Archive | Knjigohranilište

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

Nekonvencionalno o velikom pesniku

Posted on 10 July 2017 by heroji

Aleksandar Radović

Nekonvencionalno o velikom pesniku

 

Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014.

 

Neke od najsugestivnijih stranica o Banatu, posle Miloša Crnjanskog i Miroslava Antića ispisuje pančevački prozni pisac i esejista Nemanja Rotar. Teritorija između ostalog, poznata po svetskom prvenstvu u tucanju uskršnjim jajima, kikindskim “Danima ludaje”, zrenjaninskom “avangardnom duetu” (Vujica Rešin Tucić i Vojislav Despotov) kao i vršačkim vinogradima, dala je u umetnosti pisane reči i likovnim umetnostima vrhunske stvaraoce. Nemanja Rotar, autor knjige Sutradan posle detinjstva, nastavlja ovaj briljantni niz označen Đurom Jakšićem, Isidorom, Mihailom Pupinom, Arsom Teodorovićem, Konstantinom Danilom, Stojanom Trumićem.  Nakon čitanja sledećih redova brojni čitaoci novog Rotarovog rukopisa (izašlo drugo izdanje!) čitaocima (makar oni bili i „izabrani”) biće teško da poveruju da naredne redove nije napisao ni autor Seoba, ni pesnik Plavog čuperka.

„Banatska ravnica je stišaj uzbibane zemlje, pustarski razjapljena raskrsnica vetrova, čiji nas beskraj baca u beznađe, raskriljena, ona se neprestano menja i nikada ne odustaje od sebe…[1]

Autor knjiga pesama Početak sna, nekoliko knjiga eseja i više romana (Čuvari Balkana, Poslednja noć na Levantu, Dnevnik ljudoždera…) napisao je u „knjizi o Miki Antiću, nežnosti, pticama i detinjstvu“ svoje najintimnije stranice. Jedan od najpopularnijih pesnika i boema bivše Jugoslavije, uz Duška Trifunovića stvaralac čiji su stihovi najčešće citirani u đačkim spomenarima i posvetama na stranicama knjiga poklonjenih prijateljima, dobio je tekstualni spomenik nalik na onim bronzanim koji krase Antićev rodni Mokrin i novosadski Dunavski park. U knjizi Sutradan posle detinjstva  nećak Miroslava Antića, sin Mikine sestre, prikazuje život onih što „čuperak kose obično nose…“[2] ne kao niz anegdota i banalizovanih zgoda i nezgoda već kao iskreno svedočanstvo o vremenu koje nastupa nakon doba u kojem su se deca igrala klikerima i lutkama. Bivajući savremenik tvorca Mita o ptici, Nemanja Rotar deli sa Miroslavom Antićem i društveni život u nekadašnjoj zemlji: uspomene na Jugoslovensku narodnu armiju, letovanja na Jadranu (od Opatije, Korčule, do Dubrovnika i Kotora, „odabrao (je) da služi vojni rok u mornarici da bi video Jadran“ piše Rotar), kumstva i prijateljstva.

 


[1] Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014., str. 12.

 

[2] Antić, Miroslav. Plavi čuperak. Novi Sad: Prometej, 1997, 73.

 

Jer, paralelno se nižu biografije slavnog pesnika rođenog u Mokrinu i pisca rođenog u glavnoj pančevačkoj ulici (JNA, danas Njegoševa), a porodične veze nisu jedina i isključiva „nit priče“. Osim familijarnosti, Miroslava Antića sa Nemanjom Rotarom povezuje zajednička strast ka pisanju. Kao što je Mika „delio“ stihove za kafanskim stolovima, tako i Rotar nastoji da priču o Antiću započne iz kafane. Ali, avaj, pravih kafana sve je manje…

prava foto

 A prema tekstu Sutradan posle detinjstva  ostaje zabeleženo da je autor knjige eseja U vrtlogu samoće proveo rano detinjstvo u istom dvorištu gde je rođen pisac Miroslav Antić. Ta porodična bliskost samo je literarni okvir priče o dva detinjstva: Mikinom i Nemanjinom. Rotar nije sebi „dozvolio“ da mu krvno srodstvo isključi objektivnost u promišljanju života i dela „pesnika Vojvodine“ (kako je Poeta najčešće posmatran). Na stranicama ovog brevijara uspomena na Rotarovo detinjstvo sa obala Tamiša, istican je pesnikov prgav karakter, nezgodna i neuhvatljiva priroda obeležena „izdajstvima lirike.“ Nemanja Rotar podseća na nemogućnost „posmatrača zvezda“ da se uklopi u malograđanski društveni milje oivičen bratstvom i jedinstvom, zajednicom radnika, seljaka i poštene inteligencije  kako je, u velikoj meri pežorativno, posmatrana SFRJ.

Naslovi poglavlja „Stari Banat pun čudesa“ (i još više Mokrin gde se „svakih stotinak godina… rodi (se) neko ko će postati značajna ličnost“[3]), „Mokrin pod plavim zvezdama“ jesu vremeplov „pre detinjstva“. Samo je tada, u mlađim danima (na odsustvo iz JNA) vojnik Antić mogao da sa Korčule „uplovi“, kroz kibicfenster, u pančevačko dvorište. Porodična nit priče (uokvirena potragom za požutelim fotografijama u posedu bake Melanije) ne umanjuje socijalnu komponentu Antićevog fingiranog životopisa ispevanog u Sutradan posle detinjstva. Nemanja Rotar ukršta zvaničnu i onu, manje oficijelnu, ali kudikamo životniju hagiografiju Miroslava Antića. Sestrić je slavnog ujaka (koji je nastupao u beogradskom Domu sindikata uz legendu jugoslovenske estrade Tomu Zdravkovića), sačuvao od stereotipnih „veličanja“ jer Nemanja Rotar zna da su za to zaduženi facebook lajkovi. Podseća pisac da je pesnik bio i ostao jedan od najboljih novinara (danas su to kolumnisti) i da je „obično petkom“ objavljivao tekstove u novosadskom „Dnevniku“. Uz pesme, poeme i novinske tekstove, knjiga Sutradan posle detinjstva  Nemanje Rotara skreće pažnju kulturne javnosti na Miroslava Antića scenaristu  i reditelja (dugometražni filmovi Sveti pesak (1968) i Doručak sa đavolom (1971)). Piščevi prijatelji Pero Zubac, Miroslav Nastasijević, Petar Latinović i mnogi drugi svedočili su tokom minulih decenija o prijateljstvu sa izvođačem „koncerta za 1001 bubanj.“ Bibliografiju Miroslava Antića[4] izradila je dugogodišnji bibliograf Biblioteke Matice srpske Mara Todorović 2001. godine.

Nakon „Laganog hoda vremena“, poslednjeg u „Rotarevom delu“ knjige, nastupio je Antić, njim samim (naslov knjige o Antiću, biografa Radovana Popovića…): tokom nedelju dana pesnik, pripovedač, novinar i esejista piše „Tajni Antićev dnevnik“. Pesnik koji je preživeo dve kliničke, „Na vest o smrti“ rekonstruiše društveni ambijent tog 24. juna 1986. godine kada je stigla vest o Antićevom ovozemaljskom kraju.

„Ako ti jave: umro sam,….

 


[3] Rotar, Nemanja. Sutradan posle detinstva. Beograd: Arhipelag, 2014., str. 17.

 

 

[4] Mara Todorović. Bibliografija Miroslava Antića. Novi Sad: Biblioteka Matice srpske;  Memorijal Miroslava Antića;  Prometej, 2001.

Comments (2)

Tags: , , , , , , ,

Fatalni krugovi disfunkcionalnosti

Posted on 30 June 2017 by heroji

Ilija Bakić

 

Fatalni krugovi disfunkcionalnosti

Povodom romana „Jaz“ Darka Tuševljakovića; izdavač „Arhipelag“ 2016.

 

 

Roman „Jaz“ Darka Tuševljakovića (1978), odskora ovenčan Evropskom nagradom za književnost, umnogome je apartna pojava u savremenoj nam stvarnosnoj prozi koja se bavi vremenom sadašnjim ili bliskoprošlim. Mada su lomovi iz poslednje decenije XX veka imali brojne, manje ili više uspešne odraze u literarnoj stvarnosti, čini se da je post-sankcijsko-građansko-ratna realnost podlegla šablonizovanoj književnoj vizuri kojoj nedostaje i živosti i uverljivosti potisnute stradalničkim patosom ili lakonskom fascinacijom bizarnošću  sistema vrednosti novonastalih država i njenih podanika (posebni onih mladih). „Jaz“ se u takvom okruženju izdvaja po svom odmaku-posrednosti (od problematskih događanja) i po širini zahvata u panoramu svakodnevice. U tom kontekstu funkcioniše i cepanje priče u segmente koji se mogu posmatrati kao uzrok i njegova logična posledice ali i kao dublje razaranje esencije društvenog tkiva. Prvi deo nominalno prati bračni konflikt koji ima inicijalno-temeljne uzroke kako u vojničkoj (de)konstrukciji psihe penzionisanog oficira tako i u svesno pasivnoj ulozi supruge ali je, posle faze latentnog tinjanja, nedvosmisleno otvaranje sukoba posledica koliko spoljnih okolnosti (rata i posleratne bede) toliko i porodično-generacijske konfrontacije oca i sina. Sticaj ovih okolnosti neminovno će dovesti do raspada zajednice uprkos naporima (istina mlakim) aktera da izbegnu sukob; u vremenima mira, blagostanja i veće tolerancije (veće učmalosti i robovanja konformizmu?) porodici bi, vrlo verovatno, uspelo da opstane u koliko-toliko formalnim okvirima – ali ta su (srećna?) vremena bespovratno prošla. Doba u kome su se uloge igrale po svaku cenu nestalo je, osećaju/znaju to i Bogdan i Radica ali, još uvek nošeni rutinom naučenom u prošlim decenijama, pokušavaju da sačuvaju privid braka kao znaka normalnosti. Stoga je odlazak na letovanje obrazac-ritual i novi pokušaj da se i sebi i okruženju izgleda-deluje prosečno (dakle normalno). No, sve na tom putu ispostaviće se kao potvrda da se obrazina cepa i raspada: od smeštaja koji nije adekvatan reklami-ponudi (uz žal domaćina za bogatim zapadnjacima koji više ne dolaze), pojave drugog bračnog para čija je namera da deluje uspešno očigledno neuspešna, do trivijalnih dešavanja, koja prerastaju u afektivne incidente, i neuklapanja naravi-ponašanja mlađih i starijih turista-stanovnika pansiona. Gomilanje nesporazuma koji se više ne mogu prevazići ni ćutanjem ni famoznim terapijsko-katarzičnim razgovorima razbiće (napokon) okoštalu formu ali, kako će se ispostaviti, ni oslobođenje od bračne prinude ne donosi značajno olakšanje jer je otisak terora i dalje na telima i dušama supružnika. U trpljenju izgubljeno vreme neće se vratiti dok su ličnosti, upravo zbog konstantnog pritiska, bespovratno deformisane i oštećene. „Najgore je kad ti život tako prođe“ kazuje majka svom jedincu kada je poseti u pauzi svojih bekstava i traganja.

Darko-Tusevljakovic-Jaz

            Da li je na Damirova pleća za uvek navaljen teret takozvane tipične „disfunkcionalne porodice“ (autoritativni otac – zaštitnička majka – dete koje izneverava očekivanja oca i preterano se oslanja na majčinsku pomoć), porodice koja se, ipak, u vremenu zaoštrene socijalne situacije, raspala? Da li se „zla kob“ prenosi s generacije na generaciju? Isprava se čini da nije tako: nesnalaženje u stvarnosti koje će mladića oterati na studije u manji grad nastavlja se i u novoj sredini (što svakako nije nimalo netipično), u zadesno-pogrešnim izborima prijatelja i simpatija (što se, takođe, može desiti svakome). Damirovo se življenje vrti u jalovom krugu iz koga on ne ume da nađe izlaz (ili barem ne dok mu život ne prođe), baš kao što to nisu znali-umeli-smeli ni njegovi roditelji (pa ni njega tome nisu naučili). Ali, onda, u nekom neodređenom trenu sve te iznova i iznova ponavljane pogreške dobijaju senku koja vodi u nelagodnost kakva se rađa pred nepoznatim. Jer, nad trivijalije se nadvija slutnja začudnosti koja će eksplodirati u spoznaju – čuda. „Desilo se čudo, Damire, zar ne shvataš?“ reći će nesuđena ljubav Katarina. Ali, naravno, čuda se ne mogu shvatiti i objasniti jer su, suštinski, eksces koji poništava sva ranija iskustva i znanja. Kako se odrediti prema gubitku prijatelja (jednako voljenog i omraženog) a kako prema njegovoj (meta)fizičkoj žrtvi – pisac na ta pitanja ne daje odgovor već ih prepušta čitaocu i njegovom osećaju za svakodnevno i kontrapunktirano izuzetno.

„Jaz“ lako izbegava prečesto ponavljane teze o raspadu države, posrnuću nacionalnog bića u ratnim vremenima; jednako tako on ne postavlja teze čiju istinitost, potom, ustrajno dokazuje. Njegova priča prati unutrašnju logiku koju će znatiželjni čitalac ili prepoznati ili će mu ona ostati skrivena do kraja knjige. Ispisane situacije-scene imaju značenja koja jasno podupiru ključne linije zapleta romana ali mogu biti i sasvim nezavisne od osnovnog pripovednog toka. Time se očekivana jednosmerna funkcionalnost zapleta remeti zarad (dobrodošlog) produbljavanja i problematizovanja prizora koji grade tkivo ove proze.

Stoga, u konačnom sagledavanju, „Jaz“ se otkriva kao višestruko zanimljiva knjiga kojoj treba pokloniti punu čitalačku pažnju.

(„Dnevnik“, 2017.)

Comments (3)

Tags: , , , , ,

Zanimljivo,zavodljivo i neočekivano ili sve se ponavlja osim života

Posted on 18 March 2017 by heroji

Ilija Bakić

 

Zanimljivo,zavodljivo i neočekivano ili sve se ponavlja osim života

 

„I noć se uvukla u njegovo srce“ Đorđa Pisareva; izdavač Agora, Zrenjanin, 2015.

 

Đorđe Pisarev (1957), zapaženi pisac srednje generacije, svojim novim romanom čini sledeći odvažni korak u pravcu sopstvenog definisanja mesta literature u totalitetu sveta. Kao jedan od retkih autora koji je ostao dosledan postmodernističkom doživljaju stvaranja i uloge umetnosti/književnosti u svakodnevici, Pisarev se konstantno razlikovao i razlikuje od literarne matice (i matrice) kojom se kreće većina ovdašnjih savremenih pisaca. Njegovo stalno traganje za novim vizurama i rakursima odnosno distanca prema tradicionalno realističkom literarnom ključu podrazumevali su „upotrebu“ fantastike, eskapizma, korišćenje žanrovskih ikonografija, karikiranje odnosno mimikrijsko, manirističko oponašanje stvarnosnog. Stepen približavanja ili otklona od realnog varira od knjige do knjige, a iza svih njih stoji napor stvaranja literature koja prevazilazi „oponašanje“ stvarnosti „obogaćeno“ prigodnom poukom. Ovog puta, u romanu simboličnog naslova „I noć se uvukla u njegovo srce“, već na prvim stranicama nedvosmisleno se otkrivaju dve paralelne i fizički susedne realnosti: savremeni Novi Sad u kome živi novinar Grab i Park dobre nade, alternativna stvarnost ili fiksacija u koju će Grab lako ušetati i u kojoj su prostor i vreme potpuno drugačiji ali jednako uverljivi. Primamljivost tog drugog sveta očarava ali i muči Graba suočenog sa mizernom trivijalnošću sopstvene „realne“ egzistencije koja podrazumeva otaljavanje nezanimljivog posla „serviranja“ nebitnih i isfabrikovanih vesti (neretko ukradenih od drugih kuća); ni njegove psihijatrijske seanse ne uspevaju da ga iz životne apatičnosti „vrate na pravi put“. Kako osnovna priča odmiče spoj, preplitanje i konfrontacija „običnog“ i „parkovskog“ sveta, u kome je sve „zanimljivo, zavodljivo i neočekivano“, očigledni su pa njihovo razlikovanje postaje otežano sve dok ne postane  nemoguće jer dva sveta, čini se, neraskidivo srastaju pa se redakcijski trenuci nastavljaju u putovanja brodom „PraBigl“ do egzotičnog Galapagosa sa koga će se putnik/novinar/prirodnjak vratiti u napušteni grad koji je, možda, (jednom) bio njegov ali je od njegovog odlaska do povratka prošlo previše vremena.

Nakon uvodne priče „Ljubav u Parku dobre nade“ koja postavlja kostur situacije/zameštateljstva slede segmentni koji će ovu postavku razvijati ali na drugačije načine, fragmentarno i zadesno/nelinearno u, naizgled, drugim formama/žanrovima. Prvim segmentom/prilogom „Park: Hronike“ razvija se mitologija Parka: u kratkim zapisima objašnjavaju se (ili mistifikuju) njegovi delovi, istorija, varljivi Zakoni/principi po kojima (ne) funkcionišu. Krajnji utisak je da Park jeste/može biti svet/stvarnost za sebe. Celinu naslovljenu kao „Parkovska književnost“ čini „Izveštaj o svetu vrata, ogledala i imena“ i u njemu se, kroz opise/prikaze pojedinih proznih dela, raspravlja o značaju i dometima književnosti i njenom odnosu prema stvarnosti koji je odražen u stavu „Nova svest parkovskih prozaista podrazumeva shvatanje o nesvrsishodnosti mimetičke književnosti.“ U tekućoj nam stvarnosti (koja očito ipak nije tako daleka od „parkovske“) ovaj stav bi se lako prepoznao kao postmodernistički sa složenim dilemama koje otvara, počev od one u kom smeru se nemimetička proza može/treba kretati?

Sledeća celina „Put devojčice sa šibicama“ unekoliko je antiteza „Izveštaja…“ jer nju čini poezija (nekoliko pesama postoji već i u delu „Ljubav…“) koja dokazuje da može biti jednako faktografski uzbudljiva i ubedljiva ali i nadahnuto lepšava i asocijativna. Završni segment „Park: Rečnik“ koncipiran je kao pojmovno/fenomenološki abecedni pregled odrednica sa tekstovima o svakodnevnim stvarima i pojavama (cveće, darovi, lokomotiva, suze…) pomešanim sa analizama/definicijama apstraktnih/filozofskih termina (alternativna, drugačija stvarnost, univerzum, život…). U njima se, pak, otvaraju dveri drugačijih značenja i postavljanja u šire kontekste što, pre ili kasnije, svaki od pojmova dovodi u vezu sa sveprisutnom literaturom i, napokon, sa stvarnostima, onom (samo naizgled) „običnom“ i onom „parkovskom“. Dualitet, međutim, ne znači konflikt već otkrivanje i ukazivanje na nepostojanje samo jednog viđenja/tumačenja pojavnog uz otvorenu dilemu koje od njih je pretežno i važnije. Konačnog odgovora, naravno, nema mada ima mnoštva naznaka, asocijativnih veza i nizova.

           i_noc_se_uvukla_u_njegovo_srce

„I noć se uvukla u njegovo srce“ predstavlja se kao roman koji odbija da bude puki pogled na svet i njegovo oponašanje već namerava da sebe izgradi kao zaokruženu pojavu/realnost. Takvim stavom/ambicijom iskušava se i sama romaneskna forma, njene granice odnosno ono što jeste i nije roman. Po viđenju Đorđa Pisareva roman (kao ni svet) nema granica, ni formalnih ni sadržinsko/suštinskih. U njemu mogu ravnopravno da stoje proza i poezija, zapis, esej, prikaz, crtež. Pozicija pripovedača nije zadata, on može biti „sveznajući“ a može da ga i ne bude jer je utopljen u ulogu kritičara, filozofa, analitičara. Ton dela takođe nije nepromenjiv već zavisi od sadržaja i raspoložanja/intonacije teksta, od učenog do posprdnog, lirski intoniranog ili ciničnog. Jednako takav je i odnos prema kontinuitetu i linearnosti pripovedanja/kazivanja. Sve ovo relativizovanje ustaljenih kanona i šablona ima za cilj da se dosadašnji dometi romana i proze stave pod znak pitanja, da se smanji distanca između teksta i onoga o čemu on govori, da se ukine odnos primarnosti i njegovog oponašanja, da se, konačno, fizičko izjednači sa mentalnim/duhovnim kao samosvojnom celinom sposobnom da, i pored preplitanja, budu samostalna i kao takva postoji i opstaje. Literatura/proza/poezija imaju svoje magije i misterije koje nisu manje vredne od onih u stvarnosti. Da bi se to sagledalo i spoznalo potrebna je otvorenost prema senzacijama i drugačijim doživljajima. Ili, kako Pisarev kaže, „Literatura nije igra, ona je samo nešto drugačija stvarnost. Postoje uvek stvarnosti koje paralelno teku; u jednoj ste Tezej, u drugoj sam Minotaur, u trećoj Arijadna koja razmotava klupko.“ Život u mentalnoj (i virtuelnoj) stvarnosti nije drugorazredan u odnosu na onu fizičku. Između njih ima mnogo veza ali niti se može niti sme jedna nadmoćno/nadmeno stavljati iznad druge. Bez fizičke stvarnosti nema one mentalne ali i obrnuto, bez mentalne fizička je osuđena na brzu propast. Kao potvrdu toga autor kaže „sve se ponavlja osim života“ (mada, ipak, ne precizira kog).

Mitologizovanje i mistifikovanje literature, drugačijih, nesvakidašnjih pogleda na nju i iskoraka iz njenih ustaljenih uloga, uz vrcavu visprenost, dobrodošlu duhovitost i blagu posprdnost (prema svemu i svima) esencije su ovog romana i čine ga izvanrednim delom oplemenjene nove osećajnosti potpuno apartnim u savremenoj nam prozi.

Comments (2)

Tags: , , , , , , , ,

Pozdrav od Džona Lenona

Posted on 23 February 2017 by heroji

Aleksandar Radović

Pozdrav od Džona Lenona

Dragan Bunić. Svetska federacija. Novi Sad: Prometej, Udruženje Intelkapital, 2016.

 

          “U svetu postoji jedno carstvo…” nije samo početni stih popularne dečje pesmice već i realnost jednog publicističkog teksta. Ono što nisu uspeli Rimsko, Sveto Rimsko carstvo nemačke narodnosti Fridriha Barbarose, Napoleon širenjem do Ilirskih provincija, Habzburgovci, ruski carevi niti Otomanska imperija pošlo je za rukom – Draganu Buniću.

Autor knjige Svetska federacija uspeo je u nameri da čitav svet, svet društvenih odnosa, obujmi i predstavi u jednom drugom svetu – svetu književnog teksta, metafori samoj. Zelenkaste broširane korice knjige i stranice (njih ukupno 279) u trinaest poglavlja, sa potpisom Jugoslovena  i švajcarskog državljanina Dragana Bunića, otkrivaju čitaocima istorijat ideje o stvaranju jedne svetske države i potrebu da Svetska federacija dobije svoj puni međunarodno-pravni subjektivitet.

Put do realizacije neće biti nimalo lak, ali “od njive do trpeze dugačak je put”.[1]

Istorija potrage i potrebe za “Ujedinjenim kraljevstvom građana sveta” seže do antičkog filozofa Zenona i njegove škole. Jer, kako piše diplomirani pravnik (sa dva fakulteta u dve države!) i kriminolog Dragan Bunić “ideja o jednoj državi, a time i o jednoj vladi, jednom caru, kralju, predsedništvu u svetu, stara je koliko i sama država”.[2] Ovu činjenicu autor iznosi u prvoj rečenici prvog poglavlja Svetske federacije i do kraja završnog poglavlja ubedljivo obrazlaže istorijske, pravne, ekonomske i kulturno-istorijske razloge za ideju čije su pristalice u prošlosti bili, između ostalih, Simon Bolivar, Viktor Igo, književnik i vizionar Herbert Džorž Vels, Vinston Čerčil…

Ideje o neophodnosti saradnje država i njihovih grupacija kako glasi naslov prvog poglavlja Svetske federacije Dragan Bunić obrazlaže imajući na umu dva dvadesetovekovna neuspešna pokušaja objedinjavanja resursa sa odrednicom “međunarodni, internacional”. Nedovoljna kohezija i suprotstavljenost interesa velikih sila pobednica u Prvom svetskom ratu (Antanta) dovela je u krizu Ligu (Društvo) naroda osnovanu Versajskim mirovnim ugovorom 19. aprila 1919. godine. Neefikasnost rada Lige naroda, smatra ispravno Bunić, nije bila uzrokovana izostankom potpisa predstavnika Sjedinjenih Američkih Država sa osnivačkog dokumenta Lige naroda. Jer, teškoće u radu Organizacije Ujedinjenih Nacija (koja i danas radi u palati na Ist Riveru u Njujorku) prisutne su mada je SAD jedan od osnivača organizacije (uz bivšu Jugoslaviju) koja je nastala godinu dana nakon kapitulacije nacističke Nemačke u Drugom svetskom ratu.

 


[1] Slogan emisije za poljoprivrednike “Znanje-imanje“ emitovane na TV Beograd tokom osamdesetih godina  20. veka.

[2] Dragan Bunić. Svetska federacija. Novi Sad: Prometej, Udruženje Intelkapital“, 19.

 

Upravo na primeru rada Ujedinjenih nacija pokazuje autor Svetske federacije svu apsurdnost donošenja pravnih normi čije nepridržavanje jeste doprinelo krizi savremenog sveta i država u njemu. Lajt motiv knjige Dragana Bunića, sluti autor ovog prikaza, je da je donošenje zakona i podzakonskih akata u mnogim oblastima (bezbednost, zakonodavstvo, ekonomija, zaštita životne sredine, ljudska prava) i njihovo istovremeno kršenje glavni uzrok postojeće krize (koja se manifestovala najpre u Sjedinjenim Američkim Državama 2007. godine). Dragan Bunić, autor knjiga Svetsko krivično pravosuđe i Ekonomska kriminalistika iz prve decenije 21. veka, ponudio je jedno od rešenja za problem koji je očigledan dugi niz decenija a posebno od kraja osamdesetih godina 20. veka koji je obeležen padom Berlinskog zida.

Svetska federacija Dragan Bunić

            Svetska federacija će biti “savezna država sastavljena od sadašnjih suverenih država koje su članice OUN, ali i od onih koje to nisu”[3] piše član mnogih međunarodnih nevladinih organizacija (Građani sveta i druge) koje od Nešatela u Švajcarskoj do Ženeve i Njujorka svakodnevno rade na ostvarenju svoje ideje.

Pominjana na početku ovog teksta, carstva i kraljevstva tokom istorijskog toka nisu uspeli da ostvare plemeniti cilj koji je predmet knjige Svetska federacija. Rasna, verska i nacionalna netrpeljivost kao i različiti partikularni interesi određenih lobi grupa u savremenom međunarodnom okruženju najviše su uticali da san mnogih stanovnika jedine nam planete ne bude (do danas) ostvaren. Ove činjenice i prepreke premenitoj ideji potencira i Vasilije Milnović u predgovoru Bunićevoj studiji. Od prvih rečenica knjige Svetska federacija kreće i pokušaj rešavanja nezavidnog stanja u međunarodnim odnosima, a Milnović s pravom ističe holistički karakter Bunićevog odnosa prema savremenom svetu.

Knjiga Dragana Bunića Svetska federacija pisana je sa osloncem na frankofone bibliografske izvore a autor citira i dela nemačkih pravnih  ekonomskih stručnjaka kada obrađuje pojedina pitanja u najnovijem izdanju. To je i razumljivo jer Bunić, “naš čovek iz Nešatela”, već decenijama živi i radi u Švajcarskoj. Međutim, i neispisano je prisutno. Uloga slovenskog sveta je važna u integracionim procesima za koje se zalaže Dragan Bunić jer su u 20. veku postojale najmanje tri države (SSSR, SFRJ, Čehoslovačka) čiji je ideal bio zajedništvo nasuprot separatizmu.

Čak i ako državne granice ostanu ovakve kakve su u ovom trenutku, čak i da ne dođe do pomirenja pristalica levih i desnih političkih opcija, čak i da se crnci i belci, četnici i partizani, grobari i delije nikada ne pomire: Svet je stekao još jednu dobru knjigu. Antiutopije književne i društvene stvarnosti respektabilan su žanr umetničke proze čak i pre nego što je objavljen roman 1984 Džordža Orvela.

 


[3] Dragan Bunić. Svetska federacija. Novi Sad: Prometej, Udruženje Intelkapital“, 108.

 

Da je publikovana u vremenu hipi komuna i “dece cveća” o kojem govori i film Bernarda Bertolučija Sanjari (2003), Bunićeva knjiga bi, verovatno, bila proglašena još jednim pokušajem stvaranja boljeg sveta. U ambijentu zasnovanom na diskriminaciji, u vremenu kada su ugledni novosadski izdavač Prometej i udruženje Intelkapital objavili Svetsku federaciju knjiga se čita kao SF roman.

Knjiga Svetska federacija Dragana Bunića promovisana je na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu u oktobru 2016. godine, a očekuju se njeno prevođenje na vodeće svetske jezike.

Comments (2)