivam mrtav,

i pre Suda sam se osuđujem.”(1)

već su nagovestili poeziju kakva će se pisati osam vekova kasnije. Dva veka posle Save Nemanjića, Nikon Jerusalimac zabeležio je ove stihove:

„Kao ptoma, kao pas.

Kao tuđin i plenik

beskorisno spavam.”

Ako su stihovi Save Nemanjića i Nikona Jerusalimca mogli da  anticipiraju modernu poeziju, Dimitrije Kantakuzin zacelo je bio prvi srednjovekovni autor s punim epitetom modernog pesnika. Kantakuzinova Molitva Bogorodici, ispevana u sedamdeset emotivnih, misaono zgusnutih katrena, ključna je molitva u pesničkom blagu stare srpske književnosti.

 


1. Stihovi starih srpskih pesnika citirani su prema antologiji Stara poezija, koju je sastavio Petar Milosavljević; SKZ / Bigz, Beograd, 2004.

desanka

 

 

Milan Kašanin ovako je komentarisao vrednost i lepotu Kantakuzinove poeme: „Sastavljajući Molitvu Bogorodici, on i svojim mislima, i osećanjem, i oblikom toga spisa, izlazi u primetnim srazmerama iz orbita srednjovekovne književnosti. U toj svojoj velikoj, maestetičnoj poemi, Kantakuzin, nezavisan od potreba crkve, govori o sebi i o svom odnosu prema životu i smrti, govori u svoje ime i u ime svoga čitaoca. Ne po jednoj osobini, on je prvi naš moderni pesnik.” (2)

Kantakuzin je svojim zagasitim, baroknim pesničkim zračenjem nagovestio stihove koje će u dvadesetom veku pisati Momčilo Nastasijević, Radomir Prodanović i Miodrag Pavlović. Bio je njihov duhovni pobratim i preteča. Pavlović se Kantakuzinu odužio u svojoj Antologiji srpskog pesništva, birajući tri njegove pesme.

Jednako bliska novijim srpskim pesnicima bila je monahinja Jefimija. Ivan V. Lalić smatrao je Jefimijino Moljenje Gospodu Isusu Hristu (kolažnu molitvu sastavljenu od delova teksta Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta) prvim srpskim postmodernističkim delom. Kako je Jefimija svoje molitve zapisivala u vidu tkanine, veza i gravire u plemenitom metalu, Lalić je pesnikinju označio kao moguću rodonačelnicu srpskog multimedijalizma.(3)  Jefimijine molitve s vremenom su postale „tiho pristanište, gde vreme ne ratuje s večnošću” – da prizovemo još jednu Justinovu lirsku definiciju molitve. Jefimijino asketsko, molitveno pristanište pružilo je pesnicima dvadestog veka stvaralački podsticaj.

Srednji vek bio je zlatno doba srpskog bogonadahnutog pesništva. Svi poznati pisci iz tog vremena pisali su molitve, i mnoge od tih molitava sačuvane su  do danas. Pored Save Nemanjića, monahinje Jefimije i Dimitrija Kantakuzina, molitve su pisali Stefan Prvovenčani, Domentijan i Teodosije, Danilo Pećki, Kneginja Milica, Jelena Balšić, patrijarh Jefrem, Đurađ Branković, Božidar Vuković i Arsenije III Čarnojević, uz više imenom nepoznatih pisaca. U njihovim molitvama bila je kodirana čitava pripovest o usponu srpske države, njenom trajanju i njenom padu. Molitva zaspalom Gospodu, patrijarha Arsenija III Čarnojevića, u starozavetnom duhu evocirala je tugu starog pastira zbog rasejanog stada.  Patrijarhova antologijska pesma potresni je lament nad izgubljenim narodom, ujedno i poslednji biser u brojanici srpske srednjovekovne poezije.

 


2. Milan Kašanin: Srpska književnost u srednjem veku, Prosveta, Beograd, 1990, str. 468-469.

3. Ivan V. Lalić: O poeziji (Dela IV), Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1997, str. 135.

 

Novo doba donelo je i nove zakonitosti u literaturi. Vek prosvećenosti odbacio je srednjovekovne kultove, pomerio težište interesovanja sa institucionalizovanog boga na čoveka, s religijskog na svetovno. Umesto crkvenoslovenskog, književnost je prihvatila narodni jezik. U predgovoru svojoj antologiji srednjovekovnog pesništva, Petar Milosavljević izdvojio je jedan simbolički čin koji je označio kraj stare književnosti: Dositejevo napuštanje manastira, uz odlučno okretanje potrebama praktičnog života.(4) Kako nasušna potreba za obraćanjem Apsolutu nije zavisila od kultova i vladajućeg jezika, molitva je i dalje ostala prisutna u književnosti, utkana u pojedine pesme Gavrila Stefanovića Venclovića, Zaharije Orfelina i Pavla Solarića.

Kao književni oblik, molitva se ponovo šire afirmisala u devetnaestom veku. Pesnici srpskog romantizma nisu imali obavezu podupiranja svetiteljskih i vladarskih kultova. Motivski su se oslanjali na biblijske knjige, a tematski uglavnom na verske praznike koji su se u narodu slavili. Njihove molitve imale su molbeno-posrednički karakter, a molba je često bivala upućena za spas srpskog naroda. Negovala se i blagodarna i hvaliteljska molitva, na narodnom jeziku. Molitva srpskih romantičara bila je lični bogonadahnuti pesnički čin, razdružen od zakona koje propisuje verska dogmatika. Umesto za tradicionalnu srednjovekovnu skrušenost i beskrajno nabrajanje grehova, romantičarska molitva postala je prostor za ispoljavanje iskrene, neuslovljene ljubavi prema Apsolutu. Zbog takve slobode, kao i zbog univerzalnih značenja u svakom obraćanju Bogu, molitve devetnaestog veka mogle su da se nadovežu na najbolje primere srednjovekovne poezije, u kojima je izraziti stvaralački dar autora uspevao da se uskladi sa obavezom poštovanja kanonskih oblika.

Jovan Jovanović Zmaj napisao je veći broj Hristom nadahnutih pesama, u očinskoj želji da Hristov lik približi najmlađim čitaocima. Molitve naše male Danice ubrajaju se u najlepše što ih je Zmaj objavio. Lična obraćanja Bogu  stihovali su i Jovan Sterija Popović, Branko Radičević, Milica Stojadinović, Osman Đikić i Jovan Ilić. U svojim molitvama umeli su da ostvare utisak znatno prisnijeg  kontakta s Tvorcem u odnosu na srednjovekovne pisce.

 


4. Dositejev primer zanimljiv je iz aspekta asketsko-stvaralačke dihotomije. Obradović je, kao dečak, živo maštao da postane svetac, da bi se potom predomislio i posvetio predanom prosvetiteljskom radu. Nije išao do ličnog vrha, svetiteljskog ili stvaralačkog, jer mu je važnije bilo da opismenjuje narod. Njegova odluka ukazuje nam na postojanje srednjeg puta, između asketske staze svetitelja i stvaralačke staze genija.

 

Petar Preradović i Petar Petrović Njegoš napisali su najemotivnije i najsublimnije molitve koje su mogle adekvatno da prenesu pesničko osećanje Božje nedokučivosti i nedohvatnosti. Uprkos takvom osećanju, Preradović i Njegoš razgovarali su s Bogom poverljivo, kao s prijateljem. Njegoševa molitva Crnogorac k svemogućemu Bogu značajan je trenutak molitvenog nadahnuća u trebniku srpske religijske poezije devetnaestog veka.(5)

Dvadeseti vek obogatio je srpsku književnost velikim molitvenim pesmama. Finale Kostićeve životne pesme Santa Maria della Salute ispevano je u formi silne, uzburkane molitve. Šantićevo Pretprazničko veče jedna je od najnežnijih molitvenih pesama u srpskoj književnosti, od Save Nemanjića do našeg doba. Jovan Dučić, Milan Rakić i Milutin Bojić ljubopitivo su zagledani u tematska i motivska čvorišta vizantijske kulture, a Momčilo Nastasijević prvi se posvećenički okreće nacionalnom blagu srednjovekovne tradicije, prevodeći Slovo ljubve despota Stefana Lazarevića. Nastasijević piše i nekoliko molitava, uz ceo lirski krug, Magnovenja, koji svojom leksikom upućuje na staro crkveno pesništvo.

Miloš Crnjanski, u vrelom damaru evropske književne avangarde, drugačije koristi molitvene obrasce hrišćanske kulture. Crnjanski piše oporu parodiju Očenaša i naziva je Molitvom. Praksa problematizovanja nacionalnih i opštehrišćanskih vrednosti antitetički je deo molitvenog kontinuiteta u srpskom pesništvu. Zato se postojanost tog kontinuiteta delimično potvrdila i u mogućnostima njegove pesničke destrukcije.

Nakon Drugog svetskog rata, Vasko Popa i Branko Miljković posvećuju nekoliko pesama srpskim manastirima, a Miodrag Pavlović ispisuje molitvu Gospode, usliši. Obnavlja se interesovanje za stare svetiteljske kultove, pogotovo za kult svetog Save i Stefana Dečanskog.

 


5. Jedna retka knjižica iz 1902. godine objedinila je neke od najizrazitijih molitava srpskog romantizma. Antologija pod naslovom Molitva u umetničkoj pesmi srpskoj,  dragocen je pokazatelj zastupljenosti žanra molitve u drugoj polovini devetnaestog veka. Sintagma umetnička pesma sugeriše polarizovanost na crkvenu i svetovnu književnost. Knjigu je objavila Matica srpska, u ediciji Knjige za narod. Kao sastavljač potpisan je M. Šević.

 

Pesnici rado odlaze na hodočašća u srednjovekovne manastire, gde osluškuju pritajeni glas drevnih monaških molitava.

Ljubomir Simović upućuje Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj. Legendu o ikoni Bogorodice Trojeručice i Jovanu Damaskinu, vizantijskom majstoru kanona, u stihove uvezuje Ivan V. Lalić. Njegov Šapat Jovana Damaskina antologijska je molitva koja intertekstualno korespondira s Kostićevom pesmom Santa Maria della Salute. Molitve Bogorodici posvećuju i Alek Vukadinović, Matija Bećković, te Đorđo Sladoje čija pesma Daleko je Hilandar zatvara imaginarnu knjigu velikih molitava u srpskom pesništvu dvadesetog veka.

Uz rame tim pesnicima, molitve pišu Isidora Sekulić, Justin Popović, Aleksandra Serđukova, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić, Milan Komnenić, Dragomir Brajković i Rajko Petrov Nogo, a meditativne lirske zapise o molitvama Ivo Andrić i Jovan Dučić. Jasno je da mnoge pesnike koji su pisali molitve u dvadesetom veku ovde nismo imenovali.

Osim pojedinačnih molitava, tri su cele molitvene knjige svedočanstvo o susretu novijeg srpskog pesništva s biblijskim, vizantijskim i svetosavskim nasleđem: Molitve na jezeru (1922) Nikolaja Velimirovića, Četiri kanona (1996) Ivana V. Lalića i Tražim pomilovanje (1964) Desanke Maksimović.

Velimirovićeva molitvena zbirka, napisana u biblijskom diskursu, relativizovala je ustanovljene granice između sakralne i svetovne književnosti. Delo izvornog bogonadahnuća, na razmeđi poezije i proze, Molitve na jezeru mogu da se ubroje među najznačajnije pesničke knjige u srpskoj književnosti dvadesetog veka.(6) Sa izrazito asketskog polazišta, Nikolaj Velimirović došao je do velike hipostaze individualnog stvaralačkog potencijala. Poezija Desanke Maksimović na suprotan način pokazala je kako se ti principi ne isključuju: polazište naše pesnikinje bilo je stvaralačko, ali je pravoslavni asketizam spontano prigrlio plodove njenog pesništva.

 


6. Petar Milosavljević s pravom je ubrajao Molitve na jezeru u najlepša ostvarenja svetske religijske poezije. Nesumnjivo je da Velimirovićeva knjiga, univerzalnom vrednošću i lepotom, može da odgovori delima Rabindranata Tagora ili Halila Džubrana. Zatajna intertekstualna povezanost Nikolajevih Molitava na jezeru i Tagorovih Pevačevih žrtvi zahtevala bi posebnu analizu.

 

Lalićeva Četiri kanona sublimirala su njegovo životno interesovanje za tradiciju vizantijskog crkvenog pesništva. Pozajmljen iz vizantijskih bogoslužbenih knjiga, kanon se kao kompleksni pesnički oblik ustalio u srpskoj srednjovekovnoj poeziji,  gde je ostao prisutan sve do osamnaestog veka. Sačinjen od devet molitvenih pesama, taj se oblik u celosti zasnivao na tekstovima Svetog pisma. U Lalićevoj knjizi, poslednjoj za pesnikova života, kanon je bio osnova za testamentarnu liriku, ispisanu savremenim jezikom, obremenjenu modernim tonalitetom i složenom citatnom slojevitošću. (7)

Između Velimirovićeve i Lalićeve knjige, u središtu lirskog susreta srednjovekovne i novovekovne osećajnosti, svoje mesto pronašle su pesme Desankinog Pomilovanja. Objavljena tridesetak godina pre Lalićevih kanona, knjiga Desanke Maksimović najbolji je primer kojim se može zaokružiti kratko putovanje kroz vekove srpskog molitvenog pevanja. Poput Lalićeve knjige, i Desankina polemika sa zakonima cara Dušana upućuje na Eliotovo „zapažanje sadašnjeg u prošlosti”: u lirskom dijalogu s poetizovanim paragrafima Dušanovog zakonika, pesnikinja u hrišćanskom duhu samilosti etički interveniše na tkivu prošlosti. Toj magistralnoj pesničkoj zbirci vratićemo se kada budemo govorili o ulozi molitve u njenoj strukturi.

*  *  *

 

Kontinuitet pisanja molitava kod Srba zahvatio je u same izvore nacionalne književnosti i državnosti. Taj neprekidni molitveni niz bio je neodvojiv deo sakralne, svetosavske tradicije. U vremenu kada Srbi nisu bili skloni negovanju hrišćanskog kulta, kada je njihova unutrašnja optika bila podešena na svetovno, umesto na sakralno, taj kontinuitet bio je posve zanemaren. Međutim, čak se i pojedine patriotske / revolucionarne pesme, u godinama posle Drugog svetskog rata, formalno mogu smatrati molitvama.

 


7. Dobru monografiju o Ivanu V. Laliću napisala je Svetlana Šeatović Dimitrijević. U knjizi Tradicija i inovacija autorka posvećenički razotkriva guste intertekstualne nanose u Lalićevom pesništvu. Mnogi Lalićevi citati otkrivaju se kao deo biblijskog / vizantijskog nasleđa; Tradicija i inovacija, „Filip Višnjić”, Beograd, 2004.

 

Berđajev je u svojoj poslednjoj, testamentarnoj knjizi primetio kako je marksizam (komunizam) imao svoju dogmu, kao što teološki sistemi imaju svoju.(8) Imao je marksizam svoje svete spise, svoje prvosveštenike i jeretike. Njegovom zapažanju možemo dodati i ovo: pojedine patriotske pesme bile samo transponovane, „sekularizovane” molitve hvaliteljskog karaktera.

Razlika je bila u zameni sakralnog objekta, kulta svetitelja ili samog Apsoluta novim, privremenim vrednostima. Pesnici „patriotike” slavili su tekovine narodnooslobodilačke borbe, izgrađivali kult sopstvenih martira, srednjovekovni svetitelji ustupili su mesto narodnim herojima, a Bog je bio zamenjen odabranom istorijskom ličnošću. Nedostajao je samo jedan elemenat, neophodan za pravu molitvu, po zakonima koji su stariji i od hrišćanskih: dosluh s transcendentnim. Revolucionarni mitovi nisu imali ničeg transcendentnog u sebi. Hrišćansko učenje o Bogočoveku ostalo je zadivljujuće univerzalno i integralno: uvek je postojala mogućnost kontakta s Bogom kao višim životom.

U drugoj polovini dvadesetog veka trebalo je obnoviti sećanje na sakralne izvore srpske književnosti. Ti su izvori bili svetosavski, zasnovani na hrišćanskom učenju. Miodrag Pavlović prvi je napravio hrabar iskorak: u svojoj Antologiji srpskog pesništva veliki prostor posvetio je poeziji srednjovekovnih autora.

Sve antologije imaju svoje junake, a jedan od Pavlovićevih junaka bio je Dimitrije Kantakuzin. Poezija srednjovekovnih pesnika tako se prvi put ukrstila s novijim pesništvom i u tom susretu pokazala ravnopravnom. Posle Pavlovićeve antologije, promenio se i način na koji se vrednovalo staro srpsko pesništvo. Proučavaoci srednjovekovne umetnosti, književni stručnjaci i ugledni teolozi, prihvatili su se zadatka afirmisanja srpske sakralne književnosti. Đorđe Sp. Radojičić, Dimitrije Bogdanović, Đorđe Trifunović i Milan Kašanin objavili su dragocene studije o srednjovekovnom pesništvu, uzimajući udela u više značajnih izdavačkih poduhvata.

sveti sava

Poslednja decenija dvadesetog veka donela je nekoliko antologija srpskog    pesništva nadahnutog hrišćanstvom. Poraslo je interesovanje za crkvenootačku literaturu kao i za uticaje hrišćanskog učenja na savremenu književnost. Posle Pavlovićeve antologije, svi su potonji antologičarski napori uzimali polaznu tačku u tekstovima Save Nemanjića.

 


8. Nikolaj Berđajev: Carstvo Duha i carstvo Ćesara, Svetovi / Dobra vest, Novi Sad, 1992.

 

Raša Perić sabrao je liriku srpskih pesnika o pravoslavnim hramovima. Pavle Zorić napravio je odabir pesama za knjigu Srpsko religiozno pesništvo dvadesetog veka. Dragomir Brajković objavio je Bogotražitelje – izbor iz srpske poezije nadahnute hrišćanstvom. Ranko Risojević sačinio je jednu antologiju srpske poezije o Hristu, a Jovan Pejčić objavio je Antologiju srpskih molitava i Najlepše molitve srpskoga jezika. Od savremenih pesnika, ključno mesto u tim izborima pripalo je Nikolaju Velimiroviću, Jovanu Dučiću i Momčilu Nastasijeviću.

Pesme Desanke Maksimović dobile su nevelik prostor u pomenutim antologijama. Perićev Manastirik sadrži Desankinu Gračanicu i jednu pesmu iz zbirke Tražim pomilovanje, Brajković u svom izboru objavljuje pet njenih pesama, a Risojević tri pesme.(9) Na drugoj strani, Zorićeva antologija ne sadrži poeziju Desanke Maksimović, a Jovan Pejčić nije uvrstio nijednu njenu molitvu u svoj odabir. Tako se stiče utisak da poezija najveće srpske pesnikinje nema metafizičku vrednost koja može da se meri sa dometima Velimirovića, Dučića i Nastasijevića. Ipak, valjanost svake pesničke antologije počiva i na mogućnostima dijaloga. Poput molitvenog dijaloga s Apsolutom, i taj dijalog treba da ostane otvoren.(10)

U narednom poglavlju, krenućemo put molitava unutar lirskog opusa Desanke Maksimović. Pesnikinja ih je napisala mnogo više nego što nam govori zastupljenost njenih pesama u antologijama religijske poezije.

Molitve Desanke Maksimović ne nalaze trajno uporište u hrišćanskom mitu i njena unikatna pobožnost ne može se omeđiti samo na hrišćansku idejnu ravan. Postoje mesta u Desankinom molitveniku koja otkrivaju arhaičan, paganski doživljaj sveta i njegovih zakonitosti. Donekle je ta pobožnost određena polom, budući da intuitivna žena uvek više

 


9. Raša Perić, Dragomir Brajković i Ranko Risojević prepoznali su vrednost hrišćanskih motiva u poeziji Desanke Maksimović. Zato je neobično da Pavle Zorić i Jovan Pejčić nisu obratili pažnju na hrišćansku motivaciju većeg broja Desankinih pesama.

10. U pogovoru Antologiji srpskih molitava, Jovan Pejčić i sam poziva na dijalog, u želji da svoj antologičarski napor sačuva od pretvaranja u kakav „kameni zapis nepodložan izmenama i bez prava na popravljanje i usavršavanje.” (Jovan Pejčić: Antologija srpskih molitava (XIII – XX vek), DRASLAR PARTNER, Beograd, 2005, str. 312.)

 

komunicira s prvobitnim stihijama sveta, od intelektom uslovljenog muškarca. Otuda često stihijski karakter ženske pobožnosti. Ne možemo reći da je pesnikinja dosledno negovala ideju Jedinog Boga kao Ličnosti. Međutim, hrišćanska ideja jeste jedna od integralnih komponenti u njenom složenom, stvaralačkom doživljaju Apsoluta. Bogojavljanje, koje je pesnikinja u detinjstvu doživela, nepogrešivo upućuje na biblijski simbolički podtekst, a njene pojedine molitve neprocenjivo su „blago u polju” srpskog religijskog pesništva. Posmatraćemo ih kao delo velike stvaralačke duše, svesni činjenice da se u srpskom sakralnom pesništvu asketski i stvaralački put nisu međusobno isključivali. Izabravši jedan put, autori bogonadahnutih pesama umeli su da prepoznaju mogućnosti drugog puta, čuvajući ih u svom ličnom potencijalu.

Comments (2)