Archive | July, 2015

Tags:

Lovci u mutnom

Posted on 31 July 2015 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

Lovci u mutnom

 

LOVAC U MUTNOM – sintagma koju upotrebljavamo kada želimo da ukažemo na nekoga ko nečasnim sredstvima ostvaruje cilj, ko ne preza od mutnih radnji, izvan propisa, morala i zakona. Takvu osobu sintagma određuje kao LOVCA gipkog mačjeg hoda, oštrog oka, prefinjenog sluha i njuha, izvanrednog refleksa koji strpljivo i uporno čeka u zasedi, nepogrešivo procenjuje pravi trenutak za skok i DOLAZAK MUTNOG VREMENA KOJE JE NAJPOGODNIJE ZA DOBAR ULOV. Novinari i običan svet sve češće, kako stvari izlaze na videlo, upotrebljavaju množinu: LOVCI U MUTNOM. To je ono što posebno zabrinjava. Zvuči paradoksalno, ali što je više lovaca u mutnom teže ih je pronaći. Kako ih uloviti i izbaciti na suvo, kad se u mutnoj vodi ne mogu prepoznati. Ni lovci u mutnom, ni MUTIVODE. Doduše, znamo da se mutivode drže uglavnom dna, dok lovci u mutnom operišu po svim prostorima, i na površini, i na najvećim dubinama, uvek spremni, uvek na oprezu.

Kad se razbistri, zinućemo od čuda kad budemo videli to što ćemo videti! Lupićemo se po čelu i upitati gde su nam bile oči. I na sebi ćemo ugledati skliske naslage mulja. Kako ga bar pod rukom nismo napipali?! Kakva nam se to skrama navukla na oči, te ni u bistrom mutno nismo videli. Sada: uši nam pune mulja, nozdrve pune mulja, pod pazuhom – mulj… Glib između prstiju, u obrvama… ispod jezika mulj, talog, punoglavci. Neće biti vremena da sve to saperemo!

Mutna voda je velika opasnost i veliki izazov, i za poštena čoveka. Love i oni koji to nisu nameravali. Neki prosto spasavaju glavu, neki gube glavu, gube orijentaciju, zavara ih tolika mutna voda.

brod budala

Iskusni, prekaljeni, osvedočeni LOVCI U MUTNOM u mutnoj vodi snalaze se kao i u bistroj. Sve dobro vide, sve dobro znaju. Znaju topografiju dna, raspored obala, tajne kanale, podvodne pećine, uvale, opasne grebene, nalete vetrova… I svuda mute. Najradije love i mute jezikom i rečima. Obilato koriste BLATIZME. Mute uzvodno, mute nizvodno, mute kurjački i janjeći, mute u prošlost, u sadašnjost, i budućnost, mute za svoje dobro, mute za svoje opšte dobro, mute iz kaprica i iz zabave, sipaju mutne reči iz klozeta i slivnika sudbinski zabrinuti za budućnost, navode mutnu maticu pod naša grla, mute sa spremljenim koferima i okovanim škrinjama. Mute knjigama, mute rečima, mute s dva prsta, mute sa svih deset prstiju, mute još malo koliko im je ostalo za mućenje, dok ne odu neopaženi. Ljudi ginu – oni mute. Ljudi tuguju – oni mute! Mute odozdo, mute odozgo. Sa ove i sa one strane, spreda i straga, stalno dodaju mulja, da se voda ne izbistri, brljaju vodu, da se mulj ne slegne na dno. Jer kad se stiša i slegne, ugledaćemo što dosad nismo videli! Zanemećemo pred tumorom koji se nakotio u tom mulju.

Ali, udariće bistra voda i na našu vodenicu.

Voda koja ne pazi ni kumstva ni prijateljstva!

Voda koja svašta opere do pogana jezika!

Voda koja svašta opere do crna obraza!

Voda koja sve nosi izvan sramote!

Voda koja sve pere osvem grijeha!

Lepote: Voda riče, a mlini melju!

1987.

 

Comments (2)

Tags: , , , , , , , , , , , ,

Kosmističko putovanje u signalizam: „Moje srce na vrhu gromobrana“

Posted on 20 July 2015 by heroji

Jelena Marićević

KOSMISTIČKO PUTOVANjE U SIGNALIZAM:

„MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA“

 

Srpska narodna zagonetka:

„Pružih zlatnu žicu

Preko belog sveta

Pa je savih u orahovu ljusku“

        (Odgonetka: očni vid)[1]

„Želeo bih da odem

Tamo gde nema smrti,

Tamo gde je ona pobeđena.

Kad nikad ne bih umro,

Kad nikad ne bih nestao“

(Nesaualkojotl)[2]

Ključne reči: kosmizam, signalizam, (neo)avangarda, kontinuitet, književno-istorijski luk

„Opiću se zlatastim vinom pečurke[3] stih je kojim otpočinje 25. pesma ciklusa „Zvezdgrad“, pesničke knjige Putovanje u Zvezdaliju (1971) iliti druge poeme knjige Planeta u ponovljenom izdanju iz 1995. godine. Napomena uz ovaj stih upućuje na Poeziju Acteka, a nekoliko sledećih na sumersko-vavilonski ep Gilgameš, te Kibernetiku i društvo Norberta Vinera[4].


[1]   Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986, str. 86.

[2] Stihovi pripadaju pesniku, arhitekti i mudracu u božanskim stvarima, Nesaualkojotlu iz Teskoka (1. Zec 1402 – 6. Kamen 1472). Prema knjizi: Migel Leon Portilja, Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998, str. 44.

[3] Miroljub Todorović, Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995, str. 121.

[4] Isto, str. 175.

 

Ti signali u vidu napomena neobično su inspirativni u  pogledu ne samo razmišljanja o širini signalističkog dijapazona stvaranja, već i stoga što pružaju priliku da se promisli o još jednom nezanemarljivom kontinuitetu koji baštini srpska književnost .[5]

Zagledani u nebeska prostranstva, planete, zvezde, oblake, Sunce… bili su svi drevni narodi. Za Egipćane, primera radi, Sunce je bilo bog,[6]  verovali su da duše faraona odlaze u zvezde, a vršili su i astrološke proračune i sačinjavali horoskope udubljeni u rkopise sazvežđâ. I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija.

Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološke narodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela. Miodrag Pavlović (1928-2014) u Antologiju srpskog pesništva (XI-XX vek) (1984)[7] uvrstio je nekolicinu pesama ovog tipa sa sledećim obrazloženjem: „Po mitovima su najstarije naše pesme koje govore o svadbama nebeskih tela. Na njih treba biti ponosan, jer većina naroda čija je drevna poezija zapisana nema pesama sa motivima toliko drevnim. U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slične starine. U staroj poeziji naći ćemo slične primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji, i u starim indijskim pesmama – Vedama. Te svadbe nebeskih tela kazuju o drevnim religijama koje su još uspevale da vežu kosmičke ritmove i ljudske fenomene života, rađanja, godišnjih smena. Prisustvo nebeskih tela kao ličnosti u mitskim pesmama govori o vremenu kada antropomorfne predstave u umetnosti nisu bile pobedile“[8].  U skladu sa ovakvim viđenjem, možemo pročitati pesme „Ženidba sjajnog mjeseca“, „Sunce i mjesec prose djevojku“, „Vila zida grad“, „Sunčeva sestra i car“… U pogledu upečatljivih kosmičkih slika i senzacija nisu bez značaja ni pesme „Viša je gora od gore“ i „Izjeden ovčar“ koje nudi Pavlovićeva Antologija.

Kako se ovaj Cvetnik može pratiti na planu međusobnih korespondencija između pesama, zapaža se ne samo da je Pavlović uvođenjem narodne poezije uspostavio suptilan kontinuitet koji je moguć[9] već i da postoji nezanemarljiva konstanta koje prožima i obasjava sve odabrane


[5]  O eros-kontinuitetu srpske književnosti na primeru signalizma i dela Save Damjanova, pisano je u radu: Jelena Marićević i Snežana Savkić, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014, str. 54.

[6]  Videti knjigu: Zenon Kosidovski, Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.

[7]  Prvo izdanje objavljeno je godine 1964. ali je izdanje iz 1984. dopunjeno upravo narodnom poezijom.

[8]   Miodrag Pavlović, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010, str. 62-63.

[9] Stanko Kržić smatra ovakvo uspostavljanje kontinuiteta nemogućim: „Nesumnjiva bi greška bila da Pavlovićevu antologiju nakon 1984. tumačimo kao uspelu vezu usmene i pisane tradicije“. Stanko Kržić, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010, str. 502.

 

pesme, poput zlatne žice[10] a to je kosmizam ili kosmičke projekcije u raznovrsnim manifestacijama i obličjima. Da ad hoc navedemo Siluanovo svetilo, Domentijanovu „Reč o svetlosti“, „Monašku pesmu“[11]“ Nepoznatog s kraja XVIII veka, „Vidim nebo otvoreno“[12]Milovana Vidakovića, „Početak bune protiv dahija“[13]„Severni putnik k antiki“[14]  Vasilija Subotića, „Kad se nebo muti“[15] Milice Stojadinović Srpkinje, Njegoševu Luču mikrokozma, „Moje nebo, jer je mutno“[16]„Đačke jade“[17]Milana Kujundžića Aberdara, „Kad se ugasi sunce“[18] Vojislava Ilića, „Pesmu“[19] Dučićevu…

Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajan za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. U narodnoj poeziji nebeska tela se venčavaju ili između sebe ili između ljudi, zatim nebeske prilike postaju signum za obistinjenje snova ili proročkih nagoveštaja, ali i metaforičko izvorište svetlosti ili tame u kontekstu srednjovekovnih tekstova ili isihastičke metafizike.

Kada je reč o baroku, „preuzeta iz medievalne, srednjovekovne tradicije, smrt postaje jedna od osnovnih tema  u literaturi 17. veka“[20] a „osnovne forme baroknog sveta su polaritet i unutrašnja napetost“[21] „Venclovićeve kosmološke predstave, u čijoj osnovi leži shvatanje o makrokosmosu kao temelju slike sveta, podudaraju se sa Popinim. I kod Pope i kod Venclovića su čovek, njegovo rođenje, život i smrt uslovljeni događajima u makrokosmosu; čovek je tako slika kosmičkog i istovremeno svet za sebe i u sebi“[22].  Što se klasicizma tiče, odlična studija

 


[10] U pesmama svadbenog ciklusa Pavlović zapaža da je na početku opis „zlatne žice koja se odnekud javlja i savija redom oko učesnika u svadbi“. Miodrag Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 86.

[11] “Bledi mesec mi ne sjaje,/ Nit toplotu veće daje/ Jarka sunca zlatni krug“ (str. 161).

[12] “Vidim nebo otvoreno,/ i jedan svetli zrak/ Koji se spusti ustremljeno/ Na gust neki oblak“ (str. 169).

[13] “Od Tripuna do svetoga Đurđa/ svaku noćcu mjesec se vataše,/ da se Srblji na oružje dižu … sve barjaci krvavi idoše/ Viš’ Srbije po nebu vedrome …“ (str. 171-172).

[14] “Arkturska je proterana noćca,/ I apijska probijena stena,/ Snažno sunce severnog vostoka/ sa srca je magle razgonilo“ (str. 184).

[15] “Skriva se zemlja pod pokrov noći/ dok zvezda trepti na nebu sjajna“ (str. 210).

[16] “Moje nebo jer je mutno;/ moje sunce jer je selo … moje zvezde jer se kriju“ (str. 217).

[17] “Katkad mi se čini nebo/ grdna sovra mermerova./ A kraj sovre oblačići/ To su jata đavolova.// Pa se hrve crne hale/ oko zvezda – suha zlata,/ oko starih mamljivica,/ grešnih para i dukata“ (str. 230).

[18] “Kad se ugasi sunce i tama na zemlju sađe/ i velom zvezdanim svojim pokrije burni grad“ (str. 234).

[19] “Suncima tvojim opijen,/ sjajem nebeskih ravnica … I kad se otkrije putanja/ sva sunca gde su zapala,/ na moru tvoga ćutanja/ kao dažd noć je kapala“ (str. 247).

[20] Na početku Todorovićeve Planete stoji autopoetička vodilja: „kretao sam ka odgonetkama/ zamršenih formula Smrti“.

[21] Vesna Cidilko, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 238.

[22] Isto, str. 239.

 

Nebojše Jovanovića „Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“ sugeriše nam da je pesnik sa Vasilijem Subotićem bio predstavnik onog toka srpskog klasicističkog pesništva „koji je negovao metafizičku meditativnost i takozvane duhovne ode prožete kosmološkim akcentima“[23]. Jovanović je sačinio tipologiju Hadžićevog kosmizma od parafraza biblijske kosmogonije, isticanja imena Kopernika i Njutna, kosmosa kao idilične harmonije koja se narušava ratom, toposa ljudskog uzdizanja ka Bogu, odnosno kosmosu / nebu / zvezdama / Suncu koji je nekad povezan i sa sudbinom kolektiva, istorijskim reminescencijama, do potrebe da se pobedi proticanje vremena – izgradi spomenik[24]  koji otvara „dveri besmertija“ i najposle ističe se sprega erosa i kosmosa koji se mogu prepoznati kod Hadžića kao začeci romantizma: „Ljubav postaje logos svega postojećeg, obuhvatajući i prožimajući vasionsko prostranstvo u celini, pa i biljni, životinjski i ljudski svet“[25].

Romantičarski i simbolistički Laza Kostić, baštinik je kosmičkih bogatstava koji se sublimiraju ne samo u vrhunskoj „Santa Maria della Salute“, već i u „Pesničkoj himni Jovanu Damaskinu“ i pesmi „Među zvezdama (Vilovanka)“: „Vasiona pukla pusta./ Već u meni duša susta … Nada mnom se zvezde roje, namiguju zrakom bledom … Il’ to, možda, nisu zvezde? … tako mene zvuci vuku,/ u stostrukom zbore guku./ Jedan veli: – Odi meni!/ odvešću te svetloj seni,/ zlatnoj zvezdi star-Omira! -/ – Mene šalje zrak Šekspira! -/ – Meni svira večna lira/ Pindara, Anakreona -/ – i Miltona – i Barona -/  – Šiler – Geta – i Tenjira -/ Danta – Tasa/ Kalidasa“[26].

Miodrag Pavlović navodi i da su „Dis i Pandurović pesnici sa pravim doživljajem beskonačnih prostora; u nas su boemi otkrili kosmos“[27] Disove pesme „Tamnica“ („To je onaj život gde sam pao i ja/ s nevinih daljina, sa očima zvezda“), „Možda spava“ („U snu svome nisam znao za buđenja moć,/ I da zemlji treba sunca, jutra i zore/ da u danu gube zvezde bele odore;/ bledi mesec da se kreće u umrlu noć … I u njemu oči neke, nebo nečije … staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan“) i „Nirvana“ („I nirvana imala je tada/ pogled koji nema ljudsko

 


[23] Nebojša Jovanović, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004, str. 239.

[24] Ako je Crnjanski imao „Spomen Principu“, Rastko Spomenik (putevima), Pavić „Spomenik neznanom junaku“, Todorović gradi gestualni pesnički spomenik „Gordijev čvor“. O ovoj gestualnoj poemi Miroljuba Todorovića videti: „Nije li taj spomenik, koji se u gestualnoj poeziji ostvari samo jednom, jednokratno (‘ovde’ i ‘sada’), neostvareni san Rastka Petrovića o kratkotrajnim spomenicima, koji se mogu videti samo jednom i nikad više?“ Živan Živković, „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987, str. 25. Svoju interpretaciju Gordijevog čvora, ponudio je i Aleksandar Đurić u radu „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.

[25] Isto, str. 258.

[26] Laza Kostić, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975, str. 9-12.

[27] M. Pavlović, “Predgovor dopunjenom izdanju..“, str. 77.

 

oko:/ bez oblaka, bez sreće, bez jada/ pogled mrtav i prazan duboko“)[28] posreduju tananu slutnju o očima kao zvezdama i vidu u onostrano. Zvezde su analogizovane i sa pesmom i suptrotstavljene nirvani čiji je pogled prazan. Takvo viđenje zvezda, međutim, prilično je različito od zvezda iz poezije Disovog savremenika Milana Rakića.

„Videći svoj doprinos pesništvu pre svega kao presađivanje francuskih stihova u srpsko tlo (jedanaesterac, dvanaesterac), te napuštanjem stiha narodne književnosti (osmerac), Rakić je dobro osetio značaj forme. On je proces modernizacije poistovetio sa procesom prisvajanja modernije, strane forme, i napuštanjem starije, romantičarske koja se koreni u narodnoj književnosti. Međutim, preuzimajući formu, Rakić se ne odriče kontinuiteta nacionalne svesti. U njegovom opusu, skladnije i estetski relevantnije nego u Dučićevom, stopljene su patriotske teme i francuski dvanaesterac, koji tim prisvajanjem postaje deo srpske prozodije. Upravo zahvaljujući tom formalnom importu, tom osvajanju forme, koji bi imalo smisla poistovetiti sa osvajanjem tehnologije, Rakićeva rodoljubiva lirika postaje razumljiva i mladom, modernom čitaocu“[29] Na ovo dragoceno zapažanje Slobodana Vladušića valja nakalemiti i Pavićevo: Bizarni motiv ugašenih zvezda iz Rakićeve pesme „Simonida“ privlači pažnju. Muse mu je video izvor u stihovima o ugašenim zvezdama Ogista Doršena, Matoš u pesmi „Oči“, Silija Pridoma, u kojoj se zvezde porede sa zenicama koje se gase. Mihailo Pavlović pominje Pridomovu pesmu „L’idéal“, koja govori o tek nastalim zvezdama, čija svetlost još nije doprla do zemlje, a Rakićeva govori o obratnom – ugašenim zvezdama čija svetlost još stiže do naših očiju, iako zvezde ne postoje. Pavić pominje i pesmu „Siehst du den Stern“, švajcarskog pesnika Gotfrida Kelera, gde je motiv o ugašenoj zvezdi koja nam svetli u stvari poređenje, ali ne sa očima kojih nema, već sa ljubavlju koja je iščezla, a u igri je i Zmajev đulić uvelak… Međutim, ni Keler, ni Pridom, ni Doršen, nisu imali negde na poprištima svojih otadžbina onu oskrnavljenu crkvu sa neugasivim bojama jedne nesrećne freske, da njihovim stihovima i zvezdama pozajme od svoje večite lepote, kao što Simonida deli svoju lepotu sa Rakićevom pesmom i daje od svetlosti svojih očiju svetlost ugašenim zvezdama našeg pesnika.[30] .  Otuda su Rakićeve ugašene zvezde koje i dalje sijaju ona preko potrebna kosmička nada, da ako su i helderlinovskim rečnikom govoreći – „bogovi odbegli“, ima nade!

 


[28] Svi citati iz poezije V. P. Disa su prema Pavlovićevoj Antologiji, str. 265; 271; 273.

[29] Slobodan Vladušić, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l (pristupljeno: 16. 5. 2015)

[30] Milorad Pavić, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976, str. 410-415.

 

 

Nakon pesnika moderne, u avangardi je nastupio snažan talas kosmizma na čelu sa Crnjanskim, Vinaverom, Miličićem, Rankom Mladenovićem, ali i Todorom Manojlovićem, Anicom Savić Rebac… Gojko Tešić je sastavljanjem i priređivanjem antologije jugoavangarde 1902-1934. pod naslovom Vasionski samovar precizno naznačio da je kosmos jedna od bitnih okosnica avangarde i da kosmizam u avangardi nije podgrejan, nego da vri u jednom istočnjačkom samovaru.[31] Radovan Vučković je u knjizi Poezija srpske avangarde čak dva poglavlja posvetio ovom fenomenu: „Kosmičko pesništvo“ i „Destrukcija kosmičkih utopija i konstruktivističko-mistično pesništvo“.[32] Vučković daje odgovore na pitanje otkuda kosmička utopija i apstraktni univerzum kod srpskih pesnika avangarde – odbrambeni omotač za suočavanja sa neposrednom stvarnošću, želja da se nastave prekinuti kontinuiteti, kosmička poezija reafirmiše se na evropskim prostorima. U srpskoj književnosti kosmička lirika odgovara tipu apstraktnog ekspresionizma, što najbolje objašnjava Vinaver u „Manifestu ekspresionističke škole“ kroz poimanje da je suštinu ove vrste pesništva mogućno definisati kao „integralnu ekspresiju makro i mikrokosmosa, polazeći od ubeđenja da ‘kosmizam atoma živi istom slutnjom, kojom i vaseljene’. Time se htelo dokumentovati univerzalno jedinstvo sveta i proklamovati mistika svejedinstva na kojoj su insistirali i ruski simbolisti“[33] s potenciranjem da je zadatak poezije da bude oblik „intuitivnog percipiranja kosmičkih senzacija.“[34] A kada se dođe do književnosti posle Drugog svetskog rata, modernizma, neoavangarde, postmodernizma, stvari se dodatno granaju. Popina kosmogonija, videli smo, jednim se delom uliva u baroknu, Pavlović je fino sugeriše Antologijom i pesmama koje je uvrstio u svoj koncept, ali i sopstvenom poezijom… Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi, međutim, jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ipak ima dodirnih tačaka i sa ostalim stvaraocima. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 


[31] Gojko Tešić, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000. Lep je primer odnosa između lirskog subjekta i Vasione u pesmi „Sahrana“ Dragutina Marića, koja počinje ovako: „Gospođice Vasiono,/ Izvolite primiti i ovom prilikom,/ Izjavu mog naročitog poštovanja…// Od šamara svakidašnjice/ Umrle su bez testamenta/ Moje vizije narandžasto – plave./ Oči neba su bile garave … Ljudi su izgledali kao pikavci/ A sunce kao prostitutka/ kojoj je neko opalio šamar“ (str. 174).

[32] Radovan Vučković, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011, str. 139-181; 181-217. O kosmizmu u avangardi, valja konsultovati i knjigu Stanislave Barać, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.

[33] Isto, str. 140.

[34] Isto, str. 141.

 

 

U Obrednom i govornom delu, Pavlović je potcrtao jednu rečenicu Natka Nodila: „Vid je takov, jer njegovim zrenjem, njegovim vidilom, bogovi postaju[35] Jedan od pseudonima Miroljuba Todorovića jeste upravo Vid[36] Kada se ima u vidu Helderlinovo[37] da su nebesa prazna, a u stopama odbeglih bogova mogu samo pesnici stajati, može se pesnikov pseudonim posmatran u kontekstu Nodilove rečenice shvatiti kao potreba svakog pesnika da popuni božanskom poezijom svoju pesničku stopu. Ta božanska poezija bila bi postanak bogova posredstvom Vida, mesto te poezije svakako bi bila nebeska kosmička prostranstva.

Miroljub_Todorovic

Još od svojih pesničkih početaka, Todorović traga za vidovitom semenkom bogova. Ako se, naime, u obrednim i mitološkim srpskim narodnim pesmama nebeska tela venčavaju: „Falila se zvijezda danica/ oženiću sjajnoga mjeseca/ isprosiću munju od oblaka,/ okumiću Boga jedinoga“[38] kod Todorovića se vole i međusobno opšte. U poemi Planeta, jedina pesma koja je „Iz života planete“ jeste „Ljubavna igra“: „Ljubavna igra planeta ličila je/ na ostale ljubavne igre./ One su se približavale jedna drugoj/ dodirivale spoljnim omotačima svojih Atmosfera/ golicale na naročito osetljivim mestima/ iznad polova i Ekvatora./ Planeta-mužjak emitovala je pritom/ jake elektromagnetne talase/ koji su raznežavali srce planete-ženke./ Planeta-ženka je odgovarala/ kratkotalasnim infracrvenim zračenjima/ očevidnim znacima ženske bojažljivosti./ Najzad savladane nezadržljivom strašću/ planete su se bacile jedna drugoj u zagrljaj/ i spajale uz kataklizmine Himne/ vatre, reka usijane Materije i Tame./ Tom prilikom je dolazilo do oslobađanja/ velikih količina Ljubavne energije/ koja bi zatim dugo lutala/ uznemiravajući Prostor“.[39]

Kosmogonija narodne pesme ukršta pagansko i mitološko sa hrišćanskim i govori o sakralnom činu – venčanju („obredu prelaza“[40]) Todorović je iz tog koncepta preuzeo imaginativni sloj – personifikovane planete i nebeska tela i napravio ironičnu polemos-fintu koja se manifestuje na barem dve ravni. Jedna se tiče slobodnog taktilnog i erotskog ljubavnog odnosa između planete-ženke i planete-mužjaka, koji je u narodnoj pesmi patrijarhalno prećutan.

 


[35] M. Pavlović, „Lirska mitološka narodna poezija“, str. 91.

[36] Videti i knjigu: Miroljub Todorović, Vidov dan, Prosveta, Niš 1989.

[37] “Helderlinov najpoznatiji stih ‘i čemu pesnici u oskudna vremena’ postaje simbol rascepa između sveta i pesnika, rascepa koji njegova poezija želi da ukine … Helderlinov odgovor, u stvari (je), ustanovljavanje pesničkog identiteta sa kojim će pesnici koji budu došli kasnije imati isto onoliko problema koliko i sa oskudnim svetom koji je taj pesnički subjekt zacrtao kao problem … Obaveza nadolazećih pesnika jeste da, u modernom ključu, uvek iznova otkrivaju suštinu pesništva. Međutim, ona nikada nije vanvremena – vanvremene su konture pesničke subjektivnosti učitane u telo pesme. Čini se da možemo izvesti sledeći zaključak: pesnički subjekt je teorijska figura koja se nalazi u međuprostoru između poetike (koja upućuje na suštinu pesništva) i biografije (koja upućuje na pojedinačnost svakog pesnika ponaosob)“. Vladimir Gvozden i Slobodan Vladušić, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013, str. 448-449.

[38] M. Pavlović, “Ženidba sjajnog mjeseca“, Antologija…, str. 83.

[39] M. Todorović, Planeta, str. 29.

[40] Videti knjigu: Arnold Van Genep, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.

 

Druga ravan tiče se scijentističke faze signalizma u kojoj je pesma nastala, a koja računa sa nekim naučnim podacima, poput kratkotalasnih infracrvenih zračenja, a koji su u službi duhovitosti i oneobičavanja ove pesničke tvorevine. Obe ravni ukazuju najposle na moderni duh vremena (šezdesete godine 20. veka) u kome se ljubav slobodnije, konkretnije i profanije upražnjava (brakovi nisu neophodna nužnost), a naučna komponenta je umetnički  funkcionalizovano svedočanstvo vremena prvog putovanja u svemir (1961. godine, Jurij Gagarin).[41]

Kada je reč o srednjovekovnom kosmizmu, Todorović vodi pesnički dijalog i sa starim pesnicima i kroz pesnike moderne ili avangarde koji su negovali manir vraćanja srednjovekovlju. U „Molitvi pred tvrdima sunca“, Arhiepiskopa Danila zapaža se topos skromnosti, poniznosti i poznato geslo kad su živi zavideli mrtvima[42] : „Jer evo sunce izlazi na tvrdi svoje,/ hoteći osvetliti svu vaseljenu,/ a ja grešna ne čekam/ da te vidim gde zalaziš,/ jer bi bolje bilo/ da se nisam ni rodila“.[43] Samim tim što se radi o molitvi, svetlosni elementi (sunce) u vezi su sa isihazmom. Todorovićeva pesnička knjiga Vidov dan (1989), u pet ciklusa (Vidov dan, Sveti ratnici, Jefimijina ikona, Ćele-kule, Vračar) postaje molitvena signalizacija sećanja na teške trenutke srpskog naroda posredovane temama koje su u svojoj eposi opevali stari pesnici.  Ima i ovde isihazma, pesničke skrušenosti, ali i vaseljenskog: repaticâ, zvezdâ, zvezdanih žeravicâ prevashodno: „Zašto padaju repatice. Iz/ vidljivog u nevidljivi svet./ Nebolomnice. Ko plodovi. Gorki./ U tamnim kelijama … Utvarni prepisivači./ Oči im vidovite. Zvezdani/ brzopisi“[44], A se sut gresi moji./ Gospodi. Zov zvezda. I/ zov tela. Smotrenije/ vaseljene … Podvižnici. I/ isihasti“[45] „Miris ognja i smonice. Zvezde se/ mitare. U očima Svetog.“[46]

U odabranim primerima zapaža se motivska sprega između očiju i zvezda. Ovde se, dakle, Todorović približio i istovrsnom motivu iz Rakićeve „Simonide“ i vrednosti takvog umetničkog pregnuća: „I kao zvezde ugašene, koje/ čoveku ipak šalju svetlost svoju,/ i čovek vidi sjaj,oblik, i boju/ dalekih zvezda što već ne postoje,// Tako na mene sa mračnoga zida,/ Na počađaloj i starinskoj ploči,/ sijaju sada, tužna Simonida,/ tvoje već davno iskopane oči“[47] “ . Naravno, Todorović u skladu sa sopstvenom poetikom i stepenom modernizacije daje svoj odgovor.

 


[41] “Ruski kosmizam verovatno (je) prvi počeo da obrazlaže ideju objedinjavanja globalnih težnji celog čovečanstva, orijentišući se ne na socijalno-političke, već na ekološke ideje i principe … Naročito treba obratiti pažnju na humanističke i etičke aspekte kosmizma Ciolkovskog koji se zasnivaju na njegovoj kosmičkoj tački gledišta … ‘Vi ste’ – obraća se čitaocima – ‘deo kosmosa… Život u njemu je uglavnom savršen i razuman. Znači, i Vi, živeći životom Vaseljene, morate biti srećni… Najveći razum gospodari u kosmosu i ništa nesavršeno u njemu nije dopušteno’. Kao drugo, Ciolkovski je istupio protiv militarizacije kosmosa, vojnog korišćenja raketne tehnike: „ … to je protivno mom hrišćanskom duhu … da osvojim Vaseljenu radi dobrobiti čovečanstva, da osvojim prostor i energiju koju ispušta Sunce!’“. Kefeli Igor Fjodorovič, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211. Kada je reč o ruskom kosmizmu, može se pogledati antologija: Grezы o zemle i nebe: antologiя russkogo kosmizma, sostavlenie, predislovie i kommentarii O. A. Karčevceva, illюstracii M. Volkovoй, Hudožestvennaя literatura, Sankt-Peterburg 1995.

[42] Videti knjigu: Milorad Panić-Surep, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.

[43] M. Pavlović, Antologija, str. 97.

[44] M. Todorović, “Skazanije o pismenima“, Vidov dan,str. 31.

[45] M. Todorović, “Romil Pustinjožitelj“, Vidov dan, str. 34.

[46] M. Todorović, “Vračar“, Vidov dan, str. 45.

[47] Milan Rakić, “Simonida“, Srpska književnost u sto knjiga: M. Rakić, Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970, str. 122.

 

Kod Rakića svetle Simonidine iskopane oči na fresci u Gračanici, a kod Todorovića ravan freske zamenili su „utvarni prepisivači“ – bezimeni i nevidljivi, iza onog što su ostavili da svetli kao „repatica“ za njima, a to je „skazanije o pismenima“. Sličan reciprocitet Todorović je ostvario i u pesmi „Ćele-kule“, gde „Svetle/ lobanje. Sa okom svevidećim./ Trag zvezdane žeravice … Zidaju mrtvi majstori./ Kulu. Na nebesima“.[48]  Lobanje poginulih srpskih junaka na Čegru, postaju svevideće oči  i tragovi zvezdane žeravice, da bi se izgradila kula na nebesima. Pesničkim preobražajem lobanja u oči, imaginativno se stvara slika heruvima koji su u freskoslikarstvu predstavljeni sa mnoštvom očiju na krilima.

Pesničku knjigu Vidov dan[49] Julijan Kornhauzer označio je inače neoklasicističkim preokretom u stvaralaštvu Miroljuba Todorovića: “Ovaj preokret nastupio je najpre u kasnim osamdesetim (‘Vidov dan’) i devedesetim godinama (zbirke: ‘Devičanska Vizantija’, ‘U cara Trojana kozje uši’ – u delu ‘Inverzija’) i u drugoj fazi na početku novog veka (‘Plavi vetar’, ‘Paralelni svetovi’, ‘Foneti i druge pesme’) … Todorović nije pošao Popinim tragom koji je izmislio nezaštićenog zvezdoznanca (u Todorovićevoj zbirci: ‘zvezdovečnika’) i sporedno nebo (paralelni svet) ali je osvojio ‘svetu vatru’ emblematskih značenja … Drugi deo zbirke, ‘Plavi vetar’, donosi 43 nove pesme koje proizilaze iz kosmičke inspiracije. Dobro i simbolički nju izražava sintagma ‘nebeska kovačnica’ koja ima svoj koren u prethodnoj knjizi  … Uz pomoć Parmenida ili Ikara (ali i Vaska Pope i njegovog Crnboga) sluti dodir misterija. Možemo govoriti o neoklasicističkoj poetici vrlo bliskoj Hristiću ili Laliću. Kada u pesmi ‘Ovidije’ Todorović govori o izgubljenom kraljevstvu i getskoj zemlji oživljava ‘mrtvi jezik’ koji je ‘pobegao iz raja’. Svemirsko hododarje nije sada ‘celovita imaginativna struktura’ … Todorović se u ‘Plavom vetru’ vraća ekspresiji kao elementu društvenog života. Individualno ‘ja’ govori glasom Ofelije ili Ovidija, preko simbolizacije evropskih velikih figura. Zajedno sa prostorom ‘srpskog duha’ on venčava vasionu i ‘južnu zemlju’. Tako Todorović ide prema klasičnoj formuli pesništva kao lirskoj referencijalnosti.“[50]

Kornhauzerova precizna zapažanja sugerišu nam da je Todorovićev kosmizam ukrstio barokni, klasicistički i neoklasicistički kosmizam, kada je reč o emblematskim značenjima (karakterističnim za barok[51] ), analogijama sa Popom, Hristićem, Lalićem.[52] Po pitanju kosmizma romatičarskog, simbolističkog ali i baroknog Laze Kostića, njegova „Vilovanka/ Među zvezdama“ pokazala nam je da su pisci koje je pesnik smatrao vrednom lektirom, postali deo njegove autopoetičke galaksije.

 


[48] M. Todorović, „Ćele-kule“, Vidov dan, str 37.

[49] Kornhauzer ističe da je naslov zbirke u izdanju iz 1998. glasio Zvezdana mistrija (Signal, Beorama, Beograd 1998). Julijan Kornhauzer, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7 (pristupljeno: 17. 5. 2015)

[50] Isto.

[51] O Popinoj emblematskoj baroknosti videti rad: Svetlana Šeatović-Dimitrijević, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556. O Todorovićevoj: Dagmar Burkhart, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html (pristupljeno 17. 5. 2015)

[52] Na primeru poezije Jovana Hadžića vidno je da je jedan važan tok klasicističkog pesništva kod nas baštinio specifičan odnos prema kosmizmu. Što se neoklasicističkih pesnika, pak, tiče, može se pogledati: Ivan V. Lalić, „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19. Mihajlo Pantić, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.

 

Sličan manir prepoznatljiv je i u Todorovićevim pesmama „Rana. Reč. I pesma (Rastku Petroviću)“, „Dok pljuješ krv (Radetu Draincu)“, „Psi laju (Branku Ve Poljanskom)“ iz pesničke knjige Ljubavnik nepogode.[53] Ove tri pesme tumačene su kao „pregnuće jezičke zvezde-tragalice Miroljuba Todorovića da se ujedini sa zvezdama Rastka Petrovića, Radeta Drainca i Branka Ve Poljanskog“, ali i „žar da se ove zvezde mrtvih pesnika ne ugase“.[54] Uzimajući trojicu pesnika srpske avangarde za raskršće svoje pesničke zvezdalije, Todorović je uspeo da u samo jednoj pesmi lucidno sažme pesnikovu poetiku, uzimajući karakteristično motivsko semenje ili atomsko jezgro svakog pesnika, kao da je hteo da ih sačuva za novi rast na novoj pesničkoj planeti. S tim u vezi je i slikovito zapažanje Ostoje Kisića, koje se tiče obraćanja pesnika, ali naučnoj literaturi: „Knjige iz kojih je Todorović učio mogu se uporediti sa kovčežićima seoskih ljekara u kojima su nosili svoj spasonosni pribor“.[55] Kisić je takođe izneo jedno nesumljivo važno zapažanje o poeziji Zvezdalije koje treba imati u vidu: budući da je pesma = atom = ćelija = sunčev sistem, katastrofe nad štivom analogne su katastrofama u svemiru koje su dokazane logičko-matematičkim metodama. Pošto je materija neuništiva, poezija sama po sebi deklariše se kao neuništiva. „Smatrajući je na planu duhovnosti za ono što je materija na planu svemira, poezija se prema Todorovićevom shvatanju može samo kvalitativno menjati, ali ne i uništiti“.[56]

Ovakav pesnički odgovor na Helderlinovo pitanje o sudbini pesništva, ne samo da je optimističan, smislen i nadahnut, već je utemeljen i u tradiciji srpske istorijske avangarde. Nije li Vinaverov Gromobran Svemira, iako prozna tvorevina, zapravo manifest jednog idejnog programa za očuvanje svemira književnosti i sveprožimanje mikro i makrokosmosa i književnog i ličnog: „neki povratak u sebe, neke zmijolike zvezde“.[57] Todorovićev lirski subjekat zaronio je u sopstveni mikrokosmos i prepoznao stvaranje svetova kosmičke ljubavi u sebi – „Živeo sam u jednoj semenci/ spavao na njenom korenku/ pokriven listićima/ krao joj hranu/ i klijao.// Semenka je poletela/ u vazduh/ to je bio početak/ ljubavi/ planete i sunca“.[58] U „Baladi o zvezdarevoj smrti“ izrazito je upečatljiv popa-vinaverovski refren, ponovljen osam puta: „Sve je podložno kosmičkim pljuskovima/ Kvantima zračenja i cvetnim mirisima/ Konj na vlažnoj livadi pod zvezdama/ Moje srce na vrhu gromobrana“[59] A pošto je materija neuništiva i poezija (balada) i zvezdar su neuništivi, tj. podložni kosmičkom vaskrsenju: deo stiha „u srcu sunčev trn“ sugeriše hristolikost žrtve/ smrti i pagansko-hrišćanski zalog odbrane i trajanja Kosmosa.

 


[53] Miroljub Todorović, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.

[54] Jelena Marićević, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 71.

[55] Kisić pominje  Darvina, Vinera, Džinsa, Tompsona, Ajnštajna, Rozgaja, Barneta, Supeka, Timirjazeva, Safonova, Labrena, Gamova. Ostoja Kisić, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973, str. 680-681; 683.

[56] Ostoja Kisić, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986, str. 55.

[57] Stanislav Vinaver, Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.

[58] M. Todorović, Planeta, str. 146.

[59] Isto, str. 129-132.

 

Uostalom, nakon „Balade o zvezdarevoj smrti“ sledi prvi zapis „Iz dnevnika zvezdara“ – (Dva sunca): „Dva sunca/ obasjavala su/ planetu// Crveno sunce/ kao oko gladnog/ Zvezdosaura/ Brzo je kružilo/ Nebom// Plavo sunce/ Kupalo se/ u Okeanu“[60]

plavo_sunce

plavo sunce

crveno_sunce

crveno sunce

 

 

 

 

 

P. S. TVITER-SEMENKE MILOŠA JOCIĆA

Ne slučajno, ciklus tviter priča koje piše Miloš Jocić nose naslov Kvest i kosmos.[61] Jocić, dakle, baštini jedan oblik tradicije kosmizma, ali ga u skladu sa duhom vremena modernizuje, koristeći formu tviter priče. Njegovi nizovi kosmičkih zvezda-tviterušica stvaraju privid jednog narativa koji bljeska svojim kratkim proznim signalima, kao da šalje telegrafske poruke iz svemira, sa neke planete, komete, satelita. Jedan od najupečatljivih tvitera mogao bi da bude „Program je zamućen, on je umro“: „U Meteorološkom paviljonu patuljka I. H. desio se užasan zločin! Krvlju zamućen ekran pokazuje sneg. Detektiv dođe u kaputu“.[62]

P. S. S. Ljubomir Simović, „Zvezda putnica“: „Da li te iko na kraju puta čeka?/ Je li ti nebo prazno bez čoveka?// Ili si mračna što znaš da gore ima/ jedno još mračnije sunce, iz kog bije zima?// Ili znaš tamu jutra koje ne osvane?/ I koliko pepela od jednog sunca ostane?“.[63]


[60] Isto, str. 137.

[61] Pogledati: Miloš Jocić, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013, str. 101-103. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013, str. 60. Miloš Jocić, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015, str. 107-110. U istom broju Polja, objavljen je temat o tviter pričama, koji je priredio Dragan Babić.

[62] M. Jocić, “Kvest i kosmos“, Polja, str. 110.

[63] М. Павловић, Антологија…, стр. 373.

 

 

Jelena Marićević, KOSMISTIČKO PUTOVANJE U SIGNALIZAM: MOJE SRCE NA VRHU GROMOBRANA

Apstrakt:I sumersko-vavilonska, i egipatska i helenska, rimska, civilizacija Inka, Maja i Asteka, ostavile su tragove svojih kosmičkih fascinacija. Kada je, pak, reč o srpskoj književnosti, lep primer pružaju mitološken arodne pesme koje najčešće opevaju svadbe nebeskih tela.Iako je nebeski rekvizitorijum uobičajen za poeziju, neretko se postavljenjem smislotvornog težišta na kosmičko stiču uslovi da se govori ne samo o smeni poetika, već i smeni pesničkih polemika na toj liniji. Počev od srednjeg veka, preko baroka, klasicizma, romantizma, moderne, avangarde do neoavangarde mogućno je ispisati skicu za jedan kosmistički književno-istorijski luk. Signalizam kao neoavangardni pravac, nudi jedan zaseban kosmistički rukavac, koji ima dodirnih dijaloških i polemičkih tačaka sa stvaraocima prethodnih pravaca i poetika. Signalizam je i sinteza dotadašnjih kosmizama i portal u buduća!

 

 

Bibliografija:

  1. Barać, Stanislava, Avangardna Misao: avangardne tendencije u časopisu ‘Misao’ u vreme uređivanja Ranka Mladenovića 1922-1923, Institut za književnost i umetnost, Beograd 2008.
  2. Burkhart, Dagmar, „Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji: na srpskim primerima od baroka do naših dana“: objavljeno u internacionalnoj reviji Signal, br. 25-26-27, Beograd 2003: http://signalism1.blogspot.com/2009/08/od-carmina-figurata-ka-vizuelnoj.html
  3. Van Genep, Arnold, Obredi prelaza, prev. Jelena Loma, prir. Aleksandar Loma, SKZ, Beograd 2005.
  4. Vinaver, Stanislav,Gromobran Svemira, fototipsko izdanje sa pogovorom Gojka Tešića, Filip Višnjić, Beograd 1985, str. 42. Prvo izdanje: Izdanje sveslovenske knjižarnice M. J. Stefanovića i druga, Beograd 1921.
  5. Vladušić, Slobodan, “Nacionalna književnost i Evropa: ‘Evropeizacija’ i ‘kolonizacija’ srpske književnosti“, Pravo i društvo, god. 1, br. 4, 2010, str. 1-15. Dostupno na: http://www.nspm.rs/kulturna-politika/evropeizacija-i-kolonizacija-srpske-knjizevnosti.html?alphabet=l
  6. Vučković, Radovan, Poezija srpske avangarde, Službeni glasnik, Beograd 2011.
  7. Gvozden, Vladimir i Vladušić, Slobodan, „Pesnički subjekt, obogaćivanje, putovanje: savremenost Rastka Petrovića“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, 61/ II, Novi Sad 2013.
  8. Грезы о земле и небе: антологиярусскогокосмизма, составление, предисловие и комментарии О. А. Карчевцева,иллюстрации М. Волковой, Художественнаялитература,Санкт-Петербург1995.
  9. Đurić, Aleksandar, „Gordijev čvor Miroljuba Todorovića“, u: Signalizam i delo Miroljuba Todorovića (zbornik), uredio Milivoje Pavlović, Biblioteka grada Beograda, Beograd 2014, str. 281-284.
  10. Živković, Živan,  „Lirski krugovi Miroljuba Todorovića“, u knjizi: Miroljub Todorović, Ponovo uzjahujem Rosinanta: izbor iz poezije 1959-1984, Arion, Zemun 1987.
  11. Jovanović, Nebojša, “Kosmički motivi u poeziji Jovana Hadžića“, Stanje stvari, Novi Sad, br. 7, 2004.
  12. Jocić, Miloš, “Kvest i kosmos“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  13. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Zlatna greda, br. 135-136, januar-februar 2013.
  14. Jocić, Miloš, „Kvest i kosmos“, Polja, god. LIX, br. 491, januar-februar 2015.
  15. Kisić, Ostoja, „Putovanje u Zvezdaliju Miroljuba Todorovića“, Savremena poezija, prir. Sveta Lukić, Nolit, Beograd 1973.
  16. Kisić, Ostoja, “Svemir i san“, Mostovi, god. 18, br. 94, Pljevlja 1986.
  17. Kornhauzer, Julijan, „Neoklasicizam u signalizmu“, Projekat Rastko: http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam/delo/12732#_ftn7
  18. Kosidovski, Zenon,Kad je sunce bilo bog, prev. Petar Vujičić, SKZ, Beograd 1979.
  19. Kostić, Laza, Pesme, prir. Boško Petrović, Matica srpska, Novi Sad 1975.
  20. Kržić, Stanko, „Koncept kontinuiteta u ‘Antologiji srpskog pesništva’ Miodraga Pavlovića“, Pesništvo i književna misao Miodraga Pvlovića (zbornik), ur. Jovan Delić, Institut za književnost i umetnost; Učiteljski fakultet, Beograd 2010.
  21. Lalić, Ivan V. „Prolegomena za jedno čitanje poezije Jovana Hristića“, u knjizi: Jovan Hristić, Sabrane pesme, prir. Ivan V. Lalić, Matica srpska, Novi Sad 1995, str. 7-19.
  22. Marićević, Jelena i Savkić, Snežana, „Libertenski dijalog: Eros i Po(r)nos signalizma“, Stoleće signalizma (zbornik), ur. Zoran Stefanović, Everest media, Beograd 2014.
  23. Marićević, Jelena, “Glosa za Miroljuba Todorovića“, Književnost, god. LXVIII, br. 4, Beograd 2013.
  24. Pavlović, Miodrag,„Lirska mitološka narodna poezija“, u knjizi: Obredno i govorno delo: Ogledi sa srpskim predanjem, Prosveta; Jedinstvo, Beograd; Priština 1986.
  25. Pavlović, Miodrag, “Predgovor petom dopunjenom izdanju iz 1984. godine“, u knjizi: Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (knj. 110): Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad 2010.
  26. Pavić, Milorad, “Zmaj, Rakićeva ‘Simonida’ i jedna pesma Gotfrida Kelera“, u knjizi: Jezičko pamćenje i pesnički oblik, Matica srpska, Novi Sad 1976.
  27. Panić-Surep, Milorad, Kad su živi zavideli mrtvima, SKZ, Beograd 1960.
  28. Pantić, Mihajlo, „Jovan Hristić: san o Mediteranu“, u knjizi: Drugi svet iza sveta, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009, str. 29-36.
  29. Portilja, Migel Leon,Trinaest astečkih pesnika, prev. Jelena Galović, Paideia, Beograd 1998.
  30. Rakić, Milan,  Pesme, izbor i predgovor Zoran Gavrilović, Matica srpska; SKZ, Novi Sad; Beograd 1970.
  31. Tešić, Gojko, Vasionski samovar: antologija jugoavangarde 1902-1934.: manifesti i poezija, Sveske za teoriju i istoriju književno-umetničkog eksperimenta, 2-4, 1998-2000.
  32. Todorović, Miroljub, Ljubavnik nepogode, Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo 2009.
  33. Todorović, Miroljub,Planeta (dve poeme): Niš 1960 – Beograd 1968, Prosveta, Niš 1995.
  34. Fjodorovič, Kefeli Igor, „Kosmizam i evroazijstvo: ruska varijanta globalizma“, Teme, god. 26, br. 2, april-jun, Niš 2002, str. 209-211.
  35. Cidilko, Vesna, “Barokni elementi u poeziji Vaska Pope“, u knjizi: Studije o poetici Vaska Pope, Službeni glasnik, Beograd 2008.
  36. Šeatović-Dimitrijević, Svetlana, “Barokna kultura kao integrativna veza Popinog pesništva“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane: Književnost i kultura 2, MSC, Beograd 2010, str. 545-556.

 

 

Comments (3)

Tags: ,

Poternica za dobrim

Posted on 12 July 2015 by heroji

Jovana Nastasijević

 

Poternica za dobrim

Niko se ne seća kad je to bilo, kad je Razum svoje najmlađe dete, Dobro, verujući u njegovu mudrost, poslao baš u taj svet. Iako su to derle svi držali za naivno, previše idealistično i zasanjano, i čudili se kako ga do sada još ništa nije zgazilo, budući da vazda hoda okolo sa glavom među oblacima. Razum, pak, bio je siguran da nije pogrešio – jer u tom svetu, ka kome je otpravio svoje pametno čedo, vladalo je takvo stanje, da čak ni on sam više nije imao rešenja za njega. Dugo je pripovedao svome detetu, šta treba da čini i kako da se vlada. Da tamo kuda ide, vlada malodušje, i da Razum više ne pomaže, jer sve što tamošnji stanovnici još vide i čuju, jeste raskoš obmane i zveket srebra. I da njima može pomoći samo neko čistog srca. I Dobro je sa osmehom klimnulo glavom, i pošlo na put.

Njegov cilj bile su neke, sasvim udaljene zemlje, kojima je bila preko potrebna njegova pomoć. Bar je tako tvrdio Razum.

Krenulo je vedra čela, sigurno u svoj uspeh. Jer ono je Dobro: ono, istina – večito dete, ali i mudro kao ćutnja. Doduše, pomalo nesnađeno, ali iskreno i razborito. Pre svega – neustrašivo. Stigavši na svoj cilj, opazilo je jedan neprobojni zid. Sa druge strane, još jedan neprobojni zid. Pred svakim od zidova, stajala je identična tabla, sa identičnim rečima na njoj – tek malo različitim u pisanju: „Nebitna Mrlja Na Mapi“.

Kao i svako večito dete, Dobro je zakucalo na široke, visoke gvozdene vratnice pred jednim od zidova. Niko nije otvorio. Ni pred drugim vratima, niko nije otvarao. Dobro je uzalud  lupalo, kucalo i dozivalo. Izmoreno, ali nespremno da odustane, ostalo je da sedi pokraj drugih vrata. U neki mah, vrata se otvoriše, i neko reče: „Zdravo, ti! Treba nam tvoja pomoć!“ Dobro se prenu, sa osmehom, jer zbog toga je i došlo tamo. Na trenutak obradovano, ono prihvati vodu i hleb, ogrtač i topli dom, sretno što može da pomogne. I Stanovnici Nebitne Mrlje Na Mapi bili su sretni. Jer, Dobro je za njih radilo, o njima se staralo, gradilo im kuće, zalivalo cveće, donosilo hranu i brinulo o njihovoj deci. Malodušje je, činilo se, bilo zauvek proterano iz njihovih prostranih, zelenih dvorišta. Sve dok nisu rekli, gledajući preko onog zida: „Premalo je! Mi bismo hteli i njihovo cveće, mi bismo se napili vode sa onog izvora od preko! A ako nam još dovedeš i njihove stanovnike da rade za nas, zamisli samo, koliko će manje posla pasti na tvoja pleća!“ I Dobro je klimnulo glavom, i zaputilo se u susednu Nebitnu Mrlju Na Mapi. Međutim, tamo su i voda, i cveće, stanovnici i kuće, bili potpuno isti kao i na prethodnoj Nebitnoj Mrlji Na Mapi. I Dobro je rešilo, da to kaže njenim stanovnicima. Da ovde nema baš ničega, što nemaju i sami. Eto, ako mu ne veruju, neka sruše taj zid između svoje, i one druge Nebitne Mrlje Na Mapi, pa će se sami uveriti.

I predložiće rukovodstvima obeju Nebitnih Mrlja Na Mapi, da sruše zidove između sebe: uostalom, tako će ih biti više, administracije će biti manje, i moći će bez mnogo gužve da pomognu jedni drugima. Osim toga, od ostataka srušenih zidova, tvrdilo je Dobro, mogu se napraviti solidne kuće, pod uslovom da zidove rušite planirano. Visoki predstavnici Nebitnih

Mrlja Na Mapi onda su većali: koji zid da srušimo? Jedni su rekli, srušite vi svoj. Oni drugi se usprotiviše: zašto mi?! Srušite vi svoj! I onda su počeli iznova. Kada je Dobro diglo svoj glas,  niko ga nije čuo, jer njegov glas suviše je mek i umilan. A takve glasove ne čuju predstavnici Nebitnih Mrlja Na Mapi. Oni su previše zaglušeni svojom prepirkom. Ne mogavši da se dogovore koji zid prvo da sruše, predstavnici jedne od Nebitnih Mrlja Na Mapi izgubiše strpljenje, skupiše svu silu i njome razbiše, i uz strahovitu tutnjavu nalik grmljavini, uništiše zid one druge Nebitne Mrlje Na Mapi.

I kada bi hteo, sada niko više ne bi mogao da čuje glas Dobra. A i ako se neki od stanovnika neke Nebitne Mrlje Na Mapi i prevari, pa sasluša iskreni i nenametljivi glas Dobra, ostali stanovnici obrušiće se na njega, nazvati ga glupim, isterati ga na ulicu, izudarati palicama ili zatvoriti u tamnicu.

Pošto su porušili zidove jedne drugima, zamutili vode neznanjem i zagadili vazduh netrpeljivošću, predstavnici Nebitnih Mrlja Na mapi sešće, iscrpljeni i desetkovani, ponovo za sto i većati danima i noćima o tome, gde prvo da podignu nove zidove između sebe. Ovo sa rušenjem, to ne valja ništa, zaključiće.

Izgubljen crtez(1)

Sporazumevaće se savršeno, jer svi govore jedan jezik. Razumeti, pak – neće ni ovog puta ništa. Kao što nisu ni pre.

A Dobro sa takvima ne ume. Ono će se iskrasti i zauvek pobeći odande. Ostaće na vetrometini, bez zaštite, bez krova, bez hrane i vode. Ali ipak će zadržati svoj blagi osmeh.

Kada stanovnici neke Nebitne Mrlje Na Mapi budu u panici shvatili, da im je iznova potrebna pomoć Dobra, da bi ostvarili svoje ciljeve, zvaće ga i mamiti uobičajenim metodama.  No, ono se neće odazvati, jer vetrometina je daleko. Nema ulice, ni broja, niko tamo ne nosi poštu, ne dostavlja poklone ni pozdrave. Kako su osetile nesigurnost, pa i bes zbog toga što ih tako bezobzirno ignoriše, stanovnici Nebitne Mrlje Na Mapi rešili su da raspišu poternicu za Dobrim. Međutim, takvu poternicu nije baš lako sastaviti. Prvo su se skupile najmudrije glave među stanovnicima dve Nebitne Mrlje Na Mapi, noćima i danima mozgajući: kako bi glasio tekst poternice? „Traži se Dobro, živo ili mrtvo! Naoružano do zuba…“ – predložio je jedan. Pa čekajte, panično će drugi – Dobro nikada ne nosi oružje. Ali mora zvučati opasno! Inače, niko ga neće tražiti. Ko se još uzbuđuje, zbog nekog bezazlenog Dobra. U redu, reče prvi, hajde onda ovako: „Traži se Dobro, živo ili mrtvo! Glasno je i opasno, oprez sa njim!…“ Stanite, na to će treći – Dobro nije ni glasno ni opasno. Pa dođavola, kako onda da ga tražimo?! Kakvu poternicu da napišemo? To je nemoguće – zaključiće, i rešiti, na kraju sednice od sedam dana i sedam noći, da je bolje da nastave svoje živote u Nebitnim Mrljama Na Mapi – bez Dobra.

Dobro će i dalje mirno spavati. Negde na vetrometini, sasvim daleko. Negde gde nema ni mapa, niti nebitnih mrlja na njima, omeđenih nebitnim granicama. Gde nema stanovnika koji jedan pred drugim sede zatvorenih očiju, i noćima pregovaraju zatvorenih ušiju. Na istom jeziku, koji ne razumeju.

Ono će doći samo onima, koji ga iskreno požele. Bez poziva, poklona, molbi i žalbi. Samo će znati da pronađe one kojima je zaista potrebno – čak i ako je razočarano, izigrano i prognano. Doći će sa svojim osmehom i detinjim očima, sa spremnim, toplim zagrljajem. Čak iako je jedino u šta je još sigurno, to, da nikada neće pobediti.

Comments (3)

Tags: , , , , , , , , , ,

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

Posted on 04 July 2015 by heroji

Milica Vučković

 

Halucinantna potraga za identitetom u knjizi poezije Kavezi Zvonka Karanovića

 

Karanović Zvonko. Kavezi. Beograd: Lom, 2013.

 

Zatvorivši svoje ,,emotivno preosetljive junake“ u kaveze izgrađene od reči i tišine, Zvonko Karanović svojom poslednjom zbirkom pesama još jednom otvara pitanje inoviranja forme pesništva, ukazajući na to da poezija, kao i sam ljudski duh, ne sme da bude u funkciji reprodukcije poznatog. U svojoj imaginativnosti ona neprekidno mora da istražuje nova idejna prostranstva i oneobičene načine izražavanja, da rizikuje horizont očekivanja čitaoca tako što će ga ,,pozvati“ u eksperiment, u višestruke mogućnosti tumačenja pročitanog, od arhetipskog do psihofilmičnog.

Posredstvom opštih simbola (sunce, mesec, ptice, more, obala) i protkanim subliminalnim porukama, čitalac biva povučen u mistiku sadržajnog mraka, potom hipnotisan, da bi svoje putovanje dalje nastavio stopljen sa junacima ove romaneskne poezije i poput mesečara na žici iznenađujuće virtuozno hodao između ogoljene stvarnosti i fantazmorgičnih snova.

Kavezi kao naziv Karanovićevog hibridnog žanra odgovaraju hibridnosti života koji se odvija u kavezima na društvenoj javi. Nadrealne situacije iz narativnog poetskog toka sastavljene su od bezbrojnih elemenata realne surove stvarnosti. Na prvom mestu, kao najdominantniji element, jeste totalna dezintegracije jedinke, pa je srča identiteta ,,razbacana“ posvuda i kroz čitalačku identifikaciju zariva se u samo tkivo intimne pshičke realnosti. Upravo zato je samoća osnovna atmosfera koja vlada ovim poetizovanim pričama. Ali, to nije introspektivna samoća koja vodi razrešenju, već samoća samoće, usamljenost udavljena u sopstvenoj dezorijentisanosti, ravnodušnost kao poslednji i konačan stupanj odustajanja od nezapočetog.

Karanovićevi junaci žive u izolovanim kavezima u kojima se kao na filmskoj traci ređaju zagonetni dekonstruktivni mikro događaji. Na trenutke se čini kako su oni do te mere složeni da u sebi sublimišu sve socijalno-individualne krize, pa i one koje se nalaze na rubovima svesti, dok u nekom narednom momentu izgledaju kao dešavanja praznine, okretanje bubnja prazne veš mašine, tamni ponor ,,nepodnošljive beline“. Zbog toga je i diskretno prisustvo ironijskog konteksta bilo neizbežno da se opiše neboder ljudskih kaveza, uredno poređanih u sveopštem egzistencijalnom haosu.

Ne samo naslov zbirke, već i naslov svake pojedinačne pesme u prozi, izaziva vizuelizaciju dovoljno jaku da čitalac sam može da smisli priču. Naslovi su moćni pokretači čitaočeve mašte koji razgranavaju asocijativnost ka ushićenom odgonetanju misterioznog.

Misterioznim detaljima Karanović je svoje pesme iz Kaveza učinio intrigantnim, a takođe je njihovim povezivanjem u celinu pomerio granice pesničkog žanra na tromeđu pesma-priča-roman , pa se tek čitanjem zbirke uviđa da se od početka do kraja prepliću i mrse događaji, da se ono što se u jednoj pesmi pojavilo kao jedna slika, u drugoj pesmi pojavljuje sa manjim ili većim modifikacijama u drugačijem kontekstu, što omogućuje čitaocu da na svoj osoben način bira kako će graditi hipotetički roman od pesama-odeljaka ove knjige.

U pesmi Zapisi iz srećnog doba izvesni Žak, lik koji je taj nadimak dobio oponašanjem svog uzora Prevera, pojavljuje se kao pesnik koji bi da novopristiglom u psihijatrijsku bolnicu pročita svoju novu pesmu, a koga ta pesma podseća na nešto što bi uporno hteo da zaboravi, dok u Prozorčiću za ventilaciju saznajemo da je Žak bio propali pesnik pun entuzijazma koji je verovao da će ,,emocija spasiti novu literaturu“, strpljiv da se bori ,,sa mrzovoljom ljudi spram poezije“, ali ga je njegova ,,depresivna, hladna, proračunata“ žena provocirala i dovodila do očaja, zbog čega se odlučio da je ubije. Žak je i onaj koji se mešao u Njegove poslove i unosio ,,previše uzvišenosti“ u poeziju, on je očajnik koga su emocije pregazile, krivac za ono što je zadesilo ostale.

karanovic_kavezi

Iako se lako može učiniti da postoji mnogo više likova koji prolaze kroz ove roman-pesme, zapravo ih je samo dva: žena i muškarac, dopuna i opomenent jedno drugome na svim ravnima postojanja, dva glavna principa kao dve ose oko kojih se rotira i sam univerzum. Budući da su ta dva principa ugrađena u svako biće pojedinačno, moglo bi se tumačiti da postoji samo jedan jedini junak, postmodernistički iskušenik, čuvar vlastitog kaveza, anonimni otpadnik društva. Taj junak je istovremeno i antijunak koji osećaj za svoje postojanje čini konfuznim i degeneriše stabilnost opstanka. On je svako od nas, on je svi ljudi.

Shodno tome, ostali likovi koji se pojavljuju na Karanovićevom poetskom ,,ekranu“, odraz su u ogledalu, susret sa otkinutim komadima sebe koji lebde u kavezu bez prave čežnje za integracijom i žudnje za slobodom. Efekat ogledala daje dimenziju horor delirijuma poetskom pripovedanju, pri čemu depresija i malaksalost određuju putanju posrnuća za koju se, linijom manjeg otpora, odlučuju oni neodlučni i obeshrabreni.

Iluzija u odlučnost i posedovanje cilja sa mekom ironijom prikazana je u četiri pesme naslovljene ,,Cilj“ (I, II, III i IV), gde lirski subjekt (ona) polazi prema objektu svoje odlučnosti, da bi cilj počeo njoj da se približava i najzad je ,,nekako pronašao“, a ispostavlja se da je cilj ništa drugo nego ,,blistavo sečivo po njenom telu“.

Misteriozne smrti, nepoznate opasnosti, napadi ludila i šizofrenije, haluciogene slike – načini su na koji se završava najveći broj pesama ove zbirke, a njihovi počeci su često vezani za ležanje i posmatranje, za nepokretnost ili prividnu pokretnost, za arogantne dijaloge ili susrete u magnovenjima. Mesta dešavanja su najrazličitija: to su plaže, autobusi, bolnice, osmatračnice, kancelarija, stanovi puni nemira, nenaglašenih senki, eho-razmišljanja. Pesnikovo poigravanje motivima, simbolima, likovima i prožimanje događaja, stvara potpunu ili polu sablasnost, približavajući mesta radnje snovima ili transu. Ne može se tvrditi da li junaci sanjaju, umišljaju ili stvarno doživavaju sve senzacije, jer se ne zna ni da li su uspavani, opijeni narkoticima ili samonicijativno i svesno biraju takvu percepciju stvari. Najzad, ta razlika postaje zanemarljiva, pa i nebitna pred kompleksnošću tema kojima se pesme bave i snagom lucidnosti kojom se slike pretapaju jedna u drugu, astralno u materijalno, život u smrt, smrt u igru, igra u rešetke.

Svet koji u Kavezima okružuje ženu i muškarca, to preegzistencijalno Jedno, svet je egocentrizma, manipulacija, samoobmane i krize. Karanović u pesmi Mrtvi, lutke, usamljenost opisuje da je taj svet postao ,,izbezumljena pegava tinejdžerka s obilnom menstruacijom“, ,,svet koji izgleda drugačije kada ležiš u lokvi sopstvene krvi“ (Plaže). Lirski subjekat to zaključuje dok menja televizijske kanale u nedostatku komunikacije sa živim ljudima. Zaključuje da nema sa kim da razgovara, osim sa mrtvima koji ponavljaju ,,jedne te iste stvari“. Mrtvaci kojima je okružen umrli su pre fizičke smrti. Oni koji se osećaju živima, osećaju problem godina: junakinja sa petnaest sebi je već stara, ,,gomila proteina koja se raspada, meso koje truli, buduće đubrivo“. Lift u koji ulazi (Počinje da vrišti) ima simboličnih petnaest spratova: lift je kavez iz koga bi da što pre izađe, dok u narkotičkom tripu ,,umesto mrtvih ptica u ogledalu ponovo vidi sebe“. Broj trideset i tri čest je u pesmama: sedamanestogodišnjakinja koja gine u saobraćajnom udesu (Manekenka) ima tetovažu sa ovim brojem. Onoj kojoj je bio trideset i treći rođendan (Depresija) ,,svaka minula godina činila joj se kao planina koju je jedva savladala“, i te noći pada u san u kome tumara pustinjom dok se ispred nje isprečavaju zidovi. Ova je pesma jedna od onih u kojoj Karanović provocira religijsku simboliku.

U pesmi Bog Sunca junak se sreće sa Bogom Sunca koji ,,nije onaj momak kome su podigli hramove“, već je to žaba koja govori o jednostavnoj misiji postojanja, a ona glasi: spasiti nekog, barem jednog. Ali i pored neprekidne zvonjave mobilnog telefona, junak ne može da se pomeri i javi, jer i on je taj koji spas čeka. Ona koja je ceo život videla već u petnaestoj i shvatila da nema ničega ovde, ,,samo patnja i agonija“, otvoreno saopštava: ,,Ja sam morala da se snađem. Za ostale me baš briga.“ (Život u stezniku) Staro je pravilo: onaj ko ne može spasiti sebe, ne može spasiti ni druge. Sebičnost je dovedena u preispitivanje onoga što njena definicija označava. U savremenom svetu čak i pojmovi imaju svoju krizu identiteta (krizu značenja), a preko njih i sve što se tim pojmovima želi da saopšti, u šta spada i traganje za onim što nam nedostaje i slobodno iskazivanje Sopstva.

Diskurs identiteta u savremenom dobu nalazi se na marginama, tamo gde je prognana suština, a u centar su došli ,,bog novca“ i ,,bog mesa“, bog koji ne voli nadljude, ,,slepi miš“, ,,devojke napućenih usana“, bestseler knjige, ceo onaj ,,pejzaž“ iz pesme Malaksalost. U Karanovićevoj knjizi je diskurs identiteta centralan. Težnja da se uspostavi identitet i konektuje se na svrsishodnost prikazana je kroz čitalačku težnju da prespoji sva ona lica i naličja muškog i ženskog ,,ja“ iz pesama ove zbirke i da kroz identifikaciju sa njima doživi vrstu misaonog napuštanja kaveza, jer samo se kreiranjem svom apsurda može prevazići nametnuti apsurd.

Dakle, potraga za identitetom podrazumeva i potragu za nekom idealnom polovinom, koja je otežana time što i u realnim okvirima, kao i u pričama iz ,,Kaveza“, muškarac i žena menjaju lutaju po pozornici sveta menjajući samo maske, odbacujući arhetipove, prihvatajući predrasude. U pesmi Emotivno preosetljivi junaci kroz intervju novinarke sa piscem dotiče se tema ljubavi. Pisac je prototip materijalističkog umetnika opterećenog imidžom, slavom i novcem, koji vozi nemački automobil i posećuje spa centre, a ona svoje razmišljanje o njegovom egocentrizmu i svojoj bednoj plati prekida onda kada joj se polomi veštački nokat. Na pitanje hoće li početi da piše o ljubavi, on negira, pripisajući ljubavi status ,,efemerne stvari“, jer ovaj svet može bez ljubavi, ali ne može bez mobilnih telefona i interneta.

U nekim drugim pesmama pojavljuju se dvoje koje razmenjuju pisma: on je romantik, ona ga smatra naivnim. Nudi joj da je spase od rezanja vena, predlaže joj da ima decu, uverava je u postojanje neke više sile. Žena u tom njegovom oduševljenju vidi slabost, ali i čestitost. Uloge su obrnute u odnosu na naviknute parametre: muškarac željan nežnosti, žena je praktična, usmerena na telesno, mačo ponašanja.

Spojeni dvoje bivaju u pesmi Beskrajno leto. Oboje su zaneseni literaturom. ,,Borili su se za sećanja, svako na svoj način. Zaputili su se u literaturu i našli se zarobljeni beskrajnim letom.“ Samo prolazno bi se njemu javila pomisao da treba pokleknuti pred trendom sticanja novca, ali bi se brzo vratio pisanju. ,,Čitao joj je pesme od kojih se podmlađuje koža“, na plaži gde su ležali dok je dolazilo sve više sveta. Plaža (obala) nisu redak simbol koji se javlja u ovoj zbirci. Mnoge staze vode pored mora. More je simbol podsvesni, onostranog i beskrajnog, ono u što nas potapa i ono što nas uznosi do nekih novih obala.

Slobodu potvrđuje i prisustvo drugih simbola, od kojih su ptice najupečatljivije. Prisustvo ptica nekad donosi poovsku jezu, a nekada podseća na Harmsov stil apsurda (Tata-ptica je upalio sveće). I sama pojava Pticolike i njoj adekvatnog partnera (Žicolikog), koji se oglašavaju u Prologu i Epilogu, potvrđuju važnost ovog opšteg simbola koji u Kavezima dobija i specifičan karakter.

I konačno, Karanovićeva zbirka može se čitati i kao svojevrstan pesnički manifest, ukoliko poeziju ne shvatimo kao formu literarnog izražavanja nego kao filozofiju življenja, duboki duhovni poriv da na svet gledamo iz svog a ne tuđeg uma, smelost da se otisnemo u neistraženost.

Comments (2)