Izvorišta poezije i proze Mihaila Lalića

Posted on 12 December 2014 by heroji

 

Aleksandar Radović

Izvorišta poezije i proze Mihaila Lalića

 

U knjizi Prutom po vodi[1] Mihailo Lalić ističe da se prezime Dabetić, (a pseudonimom „Dabetić“ potpisuje svoje prve literarne radove) vezuje za Nikolu Hotaševa Dabetića čiji je otac Hotaš rodonačelnik „dinastije“ koja se spominje u narodnoj pesmi Šta osveta čini (koju beleži Vuk Stefanović Karadžić). U spisu Marijana Belice iz 1614. godine pod nazivom Opis skadarskog sandžakata (Relatione et descrittione del Sangiacato di Scutari), spominje se knez Hotaš Dabetić, a Hotašev sin Nikola sa Kamena u Lijevoj Rijeci, navodi dalje autor Lelejske gore, učestvovao je u Kandijskom i Morejskom ratu zajedno sa junacima: Ivanom Ilikovićem, Draškom Popovićem i Vukom Mićunovićem (lik Njegoševog Gorskog vijenca). Naslednici Nikole Hotaša Dabetića, sin Ruslan i unuk Stanoje (poznati „Selak od Vasojevića“) borili su se protiv Turaka, a prilikom jedne od turskih opsada skadarskog sandžakata, zapisuje, podseća i opominje tvorac Hajke, stvoren je grad Kolašin (1651. godine) koji će biti „pozornica istorije“ u mnogim pripovetkama i romanima Mihaila Lalića.

lalic

Prvo pominjanje imena „Savo Dabetić“ u Lalićevoj prozi zabeleženo je u priči „Pobjeda na šancu“ u knjizi pripovedaka Izvidnica (1948. godine), a ista se ličnost, tri godine kasnije, pojavljuje u zbirci Prvi snijeg kao glavni junak pripovetke „U Palju“. Istovremeno sa Savom Dabetićem, Lalić stvara književnog junaka koji ubrzo postaje „brand name“ njegove proze: u zbirci Staze slobode (1948. godine) po prvi put pojavljuje se Lado Tajović kojeg će Lalić proslaviti u nizu romana, a ponajpre u Lelejskoj gori.

Ishodišta imena Lalićevih likova

Ako je Lado Tajović centralna ličnost pripovednog sveta Mihaila Lalića, istorijska i mitska ličnost Hotaš Dabetić i  njegov prezimenjak, „komandir prve čete“ Savo, uokviruju Lalićevu narativnu umetnost. Jer, pseudonim „Dabetić“ Lalić koristi na početku književne karijere (u zbirkama priča objavljenih u međuratnoj književnoj periodici okupljenoj u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) i na kraju književnog i stvaralačkog puta, u knjigama Prelazni period i Prutom po vodi. Prema implicitnom stavu njihovog tvorca, „Dabetić“ i „Hotašević“ nisu ništa manje značajni od Lada Tajovića, Tadije Čemerkića i Nika Doselića. Članove porodice Nikole Hotaševa Dabetića, iz Vukovih zbirki znani kao „Stanoje i Ruslan Nikolin“, Mihailo Lalić je zaklonio likovima Lada Tajovića i Tadije Čemerkića stvorivši epopeju o toku Drugog svetskog rata na prostorima severne Crne Gore. Međutim, „link“ koji autor Zlog proljeća na početku pripovedačkog, pesničkog i književno-kritičkog stvaralaštva (vidljivog u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) otvara prema „Hotašu Dabetiću“ ostaje primetan do kraja književnog rada Mihaila Lalića.

 


[1] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992.

 

Na stranicama epistolarne i dnevničke proze, pisac navodi da se porodica Nikole Hotaševa Dabetića ugasila i nestala tokom „Malog ledenog doba“ koje se zbilo od 1645. do 1715. godine. Međutim, objavljivanje knjige međuratnih tekstova Mihaila Lalića (u kojima je radove potpisivao i pseudonimom „Dabetić“) i obnovljeno čitanje Lalićevih pesama, pripovedaka i tekstova o knjigama kolega pisaca, pokazuje da se „loza Dabetića“ nije ugasila u prvoj polovini 18. veka već početkom devete decenije 20. stoleća, tek smrću Mihaila Lalića. Lalić je jedini od „Hotaševića“ preživeo istorijske bure, deobe, seobe plemena i nacija i smestio se u krvavi 20. vek.

Jer, realni i mitsko-poetski junaci, istorijske i literarne ličnosti, članovi plemena Dabetića (o kojima je etnološkom građom svedočio Radoslav-Jagoš Vešović u knjizi Pleme Vasojevića iz 1935. godine), poznati iz narodnih pesama, (p)ostaju jedna od brojnih odrednica Lalićeve proze. Čak i danas nedovoljno istraženi 17. vek (u ličnostima Andrije Zmajevića i drugih junaka baroknog razdoblja) i ličnosti ovog perioda balkanske istorije u Crnoj Gori, postaju za autora Raskida dovoljan izazov da tokom decenija proznog književnog rada, u pripovetkama i romanima, „provlači“ Dabetiće, Otaševiće, Hotaše. Čak i kao protagonist, učesnik i svedok proleterske revolucije sa sredine prošloga veka o kojima je ispisao angažovane romaneskne tvorevine (Lelejska gora, Hajka, Zlo proljeće…) Lalić se samoreflektuje i kao baštinik tradicija epskih junaka sa krševitih predela Kolašina i Mojkovca. Tu, u ličnostima istorije i mita, u borcima za slobodu južnoslovenskih plemena protiv austrougarskih trupa i turskih aga i begova, Mihailo Lalić traži stvaralački podsticaj za borbu čiji je i sam bio učesnik u Drugom svetskom ratu.

U svesti čitalačke publike Lalić ostaje upamćen kao autor niza romana o Drugom svetskom ratu na sličan način na koji je Dobrica Ćosić pisao o periodu oslobodilačkih ratova pre južnoslovenskog ujedinjenja. Bez obzira na globalnu prepoznatljivost Mihaila Lalića kao partizanskog borca i „slikara revolucije“ od 1941. do 1945. godine, tvorac Pramena tame u istoriji jugoslovenske književnosti ne ostaje zabeležen samo kao hroničar istorijskih zbivanja od vremena vladavine knjaza Nikole u Crnoj Gori do kraja osamdesetih godina 20. veka u bivšoj Jugoslaviji.

Objavljena knjiga tandema Mila Medigović Stefanović-Radomir V. Ivanović Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (2014) i prethodna istraživanja iste tematike koje je u knjigama Nepoznati Lalić (1999) i Pjesme (2000) sproveo Krsto Pižurica omogućuju saznanje da Lado Tajović „nije samo“ usamljenik u gori Lelejskoj, da Tadija Čemerkić „nije samo“ zatvorenik kolašinskog kazamata. Jer, pre njih dvojice i tolikih drugih pobunjenika i revolucionara, sa stranica Lalićeve proze javljaju se slavni Vasojevići, Dabetići, Hotaševići. Nemirnoga duha, baš kao i Lalićev pradeda Todor-Lala koji se kretao od rodnog sela Vinicke do Toplice i nazad, Dabetići, slično Isakovičima Crnjanskog, vode „bitke sa fantomima.“[2]   Nekada davno, u vremenu Nikole Hotaševa Dabetića, te su bitke bile protiv Porte, a u vremenu Lalićeve mladosti „Dabetić“ piše o socijalnim prilikama i bedi u rodnom polimskom kraju, o tamošnjim „učiteljima u Rogozni“, o „šumama svud naokolo“ i „drugovima.“

U izboru međuratne književne aktivnosti Mihaila Lalića, priređivači su uspeli da čitaocima pruže pregled literarnih žanrova u kojima se „Dabetić“ ogledao. Gradirana je romansijerova književna aktivnost od početnih pripovedaka u kojima je socijalna kritika pod velom literarnih konvencija, dok je u poeziji društveni stav oštriji, oporiji, direktniji. U književno kritičkom i esejističkom radu (prikazi knjiga), Lalić otkriva stav angažovanog umetnika, najslobodnije iznosi stavove po kojima će biti poznat kao romansijer (borba protiv nacionalista i desničara u seriji tekstova o Novoj Srbadiji i o književnom životu).

Dolaskom u Beograd „Dabetić“ sreće Lada Tajovića na Beogradskom univerzitetu što je Lalić prikazao u romanu Ratna sreća. Maskirajući se likom „Dabetića“, pisac Svadbe u pesmama izriče sudove o socijalnom angažmanu svojih prijatelja (pesme Reportaža iz Beograda 1939. godine i Sa procesa), u pričama varira teme koje su bile bliske i Isidori Sekulić (Samoća, Strah). Već od sredine tridesetih godina 20. veka, „mladi Lalić“ beži od hajki, presuda i sumnji književne čaršije uskomešanog Beograda, vodi bitku za socijalnu literaturu nasuprot „artističkim“ projekcijama književnika bliskih političkoj desnici (Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović…). Ove hajke i potere maestralno će ovekovečiti u svom delu na sličan način kako je prikazao reku Lim. Paradoks je potpun: imago „Dabetić“, pozajmljen iz duboke istorijske prošlosti Crne Gore godinu za godinu u međuratnoj periodici ispisuje tekstove o samoći, samom samcitom, strahu… dok njegov tvorac Mihailo Lalić živi „pun“ društveni život, kreće se među beogradskim intelektualcima, piše o međuratnoj društvenoj stvarnosti relativno skriven od pogleda brojnih kontrolora, državnih i paradržavnih organa nenaklonjenih „literarnim kružocima“ na Beogradskom univerzitetu između dva svetska rata. Piščevi prijatelji Mirko Srzentić i Žarko Marinović stradali su nemajući ispred sebe taj „kišobran“ literarne i istorijske tradicije koju oko sebe formira Mihailo Lalić. Jer, ko u uzavrelom Beogradu obraća pažnju na „Dabetića“, ko se interesuje za tekstove o Ljubavi Vuleta Petrova i Jasikovicu ?

Više je nego interesantno da je „Dabetić“ literarni glas mladog, ranog Lalića (1935-1941), a (H)otaš Otašević narator Lalićeve putopisne, dnevničko-memoarske proze i esejistike. Dva pseudonima, dva genealoška odredišta, dva putokaza na početku i kraju literarne karijere Mihaila Lalića. Jer, „Dabetić“ je narator pripovetki, pesama, književnokritičkih radova i eseja (1935-1941), dok je „(H)otaš Otašević“ pripovedač Lalićeve završne deonice: putopisa, dnevnika, memoara u poznom periodu stvaralaštva (osamdesete godine-1992). Jer, ne zaboravimo: najuspelije romane (po kojima je i poznat kod naše čitalačke publike) Lalić piše

 


[2] Naslov intervjua koji je Mihailo Lalić dao novinarki časopisa Selo Gordani Majstorović (Beograd, novembar, 1978)

 

„svojeručno“ decenijama ih prerađujući, dorađujući, objavljujući nove verzije proznih dela (Lelejska Gora i drugi romani).

U međuratnom književnom stvaralaštvu Mihaila Lalića (o kojim su znalački progovorili Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović u knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika: (1935-1941) primetno je da pisac romana Gledajući dolje na drumove izlazi na književni megdan literatama i kritičarima koji nisu primećivali gladne radnike i teške socijalne prilike u kojima su isti živeli. Pseudonim koristi nedovoljno afirmisani stvaralac, sve dok pokušava da serijom pesama i priča u duhu estetike socijalne literature progovori o oporoj realnosti, najtežim društvenim i političkim pitanjima epohe. Prvu fazu društvene i literarne skepse obeležava „Dabetić“, kada preci, mitske figure istorijske prošlosti pozicioniraju Mihaila Lalića u književnom životu glavnog grada Kraljevine Jugoslavije. Pri tom, „Dabetić“ piše oporo, oštro, bez rukavica o svom zavičaju i ljudima pod Komovima. Bez ulepšavanja, naprotiv, sa svešću da predmet literature postaju radnici, učitelji, seljaci čime Lalić bitno proširuje registar proznog iskaza.

U posleratnoj Jugoslaviji imenom i prezimenom Mihailo Lalić potpisuje tekstove o temama i društvenim prilikama u kojima se lično angažuje. To je poznati niz romana „partizanskog ciklusa“ u kojima je udružen literarni dar stvaraoca na umetničkoj obradi teme i lično uverenje pisca o uspehu revolucionarnih ideja generacije kojoj pripada. Sam Lalić je stekao književnu reputaciju kao tvorac romana o narodnooslobodilačkoj borbi na Balkanu tokom Drugog svetskog rata. Nakon oslobođenja Jugoslavije, Lalić je kao „Lalić“ ostvario ciklus pripovedaka i romana u kojima se fokus pripovedanja pomerio sa socijalnih i zavičajnih motiva ka opisu Čoveka u ratu i reakcijama na svetsku katastrofu. Mesto pripovedanje je ostalo isto (Komovi, severna Crna Gora), a umesto slika predratne socijalne bede, Lalić romanima pruža nadu čoveku i revolucionaru u borbi protiv stihije prirodnih sila. Sumnja u revolucionarne domete ponovo proziva fikciju: Lalić preuzima „masku Hotaševića“ da bi u nizu dnevnika, eseja, „staračkih poslanica“ pred kraj života iznova govorio o sumnji kao društvenom i političkom principu u koji veruje.

Slično postupa i  Lalićev prijatelj Čedomir Minderović kada neposredno pred  Drugi svetski rat zbirku pripovedaka Uska ulica štampa u Zagrebu (1941) pod pseudonimom „I. Katić“. Istu zbirku priča posle rata objavljuje pod svojim imenom (1959. i u kasnijim izdanjima). O zbirci priča Uska ulica Čedomira Minderovića pisao je Mihailo Lalić u prvom broju književnog časopisa Mlada literatura (1941), a Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović su tekst uvrstili u knjigu Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941).

Borba za slobodu je odlika književnog dela Mihaila Lalića, što ga (već je primećeno u literaturi), vezuje za Njegoša i Marka Miljanova Popovića. Pre rata, to je bila borba stihom i pričama protiv monarhističkog uređenja i kraljevske elite, posle rata se iskazuje borba za ostvarenje revolucionarnih zanosa. Kada ta borba u ratu nije opravdala rezultate (kao ni borba za socijalnu pravdu), Lalić se „vratio“ istorijsko-mitskim ličnostima zavičaja pišući pod pseudonimom „(H)otaša Hotaševića“.

Lalićeva lična i književna „priča“ odnosi se na snažno osećanje povesnog hoda jer su njegovi preci Vasojevići, Čaprići, Hotaševići, Todorovići zapravo živa i danas aktuelna tradicija severa Crne Gore. Lalić je pričao o Ostoji Lalinu i pradedi Todoru-Lali kao o bitnim rodovskim i porodičnim ličnostima koji su, nemirnog duha i sa svešću o poreklu, zapravo omogućili Mihailu Laliću da baš u tim genealoškim koordinatama potraži dragocenu građu i motivsku osnovu svoje literature. Jer i Lado Tajović, Niko Doselić, Tadija Čemerkić vode poreklo od Ostoje Lalina (Lalin-Lalić) i od Todora-Lale (Todorović-Lalić).

Transformacije likova i imena

Početak pripovedačke umetnosti Lalićeve u znaku je Sava Dabetića kojeg slede zaštitni znaci Lalićeve romansijerske umetnosti: Tadija Čemerkić i Lado Tajović. Dabetić sa početka Lalićeve epopeje iz pripovetka i romana „transformiše“ se u Nika Doselića, Tadiju i Lada. Nisu li junaci romana Zlo proljeće, Raskid, Hajka, Lelejska Gora tek odjeci i odblesci ovih mitsko-poetskih „Hotaša-Dabetića“ ? Da li se refleks „Hotaša-Dabetića“ javlja i u znatno stilski razvijenijim, i po procenama književne kritike uspešnije literatno oblikovanim romanesknim junacima nego što je „početni“ Savo Dabetić koji je čuvao zemunicu u mestu Palj (u istoimenoj propoveci?) Nisu li junaci najpoznatijih romana Mihaila Lalića tek uspešno finalizovani rezultati stvaralačke avanture autora Lelejske Gore ? Ako je pisanje rečima samog Lalića, „podnošljiv oblik nesavršenstva“, Lado Tajović, Tadija Čemerkić i niz „Hotaša-Dabetića“ čine nerazmrsivo klupko Lalićevog romanesknog sveta. Igre identiteta i igre identitetom čitaocima pesama, pripovedaka i romana decenijama je prezentovao Mihailo Lalić. Od prvih rečenica pripovetke Ljubav Vulete Petrova iz 1935. godine do završnih poglavlja poslednjeg Lalićevog romana Tamara iz 1992. godine, ne prestaje „slaganje varke na varku“ o kojoj je svedočio Ivo Andrić.

Povodom potrage čoveka današnjice za „zlatnim runom“ u vidu bankarskih zlatnih poluga, modnih ukrasa, (zlatnih zuba i prstenja), Lalić primećuje da su i njegovi preci (u koje ponosno ubraja „Hotaševiće-Dabetiće“) tragali za istim. Privatne nesreće svog daljeg rođaka Milisava sa Oraova i drugih junaka istorije i mita, Mihaila Lalića su podstakle da izrekne: „Pa ni porodica Nikole i Ruslana Hotaševa nije se baš usrećila sa zlatnicima iz Mletaka u vrijeme Morejskog rata.“[3]


[3] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992, str. 322.

 

Polemičan po najdubljem karakteru svoga bića, Mihailo Lalić u esejističkim pasažima replicira naučnicima i sa njima vodi decenijski, plodan dijalog. Jednom prilikom, reagujući na tekst Milana Nikolajevića objavljenog u Letopisu Matice srpske odbacuje tvrdnje naučnika da se imenâ Hacon (vođa slovenske opsade Soluna) i Hotaš vezuju za „čovjeka koji zna šta hoće: volja moći, vlastoljubac…“[4] Naprotiv, obimno i višeslojno delo Mihaila Lalića, osvedočeno pesmama, pripovetkama, književno-kritičkim i esejističkim zapisima pokazuje da je delo tog pisca zapravo „književnost sumnje“ u mogućnosti čoveka da iskaže svoje kreativne potencijale.

Pisac u godini jubileja

Ono što sam pisac slavnih romana objavljenih u socijalističkoj Jugoslaviji nije dovoljno cenio, odnosno nije smatrao za shodno da objavi (pre svega pesme iz međuratnog perioda), učinili su priređivanjem knjige Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941) Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović. Poznavaoci književnog dela Mihaila Lalića, skrupulozni istraživači arhivskih ustanova u potrazi za građom o piscu, kao i piščevi višedecenijski odani tumači, skrenuli su, kao i Krsto Pižurica pre njih, pažnju srpske i crnogorske javnosti na delo Mihaila Lalića u godini jubileja (1914-2014). Bez obzira na razloge zbog kojih je u međuratnom razdoblju tvorac pesme Urlanov most napravio „književnu mimikriju“ sa pseudonimom „Dabetić“, ili je, u poznim stvaralačkim godinama, pozvao „Hotaševića“ da svedoči u njegovo ime, Mihailo Lalić se knjigom koju su priredili Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović, povodom stogodišnjice rođenja, vratio čitaocima i poštovaocima svoga dela. Strog i temeljit u vrednovanju stvorenog opusa koje je objavio (verzije Lelejske Gore), preradama i dopunama pripovedaka (nekoliko izdanja priča), Mihailo Lalić je, sa osam decenija duge distance posmatrano, preoštro sudio svojim prvim pesmama, pričama i književno-kritičkim tekstovima. Naporima priređivača knjige, međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića nastavlja da traje i u trećem milenijumu. Želeći da prikaže širinu istorijskih zbivanja u vremenskom rasponu od 19. do kraja 20. veka, Lalić je s pravom smatrao da je roman najpogodniji oblik za pisanje literarizovane „verzije“ balkanske istorije.

Pesme i pripovetke napisane pre Drugog svetskog rata legitimišu sud da je Lalić u posleratnoj književnoj klimi prestrogo sudio i svojim junacima: Vladimiru Stipoviću, Obradu i Maju i drugima. Savremenom čitaocu može da se učini da je Mihailo Lalić „zaboravio“ na literarnog pretka „Dabetića“: tek ponegde u romanima i naknadno objavljenim pripovetkama provejava „rani Lalić“. Jer, romane je pisac bazirao na doživljaju Drugog svetskog rata i na ponašanju ljudi tokom 1941-1945. godine, a ne na posmatranju socijalnih nejednakosti i društvene bede crnogorskog severa. Sa pozicija romanesknog sveta Mihaila Lalića veoma je teško uočiti motive koje pominje „Dabetić“ u šest godina dugoj predratnoj karijeri. Hajke, mučenja i boravci u zatvorima koje očekuju Lado Tajović, Niko Doselić, Pejo Grujović (brendovi Lalićeve proze) ni malo ne liče na socijalne razlike između sela i grada međuratne Crne Gore, kao ni tumaranja po rodnom kraju koji doživljavaju „ginjenici.“

Ili je istina sasvim drugačija. Da li je moguće da je Mihailo Lalić u mlađim danima pozajmio literarni identitet „Dabetiću“ (i kasnije „Hotaševiću“) da bi sebe odbranio od hajke kojoj su podvrgnuti Lado Tajović, Niko Doselić i Pejo Grujović ? Pojednostavljeno tumačenje je

 


[4] Mihailo Lalić, Prutom po vodi, Novi Sad, Dnevnik, 1992, str. 266.

 

da se u svakom od „brendiranih“ junaka nalazi Lalić ponaosob, da on ide šumom sam, da njega lično gone četničke jedinice, da se upravo on sâm suprotstavlja tiraniji kralja Nikole. Ako je ova konstatacija makar i delimično tačna, u kojem se personalnom Lalićevom pretincu kriju „Dabetić“ i „Hotašević“ otkriva nam knjiga Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941). Posthumno objavljena Lalićeva knjiga Opraštanja nije bilo vraća pažnju na ovoga pisca koji se pričama nalik arhivskim dokumentima tematikom vezuje za bolne uspomene  iz zatvora u Kolašinu.

Jer ako je „Dabetić“ istorija rodoslova ( deo porodičnog stabla plemena Vasojevići), ako je romaneskni Lalić istorija revolucija i buna, da li je tek pojava „(H)otaša Otaševića“ autentični Mihailo Lalić ? Odnosno, da li tek u putopisima i dnevnicima progovara čovek „po sebi“ i zašto te činjenice otkriva tek pred kraj svog stvaralačkog veka i života ? Pitanje je zašto Mihailo Lalić ima stvaralačku potrebu da sebe „maskira“ kao „Hotaša-Dabetića“ ? U ranim pripovetkama, još neizdiferenciranih književnih i društvenopolitičkih stavova, Lalić se vezuje za mitsko doba balkanske istorije i odatle uzleće ka svojim umetničkim vrhovima.

Narodna, epska tradicija s jedne i istorijska stvarnost Crne Gore sa druge strane poslužili su „Dabetiću“, međuratnom Laliću kao štit, kao kišobran kao odbrana od hajki, presuda, sumnji i podvala koji su čitavoj generaciji levičarski orijentisanih intelektualaca (Erihu Košu, Dušanu Kostiću i drugima) namenili pristalice drugačijih estetičkih i književnih orijentacija.

Jednostavno, Lalić nije mogao niti smeo da ostane nem na socijalnu nepravdu, nerazvijenost sredine iz koje potiče, na porodične lomove u dušama Učitelja u Rogozni, a nije hteo (niti je trebalo) da zbog literarnih vizija o Drugovima (priča iz 1939. godine) izgubi život u borbi sa višestruko nadmoćnijim političkim i ideološkim protivnikom. Predratna generacijska književna borba za socijalnu literaturu Mihaila Lalića je povela u socijalistički realizam posleratne jugoslovenske književnosti i naknadno stvaranje umetničkih vizija o toku Drugog svetskog rata na prostorima severne Crne Gore.

U knjizi Međuratno književno stvaralaštvo: poezija, proza i kritika (1935-1941), baš kao i u dominantnom sloju Lalićeve proze povlašćeno mesto pripada, kako je već u tekstovima književnih kritičara naglašavano, opisima prirodnih lepota. Karakteristične su za Lalićevo stvaralaštvo rečenice poput: „Pseto je i dalje cviljelo okrenuto put zatamnjenih volujničkih dolina.“[5] Lepote krajolika literarno je iskazao Mihailo Lalić, a potvrdio Bogdan Labović rečima: „Plijene dušu potkomske bujne šume, zelena brda, lijepe doline.“[6]   Knjiga Međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića (1935-1941) početak je piščevog putovanja rodnim krajem, ali u pričama i pesmama mesto zbivanja jeste i Beograd (u priči Ljubav Vulete Petrova, dok se pripovetka Šume svud naokolo zbiva u srednjoevropskom velegradu).

 


[5]   Mihailo Lalić, Opraštanja nije bilo, Beograd, Srpska književna zadruga, 1994.

[6] Mihailo Lalić, pripovetka Samoća, U: Međuratno književno stvaralaštvo, Kragujevac, Udruženje pisaca Kragujevca; Zavičajno udruženje „Komovi“, 2014, str. 129.

 

Međutim, gro proznog izraza Mihaila Lalića odnosi se na prostore po kojima se od potera skrivaju Lado Tajović i Tadija Čemerkić, tu gde se „Ivana kroz Berane šeta.“[7]

Poznato je i više puta ponovljeno da se Lalić vraćao tekstovima koje je napisao, a pripovetke i pesme koje su Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović sabrali u knjigu Međuratno književno stvaralaštvo potvrđuju ovu činjenicu. Istraživačkim naporima Krsta Pižurice objavljenim u knjizi Žuborna kazivanja[8]  dugujemo informacije o verzijama pesama (zbirke Staze slobode, 1948) i verzijama pripovedaka (Izvidnica, 1948, Prvi snijeg, 1951). Tekstovi iz knjige priređivača (Medigović Stefanović, Ivanović) sadrže nukleuse pesničkog i pripovedačkog zamaha Mihaila Lalića, ali ih pisac sâm nigde eksplicitno ne pominje. Rano dobivši i iskoristivši priliku da tekstove početničkih pesama i pripovedaka objavljuje u crnogorskoj književnoj periodici i beogradskoj Politici, nije puno tekstova iz prve faze rada uneo u Sabrana dela[9].

Priređivanje i objavljivanje knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) Mihaila Lalića značajan je datum jer književnim znalcima i široj čitalačkoj publici omogućuje da stekne uvid u „nepoznatog Lalića“ kako je to naslovom svoje knjige o autoru romana Odlučan čovjek iskazao Krsto Pižurica. Ovom knjigom i kritičkom aparaturom pokazuje se da istraživanja Lalićevog dela tek predstoje. Knjiga pred nama vraća pisca književnim počecima, ukazuje na prvence Mihaila Lalića, koji nisu u vodu bačeni. Do sada vezivan za nastavljača Njegoševih i tradicija pripovedanja Marka Miljanova Popovića, „rani Lalić“ dokumentuje da su mu literarni „očevi i oci“ još iz baroknog doba. Slavno pleme Vasojevića čuva uspomene na „(H)otaša Hotaševića“, „Dabetića“, Ostoju Lalina i Todora-Lalu kada god pročitamo pesmu, priču ili roman Mihaila Lalića.

Priča Sâm samcit je jedina čiji se naslov ponovio u verzijama teksta iz 1939. i 1948. godine. Poznat kao „prepravljač“ pripovedaka i romana, Mihailo Lalić devet godina od prvog izdanja tematski značajno proširuje tek jednu svoju pripovetku o samoći.

U knjizi Prvi snijeg (1951) ne nalazi se niti jedna priča sa naslovom iz Međuratnog književnog stvaralaštva (1935-1941). Mada prema naslovima tekstova nema informacija da su to priče iz međuratnog razdoblja i sa početka književne karijere Mihaila Lalića, motivski krug je dovoljno prepoznatljiv da ukazuje na ovog crnogorskog i jugoslovenskog pisca. Verzije pripovedaka upoređivao je i motive priča tumačio Krsto Pižurica, koji je kao i Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović dobro upoznat sa obema fazama Lalićevog stvaralaštva (pre Drugog svetskog rata i nakon oslobođenja).

 


[7] https://www.youtube.com/watch?v=GG2qp2qadbE

[8] Krsto Pižurica, Žuborna kazivanja, Beograd, Stručna knjiga, 1992.

[9] Sabrana dela Mihaila Lalića, Beograd, Nolit; Pobjeda, Pobjeda, 1979.

 

Priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) Mihaila Lalića, Mila Medigović Stefanović i Radomir V. Ivanović, u izbor Lalićevog poetskog, proznog i esejističkog izraza pre Drugog svetskog rata uvrstili su trinaest pesama. Od početne Selo u dolini (1937) do završne Pjesme o rukama (1941) protekle su nepune četiri godine. Izbor koji su objavili priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) i izdanje pesama koje je objavio Mihailo Lalić „preklapa“ se u samo u jednom naslovu: Reportaža iz Beograda 1939 godine.

Ipak, u Napomeni na kraju izdanja zbirke Staze slobode (1948) pisac naglašava: „Pjesme prva tri ciklusa ove zbirke pisane su između 1936. i 1940. godine i neke od njih su objavljene u „Studentu“, „Zeti“, „Mladoj kulturi“, „Životu i radu“ i „Našoj stvarnosti“, dok se veći broj njih sada prvi put objavljuje.“[10]

Mihailo Lalić u Matici srpskoj i Biblioteci Matice srpske

Prema informacijama koje pruža elektronski katalog Biblioteke Matice srpske, ime i prezimena pisca Hajke javlja se 490 puta. Podaci na osnovu pretraživanja prema književnim rodovima i vrstama pokazuju da su romani Mihaila Lalića prevedeni na sve jezike kojima se govorilo u bivšoj Jugoslaviji, ali i van njenih nekadašnjih granica. O pripovetkama Mihaila Lalića pisali su, između ostalih, Aleksandar Tišma i Borislav Mihajlović Mihiz. O pesmama Selo u dolini, Mojkovac i mnogim drugim zapise ostaviše Krsto Pižurica[11]i priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo Mihaila Lalića (1935-1941).

Nekadašnje Izdavačko preduzeće Matice srpske objavilo je tri naslova sa potpisom Mihaila Lalića. Kratka proza Na mjesečini izašla je 1956. godine, roman Zlo proljeće je objavljeno kao 86. knjiga znamenite edicije „Srpska književnost u sto knjiga“ (1964), a najpoznatiji roman Mihaila Lalića Lelejska Gora kao 91. knjiga iste kolekcije (zajedničko izdanje Matice srpske i Srpske književne zadruge iz Beograda). U godini jubileja, sto godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-1992), Lidija Tomić je za Izdavački centar Matice srpske iz Novog Sada priredila izbor iz Lalićevog stvaralaštva (uvršteni romani Lelejska Gora i Ratna sreća). Knjiga je objavljena kao knj. 68 u Antologijskoj ediciji „Deset vekova srpske književnosti“…

U Letopisu Matice srpske književni rad Mihaila Lalića praćen je od 1940. godine kada je tu objavljena pesma Urlanov most. Sedamdeset i četiri godine kasnije, priređivači knjige Međuratno književno stvaralaštvo (1935-1941) objavili su pesmu Mihaila Lalića koja počinju stihovima „Slap vode modre/međ stijenjem…“ U Letopisu Matice srpske pisano je o svim fazama stvaralaštva autora Lelejske Gore, a o romanima Svadba, Hajka, Ratna sreća, Gledajući dolje na drumove, Tamara pisali su Miloš Bandić, Zoran Gavrilović, Pavle Zorić. O zbirkama pripovedaka autora Prelaznog perioda izjasnili su se Radojica Tautović i piščev prezimenjak,  pesnik Ivan V. Lalić. „Srbske letopisi“ objavljuje tekstove tumačenja „Lalićevog sveta“ koje decenijama ispisuju Radomir V. Ivanović i Branko Popović. Pre svih, Mihailo Lalić, sâm samcit, stiče poverenje uredništva Letopisa Matice srpske u kojem objavljuje priče Prvi snijeg (1951), Šuma (1965) i odlomke iz romana Dokle gora zazeleni (1982).

 


[10] M. L.: Napomena, u: Mihailo Lalić, Staze slobode, Cetinje, Narodna knjiga, str. [85].

[11] Krsto Pižurica, Pjesme, Podgorica, Kulturno-prosvjetna zajednica, 2000.

Related posts:

Slavko Vorkapić
Velika Mira Trailović
Miloš Šajinović, savremenik novosadskih biblioteka sredinom 20. veka

3 Comments For This Post

  1. Opsenar Says:

    Davno sam, još u osnovnoj školi, čitao pojedina Lalićeva dela, tada su to bile školske lektire. Moja poznanica Slađana mi nedavno reče da je ponovo pročitala Lelejsku goru i onda sam i ja nastavio da čitam Lalićeva dela

  2. bibliofil Says:

    E konačno da se neko seti i Lalićeve godišnjice… Kad već Njegoša sramno prećutasmo…a ni sa Andrićem se nismo baš proslavili… Usput i ne manje bitno: odličan tekst!

  3. Opsenar Says:

    Da, dragi Bibliofil: skrećem vam pažnju da je gospodin Božo Koprivica u najnovijem broju beogradskog nedeljnika “Vreme” pisao o Mihailu Laliću, neverovatan je autor “sportsko-kulturnih eseja” i u tom tekstu…
    Njegoša smop proslavili bez obzira što se Država nije uključila u jubilej, bilo je o njemu reči u Matici srpskoj, a o Ivi Andriću je objavljena bibliografija Andrićevih dela na 50 jezika pre neku godinu…
    Bilo kako bilo, ako Država ulaže u estradu, ima ko da brine brigu o velikanima duha…
    Ovaj sajt vraća nas pamćenju starina…

Ostavi komentar